Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Sharif
Posts: 187
Joined: 23/08/2012 10:45
Location: Malo vamo, malo tamo

#1 Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Sharif »

Jedan veci konvoj zena i djece je bio zarobljen/zaustavljen par dana na Ilidzi i kasnije pusten poslje pregovaranja sa unproforom. Nisam 100% siguran ali mislim da je emitovan tv prikaz o ovome na SA televiziji tada kada se desilo.
Po mojoj informaciji ovo je takodje bio zadnji "veci" konvoj kojem se dozvolio napustanje Sarajeva.

Trazio sam na google/youtube ali sam uspjeo naci samo par clanaka o ovome.
Znali neko da li ima neki video zapis o ovome? Arhiva TVSA?
User avatar
vjesticanametli
Posts: 15704
Joined: 15/02/2008 09:31
Location: Sarajevo X

#2 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by vjesticanametli »

super bi bilo vidjeti nesto o tome..........sa mamom i bratom sam bila tamo 4 dana :-)
bebeSa
Posts: 340
Joined: 21/11/2009 20:10

#3 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by bebeSa »

Ne volim da se prisjecam tih dana i noci! Ako neko nesto nadje neka postavi, mada mislim da nasi nisu snimali, prije ce biti u arhivi rtrs-a. Tada sam prepoznala jednog nastavnika iz osnovne kako snima, a poslije sam cula da je faca na istocnoj Ilidži!
Sharif
Posts: 187
Joined: 23/08/2012 10:45
Location: Malo vamo, malo tamo

#4 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Sharif »

I ja sam tu odsjedio sa sestrom i njenom kcerkom. Sve mi je nesto kroz maglu.
Cega se sjecam je da je bilo cetalja u okolini autobusa, neki u crnim odjelima a nki u sivim uniformama. Sjecam se jedne naoruzane kurave crvenokose sto je ponosno oko autobusa setala. Kasnije izvedeni iz autobusa u neku skolu. Par skolskih drugova sam to sreo u gimanstickoj sali.

Nekima je i data "alternativa" da ako hoce mogu da se vrate nazad u Sarajevo. Znam komsinicu jednu koja se vratila jer je sumnjala da ce na dobro izaci.

Jedno sjecanje je bio zajeban vozac autobusa (koji ocigledno nije ni dana u zivotu autobus vozio). Pokupio je zadnjim djelom autobusa toliko auta da zadnja vrata se vise nisu mogla otvoriti. Ali eto doslo se do Splita
User avatar
vjesticanametli
Posts: 15704
Joined: 15/02/2008 09:31
Location: Sarajevo X

#5 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by vjesticanametli »

ma dobro da je bilo ugodno nije :( ne sjecam se ni ja da je bilo snimanja
a par srba nam je valjalo jer su prepoznali moju mamu koja je s njima radila godinama
cak su nam ponudili prebacivanje u BG ako padne odluka da se konvoj vrati u SA nazad
i bilo je cokolada iz zore i ribe u konzervi
al ono spavanje na podu kad su nas istjerali iz auta :( pa kao stoku sproveli u skolu ..........jutarnji odlazak po hljeb pored bradatih i tenka
Sharif
Posts: 187
Joined: 23/08/2012 10:45
Location: Malo vamo, malo tamo

#6 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Sharif »

Momak je tu jedan bio, hrvat, u srpskoj uniformi. Sestra ga prepoznala radili valjda u istoj ustanovi. Sjecam se da je ljubazan bio i utjesivo nas da ce sve biti ok. Vjerovatno i jedan od razloga da smo ostali, ko zna inace bi vjerovatno bio taban fijaker nazad u SA
User avatar
karanana
Posts: 47134
Joined: 26/02/2004 00:00

#7 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by karanana »

ja sam bio u duskovom konvoju dan ranije. 18. maja iz sarajeva koliko se sjecam. mi bili u nekakvom onom VW kombiju. sjecam se lude voznje kroz grad sa lezanjem na podu. sjecam se kratkog stajanja na ilidzi punoj cheta i transportera. meni to bilo interesantno gledati te transportere kako se vozaju. pisho na kobiljaci dole kad se spusti. spavali u novom travniku.
User avatar
vjesticanametli
Posts: 15704
Joined: 15/02/2008 09:31
Location: Sarajevo X

#8 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by vjesticanametli »

i mi smo bili u travniku pa nas primio neki hrvat i dao nam benzina i kucu za nocenje u posusju
pa dogurali u stobrec u splitu a moja mama na ilidzi natjerana da vozi neko auto jer su nekog ciku odveli pa nije imao ko voziti......pa dosao neki srbin pa su rijesili da ona ne vozi jer su joj djeca u drugom autu
ma cirkus
bebeSa
Posts: 340
Joined: 21/11/2009 20:10

#9 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by bebeSa »

Ja se sjecam dosta stvari. Jedna ce mi zauvijek ostati urezana u sjecanje. Kada su rekli da izadjemo iz automobila kako bi nam podjelili caj i sendvice (citaj navlakusa), crno odjelo bez lica, cistokrvno ekavski, progovori jako tiho:
"Ponesite dokumente i vrednosti. Ne ostavljajte nista u autu! Ponesite i cebe ako imate, ali budite u guzvi da vam ne vide!" U tom trenutku sam se najezila a odjezila sam se tek kad smo stigli u Novi Travnik! Ko god da je, hvala mu, jer nam je to "cebe" stvarno trebalo! E i jos nesto...toaleti u skoli...uh, prestrasno. Mislim da su ih sve namjerno zacepili. Sta sve ziv covjek podnese, mislim da mi je probavni trakt proradio tek 7. dan!
Snimanja nije bilo sigurno, mozda Umprofor da ima neke fotke ako ih nisu unistili da ih ne mozemo tuziti.
User avatar
vjesticanametli
Posts: 15704
Joined: 15/02/2008 09:31
Location: Sarajevo X

#10 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by vjesticanametli »

meni je bio sok kad smo dosli u travnik a onaj narod na ulici samo otvara auto i ubacuju hranu :shock:
User avatar
karanana
Posts: 47134
Joined: 26/02/2004 00:00

#11 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by karanana »

svaka cast ljudima u novom travniku koji su u svoje stanove i kuce primali sve te silne ljude.
mislim da se moj domacin zvao zlatko. u stanu pripremljeni kreveti, cista posteljina....
svaka cast!
Sharif
Posts: 187
Joined: 23/08/2012 10:45
Location: Malo vamo, malo tamo

#13 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Sharif »

vjesticanametli wrote:meni je bio sok kad smo dosli u travnik a onaj narod na ulici samo otvara auto i ubacuju hranu :shock:
da, toga se sjecam, kroz prozore autobusa kruh ubacivali.

Da li se neko sjeca imena planine preko koje su autobusi vozili? Sjecam se samo da je neka grdna vukojebina, magla i na par lokacija tenkovi sa druge strane brda (nesjecam se jesu li nasi ili chetini mada u to doba pocetak rata vjerovatno nisu nasi bili) ili mozda HVO
Last edited by Sharif on 19/02/2013 14:34, edited 1 time in total.
User avatar
vjesticanametli
Posts: 15704
Joined: 15/02/2008 09:31
Location: Sarajevo X

#14 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by vjesticanametli »

ja se ne sjecam svega ali moze li biti nesto oko ramskog jezera i neki od strane HVO prokopani put
ma valjali su nam para kuda su nas vucali i benzin nam davali
bebeSa
Posts: 340
Joined: 21/11/2009 20:10

#15 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by bebeSa »

karanana wrote:svaka cast ljudima u novom travniku koji su u svoje stanove i kuce primali sve te silne ljude.
mislim da se moj domacin zvao zlatko. u stanu pripremljeni kreveti, cista posteljina....
svaka cast!
Nas je bilo 11. Kad nas je covjek vidjeo, pored svoje spremljene spavace sobe otvorio i djeciju i razvukao ugao u dnevnom boravku, sam postavo posteljinu i napravio nam sendvice, skuhao nam kafu a djeci caj. Presao preko puta do komsije i zamolio ga da dio nas pusti u kupatilo. Dao nam telefon da zovemo svoje da se javimo i otisao kod komsije da spava. Ujutro nas na stolu docekao vruc kruh i pasteta za dorucak, kafa i caj gotovi i opet kupatilo kod komsije. Mama ponudila da mu plati, nije htjeo ni da cuje, jos nam pripremio kesu da ponesemo slatkisi pasteta i sokovi. Predobar covjek, na zalost ne znam kako se zove. Sva mu sreca ovog svijeta.
User avatar
Traktor`
Posts: 1774
Joined: 03/08/2010 23:36
Location: Sarajevo

#16 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Traktor` »

Sjecam se toga kao da je jucer bilo, a imao sam 5 godina...mozda se ne bih ni sjecao da nas tog dana nije docekao prvi komsija s kokardom na celu i istjerao iz auta, drzeci kalasnikov u ruci...ovim putem mu spomenem kompletnu familiju i blizu i dalju, jer me natjerao na strah i suze naredna 3 ili 4 dana...jedva me smirili kad su nas konacno pustili iz sportske dvorane...sjecam se da su nas podijelili u dvije kolone...u jednom pravcu su isla auta s naljepnicom cini mi se UNa ili tako nekako, a u drugom oni bez...moja mama je tada na komad papira napisala ono sto je kod nekog vidjela na naljepnici, tako da smo uspjeli izaci...od kad sam se vratio 95., molim Boga da ne sretnem onog idiota, jer bih mu se krvi napio...

Volio bih znati sta se desilo sa onima koji su otisli na drugu stranu, onu bez naljepnice...

Sent from my GT-I9300 using Tapatalk 2
varijabilni
Posts: 339
Joined: 31/01/2013 14:55

#17 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by varijabilni »

karananice, sto nisi ostao da branis grad? :D salim se, neka si se ispario. :thumbup: ovo je prica iz tog doba, da li je istina ili fatazija ne znam ali je procitajte svakako.



KONVOJ
Iznenadno, vanredno postrojavanje i prozivka. U četi kojom je komandovao Englez, nestala su trojica momaka, koji su kod nas došli prije jedva dvije nedjelje. Nisu bili još ni u jednoj akciji, a kada su otišli, ostavili su za sobom pustoš. Sve su ponijeli što je bilo u vikendici koju su dijelili sa još petoricom momaka, uključujući tu i razne tehničke uredjaje i oružje. Komandant Bane, koji je tog jutra lično vršio smotru i prozivku, gledao nas je mrko i zlovoljno.
-Hoću da se ti ljudi pronadju u što kraćem roku...Dugi, odaberi sebi ljude, i odmah da si krenuo u potragu za njima, jer oni nisu mogli odmaći daleko, najviše do Pala...ostali oficiri, komandiri i zamjenici komandira odjeljenja, za pola sata, kod mene u kancelariju...toliko...voljno! reče Bane, i nervoznim koracima, šepajući, ode u svoju kancelariju. Bilo nam je jasno da ga opet muči njegova stara rana iz Hrvatske, metak koji je mu ostao blizu kičme ponekad se malo "šetao" po njegovom tijelu. Tačno pola sata kasnije, kod njega u kancelariju ušli smo Englez, Šiptar, Mika, Miro, Boro i ja i čekali ga da se pojavi. Znali smo da ćemo opet krenuti u neku akciju, ali nismo zna gdje i pod kojim uslovima, a, s druge strane, bili smo razočarani ponašanjem pobjeglih dobrovaljaca koji su nas ne samo napustili nego i pokrali. Kada je ušao Bane, nosio je ispod miške nekoliko "šteka" cigareta i jednu bocu domaće rakije. Sastanak je mogao da počne.
-Dobro, drago mi je da ste svi ovdje...poslužite se cigaretama i pićem...znam da ste svi umorni i još nedovoljno oparavljeni od Azića, ali mi moramo da idemo dalje. Ne znam da li znate, ali Macana je juče uhapsila vojna policija i poslije nekoliko sati pustila ga na slobodu. Macan nas je lično zamolio da ne izazivamo dalje sukobe sa Vojnom policijom i da se ne svetimo, mada sam ja već bio spremio kaznenu ekspediciju na njihov štab. Medjutim, dobro je što se sve ovako završilo ionako nas niko od glavešina ne voli.
-Gdje je Macan sada?...upita ga oprezno Englez.
-Na svom radnom mjestu, sve je kao i prije. Uhapsili su ga zato što je obio nekoliko magacina VRS da pronadje granate koje su vam, vjerovatno, spasile živote. To mu ne treba zaboraviti, i svaka njemu čas. Medjutim, to je sada prošlost, pored ovih momaka koji su pobjegli, a koje će Dugi pronaći bez ikakve sumnje i vratiti ovdje, imamo zadatak da dočekamo nekoliko autobusa koji iz Sarajeva idu za Kiseljak. Ne znam ko će biti u autobusima, prema mojim informacijama Hrvati, ali treba dobro paziti da se sa njima ne provuče i koji vojni obveznik. Mika !...
-Molim komandante...
-Ti ćeš se pobrinuti da sa tobom krenu samo najbolje obučeni i najuredniji momci...znam da ste se upravo vratili iz bitke i da niste imali vremena da operete uniforme, ali samo izuzetno čisti i uredni momci mogu krenuti...na tebi je da ih nadješ, treba mi petnastak momaka.
-Dobićeš ih, računaj na mene.
-Nemoj mi zaboraviti ovoga mladića koji izgleda kao maneken, i koji sjedi sa nama...ne znam kako mu to polazi za rukom, ali odakle god se vrati on je začas čist kao suza i dobro obrijan...i mijenja uniforme svaki dan, reče Bane i pogleda u mene smiješći se. Spoznaja da ne idemo u akciju, nego da dočekujemo i spraćamo autobuse sa Hrvatima, nije mi se dopala, te uzvratih, suvo i bez osmijeha :
-Ja imam još tri uniforme, potpuno čiste i složene, spremne na upotrebu. Ne volim blato, i ne volim da budem neuredan. Ako to nekome smeta, onda... j**i ga! Ne vidim nikakve potrebe za prozivanjima ovakve vrste, ja se trudim, koliko god je to moguće u ovim uslovima, da budem čist i uredan. To je sve!
-Vidim da ti se ne dopada zadatak, nasmija se Bane i zagleda se u mene: A kako tvoja rebra? Čuo sam šta se desilo... ...prosto je nevjerovatno da ti je pločica spasila život?
-To je bila tvoja pločica, tebi sam je maznuo, rekoh, a svi se nasmijaše.
-Vala neka si, srećan sam što ti je baš ona spasila život, reče komandant i široko se nasmija nastavljajući:
-Slušajte! još jedna važna stvar: Ako sutra bude kamera stranih televizija, bez obzira na vaša lična mišljenja o tim novinarskim majmunima, nemojte činiti ništa zbog čega bi kasnije mogli da žalite. Je li to jasno?... uozbilji se Bane i opet pogleda u mene. Kako je nastavio da me intenzivno gleda, i ostali me pogledaše, ja sam, medjutim, ostao miran, iako sam znao zašto me Bane tako značajno gleda.
-... Da se ne desi ono što se desilo prošle godine, da naš dragi poručnik razbije kameru novinaru njemačke televizije, a novinara nabije nogom u guzicu...jel' tako bilo? upita me.
-Ne, nije tako bilo, prvo sam ga nabio nogom u guzicu, a onda sam mu razbio kameru...zato što je mi rekao u oči "zerbiš švajne" direktno se obraćajući meni. To je bilo odmah poslije Tomine sahrane, kada smo se vraćali...neka bude srećan što ga nisam ubio na licu mjesta, rekoh mirno i nastavih: Ako se opet desi neka slična situacija pa me neki novinarski smrad uvrijedi, ili me samo mrko pogleda, ubiću ga bez opomene, kao psa,neka vam svima ovdje bude jasno...nisam ja ovdje da vodim nečiju politiku, nego sam vojnik i neka ti novinarski smradovi dobro paze kako se ponašaju...meni je pun klinac i ovih naših komunističkih govana, a kamoli pokvarenih i potkupljenih stranih novinara...eto, ja toliko...a sad vi...ah, da, dok nisam zaboravio...kad dodju ti autobusi, ja neću da budem ničija dadilja, pogotovu ne hrvatska...to da se zna...
U Banetovoj kancelariji za trenutak je nastao tajac i niko se nije usudio da progovori. Što se mene tiče, rekao sam što sam imao, kao što sam imao običaj da kažem kad mi pukne živac, ali sam ovoga puta rekao samo djelić od onoga što sam mogao da kažem. Imao sam više razloga za nezadovoljstvo. U prvom redu, nije mi se dopalo da mi neko prebacuje, pa makar to bio i Komandant, što sam odgovorio na ličnu uvredu jednog korupmiranog novinarskog djubreta preko koje nisam mogao preći, a osim toga, nije mi se dopadao ni naš sutrašnji zadatak. "Kome je palo na um da mi kontrolišemo autobuse sa civilima, zašto taj posao nije povjeren policiji, vojnoj ili civilnoj?" bjesnio sam u sebi, ali sam znao da je tako odlučeno negdje "gore" i da je moj Komandant na to pristao, i da se tu ništa ne može. "Neka rade šta hoće", zaključih rezignirano u sebi. Ostali momci držali su jezik za zubima, gledali preda se i mudro ćutali, niko me nije podržao, mada su svi mislili što i ja, u to sam bio siguran. "Guza gaće žvaće", što bi rekao Gogi.
-U redu...u redu...ne ljuti se odmah...nego, kad smo već kod autobusa, još nešto. Ovo je tajna operacija za koju zna najviše dvoje ili troje ljudi na Ilidži...i u njoj ćemo učestvovati samo mi, nekoliko momaka iz policije i možda predsjednik ilidžanske opštine...to je sve, vidimo se ujutro, reče Bane i završi sastanak. Požurio sam da izadjem prije svih, i na brzinu sam se sjurio niz stepenice ne čekajući ostale. Koračajući prema vikendici, nervozno zapalim cigaretu i smirim se tek poslije predjenih pet-šest stotina metara. "Nema veze, i sutrašnji dan će proći kao i mnogi prije njega, a onda će se sve vratiti na svoje mjesto, uslijediće druge, prave akcije", zaključio sam ulazeći u vikendicu.

Sutradan ujutro, u devet sati, kada je bilo rečeno da će krenuti autobusi iz Sarajeva, stajali smo na jednoj omalenoj raskrsnici na Ilidži, i čekali nailazak autobusâ, nagadjajući ko bi u njima mogao biti. Srpski civili iz Sarajeva, ili možda zaista Hrvati, s obzirom da su nam rekli da autobusi idu za Kiseljak, grad sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Ova druga varijanta bila je vjerovatnija, jer smo sumnjali da su se Muslimani smilovali i odlučili da puste na slobodu Srbe koji su bili njihovi taoci i moneta za sva podkusurivanja. Pogledam okolo, i konstatujem da nema ni jedne kamere, ni domaće ni strane, i pomislih da su moja jučerašnja strahovanja bila suvišna. Ali, nešto mi tu ipak nije bilo jasno. Ajde što nema, "naših" kamera, to se još moglo i razumjeti, ali kako to da nema ni jedne kamere neke strane televizije, ovo je bio zgodan trenutak da se u propagandne svrhe napravi emisija o "bratskom" dogovoru izmedju muslimana i katolika, o puštanju ovih posljednjih na slobodu čime se moglo pokazati zapadu kako izmedju njih nema nikakvih problema, i kako bi, da nije pravoslavnih Srba u Bosni tekao med i mlijeko. Dok smo nervozno šetkali okolo i gazili pikavce pod nogama, svaki čas smo gledali u daljinu, u pravcu Sarajeva, u očekivanju da se pojave ti autobusi, ali iz Sarajeva nije dolazilo ništa. Iza naših ledja, odjednom se stvoriše neki civili i policajci, pozdraviše se, potapšaše po ledjima, dobro se ispričaše sa Banetom koji je sjedio u kolima i pušio, a onda odoše kako su i došli, brzo i nečujno kao lopovi poslije kradje. Iako je vrijeme prolazilo, svuda okolo bilo je tiho, reklo bi se da nema ni žive duše, kao poslije bombardovanja, nije se čuo ni jedan ispaljeni metak niti eksplozija granate, ni u sarajevskom polju, ni u brdima. Tek poslije nekoliko sati čekanja, kada smo već pomislili da od dolaska autobusâ nema ništa, primijetismo da iz Sarajeva dolazi jedan veliki džip na kome je pisalo UNPROFOR-a, a odmah iza njega pomolio se i prvi autobus iza koga su išla još tri. Kada su se autobusi zaustavili pored nas, prišao sam im i odmah vidio da se u savakom od njih nalaze po dvojica pripadnika kanadskog bataljona "Plavih šljemova" koji su stajali pored vozača, i da su autobusi puni civila koji su mirno, i reklo bi se skoro nezainteresovano, sjedjeli i gledali u pod. Preko prljavih prozora vidjeh da unutra najviše ima žena, i mladih i starih, kao i starijih muškaraca, i da niko od njih nije digao glavu da vidi gdje je to autobus stao i zašto. Ipak, primijetim da me jedan starac izmučenog lica i praznog pogleda, koji je sjedio negdje u sredini autobusa, nepomično gleda, i naši se pogledi susretoše. On je dugo i ukočeno gledao u četničku kokrdu na mojoj beretki, pa je onda spustio pogled na mene i gledao me bez ikakvog izraza na licu, a kada je završio, samo je duboko uzdahnuo i, kao u nevjerici, zavrtio glavom. "E, ovome se ne svidja moja kokarda na beretki, garant je Hrvat ili Musliman, konstatujem hladno ne mijenjajući tvrdi izraz na mom licu. Mladja žena koja je sjedjela do njega, sva u crnom, tiho je plakala, a krupne suze su joj se slivale niz obraze. Primijetih da pokušava da mi nešto kaže, ali je svaki čas okretala glavu ispred i iza sebe, kao da je u autobusu bilo nekoga od koga ne može da govori, ili od koga se plaši."Šta ova žena hoće od mene, pomislih nervozno ne znajući šta da radim, i "jeli li iko u ovom autobusu normalan?"
-Obrati pažnju na mladje muškarce, i nemoj da nam se neki vojni obveznik provuče obučen kao žena...ovdje je sve moguće, reče mi Mika na uvo, i ode na prednji kraj autobusa da naredi vozaču da nam otvori vrata. Odmah sam krenuo za njim, želio sam da budem prvi koji će ući u autobus i izvršiti kontrolu. Medjutim, vozač, kome se po licu vidjelo da je Musliman, odbi da otvori vrata i pokaza prstom na kanadske vojnike koji su stajali pored njega. "Ovdje će biti frke", sinu mi kroz glavu, jer u autobusu nasta komešanje, a iza Mikinih i mojih ledja dotrča još nekoliko vojnika iz kanadskog bataljona. Mika je i dalje insistirao da se vrata otvore da bi mogla de se izvrši kontrola, a ja za to vrijeme, krajičkom oka, primijetim da se nekoliko naših vozila, medju kojima i Banetovo, premješta. Nekoliko sekundi kasnije, ulica je bila blokirana u oba smjera. Vrata autobusa se na kraju otvoriše, i ja na vratima ugledam podebljeg kanadskog vojnika koji se znojio iako je napolju bilo hladno, a autobusu nije radilo grijanje. Kad nam se pogledi ukrstiše, on obori pogled držeći prst na obaraču svoga M-16 koji je, kao slučajno, bio uperen u moj stomak. Zastao sam i potražio njegov pogled, a kad me je, poslije sekud-dva, pogledao, napravio sam gest rukom koji mu je bio savršeno jasan. On spusti cijev.
-U autobus ne možete ući, to nije predvidjeno...a ako želite pucati u nas, u redu... učinite to...doprije do mene glas drugog vojnika koji je govorio na engleskom. I on je, kao i njegov kolega, bio sav u znoju, krupne graške znoja kapale su sa njegovog lica, a njegov prst svaki čas dodirivao je obarač, što mi nije promaklo. Njihov strah bio je prosto "opipljiv".
-Ovi pričaju francuski, garant, iz Kanade su...pričaj sa njima na francuskom..., munu me u rebra Mika i iznenadi me, jer sam mislio da samo Bane, Vesko i Momo znaju da govorim francuski,
-Šta je problem, nisi ništa razumio ?upitam ga.
-Razumio sam ja njega, i znam šta ti je rekao, ali ko će se sa ovim majmunima zajebavati na engleskom? nastavi on.
-Kako ko? pa eno Željka Pipe, priča engleski kao ja francuski, reci mu da dodje pa ćeš vidjeti...a ja francuski ne želim više u životu da progovorim, zbog ovoga što su nam uradili gadi mi se i Francuska i francuski, odgovorih povišenim glasom, a Mika se okrenu i zovnu Željka. Kada sam napravio korak u želji da udjem u autobus, oba kanadska vojnika ustuknuše korak nazad i počeše dizati cijevi svojih oružja. Strah u njihovim očima bio je veliki, a nervoza primjetna, mogli su napraviti neku glupost.
-Moram provjeriti autobus, molim vas da me ne ometate, rekoh kratko na engleskom, i odgurnuvši jednog od njih, udjem izmedju dva reda sjedišta sa puškom na gotovs. Na Kanadjane i na njihove nepotrebne proteste nisam više obraćao pažnju. U prvim redovima sjedjeli su isključivo stariji muškarci, i ja sam po njihovim fizionomijama pokušavao da pogodim koje su nacionalnosti, ali to je išlo teško, jer ni jedan od njih nije imao one, nama Sarajlijama, dobro poznate muslimanske crte lica. Kada sam došao do sredine autobusa, zaključio sam da medju putnicima nema Muslimana, a kada sam došao do žene koja je maloprije pokušavala da mi nešto kaže kroz prozor, stao sam i odatle pažljivo posmatrao putnike koji su bili na kraju autobusa. Namjerno sam stao pored nje, jer sam želio da joj dam priliku da mi se obrati bez straha. Pretpostavljao sam da ona ima nešto važno da mi kaže. Moju lijevu ruku koja je slobodno visila pored tijela dodirnu njena na sekund, i ja pogledavši je primijetim da mi ona očima daje znak da obratim pažnju na zadnji dio autobusa. "Garant ima Muslimana pozadi", pomislim, i krenem prema kraju autobusa. Na zadnjem sjedištu spazih jednu mladu ženu koja je tiho plakala, a pored nje jednu drugu sa velikim stomakom, koja je praznim i skoro nezainteresovan pogledom gledala šta se radi vani.
-Dobro je, nećete valjda sada svi ulaziti...ajde, odbij od vrata...začuh iza mojih ledja iznervirani Banetov glas upućen povećoj gomili naših koja se tiskala oko autobusa. Pogledah opet u trudnu ženu koja je i dalje sjedjela nepomično, kao da se nje sve to ništa ne tiče. Njen pogled je bio hladan i prazan, lice kao od kamena, ruke položene preko stomaka. Neka ogromna težina odjednom mi se spusti na ledja, i mene obuzeše crne slutnje. Osjećao sam se loše. Morao sam izaći napolje da vidim Baneta ili Miku.
-Vraćam se odmah, rekoh u prolazu kanadskim vojnicima, izlazeći. Do mene odmah dodje Bane i pogleda me upitno. Vidio sam da je spreman na frku i intervenciju u slučaju da sam otkrio nešto nenormalno.
-Treba sve detaljno provjeriti...u autobusu sam našao jednu trudnicu u poodmaklom mjesecu trudnoće koja ne smije ni da me pogleda...niko ne smije da progovori...tu se dešava nešto neobično...jesi li ti siguran da su u autobusu Hrvati?...upitam ga.
-Ne, nisam, a ima li balija?
-Koliko sam uspio da vidim, nema...upadamo li ili ne?... ja imam neko loše predosjećanje. Bane, moravo provjeriti sve putnike.
-Upadamo, nego šta?...ko j**e ove štakore iz Kanade...prvo u ovaj autobus, pa onda redom u sve ostale.
Okrenuvši se, on šapnu nešto na uho Gogiju, a ovaj otrča do Mike. U slijedećoj sekundi, svi autobusi bili su opkoljeni, a naša oružja repetirana. Iako nismo dizali cijevi, kanadski vojnici su shvatili, da se u sljedećim trenucima može svašta dogoditi i ostadoše mirni. Vratio sam se u autobus zajedno sa Mikom, i dok je on kontrolisao dokumenta putnika koji su sjedili na prvim sjedištima, ja sam provjeravao vozača.
-Odakle su ovi ljudi?
-Ne znam, jarane, vjeruj mi...ja sam samo vozač...rekli su mi da vozim do Kiseljaka.
-Kako se zoveš?
-Hasan.
-Kako te Hasane nije strah doći medju Srbe...na vašoj televiziji ne prestaju da pričaju kako mi jedemo malu djecu...upitam ga provokativno i nastavim...misliš li zaista da te ovi pederi iz Kanade mogu zaštititi?
-Moje je samo da vozim, ja ne nosim pušku i ne mrzim nikoga...znojio se Hasan i vrpoljio na sjedištu. Okrenuvši se prema Miki, primijetih da on začudjeno gleda u jednu ličnu kartu, držeći u ruci nekoliko drugih. Kada ih je vratio njihovim vlasnicima, pogledao je putnike i glasno, da ga svi čuju, rekao :
-Dobrodošli u Republiku Srpsku, vi ste na srpskoj teritoriji! Svi oni koji žele izaći, ili koji imaju rodbinu ovdje, ili bilo gdje drugo, mogu ovog momenta napustiti autobus, samo bez galame, i guranja...jedan po jedan, reče Mika snažnim i autoritativnim glasom. Putnici pogledaše unezvereno jedni druge u najvećoj tišini, ali se niko ne pomače s mjesta. Malo kasnije, onaj starac koga sam prvo vidio i za koga sam mislio da je Hrvat, ustade prvi, a za njim i žena koja je sjedjela pored njega i koja nije prestajala da plače. Za njima krenuše polako i ostali, gledajući nepovjerljivo i sumnjičavo u našem pravcu, noseći u rukama poneki zavežljaj ili manji kofer. Gledajući u njihova lica na kojima se mogla vidjeti sava patnja ovoga svijeta, gutao sam pluvačku. Sa zadnjeg sjedišta do mene dopriješe glasovi :
-Ustaj Milena, ne boj se srećo moja...ovo su Srbi...naši...Na Ilidži smo...
Potrčao sam u zadnji dio autobusa da im pomognem i vidim da Milena, kako se zvala žena koja je bila trudna, i dalje sjedi na svom sjedištu, sa tupim pogledom uprtim negdje u daljinu. Kada sam se još malo primakao, i kada je ona začula zveket oružja, trgnula se, otvorila usta kao da je htjela da krikne, ali ju je u tome spriječila žena koja je bila pored nje, koja ju je zagrlila i neprestano joj nešto tiho govorila na uho. Na kraju, ona opet reče, ovoga puta glasno :
-Milena, sve je u redu, Srbi su to...sada je sve u redu...ajde ustani, treba da izadjemo, ajde srećo moja...
Stajao sam pored njih, kao ukopan u zemju, nesposoban da reagujem. Čitava ta mučna scena me je toliko pogodila da sam zanijemio, a od onog mog tvrdog izraza nije ostalo gotovo ništa.
-Vozač, otvori druga vrata, okrenuo sam se i skoro izderao na njega. Vrata se otvoriše, i ja požurim da pomognem ženama da sidju. Sa druge strane, začuh kako Mika na engleskom viče na Kanadjane da se pomaknu i naprave ljudima mjesta da izadju.
-Nama su sine rekli da je Ilidža pod muslimanskom kontrolom...nismo mi znali da su ovdje Srbi, znaš li...pa je narod povjerovao...začuh jednu stariju ženu kako nekom govori. Odjednom, jedna od žena iz autobusa objesi se o moj vrat i čvrsto me zagrli plačući.
-Sine moj, sine moj...da te majka zagrli...sine moj,...Srbine...vidiš šta nam uradiše balije...mislili smo da ste vi Muslimani obučeni u srpske uniforme...toliko su nas mučili u Sarajevu da više ništa ne znamo...poludjeli smo...mislili smo da nas Muslimani provociraju da vide ima li Srba u autobusima, pa poslije da nas pobiju. Da bi izašli iz Sarajeva mi smo slagali da smo Hrvati. Jedino smo tako mogli izaći.
Jedna druga žena joj pridje i odvede je prema zadnjem dijelu autobusa, dok sam ja i dalje gutao pljuvačku. Potražio sam pogledom onu trudnicu, Milenu, i nadjem je kako sjedi na metalnoj ogradi pored puta i pije vodu koju joj je donio jedan od naših boraca. Pored nje je i dalje bila ona žena koja je bila s njom u autobusu i pomagala joj da sidje, i ja joj pridjem.
-Kako joj je gospodjo? ako joj treba neka pomoć, kažite...
-Treba...pobijte zlikovce koji su joj ovo učinili...i nije ona jedina...pogledaj po drugim autobusima..., reče žena. Tek tada mi posta jasno da je ova djevojka bila u jednom od muslimanskih logora u Sarajevu i da je tamo bila svakodnevno silovana, kao i mnoge druge. Osjećao sam se veoma jadno i požurio da pronadjem Baneta, dok mi je u glavi odzvanjalo:"Pogledaj po drugim autobusima"...
-Bane, onu ženu, Milenu, silovale su balije, a njena drugarica mi je rekla da su ostali autobusi puni silovanih žena...
-Odmah isprazni sve autobuse...požuri, reče Bane zabrinuto.
-U redu!
-Mika, Gogi, Boro!, proderah se koliko me grlo nosi, a njih trojica pogledaše u mene, odmah ispraznite sve autobuse...ako vam Kanadjani pruže otpor, izbacite ih naglavačke! Pucajte u njih ako treba, ko ih j**e !
Autobusi su bili ispražnjeni za tili čas i mi medju putnicima ugledasmo veliki broj trudnih žena sve u posljednjim mjesecima trudnoće. Silazile su polako niz stepenice i uza svaku je bila po jedna starija žena koje su im pomagale da sidju.
-Majko moja mila, šta je ovo? začuh Gogija kako u nevjerici mrmlja.
-Sve silovane u logorima u Sarajevu...a sada ih Muslimani šalju van Sarajeva pošto im više ne trebaju...vjerovatno će biti još ovakvih autobusa, promrmljah ja cijedeći svaku riječ.
Nasta metež, a jedan ženski krik nas sve paralisa. Vrištala je jedna trudna djevojka, a preko puta nje stajao je jedan skamenjeni vojnik kome je "kalaš" skliznuo sa sa ramena i pao na asfalt. Prepoznao sam Miloša, jednog od onih hrabrih Njegoševih momaka sa Nedžarića i vidio kako otvorenih usta i zamućenog pogleda gleda u jednu mladu ženu. Vidio sam kako joj je žurno prišao i pokušao da je zagrli, ali nije znao kako da joj pridje zbog njenog velikog stomaka. Stajao je zbunjeno pred njom, sav izgubljen, dok je ona i dalje vrištala, izledalo je kao da će pasti. U njenim kricima bilo je toliko očajanja da sam se stresao. Nekoliko žena joj pridje da je pridrže, ali se ona ote i baci Milošu u zagrljaj. Oboje su plakali. Miloš ju je držao čvrsto u zagrljaju, a njegov skoro neartikulisani glas, jasno je pokazivao koliki je njegov bijes, jad i očaj.
-Miloše!...vidi šta su uradili...vidi...Miloše!...pogledaj...pogledaj sa kim smo živjeli tolike godine!...to su mi uradili moji do tada najbolji drugovi i komšije, Miloše!...skoro je urlala mlada žena jecajući.
Začuh kako Mika, koji je bio pored mene, nešto petlja oko motorole, i ja pogledavši u njega, vidjeh kako mu Bane nešto šapće.
-Sklanjajte Kanadjane kako znate i umijete...i to brzo, neka svi udju u njihovo oklopno vozilo... za svaki slučaj... i obavezno postavite dva naša momka ispred njihovog vozila...da ih neko od vojnika ne pobije iz osvete, reče energičnim glasom Mika.
-Pa Kanadjani nemaju veze s tim...nisu ih oni silovali, rekoh mu, ali da treba da brišu...i to što prije, s tim se slažem.
-Miloše!...začuh glas one jadne žene... osveti me... nemoj im ovo nikad oprostiti ...nikad..., odzvanjao je njen glas.
-Ceco, Svjetlana...ljubavi moja jedina...Ceco...i on se iznenada prodera : "Majku vam j**em tursku, sve ću vas poklati, majku vam j**em balijsku...turciiiii! ... krvi ću vam se napiti"... urlao je izbezumljeni Miloš dok je njegov ludački krik parao nebo i odzvanjao preko okolnih brda.
-Što se mene tiče, više neće biti zarobljenih Muslimana i razmjena...svakog ko mi dopadne šaka, ubiću bez razmišljana...kao i onoga ko bude pokušao da me u tome spriječi, rekoh mirno i staloženo Banetu, koji je stajao pored mene i na kratko me pogledao. Klimnuo je glavom u znak da se potpuno slaže sa mnom. Ponovo pogledah Miloša i vidjeh da je opet čvrsto zagrlio svoju nekadašnju ljubav. Gledao sam u njih čvrsto stisnutih pesnica i osjećao da me više nema, da sam sada definitivno uništen i pregažen. Okrenuo sam se da ih više ne gledam i ne slušam, ali nije vrijedelo, gdje god bi se okrenuo, i gdje god bih pogledao, čuo se vapaj i kuknjava silovanih žena. Sav slomljen, sjeo sam pod jedno drvo i zapalio cigaretu i, htio ne htio, gledao šta se oko mene dešava, pokušavajući da se smirim i sredim lom koji je nastao u mojoj duši. Znao sam da se od ovih prizora, vjerovatno, nikad neću moći oporaviti, i da će oni na mojoj duši ostaviti neizbrisiv trag. Jedino što sam želio u tom trenutku, bilo je da se što prije vratim u štab, i što prije krenem u neku akciju...samo da nemam vremena da razmišljam o ovome što sam danas vidio... samo da što prije izbrišem današnji dan iz mog života... Ah, Sarajevo!... Sarajevo!... kad-tad ću te sravniti sa zemljom, ako ne ja, onda moj sin, a ako ne on, onda... moj unuk...

Kasno navečer, dok sam se nervozno motao po štabu, umjesto da odem u svoju vikendicu kao svi ostali, dodje ekipa koja je bila krenula u "lov" na dezertere, sa svom trojicom bjegunaca. Sjedili su na zadnjem sjedištu kola, vezani. Bili su vidno uplašeni.
-Bane, stigli su dezerteri i lopovi. Uhvatilo ih je Dugi i evo ih dolje. Šta želiš da uradiš s njima? rekoh pošto sam otvorio vrata njegove kancelarije.
-Šta bi im uradio ti? upita me zamišljeno.
-Za ono što su pobjegli - ništa, jer su nam ionako samo smetali, ali za kradju oružja i ostalog - dobre batine za primjer svima ostalima. Slijedeći dobrovoljci odakle god da su, ako ih bude, treba da znaju da se ovdje za kradju kažnjava, a za junaštvo nagradjuje, odgovorih brzo i spremno, prećutavši da kažem da je upravo on kriv za njihovo dezerterstvo, jer ih je sam primio u jedinicu prije tri nedjelje. Za to vrijeme, oni su se više puta napili, izrešetali nekoliko puta vikendicu u kojoj su spavali, tako da je Bane bio prinudjen da ih isprebija, on lično. Kada sam ih prvi put vidio, odmah mi je bilo jasno da imamo posla sa ološem, j******a i klošarima, koji nisu došli da se bore zbog patriotizma, nego da nešto opljačkaju i otmu, još više me ja zabrinjavalo što to nije vidio i on, moj Komandant.
-Što se mene tiče, možeš ih i strijeljati... za primjer ostalima, dodadoh na kraju.
-Nećemo ubijati Srbe, makar bili i govna poput ovih... veži ih za glavnu gredu na ulazu, dolazim odmah.
-Razumijem!
-Ej, reče on za mnom, kad sam već bio na stepenicama, dovedi svu vojsku, želim da to svi vide.
-U redu.
Odmah sam strčao niz stepenice, i prenio Banetovo naredjenje Dugom koji ih veza i ode da zovne vojsku. Ostadoh sâm sa trojicom dezertera i lopova. Gledao sam ih, a i oni mene, bez riječi.
-I od svih jedinica koje postoje na Ilidži, vi ste baš izabrali ovu...pa Bane će vam j**ati majku, nećete ga zaboraviti dok ste živi, samo da znate, rekoh im na kraju ja sa jednom dozom zadovoljstva, jer organski nisam podnosio Srbe kojima je pljačka u uniformi bila jedini lajt-motiv. Takvi kao što su bili oni, najvjerovatnije bi ostavili bilo koga na samrti a ne bi došli da mu pomognu, ako bi bili u prilici da nešto opljačkaju i da s tim pobjegnu. Prema takvima, nisam imao sažaljenja. Medjutim, nisam bio siguran da je ovo bio najbolji način da se oni kazne.
Kada je stigla vojska, sišao je Bane sa pendrekom u ruci. Održao je kratak govor pred vojskom, a onda, pošto su vojnici dezerterima skinuli pantalone, opalio im je pedeset udaraca po guzici. Po njihovim kricima, shvatili smo da ih batine užasno bole, ali niko se od nas nije pomakao, niti je osjetio bilo kakvo sažaljenje prema njima. Kada je kazna bila izvršena, trojica dezertera predata su vojnoj policiji, koja ih je po kratkom postupku izbacila iz Republike Srpske.
User avatar
karanana
Posts: 47134
Joined: 26/02/2004 00:00

#18 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by karanana »

prica je fuj.
mastovita je do bola. odustao sam kod dijela gdje se ispostavlja da su u busu ustvari svi srbi i da je puno zena u kasnoj fazi trudnoce izaslih iz muslimanskih logora. ko zna, mozda je u nastavku price otkriveno i mnogo djece bez ruku i nogu koje su hrabre srpske patrole jagomira i nahoreva iscupale iz kandzi i zuba muslimanskih lavova.

meni nije jasno, zasto se to srpska vojska brinula da iz sarajeva ne bi izasli vojni obveznici? pa zar im ne bi bilo bolje i povoljnije da su svi vojno sposobni izasli?

sta cu ja braniti seher sa 12-13 godina. oni koji su ga trebali braniti su ostali. da su bogdo svi civili izasli pa bi vojnici bili fokusiraniji na svoje prezivljavanje i odbranu a ne i da brinu da li im je rodbina ziva dosla kuci iz reda za vodu.
Last edited by karanana on 19/02/2013 15:00, edited 1 time in total.
varijabilni
Posts: 339
Joined: 31/01/2013 14:55

#19 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by varijabilni »

i meni je ovo sa silovanim ženama ravno pričama barona minhauzena. maj 1992. a već stomaci do brade. ispade da su silovane u jesen-zimu 1991. :D
User avatar
karanana
Posts: 47134
Joined: 26/02/2004 00:00

#20 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by karanana »

varijabilni wrote:i meni je ovo sa silovanim ženama ravno pričama barona minhauzena. maj 1992. a već stomaci do brade. ispade da su silovane u jesen-zimu 1991. :D
a ne. po prici, ovo se desava nekad najmanje pocetkom 93. godine. jer na pocetku spominje proslogodisnji konflikt sa njemackim novinarima. naratori nisu toliko naivni da se zajebu oko datuma.
gurabija78
Posts: 1242
Joined: 03/06/2008 15:24

#21 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by gurabija78 »

ja opet mislim da je priča odlična! vjerovatno poprilično vjerodostojno oslikava mentalne sklopove nakaza koji su drzali Sarajevo pod opsadom i njihov odnos, tačnije nevjerovatna mržnja prema Sarajevu. Pa fašistoidne ideje tipa: pokusaj da se nesrbi prepoznaju po facama! a onda ubacivanje autobigrafskih detalja uz zamjene teza tipa: organizovani logori za silovanje srpske nejači po Sarajevu i transport istih... da nije tragično bilo bi presmiješno....
gurabija78
Posts: 1242
Joined: 03/06/2008 15:24

#22 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by gurabija78 »

varijabilni wrote:i meni je ovo sa silovanim ženama ravno pričama barona minhauzena. maj 1992. a već stomaci do brade. ispade da su silovane u jesen-zimu 1991. :D
ma jarane kad ga balija zakajla, trudnoća traje dvaes dana maksimalno...
bebeSa
Posts: 340
Joined: 21/11/2009 20:10

#23 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by bebeSa »

no comment :(
User avatar
karanana
Posts: 47134
Joined: 26/02/2004 00:00

#24 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by karanana »

evo svrsih citanje.
kakvim su ih samo pricama filovali covjece. cisti fasizam kojim je hitler filovao nijemce prije pokolja jevreja.

da li je snimljen film o ovoj epopeji?
da li je hasan zaplatio od milosa?
The 51st State
Posts: 16743
Joined: 12/01/2008 12:06

#25 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by The 51st State »

gurabija78 wrote:ja opet mislim da je priča odlična! vjerovatno poprilično vjerodostojno oslikava mentalne sklopove nakaza koji su drzali Sarajevo pod opsadom i njihov odnos, tačnije nevjerovatna mržnja prema Sarajevu. Pa fašistoidne ideje tipa: pokusaj da se nesrbi prepoznaju po facama! a onda ubacivanje autobigrafskih detalja uz zamjene teza tipa: organizovani logori za silovanje srpske nejači po Sarajevu i transport istih... da nije tragično bilo bi presmiješno....
to je tako i danas ali maska mira cini svoje.
Post Reply