Poslije posla, dok šetam jednom pustom plažom uz more i gledam otpalo lišće po plićinama, kako ritmično s valovima odlazi i opet se vraća, sjetio sam se ovih stihova staroga Préveret-a.
Mrtvo lišće
Toliko bih želio da se sjetiš
onih sretnih dana kada smo se voljeli.
Život je tada bio ljepši,
a sunce toplije nego danas.
Mrtvo se lišće skuplja na tlu.
Vidiš da nisam zaboravio.
Mrtvo se lišće skuplja na tlu
kao uspomena i kao kajanje.
Sjeverni vjetar odnosi ih daleko
u studenu noć zaborava.
Vidiš da nisam zaboravio
pjesmu koju si mi pjevala.
Ta je pjesma toliko slična nama,
ti si me voljela i ja sam te volio.
Ali život razdvaja one koji se vole,
nečujno i polako,
a more briše na pijesku
stope rastavljenih ljubavnika.
Mrtvo lišće skuplja se na zemlji
kao uspomena i kao kajanje ,
a moja ljubav, tiha i vjerna,
smješi se životu i zahvaljuje.
Toliko sam te volio, bila si tako lijepa.
Kako želiš da te zaboravim?
Život je tada bio ljepši,
a sunce toplije nego danas.
Toliko si mi bila draga,
ali sada ostaje samo bol
i pjesmu koju si pjevala
još uvjek čujem.
( Prévert )
Promišljanje vjere,duše,ljubavi i sudbine.
Moderator: Bloo
-
begefendija
- Posts: 140
- Joined: 04/11/2005 18:59
#27
Polaritet ( dualnost) je svugdje izražen.Dobro i zlo, lijepo i ružno, ljubav i mržnja svugdje su sadržani.Ne možeš odvojiti jedno a da i ono drugo nije prisutno. Da li od nas ovosi što ćemo izabrati?
Sa nekim nožem se može rezati kruh ali i ubiti čovjeka.Ako bi preradili nož da ne može više ubijati ne bi bio pogodan ni za rezanje kruha.
Suprotnost od moći je poniznost i ljubav. U svim razinama postojanja bića samo ljubav može prevazići Ego.Samo snaga ljubavi pretvara ono što je nisko u ono što je visoko.Borba generira ponovo borbu, mržnja samo mržnju, pritisak kontrapritisak.U ljubavi se vidi da je prividna slabost u stvarnosti najveća snaga a poniznost prava moć.Kao dijete koje ne zna čitati i nije u mogućnosti pojmiti svekolike napisane stvari, isto se dogadja i odraslima.Mi bi takodjer trebali naučiti čitati slova stvarnosti, kako bi mogli prepoznati da je sve ovo što vidimo samo simbol i imaginacija.Možda se sve ovo već dogodilo u nekoj dimenziji.Zbog toga možda Svemogući i zna krajnji rezultat svega što je stvorio, svekoliki početak, sadašnjost i budućnost svačega od početka do kraja...
Sa nekim nožem se može rezati kruh ali i ubiti čovjeka.Ako bi preradili nož da ne može više ubijati ne bi bio pogodan ni za rezanje kruha.
Suprotnost od moći je poniznost i ljubav. U svim razinama postojanja bića samo ljubav može prevazići Ego.Samo snaga ljubavi pretvara ono što je nisko u ono što je visoko.Borba generira ponovo borbu, mržnja samo mržnju, pritisak kontrapritisak.U ljubavi se vidi da je prividna slabost u stvarnosti najveća snaga a poniznost prava moć.Kao dijete koje ne zna čitati i nije u mogućnosti pojmiti svekolike napisane stvari, isto se dogadja i odraslima.Mi bi takodjer trebali naučiti čitati slova stvarnosti, kako bi mogli prepoznati da je sve ovo što vidimo samo simbol i imaginacija.Možda se sve ovo već dogodilo u nekoj dimenziji.Zbog toga možda Svemogući i zna krajnji rezultat svega što je stvorio, svekoliki početak, sadašnjost i budućnost svačega od početka do kraja...
-
black
- Posts: 17189
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#28
Dozvoli da se moje ruke
pune poštovanja dotaknu
stvari koje si Ti stvorio.
Izoštri moje uho da
čuje Tvoj glas.
Učini me mudrim kako
bih spoznao nauk
koji si Ti
tajnovito stavio u svaki list,
u svaki kamen.
Tražim snagu, ali ne da
bih nadjačao svoju braću,
nego samo da bih
nadvladao svog najvećeg
neprijatelja - samoga sebe.
Bože, daj mi mirnoću
da podnesem stvari koje
ne mogu promijeniti,
daj mi hrabrost da
promijenim stvari koje
mogu promijeniti,
i daj mi mudrost da
razlikujem jedno
od drugoga.
Neka ne budem zaštićen
od opasnosti već da se bez
straha suočim s njom.
Neka ne molim za
smirenje moga bola već za
jako srce da ga savladam.
Neka ne tražim saveznike
u životnoj borbi već da se
oslonim na vlastite snage.
Neka ne preklinjem za
spas od straha već za nadu
da osvojim svoju slobodu.
pune poštovanja dotaknu
stvari koje si Ti stvorio.
Izoštri moje uho da
čuje Tvoj glas.
Učini me mudrim kako
bih spoznao nauk
koji si Ti
tajnovito stavio u svaki list,
u svaki kamen.
Tražim snagu, ali ne da
bih nadjačao svoju braću,
nego samo da bih
nadvladao svog najvećeg
neprijatelja - samoga sebe.
Bože, daj mi mirnoću
da podnesem stvari koje
ne mogu promijeniti,
daj mi hrabrost da
promijenim stvari koje
mogu promijeniti,
i daj mi mudrost da
razlikujem jedno
od drugoga.
Neka ne budem zaštićen
od opasnosti već da se bez
straha suočim s njom.
Neka ne molim za
smirenje moga bola već za
jako srce da ga savladam.
Neka ne tražim saveznike
u životnoj borbi već da se
oslonim na vlastite snage.
Neka ne preklinjem za
spas od straha već za nadu
da osvojim svoju slobodu.
-
black
- Posts: 17189
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#29
Imate li naviku omalovažavati samog sebe, moguće je i da će drugima biti teško prihvatiti vas. Osjećati prema sebi zdravo samopoštovanje nije isto što i biti narcisoidan. Narcis, lik iz grčke mitologije koji je sve vrijeme provodio u čežnji za vlastitim odrazom na površini vode, zanemarivao je sve ostale u životu jer je bio toliko zaokupljen samim sobom. Bio je poput onih koji satima nastoje namjestiti besprijekornu frizuru ili se savršeno našmikati kako bi ih drugi smatrali lijepima.
U pozadini je toga pretpostavka da nisu dovoljno dobri onakvi kakvi jesu, te da se moraju mijenjati i poboljšavati kako bi u tuđim očima bili prihvatljivi.
Istinsko samopoštovanje pripada onome tko se gleda u zrcalo ne kako bi kritizirao ili se divio, nego kako bi proniknuo dublje od fizičke površine, u samu bit djeteta Božjeg čiji odraz ondje vidi. Onaj tko nadilazi strah i nelagodu kako bi se duboko i s ljubavlju zagledao u vlastite oči trebao bi biti u stanju taj pogled ljubavi posve podijeliti i s drugima. Prihvatite to što i kakvi jeste, izložite se opasnosti i podijelite sebe s drugima, a potom samo gledajte kako ćete napredovati i rasti.
U pozadini je toga pretpostavka da nisu dovoljno dobri onakvi kakvi jesu, te da se moraju mijenjati i poboljšavati kako bi u tuđim očima bili prihvatljivi.
Istinsko samopoštovanje pripada onome tko se gleda u zrcalo ne kako bi kritizirao ili se divio, nego kako bi proniknuo dublje od fizičke površine, u samu bit djeteta Božjeg čiji odraz ondje vidi. Onaj tko nadilazi strah i nelagodu kako bi se duboko i s ljubavlju zagledao u vlastite oči trebao bi biti u stanju taj pogled ljubavi posve podijeliti i s drugima. Prihvatite to što i kakvi jeste, izložite se opasnosti i podijelite sebe s drugima, a potom samo gledajte kako ćete napredovati i rasti.
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#30
Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je makaze i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krihko tijelo i smežuraja krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.¨
Međutim ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikad nije poletio . Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas.
Nikad na bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.
Tražio sam Snagu..
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam mudrost...
i Bog mi je dao Peobleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam bogastvo..
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam hrabrost...
I Bog mi je dao prepreka koje je trebao savladati.
Tražio sam ljubav...
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam usluge...
I Bog mi je dao prilike.
Nisam dobio ništa od onoga što sam tražio ...
Ali dobio sam sve što mi je trebalo.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je makaze i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krihko tijelo i smežuraja krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.¨
Međutim ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikad nije poletio . Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas.
Nikad na bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.
Tražio sam Snagu..
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam mudrost...
i Bog mi je dao Peobleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam bogastvo..
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam hrabrost...
I Bog mi je dao prepreka koje je trebao savladati.
Tražio sam ljubav...
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam usluge...
I Bog mi je dao prilike.
Nisam dobio ništa od onoga što sam tražio ...
Ali dobio sam sve što mi je trebalo.
-
black
- Posts: 17189
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#31
Ako si pravo ljudsko biće,
riskiraj sve zbog ljubavi
Ako to ne možeš učiniti,
bolje napusti ovaj skup.
Malodušnost ne dostiže veličanstvenost.
Krenuo si pronaći Boga,
a sada provodiš vrijeme
u kućama pored puta.
Fortuna bas mi je drago da si i ti se javila na ovoj temi..
riskiraj sve zbog ljubavi
Ako to ne možeš učiniti,
bolje napusti ovaj skup.
Malodušnost ne dostiže veličanstvenost.
Krenuo si pronaći Boga,
a sada provodiš vrijeme
u kućama pored puta.
Fortuna bas mi je drago da si i ti se javila na ovoj temi..
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#32
Nista vječno znas brate da nije
svaki dan se izgubi iz oka
I danas će da se zaboravi
ništa vječno osim jednog boga
A pravila svi sebi postave
kao da će ostati do vjeka
Ništa ljudi ovde vaše nije
osim smrti što nad vama bdije
Sve će jednom morat da nestane
i sunce će postati prašina
Kao i ti što si prahu mali
još koliko živjet ćeš godina
A kada se iz sna svoga budiš
trčiš kao da ćeš do vijeka
Sve ti malo i opet ne misliš
da si samo od krvi i mesa
Pa zar si mislio da ću mašiti, tu sam ja gdje god stihova ima....
svaki dan se izgubi iz oka
I danas će da se zaboravi
ništa vječno osim jednog boga
A pravila svi sebi postave
kao da će ostati do vjeka
Ništa ljudi ovde vaše nije
osim smrti što nad vama bdije
Sve će jednom morat da nestane
i sunce će postati prašina
Kao i ti što si prahu mali
još koliko živjet ćeš godina
A kada se iz sna svoga budiš
trčiš kao da ćeš do vijeka
Sve ti malo i opet ne misliš
da si samo od krvi i mesa
Pa zar si mislio da ću mašiti, tu sam ja gdje god stihova ima....
-
dana scully
- Posts: 41
- Joined: 29/04/2004 19:59
#33
Human beings are created from the dust of the earth; but do they resemble dust? Grapes come from vines; but do grapes look like vines? Does theft have the same shape as gallows? Does piety resemble eternal life? Nothing resembles its consequences. So the root of pain and torment is not evil.
-Rumi, "Masnavi"
-Rumi, "Masnavi"
-
dana scully
- Posts: 41
- Joined: 29/04/2004 19:59
#34
Knowledge is light; avarice ice.
Knowledge is water; this world dirt.
A trickle of wisdom appears from beyond
to check the vices of this world.
Should the trickle become abundant,
none would endure, be it virtue or vice.
-Rumi, "Mathnawi"
Knowledge is water; this world dirt.
A trickle of wisdom appears from beyond
to check the vices of this world.
Should the trickle become abundant,
none would endure, be it virtue or vice.
-Rumi, "Mathnawi"
-
dana scully
- Posts: 41
- Joined: 29/04/2004 19:59
#35
God created suffering and heartache, so that joy might be known as their opposite. Hidden things become manifest through their opposites. But God has no opposite; so he remains hidden. Light is known as the opposite of darkness. But God's light has no opposite. Thus we cannot know him through our eyes.
-Rumi, "Masnavi"
-Rumi, "Masnavi"
-
dana scully
- Posts: 41
- Joined: 29/04/2004 19:59
#36
God created suffering and heartache, so that joy might be known as their opposite. Hidden things become manifest through their opposites. But God has no opposite; so he remains hidden. Light is known as the opposite of darkness. But God's light has no opposite. Thus we cannot know him through our eyes.
-Rumi, "Masnavi"
Sometimes in order to help He makes us cry.
Happy the eye that sheds tears for His sake.
Fortunate the heart that burns for His sake.
Laughter always follows tears.
Blessed are those who understand.
Life blossoms wherever water flows.
Where tears are shed divine mercy is shown.
-Rumi, "Mathnawi"
-Rumi, "Masnavi"
Sometimes in order to help He makes us cry.
Happy the eye that sheds tears for His sake.
Fortunate the heart that burns for His sake.
Laughter always follows tears.
Blessed are those who understand.
Life blossoms wherever water flows.
Where tears are shed divine mercy is shown.
-Rumi, "Mathnawi"
-
begefendija
- Posts: 140
- Joined: 04/11/2005 18:59
#37
I see You
Vidim te
i ništa neće spriječiti da te volim
i kada molim
i u oluji koja se sprema
i kada nikoga nema
vidim tvoj usamljeni lik
i sve da je privid pun sanja
moja ljubav velika je
i nikada neće biti
manja. (stihive je napisao vrlo poznati p. ali samo u svom društvu)
-
begefendija
- Posts: 140
- Joined: 04/11/2005 18:59
#38
Niti jedna duša nije samo osobna ili samo smrtna. Osim što je životno načelo vašeg pojedinačnog života, duša je isto tako drevna i vječna te vas utkiva u uzvišeno tkanje duha koji vas povezuje sa svime što postoji. U suštini naše naravi postoji ljupka ravnoteža: svatko je od nas potupuno jedinstven, pa ipak živimo u bliskom srodstvu sa svime što postoji.
Svatko od nas u svijetu oživljuje nešto što nitko drugi ne bi mogao. U suštini individualiteta postoji velika nužnust. Kad se vaš život probudi vi počnete osjećati sudbinu koja vas je ovamo dovela, pokušavat ćete živjeti životom koji je velikodušan te vrijedan blagoslova i poziva koji uvijek odzvanja u vama. (O'Donohue)
Svatko od nas u svijetu oživljuje nešto što nitko drugi ne bi mogao. U suštini individualiteta postoji velika nužnust. Kad se vaš život probudi vi počnete osjećati sudbinu koja vas je ovamo dovela, pokušavat ćete živjeti životom koji je velikodušan te vrijedan blagoslova i poziva koji uvijek odzvanja u vama. (O'Donohue)
-
black
- Posts: 17189
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#40
Ljudi, kao i otoci,
samo naizgled neovisni, sami sebi dovoljni,
ponekad sretni ponekad tužni,
a često usamljeni,
no ipak međusobno ovisni,
međusobno povezani zajedničkim temeljma u nerazdvojnu cjelinu.
Temeljima golim okom nevidljivima,
temeljima što se kriju ispod površine materijalne stvarnosti, materijalnog očitovanja.
I kad je netko sretan i smije se
i kad je netko tužan i plače,
njegovi osjećaji vibriraju eterom i djeluju na sve ljude širom planeta,
djeluju na cijeli svemir.
Iz tih golim okom nevidljivih temelja do nas neprekidno dopiru vibracije ljubavi
koje nas pozivaju na prijateljstvo, na razumjevanje, na suradnju.
Dopire zov da zaronimo u dubinu svog vlastitog bitka
i potrebu da sa drugima podijelimo svoja vlastita iskustva, svoje viđenje svijeta, svoju spoznaju o svijetu,
kao i da saslušamo druge i njihova vlastita iskustva.......
samo naizgled neovisni, sami sebi dovoljni,
ponekad sretni ponekad tužni,
a često usamljeni,
no ipak međusobno ovisni,
međusobno povezani zajedničkim temeljma u nerazdvojnu cjelinu.
Temeljima golim okom nevidljivima,
temeljima što se kriju ispod površine materijalne stvarnosti, materijalnog očitovanja.
I kad je netko sretan i smije se
i kad je netko tužan i plače,
njegovi osjećaji vibriraju eterom i djeluju na sve ljude širom planeta,
djeluju na cijeli svemir.
Iz tih golim okom nevidljivih temelja do nas neprekidno dopiru vibracije ljubavi
koje nas pozivaju na prijateljstvo, na razumjevanje, na suradnju.
Dopire zov da zaronimo u dubinu svog vlastitog bitka
i potrebu da sa drugima podijelimo svoja vlastita iskustva, svoje viđenje svijeta, svoju spoznaju o svijetu,
kao i da saslušamo druge i njihova vlastita iskustva.......
-
black
- Posts: 17189
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#41
Daljina....
Neki čudan prizvuk,
čudan miris vremena...
Isprepleten u mojim mislima....
Odjek u meni....
Tek me ponekad okrzne....
Onako u prolazu, kao slučajno...
Predajem misli i rasipam ih
neka sipe poput pijeska....
...neka se ugnjezde....
negdje....duboko....
u pećinama moje duše....
Neki čudan prizvuk,
čudan miris vremena...
Isprepleten u mojim mislima....
Odjek u meni....
Tek me ponekad okrzne....
Onako u prolazu, kao slučajno...
Predajem misli i rasipam ih
neka sipe poput pijeska....
...neka se ugnjezde....
negdje....duboko....
u pećinama moje duše....
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#42
Ja neću sreću koju mi nude
gdje zločin maše krilima svojim
Hoću gdje ljudi poštuju ljude
Hoću da znam zašto
Ja neću život gdje zločin vlada
I gdje je teror pojava česta
Posljednja kažu uire nada
Pod nemom ima i meni mjesta.
Ne tražim život kao iz bajke
Ja bih da živim pod nebom plavim
Tu gdje je dijete sretno kraj majke
Blagdane gdje ću mirno da slavim.
Tražim li puno, neka me kazne
neka me pljuju, neka mi sude
Ja neću priče da slušam prazne.
Hoću da ljudi poštuju ljude...
gdje zločin maše krilima svojim
Hoću gdje ljudi poštuju ljude
Hoću da znam zašto
Ja neću život gdje zločin vlada
I gdje je teror pojava česta
Posljednja kažu uire nada
Pod nemom ima i meni mjesta.
Ne tražim život kao iz bajke
Ja bih da živim pod nebom plavim
Tu gdje je dijete sretno kraj majke
Blagdane gdje ću mirno da slavim.
Tražim li puno, neka me kazne
neka me pljuju, neka mi sude
Ja neću priče da slušam prazne.
Hoću da ljudi poštuju ljude...
-
begefendija
- Posts: 140
- Joined: 04/11/2005 18:59
#43
SJEĆANJE
Važno mi je jedno sjećanje
iz onih dana
kada je sreća dolazila iznenada
poput jutarnjih kiša
i u rana ljeta ( koja volim )
obilno krijepila sve rane
usamljenih duša.
Ne znam koliko već dugo
nema tih kiša
ali važno mi je što
ono sjećanje od pliša
još ni malo ne blijedi.
Važno mi je jedno sjećanje
iz onih dana
kada je sreća dolazila iznenada
poput jutarnjih kiša
i u rana ljeta ( koja volim )
obilno krijepila sve rane
usamljenih duša.
Ne znam koliko već dugo
nema tih kiša
ali važno mi je što
ono sjećanje od pliša
još ni malo ne blijedi.
-
begefendija
- Posts: 140
- Joined: 04/11/2005 18:59
#44
Sve što mi od prirode opažamo jest njezina površina. Ljepota koja izvire na površinu može nastajati samo u stvaralaštvu uzvišena i plemenita čeznuća. Dolazak proljeća čudo je najbogatijih boja. Pa ipak, kao da uvijek zaboravljamo da se sve te prekrasne boje radjaju u tmini.Tamna je zemlja izvor iz kojeg se radjaju boje. Razmislite o strpljivosti stabala: godinu za godinom pružaju se prema svjetlosti, održavajući otvorenom životnu crtu izmedju mračne noći tla i plavog bljeska nebesa.
A kad u prirodi otkrijete mjesto u kojemu um i srce mogu pronaći počinka, tada ste pronašli Svetište svoje duše...
A kad u prirodi otkrijete mjesto u kojemu um i srce mogu pronaći počinka, tada ste pronašli Svetište svoje duše...
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#45
NIRVANA
Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vijekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pjene,
Mrtav vijetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.
Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proljeća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.
Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.
I sve što je postojalo ikad,
Svoju sijenku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.
Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vrijeme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.
I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.
I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vijekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
V.P.D.
Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vijekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pjene,
Mrtav vijetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.
Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proljeća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.
Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.
I sve što je postojalo ikad,
Svoju sijenku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.
Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vrijeme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.
I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.
I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vijekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
V.P.D.
-
black
- Posts: 17189
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#46
Miriše usnula duša
Čitave zime
Godine mnoge
Svijećnjak
Velik i crn
I dogorjela svijeća
Umorne vjeđe
Dotrajala lika
Susretu žure
raspucanu dušu svoju
u kamenolomu svakodnevnom
tek ti mogu dati
da je nosiš kao kabanicu
ta navikla je primati
udarce vjetra
kamena i granja
tek meso srca svoga
samljeveno dati mogu
oprano krvlju
čistom.....
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#47
GAVRAN
Jednom, jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje starno znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše
>>To je putnik<<, ja promrmljah, >>koji bježi ispred kiše<<,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno,
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
>>Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.<<
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
>>Gospodine il' gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo<< -Tu se vrata otvoriše-
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
>>Lenora<<, ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
>>Sigurno<<, ja rekoh, >>to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
>>Nek ti kresta jadno visi<<, rekoh, >>kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa to se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu što nad vratima se njiše
S tim imenom >>Nikad više<<.
Ali Gavran, sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: >>Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše.<<
Tad će Gavran: >>Nikad više<<.
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
>>Nema sumnje<<, rekoh, >>ta je riječ tek trica, ništa više,
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od ,nikada - nikad više'.<<
Al' taj stvor u crnom plaštu još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše,
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudbu piše
Grakćuć stalno: >>Nikad više<<.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše,
ONA neće nikad više.
Zrak tad ko da gšćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
>>Ludo<<, viknuh, >>to su glasi, Bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Zli proroče, ne znam pravo dal' si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il' te bure izbaciše
Sama, al' nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti - zaklinjem te, ah, ne šuti,
Reci, reci ima l' melem jada što me izmučiše?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Zli proroče, ne znam pravo dal' si ptica ili đavo,
Al' u ime Boga po kog obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci dal' ću u Edenu
Zagrliti svetu ženu, od koje me rastaviše,
Anđeosku tu Lenoru, od koje me rastaviše?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!<< Tad ustadoh,
U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svjetlost, što ga obasjava, na dnu njegvu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše,
Ustat neće - nikad više!
E. A. P.
Jednom, jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje starno znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše
>>To je putnik<<, ja promrmljah, >>koji bježi ispred kiše<<,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno,
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
>>Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.<<
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
>>Gospodine il' gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo<< -Tu se vrata otvoriše-
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
>>Lenora<<, ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
>>Sigurno<<, ja rekoh, >>to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
>>Nek ti kresta jadno visi<<, rekoh, >>kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa to se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu što nad vratima se njiše
S tim imenom >>Nikad više<<.
Ali Gavran, sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: >>Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše.<<
Tad će Gavran: >>Nikad više<<.
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
>>Nema sumnje<<, rekoh, >>ta je riječ tek trica, ništa više,
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od ,nikada - nikad više'.<<
Al' taj stvor u crnom plaštu još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše,
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudbu piše
Grakćuć stalno: >>Nikad više<<.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše,
ONA neće nikad više.
Zrak tad ko da gšćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
>>Ludo<<, viknuh, >>to su glasi, Bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Zli proroče, ne znam pravo dal' si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il' te bure izbaciše
Sama, al' nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti - zaklinjem te, ah, ne šuti,
Reci, reci ima l' melem jada što me izmučiše?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Zli proroče, ne znam pravo dal' si ptica ili đavo,
Al' u ime Boga po kog obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci dal' ću u Edenu
Zagrliti svetu ženu, od koje me rastaviše,
Anđeosku tu Lenoru, od koje me rastaviše?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!<< Tad ustadoh,
U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svjetlost, što ga obasjava, na dnu njegvu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše,
Ustat neće - nikad više!
E. A. P.
-
begefendija
- Posts: 140
- Joined: 04/11/2005 18:59
#48
Naše se misli mogu okupljati i same sebi postavljati pitanja, mogu ispitivati tajne, sve dok se mučno ne probiju do nove svijetlosti. Zbog toga što ste ljudsko biće, povlašteni ste i opterećeni zadatkom spoznavanja. Naša žudnja za znanjem najbliža je čežnja duše; to je sazivanje bliskosti i pripadanja. Mi smo uvijek u stanju spoznavanja, čak kada to i ne shvaćamo.Iako su najuzvišeniji umovi pokušavali razumjeti što se dogadja kada nešto znamo, nitko nije uspio objasniti kako nešto spoznajemo. Neke od najvažnijih stvari vezanih za vas i vaš život su nevidljive.Ono o čemu razmišljate i način na koji razmišljate upravljaju vašim osjećajima, načinom na koji susrećete ljude i načinom na koji sagledavate svijet.Pa ipak vaše su misli nevidljive. Jedno od najčarobnijih pitanja o razmišljanju jest: zašto imati misli o kojima razmišljate i zašto ih povezujete u takve obrate? Tajna koja povezuje jednu misao sa drugom nevidljiva je. Niti jedan kirurg kada oprira mozak nikada nije pronašao niti jednu udubinu prepunu misli. Ono što vjerujete o sebi odredjuje način na koji će se drugi ljudi odnositi prema vama. Pa ipak, nikada niste vidjeli svoja uvjerenja. Uvjernja su nevidljiva. Vaši vas osjećaji rastužuju ili usrećuju, pa ipak, i osjećaji su nevidljivi.Najuzvišenija prisutnost iz koje izviru sve stvari i koja sve njih drži na okupu isto je tako nevidljiva. Nitko ne može vidjeti Boga ( sa ovim fizičkim tijelom).Da li zbog toga umiremo, da bi odbacivši materijalno tijelo mogli poći još dalje?
-
black
- Posts: 17189
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#50
Polako
Kao suze
Iskre se
Kišne kapi
I kliznu
Niz lice
Naslonjeno
Na staklo
Hladno i
Glatko
A ipak
Tako nježno
I meko
Nešto znače
plodne su ove noći samačke
toliko tuge se rodi
u rijeci
toliko suza izlije
plodne su ove noći samačke....
Kao suze
Iskre se
Kišne kapi
I kliznu
Niz lice
Naslonjeno
Na staklo
Hladno i
Glatko
A ipak
Tako nježno
I meko
Nešto znače
plodne su ove noći samačke
toliko tuge se rodi
u rijeci
toliko suza izlije
plodne su ove noći samačke....