Duka Dizel wrote:
Vezano za sliku: dvije izjave, dvije lazi (ili samoobmane). Pocnimo sa prvom izjavom koja se poziva na borbu za opstanak bosnjackog naroda i cjelovite drzave BiH. Citava praksa bosnjacko-muslimanskih politickih elita od dolaska austrougarske vlasti, kada dakle u BiH stize i moderni politicki sistem sa nastankom prvih politickih pokreta i stranaka, demantira ovu izjavu. Politika muslimanskih elita je bila politika begovske klase koja je pokusavala zaustaviti tok povijesti da bi zadrzala privilegije koje je uzivala u zastarjelom i prevazidjenom turskom feudalizmu. Muslimanske mase nikada nisu ulazile u interesni okvir ove zemljoposjednicke elite, a kamoli rjesenje nacionalnog pitanja ili borba za drzavnost BiH. Glavna preokupacija njihove politike je bila odupiranje agrarnoj reformi pocevsi sa Muslimanskom narodnom organizacijom na celu sa livanjskim zemljoposjednikom Ali-beg Firdusom u doba Austro-Ugarske. Ta se politika nastavlja sa Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe da bi kulminirala u kolaboraciji sa nacistickim okupatorom i ustaskom drzavom. Te muslimanske elite su konstantno trgovale zivotima bh. muslimana i njihove sudbine zarad licnih interesa. Istim stazama je nastavila i muslimanska SDA. Nikada se ti muslimanski prvaci nisu izjasnjavali kao Bosnjaci niti su artikulirali bosnjacki nacionalni program cak i kada je austrougarska vlast forsirala bosnjastvo da bi ubrzo odustala od toga, jer se za njega zainteresiralo tek nekoliko pojedinaca. Vecina muslimana su se jos u doba prve Jugoslavije izjasnjavali ili kao muslimani ili kao
turci. Clanovi elite i obrazovaniji medju njima su se izjasnjavali kao Srbi ili Hrvati. Takva je bila politika i muslimanskih kulturnih drustava. Gajret zauzima prosrpsku poziciju nakon cega se iz njega izdvaja grupa Hrvata muslimana i pokrece Narodnu uzdanicu. Vecina poslanika JMO u jugoslavenskom parlamentu su se izjasnili kao Hrvati. Izuzetak je bio Mehmed Spaho koji se odlucio za integralno jugoslavenstvo. Na kraju je i iz samih imena muslimanskih politickih stranaka jasno vidljivo da bosnjastvo nije imalo mjesta u njihovom politickom programu.
Na drugu izjavu mogu samo reci da bosnjacko ime jeste povraceno, ali ono nikada nije bilo nacionalno. Ono je ranije bilo samo zavicajno ili provincijsko. Ono je sigurno moglo postati nacionalno, ali za to nikada nisu stvoreni realni uslovi zbog odsutstva gradjanskog drustva i klase koja je nositelj nacionalne ideje. Samo se medju Srbima i Jevrejima razvijalo gradjanstvo. Nacionalni pokret u bosanskih pravoslavaca je od samog pocetka bio srpski. Na tome su radili kako mlado gradjanstvo u nastanku, tako i njihova crkva. Kod katolika tog gradjanstva nije bilo zato sto je katolicka trgovacka klasa iz koje bi kasnije vjerojatno proizasla burzoazija napustila Bosnu nakon rata koji je poceo drugom opsadom Beca 1683. Katolicima su ostali samo franjevci od kojih su neki bili naklonjeni bosnjastvu, ali ta faza nestaje i potiskuje je nacionalno hrvatstvo. Muslimansku politiku su vodili begovi ciji sam nacionalni profil vec opisao. Dakle ni njih bosnjastvo nije zanimalo, tako da ono nikada nije preraslo u masovni nacionalni pokret. S toga ova izjava u slici nema smisla i muslimani tek danas stvaraju svoj nacionalni identitet, koristeci bosnjacko ime.