Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
U toku 1992 godine meni su upucena svega dva pisma; znakovito je da se oba bave mojom krivicom, ali na nacin dijametralno razlicit. U aprilu, dogodilo se da na dogovoreni sastanak s pjesnikom Ilijom Ladinom (na stepenistu, ispred Narodne banke) nisam stigao na vrijeme, a tri-cetiri sata potom: zvonio je telefon i pjesnikov glas je izgovorio recenicu, ili dvije, rezigniranog prijekora. Nekoliko sekundi je iscekivao moj odgovor, a kako sam, priznavsi na taj nacin svoju krivicu, odsutio: Ladin je spustio slusalicu.Sljedecih dana sam ga potrazio, ali je on odbio razgovarati o incidentu, a umjesto toga – urucio mi je pismo:
Gospodine Mehmedinovicu, grijeh sam svoj prepoznao, veliki, razmisljajuci o svojim rijecima preko telefona upucenim ti neki prokleti dan kad je ono bilo – ne sjecam se (po onoj: ne voli se zlocinac vracati na mjesto zlocina, pa da) Kad sam cekao da mi doneses Fantom Slobode, kako si po svojoj ”svetoj rijeci” obecao da ces donijeti, pa nisi. Pa to je kao kritizirati oblak zato sto nije ”oblik”, a on je najmanje kriv sto je to tako kako jest gore iznad glava nam: njemu lazu, ne laze on nikome, nikada i nista. I, ako ima ista izmedju neba i zemlje u ovom gradu posteno i tacno i od rijeci danas to ste vas dvojica: ti i oblak onaj koji i danas vidim gore dok sanja svoj stari san da bude ono jedino sto zeli biti: Istina i Oblik, i nista manje. Ali slaze sunce svaki dan i slazu zvijezde svaku noc, pa sta cemo sad ako oslonac nemamo drugdje. Pa te molim, gospodine Sem, Seme Mehmedinovicu, oprosti mi grdne rijeci, sitnogradjanske i ciftinske, one su provala onog najgoreg u mom bicu i ja cu se najozbiljnije pozabaviti tim segmentom moje licnosti, uvjeravam te. Mladoj gdji Mehmedinovic i cijeloj familiji pozdrav, te vasem telefonu ”mir i dobro” svako. Ilija Ladin.
Pises li? pitaju me tako.
Ne, odgovaram. Bacim olovku daleko od sebe ujutro, a onda
citav dan idem dok do nje dodjem, da je uzmem, jer treba mi
ona, jer moram da pisem. Da pisem, da.
Znaci, pises, ipak. Pises navecer?
Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe jos istu vecer!
A onda citavu noc idem dok do nje dodjem: da je uzmem jer
treba mi ona, jer moram da pisem. Da pisem, da.
Znaci, pises, ipak. Pises sutradan?
Ne, odgovorim. Ne pisem - u tome i jeste stvar! Kao onaj
sto zna dobro svoje snage, svoju upornost i izdrzljivost, i nece
se preracunati - bacim ja jos dalje svoju olovku sad, jos za tri
koplja dalje, jer znam da je pred sebe bacam! I da cu je
naci!...
Odu od mene. Odu zatim, jer misle zaista: da nisam ozbiljan.
I da zavitlavam!
MRZILI SMO SELJAKE, SMIJALI SMO SE NJIHOVIM
naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.
I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.
A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.
Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.
Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.
Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.
A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.
Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.
Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.
Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.
Rođenu moju sestru Sadiku
Ukrao je neko iz pelena
Za vreme rata
Otada naovamo
Majka je rađala samo sinove
I danas se po selu šuška
Da jedan je čovek naš zet
Nas četiri brata
Skupimo se leti i većamo
Gde bi nam mogla biti sestra
I nikako da išta doznamo
Protiču godine i krv sve više postaje voda
RIMSKI EPIGRAMI
1.
Štagar je ludih po Rimu! (ludakom nazivaju samca,
Kojino hodi kroz grad pričajuć sebi u brk).
Ludi se kažu i meni; no kako da sebe nazovem,
Kojino hodim kroz grad sričući ovo što štiš?
2.
Jedna te ista da jeste Večernjača s Danicom zvezda -
Tu je dokazao stvar Parmenid prvi od svih.
Dokazni postupak jedan i meni je ponuđen noćas.
Pitaš za postupak moj? Sedim uz prozor i bdim.
3.
Više od bogova sviju skoroteča sklon mi je Hermo,
Više od mudraca svih meni je Ksenofag drag:
Prvi je letos ka meni naputio devojče jedno,
Takvo te s drugim se sad slažem da Jedno je Sve.
4.
Čitanja raznih imade i svako je povest za sebe:
Smešana radost i strast, glavobol, nestrp i trud.
Ama je najluđi slučaj kad čitaš na jeziku mrtvom
Debeli, recimo, spev, kojemu ne vidiš kraj,
Pa si uz čitanje sebi da čitano prevodiš dao,
Prateći izvorni stih stihom u jeziku svom.
Onde gde s čitanjem staneš i s prevodom stao si onde,
Preveo nisi li što, nisi ni čitao to.
Zapravo prevodi tvoji lektira su jedina tvoja,
Koju, da pukneš u smeh, naizust čitavu znaš.
Tako i prevedeš nešto, no Jova mi, malo pročitaš.
Počesto priznaš da sam pisac i štilac si svoj.
Ovo je ispoved smešna, no istinu kazuje suhu:
Štioče, primer za to ovaj je kojega štiš.
5.
Rema si ubio slatko, kad onda se, Romule, tebi
Kopavšem temelj za Rim hinski podsmevao Rem.
Da sam se našao blizu i ja bih ismevao tebe,
Zato što temelj gradiš onde uz žabljak i rit.
Danas, pod Palatin-bregom, odobravam kopanja tvoja!
Rema si ubio tu, šta ćeš mu, ispo si prav.
6.
Juče sam pitao vazdan po celom Beogradu ljude,
Leti li neko za Rim - jednu bih poslao stvar.
Danas izbezumljen sav sam od onih te juče ih pitah:
Zovu i pitaju svi: "Posla li ono u Rim?"
7.
Martijal, Gete, Palada, Lukilije, Kalimah, Puškin,
Nikarh, Laertije, Bas, Lukijan, Arhije, Flak,
Arhiloh, Nosid, Anita, Krinagora, Katul, Erazmo,
Vjazemski, Džamanjić, Flor, Kunić, Panonije, Mor...
Njima i mnogog neznanca kad pridružiš, štioče, znaćeš,
Gde sam sakupljao sve slani epigramski smok.
Ako ti knjižnica, ele, ne dopadne ničim se moja,
Grdi me, vin sam i kriv, ali da grdiš i njih.
8.
Kažu da lopova luđeg, šašavijeg, tvrđeg od onog
Koga je rodio Rim - nema preostali svet.
Avaj! u Novom Pazaru, na rublje sa visokih žica
Svemoćni Mustafa Strah koristi mačka za lov:
Hitne ga uvis, a jadnik o rublje se kandžama skači:
Štipaljka pušta, i Strah - opran dočekuje plen.
9.
Evo me opet u kinu, nezasit, nestrpljiv da počne:
Yilmaza Guneya "Yol" gledam po deseti put.
Vala bi bilo u redu da s platna, na samom početku
Vikne me glumački skup: "Merhaba, Sinane naš!"
10.
Crkva za crkvom, oltari, bazilike, chiostri, raspela,
Skoro pa videću sav hrišćanski vidljivi Rim.
Valjan je Sinan musliman! da sutra u Istanbul pođe,
Pa se na džamije da, svakog dana po tri,
Turbeta, groblja, medrese, minareta, tekije, groblja -
Ne bi za godine tri rimski naravnao broj.
Učite, devojke, koje za lice su ubavne skrbi,
Kako da lik vam i stas bude i ostane lep.
Nega od zemljišta posnog kerealske darove mami,
Čini da trebi se svud trnati kupinov žbun.
Nega i sokove ljute u voćkama ume da blaži,
Drvo kroz ucepljen rez prima od drugoga sok.
Sviđa se sve što je nega: pozlaćuje stojno se sleme,
Crno pod postavljen pod mramorni krije se tlo.
Višekrat ista se vuna u tirskome namače kotlu;
Slonokost raskoš je tek nakon je izrezba Ind.
Ko zna, pod Tatijem kraljem, Sabinjanke drevne su možda
Redile očinski vrt rađe no sopstveni lik:
Ondašnja rumena gospa u visoku sedeci stolcu
Trudan je nitila rad marljivim palcem u krug;
Sama je morala granje i cepanjke ognjištu dati,
Sama da zbrine u tor jagnjad što čuvaše kćer.
Vaše pak majke na svet su devojčice donele nežne:
Volite pokriti svoj haljinom s pozlatom stas,
Volite svaki put drukče mirišljavu navesti kosu,
Volite s ruke da sjaj dragog vam biserja sja.
Nosite s Istoka stigle oko vrata kamene drage,
Koji su takvi da dva uhu je nositi teg.
Nema u tome sramote: i red je da date se negi,
Buduć da uglađen muž stoleću vašem je znan.
Navade ženske su dotle poprimili muževi vaši,
Tolik da bezmalo gizd dostatan nevesti jest...
Svaka se gizda za sebe, a ljubav u koju se dadu
Kaže da nikakav greh nije za gizdanjem mar.
Rede se, krizom, u polju: da Aton ih prigrabi strmi,
Lepe bi imao njih visoki Atonov vrh.
Neki užitak već jeste i sviđanje samome sebi,
Sopstveni izgled je drag srcu devojčica svih.
Perjem što hvali ga čovek Junonin se krilonja pući,
Pa u lepoti se, nem, dični oholjuje ptić.
Pre će vas sustići tako no s čarobnih biljaka ljubav;
Kadno ih strašan i vešt vračarkin podseca dlan.
Nemajte vere u trave ni sokove mešane vešto,
Štetna je, manite nju, kobile pomamne sluz.
Neće od marsičkog peva na pola se cepati zmije,
Niti će potokov tok teći ka izvoru svom.
Napokon, baci li neko temesijske plitice medne,
Nikad ne iskoči, ne, Luna iz zaprega svog.
Najprva, devojke, briga da bude vam vladanje vaše:
Onda kad sviđa se ćud, biva dopadljiv i lik.
Ljubav je trajna pram duši, lepotu će zbrčkati starost,
Nekoć dopadljivi lik bore izbrazdaće svud.
Vreme će doći da gled u ogledalu biće vam gorak,
Pa će za boranje jed razlogom postati još.
Dostatna jeste dobrota i trajna za dugotno vreme,
Stalan kroz godine njoj ljubav je pristali drug.
***
"Kažider, kako da lice obasija sjajem se opet.
Nakon što nežne mu sve udove raspusti san?"
Ječmu, te lađama biva od libijskih ratara poslan,
Očisti plevinji os, ljuspu oljušti sa njeg.
Istu grahorice meru sa deset da namočiš jaja,
Ali da ječmena tvar libre ne premaša dve.
Sve to, kad dobro se bude na zračnom osušilo mestu,
Daj da pod žrvanj ga grub umelje magarac lenj.
Zatim, šestinu od asa, u ovo namrviti mlivo
Jelenov opali rog, prvi za dugi mu vek.
Nakon što s prašnjavim brašnom pomešalo bude se dobro,
Situ ga gustome daj, odmah kroz sito ga sij.
Dvanaest glavica tome bez ljuspica narkisa pridaj:
Staviš na mramor ih čist, hitro ih istucaš sve.
Smole, šestinu od asa da s tuščanskim semenjem teži;
Ovome doda se med, aseva jedan i pol.
Svakoje lice te bude lekarijom škropljeno ovom
Ima da glatkiji sjaj sine od zrcala svog.
Nemoj se libiti ništa da žućkasti vučac zapečeš:
S njime da pržiš i bob, onaj te nadima drob.
Obadva sastojka ravna po šest da su libri težinom,
Oba ih crnome daj žrvnju da usitni njih.
Nemoj da belilo manjka, ni pena crvenike sode,
Niti perunike čen, one sa ilirskog tla.
Daj ga na obradu skupa mladićima mišica snažnih,
Ali da unca je znaj mera za trvenu tvar.
Dodati spravljeno sredstvo iz gnezda žalopevke ptice:
Zimorod ime je njoj: pega oslobađa lik.
Pitaš li, kojom težinom zadovoljen jesam u ovom,
Znaj da polovinu njoj unca sačinjuju šest.
jedno da s drugim se smeša i prione zgodno za telo,
Cedi crvenkasti sat, atički dodavaj med.
Premda se bozima tamjan i srditim silama sviđa,
Ipak se kloni da sveg daš ga na usijan žar:
Tamjan, kad pomešaš s onom što telo uglađuje sodom,
Gledaj da svaka je čest trećinu libre na teg.
Smolu, kad lišiš je kore, od lihre četvrtinu manje,
Dodaj, uz kockicu još uljave mirhe u smes.
Ovo kad stucala budeš, kroz česte ga rupice prosij;
Potom, kad doliješ med, ima da veže se prah.
Zna se: i zgodno je morač s mirišljavom mešati mirhom
(Morač od skrupula pet, devet za mirhu je teg)
Ružine latice suhe, u jednu što stane ih šaku,
Onda i amonsku so, muževni tamjan sa njom;
Ovome svemu nadolij tekućine sluzne od ječma:
Tamjan težinom i so jednak da ružinoj jest.
Makar i nakratko samo na lice ga naneseš meko,
Opet će ostati lik lišen masnoće i čist.
Jeđnu sam video kako u bistrici namočen hladnoj
Mrvi pa maže na lik nežanih obraza, mak...
Sinan Gudžević, Rimski epigrami, Feral Tribune, Split, 2001.
Još otkako se po Rimu smucao davni našijenac Maro Marojev - a jadni mu ćaća nastojao danima ući u trag, e da ne bi razmetnik spendžao sve obiteljske dukate na izrazito renesansni life style - literatura u Južnih Slavena zadaje sasvim određeno mjesto zanesenim putopiscima sa slavnih brežuljaka. Ukratko, vi samo uživajte s onu stranu Jadrana, no otčestvo nećete zbaciti s pleća sve da se poput kakvoga novodobnog Ilije Crijevića zakitite lovorikama usred Rima. Sinan Gudžević pronosao ga je pak Rimom s uživanjem, imajući vlastiti jezik za jedinu kuću i rodoslov, i vratio se ovamo s ravno 110 pjesama, ukoričio ih i naslovio sa Rimski epigrami (Biblioteka Feral Tribune, 2001).
Svoj pandan baudelaireovskome albatrosu ovaj šetač ne prepoznaje slučajno u ozlijeđenom vrapcu sa Piazze di Spagna. Trmke, uljanik i pčele u Rimu se nalaze moje,/ Ali u Grabu se tek žaoka spušta u med, definira Gudžević svoje adrese. I kad smo već kod njegova jezika, Muharem Bazdulj je napisao jednom u Zarezu kako su istoga nekoć svi zvali srpskohrvatskim, "a danas je tom terminu ostao vjeran, čini se, jedino Sinan Gudžević".
Tome je pjesnik posvetio i nekoliko stihova u novoj knjizi: Mato me hvali, te veli, od sviju da srbohrvata/ Najbolje distihe sad sastavljam upravo ja./ Ja pak odgovaram Mati, od sviju srbohrvata/ Najgore distihe sad sastavljam upravo ja. (...) Pogađate, ovaj pjesnik jedini sad piše distihe, ali jedini se i naziva s principa jezičnog - srbohrvatom. Posrijedi je ekskluzivna pozicija koju Gudžević baštini naprosto tako što su se svi ostali konzumenti razbježali glavom bez obzira...
Također: Zalud vas, pesmice, sklapam od srpskih i hrvatskih reči!/ Malo će koji vas Srb čitati sada i Hrv./ Danas u ludilu svome i jedan i drugi od mene/ Traže i kolon i stih pravilom svoji na svom. Ali, o kakvome je uživanju u jeziku riječ, mimo naše političke tragike i Rimskih epigrama još svjedoči nedavni događaj u Zagrebu, kada je Sinan Gudžević prepričao,društvu jedno svoje putovanje po Italiji. Naime, čitav život je na karti čitao ime gradića Manfredonia, dakle literarnu činjenicu usred nepojamnog jugoistoka apeninske čizme, i najednom je slučajno došao u priliku da ga posjeti, što je tad i morao napraviti, jer je to "takva riječ, Manfredonia, možeš u njoj krompir kuvati".
Epigrame je Gudžević iskoristio kao formu za ispisivanje takvoga umalo okusnog doživljaja Rima, no i kao decentnu posvetu krugu, kako ga sam navodi, Gde sam sakupljao sve slani epigramski smok. Legendarnim književnim predšasnicima on dopisuje nekoliko stanica dalje imena sportaša Batistute i Conceicaoa, kao da sa svima njima igra nogomet na blatnom dvorištu Svete Konstance; Torna! dovikuju moji, no meni se hoće u napad:/ Grizern da zabijan gol, prvi na italskom tlu.
Upravo zbog sposobnosti igre u jezičnoj kuhinji te integralnom svijetu naoko nespojivih inputa i jednako svojoj uobičajenoj odanosti tzv. stvarnosnoj poetici, zabio je Sinan Gudžević doista svoj gol na italskom tlu. I neodoljiv je poriv da se ovom zgodom citiraju još dva njegova blistava nogometno-životna epigrama iz ove knjige, numerirana sa LXXV:
Svega da imam u Rimu pohvalio nekom se jesam,
I ne razmišijajuć baš svega da prazna je reč.
Sutra mi stiže Partizan da igra sa Romom pa bude l'
Još i pobedio nju, imaću napokon sve,
i LXXVI:
Bio je bio Partizan i poražen kratko i glatko.
Nemam ni svega ni sve, sve mi je ništa i ne.
Pa, ako ćemo suditi po ovoj knjizi, da je stari hakler Sinan zaigrao za Partizana, još bi imali u Rimu neke šanse.
Tijesan hodnik ponoćnog voza za Zürich samo je metež motiva rasutih po našim južnim očima. Savrsen art brut životne imitacije. Kao u ritualu sjenki postaješ neraskidivi dio mesa, znoja, zgnjiječenih limenki piva i ljudskog daha kapljičasto zalijepljenog na ledena okna. Čini ti se da više i nema prostora. Čini ti se da vrijeme više nema dimenziju. Savršeni brut art životnog cinizma. Nema kompozicije i forme. Nema ničega. Samo ljudi, samo nepomični ljudi s planete Hemus za koje nikada niko neće reći – evo čovjeka.
A čovjek? Čovjek je tu.
Zgrčen na trošnom crnom koferu.
Kaže, da u tjeskobi hodnika treba znati osluškivati ravnomjerno disanje nijemog ljudskog hora i metalnu simfoniju tračnica. Sve je adagio, poput Isfailove trube koja označava kraj svijeta. Sve je adagio.
Čovjek, zgrčen na trošnom crnom koferu kaže još, da legenda o Ahasveru i Ukletom Holandezu nisu mistifikacija naše balkanske sudbine. Naše nomadsko prokletstvo već poodavno pripada genetici.
Čovjek, zgrčen na trošnom crnom koferu kaže da nikada nije razumio Solženjicina, da su mu stihovi Majakovskog odveć daleki, i da je svoju savršenu lirsku varijaciju doživio u snu neke memljive gastarbajterske, podstanarske sobe sanjajuci jake i znojave sapi svoga bijelog konja na ravnici.
Čovjek, zgrčen na trošnom crnom koferu, polazeći, reče još, da njegova najmladja kći ima oči od vlage i da je ona jedna od bezbrojnih slavenskih Ifigenija.
Villach. Čovjek s crnim trošnim koferom izgubi se u žućkastoj svjetlosti pustog perona u svitanje.
Opet kretanje. I ljudi. Samo nepomični ljudi s planete Hemus za koje nikada niko neće reći – evo čovjeka.
Ja sedim, andjeo s rukom berberina.
- Artur Rembo (o sebi)
Hoću da budem pesnik, i radim na tome da budem vidovit; vi to nećete nimalo razumeti, a ja skoro ne bih umeo da vam objasnim. Stvar je u tome da do nepoznatog treba dopreti rastrojstvom svih čula. Patnje su ogromne, ali treba biti jak, treba biti rodjeni pesnik, a ja sam shtavio da sam pesnik...
- Artur Rembo (pismo Izambaru valjda)
Stvar je u tome da svoju dušu treba učiniti čudovišnom: poput trgovaca decom, nego šta! Zamislite čoveka koji sebi po licu sadi i neguje bradavice.
- Artur Rembo
Bio sam onaj koga je osudila duga. Sreća je bila moja sudbina, moja griža savesti, moj crv. Moj je život suviše ogroman da bi bio posvećen snazi i lepoti.
- Artur Rembo
Vratiću se sa udovima od železa, mrke kože, besomučna pogleda: zbog moje maske misliće da pripadam jakoj rasi. Imaću zlata: biću dokon i surov. Žene neguju ove divlje nemoćnike što se vraćaju iz žarkih podneblja. Biću umešan u političke poslove. Biću spasen.
- Artur Rembo
... prihvatiti kruti život, jednostavno poživotinjenje, podignuti isušenom pesnicom poklopac mrtvačkog sanduka, sesti, gušiti se.
- Artur Rembo
Više neću biti sposoban da tražim utehu u batinjanju. Ne verujem da sam se ukrcao za neku svadbu, sa Isusom Hristom kao tastom...
- Artur Rembo
Usamljena nikad nisam bila. Ni sama, ni sa nekim. Ali bih volela da budem sama. Usamljenost znači: konačno sam ja - ja! Sada to mogu da kažem, jer sam večeras konačno usamljena. Moram okončati sa slučajnostima!
Mladi mesec odluke! Ne znam da li postoji sudbina ali znam da odluka postoji. Odluči. Mi smo sada vreme. Ne samo ovaj grad, u našoj odluci učestvuje čitav svet! Sada smo mi više nego dvoje. Mi nešto otelotvorujemo. Sedimo na Trgu Naroda. Ima mnogo sveta čiji je san kao i naš. Svi žele isto što i mi. Ali Mi odredjujemo pravila za sve.
Spremna sam. Sad si ti na redu. Ti imaš potez u svojoj ruci. Sad ili nikad!
Nema veće istorije od naše... Od istorije muškarca i žene. biće to istorija džinova. Nevidlijvih, prozračnih... Istorija novih praroditelja.
Gledaj, moje oči. One oslikavaju neophodnost. Budućnost svih onih na Trgu.
...Ostavite svojim ocenama njihov sopstveni, tihi i neremeceni razvoj koji, kao svaki napredak, mora doci duboko iznutra, i nicim ne moze da bude potiskivan ili ubrzavan. Nositi u sebi koliko je potrebno za razvoj pa onda dati plod - to je sve. Pustiti da se svaki utisak i svaki zacetak osecanja dovrsi sasvim u sebi, u tami, u neizrecivom, nesvesnom, sopstvnom razumu nedokucivom, i sa dubokom skrusenoscu i strpljenjem sacekati cas rodjenja jedne nove svetlosti: jedino to znaci umetnicki ziveti, u poimanju kao i stvaranju.
Tu nema merenja vremenskim jedinicama, tu ne vazi godina, i deset godina nisu nista.Biti umetnik znaci: ne racunati i ne brojati; sazrevati kao sto sazreva drvo koje ne goni svoje sokove i spokojno stoji usred prolecnih bura, bez straha da posle njih moze i da ne dodje leto. Ono ce ipak doci. Ali dolazi samo strpljivima, koji zive kao da je vecnost pred njima, tako bezbrizno mirni i neizmerni.Ja saznajem svakodnevno, saznajem u bolu kome sam zahvalan : strpljenje je sve !
Ovi narodi ne zaslužuju Andrića
Datum: 2005-01-13
Autor: Mirko Kovač
Jedan moj prijatelj iz Beograda, erudita i istoričar književni, piše mi o Ivi Andriću, o nekim svojim susretima s njim, a u jednom pasusu, koji me podstaknuo na ovaj tekst, blago me kori, jer sam svojedobno u Feralu “brzopleto i neoprezno” nešto zamjerio velikom piscu. Oni koji sada “kritički tupe o Andriću, mahom su površni, jer malo je ko imao ključ od zatvorenih odaja te osobe”. Moj je prijatelj još davno pridobio Andrićevu naklonost, ne samo šarmom i inteligencijom, nego i iskrenošću, pa je tako slavni pisac našao u mnogo mlađem poznavaocu knjiga i književnosti odličnog sagovornika, jednog od rijetkih s kojim je znao da se upusti u prepirku ili “tek malčice da odškrine vrata svoje duboke i duhovne ličnosti”. Prijatelj veli u opširnom i dragom mi pismu što sam ga nedavno dobio, da je Ivo Andrić bio posebna zvjerka u “ovome našem balkanskom zvjerinjaku”, uvijek korak ispred ostalih, s izgradjenim sistemom odbrane od nasrtaja malograđanskog prostaštva beogradske čarsije na njegovu nimalo jednostavnu osobnost, jer taj je mudri gospodin jednom zapisao da bi mu ljudi oprostili zlo ako ga je počinio, samo kad bi “znali koliko je za mene napor bio živjeti”. Živjeti u takvom svijetu, među takvim ljudima, nije samo napor nego i prokletstvo iz kojega je mudrac izvukao najviše što se moglo.
Čini mi se da prijatelj nije kanio ovim pismom podstaknuti me na odgovor ili bilo kakav tekst, nego je zasigurno želio da u mojim rukama ostane kao dokument tih nekoliko njegovih skica o tome “književnom monahu” koji je izabrao Beograd za “vlastito utamničenje” i ondje “živio izvan života”, kako to i sam Andrić veli. Čitalac se može biti čudi što izbjegavam da navedem ime pismopisca, jer čim se neko bavi Ivom Andrićem osoba je javna i poznata, ali držim da se privatna pošta ne može tek tako otvarati, ali može biti podsticajna za razmišljanja, pa čak i za sredjivanje nedoumica i kolebanja. Iz nekih mojih napisa ili izjava, prijatelj je razumio da sam Ivi Andriću pripisao plašljivost, te da sam, čitirajući ono njegovo o evet-efendiji, tipu zaduženom da klima glavom i odobrava sve što sultan kaže, doveo pisca osobno u “zlonamjerni kontekst, što često čine oni koji falsifikuju biografije, istoriju, pa i samu književnost”.
Čim sam dobio to prijateljsko pismo, potražio sam u svojoj dokumentaciji tekst u kojemu sam doista uputio nekoliko strelica prema Andriću, a citat o evet-efendiji umetnuo kako bih ga proširio na većinu pisaca što su lagodno i bez zaziranja klimali glavama i odobravali postupke mnogih i različitih vladara i diktatora kroz tolika zajednička prokletstva i “strahoviti hod povijesti”, kako je Andrić pisao u svojim mladenačkim nemirima. Možda je najmanje grešan upravo autor te priče o evet-efendiji, jer prijatelj tvrdi u pismu da “Andrić nije nikad bio bog zna kakva junačina, u mladosti nešto više buntovan, ali klimoglavac zasigurno nije bio, a i poimanje junaštva u našoj čemernoj istoriji sporno je i često nakaradno”. Onda, što se “plašljivosti” tiče, moj prijatelj radije govori o mudrosti Ive Andrića, to prije što se pisac još od rane mladosti osjećao učenikom filozofa S. Kjerkegora. Taj “otac egzistencijalizma”, kako su ga nazivali moderni mislioci, u svojim razmatranjima o strepnji veli da se “svako mora naučiti plašiti ako ne želi da propadne”. Dakako, Andrić je “pojam strepnje” usvojio filozofski, po Kjerkegorovom receptu, kao mogućnost slobode. I nije želio propasti. Želio je naporno živjeti, stalno u vlastitim trvenjima i samomučenjima, svjestan da je to put do bogatstva duhom. Biti užasnut svijetom, ali ostati prisutan u njemu – to bi mogla biti nekakva vodilja njegova životnog puta. “Trebalo bi živeti i raditi tako kao da neki oblik večnog života (i u njemu neka čovekova lična odgovornost) zaista postoji, a u isto vreme znati da takvog života nema i ne može da bude…” , zapisuje Ivo Andric u “Znakovima pored puta”.
O strahu i “strahu od straha” napisao je Andrić lijepih misli, ali o tome da je i sam umio na “strašnu mjestu postojati”, svjedočili su mnogi njegovi savremenici, izmedju ostalih Marko Ristić, književnik i diplomat; Mitro Radojčić, koji je bio uz Andrića za vrijeme savezničkog bombardovanja Beograda; Živorad P. Jovanović, susjed velikog pisca koji se za zračnih napada sklanjao u njegovu zgradu. Godinu dana nakon piščeve smrti Milovan Đilas je pisao posve suprotno uvriježenom mišljenju o Andrićevom konformizmu i istaknuo da je pisac “ostao u svojoj umetnosti i svom shvatanju sveta čist, nekonformist, cak disident”. Isto tako, ne mogu se zanemariti Andrićevi oštroumni zapisi o pojavi fašizma u Italiji s početka dvadesetih godina proslog stoljeća, kada su mnogi intelektualci i značajni pisci prihvatali taj pokret kao “novi evropski poredak”. Andrić je pisao o fašistima kao srodnicima boljševika, o fašizmu kao “antitezi demokratije”, o “kultu toljage”, o “navjestenju apokalipse”. “To je bila mračna, surova provincija koja je došla u Rim željna borbe i vlasti; to je bilo nalicje komunizma koji nije uspio, najezda fukare i skorojevića”, napisao je Andric u zagrebačkoj Jugoslavenskoj njivi. Fašističkog vodju Musolinija doživio je kao “silovit i krvi žedan temperament”.
Protekli dani nekako su mi bili u znaku Ive Andrica. Najprije, to beogradsko pismo, potom boravak u Zagrebu gdje sam, u različitim društvima i s prijateljima, podosta govorio o Andriću, o pismu koje sam dobio, a u jednoj kući nabasao sam na knjizicu “Hrvatski književnik Ivo Andrić” koju mi je vlasnik zdušno i s posvetom poklonio. U toj knjizi objavljena su pisma mladog Andrića svome drugaru još iz sarajevske gimnazije, cimeru sa studija u Beču i Krakovu, Vojimiru Durbešiću. Prije toga, iz Beograda mi je stigla knjiga Miroslava Karaulca “Rani Andrić”, izdanje prošireno i dopunjeno, pisana pitko, lijepim stilom i s mnogo znanja i podataka. Sve mi se to skupa učinilo nekako znakovitim i ponukalo me da još jednom, iz ovoga kuta, posvetim koju riječ velikom piscu, ili, kako reče Predrag Matvejević, “možda najvećem piscu koji se u nekoliko posljednjih stoljeća rodio na Balkanu”.

Moj zagrebački prijatelj, knjigoljubac i poznavalac Andriceva djela, lijepo reče u našim ćaskanjima da pošten i pametan čovjek u Hrvatskoj ne bi smio dirati Andrića, čak i “tamo gdje je najtanji”, jer su u ovoj “zemlji jala pljuvali po njemu oni najgori, s dna intelektualnog, moralnog i ljudskog”. Pisalo se da je “srpski sluga”, “loš čovjek”, “kraljevski izmećar”, “izrod i odmetnik od svoje nacije”. Ako se ne varam, Nedjeljko je Mihanović, doktor književni, negdje rekao da je Andric kopile, da je njegova majka Katarina, katolkinja i vjernica, zgriješila s fratrom, itd. Tako teške riječi, nanose lažne, bijahu svjesno namijenjene “dobrostivom puku” da nikako ne uzima to kopile kao svog pisca, jer to je prokleto sjeme, to je mulac čija se majka kurvala. Riječi teže od onih izrečenih onomad u Zagrebu da su neki savremeni hrvatski pisci iz Bosne fukara. Moj drugar vjeruje da bi Ivo Andrić isto tako prošao cak i da je prigrlio svoju “glupu gazdaricu Croatiju”, kako je mladac pisao Vojimiru Durbešiću, kudeći Zagreb i “tragičnu Hrvatsku”, ali čvrsto vjerujući da ga taj “grad neće pokopati”. Takav genije bio bi nepodnosljiv za malu varoš, čak i da je prihvatao malogradjanski nacionalizam. Prisjetimo se da je Andrić još 1933. godine odbio ući u “Antologiju novije hrvatske lirike” i napisao priredjivaču da ne može u antologiju koja isključuje “meni bliske pesnike samo zato što su druge vere ili rodjeni u drugoj pokrajini”.
Salman Rusdi kaže kako je posve “glupo pokušavati ugurati pisce u putovnice”. Sada dolazimo do činjenice da najvećeg pisca, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, niko neće kao svoga, ili tek jedva hoće, nevoljko, zazirući od čovjeka koji sudbinski pripada svima, a ničiji je. “U Travniku, gde je rodjen, njegov spomen-muzej više ne postoji, u Višegradu, kuća u kojoj je proveo detinjstvo i mladost, koju je poklonio opštini, prodata je privatniku. U Sarajevu, gde se školovao, nijedna ulica ne nosi njegovo ime niti ima izgleda da će ga uskoro poneti. U Beogradu, gde je živeo, njegova se sabrana dela preštampavaju po prvobitnoj šemi već trideset godina, ne dodajući im ništa iz njegove obimne ostavštine. Od njegove smrti do danas još nije objavljena bibliografija njegovog dela”, veli Miroslav Karaulac, jedan od najboljih poznavalaca Andrićeva života i djela. Osobno mislim da ovi narodi ma kako se zvali, i njihove kulture kakve god bile, ne zaslužuju Ivu Andrića. On je iznad svih. Davno se uzdigao i lijepo rekao: “Ja sam ranjiv, ali besmrtan”.
Stara zemljo, nema više laži, video sam te, bio sam to ja, svojim drugim proždrljivim očima, prekasno je. Bićeš na meni, bićeš to ti, biću to ja, bićemo mi, nikada nismo bili mi. Sada nema još mnogo, možda ne sutra, ni preksutra, ali prekasno je. Sada nema mnogo, kako te gledam, i koje odbijanje, kako me odbijaš, ti toliko odbijana. Godina je gundelja, sledeće godine neće ih biti, ni one posle, dobro se nagledaj. Vraćam se kući u sumračje, oni uzleću, podižu se s mog malog hrasta i zuje, zasićeni, smer senki. Pružam ruku, hvatam granu, uspravljam se i ulazim unutra. Tri godine u zemlji, oni koji uteknu krticama, a onda žderu, žderu, deset dugih dana, petnaest, i uvek let u sumračje. Možda do reke, kreću prema reci. Palim svetlo, onda ga gasim, postiđen, stojim zagledan pred prozorom, pred prozorima, idem od jednog do drugog, oslanjam se na nameštaj. Na tren vidim nebo, razna neba, onda se ona pretvaraju u lica, ropce, ljubavi, razne ljubavi, u sreću takođe, da bilo je i toga, na nesreću. Trenuci života, i moga, između ostalih, ne poričem, posle svega. Sreća, koja sreća, ali koje smrti, koje ljubavi, tada sam znao, ali bilo je prekasno. Ah, voleti u svom poslednjem času i njih videti u njihovom, u poslednjem trenu zavoljene, i biti srećan, zašto ah, nema potrebe. Ne, ali sada, sada, prosto ostani miran, dok stojiš pred prozorom, s jednom rukom na zidu, dok drugom stiskaš košulju, i vidi nebo, dugo ga gledaj, ali ne, dahtaji i grčevi, neko more iz detinjstva, druga neba, neko drugo telo.
(napomena) : Mansur al-Hiladj je jedan od najvecih muslimanskih sufi mistika. Kamenovan je i razapet od strane ortodoksnih muslimana jer je hodao ulicama I govorio :”: Ja sam istina i pod ovim turbanom nije nista drugo nego istina “
(ili na arapskom “-ana el haq “ tj JA SAM ISTINA ( el haq moze za sebe reci samo bog, tj samo je bog el haq tj istina sama)
RAZGOVOR RUMIJA i Shamsa od Tabriza
(Shams je Rumijev ucitelj )
Da bi testirao Rumijevo poimanje Shams ga je upitao
Tko je veci – Poslanik Muhamed ili mansur al Hiladj?
Rumi je odgovorio: “ Bez sumnje- Muhamed!
Na to ga je Shams upitao- Kako to mozes reci?
Jer, Muhamed je rekao da mi ne mozemo istinski spoznati Boga ,dok je Mansur al hiladj dozivio I proglasio – ja I bog jedno smo !
ZASTO JE MUHAMED VECI?
Rumi: “ Muhamed je napredovao kroz mnoge nivoe postignuca.
Svaki put pri postizanju novog nivoa shvacanja,on je molio oprost za svoje prijasnje neznanje.
Samo je Poslanik Muhamed imao izdrzljivosti u kontemplaciji Boga u svim njegovim aspektima- u apstrakciji prociscenoj od svega drugog ;I u manifestaciji..
MUHAMED JE ODBIO OSTATI ZAROBLJEN na bilo kojem stupnju duhovnog rasta.
Mansur al Hiladj- s druge strane- je bio ponesen svojim dolaskom na prvu fazu (jedinstvo s Bogom),I zanesen ovim postignucem ,nije otisao dalje.”
"Svaki je čovjek dužan da na sebe primi bol i muku svijeta i drugih ljudi, da podijeli njihovu sudbinu".
Nikola Berđajev: DUH I REALNOST
"A ti Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do pošljednjega vremena: mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti".
Knjiga proroka Danijela, 12, 4
U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su skromnost i detinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu; obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav, ubuduće biti manje sa mnom.
*
Ne htjede obrok od jela careva; ako mu je dar bio darovan za svoj se moral morao izboriti; sam.
Bio je visok, nije stajao čvrsto na zemlji.
Bješe mu dato da razumije utvaru i sne, a čemu je trebalo mudrosti da bude bolji od vrača i zvjezdara.
Pred likovanjem svakidašnjice očitovala se njegova nepokornost; brinući za zajedničko spasenje nije držao važnim misliti na vlastito.
U svojim stanovima doimao se kao gost, kao da mu od stana dostaje posjedovanje adrese.
Nigdje nije bio u tuđini osim u svojoj tuđini, u onom rasipajućem svijetu što ga je sabio u sebi.
Površno je udisao zrak; neumjereno duhovnost, i dim.
Rekao je: za pisca ne postoji alibi, nikad, nikakav, niučemu.
U onomu što ga se ticalo iskazivao je sasvim nekršćansku strast, a sad kad razmislim vidim da je bio siroti monah.
Kad bi udario rukom o stol, stol se lomio; ne od snage udarca, već od snage njegova uvjerenja.
Radio je predano za Nekoga tko ne trpi laž. Prst je njegov na retku knjige bio kao mač, i bio je tad strašan u licu kao anđeo Gospodinov. Teško je tom nemilosrdnom sucu, tom eksterminatoru kontrafe, prispodobiti dobrohotnost i naivnost, ženskost i mekoću živog Daniluške.
Koliko je mogao pomagao je drugima; koliko je mogao odmagao je sebi.
Žene i tekstovi koje je on voljeo zauvijek su dobivali nešto svečano od njegove ljubavi.
Pio je ma koje smeće jer mu je drugo bilo preče od užitka; jedne noći odlučio je da se opija vodom. Nisam se usudio okusiti tu vodu da ne iskušavam, bez prijeke potrebe, izvjesnost.
Za jednim će stolom mnogi lagati, domišljati se kako bi našli što da mu zabave; ali ne mogahu naći pogrješke. Sudili su ga po zakonu Medskom i Perzijskom ali on je bio uvjerljiviji od lavova; jer nije učinio zla.
I riječi svemoći bit će još u ustima careva zemaljskih a Danilove će biti zapisane u knjigama.
Bio je blizak Istoku i Zapadu; bio je užasnut i pobijedio je užas; sada je u kući čiji su prozori otvoreni.
S neizdržljivom osjetljivosti, s bolnom potrebom preciznosti, D.K. je bio čist anakronizam; neka vrsta zalutalog viteza iz vremena kada se plemstvo mjerilo samo poletom duha i uzvišenošću cilja. Usuđujem li se ufati da je možda anticipirao neke buduće ljude o čijoj dobroti, žestokoj istinoljubivosti, i duševnosti, teško da možemo imati stvarne predodžbe?
Da sam mu mogao što ukrasti dok je bilo vremena, izabrao bih njegov dar za neozbiljnost gdje je ozbiljnost bila preuzetna, ruganje sebi, hranjivu krepost smijeha.
*
Od onoga što nam je Danilo namro učit će se; što je Danilo činio razumjet će se. U tomu, prednost onih što su ga poznavali i voljeli nikakva je. Ako u prednosti ne brojimo sjetu što ih je dopala da je među se razdijele.
Milan Milišić
Dubrovnik, 23.10.1989.
Književne novine, br. 785 od 1. novembra 1989.
Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
GRBAVICA
23. veljače, 2006.
Vijesti su stigle skoro istovremeno, Zlatni medvjed filmskog festivala u Berlinu pripao je bosanskom filmu "Grbavica", i druga, uhapšen je ratni zločinac Ratko Mladić. Ona prva bila je točna i radosna, ona druga još uvijek neprovjerena, ako se pokaže točnom bit će mnogo više nego radosna. Jer filmski scenarij "Grbavice" i realni lik jednog strašnog zločinca povezuje ista tragedija, uglavnom zanemarivana na čitavom području raspadnute bivše Jugoslavije, u Bosni posebno, zločin masovnih silovanja muslimanskih žena, njih čak 20 tisuća koje su, treba li naglašavati, prošle svojevrsni pakao, i ne samo dok se sam čin silovanja događao, nego i godinama kasnije, pakao koji će, sigurno je, trajati čitav njihov život.
"Grbavica" govori samo o jednoj takvoj ženi, ali kao metafori za sve njih, od kojih su mnoge, zatvorene i izolirane, na svijet donijele djecu svojih silovatelja, hodajući kroz život s onom vrstom trajnog i dubokog ožiljka kakav muški svijet teško može razumjeti. Zato je "Grbavica" i nazvana ženskim filmom, jer je upravo muka silovanja i sva tragičnost koju ono sobom donosi, upravo ona crta razgraničenja između muškog i ženskog svijeta.
Dubina nerazumijevanja te bosanske, ali ne samo bosanske tragedije, ogleda se ponajbolje u činjenici da, unatoč tome što je na tisuće žena u BiH stisnulo zube i prijavilo državi svoju osobnu tragediju, ni do danas nije uspostavljen nikakav zakonski sustav kojim bi im se omogućila neka, bilo kakva, pomoć. Štoviše, tek deset godina nakon što je Ratko Mladić sa svojim hordama poharao Bosnu i ispunio, između ostaloga, i Miloševićev projekt masovnog silovanja Bošnjakinja, one su u toj zemlji stekle tek status civilnih žrtava rata. Hoće li jedan film, makar i ovjenčan prestižnom nagradom, promijeniti barem nešto u svijesti onih državnih činovnika koji odlučuju o tome tko je i u kojem postotku postao ratni invalid, pa shodno tome zaslužuje i financijsku i svaku drugu pomoć? Teško.
Silovanje je, naime, u svijesti drugih, uvijek neki banalni čin, stoga kolokvijalno i nazivan tek seksualnim zlostavljanjem, pa je i odbijanje BiH vlasti da tim ženama pruži adekvatnu pomoć zapravo onaj tako tipičan odnos prema zločinu silovanja. I ne samo u Bosni. Zato do danas nijedna od njih 20 tisuća, osim deklarativnog statusa civilnih žrtava rata, nije dobila ni jednu lipu naknade, nisu im omogućene terapije ni psihološka pomoć, premda upravo taj zločin zahvaća i mnogo šire, on se, naime, poput virusa širi i na ostale članove obitelji, o djeci rođenoj nakon toga strašnog čina da se i ne govori.
Politički plan masovnog silovanja nije se stoga sveo samo na njih 20 tisuća nad kojima je zločin izvršen, on je zahvatio mnogo veći broj ljudi, članova njihovih obitelji, uzrokovao dugoročno nerazumijevanje, otrov onoga tipično balkanskog stida, i njih samih i njihovih obitelji, bolno potiskivanje vlastitoga užasa, izoliranost i usamljenost. Zanimljivo je, međutim, kako sve ovdašnje države brzo i lako priznaju razne stupnjeve invaliditeta svojim muškim ratnicima, makar taj invaliditet nerijetko bio i lažan, država je izdašna u pružanju svake vrste pomoći onima koji su "stradali" za domovinu, no kada je o ženama riječ, s muškim su ratnicima izjednačene samo majke ili supruge, s njima se, naime, uvijek, kao s Majkama Srebrenice u Bosni, ili onima vukovarskim u Hrvatskoj, može lako manipulirati, na njima se mogu tržiti politički poeni, uz to, društveno je sasvim prihvatljivo biti majkom ubijenog čovjeka, za razliku od silovane žene koje se stidi i obitelj i država, a i većina njih samih vjerojatno trpi svoj vlastiti stid.
A snaga, demokratska, ljudska i svaka druga, mjeri se u nekoj državi, između ostaloga, i odnosom prema onoj posebnoj skupini vlastitih invalida u kakvu besumnje spadaju upravo silovane žene, pa kada ekipu nagrađenog filma "Grbavica" u Sarajevu dočeka tek omanja grupa ljudi da s njom podijeli radost - ne treba napominjati koliko bi ih bilo da je riječ bila o nekoj medalji za uspjeh u nogometu - onda je to najbolji pokazatelj odnosa prema temi koju bi svi, samo kada bi se moglo, najradije gurnuli pod neki prašnjavi tepih. Na žalost, cinizam državnih institucija Bosne i Hercegovine koje ni nakon deset godina ne nalaze materijalna sredstva koja bi namijenili silovanim ženama, nije ni manji ni veći od onoga međunarodnih institucija koje isto to desetljeće, eto, ne uspijevaju pronaći i uhapsiti Ratka Mladića, čovjeka koji je, uz masakre, realizirao i planski zločin masovnog silovanja.
Ravan je i cinizmu one haaške institucije koja već punih pet godina proizvodi dobro plaćenu cirkusku predstavu suđenja Slobodanu Miloševiću, pa tako javnost, danas već potpuno nezainteresirano, tu i tamo poprati suđenje jednom zločincu, koji je, sve i da nije bilo nikakvih drugih zločina, po kratkome postupku trebao zaraditi milijun godina robije zbog masovnog silovanja u Bosni.
I redateljica "Grbavice" pred jednokratno je uplakanim žirijem Berlinalea upozorila na činjenicu kako su Mladić i Karadžić i danas na slobodi, odašiljući jasnu poruku kako njihova sloboda znači nastavak iste intenzivne boli za sve one silovane Bošnjakinje.
Nagrada za "Grbavicu" i u Hrvatskoj je našla svoje mjesto u udarnim vijestima svih medija, svakako i zato - ili možda jedino zato - jer je Hrvatska jedan od koproducenata filma, s nekoliko naših glumaca, no znači li to da se, kada je o teškoj temi silovanja riječ, Hrvatska odmakla daleko od Bosne? Pa valja podsjetiti sve one sklone zaboravu kako upravo ovdje, u jednoj od najviših instanci države, u Ustavnom sudu dakle, i danas sjedi čovjek ozbiljno osumnjičen za silovanje jedne mlade Bošnjakinje u logoru u Hercegovini što su ga svojevremeno tamo organizirali Tuđmanovi zločinci. Dokumenti o tom "časnom" sucu odavno su stigli na stol pravosudnih institucija Hrvatske, ali zar ćemo jednog prvoborca HDZ-a i čovjeka koji je spremno navukao uniformu HVO-a i otišao u Bosnu, inkomodirati zbog jednoga običnog "seksualnog zlostavljanja"? I čemu to uopće u državi u kojoj se i danas, kada je ona već na samim vratima Evropske Unije, pokušaj silovanja mlade američke košarkašice od strane jednog notornog idiota i svakovrsnog siledžije na sudu proglašava činom njegove ljubaznosti prema mladoj Amerikanki.
Zamislimo zato kako bi u Hrvatskoj bio primljen film u kojemu je žrtva silovanja također Bošnjakinja, ali da u ulozi zločinca nije neki bezimeni četnik, nego jedan već desetljećima visoko pozicionirani Hrvat, pače sudac Ustavnog suda.
Kada će čovjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini
Sa pjesnikom Izetom Sarajlićem razgovarao sam u njegovom stanu. Prvo što sam primijetio bila je pisaća mašina. Na zidu su uokvirene slike, a na visećim policama knjige – gotovo sve stare. Jedino što je iskakalo iz tog enterijera bila je muzička linija, koju mu je, kako kaže, nedavno poklonilo neko udruženje žena iz Beograda.
Ovo nije cijeli razgovor koji sam s njim vodio i tek poslije, kada sam ugasio diktafon, govorio je nešto opuštenije. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa čovjekom koji, odbijajući učestvovati u ovoj novoj civilizaciji, kaže: Jebeš civilizaciju kojoj je Bukowski orijentir.
Kada sam tek ušao, upitao me za koje novine radim interview, a ja sam mu odgovorio da je to za web-magazin, internet. A, za to čudo. Ja u to ne vjerujem, rekao je Sarajlić.
Zašto ne vjerujete u to čudo?
Zato što ja pripadam prošlom svijetu i prošlom vijeku. Ostao sam pozadi, mene ne zanima ova nova civilizacija zajedno sa kompletnom kulturom, isključujući baš neke poput Veleta (Nenad Veličković, op.a.) kojeg volim još iz ratnih dana jer je možda među prvima donio prozu koja je posjedovala nešto od ove naše stvarnosti. Ne znam da li ga i dalje nastavljam čitati, ali – do čega dođem, pročitam. To volim, to uvijek ostavi neki utisak, inače – kažem: sve moje je živjelo u XX vijeku, ja vam i ne pišem više 2000 i prva, druga itd., nego 1999. plus 1, plus 2, pa dokle ćemo dogurati, ne znam.
Zašto baš XX vijek?
Ne idealiziram ja ni njega. U njemu je bio i Hitler, čak je i Radovan Karadžić tada uspio da ubije toliko našeg svijeta. Ali, tada je živjela ona zbog koje sam vjerovatno čitavog života i živio, pa nešto mi i ne priliči da poslije nje i ja nastavim zbrajanje nekakvih kalendarskih godina.Ostao sam jednostavno tamo, tamo je moj svijet. Tamo je čekam kao student ili ona čeka mene. Idemo u kino, gledamo normalne filmove: Najljepše godine naših života, Ždralovi lete, Balada o vojniku, Zlatna kaciga, Čudo u Milanu, a ne ovu pirotehniku sa nasiljem svake vrste. Nikakve Marsovce, već normalne ljude, svoje savremenike.
U crnogorskom časopisu Plima objavljen je Vaš tekst u kojem ste rekli da ne želite učestvovati u današnjoj civilizaciji, ali samim tim što ste napisali taj tekst, Vi učestvujete…
Naravno da učestvujem. Sve se u meni buni. Da ovog časa na Butmir kojim slučajem slete Tolstoj, Mann, Darwin, Marx i Pamela Anderson, svaki novinar bi otrčao da nju prvu intervjuiše. Eto - to je naša civilizacija. Ona je krenula naopačke, nekim pogrešnim putem, po meni, još prije nekih dvadeset, trideset godina.
Šta je uzrok tome, po Vašem mišljenju?
Pa, sve je došlo od Amerike, preko rocka, koji je imao i nekoliko blistavih trenutaka – Beatlesi, Indexi – sve je to dio moje kulture. Ali uzmite Ameriku danas – niko od njih nije čuo za najvećeg Amerikanca – Arthura Millera, a za ambasadora Millera zna svako, a baška za gospođicu Levinski. Naše Oslobođenje ima rubriku Kalendar, u kojoj su nekad bile objavljivane neke istorijske stvari, a danas se u njoj govori o koncertu održanom u Zetri. Mlađe generacije su se potpuno navikle na to.
Zar ne mislite da ima mladih ljudi kojima to ipak smeta?
Ima, ali oni u sebi nemaju svojstva mladih revolucionara. Jer kada će čovjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini? I ja sam to svojevremeno bio, iako me danas tretirate kao nekog sentimentalnog kućnog pjesnika, ali i to moje kućno imalo je neku širu socijalnu rezonancu, iz prostog razloga jer sam pripadao jednom svijetu koji je već u startu bio upregnut u istoriju. Neovisno koliko se trudio pobjeći od nje, istorija ga je uvijek čekala, tu iza neke okuke. Morao je tada čovjek učestvovati u istoriji, iako su rezultati toga bila isključenja iz bezbrojnih organizacija od Saveza pisaca do Saveza komunista, ali to je dio moje biografije.
Koliko to godi Vašoj biografiji?
Ne godi mi, ali je to nešto na osnovu čega mogu da kažem svom bratu, Eši, streljanom 1942. od italijanskih fašista: Evo Ešo, ostarih, a nisam te iznevjerio. To je za mene možda jednako važno kao i ono što pišem: ne iznevjeriti sebe.
Da li danas, pored Veličkovića, čitate još neke naše ili strane pisce?
Ja se ne stidim reći – i to je dio mog velikog buntovništva – ja sam stao gdje su stali oni koji su sad na Barama i Lavu. Ja više volim pročitati knjigu koji su moji čitali pa da vidim šta je to bilo u njoj pa ih je motiviralo na nešto. Recimo, u knjizi Benjamina Kaverima Pred ogledalom, moja pokojna žena je podvlačila rečenice noktom jer u tom trenu nije možda imala olovku. Mene je interesovalo zašto je, recimo, podvukla mjesto: Prava biografija umjetnika ne može biti uspješna.Čini mi se da je to podvukla zbog svog muža. Činilo mi se da bi, recimo, Baricco mogao biti pisac moga pokolenja. U Svili je bilo nešto od te otmjenosti, elegancije, ne samo u formi nego i u iskazu, mislima. Ali već druga knjiga me razočarala. Naravno da pratim i noviju poeziju.
Našu?
Mislim da se mi previše hvalimo ovdje i u svijetu da imamo previše dobru literaturu. Problem je u tome što je danas vrlo lako objaviti knjigu. Čini mi se da je svaki drugi čovjek na planeti autor a nijedan pisac, ili barem ja nigdje ne vidim pisca. Za mene, recimo, Umberto Eco nije pisac. On je potrošačka roba od koje će ljudi vrlo brzo dići ruku. Kada je Nazim Hikmet nakon 17 godina robije izvođen na streljanje, tada su potpis za njegovo oslobođenje dali Neruda, Sartre, Camus, Andrić. Tada zloglasnom Menderesu nije bilo druge nego da ga oslobodi. A kada su Benjamina Moloisa prije rata digli na vješala, nije se bunio niko osim nekih P.E.N. centara, ali bez ikakve moći jer tamo sjede službujući ljudi. To više nisu imena od autoriteta, čiju riječ i pobunu ne možete zanemariti.
Nedavno smo pravili anketu o čitanosti Coelha u Sarajevu. Šta Vi mislite o njemu?
oelho je, kao i sva latinoamerička literatura, uvezen preko Pariza, jer je Pariz izgubio svoj primat. Više nema proleterske mase sa Istoka da obnovi slavu francuske literature. Po nekoj inerciji, i dalje se ponavljaju ta imena – Marques, Borges. Meni oni nisu toliko dobri koliko se oko njih digla fama.Svi su govorili o mašti. Ja vjerujem u drugu vrstu mašte – spontanu. A ne organizovanu maštu. Kad pisac naumi da mu mačak bude filozof, on će to i biti. Ali ja volim spontanost u svemu.
Borges smatra da je iskustvo maštom bolje od stvarnog iskustva. Na tome on zasniva svoj književni opus.
Ja sam ga volio, ali naknadno, pa su pisali kako sam ja prije Borgesa pisao takve stihove koji se kod njega slave sa nekim imenima i naracijom u osnovi pjesme. Moj latinoamerički pjesnik je Pablo Neruda. Jako bih volio da sam imao priliku da napišem dvadeset ljubavnih i jednu očajnu pjesmu, ali izgleda da mi se život sveo na hiljadu ljubavnih i jednu očajničku koju ne pišem, ali je živim.
Ali nagrada Alberta Moravije govori da vas ljudi i danas čitaju. Da li Vam to nešto znači u ovom vremenu, to da neko ipak prepoznaje Vaše vrijednosti?
Kako da ne. Meni su italijanski fašisti strijeljali brata, a italijanski antifašisti dali nagradu jer je Moravija, prije svega, bio antifašist. Ja možda nisam bio ništa drugo u životu osim antifašist, što je prešlo i u moje stihove, čak i ljubavne koje sam uglavnom i pisao. Ja sam Talijanima rekao kako je bolje biti i Sarajlić nego Borges jer on posljednju nagradu prima od Pinochea. Izgubili smo mi sa našim dragima mnogo toga. Ja sam izgubio čitaoce. Mene više čitaju u Italiji. Evo neki dan sam dobio čestitku od gradonačelnika Pistoie, na njoj nije jelka već moja pjesma. I onda se začudim da tamo imam više čitalaca nego ovdje.
Šta mislite o čitateljima ovdje, kod nas?
Shvatio sam da muškarci ovdje ne čitaju mnogo. Radije čitaju Dane ili Ljiljan; njih zanima šta je rekao Jelavić – kao da je to suština. Kupuju i čitaju knjige samo djevojke i starčići kao ja. Kad god šta objavim, zovu me ženski glasovi da mi se zahvale, dok muškarci, ako me pozovu, to je samo zato da bi me upozorili na neku grešku.
Interview sa Petrom Lukovićem, novinarom i polemičarem:
Izučavanje djela Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića, Mome Kapora i R. P. Noge na fakultetu u Sarajevu je najgora vrsta primitivne nacionalističke provokacije
Gospodine Lukoviću, jeste li Vi opsjednuti zločinima ?
Klikni za puni formatJesam. To je jedna od zamerki koja se pojavila nedavno u nekoliko polemika, a tu je bila i još jedna dodatna rečenica, da sam ja, ne samo opsednut zločinima, nego i neko ko želi da se ceo život zaustavi dok se svi zločini ne otkriju i svi leševi ne otkopaju. Ja se slažem da je to jedna od mojih radikalnih teza i, kao što je rekao moj prijatelj Srđa Popović, slažem se da je potpuno prirodno biti opsednut zločinima i da je to stvar koja normalnog čoveka mora da potresa. Ono što je nenormalno jeste to da ja živim u Srbiji gde je zločin postao, rekao bih, deo svakodnevnice. Naime, ni zločin ni ubijanje, ni žrtve, nažalost, ja bih rekao na jednom generalnom nivou, nemaju tu komercijalnu crtu da bi ljudi o njima govorili, pričali, da bi se time zamajavali. Tako da je ispod rata, a rat je eufemizam za zločine, nažalost podvučena jedna crta, u Srbiji, tako da se ljudi tim naprosto više ne bave. To je suština sukoba između jedne grupe ljudi u Srbiji, koja je u užasnoj manjini, i jedne većine koja nema nikakve želje, nikakve potrebe, naprosto ne postoji nikakav intelektualni ni mentalni interes, ni obrazovni, ni istorijski, ni finansijski, da se bave stvarima koje se tiču prošlosti, a u kojima su pre svega umešani Srbi. Dakle, to je stvar koja ima veze sa tom etničkom grupom i to je najveći problem. Mi sad možemo da raspravljamo o tome da li je to grižnja savesti, neobaveštenost, saučesništvo, ili nešto drugo, ali je suština u tome da niti prošla, niti nova vlast nije učinila ništa na tome da se ljudi makar podsete na to, da se o tome govori, da se obavi neka vrsta suočenja na kome svi mi insistiramo, jer ja zaista iskreno mislim da bez tog suočenja i bez priznanja krivice, stavljanja jedne tačke na taj tragičan, užasan i gnusan period, nema nikakve šanse da Srbija postane deo civilizovane Evrope, da bude civilizovana nacija, a to je jedno pitanje koje je već godinama tabu-tema u Srbiji. Što se toga tiče, ja nisam neki optimista i mislim da je jedini način da se o tome počne govoriti sistem provokacije – dakle, da čovek provocira ljude, da mu oni odgovore, jer je jedino kroz takvu vrstu polemike i takve kreativne svađe moguće uznemiriti javnost i zatalasati mase, jer to mrtvo more ćutanja i zaborava je užasno jako, u smislu da se ljudi u njega zaglibe i tu nestanu. Teško je govoriti s generacijom koja danas ima 22, 23 godine, koja je u vreme rata imala 13, 14 godina. Ti ljudi ne znaju ništa. Čak i da znaju, oni naprosto ne znaju gde da počnu, gde da saznaju šta je bilo, jer niko ne piše ništa o tome.
Čini se, ipak, da ste Vi uspjeli uznemiriti javnost ovim nizom polemika koje su se javile, sa B92, sa Vremenom, a na kraju ste odustali čak i od pisanja za Reporter. Šta mislite zbog čega Vreme ili B92 sad mijenjaju onaj kurs koji su imali tokom rata, kada je u pitanju ono što se događalo u Bosni i Hercegovini; zbog čega oni svoju tadašnju distancu stavljaju u drugi plan?
Problem sa Vremenom i sa B92 nije istovetan. Vreme je imalo više-manje normalan odnos prvih nekoliko godina rata, međutim ni taj odnos nije bio ne samo radikalan po meni, naprosto – nije bio do te mere pozitivan kada treba reći, na kraju krajeva, ko je agresor u Bosni – dakle, etnička grupa – Srbi. Ja sam dao otkaz u Vremenu 1996. godine. Jedan od glavnih razloga bilo je upravo neslaganje sa njihovom ideologijom koja koketira sa nacionalizmom ili sa jednom od tih formi ublažavanja, čuvene priče: Pa svi smo činili zločine, pa svi smo to radili, pa svi smo krivi, svi smo započeli rat u istom trenutku, znaš već te čuvene priče. A Vreme je posljednjih godina, rekao bih, ušlo u neku fazu specijalnog posla od pada Miloševića, kad se radi o nečemu što sam ja nazvao relativizacija. O zločinima se ne piše, a kad se piše, onda se govori da su bili zločini na prostorima bivše Jugoslavije, a ono što meni posebno smeta jeste to da se Vreme nikad ne bavi, pre svega, srpskim zločinima. Drugo, došlo je do te čuvene identifikacije, pa se ne govori o etničkoj pripadnosti zločinaca, nego samo U Srebrenici je ubijeno sedam hiljada ljudi. To bi možda moglo da bude zanimljivo kada bi se taj zločin desio u Čileu. Ali, pošto mi znamo ko su tih sedam hiljada ljudi iz Srebrenice, znamo da su to bili Bošnjaci, i pošto znamo ko ih je ubio, dakle – Srbi, sama ta priča, samo to prećutkivanje, govore o jednoj nameri da se sve to relativizuje. Taj, recimo, primer iz Vremena je ustvari refleks onoga što u Srbiji postoji i što je osnovao Koštunica, odnosno Vlada Jugoslavije, te nekakva Komisija za istinu i pomirenje. Ta komisija je jako zanimljiva, ona je tipičan primer onoga što Srbi rade. Oni hoće da nađu uzroke toga rata; ko je koga ubio, kako i zašto. Ali da bismo objasnili bilo šta, nama treba taj predistorijski kontekst. Tako se prvo vratila ’41., pa su videli da to ne mogu da objasne, pa su se vratili na 1918., pa opet isto, pa do Berlinskog kongresa, onda do Karađorđevog ustanka, pa im je i to bilo malo; kako su krenuli, doći će i do kamenog doba da bi to konačno objasnili. Oni rade sa nekim dokumentima, ali im nije ograničena tema vlastitog rada. Oni neće raditi tri, četiri godine – oni će raditi dokle to god bude potrebno; dakle, teoretski, oni mogu da rade još šest vekova. Treća stvar, oni nemaju naviku da razgovaraju sa svedocima – sve što rade jeste čitanje papira, dokumenata, novina, na osnovu kojih donose zaključke. Ono što stoji iza cijele te priče jeste način da se kaže kako oni ipak nešto rade. Mislim da se ta komisija sastala dva puta u dve godine, i oni imaju nekakve ludačke ideje da rade po principu južnoafričke komisije za pomirenje. Kakve veze ima Balkan sa Južnom Afrikom – mislim, u Južnoj Africi nije bilo 4 miliona izbeglica, 500 000 mrtvih, nije bio granatiran Johannesburg. Sve ovo govori o jednoj upornoj relativizaciji, o pokušaju da se predstavimo kao nacija koja nešto poduzima, ali, de facto, ne činimo ništa.
Sa B92 je situacija također vrlo zanimljiva. Oni su teorijski vrlo demokratski, slobodni, oni imaju emisije, tribine i diskusije. Ali šta se krije ispod svih tih tribina? To su tribine u kojima se pojavljuju sve žrtve zločina, što je po njima vrsta demokratije. Recimo, neko ko je bio u Auschwitzu razgovara trećeg dana sa upravnikom logora, o tome kakav je bio kvalitet hrane u menzi u Auschwitzu. I, onda, publika treba da kaže kako su se oni na kraju ipak pomirili. Bitno je naglasiti da zločinac i žrtva nikad ne mogu sjediti za istim stolom. I glupo je da neka televizija koja sebe smatra liberalnom, otvorenom, u goste svog programa poziva ratne zločince. To je, naprosto, nedopustivo. Nije demokratija promovirati fašizam na svakom nivou. Ako ja na toj televiziji vidim Nebojšu Pajkića, Dragoša Kalajića, razne ratne izveštače koji su učestvovali u tome, mene kontekst te televizije više ne interesuje. Drugo, oni su obećavali da će biti prva TV koja će emitovati, recimo, dokumentarac Suade Kapić Opsada Sarajeva. A znaš kad ga emituju? U osam ujutro! Šta je pisalo u novinama? Serija! Rekao bih da je to veoma užasno i uvredljivo. Također se tu mogu vidjeti i četnički filmovi, uz koje uvek ide i diskusija. Oni žele pomiriti neki nacionalni interes i pravu istinu. Nemoguće je sa žrtvama praviti kompromis. To je čisti nemoral. Ovo je jedna vrsta kriptonacionalizma i nečeg što postoji u Srbiji, i na toj liniji je sukob između mene i medija. Ja, naprosto, smatram da su zločini koji su napravljeni do te mere strašni za naciju, da o njima treba govoriti svakodnevno. Ili barem da se redovno prave diskusije u kojima će učestvovati relevantni ljudi: ako već govorimo o Sarajevu, onda treba da pozovemo ljude iz Sarajeva, a ne one koji tvrde da se tu radilo samo o sporadičnim granatiranjima, a da ste se vi ovdje sami međusobno tukli. Hoću da kažem da su meni jasni mediji koji su fašistički, i ja s njima nemam ništa zajedničko. Ali kada su Vreme i B92 u pitanju, to je neka vrsta predloška što je već postao deo nekog malog lažnog mita o tome da su oni slobodarski, jer se bore za nešto. Ispostavlja se da oni više nemaju nikakve želje, i, ono što je najbitnije, njih prošlost kao takva više uopšte ne interesuje.
Ono što ja želim da uradim jeste da razbijem tu iluziju o tome da su ti mediji apsolutno perfektni, da su nečiji prijatelji i da čine nešto. Oni ne čine ništa. I zbog toga je toliki razdor između mene i njih, oni smatraju da ja njima kvarim planove, rušim njihov imidž u Bosni i Hrvatskoj, sve što su oni stekli ja sam uspeo da srušim.
U Srbiji nije ni toliko čudo što se ne misli na prošlost, ali takav slučaj imamo i u Sarajevu. Recimo, konkretno u književnosti. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Dejan Đuričković, koji je cijeli rat proveo ovdje, u program za Srpsku književnost III (suvremena književnost) uključuje i izučava ljude koji su u tom smislu etički i moralno sumnjivi: konkretno, Dobricu Ćosića, Matiju Bećkovića, R. P. Nogu, tvrdeći da se njihovo književno djelo ne može posmatrati u kontekstu politike koju su vodili; svi znaju da je Ćosić bio predsjednik države u vrijeme kada je ona napala Bosnu, pa i Sarajevo. Šta Vi mislite o tome?
Na to pitanje odgovorit ću ti jednom pričom koja je potpuno istovetna. Naime, pre par meseci ratni zločinac Radovan Karadžić je uz pomoć svog odbora za zaštitu lika i njegovog psihijatrijskog dela objavio knjigu Sitovacija. I, možeš misliti, upravo na B92 se pojavila diskusija o tome da li je moguće odvojiti delo od pisca. Naravno da su svi ovi fašisti kao Bećković, Bjelica, Pajkić, Ljubiša Ristić uvek govore o tome da je delo nezavisno, odvojeno od autora, da ono samo postoji. Ja imam samo jedan stav o tome: u redu, dok je bio mlad, i Adolf Hitler je možda napravio neku zbirku poezije, osim što je slikao. I mi onda možemo odvojiti te njegove pesme od njegovog fašizma. Reč je o tome da se to ne može odvojiti, te knjige se nisu same pisale, neko ih je napisao. Dakle, nesumnjivo postoji saglasnost, ne samo fizička, nego i mentalna, između autora i dela. Upravo je strašno da eksponenti tog šovinizma – ako hoćeš, fašizma, zašto da se služimo eufemizmima – Dobrica Ćosić, Momo Kapor, izučavaju ovde. Jer i u Srbiji bi bilo strašno da se izučavaju. A ovde mi to izgleda ne samo kao incident, nego kao ona najgora vrsta primitivne četničke, fašističke, nacionalističke provokacije. Naprosto, učiti o Dobrici Ćosiću ovde, kao o predstavniku nečeg što je književnost, i što je srpsko, pa čuj..... Postoji tu jedan primitivan detalj, koji nije čak ni politički, nego čisto književni. Znaš, dešava se ponekad da se u romanima Dobrice Ćosića neki ljudi tucaju, a to je tu predstavljeno kao nešto potpuno neprirodno. I u svakoj od tih situacija kad dvoje ljudi srpskog etničkog porekla, naravno, jer u njemu nema mešanih seksualnih veza, vode ljubav, uvek se pojavljuje žuta dunja na ormaru. Ta vrsta primitivne slike, znaš, nije došao čak ni do veša, nego kao kod domaćih ovih neofolkera – ili dunja na ormaru, ili dunja padne pa se otkotrlja, ili se dunja otkotrlja pa se ponovo vrati na ormar, ili se ljulja dunja. Uvek ima tu negde dunja kao simbol, ne znam, nečega. Ovdje govorimo o tom nekom primitivnom, kvazierotskom nivou, a možeš zamisliti kako to izgleda na političkom nivou. Jedna od njegovih izjava iz ’93 godine koju ja često citiram glasi: Zaostalost Srbije je naša najveća prednost. Prema tome, mislim da je sramota i za Bosnu, i za Sarajevo, i za Univerzitet, i za profesuru, da neko od tih ljudi uđe u srpsku književnost. Ja bih, da sam ovdje tokom rata trpio izvršenja naredbi koje su ti ljudi davali, demonstrativno odbio da polažem taj ispit.
Planirate li, ili hoćete li moći, nakon svega, objavljivati u Srbiji, u bilo kojem mediju?
Jutros (28.9. 2002.) su me baš ubeđivali da bi bilo pametno objavljivati u Srbiji, samo ne znam gde. Ja sam trenutno u svađi sa Vremenom, sa B92, Ninom, Reporterom, dakle, sa Politikom, Politikom Ekspres i Novostima sam u svađi već dvanaest godina. Jedino utočište koje mi je ostalo jeste list Danas u Beogradu. To je, dakle, jedina mala oaza koja mi je još ostala. Ako već nemam mogućnosti da pišem, onda bih ja sam mogao da pokrenem neki svoj list, da izlazi makar u hiljadu primeraka, možda ni to nije loša ideja.
Možete li navesti nekoliko naslova knjiga koje biste preporučili čitateljima našeg web-magazina?
Ja ne pratim isuviše srpsku suvremenu književnost, koja je previše ezoterična, a to je nedolično, ne doliči joj da bude takva nakon svega ovoga. Ja sam očekivao da se javi taj neki postratni sindrom, ali je izostao, i ta ezoterija je jako popularna kod nas. Tako literate nisu na strani opozicije, niti na strani vlasti, nego u nekom bezvučnom prostoru, daleko od istorije, svega. Niko te neće tužiti i napadati, nećeš biti izdajnik niti fašista. Ja čitam dosta knjiga na engleskom. Knjiga Amerikanca Petera Masa Ljubi bližnjega svoga, koji je napisao knjigu o ratu na našim prostorima, mada ona nije izašla ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Da pomenem jednog američkog autora Jamesa Schultza i njegovu prvu knjigu Sasso, i to je jedna od onih briljantnih literarnih ostvarenja. On je napravio knjigu o Italiji, koja ima neku vrstu ecovskog zapleta. Mnogo čitam, a ove dve knjige su mi prve koje mi padaju na pamet.
Tragam za dobrom pjesmom cijeli život i nisam siguran da sam je još napisao, ali sam uvjeren da ću je napisati
Mile Stojić, bh. pjesnik i esejist, čovjek koji je Mađarskoj dao more, koji je našao svjetlost u pomrčini Sunca, sasvim otvoreno svim našim "surferima" kazuje o bh. dijaspori, o mukama Jobovim i elegijama Ovidijevim, o iskustvu i aferama s filmadžijama, o "mentalitetu balkanske krčme", Jergovićevoj italijanskoj nagradi, mladoj generaciji bh. pisaca i još koječemu...
Naša javnost vjerovatno nije upoznata sa Vašim nedavnim angažmanom u Fondaciji za kinematografiju. Ako se ne varam bili ste u sklopu četveročlanog žirija (uz gospodu reditelje Ovadiju, Mustafića i Jevđevića) čiji je zadatak bio odabrati najbolje scenarije koje će Fondacija finansirati i potpomoći snimanje filmova po njima. Recite nam nešto o tome iskustvu i o tome što je prošlo kroz Vaše ruke?
Klikni sliku da uvecasMene je negdje uoči Silvestrova nazvao gospodin Ademir Kenović, zamolivši me da sudjelujem u radu Komisije. Ja sam mu rekao da ja možda i nisam najpozvaniji da ocjenjujem te tekstove, jer se nisam nikad neposredno bavio filmom, a nemam ni pravog ni potpunog uvida u filmsko stvaralaštvo već desetak godina, ali on je rekao da su ti moji nedostaci zapravo moje prednosti, da sam ja tu da ocijenim književnu vrijednost tekstova, a o njihovoj "filmičnosti" će se brinuti drugi članovi komisije.
Ja sam pažljivo pročitao sve tekstove i napravio neki svoj redoslijed, koji se uglavnom poklapao s listama drugih članova žirija. Čak smo mlada kolegica Ovadija i ja u nekim slučajevima imali i iste kritičarske formulacije, a svi smo napravili zajednički spisak za manje od deset minuta. Mi smo samo poredali tekstove po njihovoj vrijednosti, ne znajući što će Fondacija učiniti, s koliko će novca koji tekst nagraditi. Kasnije smo saznali da se Fondacija i nije mnogo držala našeg kritičarskog ni estetskog stava – mi smo joj poslužili kao neka vrsta naknadnog alibija za odluke koje je i bez nas već bila donijela.
Je li bilo sukoba interesa s obzirom da ste jedino Vi bili iz književnog esnafa, dok su ostali reditelji? Jeste li gledali iz drugačijih vizura na pristigle scenarije?
Ja ne znam kakve su interese imali moji kolege u Komisiji, samo znam da ja nikakvih interesa u svemu tome nisam imao. Cijelo sam vrijeme od Božića do Božića proveo u čitanju tekstova, da bih prije dva tri dana saznao da su nam, na početku obećani recenzentski honorari zapravo prepolovljeni, tako da sam ispao dvostruki blećak u svemu tome.
Međutim mislim da je moja javna obaveza, obaveza svakoga od nas pozvanih, sudjelovati i u takvim komisijama kako bi to malo novca što se izdvaja za kulturu dospjelo u prave ruke. Pa čak ako i ne uvažavaju naše mišljenje.
S obzirom da se radilo o velikim novcima koji su čekali na raspodjelu, ne možemo a da ne upitamo, je li bilo kakvih nepravilnosti i smatrate li da su podržani pravi projekti?
Kad je u pitanju financiranje filma ti novci nisu veliki, oni su su mizerni –cijeli fond ne bi bio dovoljan da se isfinancira jedan prosječno skupi cjelovečernji film.
Pa ipak, mislim da smo mi kao komisija dali podršku pravim projektima. Ono što je kasnije uradila Fondacija više mi miriše na određene interese, o kojima ja kao čovjek "izvanjac" mogu tek nagađati.
Zbog čega ta jadna i mršava Fondacija, na primjer, podržava projekte svemoćne televizije, kad je svugdje u svijetu uobičajeno suprotno?
(Naime, iako je žiri u čijem je radu učestvovao gosp. Stojić slabo ocijenio scenarij Jasmina Durakovića, vodećeg čovjeka FTV-a, njegov projekat je ipak podržan, a "naknadno" su podržani i neki drugi projekti iz FTVove produkcije, op. L.B ).
To su principijelna pitanja na koja bi trebala odgovoriti Komisija, ili barem njezin predsjednik.
Ima li, dakle, da se mi vratimo književnosti, BiH dobrih dramskih pisaca?
Za dramske ne znam. Meša Selimović je isticao kako Bosanci ne umiju pisati drame jer drama traži direktnost, a u nas je u mentalitetu sve uvijeno i sve je "naokolo kere" i sve se nekako podrazumijeva. Međutim, došla je jedna nova generacija pisaca, stasala u ratu, koja je po mom mišljenju najbolje što jugoistok Europe danas ima. Pogledajte samo što rade Tanović, Mehmedinović, Bazdulj, Burić, Omerbegovićka, Mlakić, Imširević, Šaković, Šehić, Kujović, Dedović, Žbanićka, Kazaz, Uzunović, Samardžić, da nabrojim samo neke, što mi nasumce izviru iz pamćenja. Medju tim imenima nalazi se već oskarovac, a vjerojatno se krije i naš budući, drugi nobelovac.
Pored ovog Vašeg angažmana pri Fondaciji, nedavno ste izdali i novu knjigu, zbirku eseja Svjetlost u pomrčini Sunca u čijem podnaslovu stoji bosanskohercegovačke elegije. Je li Bosna, zbilja, zemlja elegije?
Elegiju obično vezujemo za Ovidija, koji bijaše prognan iz zavičaja ili uz Joba što ga je bog iskušavao raznim mukama. Bosanski pisac je i Ovidije i Job, tako da ova forma možda odgovara pjevanju suvremenog bosanskog jezika. Za tu knjigu ja mislim da je samo rezonanca, komentar mojih stihova. Više od toga ja nisam ni želio.
Trenutno živite u Beču, tačnije kao većina bh. intelektualaca između Sarajeva i Beča. Kakav je Vaš stav prema bh. književnoj dijaspori?
Mi koji smo otišli sanjamo o povratku, oni koji su ostali često govore o odlasku – svi smo mi u poziciji klatna što se njiše između krajnosti.
Mi prvi put u povijesti dobijamo intelektualnu dijasporu, ali koja još nije artikulirana niti organizirana. Bojim se da će većina nas cijeli život biti ni tamo ni ovamo, duša rasutih u vikend-vlakovima i autobusima što voze između dalekih destinacija.
Kad smo već kod bh. dijaspore... Nedavno ste u nedjeljniku Dani za kojeg već godinama pišete pohvalno govorili o uspjehu Miljenka Jergovića i njegove knjige Mama Leone u Italiji. Kako ocjenjujete komentare pojedinih javnih djelatnika u Hrvatskoj na Jergovićevu nagradu? Predstavlja li pisac u inozemstvu zbilja zemlju ili sebe samog i kuda vodi "nacionalizacija" svakog uspjeha?
Pisac može predstavljati zemlju iz koje potiče, ali mislim da moj mladi kolega Jergović predstavlja uglavnom sebe. No, u svakom slučaju hajka koja se protiv njega vodi u Hrvatskoj nedostojna je i sramna – pa on je za ime boga glavni negativac u cjelovečernjem filmu, glavni lik u romanu nacionalističkog barda, a evo sad osporava mu se i nagrada koju mu je dala jedna vrlo civilizirana zemlja. S druge strane ista ta sredina u kojoj Jergović živi prisvaja Tanovićevog Oscara, ali bez Tanovića. Krleža je to nazivao mentalitetom balkanske krčme.
I za kraj, u Vašoj posljednjoj knjizi naveli ste podatak da ne pišete romane. Poezija i eseji su Vaša forma. No, hoćete li se ipak nekad usuditi upustiti i u tu avanturu?
Ja vjerujem da literatura mora ostvarivati određeni utjecaj u svijetu, ako ga već ne može i mijenjati. Više, stoga, dajem za jedan dobar novinski esej, nego za trista akademskih studija koje se štampaju u sto pedeset do dvjesto neprodanih kopija.
Razmišljam da pišem roman i da ga objavljujem u novinama, dan za danom, onako kako su to radili Joseph Rot ili Hemingway. Novine te uvijek tjeraju da budeš precizan i konkretan, ne daju ti lagati. Pa ipak, još uvijek vjerujem da je od svega najteže napisati jednu dobru pjesmu. Tragam za njom cijeli život i nisam siguran da sam je još napisao, ali sam uvjeren da ću je napisati...
Da se razumijemo, pusenje je ogavno, a pusaci uglavnom sebicnjaci koje ne zanima opasnost od pasivnog pusenja i steta koju nanose ljudima oko sebe. Ipak, dok god ne ugrozava zdravlje drugih ljudi covjek bi valjda morao imati pravo izbora. Pa makar taj izbor bila i autodestrukcija.
Ljudi u Americi ne puse. Uglavnom. I ne vole one koji puse. Ali prosjecan Neamerikanac tesko moze sebi predstaviti snagu mrznje prema primitivcima i smecu koje ima barbarsku naviku da smrdljivi zapaljeni zamotuljak drzi u ustima.
Sarajevski aerodrom ima mjesta odredjena za pusenje. Kad se prodje posljednja kontrola i stigne do gejtova, pusenja vise nema. Put do Minhena traje samo sat i po. Tamo imam pauzu.
I bezbrojne kontrole da bi se ukrcala na avion za Ameriku. Ne stizem da se otrujem uobicajenom dozom. Nema veze.
Let za San Francisko traje oko dvanaest sati. Zabrane pusenja su toliko boldirane da ni ne pomisljam ugroziti zivot i sigurnost ostalih putnika. Avion ce nekad morati da sleti, to znam. Ako nista, nestace mu goriva. Ovome mora doci kraj. Dvanaest sati u neprekidni dan. Film Hari Poter bi me mozda nekad i mogao zabaviti. Sada ne. Pomisljam kako cu umrijeti od bolesti ekonomske klase. Moj rak pluca nece stici da se razvije. Noge su skvrcene, osjetim tromb koji nastaje i putuje prema srcu. I tu putovanje prestaje. Ali, smrt nije tako brza niti milosna. Valja izdrzati izmisljena bica koja lete na ekrancicu ispred mene. Uzas. Ne slusam ton. Situaciju ne popravlja ni Lufthanzina stjuardesa koja za utjehu sipa bejliz u kafu. Nista.
Proci ce. Bezobrazno pokupim sve dekice i jastuke sa ostalih nezauzetih sjedista. Jedem. Pijem. Pravim se da pisam dva puta. Obavljam vjezbice protiv tromba. Proci ce.
Konacno slijetanje. Zurim u zgradu aerodroma. Ali prvo u (nepusackoj zoni) pokupiti prtljag, ici na tri carinske provjere (gdje je pusenje zabranjeno) da bi na kraju stigla u imigracioni ured. Zasto idete u Ameriku? pita zena sa njeznim brcicima. Pozvana sam. A ko vas je pozvao? State department. Zvuci naravno, ko da je zajebavam. Aaa stipendija, a State department, shvataju me konacno. U redu. Jos jedna nepusacka stanica je iza mene.
Zurim na posljednju provjeru da bih dosla do terminala na kojem vidim prekrasni kafic. Vec se zamisljam kako uz casu tesko pitke kafe, naslonjena na mali sank palim prvu dozu katrana i nikotina za danas.
Pregleda me okorjeli borac protiv bjelosvjetskih dilera i narkomana. Cega li se u zivotu moras nagledati da dobijes takav izraz lica? Ako od ovog trenutka dotaknete svoje stvari, mozete biti uhapseni, kaze. Good to know. Necu, tita mi. Ni maramicu. Ni ako mi nos procuri. 40 minuta. Sve ok, kafa i cigareta su na dohvat ruke.
Konacno: kafic. Zao mi je, meeeem, kaze vedri Meksikanac, ocito moj sapatnik. Da biste pusili morate izaci iz zgrade aerodroma, proci na povratku opet sve kontrole. Aerodrom, by the way, nije zgrada, vec grad. To je otprilike ko da mi je neko u Sarajevu rekao da moram otici do Zenice da bih zapalila. Ma kad razmislim i ne pusi mi se tako strasno.
Jos jedan let od 6 sati i ja sam na odredistu.
Na jos jednom nepusackom aerodromu docekuje me zena kojoj je otac nedavno umro od raka pluca. Ona nije prava osoba kojoj se mogu zaliti. Dobro, stizemo kuci. Domacini me vole, nece biti problem.
Bice problem. Domacini su prestali sa pusenjem.I u njihovoj kuci se ne pusi. Mene, naravno, vole. I jako appreciate moj rad. Ali u njihovoj kuci se ne pusi. Nista licno, ako razumijem.
Ali postoji verandica (a porch) iza kuce koju mogu koristiti u svako doba. Odlazim po jaknu, uzimam cigarete i pepeljaru, izlazim na verandu. Svi me gledaju iz tople kuhinje, pa mi je neugodno. Silazim ispod verande, u supu gdje su slozena sirova drva kojima necu naskoditi. Do supe gazim kroz snijeg koji je napadao u aprilu, dan nakon sto su mi domacini javili da je vrijeme u njhovom gradu pravo proljetno. U proljetnim patikama i proljetnoj jakni smrzavam se na proljetnom snijegu. Prva cigareta nakon dva dana. Vise mi se i ne pusi. Domacinova supruga dovikuje da joj je so sorry. Moja ponizenost nije dovoljna. Cucnem i ledjima se naslonim na vlazni zid. Cvokocem od ledenog zraka. Pocelo je da pada. Nekakva poluzaledjena kisa mi se lijepi po licu, kosi, rukama. Palim smrdljivu cigaretu. Uvlacim prvi otrovni dim. Mislim na katran i nikotin koji se lijepe po bronhijama. Mislim na ljude koji ne puse. I koji ne vole one koje puse. Mislim kako bih mogla prestati. Mislim kako ne bih smjela prestati. I otirem suze. Jedine tople u cijeloj slici.
KAD NAS EUROPSKA ZAJEDNICA neće, nećemo ni mi nju. Tko ih šiša. Mi zapravo nismo ozbiljno ni željeli ući u to bijedno društvo. Samo smo se zezali. Nama je lijepo i samima. Europska zajednica? Ma, dajte, molim vas, šta vam je. Na koljenima da nas mole da dođemo, mi bismo ih odbili....
Ovakvom je smiješnom, pubertetskom uvrijedenošću dio građana dočekao vijest da je Vijeće ministara u Bruxcllesu odgodilo početak pregovora o našem pristupanju Uniji. Umjesto da prihvate poraz, ljudi bi sada htjeli da izgleda kao da se nisrno ni borili. Štoviše, okolo će objašnjavati da je upravo EU ta koja je poražena, mi njima, navodno, trebamo vise nego oni nama. "Nećete u Čavoglave", poručuje tako europskim ministrima jedan novinar. Njemu to, pretpostavljam, zvuči ponosno. Meni se čini jadno i glupo. Jer, tko je ikada spominjao to selo. Europa, što ja znam, uistinu nikad nije željela ići u Čavoglave. Da Čavoglave jedno jutro zagonetno iščeznu, volio bih objasniti tom novinaru, baš nitko u Bruxellesu to ne bi primijetio, nikome ne bi nedostajalo tih nekoliko jadnih kuća u kamenjaru. A ne bi, neću vam lagati, nedostajalo ni meni. Kada vidite selo iz čuvenog ratničkog napjeva, a ja sam ga jednom vidio, shvatite koliko su Srbi bili maknuli pameću u ono vrijeme kada su se upinjali da ga osvoje. Čavoglave na izvoru rijeke Čikole doista su mogli napasti samo neki glupi i nepismeni četnici. U vrhu Europske unije sjedi ipak bistrija i školovanija čeljad, nitko od njih ne bi poginuo zbog Čavoglava, ti ljudi će se snaći i bez naših vukojebina. Snaći će se možda i naše vukojebine bez njih, ali ja u tome, iskreno rečeno, ne bih želio sudjelovati.
O Europskoj uniji uistinu nemam osobito lijepo mišljenje, ali mi je vijest iz Bruxellesa baš teško pala. Zapravo, nije me toliko pogodila sama vijest o odgodi pregovora, koliko su me onespokojile budale što su samodopadno likovale zbog odgode. U srijedu mi se nije činio osobit problem da mi je Europa zakljucala vrata, sve dok u četvrtak ujutro nisam otkrio da su me zaključali u kavezu s majmunima.
U Zagrebu sam se zatekao. Sjedio sam ispred kafića u centru i gledao neke naše ugledne desničare kako promiču pločnikom u dobro sašivenim tamnim odijelima i talijanskim cipelama od dvije tisuće kuna. Svi su nekamo žurili. Neki su ih novinari možda čekali. Grabili su brzim koracima, noseći na sebi u odjeći i obući koliko prosječna četveročlana obitelj ne potroši u mjesec dana, vjerojatno da bi negdje u neku kameru svečano izjavili da će radije jesti travu, nego pristati na sramotne ucjene Europske unije. Razmišljao sam kako ću ih navečer u Dnevniku vidjeti kako govore da nama nitko ne treba, a ništa na njima neće biti iz domaćih tekstilnih pogona. Gledao sam dakle te pametnjakoviće, što voze njemačke limuzine od dvjesto tisuća eura, a zaklinju se u puru i opanke i baš su mi pokvarili dan.
Ali, opet, turobnim okolnostima usprkos, mnogi su i ovog tjedna ostali vedrog i bezbrižnog raspoloženja. U nekim se lokalima tako recimo slavio blagdan svetog Patrika, zaštitnika Irske. Slučajno, baš na isti dan kada nas je Europa odbila, u nekim se kafićima točio Guinness i pjevao "Dannv Boy" i "Rocky Road To Dublin". S takvim ludostima nema straha, ispunili smo sve uvjete za primanje u Uniju. Kada Unija jednog dana ipak dođe u nas, u čudu će otkriti da mi već slavimo sve njihove praznike, čak i one potpuno blesave, koje je izmislila pivarska industrija i proizvođači čokoladnih bombona.
A kada tako nešto vidim, onda se i ja razveselim. Recite i sami, zar nije divan naš podanički mentalitet i pomodarsko oduševljenje s kojim smo prigrlili sve praznike koje nam je zapadni kapitalizam donio. Još do jučer blagovali smo pečenu prasetinu i igrali badminton negdje na ledini uz rijeku za 27. srpnja, Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i svakog 22. prosinca gledali direktan prijenos svečane akademije u beogradskom Sava centru, s članicama armijskog ansambla što u sivomaslinastim minicama ozareno stupaju na "Hej vojnici vazduhoplovci", a danas dubimo bundeve za Noć vještica, nalijevamo se tamnim pivom za St. Patrick Day i voljenima darujemo srcolike bombonijere na Dan zaljubljenih. Počnemo li za koju godinu klati tuke za Dan zahvalnosti, nećemo više ni tražiti da nas prime u Europu. Tko šljivi Europu, nas će primiti u Sjevernu Ameriku.
Od svih novih zapadnjačkih praznika meni je ipak najdraži V-Day, jedna potpuno nevjerojatna feministička priredba koja se i ove godine održala u nekoliko naših gradova. V-Day, ako vam je slučajno promaklo o čemu se tu radi, zapravo je dan posvećen ženskom spolnom organu. Puni mu je naziv Dan vagine. To može biti bilo koji dan između Valentinova i 8. marta, i zapravo je nejasno čemu je ročno posvećen, seksualnom oslobađanju ili borbi protiv nasilja nad ženama. Jedino što se zna jest da okupljenima valja čitati "Vaginine monologe" američke književnice, glumice i aktivistice Eve Ensler.
"Čekaj, kakvi' su to monolozi?" upitao sam prijateljicu kada mi je došla ushićeno opisivati nedavno splitsko izdanje ove fešte. "Mislim, ja znam, dapače i vidio sam da vagine imaju usne, čak i dva para usana, ali nisam nikad čuo da neka od njih govori."
Žena je na ovu moju opasku uvrijeđeno ulutjela, rako da nisam od nje više ništa uspio izvući. A silno me zanimalo. Vagine s kojima sam se ja imao čast upoznati meni doista nikad ni a nisu rekle. Pravo da vam kažem, ja bih se vjerojatno malo i prepao da mi je koja od njih štogod zinula. Strah me je i zamisliti kako bi to izgledalo. Ja joj pridem, na primjer, a vagina kaže:
''Gdje si, Ante, kućo stara."
Meni bi se, ja mislim, momentalno noge odsjekle.
Eve Ensler je, valjda zato što je žena, ipak bila sabranija, sve je pažljivo zapamtila i naposljetku napisala knjigu ženskih ispovijedi o njihovom doživljaju vlastitog spolovila. Potrudio sam se naći i pročitati to neveliko djelo i ne bih vam ga preporučio. Unatoč izazovnoj temi, radi se o zapanjujuće neizazovnom štivu, kao literatura potpuno beznačajnom, zbrkanom pamfletu nevjesto sastavljenom od općenitih feminističkih istina. "Vaginini monolozi" su, kao što im samo ime kaže, pizdarija.
Ali su, eto, postali velika fora. Holivudskim se glumicama zbog nečega svidjela čudakinja koja ih je napisala. A onda su se i neke pjevačice upecale. Pa se valjda i Sting zauzeo da se zaštite vagine, zajedno s ozonskim omotačem i amazonskim prašumama. Bono Vox je vjerojatno agitirao da se otpišu dugovi vaginama u Trećem svijetu. Paul McCarthnev se deklarirao kao prijatelj vagina... I naravno, bilo je samo pitanje časa kada će ta stvar doći i u nas i kada će neka naša glumica virnuti u gaćice i na golemo zaprepaštenje otkriti nevjerojatnu stvar - ona dolje ima istu tu stvar o kojoj Ensler piše!
Tako danas imamo V-day, više i ne znamo koji po redu. Vagine ga diljem naše domovine proslavljaju svečano i radno. Čitaju se "Monolozi" i čuva uspomena na doba mraka kada se nije smjelo reći da si vagina.
"Stojim ja na terasi, a pored mene muškarac. Ne vidim ga, ali znam da je neko svet. I ja onda njega pitam kad ću ja umrijet. A on pokaže rukom ispred nas i pita: vidiš li ti sve ove ljude dole. Ja pogledam, dole more ljudi. Vidim, kažem. E, kad svi oni umru, onda ćeš i ti, kaže on. Bogami ću se načekat, kažem ja. Nećeš, kaže on, brzo to ide…"
(Za Farah, san nane Fahrete, zapisao Nenad Veličković onako kako je stigao do njega. Umjesto posljednjeg pozdrava, na dan dženaze u Zenici, Sarajevo, juni 2006.)
Tajna iznevjerene oporuke ili jedan od najslavnijih romana svih vremena
Ako bismo tražili primjer nekog svjetskog pisca koji je za života bio praktički anoniman a posthumno je ostvario golemu i skoro nevjerovatnu globalnu slavu, prvo bismo se sjetili Franza Kafke. Proces, jedan od najslavnijih romana svih vremena, došao je do čitatelja samo zbog činjenice da Kafkin najbolji prijatelj nije ispoštovao njegovu oporuku
Na samom početku Kafkinog životopisa kojeg je napisao njegov najbolji prijatelj Max Brod, stoji slijedeći pasus: "Franz Kafka rođen je 3. jula 1883. godine u Pragu kao sin Hermanna i Julije Kafke. Prezime Kafka je češkog porijekla i znači (pisano po pravopisu kavka) doslovno čavka. Na poslovnim omotnicama tvrtke Hermanna Kafke, kojima se Franz isprva služio u dopisivanju sa mnom, ta debeloglava i krasnorepa ptica naslikana je kao amblem."
Kafkina je biografija na prvi pogled jednostavna i neuzbudljiva. Završio je gimnaziju i pravni fakultet, stažirao godinu dana na sudu, a onda je sve do izbijanja plućne tuberkuloze radio kao činovnik, uglavnom u Uredu za osiguranje radnika. Umro je 1924. godine.
Priče koje je objavio za života nisu privukle neku veću pažnju suvremenika. A ipak Kafka je jedan od najvažnijih svjetskih pisaca dvadesetog stoljeća i jedan od onih čije je djelo obilježilo ne samo književnost nego cjelokupnu kulturu našeg vremena.
Ispred svog vremena Kafka je ustvari pisac sličan Danteu, Shakespeareu, Cervantesu, Dostojevskom: pisac ispred svog vremena. U svom čuvenom eseju Kafka i njegove preteče Borges kaže da Kafka na prvi pogled djeluje jedinstveno poput feniksa iz retoričkih poslanica.
Ono što nas u susretu s Kafkinim prozama pisanim prije skoro stotinu godina naročito fascinira jest njihov dubinski uvid u našu suvremenost. Međutim, ta je, nazovimo je tako, proročanska dimenzija njegovog djela Kafki kao piscu u isti mah i koristila i štetila. Koristila mu je u postajanju kulturnom ikonom, a štetila u smislu čestih pokušaja vanknjiževnog tumačenja njegovih djela. Tako je već odavno uobičajeno Kafku nazivati religioznim misliocem, filozofom, političkim prorokom, stidljivim ateistom itd., a riječ je ipak o čovjeku koji je prije svega i iznad svega pisac. Nezaboravne su one riječi iz njegovog dnevnika kad kaže da je za njega još od najranije dobi najveća ambicija bila da se pisanjem obraća ljudima.
Popularna predstava o Kafki kao neurotičnom patniku (pseudo)religiozne provenijencije nema puno veze sa stvarnošću. Kundera o tome predivno piše u Iznevjerenim oporukama. Nije tačna čak ni ona posve odomaćena vizija Kafke koji se potpuno odriče svog cjelokupnog djela i želi ga uništiti. Ne, Kafka nije želio objaviti svoj intimni dnevnik i svoja privatna pisma (a ko bi takvo što uopće i želio?) i svoja književna djela koja je smatrao nedovršenim.
U svojoj "oporuci" on jasno i decidirano kaže koja svoja djela smatra vrijednim. Tu su, među ostalim, Presuda, Preobražaj, U kažnjeničkoj koloniji i Seoski liječnik. Činjenica jest da je on svoja tri veličanstvena romana - Amerika, Proces i Zamak - smatrao nedovršenim i nije ih želio objaviti, no Max Brod je to ipak učinio. A ta su tri romana, veli Milan Kundera, najbolje što je Kafka napisao. I Amerika i Proces i Zamak spadaju u vrhunce umjetnosti romana uopće. Amerika je i ironična varijacija na Dickensovu temu i neobična priča o novom svijetu, no također i iznimno duhovit tekst. Zamak je i postmoderna verzija parabole o Ahileju i kornjači i predskazanje modernog dokinuća privatnosti, ali također i stilski bravurozan roman. Ova dva romana i, naravno, Proces su jednostavno drugačiji od svega što su pisali Kafkini suvremenici. Gabriel Garcia Marquez rekao je jednom prilikom: "Kafka mi je pomogao da shvatim da se može pisati drukčije."
Birokratska fantastika Prepustimo Albertu Camusu da nam prepriča fabulu Procesa. "U Procesu Josef K. je optužen. Ali on ne zna zbog čega. Njemu je, bez sumnje, ostalo da se brani, ali ne zna zašto. Advokati smatraju da je njegov slučaj težak. On, u međuvremenu, ne propušta da voli, da jede ili da čita svoje novine. Zatim je osuđen. No, sudska dvorana je veoma mračna. On ne shvata mnogo. Pretpostavlja samo da je osuđen, ali na šta, to se jedva i pita. On u to, ponekad, sumnja i produžuje da živi. Dugo vremena poslije toga, dva dobro obučena i učtiva gospodina dolaze po njega i pozivaju ga da ih slijedi. S najvećom uglađenošću vode ga u neko pusto predgrađe, stavljaju mu glavu na kamen i zakolju ga. Prije nego što je umro, osuđeni je samo rekao 'kao psa'."
Teško da je ijedan roman u povijesti književnosti imao toliko različitih tumačenja kao Proces. A zapravo se svakom čitatelju kao prvo nameće ono najprostije općeljudsko tumačenje. Camus kaže: "A mi upravo dobro znamo šta Proces znači. Govorimo o slici ljudskog života. Bez sumnje. No, to je istovremeno i jednostavnije i složenije." Da, baš je tako, sve je u Kafkinom djelu istovremeno i jednostavnije i složenije.
Možda i ključna rečenica za razumijevanje Kafkinog svijeta nalazi se u jednom od brojnih pisama koje je uputio Mileni Jesenskoj. Kafka veli: "Ured nije glupa institucija, on prije pripada fantastičnom nego glupom."
Kafka je prvi spoznao svu moć ureda, birokratije i registara nad našim životima. I šta je zapravo zajedničko svim zavrzlamama oko dobijanja vize, iskustvima vađenja neke potvrde ili osobnih dokumenata, čekanju u redu pred studentskom službom, ubjeđivanju člana izborne komisije da te mora biti na biračkom spisku i da se jesi registrirao, odnosno registrirala? Sve su to kafkijanske zgode! U svima njima i bezbroj sličnih situacija prepoznajemo Kafku i njegov svijet.
Sud i zakon Za Kafku, kako kaže Kundera, sud nije pravna institucija određena da kažnjava one koji krše državne zakone; sud u Kafkinu smislu moć je koja sudi i koja sudi upravo jer je moć; samo moć daje sudu njegovu legitimnost. Zato Kafkin svijet nije onaj u kojem zločin traži kaznu; ne, kod Kafke kazna traži zločin. Ponovo Kundera: "Onaj koji je kažnjen ne poznaje uzrok kažnjavanja. Toliko je nepodnošljiva apsurdnost kazne da okrivljeni, kako bi pronašao mir, želi naći opravdanje za svoju nevolju."
Zakon je još jedna od ključnih, temeljnih, nosećih riječi Kafkinog djela. Zakon je kod Kafke dignut na razinu apsoluta. U tome su mnogi vidjeli utjecaj judaizma. Parabola Ispred zakona koju pred kraj Procesa Josefu K. izriče svećenik, a koju je Kafka ranije objavio kao zasebnu priču, možda i najplastičnije otkriva Kafkinu viziju zakona. Ima nečeg fatalističkog u toj paraboli koja veli da svako ima svoj ulaz, svoja vrata prema zakonu. Franz Kafka je pisac što je umjetnosti romana otvorio nova vrata, no, pomalo nalik liku iz vlastite parabole, nije doživio da tome sam posvjedoči.
U toku 1992 godine meni su upucena svega dva pisma; znakovito je da se oba bave mojom krivicom, ali na nacin dijametralno razlicit. U aprilu, dogodilo se da na dogovoreni sastanak s pjesnikom Ilijom Ladinom (na stepenistu, ispred Narodne banke) nisam stigao na vrijeme, a tri-cetiri sata potom: zvonio je telefon i pjesnikov glas je izgovorio recenicu, ili dvije, rezigniranog prijekora. Nekoliko sekundi je iscekivao moj odgovor, a kako sam, priznavsi na taj nacin svoju krivicu, odsutio: Ladin je spustio slusalicu.Sljedecih dana sam ga potrazio, ali je on odbio razgovarati o incidentu, a umjesto toga – urucio mi je pismo:
