Star wars. Ja sam se toj svemirskoj epopeji odupirala od kako znam za sebe. Ne može pred oči i tačka. I kad je bio u Cinemi The Revenant, pođem ja s nekom rajom da ga odgledamo, pola njih odustalo kad je vidjelo da se u isto vrijeme prikazuje
taj neki Star wars. Mi, ostala polovica, nas četvero, šta ćemo, pristanemo, oni naši gosti. Hečem, čovječe, preko 3 sata, neki mali robot nešto juri po svemiru, pišti, skakuće, kad pomenuše ime Luke Skywalker i The force, meni ko nešto bi poznato,
al' zijevam ja u 16, ogladnim, ožednim, kraja nema. Na kraju, njih četvero sretni, ono kez od uha do uha, druga četvorka tupo bulji u njih, oni nam krenuše objasniti da su to neki nastavci i da zato mi to ne kontamo jer nismo upratili...i tako. Slabo od tad posjećujem Cinemu, teška je to trauma bila za mene. I laptop svoj izbjegavam od kako odgledah na njemu Interstellar. Ne mogu tih svemirskih prikaza i kamikaza nikako. Teški antagonizam. U biti, sci-fi me ne privlači. Jednostavno mi 19. mart 2008. nije bio dan žalosti. Taman posla.
Znači, zaboravila sam onoj gore listi dodati sci-fi. Ja kad pročitam da je radnja filma smještena u budućnost, tom filmu kažem alahimanet namah. Dječija posla, hajmo u svemir da mašemo mačevima. Kako ukinuše služenje vojnog roka, sve poblentavilo