Nije Novica, Novak je umro.
O jednoj nezaboravnoj marisani pred "Parkušom"
Todori i Zulići
Toni Skrbinac, naša sarajevska raja sa Bistrika, sada u Mariboru
Imali smo petnaestak godina, upisali prvi gimnazije, sami sebi veliki i važni u glavama, a nesigurni na nogama odnosno putevima na kojima smo otkrivali tajne života. Stajali smo na hodniku, veliki odmor je bio, on dečko bucmastih obraza, a i inače sav debeljuškast,besprijekorno obučen, plus naočale sa tankim,zlatnim okvirima, kompletna slika njegovanog tatinog sina, priča o svojim doživljajima, a meni se čini da prepričava avanture nekog od Karl Majevih junaka. Ne mogu da vjerujem da se on već toliko puta tukao sa ovim i onim, a već su to imena žestokih gradskih momaka, da je, već zboden nožem, odležao neko vrijeme u bolnici, ne mogu da vjerujem, a i da svoju nevjericu ne iskažem na mangupski, provokativan način: »Ma, koga ti i kome ti foliraš?«
Ušutio i razmakao se krug slušalaca, on mi prišao, uhvatio me rukama za ramena i nogom pokušao da mi izbije tlo…
»Čekam te poslije nastave pred školom…« prijeteći mi rekao, a ja se, još uvijek drčan, složio: »Važi«.
Tokom posljednja dva časa imao sam vremena da shvatim u kakav sam se belaj uvalio, jer mi je Selmo rekao:
» Gdje ćeš se ti s njim tuči? Znaš li ti ko je Todor?«
Završila se nastava, strah mi se bio uvukao u noge koje sam sporo spuštao niz stepenice, valjalo je na megdan Todoru. Sačekao me prije izlaza u auli škole i dao posljednju priliku da se elegantno izvučem.
»Moram ti reći da sa mnom nemaš šansi… A izgledaš mi fin momak i možemo lijepo nastaviti kao prijatelji...«
Pružio mi ruku, ja je prihvatio kao utopljenik slamku.
Pred školom su već bili radoznali svjedoci, vjerovatno isto toliko razočarani, koliko sam ja bio sretan zbog miroljubivog raspleta »nesporazuma« sa Novakom Todorovićem zvanim Todor.
Bio je početak školske godine, ne sjećam se je li Todor izdržao do kraja, ja jesam, tu i sljedeće dio pa smo se obojica razišli sa gimnazijom.. Generacija našeg prvog A, klasično odjeljenje, nastavila je vrijedno sa učenjem i dogodilo se s tim djevojčicama i dječacima upravo ono što je predviđao naš profesor Mihačević:
» Vi ste budući doktori, profesori, advokati…«
Što se tiče gimnazijskih, sarajevskih uspomena i Todora pomenuo bih još samo dvije. Jednom smo dobili nekakav literarni zadatak, mislim da je trebalo opisati dio grada u kojem živimo i Todor zablistao. Ostala mi u sjećanju sintagma iz njegovog rada koji je naglas, kao najbolji i kao što je običaj, čitao pred cijelim razredom…«Zub vremena nagriza kuće…«
I druga, zimska, jedna od čuvenih, a ne znam kako je do nje došlo, tuča između Todora, klinca od nepunih 16 i izvjesnog Nevrusa s Vratnika čije ime se sa strahopoštovanjem u Čaršiji pominjalo. Trajala je makljaža gotovo cijeli jedan školski čas, ja bih je proglasio neriješenom, jer očevici, navijači jednog su tvrdili da je on izmarisao drugog, dok su drugi tvrdili suprotno. Ali, te večeri sa prostora ispred nekadašnjeg Doma armije gdje se tuča dogodila odaslana je vijest o novom, žestokom momku u gradu –Todoru.
Nešto kasnije, u Prvu će krenuti i Todorov mlađi brat Novica, ljepuškast,dobroćudan i opijen sportom. Sa svojih više od stotinu kilograma pravilno raspoređenih na visokom tijelu Novica Todorović će jednog dana postati, ni manje ni više, nego svjetski prvak, džudist. E, sad zamislite taj dvojac u nekoj uličnoj ili kafanskoj tuči kakvih Sarajevu nije nikada manjkalo. Todor stariji, vičan uličnim trikovima, izdržljiv, kao prikovan za tlo jer ga niko nije uspio oboriti, a opet njemu nije niko uspio ostati na nogama ako mu je ušao u klinč i Novica, školovan borac čija je ruka imala snagu malja.
Ne morate ih zamišljati, jer će doći do jedne tuče koju generacije starijih Sarajlija smatraju najvećom. Ali, prije te tuče juna 1978…
Na Marijin Dvoru su živjela četvorica braće Zulića. Ibro, Mali, Lili i Campo.
Lili je bio nešto nježniji, radio kao konobar u kafiću »Stari sat« i bio omiljen i kod ženska i kod muška. Blaga narav i vječiti osmijeh na licu koji mu je baš pristajao.
Ibro, Mali i Campo bili su slični po stasu, omanji, mišićasti, a čini mi se i po glasu, dubokom i reskom.
Ibro je završio zanat, ali mu snaga i srčanost donijele lakše, a parali poslove. Radio najprije kao čuvar reda u restoranu na »Babića bašti«, a potom u čuvenom »PLavom Podrumu« baru Hotela »Evropa«. Poslije je dobio posao u »Zlataru«, vozio direktora, a izgledao je tako da su mnogi pomislili da je on direktor, a direktor njegov vozač. Markantna glava, obavezno odijelo i kravata u kojem sam ga viđao svugdje osim na Bembaši gdje je ljeti pod rakitama na Staroj brani znao raspaliti roštilj i hladiti svoju akšamlijsku gidu.
Ostala je anegdota sa pregovora u Boru, važni i veliki poslovi bili u pitanju. S jedne strane borski rukovodioci, s druge sarajevski. Glavni s borske strane počne Ibri pričati priču o borskim rudnicima, kapacitetima i zalihama. On u nedoumici pogleda direktora, ovaj mu klimne glavom i Ibro odigra do kraja ulogu direktora. U Kusturičinom filmu »Dom za vješanje« dobio je puno skromniju ulogu, morao je odigrati mlakonju kojeg glumac Davor Dujmović obara na zemlju, a ne daj bože da se to dogodilo u stvarnosti – Ibro bi trideset i trojicu takvih povaljao.
Važnije i karakteru bliže uloge dobio je najmlađi među braćom Zulići, Mirsad zvani Campo. U »Sjećaš li se Doli Bel« igrajući »Šintora« (čuvena je scena u kojoj on izgovarajući »Nećemo tako Dino« skida lančić s vrata i prebija mlađahnog Slavka Štimca koji je kasnije svjedočio kako ga je Campin šamar još dugo bolio jer je bio pravi). Nadimak Campo Mirsad je dobio po Felinijevom divu i snagatoru Camponiju koji u jednoj uličnoj, cirkuskoj sceni prekida lanac omotan oko prsa.
Selim Zulić, zvani Mali relativno brzo, bar u pričama tadašnjih svjedoka vremena, zasjeda na tron ako ne najžeščeg, onda jednog od takvih na potezu od Čaršije do Marijin Dvora, a možda i Čengić Vile. Njegova slava postaće ubrzo internacionalna, jer je kao glavni baja harao sa svojim sarajevskim haverima po Minhenu, Frankfurtu, Amsterdamu…U jednom od obračuna kada su više zbog Kiseta, a manje zbog Malog, poslana braća Šoškić na likvidacijski zadata i Malog su upucali.
Vijest je Interpolovim posredstvom stigla do sarajevskih medija, a novinar Vlado Siljanović brzopleto je »sahranio« Selima Zulića, zvanog Mali pa je stariji brat Ibro dolazio u redakciju i htio prebiti Vladu jer je to bila – laž. Mali jeste bio pogođen mecima i da nije bilo niza sretnih okolnosti od kojih je najvažnija da je bio izuzetno moćne konstitucije, teško bi preživio.
Prošlo je i trideset godina od tog »Obračuna jugoslovenskog podzemlja«i ja sam konačo dobio priču od Malog. Iz prve ruke. Sjedili smo, ni pola godine prije njegove "iznenadne smrt", u bašti preko puta Katedrale i Mali je prvi put našao malo više vremena da opiše dijelove svog život koji su me zanimali.
Prvo, govorio mi je Mali, veliku famu su širili sarajevski mangupi o svojoj vlastitoj važnosti u evropskom podzemlju. A bili su ko pičkice pred Beograđanima i Crnogorcima. Mali nije dao da se otima lova i reketiraju sarajevski džeparoši i zato je i postao mangup kojeg se trebalo riješiti. Te noći kad su se pojavili Šoškići, Mali je skočio golim rukama na pištolj, propucali su ga tako da su meci oštetitli gotovo svaki od vitalnih organa. Ležao je na tlu amsterdamskog kafića, gazda je zvao policiju i hitnu pomoć i Mali je boga molio da najprije dođu doktori. Bio je pri svijesti, ali nepokretan i kaže da je znao da ako dođu policajci oni će ga prvo pokušati ispitati jer u takvom stanju najlakše se riječi istine iz čovjeka izvlače, a onda… može se lako desiti da iskrvari. No, došli su ipak medicinari i opet se događa nova, sretna okolnost. Na udaljenosti od dva kilometra bile su dvije bolnice, jedna američka i jedna holandska. Malog su odveli u američku u kojoj je uslijedila kombinirana operacija. Tragovi hirurških rezova izmiješani sa ožiljicima koje su ostavili noževi svjedočili su o toj neizvjesnoj operaciji, ali i tučama u kojima je Selim Zulić uboden nekoliko puta. Trebao je Mali ležati u amsterdamskoj bolnici bar jedan mjesec, ali dobio je glas da ni tu nije siguran i uslijedio je sprektakularni bijeg. Smjestio se u avion sa svojim štakama i prijateljem koji mu je pomagao i krenuo za – Sarajevo.
Na Butmiru ga je čekala Čaršija. Petnaest dana nakon što su ga u novinama sahranili i nakon što su ga mnogi prežalili. Kaže, osjećao se kao predsjednik. Nije dozvolio da mu prijatelj pomaže na stepenicama, nije htio ni na štake da se oslanja, spuštao se i koračao,a znoj ga oblijevao i uspio takav, na svojim nogama i sam da stigne do automobila. Otvorio je vrata, zakoračio i pao na sjedište. Svijest nije dalje izdržala, a nije ni trebala jer je on htio da pokaže i dokaže da je - čitav. I neovisan.
Legenda o Malom dobila je novu epizodu.
Prije nego se te jedne junske večeri 1978. zakuha sa Todorima dogodiće se još jedna neobična tuča pred »Starim satom«.
Mali nije mnogo mario za riječ i savjet doktora. Uzdao se u svoju žilavost, čvrstu volju i sudbinu. I tako je, po bjekstvu iz amsterdamske bolnice, umjesto u krevet i mirovanje krenuo starim stazama sarajevskim. Gdje je ravno, krene sam oslanjajući se na štake, a gdje je brdo, ima taksi. Pa se tako jedne večeri pojavio spuštajući se polako niz onaj piklić u Logavinoj ulici prema »Starom satu«, jer ako si mlad, a posebno ako si u rangu mangupa, a nisi tog dana ili večeri bio u »Satu«, »Čarliju« ili »Navi«, tim kultnim sarajevskim kafićima, kao da nisi ni živio. Štemplanje u kafićima bilo je skoro pa obavezno.
Nesreća Selima Zulića,zvanog Mali bila je u tome da ga je pred kafićem čekao jedan od rjeđih dušmana (Mali je imao puno više prijatelja, a još više onih koji su ga se bojali i zazirali od njega pa bili, ponekad i pretjerano ljubazni s njim) a hendikep s kojim je dotični računao bile su štake kojim se Mali služio, pa je zato i udario, drsko i slobodno, ništa ne pitajući, direktom u lice…Krv je šiknula, Mali je ostao na nogama, nastavio prema ulazu u »Satu« i rekao dotičnom napadaču: »Jesmo li sada kvit?«, misleći valjda na ko zna koje i kakve neporavnane račune među njima. Ovaj odgovorio »Nismo« i još jednom, punim, bokserskim udarcem posred krvavog lica. A Mali nastavio da ide sve do stepenice, male ravne površine na koju se umakao napadač izgovarajući pomirljivo riječi »Eto, sad je u redu«…A kad je došao na rukohvat do napadača, samo one štake odbacio, pružio ruku kao da se želi mirit, a kad je ovaj prihvatio Mali ga zgrabio i rukama i zubima počeo da se bori. Pa se krv pomiješala, a Mali pokazao da je i kao invalid sposoban i spreman braniti svoje ime i tron na kojem su stolovali najžešči sarajevski momci potkraj tih, sedamdesetih godina prošlog stolječa.
Jednom kasnije, u tom istom »Starom satu« kojega je stari ugostiteljski šmeker Neđo Alihodžić opremio, dotjerao i pretvorio u perjanicu čaršijskih kafića, restorana i kafana, a u koji su zalazili i glumci, pjevači, sportisti, kriminalci…dogodilo se logikom tog okupljanja svih sorti sarajevske i ine mladosti da se sretnu braća Todori i Selim Zulić, Mali.Tijesno je i inače bilo u »Satu« kao i u svim kafićima u kojima su se tiskali gosti, a konobari sa tacnama više glave jedva su se kroz gužvu probijali, ali još tješnje je postajalo kad se sretnu Mali i Todori. Znao je Mali za Todore, znali su Todori za Malog, nisu tada bili ni raja ni prijatelji i šta je onda normalnije nego da odmjere snagu da se zna kome pravo prvenstva pripada.
Todorović Novak, zvani Todor, kojeg sam ovhi dana pronašao u Beogradu gdje živi još od prije rata, kaže prisjećajući se:
»Ma, nešto su zakuhali moj brat Novica i Mali, ja pokušao da mirim, ali nije išlo…«
I te junske večeri 1978.godine dogovore se (»Nećemo ovdje, gužva je a i da ne kvarimo jedni drugim ćejf«) da tuču koja samo što nije otpočela u »Starom satu« odgode za sutra, tačno u podne iza Parkuše, kod Hipi klupe.
Nisu baš tačno dogovorene propozicije, niti sastav protivnika pa su tako Todori krenuli pola sata ranije prema Hipi klupi, a sa njima bili njihovi prijatelji Dragan Vikić i Persa, poznati sportisti i svakako žestoki momci koji su svoju snagu i spretnost dokazivali na strunjačama i parketu, a ne na ulici koja je više slutila i nagađala o njihovoj snazi i spretnosti.
»Čekali smo Malog i njegove duže od pola sata. Vikiću i Persi dosadilo stajati, pa odluče da odu do Robne kuće preko puta da nešto pogledaju i kupe…Ostali burazer i ja sami nismo ni mi mislili još dugo, desetak minuta možda… kad eto ih…« priča mi Todor.
Ja sam tog dana radio u »Oslobođenju« čija se redakcija nalazila stotinjak metara od Hipi klupe i sjećam se samo kako je kolegica Snježana Rakočević u neko doba usplahirena banula u redakciju, sjela na stolicu i rekla: »Joj, kakva tuča je sad bila pred Parkušom...Sve stoji i tramvaji i automobili…«
Otišli smo do prozora na trećem spratu gdje je bila naša »Sarajevska hronika« i vidjeli stvarno kako dole ispod stoje tramvaji i automobili i kako se puno ljudi okupilo. Sletio sam brzo, ali kada sam došao ostala je samo priča među ljudima koji su gledali tuču kakvu Sarajevo nije zapamtilo.
Kasnije sam pravio mozaik od priča svjedoka i učesnika. I dosta toga zaboravio. Sjećam se samo da mi je Campo rekao: »Jebote, koja su sila bili oni Todori, nisu ih mogao ni lancem ni bejzbol palicom oboriti…«
A evo i Todorovog sjećanja: »Šestorica su došla. Četvorica Zulića, plus Halid Turčilo i Uti. I svako je imao nešto u rukama. Ili lanac, ili palicu a Uti je nosio onaj mehaničarski ključ. I krenuli smo jedni na druge, Novica je na početku uspio oteti palicu od Ibre i onda kako ga je udario tako je ovaj pao na tramvajske tračnice…Ja ne znam ko me je i kako udarao, ali ako kažem da sam na glavi imao 17 rana, valjda je sve jasno. Ne mogu se tačno sjetiti koliko dugo je sve trajalo, možda petnaestak minuta. Kasnije mi jedan bokser koji je sve gledao rekao: »Jebote Todore... ja ne znam da li bi izdržao i dva udarca na nogama, a ti si ih primio ko zna koliko…«Dobili smo udaraca i ja u burazer, ali ostali smo na nogama. I nismo samo mi bili krvavi, nego i oni. Možda se ne može reći ko je pobjednik, ali je činjenica da smo ih mi na kraju ganjali, a oni su bježali…A sjećam se da se pojavio i jedan oficir, stariji čovjek i čuo ga kako kaže:«Šta je ovo? Počeo rat, a nas nisu obavijestili?«
Poslije se dugo vremena u kafićima pričalo o toj tuči, novinski hroničari takođe su pratili sve što se zbivalo tada i poslije, a vezano bilo za sukob Zulića i Todorovića. Pravni rasplet trebao se dogoditi na sudu, ali važniji i ljepši je onaj drugi koji se dogodio na relaciji dvije zaraćene strane.
Utakmica je završena kako je završena, valja dalje živjeti. Dosta su krvi jedni drugima prolili, hvala bogu svi ostali čitavi i bez posljedica…priča mi dalje Todor.
»Na suđenju se pojavilo policajaca i specijalaca kao nikada do tada, a možda ni poslije. Mi smo se već dogovorili da ne teretimo jedni druge, među nama je zavladao mir i postali smo raja i prijatelji. Sjećam se, prvo je sudija ispitivao Malog. Šta je i kako je bilo da mu Mali opiše. Pa Mali kaže kako je sve to napuhano, kako smo se malo naguravali…a onda i to je glavni štos kaže Mali sudiji: »Znate li druže sudija ko je za sve kriv?
Sudija pita: Ko? A Mali kaže: »Za sve je kriv Franjo.« Onda sudija malo zatečen novim imenom pita koji sad Franj , a Mali ko iz topa: »Franjo Zlomislić«. A bio je tada jedan Franjo Zlomislić u Sarajevu, Hercegovac, partijski sekretar ili tako nešto…Sudija malo šuti, pa kaže: »Jeste stoposto.« A mi svi padamo od šege…«
Poslije suđenja, kako to viteška nepisana pravila nalažu, Todori i Zulići otišli su na Čaršiju. Proslavili pravnu pobjedu i utvrdili prijateljstvo. I nikada više ni jedan Zulić nije poprijeko pogledao Todore, naprotiv nastavili su živjeti u slozi i drugarstvu, spremni da ako zatreba ne daj bože jedni drugima priskoče u pomoć u svakom trenutku.
Zulići su nekako brzo, jedan za drugim otišli. Ne znam kojim redom, ali mislim da je najprije umro Ibro, pa onda Lili, pa Campo i na kraju Mali.
Todorović Novica živi u Zemunu. Brat mu Novak u Beogradu. A dan poslije, nakon što mi je Novak opisao svoja sjećanja zove me opet.
»Toni, pošto znaš kakva su vremena, treba da istakneš da su s nama bili Vikić Hrvat i Persa Musliman, da ne ispadne da smo se mi nešto na nacionalnoj osnovi obračunavali…«
Nažalost, danas i jeste bitno i to naglasiti. A onda, eh, onda svako to zna i svako će reći…« nije se gledalo ko je ko…« Osim, kad su u pitanju ovakve sociološke grupacije, gledalo se jedino ko je papak, a ko raja.
A to je, opet, tema za jednu drugu i dugu priču.
) da ga je vidio i da je izgledao bolje, te da su se svi zacudili da izgleda manje-vise ok nakon svih crnih prognoza... naime, prije par mjeseci je trebao na lijecenje, valjda u Njemacku ili tamo negdje, pa se prica da su Brega, Haris Dzinovic, Cola i ostala sarajevska ekipa, a i onaj ulojeni buhokot Kusta, htjeli da ulete lovu, ali su doktori sami rekli da oporavka nema nista...
