e__ wrote: ↑26/06/2021 16:13
Ludzak wrote: ↑26/06/2021 15:37
Ako si prosječnog izgleda. Kupis dobro auto. Provozas ga dva tri kruga kroz grad. Sve ce pitati ko je onaj sto vozi.
I ta kafica nije sigurnost da ces naci. Među stotine koji ispijaju kafice, malo je vjerovatno da ces se istaci. Ispijao sam i ja kafice. Sada ne bas toliko. Ali ako ti nemas sarm, harizmu, đaba. Ispijaj do zivota svog.
Zato kazem. U ovom slučaju moras imati nesto s čime bi usmjerio paznju na sebe.
To je ekvivalentno placanju za seksualne usluge, te ne vidim kakve bi veze imalo sa ljubavlju.
Isto tako, bilo kakav tip paznje koji zavisi od materijalnih stvari, ili isticanju nema nikakve veze sa ljubavlju.
(Mada moram reci da je iskaz paznje jako bitan, iako ne mora biti nesto skupo. Paznja je paznja… dovoljna je lijepa rijec, zagrljaj, cvijet… a kamo li nesto vise, kao. razumijevanje, ili lijep poklon)
Mozete nauciti da volite i najgoru osobu, i da se naviknete da tu osobu imate pored sebe. U drugim rijecima, da vam ta osoba bude zivot.
Ali teska je tvrdnja da ljubav mozete naci isticanjem, ili ispijanjem kafa.
Ljubav je nesto mnogo vise od veze ili braka, i u biti zahtijeva obostrano razumijevanje, i volju, i zelju da je vasa voljena osoba sretna, i da zna svoj puni potencijal, i da ne dopusti bilo kome da ju ubjede da nije dovoljno dobra, pametna, i dovoljna sama od sebe.
To je jako tesko jer vecina ljudi ima taj neki limit… “Volim te, ali…”. To u biti i nije ljubav, vec neki vid pasivnosti jer nemaju zle namjere, te ne bi da vas povrijede… ali ako dodju u situaciju u kojoj bi morali birati izmedju vas ili nekoga drugoga, ili seksualne gratifikacije… moze biti da ce pokazati svoje pravo lice.
Nego, ukoliko je rijec samo o pronalasku nekoga za duzu vezu (iz koje bi mogao nastati brak, djeca) onda je jako bitno da osoba za koju se odlucite ima iste prioritete, i da ju razumijete, i da ste svjesni da se neke stvari ne mogu promijeniti (ako je osoba nasilna, ili sklona kockanju, ili ako vas uzima zdravo za gotovo).
Znam da zvuci kao neki klise, ali ljubav dodje kad joj se najmanje nadate, i moze vas zadesiti bilo gdje, i bilo kad. Tako da nemojte misliti da propustate nesto ukoliko ne ispijate kafe, i ukoliko mislite da niste drustvena osoba. Za pravu ljubav je potrebno vrijeme i razumijevanje. Isto tako, prava ljubav ne znaci da bi sve bilo kao u tipicnoj vezi gdje se odredjene stvari i emocije kriju, vec je otvorene prirode, i boli.
Ali ako znate da bi vam uvijek zivot bio bolji sa tom osobom, da sama cinjenica sto ta osoba postoji (znaci ne neki bolesni vid ljubomore koji zovi ljubavlju), i ako znate ne bi mogli sebi dopustiti da im neko nabija komplekse, ili da ih povrijedi… onda znate da ne postoji nista vaznije od te osobe za vas.
Bukovski bl rekao, da svašta nazivamo ljubavlju, i da nam zato ne traje.
Četrdeset mi je godina, a od onih sam koji u ljubav ne vjeruje. Život i iskustva su me naučili tome. Što bi neko rekao, godine k..cu prođoše. Bio sam od onih idealista koji su vjerovali u ljubav, u svaki odnos išao srcem. Vjerovao sam u ljubav, ženu koja me voli, razmišljao o sretnoj porodici, a u stvarnosti sam dobijao hladne tuševe. Nailazio sam na zatvorena vrata, zidove, a kada bi se vrata otvorila na izdaje, laži, manipulacije, nerazumijevanje, aroganciju, nepoštivanje, zavlačenje, itd. Ulaziš srcem, daješ sve od sebe, a na kraju ostaneš na ledu.
Jednostavno, živim u takvoj sredini u kojoj se nakon rata izmjenila društvena struktura stanovništva, i u kojoj je prevladao seosko-brđanski mentalitet, zatvorenost, nerazumijevanje, lažno moralisanje, samodopadnost bez pokrića, zavist ako si imalo bolji od nekog, da li zbog imetka, da li zbog znanja, da li zbog toga što si sretan bez obzira na materijalni status i stanje. Na tračeve i govorkanja ionako besposlene svjetine se ne obazirem.
Vremenom sam promijenio percepciju prema međuljudskim odnosima, shvativši da su ljudi općenito ljigava i sebična bića, vođena isključivo sebičnim interesima, pa tako i žene. Svako gleda svoj interes i da udovolji svojoj guzici. Dok valjaš drugima, "dobar si", svi te tapšu po ramenu, kad kola krenu niz brdo ostane samo par najodanijih uz tebe, i takve ljude izuzetno cijenim i poštujem.
Uglavnom, vremenom staviš sebe na prvo mjesto, svoju sreću kao prioritet. Očekivanja od drugih nemam. Nekako sam našao balans u životu, osjećam se sretno i ispunjeno, samo kažem bože daj zdravlja i para, tj. posla a za ostalo ću se pobrinuti sam. Radim ono što volim, družim se, putujem, pjevam, čitam, trčim, odem u prirodu, na planinu, negdje kraj rijeke. Na samoću sam svikao, tako da ovaj mir, tišinu i slobodu koje imam nizašta ne bi mijenjao. Često kažem da mi ne treba niko sad. Čak razmišljam šta bi mi druga osoba mogla donijeti u trenutku kada sam sretan i opušten, osim svojih problema i belaja, a iskreno ne treba mi to. Zimus sam bio upao u jedan odnos, kojeg sam nakon par mjeseci, tj. proljetos prekinuo, kada sam vidio da gubim sebe, svoj mir i tišinu. Za tu sam osobu bio svjetlo na kraju tunela, ali ja nisam mogao slušati njene jadikovke oko ročišta u vezi razvoda, oko bolesti koje ima, jednostavno me to gušilo.
Iskreno mislim da je teško naći ljubav, a i pravo pitanje je šta je to, jer mnogi joj žele dati oblik, formu, boju, a ona ništa nije od navedenog. Kao što sam ranije naveo, zbog životnih okolnosti i loših veza i odnosa, ja sam u to prestao vjerovati, i one gluposti tipa "da će doći prava ljubav, osoba" i šta ja znam šta.