#1 Sarajevski kafici nekad i sad...
Posted: 04/04/2006 19:12
Obzirom da je u minulom periodu Sarajevo grad vazio za jedan od prvih gradova sa mnogobrojnim i u trendu najvecim brojem kafica u bivsoj nam domovini Jugoslaviji...
predstavljam vam pricu u kojoj ce se mnogi od nas naci bar duhom, i podsjetiti na neka dobra vremena,
vasi komentari ili koje sjecanje na taj period su dobronamjerni
sada vam predstavljam tekst i uzivajte
imate veliki pozdrav od mene naravno:
citat:
Kafići / DW Lipovac
Bokser Šaban Toskić, koji je u ringu branio boje beogradske „Crvene zvezde“, a potom bio i bokserski pečalbar u Švedskoj, po povratku iz Skandinavije u svoje Sarajevo otvorio je prvu diskoteku-kafić na lijevoj obali Miljacke, odmah do biblioteke „Hasan Kikić“, tačno prekoputa sarajevske Pošte. Ova vrsta ugostiteljske novotarije je očito naišla na plodno tlo jer je Sarajevo sedamdesetih godina postalo „grad sa stotnu kafića“.
Mladi su hrlili u ove uske prostorije u kojima je u pravim dimnim
zavjesama odjekivala popularna muzika, pio pravi „škotski“ viski s
„colom“ italijanski „exspresso“ili „capuccino“: Blicali su tu prvi
ljubavni pogledi i ko zna koliko se sarajevskih parova upoznalo baš tu da bi završilo pred matičarem. Ko nije išao u „Stari sat“ kod Nedje Alihodžića u strmoj Logavinoj ulici, kod „Beneta“ na Baščaršiji ili kod „Piketa“, pa u „Čarli“, ko nije svraćao kod Nede u „Evergrin“, prekoputa Vijećnice, u „Gaj“ kod Naila nadomak Skenderije, taj nije pripadao „gradskom miljeu“. Neki od tih kafića su postali prestižne adrese, na kojima su se mogle vidjeti poznate „face“ jer se skoro svaki sarajevski gazda trudio da privuče sportske asove, pošto su oni bili svojevrstan magnet za publiku.
Sarajevska pjevačka legenda Davorin Popović “Pimpek“ otvorio je kafić “Davor“ na Marijin Dvoru. Kod legendarnog „Pimpeka“ koji je zbog pjevanja u „Indeksima“ ostavio košarkašku i dres „Želje , dolazio je svako ko je želio vidjeti dvojac šampionske „Bosne“ - „Mirzu i Veraju“! Poslije su gotovo svi šankeri i konobari koji su radili kod Davora i sami otvorili popularne kafiće: najpoznatiji primjer je Ogi koji je otvorio „Picolo“ na uglu Logavine i Titove odmah uz tramvajsku prugu.
Kod Baneta“ su sjedili bokseri i košarkaši. „Bene“ je bio omaleni crnoputi gazda španskih brkova. On se gurao između fudbalskih asova „Želje“ kao što su bili Škija,“Hadžija““Čobo“ ,Sepi“ i ostali. Brodio je kroz masu s tacnom i pićima iznad glave vičući „benne,benne“ uz mangupsko namigivanje. Nešto kasnije gosti su bili najčešće Željini rukometaši koji su krajem sedamdesetih sa mladim trenerom Hasanefendićem osvojili prvu titulu prvaka Jugoslavije!
Kod „Piketa“se išlo terk nakon pojedenih ćevapa, prekoputa u „Želji“ kod Šasina i Hasana vatrenih navijača „Želje“. Vlasnici kafića „Pike“ braća Fikret “Pike“ i Midhat „Medo“ Mujkić imali su stalnog gosta, sarajevsku mega zvijezdu Safeta “Papeta“ Sušića. Legenda kaže da je upravo tu „Pape“ stavio potpis na predugovor sa milanskim „Interom“, a istovremeno i „FC Torinom“, pa je izbio i nepotreban spor, koji je „Papetu“ stavio“ mandal“ na italijanski “Kalc(o“ i odveo ga u Pariz, u „PSG“! Tako je to kada se potpisuje u sarajevskom kafiću. I danas mislim da bi „Pape“ u italijanskoj „Seriji A“ napravio ime nimalo manje od Platinija u „Juventusu“ ili Maradone u Napulju.
Kad bi se malo izgladnilo,trknulo bi se u „Desetku“ kod Haseta Ferhatovića na „deset s lukom u pola“.
Idući s čaršije prema Novom Sarajevu nabasalo bi se kod Pravoslavne
crkve na Staroj stanici na “Bela mi“, gdje se pio samo viski, što je
unaprijed značilo „taraba“ za „kokuze“. S početka osamdesetih jedan od onih kafića gdje se navraćalo bio je Šerbin „Blau Point“, gdje je znao navratiti i tvorac tada jakog „Želje“ Ivica „Švabo“ Osim. Tamo nije valjalo praviti bilo kakvu gužvu, jer se znalo da je Šerbo osim sa fudbalerima “Mešom, Baljom,“Šabanom“, „Mihajlom“,Škorom i „Čapljom bio dobar prijatelj i sa Soldom, Škrbom Talićem i ostalim jakim momcima, dizačima tereta, s kojima je redovno trenirao u baraci na stadionu Grbavica.
Na Čengić Vili se išlo u „Zeppelin“ kod Pere, koji je sada, čujem, „buregdžija“ u Beogradu. Njegov zaštitni znak bio je Dragan Vikić komšija i prvak Jugoslavije u karateu.
U sarajevskim kafićima vladala je, inače, prijateljska atmosfera. Ne
sjećam se da je igdje izbila tuča. Kako da se potučeš u „Starom satu“
koji je bio kultno mjesto na čaršiji, kad je tamo svako malo
dolazio“Todor“ jedna od sarajevski legendi i džudista reprezentativac!
Jedmo me „kod Sameka“ prekoputa Pivare iznenadio na dok smo svirali u pjevali uz gitaru, proslavljajući diplomu stonotenisera Midhata Uštovića dohvativši harmoniku i odsviravši majstorski dvije-tri pjesme. Primjetivši naše čudjenje “Todor“ je šeretski objasnio kako ga je otac strogi oficir, slao na časove harmonike! Bježao je,ipak, na džudo u „FIS“ te tako nije naučio i više u Muzičkoj školi-odjel harmonika.
Džudisti, karatisti i bokseri bili su kasnije najčešći gosti na uglu
Dalmatinske i Titove kod Banke u kafe-restoranu „Kogo“ gdje se uz piće
i muziku sredinom osamdesetih uživalo u toplim sendvičima ili
palačinkama“. Idući uz strmu Dalmatinsku navraćalo se potom u „
“Bogati u Nemanjoj. Tu bi znali navratiti i sarajevski šaneri “sa posla u
Italiji“ i počastiti cijeli kafić viski-colom, onako da čaršija priča.
Neki od sarajevskih kafića su preživjeli i do dana današnjeg i svaki od
njih ima neku svoju priču. Kad vidim da je "kod Piketa" na vrata gdje smo se gurali zakucana daska, shvatim da je u nepovrat otišlo jedno lijepo vrijeme u gradu na Miljacki. Gradu sa stotinu kafića“
predstavljam vam pricu u kojoj ce se mnogi od nas naci bar duhom, i podsjetiti na neka dobra vremena,
vasi komentari ili koje sjecanje na taj period su dobronamjerni
sada vam predstavljam tekst i uzivajte
imate veliki pozdrav od mene naravno:
citat:
Kafići / DW Lipovac
Bokser Šaban Toskić, koji je u ringu branio boje beogradske „Crvene zvezde“, a potom bio i bokserski pečalbar u Švedskoj, po povratku iz Skandinavije u svoje Sarajevo otvorio je prvu diskoteku-kafić na lijevoj obali Miljacke, odmah do biblioteke „Hasan Kikić“, tačno prekoputa sarajevske Pošte. Ova vrsta ugostiteljske novotarije je očito naišla na plodno tlo jer je Sarajevo sedamdesetih godina postalo „grad sa stotnu kafića“.
Mladi su hrlili u ove uske prostorije u kojima je u pravim dimnim
zavjesama odjekivala popularna muzika, pio pravi „škotski“ viski s
„colom“ italijanski „exspresso“ili „capuccino“: Blicali su tu prvi
ljubavni pogledi i ko zna koliko se sarajevskih parova upoznalo baš tu da bi završilo pred matičarem. Ko nije išao u „Stari sat“ kod Nedje Alihodžića u strmoj Logavinoj ulici, kod „Beneta“ na Baščaršiji ili kod „Piketa“, pa u „Čarli“, ko nije svraćao kod Nede u „Evergrin“, prekoputa Vijećnice, u „Gaj“ kod Naila nadomak Skenderije, taj nije pripadao „gradskom miljeu“. Neki od tih kafića su postali prestižne adrese, na kojima su se mogle vidjeti poznate „face“ jer se skoro svaki sarajevski gazda trudio da privuče sportske asove, pošto su oni bili svojevrstan magnet za publiku.
Sarajevska pjevačka legenda Davorin Popović “Pimpek“ otvorio je kafić “Davor“ na Marijin Dvoru. Kod legendarnog „Pimpeka“ koji je zbog pjevanja u „Indeksima“ ostavio košarkašku i dres „Želje , dolazio je svako ko je želio vidjeti dvojac šampionske „Bosne“ - „Mirzu i Veraju“! Poslije su gotovo svi šankeri i konobari koji su radili kod Davora i sami otvorili popularne kafiće: najpoznatiji primjer je Ogi koji je otvorio „Picolo“ na uglu Logavine i Titove odmah uz tramvajsku prugu.
Kod Baneta“ su sjedili bokseri i košarkaši. „Bene“ je bio omaleni crnoputi gazda španskih brkova. On se gurao između fudbalskih asova „Želje“ kao što su bili Škija,“Hadžija““Čobo“ ,Sepi“ i ostali. Brodio je kroz masu s tacnom i pićima iznad glave vičući „benne,benne“ uz mangupsko namigivanje. Nešto kasnije gosti su bili najčešće Željini rukometaši koji su krajem sedamdesetih sa mladim trenerom Hasanefendićem osvojili prvu titulu prvaka Jugoslavije!
Kod „Piketa“se išlo terk nakon pojedenih ćevapa, prekoputa u „Želji“ kod Šasina i Hasana vatrenih navijača „Želje“. Vlasnici kafića „Pike“ braća Fikret “Pike“ i Midhat „Medo“ Mujkić imali su stalnog gosta, sarajevsku mega zvijezdu Safeta “Papeta“ Sušića. Legenda kaže da je upravo tu „Pape“ stavio potpis na predugovor sa milanskim „Interom“, a istovremeno i „FC Torinom“, pa je izbio i nepotreban spor, koji je „Papetu“ stavio“ mandal“ na italijanski “Kalc(o“ i odveo ga u Pariz, u „PSG“! Tako je to kada se potpisuje u sarajevskom kafiću. I danas mislim da bi „Pape“ u italijanskoj „Seriji A“ napravio ime nimalo manje od Platinija u „Juventusu“ ili Maradone u Napulju.
Kad bi se malo izgladnilo,trknulo bi se u „Desetku“ kod Haseta Ferhatovića na „deset s lukom u pola“.
Idući s čaršije prema Novom Sarajevu nabasalo bi se kod Pravoslavne
crkve na Staroj stanici na “Bela mi“, gdje se pio samo viski, što je
unaprijed značilo „taraba“ za „kokuze“. S početka osamdesetih jedan od onih kafića gdje se navraćalo bio je Šerbin „Blau Point“, gdje je znao navratiti i tvorac tada jakog „Želje“ Ivica „Švabo“ Osim. Tamo nije valjalo praviti bilo kakvu gužvu, jer se znalo da je Šerbo osim sa fudbalerima “Mešom, Baljom,“Šabanom“, „Mihajlom“,Škorom i „Čapljom bio dobar prijatelj i sa Soldom, Škrbom Talićem i ostalim jakim momcima, dizačima tereta, s kojima je redovno trenirao u baraci na stadionu Grbavica.
Na Čengić Vili se išlo u „Zeppelin“ kod Pere, koji je sada, čujem, „buregdžija“ u Beogradu. Njegov zaštitni znak bio je Dragan Vikić komšija i prvak Jugoslavije u karateu.
U sarajevskim kafićima vladala je, inače, prijateljska atmosfera. Ne
sjećam se da je igdje izbila tuča. Kako da se potučeš u „Starom satu“
koji je bio kultno mjesto na čaršiji, kad je tamo svako malo
dolazio“Todor“ jedna od sarajevski legendi i džudista reprezentativac!
Jedmo me „kod Sameka“ prekoputa Pivare iznenadio na dok smo svirali u pjevali uz gitaru, proslavljajući diplomu stonotenisera Midhata Uštovića dohvativši harmoniku i odsviravši majstorski dvije-tri pjesme. Primjetivši naše čudjenje “Todor“ je šeretski objasnio kako ga je otac strogi oficir, slao na časove harmonike! Bježao je,ipak, na džudo u „FIS“ te tako nije naučio i više u Muzičkoj školi-odjel harmonika.
Džudisti, karatisti i bokseri bili su kasnije najčešći gosti na uglu
Dalmatinske i Titove kod Banke u kafe-restoranu „Kogo“ gdje se uz piće
i muziku sredinom osamdesetih uživalo u toplim sendvičima ili
palačinkama“. Idući uz strmu Dalmatinsku navraćalo se potom u „
“Bogati u Nemanjoj. Tu bi znali navratiti i sarajevski šaneri “sa posla u
Italiji“ i počastiti cijeli kafić viski-colom, onako da čaršija priča.
Neki od sarajevskih kafića su preživjeli i do dana današnjeg i svaki od
njih ima neku svoju priču. Kad vidim da je "kod Piketa" na vrata gdje smo se gurali zakucana daska, shvatim da je u nepovrat otišlo jedno lijepo vrijeme u gradu na Miljacki. Gradu sa stotinu kafića“
Sto_ko, .... u sve kafice koje si naveo gurno sam svoj nos. Jedan "jako vazan" kafic nisi pomenuo, a to je "NAVA". 
