Obratite paznju na dva predhodna teksta.Ovo sam napisao iz razloga sto sma treci tekst greskom prebacio ovdje umjesto na Podforum "Nauka i edukacija".
Pozdrav Zah
Feedback
Moderator: anex
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#52 Re: Historijske zanimljivosti
Prvi put ideja o bojkotu Izraela potice iz SAD
Na zgarištu operacije Lijevano olovo, grupa američkih univerzitetskih profesora je po prvi puta lansirala nacionalnu kampanju akademskog bojkota Izraela.
Dok su u Velikoj Britaniji akademici već nekoliko puta pokušavali pokrenuti akademske bojkote, ovo je prvi takav pokušaj u SAD-u.
Kao učitelji savjesti, mi nismo mogli mirno stajati i posmatrati u tišini izraelski nasumični napad na Gazu i njene obrazovne ustanove, navodi se u uvodnoj izjavi za javnost Kampanje za akademski i kulturalni bojkot Izraela.
Kampanju je pokrenulo 15 akademika, uglavnom iz Kalifornije, ali se ona trenutno širi da bi se osnovala mreža koja će obuhvatiti čitavu SAD, kako kaže David Lloyd, profesor engleskog na University of Southern California. "Inicijativa je najprije uzrokovana brutalnom agresijom Izraela nad Gazom te našom odlućnošću da kažemo 'što je dosta, dosta je'.
Reakcije na kampanju su vrlo značajne imajući u vidu izuzetnu kontrolu nad politikom i medijima koju imaju organizacije poput AIPAC-a (Američko-izraelski komitet za javne odnose) i naročito zbog kampanje zastrašivanja akademika koji se usude da kritikuju Izrael, napoisao je Llojd u jednom e-mailu za izraelski dnevnik Haaretz. U kratkom vremenu nakon objavljivanja kampanje, u toku jednog vikenda, preko 80 akademika iz čitave države se priključilo akciji.
Na pitanje da li će oni prihvatiti podršku svoje akcije od strane Hamasa, Lloyd odgovara: Mi nemamo nikakvu predefinisanu politiku naspram onih koji se priključuju ili podržavaju našu kampanju, sve dok se ne suprotstavljaju glavnim ciljevima koje smo objavili. U više navrata je Hamas tražio direktne pregovore sa Izraelom, koji bi vodili de facto priznanju Izraela i otvoreno je diskutovao o napuštanju svoje politike destrukcije Izraela u slučaju jednake garancije sa izraelske strane.
Izvor: Haaretz, prenijela Islam Bosna
Na zgarištu operacije Lijevano olovo, grupa američkih univerzitetskih profesora je po prvi puta lansirala nacionalnu kampanju akademskog bojkota Izraela.
Dok su u Velikoj Britaniji akademici već nekoliko puta pokušavali pokrenuti akademske bojkote, ovo je prvi takav pokušaj u SAD-u.
Kao učitelji savjesti, mi nismo mogli mirno stajati i posmatrati u tišini izraelski nasumični napad na Gazu i njene obrazovne ustanove, navodi se u uvodnoj izjavi za javnost Kampanje za akademski i kulturalni bojkot Izraela.
Kampanju je pokrenulo 15 akademika, uglavnom iz Kalifornije, ali se ona trenutno širi da bi se osnovala mreža koja će obuhvatiti čitavu SAD, kako kaže David Lloyd, profesor engleskog na University of Southern California. "Inicijativa je najprije uzrokovana brutalnom agresijom Izraela nad Gazom te našom odlućnošću da kažemo 'što je dosta, dosta je'.
Reakcije na kampanju su vrlo značajne imajući u vidu izuzetnu kontrolu nad politikom i medijima koju imaju organizacije poput AIPAC-a (Američko-izraelski komitet za javne odnose) i naročito zbog kampanje zastrašivanja akademika koji se usude da kritikuju Izrael, napoisao je Llojd u jednom e-mailu za izraelski dnevnik Haaretz. U kratkom vremenu nakon objavljivanja kampanje, u toku jednog vikenda, preko 80 akademika iz čitave države se priključilo akciji.
Na pitanje da li će oni prihvatiti podršku svoje akcije od strane Hamasa, Lloyd odgovara: Mi nemamo nikakvu predefinisanu politiku naspram onih koji se priključuju ili podržavaju našu kampanju, sve dok se ne suprotstavljaju glavnim ciljevima koje smo objavili. U više navrata je Hamas tražio direktne pregovore sa Izraelom, koji bi vodili de facto priznanju Izraela i otvoreno je diskutovao o napuštanju svoje politike destrukcije Izraela u slučaju jednake garancije sa izraelske strane.
Izvor: Haaretz, prenijela Islam Bosna
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#53 Re: Historijske zanimljivosti
PAVLE ĐURIŠIĆ
Pise, E.Cengic
Nastavljajući seriju tekstova o partizansko-četničkom sukobu kao najinteresantnijem, ali svakako i najtragičnijem dijelu NOB-e , za ovaj put odlučio sam se da pokušam obraditi ulogu Pavla Đurišića, kao jednog od najistaknutijih, ali i najhrabrijih i najsposobnijih četničkih komandanata. Pavle je bio prvi u borbenim redovima protiv partizana, što je bila rijetkost među četničkim komandantima. On je takođe bio i jedan od najdosljednijih u provođenju četničke politike zločina i genocida. Zato je vrlo brzo postao jedini istinski vođa crnogorskih četnika. Kako je od čovjeka koji se u prvim mjesecima rata borio protiv Talijana rame uz rame sa pripadnicima NOP-a postao jedan od najvjernijih i najdoslijednijih saradnika okupatora u Crnoj Gori , pokušaćemo prikazati u priči koja slijedi.
Napominjem da je i ovaj tekst, kao i svi prethodni, zasnovan najvećim dijelom na dokumentima koji su mi dostupni, uglavnom četničkim. Ti su dokumenti objavljeni u brojnim knjigama i publikacijama tokom zadnjih 50 godina, a originali se čuvaju u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. Istina je samo jedna, a to je ona koja je zapisana u dokumentima jednog teškog i krvavog vremena.
Pavle Đurišić rođen je 9. jula 1907. u Podgorici, gdje mu se otac Ilija doselio iz Lješanske nahije, odakle su Đurišići porijeklom. Rano je ostao bez oca pa se preselio u Berane, kod ujaka Petra Radovića, koji je u Prvom svjetskom ratu četovao sa vojvodom Vukom. Ujakove priče vjerovatno su presudno uticale na mladog Pavla da prekine školovanje u učiteljskoj školi i upiše gimnaziju a zatim 1927.godine i Vojnu akademiju, koju završava tri godine kasnije kao pješadijski potporučnik. Prvo je službovao u Sarajevu a zatim po vlastitom zahtjevu odlazi u Berane, gdje je najprije komandir voda, a zatim komandir 1. čete 48. pješadijskog puka. 1939. odlazi u Plav, gdje radi na obavještajnim zadacima. Aprilski rat zatiče ga u činu kapetana prve klase vojske Kraljevine Jugoslavije.
Nakon aprilskog sloma Crna Gora postala je talijansko okupacijsko područje, na čijem čelu je bio Visoki komesarijat, civilna ustanova kao najviše okupaciono tijelo. Crnogorsko primorje Italija je anektirala a Tuzi, Plav i Gusinje pripojeni su tzv. Velikoj Albaniji.
Odmah po okupaciji crnogorska organizacija KPJ počinje pripreme za ustanak. Pristupa im i manji broj građanskih političara i većina aktivnih oficira bivše jugoslovenske vojske, a tada ih je u Crnoj Gori bilo oko 400. Najistaknutiji među njima bili su kapetan Pavle Đurišić, major Đorđije Lašić i pukovnik Bajo Stanišić. Ustanak je otpočeo 13. jula 1941. kao niz manjih akcija, ali vrlo brzo poprimio je karakter masovnosti, kao nigdje u Jugoslaviji u to vrijeme.
Slabe talijanske okupacione snage nisu bile spremne za veći otpor i za samo desetak dana oslobođen je najveći dio Crne Gore, izuzev Podgorice, Cetinja, Nikšića, Pljevalja i Primorja. Međutim, Talijani vrlo brzo odgovaraju, žestokom ofanzivom sa šest divizija i do 15. avgusta vraćaju skoro sve izgubljene teritorije i zavode strožiji, vojni okupacioni režim na čelu sa generalom Alesandrom Pirciom Birolijem.
Nakon poraza, među ustanicima je zavladala malodušnost, naročito među političarima i aktivnim oficirima i oni masovno napuštaju NOP. Pojedini oficiri, među kojima i Pavle Đurišić i Đorđije Lašić, osnivaju vlasite oružane odrede i, čuvši za pokret Draže Mihailovića u Srbiji, nastoje stupiti u kontakt sa njim. U tu svrhu oni su uputili Mihailoviću na Ravnu Goru delegaciju koju su činili kapetan Rudolf Perhinek i poručnik Mirko Kuklić. Pošto je od njih informisan o situaciji u Crnoj Gori, Mihailović 15. oktobra 1941. imenuje majora Lašića komandantom svih četničkih snaga u Crnoj Gori, a Pavla Đurišića komandantom četnika za okruge beranski, andrijevički, kolašinski, bjelopoljski , pljevaljski i prijepoljski.
Četnički pokret u Crnoj Gori vrlo brzo se omasovljava čemu pridonosi i neuspio partizanski napad na Pljevlja ( 1. decembra ) u kojem su partizani pretrpjeli katastrofalan poraz. To je narod uvjeravalo da još «nije vrijeme» za borbu protiv okupatora, što je i bila glavna četnička strategija. Pavle Đurišić u decembru posjećuje Mihailovića na Ravnoj Gori, a 20. decembra 1941. Mihailović šalje Lašiću i Đurišiću Instrukcije u kojima im iznosi osnovne programske ciljeve četničkog pokreta. Tu se kaže, pored ostalog i slijedeće :
« Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju…
Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata…
Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa…
Sa komunistima partizanima ne sme biti nikakve saradnje, jer se oni bore protiv dinastije a za ostvarenje socijalne revolucije, što nikada ne sme biti naš cilj…»
Postupajući po ovim Instrukcijama Đurišić se, kao i ostali četnički komandanti, spremao da napadne partizane. U tu svrhu odlučio je da zatraži pomoć talijanskog okupatora. Najprije se, u januaru 1942, u Beranama sastao sa komandantom divizije Venecia, generalom Boninijem, i sa njim dogovorio saradnju, ali je želio da sporazum ostane tajna, pa ga je sa četničke strane umjesto Pavla potpisao njegov brat Vaso. Otvoreni sporazum sa Talijanima Đurišić će potpisati već u martu iste godine sa zapovjednikom okupacionih trupa u Crnoj Gori. Sporazum je govorio o zajedničkoj borbi protiv snaga NOP-a i naoružavanju i ishrani četnika od strane Talijana. Tako se Đurišić u potpunosti stavio u službu okupatora.
Đurišić je sa oko 500 četnika i uz pomoć Talijana napao partizane sredinom januara 1942. i za samo tri dana istjerao ih iz beranskog okruga. Četnici Đorđija Lašića napali su 20 januara u Kraljskim Barama dvije partizanske čete i tom prilikom zarobili 102 partizana od kojih su 37 odmah ubili. U noći 23./24. januara četnici Pavla Đurišića opkolili su partizane u Gornjim Selima i u borbi ubili njih 15, a 27 partizana koji su se predali su na licu mjesta zaklali. Potom su razbili partizane kod Mateševa i 23. februara zauzeli Kolašin. U isto vrijeme pukovnik Bajo stanišić vrši puč u Pavkovićkom partizanskom odredu i pomaže Talijanima da poraze partizanske snage kod Danilovgrada i prodru u Nikšić.
Omasovljavanju četničkog pokreta u Crnoj Gori doprinosi i teror koji partizani sprovode nad stvarnim i umišljenim neprijateljima, pobivši mnogo ljudi pod optužbom da su četnici, bez suda i dokaza. Krajem marta i početkom aprila četnici poduzimaju uz pomoć okupatora opštu ofanzivu protiv snaga NOP-a , poznatu kao Treća ofanziva. U ofanzivi učestvuju i Nedićevi odredi iz Srbije pod komandom majora Miloša Glišića i majora Vučka Ignjatovića ( inače četničkih komandanata koji su se po Mihailovićevoj naredbi legalizovali kod Nedića ). Do kraja maja većina partizanskih snaga protjerana je iz Crne Gore.
Nakon završetka ofanzive Talijani i četnici regulišu svoje odnose sporazumom od 24. jula 1942. koji su potpisali general Pircio Biroli, a sa četničke strane general Blažo Đukanović. Sporazumom je odlučeno da četnici formiraju tri leteća odreda pod komandom Pavla Đurišića, Baje Stanišića i Krsta Popovića. Ostali, tzv. ilegalni četnici uključeni su u talijansku dobrovoljačku antikomunističku miliciju ( MVAC ). Prema ovom sporazumu Pavle Đurišić je formirao Limsko-sandžački leteći odred, jačine četiri bataljona, koji je naoružavan, plaćan, hranjen i oblačen od strane okupatora. Na sastanku četničkog vođstva u Zimonjića Kuli u Hercegovini, Mihailović dijeli područje Crne Gore na istočni i zapadni sektor. Za komandanta istočnog sektora postavlja Đurišića, a zapadnog-Stanišića. Ubrzo nakon toga Mihailović se sa svojom Vrhovnom komandom smješta u Lipovu kod Kolašina, potpuno neometan od Talijana. Đurišić 7.novembra u Kolašinu priređuje svečan doček generalu Pirciu Biroliju i pozdravlja ga servilnim govorom u kome, pored ostalog, kaže : «Ekselencijo, za sva dobročinstva koja ste svojom mudrom politikom učinili za srpski narod u Crnoj Gori, uživate njegovu najveću ljubav i poštovanje…Ja želim da se u ovom napaćenom Kolašinu osećate kao u vašem italijanskom narodu…»
A evo šta Pavle u istom govoru kaže tuđinskom generalu o vlastitom narodu : « Izvesni nacionalni odrodi i otpadnici, iz svojih niskih ličnih računa i interesa, odrekli su se prošle godine svoga srpskog imena, počeli stvarati nekakvu crnogorsku naciju, što je ustalasalo sav pošten i čestit svet u Crnoj Gori, koji je sa srpstvom i za srpstvo živeo i umirao.»
Za 15 mjeseci Đurišićeve vladavine Kolašinom, u tom gradu djelovao je četnički zatvor, u kome su zatvarani i mučeni pohvatani pripadnici i simpatizeri NOP-a. Đurišić je i pro formae organizovao Narodni vojni sud koji je u smrt poslao oko 350 ljudi iz kolašinskog zatvora. Strijeljanja su vršena na lokacijama oko Kolašina : na Brezi, u Skrbuši, Strelićkom Kršu, Ostrvci, Lučkoj gori i dr.
Pavle Đurišić je doslijedno sprovodio Mihailovićeve Instrukcije o potrebi istrebljenja Muslimana i u tome se istakao kao malo koji četnički komandant. Zadojeni mržnjom, njegovi četnici su svojski prionuli «tjeranju gube iz torine» i «čišćenju zemlje od nekrsti». Prvi zločin protiv Muslimana u kome su sudjelovali Đurišićevi četnici bio je pokolj u Foči 19. avgusta 1942. u kome je, prema prvim četničkim izvještajima, ubijeno oko 1000 ljudi, od čega 300 žena i djece. Od Đurišićevih snaga, u ovom pokolju su učestvovali Durmitorski odred Ivana Ružića, Sandžački odred Jovana Jelovca, te odred Mašana Adžića.
Đurišić je u januaru 1943. rukovodio napadom na Muslimane u bjelopoljskom kraju. Napad je počeo 5. januara u dvije kolone pod komandom Vojislava Lukačevića i Miraša Savića. O ishodu akcije Đurišić 10. januara izvještava Dražu Mihailovića :
« Akcija na desnoj obali Lima u srezu bjelopoljskom završena je. Rezultat ove borbe je:
1. Potpuno su uništena slijedeća muslimanska sela…( sada nabraja poimenično, ukupno 33 sela-op. E.Č. )
Žrtve: Muslimana boraca oko 400. Žena i dece oko 1000 «
Ovo je bio samo uvod u još strašniji zločin nad Muslimanima jugoistočne Bosne i Sandžaka koji su četnici izvršili mjesec dana kasnije. I ovom akcijom komandovao je Đurišić a učestvovala su četiri odreda ukupne jačine oko 6000 četnika, a odredima su komandovali kapetan Vojislav Lukačević, major Andrija Vesković, major Zdravko Kasalović i kapetan Bajo Nikić. Šta su četnici ovom prilikom počinili opet govori sam Đurišić u svome izvještaju Mihailoviću od 13. februara 1943 :
«…Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.
Žrtve-Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena.
Kod Muslimana oko 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava : Žena, staraca i dece.»
Nakon ovog užasnog zločina, četnici su se sa opljačkanim plijenom vratili u Crnu Goru, gdje ih dočekuje naređenje za pokret prema Hercegovini. Naime, u to vrijeme bila je u jeku bitka na Neretvi i Mihailović je početkom marta dobio od svog glavnokomandujućeg u toj operaciji majora Ostojića obavijest da su partizani prešli Neretvu i nanijeli žestok poraz četnicima. Mihailović je inače za operacije u Četvrtoj ofanzivi bio predvidio rezervu od oko 5000 hiljada ljudi pod komandom Pavla Đurišića pa je zato smjesta naredio opštu mobilizaciju u Crnoj Gori i pokret prema Neretvi. Pavle je uspio sakupiti 2314 četnika i krenuo sa njima iz Kolašina 16.marta 1943. u talijanskim kamionima, pokupivši usput kod Mojkovca i Mihailovića, te su tako stigli u Kalinovik kod Ostojića.
Pavlovi četnici su se odmah uključili u žestoke borbe sa partizanima pred Kalinovikom, ali nakon što su partizani zauzeli Obalj i zašli im za leđa, Mihailović naređuje odstupanje prema Foči. Tu zajedno sa dijelovima talijanske divizije Taurinense četnici zaposjedaju desnu obalu Drine da bi spriječili glavnini snaga NOP-a prodor u Crnu Goru. Mihailović naređuje Đurišiću da sa oko 1500 četnika pređe preko Volujaka i udari na glavninu partizanskih snaga s leđa. Međutim, nakon što su partizani prešli Drinu i ugrozili samog Mihailovića, Đurišić se sa svojim snagama vraća u pomoć. Dolazi do Čelebića na desnoj obali Drine i 10. aprila napada 2.proletersku diviziju u želji da deblokira Foču. Sedma krajiška brigada 17. aprila dolazi iza leđa Đurišićevim snagama a 2. divizija vrši protivnapad. Đurišićeve snage su tako opkoljene i potpuno razbijene. Poginulo je oko 650 četnika, a ostali su u manjim grupicama pobjegli nazad u Crnu Goru. Nakon što su partizanske snage prodrle u Crnu Goru, Draža Mihailović shvata da od planirane kontraofanzive nema ništa i donosi odluku o povlačenju u Srbiju. Đurišić se nakon poraza kod Čelebića vratio u Kolašin upravo u momentu kada njemačke snage, u pripremama za operaciju «Schwarz», dolaze u Crnu Goru. Ujutro, 14. maja ulaze i u Kolašin. Zatečeni Đurišić naređuje svojim ljudima da ne pružaju otpor, pa ih Nijemci bez borbe razoružavaju a Đurišića odvode u zarobljeništvo, u Poljsku.
Za vrijeme Đurišićevog odsustva, četnička organizacija u Crnoj Gori proživljavala je teške trenutke, dok se NOP sve više širio. Mihailović je Crnu Goru sada podijelio na Istočni front, pod komandom Đorđija Lašića, i Južni, pod komandom Baje Stanišića. Međutim, sredinom oktobra 1943. jedinice Drugog udarnog korpusa NOVJ napadaju na manastir Ostrog i uništavaju četničku komandu za Crnu Goru, ubivši pri tom generala Đukanovića i Baju Stanišića. Četničke snage u Crnoj Gori nakon ovog su se svele na slabe snage Đorđija Lašića i Jakova Jovovića, koje su se povukle u gradove i prešle u otvorenu kolaboraciju sa Nijemcima.
Pavle Đurišić je u međuvremenu uspio pobjeći iz zarobljeništva i stići nadomak Beograda gdje ga je uhapsila patrola Srpske državne straže i predala Nijemcima, koji su ga ponovo zatvorili. Pušten je na intervenciju Milana Nedića te se sastao sa Nedićem i sa njemačkim ministrom za Jugoistok Neubacherom. Sklopivši sa njima određene aranžmane napustio je Beograd i javio se Mihailoviću, koji ga šalje da od Lukačevića preuzme komandu za Sandžak, zbog Lukačevićevog upućivanja na zadatak ispraćaja engleskog pukovnika Baileya do jadranske obale na njegovom putu za Kairo. Međutim, neplanirano i mimo Mihailovićevih naredbi, i Lukačević je produžio sa Baileyem u Kairo, a zatim i u London. Đurišić ( sad već potpukovnik ) je svoju komandu smjestio u Prijepolje kod Nijemaca te odmah počeo sa njima surađivati u akcijama protiv partizana.U aprilu 1944. njegovi četnici zajedno sa Nijemcima pokreću veliku ofanzivu protiv snaga NOP-a u Crnoj Gori koja završava potpunim neuspjehom. Đurišić se u maju 1944. vraća u Beograd radi realizacije ranije utvrđenih planova sa Nedićem i Nijemcima. Naime, dogovoreno je da se od četnika iz Crne Gore i Sandžaka osnuje Crnogorski dobrovoljački korpus (CDK) koji će biti u potpunosti opskrbljivan od strane Nedića i Nijemaca. Za vrijeme boravka u Beogradu i Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, a stiglo mu je i specijalno priznanje, jedinstveno među četnicima: Hitler ga je odlikovao Gvozdenim krstom ! Po povratku u Crnu Goru Pavle je izvršio formiranje CDK.
Nezadovoljan Đurišićevim arnžmanima sa Nijemcima Mihailović mu naređuje da se vrati u «ilegalu» da se ne bi do kraja kompromitovao u narodu. Na kraju su se sporazumjeli da Đurišić svoju komandu u Sandžaku Dušanu Arsoviću, koji bi nastavio održavanje veze sa Nijemcima, a on da se vrati u Crnu Goru i preuzme raniju Lašićevu komandu ( Đorđije Lašić je u maju 1944. poginuo ). Ovim je Đurišić i fomalnu postao komandant svih crnogorskih četnika. Međutim, ubrzo se sukobljava sa Mihailovićem.
Mihailović u to vrijeme vraća u Crnu Goru Voju Lukačevića da preuzme komandu ilegalnih četnika Crne Gore i Sandžaka, time praktivčno ponovo isturivši Đurišića kao «legalnog» u kolaboraciju i dalju kompromitaciju. Đurišića je ovo jako povrijedilo i došlo je do prepiske između njega i Mihailovića te je stvar nekako izglađena i Đurišiću je vraćena stara komanda.
Sredinom avgusta 1944.Nijemci i Đurišićevi četnici pokreću novu ofanzivu protiv snaga NOP-a, poznatu i kao Durmitorska operacija. Nakon početnih uspjeha i zauzeća većeg dijela slobodne teritorije, partizani prelaze u kontraofanzivu. 25. avgusta nanose Đurišiću težak poraz na Krnovu i u Čeranića gori, ubivši 350 i zarobivši oko 300 četnika. Nakon ovoga Treća divizija NOVJ razbija četnike i u Gornjim Rovcima i Donjoj Morači, i do kraja avgusta oslobađa Kolašin, Berane, Andrijevicu, Mojkovac i Šavnik. Ovaj poraz označio je kraj svih četničkih i okupatorskih iluzija u Crnoj Gori.
Nakon povlačenja njemačkih trupa među crnogorskim četnicima nastaje vijećanje šta da se radi. Većina je bila za povlačenje preko Albanije prema Grčkoj, gdje bi se spojili sa Saveznicima. Đurišić čak poziva i Mihailovića, koji se nakon protjerivanja iz Srbije sa svojim preostalim snagama nalazio u Bosni, da im se pridruži. Mihailović mu međutim poručuje da se sa svojim snagama prebaci u rajon Goražde-Foča-Kalinovik. Đurišić pristaje i počinje masovni pokret crnogorskih četnika, njih oko 7000, prema Bosni. Sa njima se povlačilo i oko 3000 civila. Krajem decembra 1944. stižu u Rudo i tu Đurišić dobija novo naređenje da se napušta prvobitni plan i da se ide na sjever Bosne, prema Trebavi, gdje se već nalaze Mihailović i srbijanski četnici. Međutim, tada Đurišiću dolazi kurir Zaharija Ostojića koji ga poziva na konferenciju komandanata u Zaborak kod Čajniča. Na sastanak je Pavle poveo i Ivana Ružića i još neke svoje komandante a tamo su zatekli Zaharija Ostojića, Luku Baletića, Petra Baćovića, te neke četnike iz Lukačevićeve Nezavisne grupe nacionalnog otpora koja se već bila otcijepila od Mihailovića ( Lukačević nije bio prisutan jer su ga upravo tih dana zarobili partizani )te četnički komandanti iz Hercegovine i Račić kao predstavnik srbijanskih četnika. Uglavnom, bili su to sve komandanti koji su već došli u sukob sa Mihailovićem i ovdje su se dogovorili da , nakon što stignu na Trebavu, prinude ga da odstupi sa čela pokreta.
Marš kroz Bosnu nastavljen je 9. januara 1945. Izloženi stalnim partizanskim napadima, strahovitoj zimi, gladi i tifusu, Đurišićevi četnici i izbjeglice stigli su na Trebavu desetkovani i na izmaku snaga. Tek po dolasku uvidio je Đurišić koliko je tešku grešku napravio poslušavši svog vrhovnog komandanta : srbijanski četnici bili su u isto tako jadnom stanju kao i crnogorski, a Mihailović mu je iznio svoj plan prema kome bi se sve snage morale vratiti na svoje terene i započeti gerilske akcije dok ne dođe do sukoba između SSSR i zapadnih saveznika, u šta je Mihailović iluzorno vjerovao, kao posljednju nadu za spas četnika. Đurišić, mnogo trezveniji, znao je da bi povratak četnika u Srbiju i Crnu Goru bio ravan katastrofi pa je predložio da se povlači na zapad, prema Sloveniji, gdje su se već nalazili srpski kvislinzi Nedić i Ljotić, kao i četničke vojvode Đujić i Jevđević.
Nakon sastanka sa Mihailovićem, Đurišić je 21. februara 1945. sazvao konferenciju crnogorskih četničkih vođa, gdje im je iznio ovaj prijedlog, koji su oni jednodušno prihvatili. Bili su takođe i mišljenja da i Mihailović mora ovo da usvoji, jer su se njegovom krivicom našli u Bosni, umjesto da se povuku preko Albanije što bi značilo gotovo siguran spas. Ove zaključke uputili su Mihailoviću, ali im on nije odgovorio već je poslao srbijanskim komandantima raspis da se na odluke Đurišićeve «samozvane» ( citat Mihailovića ) skupštine ne obaziru.Crnogorsko četničko vođstvo se opet sastalo 1. marta i poslalo Mihailoviću iste zahtjeve. Ovaj put su dobili odgovor u kome Mihailović kaže kako nema namjeru odustati od svog plana o povratku u Srbiju, a da Đurišić može ići sa svojim ljudima u Sloveniju, ako želi. Nakon toga su se sve četničke snage po Mihailovićevoj naredbi prebacile na Vučjak na lijevoj obali rijeke Bosne.
Đurišić je stupio u radio-vezu sa Nedićem i Ljotićem, obavijestivši ih da im se namjerava pridružiti u Sloveniji. Ova dvojica su to objeručke prihvatila i, nakon što su dobili garancije od Neubachera da će Nijemci osigurati Pavlovim snagama smještaj u Sloveniji, uputili su Đurišiću na Vučjak delegata koji ga je obavijestio da će mu Ljotićeve snage doći u susret kod Bihaća, ali za put do Bihaća, kroz ustašku teritoriju, moraće da se snađe sam. Đurišić je imao spremno riješenje i za to. Naime, već je ranije, mimo Mihailovićevog znanja, stupio u kontakt sa Sekulom Drljevićem, vođom crnogorskih separatista, pobornikom samostalne Crne Gore i samim tim žestokim Đurišićevim političkim protivnikom, koji je u to vrijeme živio u Zagrebu, pod Pavelićevom zaštitom. Nakon nekoliko sastanaka između Đurišićevih i Drljevićevih delegata, pao je dogovor : Đurišić će se sa svojim snagama prebaciti do Slavonskog Broda, gdje će se staviti pod Drljevićevu komandu pod imenom Crnogorska narodna vojska a zatim će se zajedno prebaciti do Zagreba, a potom sa ustašama dalje, na zapad. Naravno da se nijedna strana nije namjeravala držati sporazuma: Đurišić je htio da u Brodu preda Drljeviću samo ranjene i bolesne a onda, riješivši se tereta, produži prema Bihaću. Drljeviću je sporazum trebao da bi se domogao vlastitih oružanih snaga, a Đurišića je namjeravao eliminisati.
Đurišić je najzad 18. marta pokrenuo svoje snage sa Vučjaka, a pridružili su im se i neki od najvažnijih četničkih komandanata : Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović i Luka Baletić iz vrhovne komande, Petar Baćović, komandant hercegovačkih četnika sa svojim ljudstvom, kao i Dragiša Vasić, osnivač Centralnog nacionalnog komiteta i prvi Mihailovićev suradnik, sve dok nisu došli u sukob, još sredinom 1943. Iako je ovo predstavljao težak politički poraz za Mihailovića, teži i od Lukačevićeve «izdaje» u septembru 1944, jer je praktično značio cijepanje četničke organizacije na dva dijela, on bi vjerovatno nekako prešao preko toga, jer su mu svi ti komandanti ionako samo smetali. Međutim, kada je saznao za Đurišićev tajni aranžman sa Drljevićem, znao ja da je to kap koja je prepunila čašu. Zato je 23. marta izdao proglas svim četničkim komandantima koji su ostali uz njega, u kome ih obavještava da je Pavle Đurišić počinio « formalnu izdaju prema kralju, narodu i ovoj komandi « ( citat Mihailovića ) te da će biti osnovan Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti izdajnikom.
Đurišić je za ovo saznao kad je bio već kod Bosanskog Broda, te shvativši kakve bi to nesagledive posljedice moglo imati po njega, naređuje svojim trupama da okrenu na zapad. Shvativši da ga je Đurišić prevario, Drljević zahtjeva od ustaških vlasti da ga zaustave. U zoru 4. aprila ustaše su presrele četnike na Lijevča Polju kod Banje Luke i napale ih artiljerijom i tenkovima, nanijevši im teške gubitke. Shvativši bezizlaznost situacije, Đurišić, Ostojić, Baćović, Lalatović, Vasić i drugi, odlučuju da sa grupom od oko stotinjak četnika prođu južno od Banje Luke i preko planina krenu prema Bihaću, a glavninu ljudstva šalju u Bosansku Gradišku da se predaju Drljeviću i ustašama.
Međutim, 17. aprila, Đurišića i njegovu grupu na cesti Mrkonjić Grad-Banja Luka presreće ustaški general Metikoš, noseći mu poruku Sekule Drljevića da se odmah vrati u Gradišku svojim ljudima i Drljeviću a da onda zajedno nastave do Zagreba. Vidjevši da drugog izlaza nema, Pavle pristaje i time pečati vlastitu sudbinu, kao i sudbine ostalih članova svoje grupe.
Drljević je u Bosanskoj Gradišci od Đurišićevih snaga osnovao svoju «crnogorsku narodnu vojsku», ali su svi članovi Đurišićeve grupe odmah po predaji razoružani i zatvoreni. Nekoliko dana kasnije Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Petar Baćović, Dragiša Vasić i još neki četnički komandanti, odvedeni su u Jasenovac, gdje su svi pobijeni. Tijela su im se izgubila među tijelima hiljada žrtava ustaškog zločina, tako da nikada nisu pronađena niti identifikovana.
Logor Jasenovac
Pise, E.Cengic
Nastavljajući seriju tekstova o partizansko-četničkom sukobu kao najinteresantnijem, ali svakako i najtragičnijem dijelu NOB-e , za ovaj put odlučio sam se da pokušam obraditi ulogu Pavla Đurišića, kao jednog od najistaknutijih, ali i najhrabrijih i najsposobnijih četničkih komandanata. Pavle je bio prvi u borbenim redovima protiv partizana, što je bila rijetkost među četničkim komandantima. On je takođe bio i jedan od najdosljednijih u provođenju četničke politike zločina i genocida. Zato je vrlo brzo postao jedini istinski vođa crnogorskih četnika. Kako je od čovjeka koji se u prvim mjesecima rata borio protiv Talijana rame uz rame sa pripadnicima NOP-a postao jedan od najvjernijih i najdoslijednijih saradnika okupatora u Crnoj Gori , pokušaćemo prikazati u priči koja slijedi.
Napominjem da je i ovaj tekst, kao i svi prethodni, zasnovan najvećim dijelom na dokumentima koji su mi dostupni, uglavnom četničkim. Ti su dokumenti objavljeni u brojnim knjigama i publikacijama tokom zadnjih 50 godina, a originali se čuvaju u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. Istina je samo jedna, a to je ona koja je zapisana u dokumentima jednog teškog i krvavog vremena.
Pavle Đurišić rođen je 9. jula 1907. u Podgorici, gdje mu se otac Ilija doselio iz Lješanske nahije, odakle su Đurišići porijeklom. Rano je ostao bez oca pa se preselio u Berane, kod ujaka Petra Radovića, koji je u Prvom svjetskom ratu četovao sa vojvodom Vukom. Ujakove priče vjerovatno su presudno uticale na mladog Pavla da prekine školovanje u učiteljskoj školi i upiše gimnaziju a zatim 1927.godine i Vojnu akademiju, koju završava tri godine kasnije kao pješadijski potporučnik. Prvo je službovao u Sarajevu a zatim po vlastitom zahtjevu odlazi u Berane, gdje je najprije komandir voda, a zatim komandir 1. čete 48. pješadijskog puka. 1939. odlazi u Plav, gdje radi na obavještajnim zadacima. Aprilski rat zatiče ga u činu kapetana prve klase vojske Kraljevine Jugoslavije.
Nakon aprilskog sloma Crna Gora postala je talijansko okupacijsko područje, na čijem čelu je bio Visoki komesarijat, civilna ustanova kao najviše okupaciono tijelo. Crnogorsko primorje Italija je anektirala a Tuzi, Plav i Gusinje pripojeni su tzv. Velikoj Albaniji.
Odmah po okupaciji crnogorska organizacija KPJ počinje pripreme za ustanak. Pristupa im i manji broj građanskih političara i većina aktivnih oficira bivše jugoslovenske vojske, a tada ih je u Crnoj Gori bilo oko 400. Najistaknutiji među njima bili su kapetan Pavle Đurišić, major Đorđije Lašić i pukovnik Bajo Stanišić. Ustanak je otpočeo 13. jula 1941. kao niz manjih akcija, ali vrlo brzo poprimio je karakter masovnosti, kao nigdje u Jugoslaviji u to vrijeme.
Slabe talijanske okupacione snage nisu bile spremne za veći otpor i za samo desetak dana oslobođen je najveći dio Crne Gore, izuzev Podgorice, Cetinja, Nikšića, Pljevalja i Primorja. Međutim, Talijani vrlo brzo odgovaraju, žestokom ofanzivom sa šest divizija i do 15. avgusta vraćaju skoro sve izgubljene teritorije i zavode strožiji, vojni okupacioni režim na čelu sa generalom Alesandrom Pirciom Birolijem.
Nakon poraza, među ustanicima je zavladala malodušnost, naročito među političarima i aktivnim oficirima i oni masovno napuštaju NOP. Pojedini oficiri, među kojima i Pavle Đurišić i Đorđije Lašić, osnivaju vlasite oružane odrede i, čuvši za pokret Draže Mihailovića u Srbiji, nastoje stupiti u kontakt sa njim. U tu svrhu oni su uputili Mihailoviću na Ravnu Goru delegaciju koju su činili kapetan Rudolf Perhinek i poručnik Mirko Kuklić. Pošto je od njih informisan o situaciji u Crnoj Gori, Mihailović 15. oktobra 1941. imenuje majora Lašića komandantom svih četničkih snaga u Crnoj Gori, a Pavla Đurišića komandantom četnika za okruge beranski, andrijevički, kolašinski, bjelopoljski , pljevaljski i prijepoljski.
Četnički pokret u Crnoj Gori vrlo brzo se omasovljava čemu pridonosi i neuspio partizanski napad na Pljevlja ( 1. decembra ) u kojem su partizani pretrpjeli katastrofalan poraz. To je narod uvjeravalo da još «nije vrijeme» za borbu protiv okupatora, što je i bila glavna četnička strategija. Pavle Đurišić u decembru posjećuje Mihailovića na Ravnoj Gori, a 20. decembra 1941. Mihailović šalje Lašiću i Đurišiću Instrukcije u kojima im iznosi osnovne programske ciljeve četničkog pokreta. Tu se kaže, pored ostalog i slijedeće :
« Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju…
Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata…
Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa…
Sa komunistima partizanima ne sme biti nikakve saradnje, jer se oni bore protiv dinastije a za ostvarenje socijalne revolucije, što nikada ne sme biti naš cilj…»
Postupajući po ovim Instrukcijama Đurišić se, kao i ostali četnički komandanti, spremao da napadne partizane. U tu svrhu odlučio je da zatraži pomoć talijanskog okupatora. Najprije se, u januaru 1942, u Beranama sastao sa komandantom divizije Venecia, generalom Boninijem, i sa njim dogovorio saradnju, ali je želio da sporazum ostane tajna, pa ga je sa četničke strane umjesto Pavla potpisao njegov brat Vaso. Otvoreni sporazum sa Talijanima Đurišić će potpisati već u martu iste godine sa zapovjednikom okupacionih trupa u Crnoj Gori. Sporazum je govorio o zajedničkoj borbi protiv snaga NOP-a i naoružavanju i ishrani četnika od strane Talijana. Tako se Đurišić u potpunosti stavio u službu okupatora.
Đurišić je sa oko 500 četnika i uz pomoć Talijana napao partizane sredinom januara 1942. i za samo tri dana istjerao ih iz beranskog okruga. Četnici Đorđija Lašića napali su 20 januara u Kraljskim Barama dvije partizanske čete i tom prilikom zarobili 102 partizana od kojih su 37 odmah ubili. U noći 23./24. januara četnici Pavla Đurišića opkolili su partizane u Gornjim Selima i u borbi ubili njih 15, a 27 partizana koji su se predali su na licu mjesta zaklali. Potom su razbili partizane kod Mateševa i 23. februara zauzeli Kolašin. U isto vrijeme pukovnik Bajo stanišić vrši puč u Pavkovićkom partizanskom odredu i pomaže Talijanima da poraze partizanske snage kod Danilovgrada i prodru u Nikšić.
Omasovljavanju četničkog pokreta u Crnoj Gori doprinosi i teror koji partizani sprovode nad stvarnim i umišljenim neprijateljima, pobivši mnogo ljudi pod optužbom da su četnici, bez suda i dokaza. Krajem marta i početkom aprila četnici poduzimaju uz pomoć okupatora opštu ofanzivu protiv snaga NOP-a , poznatu kao Treća ofanziva. U ofanzivi učestvuju i Nedićevi odredi iz Srbije pod komandom majora Miloša Glišića i majora Vučka Ignjatovića ( inače četničkih komandanata koji su se po Mihailovićevoj naredbi legalizovali kod Nedića ). Do kraja maja većina partizanskih snaga protjerana je iz Crne Gore.
Nakon završetka ofanzive Talijani i četnici regulišu svoje odnose sporazumom od 24. jula 1942. koji su potpisali general Pircio Biroli, a sa četničke strane general Blažo Đukanović. Sporazumom je odlučeno da četnici formiraju tri leteća odreda pod komandom Pavla Đurišića, Baje Stanišića i Krsta Popovića. Ostali, tzv. ilegalni četnici uključeni su u talijansku dobrovoljačku antikomunističku miliciju ( MVAC ). Prema ovom sporazumu Pavle Đurišić je formirao Limsko-sandžački leteći odred, jačine četiri bataljona, koji je naoružavan, plaćan, hranjen i oblačen od strane okupatora. Na sastanku četničkog vođstva u Zimonjića Kuli u Hercegovini, Mihailović dijeli područje Crne Gore na istočni i zapadni sektor. Za komandanta istočnog sektora postavlja Đurišića, a zapadnog-Stanišića. Ubrzo nakon toga Mihailović se sa svojom Vrhovnom komandom smješta u Lipovu kod Kolašina, potpuno neometan od Talijana. Đurišić 7.novembra u Kolašinu priređuje svečan doček generalu Pirciu Biroliju i pozdravlja ga servilnim govorom u kome, pored ostalog, kaže : «Ekselencijo, za sva dobročinstva koja ste svojom mudrom politikom učinili za srpski narod u Crnoj Gori, uživate njegovu najveću ljubav i poštovanje…Ja želim da se u ovom napaćenom Kolašinu osećate kao u vašem italijanskom narodu…»
A evo šta Pavle u istom govoru kaže tuđinskom generalu o vlastitom narodu : « Izvesni nacionalni odrodi i otpadnici, iz svojih niskih ličnih računa i interesa, odrekli su se prošle godine svoga srpskog imena, počeli stvarati nekakvu crnogorsku naciju, što je ustalasalo sav pošten i čestit svet u Crnoj Gori, koji je sa srpstvom i za srpstvo živeo i umirao.»
Za 15 mjeseci Đurišićeve vladavine Kolašinom, u tom gradu djelovao je četnički zatvor, u kome su zatvarani i mučeni pohvatani pripadnici i simpatizeri NOP-a. Đurišić je i pro formae organizovao Narodni vojni sud koji je u smrt poslao oko 350 ljudi iz kolašinskog zatvora. Strijeljanja su vršena na lokacijama oko Kolašina : na Brezi, u Skrbuši, Strelićkom Kršu, Ostrvci, Lučkoj gori i dr.
Pavle Đurišić je doslijedno sprovodio Mihailovićeve Instrukcije o potrebi istrebljenja Muslimana i u tome se istakao kao malo koji četnički komandant. Zadojeni mržnjom, njegovi četnici su svojski prionuli «tjeranju gube iz torine» i «čišćenju zemlje od nekrsti». Prvi zločin protiv Muslimana u kome su sudjelovali Đurišićevi četnici bio je pokolj u Foči 19. avgusta 1942. u kome je, prema prvim četničkim izvještajima, ubijeno oko 1000 ljudi, od čega 300 žena i djece. Od Đurišićevih snaga, u ovom pokolju su učestvovali Durmitorski odred Ivana Ružića, Sandžački odred Jovana Jelovca, te odred Mašana Adžića.
Đurišić je u januaru 1943. rukovodio napadom na Muslimane u bjelopoljskom kraju. Napad je počeo 5. januara u dvije kolone pod komandom Vojislava Lukačevića i Miraša Savića. O ishodu akcije Đurišić 10. januara izvještava Dražu Mihailovića :
« Akcija na desnoj obali Lima u srezu bjelopoljskom završena je. Rezultat ove borbe je:
1. Potpuno su uništena slijedeća muslimanska sela…( sada nabraja poimenično, ukupno 33 sela-op. E.Č. )
Žrtve: Muslimana boraca oko 400. Žena i dece oko 1000 «
Ovo je bio samo uvod u još strašniji zločin nad Muslimanima jugoistočne Bosne i Sandžaka koji su četnici izvršili mjesec dana kasnije. I ovom akcijom komandovao je Đurišić a učestvovala su četiri odreda ukupne jačine oko 6000 četnika, a odredima su komandovali kapetan Vojislav Lukačević, major Andrija Vesković, major Zdravko Kasalović i kapetan Bajo Nikić. Šta su četnici ovom prilikom počinili opet govori sam Đurišić u svome izvještaju Mihailoviću od 13. februara 1943 :
«…Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.
Žrtve-Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena.
Kod Muslimana oko 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava : Žena, staraca i dece.»
Nakon ovog užasnog zločina, četnici su se sa opljačkanim plijenom vratili u Crnu Goru, gdje ih dočekuje naređenje za pokret prema Hercegovini. Naime, u to vrijeme bila je u jeku bitka na Neretvi i Mihailović je početkom marta dobio od svog glavnokomandujućeg u toj operaciji majora Ostojića obavijest da su partizani prešli Neretvu i nanijeli žestok poraz četnicima. Mihailović je inače za operacije u Četvrtoj ofanzivi bio predvidio rezervu od oko 5000 hiljada ljudi pod komandom Pavla Đurišića pa je zato smjesta naredio opštu mobilizaciju u Crnoj Gori i pokret prema Neretvi. Pavle je uspio sakupiti 2314 četnika i krenuo sa njima iz Kolašina 16.marta 1943. u talijanskim kamionima, pokupivši usput kod Mojkovca i Mihailovića, te su tako stigli u Kalinovik kod Ostojića.
Pavlovi četnici su se odmah uključili u žestoke borbe sa partizanima pred Kalinovikom, ali nakon što su partizani zauzeli Obalj i zašli im za leđa, Mihailović naređuje odstupanje prema Foči. Tu zajedno sa dijelovima talijanske divizije Taurinense četnici zaposjedaju desnu obalu Drine da bi spriječili glavnini snaga NOP-a prodor u Crnu Goru. Mihailović naređuje Đurišiću da sa oko 1500 četnika pređe preko Volujaka i udari na glavninu partizanskih snaga s leđa. Međutim, nakon što su partizani prešli Drinu i ugrozili samog Mihailovića, Đurišić se sa svojim snagama vraća u pomoć. Dolazi do Čelebića na desnoj obali Drine i 10. aprila napada 2.proletersku diviziju u želji da deblokira Foču. Sedma krajiška brigada 17. aprila dolazi iza leđa Đurišićevim snagama a 2. divizija vrši protivnapad. Đurišićeve snage su tako opkoljene i potpuno razbijene. Poginulo je oko 650 četnika, a ostali su u manjim grupicama pobjegli nazad u Crnu Goru. Nakon što su partizanske snage prodrle u Crnu Goru, Draža Mihailović shvata da od planirane kontraofanzive nema ništa i donosi odluku o povlačenju u Srbiju. Đurišić se nakon poraza kod Čelebića vratio u Kolašin upravo u momentu kada njemačke snage, u pripremama za operaciju «Schwarz», dolaze u Crnu Goru. Ujutro, 14. maja ulaze i u Kolašin. Zatečeni Đurišić naređuje svojim ljudima da ne pružaju otpor, pa ih Nijemci bez borbe razoružavaju a Đurišića odvode u zarobljeništvo, u Poljsku.
Za vrijeme Đurišićevog odsustva, četnička organizacija u Crnoj Gori proživljavala je teške trenutke, dok se NOP sve više širio. Mihailović je Crnu Goru sada podijelio na Istočni front, pod komandom Đorđija Lašića, i Južni, pod komandom Baje Stanišića. Međutim, sredinom oktobra 1943. jedinice Drugog udarnog korpusa NOVJ napadaju na manastir Ostrog i uništavaju četničku komandu za Crnu Goru, ubivši pri tom generala Đukanovića i Baju Stanišića. Četničke snage u Crnoj Gori nakon ovog su se svele na slabe snage Đorđija Lašića i Jakova Jovovića, koje su se povukle u gradove i prešle u otvorenu kolaboraciju sa Nijemcima.
Pavle Đurišić je u međuvremenu uspio pobjeći iz zarobljeništva i stići nadomak Beograda gdje ga je uhapsila patrola Srpske državne straže i predala Nijemcima, koji su ga ponovo zatvorili. Pušten je na intervenciju Milana Nedića te se sastao sa Nedićem i sa njemačkim ministrom za Jugoistok Neubacherom. Sklopivši sa njima određene aranžmane napustio je Beograd i javio se Mihailoviću, koji ga šalje da od Lukačevića preuzme komandu za Sandžak, zbog Lukačevićevog upućivanja na zadatak ispraćaja engleskog pukovnika Baileya do jadranske obale na njegovom putu za Kairo. Međutim, neplanirano i mimo Mihailovićevih naredbi, i Lukačević je produžio sa Baileyem u Kairo, a zatim i u London. Đurišić ( sad već potpukovnik ) je svoju komandu smjestio u Prijepolje kod Nijemaca te odmah počeo sa njima surađivati u akcijama protiv partizana.U aprilu 1944. njegovi četnici zajedno sa Nijemcima pokreću veliku ofanzivu protiv snaga NOP-a u Crnoj Gori koja završava potpunim neuspjehom. Đurišić se u maju 1944. vraća u Beograd radi realizacije ranije utvrđenih planova sa Nedićem i Nijemcima. Naime, dogovoreno je da se od četnika iz Crne Gore i Sandžaka osnuje Crnogorski dobrovoljački korpus (CDK) koji će biti u potpunosti opskrbljivan od strane Nedića i Nijemaca. Za vrijeme boravka u Beogradu i Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, a stiglo mu je i specijalno priznanje, jedinstveno među četnicima: Hitler ga je odlikovao Gvozdenim krstom ! Po povratku u Crnu Goru Pavle je izvršio formiranje CDK.
Nezadovoljan Đurišićevim arnžmanima sa Nijemcima Mihailović mu naređuje da se vrati u «ilegalu» da se ne bi do kraja kompromitovao u narodu. Na kraju su se sporazumjeli da Đurišić svoju komandu u Sandžaku Dušanu Arsoviću, koji bi nastavio održavanje veze sa Nijemcima, a on da se vrati u Crnu Goru i preuzme raniju Lašićevu komandu ( Đorđije Lašić je u maju 1944. poginuo ). Ovim je Đurišić i fomalnu postao komandant svih crnogorskih četnika. Međutim, ubrzo se sukobljava sa Mihailovićem.
Mihailović u to vrijeme vraća u Crnu Goru Voju Lukačevića da preuzme komandu ilegalnih četnika Crne Gore i Sandžaka, time praktivčno ponovo isturivši Đurišića kao «legalnog» u kolaboraciju i dalju kompromitaciju. Đurišića je ovo jako povrijedilo i došlo je do prepiske između njega i Mihailovića te je stvar nekako izglađena i Đurišiću je vraćena stara komanda.
Sredinom avgusta 1944.Nijemci i Đurišićevi četnici pokreću novu ofanzivu protiv snaga NOP-a, poznatu i kao Durmitorska operacija. Nakon početnih uspjeha i zauzeća većeg dijela slobodne teritorije, partizani prelaze u kontraofanzivu. 25. avgusta nanose Đurišiću težak poraz na Krnovu i u Čeranića gori, ubivši 350 i zarobivši oko 300 četnika. Nakon ovoga Treća divizija NOVJ razbija četnike i u Gornjim Rovcima i Donjoj Morači, i do kraja avgusta oslobađa Kolašin, Berane, Andrijevicu, Mojkovac i Šavnik. Ovaj poraz označio je kraj svih četničkih i okupatorskih iluzija u Crnoj Gori.
Nakon povlačenja njemačkih trupa među crnogorskim četnicima nastaje vijećanje šta da se radi. Većina je bila za povlačenje preko Albanije prema Grčkoj, gdje bi se spojili sa Saveznicima. Đurišić čak poziva i Mihailovića, koji se nakon protjerivanja iz Srbije sa svojim preostalim snagama nalazio u Bosni, da im se pridruži. Mihailović mu međutim poručuje da se sa svojim snagama prebaci u rajon Goražde-Foča-Kalinovik. Đurišić pristaje i počinje masovni pokret crnogorskih četnika, njih oko 7000, prema Bosni. Sa njima se povlačilo i oko 3000 civila. Krajem decembra 1944. stižu u Rudo i tu Đurišić dobija novo naređenje da se napušta prvobitni plan i da se ide na sjever Bosne, prema Trebavi, gdje se već nalaze Mihailović i srbijanski četnici. Međutim, tada Đurišiću dolazi kurir Zaharija Ostojića koji ga poziva na konferenciju komandanata u Zaborak kod Čajniča. Na sastanak je Pavle poveo i Ivana Ružića i još neke svoje komandante a tamo su zatekli Zaharija Ostojića, Luku Baletića, Petra Baćovića, te neke četnike iz Lukačevićeve Nezavisne grupe nacionalnog otpora koja se već bila otcijepila od Mihailovića ( Lukačević nije bio prisutan jer su ga upravo tih dana zarobili partizani )te četnički komandanti iz Hercegovine i Račić kao predstavnik srbijanskih četnika. Uglavnom, bili su to sve komandanti koji su već došli u sukob sa Mihailovićem i ovdje su se dogovorili da , nakon što stignu na Trebavu, prinude ga da odstupi sa čela pokreta.
Marš kroz Bosnu nastavljen je 9. januara 1945. Izloženi stalnim partizanskim napadima, strahovitoj zimi, gladi i tifusu, Đurišićevi četnici i izbjeglice stigli su na Trebavu desetkovani i na izmaku snaga. Tek po dolasku uvidio je Đurišić koliko je tešku grešku napravio poslušavši svog vrhovnog komandanta : srbijanski četnici bili su u isto tako jadnom stanju kao i crnogorski, a Mihailović mu je iznio svoj plan prema kome bi se sve snage morale vratiti na svoje terene i započeti gerilske akcije dok ne dođe do sukoba između SSSR i zapadnih saveznika, u šta je Mihailović iluzorno vjerovao, kao posljednju nadu za spas četnika. Đurišić, mnogo trezveniji, znao je da bi povratak četnika u Srbiju i Crnu Goru bio ravan katastrofi pa je predložio da se povlači na zapad, prema Sloveniji, gdje su se već nalazili srpski kvislinzi Nedić i Ljotić, kao i četničke vojvode Đujić i Jevđević.
Nakon sastanka sa Mihailovićem, Đurišić je 21. februara 1945. sazvao konferenciju crnogorskih četničkih vođa, gdje im je iznio ovaj prijedlog, koji su oni jednodušno prihvatili. Bili su takođe i mišljenja da i Mihailović mora ovo da usvoji, jer su se njegovom krivicom našli u Bosni, umjesto da se povuku preko Albanije što bi značilo gotovo siguran spas. Ove zaključke uputili su Mihailoviću, ali im on nije odgovorio već je poslao srbijanskim komandantima raspis da se na odluke Đurišićeve «samozvane» ( citat Mihailovića ) skupštine ne obaziru.Crnogorsko četničko vođstvo se opet sastalo 1. marta i poslalo Mihailoviću iste zahtjeve. Ovaj put su dobili odgovor u kome Mihailović kaže kako nema namjeru odustati od svog plana o povratku u Srbiju, a da Đurišić može ići sa svojim ljudima u Sloveniju, ako želi. Nakon toga su se sve četničke snage po Mihailovićevoj naredbi prebacile na Vučjak na lijevoj obali rijeke Bosne.
Đurišić je stupio u radio-vezu sa Nedićem i Ljotićem, obavijestivši ih da im se namjerava pridružiti u Sloveniji. Ova dvojica su to objeručke prihvatila i, nakon što su dobili garancije od Neubachera da će Nijemci osigurati Pavlovim snagama smještaj u Sloveniji, uputili su Đurišiću na Vučjak delegata koji ga je obavijestio da će mu Ljotićeve snage doći u susret kod Bihaća, ali za put do Bihaća, kroz ustašku teritoriju, moraće da se snađe sam. Đurišić je imao spremno riješenje i za to. Naime, već je ranije, mimo Mihailovićevog znanja, stupio u kontakt sa Sekulom Drljevićem, vođom crnogorskih separatista, pobornikom samostalne Crne Gore i samim tim žestokim Đurišićevim političkim protivnikom, koji je u to vrijeme živio u Zagrebu, pod Pavelićevom zaštitom. Nakon nekoliko sastanaka između Đurišićevih i Drljevićevih delegata, pao je dogovor : Đurišić će se sa svojim snagama prebaciti do Slavonskog Broda, gdje će se staviti pod Drljevićevu komandu pod imenom Crnogorska narodna vojska a zatim će se zajedno prebaciti do Zagreba, a potom sa ustašama dalje, na zapad. Naravno da se nijedna strana nije namjeravala držati sporazuma: Đurišić je htio da u Brodu preda Drljeviću samo ranjene i bolesne a onda, riješivši se tereta, produži prema Bihaću. Drljeviću je sporazum trebao da bi se domogao vlastitih oružanih snaga, a Đurišića je namjeravao eliminisati.
Đurišić je najzad 18. marta pokrenuo svoje snage sa Vučjaka, a pridružili su im se i neki od najvažnijih četničkih komandanata : Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović i Luka Baletić iz vrhovne komande, Petar Baćović, komandant hercegovačkih četnika sa svojim ljudstvom, kao i Dragiša Vasić, osnivač Centralnog nacionalnog komiteta i prvi Mihailovićev suradnik, sve dok nisu došli u sukob, još sredinom 1943. Iako je ovo predstavljao težak politički poraz za Mihailovića, teži i od Lukačevićeve «izdaje» u septembru 1944, jer je praktično značio cijepanje četničke organizacije na dva dijela, on bi vjerovatno nekako prešao preko toga, jer su mu svi ti komandanti ionako samo smetali. Međutim, kada je saznao za Đurišićev tajni aranžman sa Drljevićem, znao ja da je to kap koja je prepunila čašu. Zato je 23. marta izdao proglas svim četničkim komandantima koji su ostali uz njega, u kome ih obavještava da je Pavle Đurišić počinio « formalnu izdaju prema kralju, narodu i ovoj komandi « ( citat Mihailovića ) te da će biti osnovan Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti izdajnikom.
Đurišić je za ovo saznao kad je bio već kod Bosanskog Broda, te shvativši kakve bi to nesagledive posljedice moglo imati po njega, naređuje svojim trupama da okrenu na zapad. Shvativši da ga je Đurišić prevario, Drljević zahtjeva od ustaških vlasti da ga zaustave. U zoru 4. aprila ustaše su presrele četnike na Lijevča Polju kod Banje Luke i napale ih artiljerijom i tenkovima, nanijevši im teške gubitke. Shvativši bezizlaznost situacije, Đurišić, Ostojić, Baćović, Lalatović, Vasić i drugi, odlučuju da sa grupom od oko stotinjak četnika prođu južno od Banje Luke i preko planina krenu prema Bihaću, a glavninu ljudstva šalju u Bosansku Gradišku da se predaju Drljeviću i ustašama.
Međutim, 17. aprila, Đurišića i njegovu grupu na cesti Mrkonjić Grad-Banja Luka presreće ustaški general Metikoš, noseći mu poruku Sekule Drljevića da se odmah vrati u Gradišku svojim ljudima i Drljeviću a da onda zajedno nastave do Zagreba. Vidjevši da drugog izlaza nema, Pavle pristaje i time pečati vlastitu sudbinu, kao i sudbine ostalih članova svoje grupe.
Drljević je u Bosanskoj Gradišci od Đurišićevih snaga osnovao svoju «crnogorsku narodnu vojsku», ali su svi članovi Đurišićeve grupe odmah po predaji razoružani i zatvoreni. Nekoliko dana kasnije Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Petar Baćović, Dragiša Vasić i još neki četnički komandanti, odvedeni su u Jasenovac, gdje su svi pobijeni. Tijela su im se izgubila među tijelima hiljada žrtava ustaškog zločina, tako da nikada nisu pronađena niti identifikovana.
Logor Jasenovac
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#54 Re: Historijske zanimljivosti
Predstavljam jedno vidjenje. Najvjerovatnije ima i ono drugo. Pokusat cu i njega pronaci a mozda i jos nesto vezano za ovo ubistvo.
Pozdrav Zah.
-----------------------------------------------------------------
Pet pucnjeva u parlamentu: Kako je srpski poslanik Račić ubio hrvatskog poslanika Radića, onda kad su Hrvati prvi put rasturali Jugoslaviju.
UVREDE HRVATSKE, MECI SRPSKI
Srpski poslanik, četnik -dobrovoljac kod Vojvode Vuka, Puniša Račić, nije mogao da otrpi uvrede koje su stizale iz političke klupe hrvatskog seljačkog demagogaStjepana Radića i njegovih korteša. Kad je sa govornice pomenuo srpsku krv, koja se za Kraljevinu prolivala, Hrvat Pernar zlobno je dobacio: "Pa izračunajte koliko ste litara krvi prolili pa da je platimo!" Račić je izvukao pištolj... Pucnji Puniše Račića 20. juna 1928. označili su kraj jugoslovenske ideje. Ostalo je još da Hrvati, uz parolu "Nikad više u Beograd", sahrane Pavla, pa Stjepana Radića, da kralj Aleksandar raspusti parlament i uvede šestojanuarsku diktaturu, pokušavajući silom da sačuva državu koja se cepala, koju je rat dokrajčio da bi se - posle pokušaja obnove zvanog Titovo bratstvo-jedinstvo - definitivno raspala. Žrtvu parlamentarne pucnjave Hrvati danas smatraju nacionalnim junakom. A Račića Srbi su zaboravili: osuđen na dvadest godina, sklonio se iz zatvora kad su došli Nemci, dočekao je borbe za Beograd, a onda su mu, 17. oktobra 1944.(!), oslobodioci zakucali na vrata. Streljan je odlukom partizanskog prekog suda. Za grob mu se nikad nije saznalo.
Bilo je već prošlo podne, 20. juna 1928. godine. Dan je bio vrlo sunčan. Krišom sam otvorio prozor od naše spavaće sobe, koja je bila na spratu, u staroj zgradi Vojne akademije, na uglu Miloševe i Nemanjine ulice. Kad sam se malo bolje naslonio, pogledao sam na klupu, koja je bila pored trafike, na samom uglu ove dve ulice. Neki su sedeli na klupi a neki kraj njih stajali. Svi su bili uzbuđeni i mlatarajući rukama nešto su jedni drugima govorili. Sve su to bili poslanici iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Seljačko-demokratske koalicije (SDK). Prepoznao sam Predavca, Svetozara Pribićevića i još neke. Zatim se njihova bučnost stišavala dok nisu svi pognuli glave. Video sam po njima da se nešto tragično dogodilo. Beograd još ni-šta nije znao! Onda su pristigli još jedan, pa još jedan i svi zajedno, čini mi se njih sedam do osam, kao sa zbornog mesta, krenuli žurno, niz Nemanjinu ulicu, ka železničkoj stanici...
(Posle ovog dana, dugo godina će proteći da se hrvatski poslanici vrate u Beograd.)
"Sa Beogradom uvek, pod Beogradom nikad" bilo je geslo Stjepana Radića.
Posle jednog časa, u spavaću sobu je ušao naš sobar Milisav, bacio pogled po celoj sobi, pa kad je video da nikog nema, zadigao je yemper, raskopčao košulju i izvukao vanredno izdanje "Politike". Na prvoj strani bio je naslov "Atentat na Stjepana Radića".
Tako je pitomac 56. klase Vojne akademije, Arsenije M. Janković, doživeo slom lažnog osećaja jedinstva u tvorevini nezgrapnog imena - Kraljevini SHS - u kojoj su Hrvati vođeni Stjepanom Radićem, težački tvrdoglavim političarom koji "izneverava sve i svakoga", hteli ili sve ili ništa.
A u Zagrebu, gde je bio retko sparan dan "nabijen olujnom depresijom", vodeći hrvatski žur-nalist Josip Horvat ovako opisuje odbleske drame u Beogradu:
"Prva vijest o krvoproliću umrtvila je trenutno mozgove. Prva reakcija bijaše reakcija instinkta. "Obzorova" redakcija je izviještena o događaju par desetaka minuta nakon što se zbio. Gabro Pilić uspio je iz same skupštinske zgrade dobiti te-lefonsku vezu sa Zagrebom. Bilo je oko desete ure (tu je Horvat pogrešio za cela dva sata, prim. S. Ć.) prije podne.
________________________________________
Mara Vuksan, kćerka Puniše Račića:
GDE JE GROB MOGA OCA
Ko je bio g. Puniša Račić danas se može malo saznati. Pominje ga, doduše, Vladimir Dedijer u prvoj knjizi "Prilozi za biografiju Josipa Broza" ali veoma šturo. Moguće je da postoji još neki pisani trag o ovom čoveku ali u vreme vladavine Josipa Broza o njemu se i govorilo i pisalo gotovo sve najcrnje. Međutim.
- Moj otac Puniša rođen je 1886. godine. Bio je divan otac i suprug. Ozbiljan domaćin. U ratovima s početka veka borio se za srpski narod sa Vojvodom Vukom u elitnim četničkim odredima. Bio je hrabar čovek o čemu svedoče gomila odlikovanja koja na žalost, nisu sačuvana. A i kako bi kada su 17. oktobra 1944. godine iznenada banuli partizani i bez ikakvog razloga mog oca izveli iz kuće i uhapsili ga. Niko nam tada nije rekao ni zašto ga vode niti kuda ga vode. Posle mesec i po, tačnije 4. decembra 1944. godine došao je kod nas čovek koji je bio sa njim u istoj ćeliji u Banjičkom logoru i saopštio nam da su oca izveli iz ćelije i streljali ga. Nikada poro-dica nije službeno saznala šta se dogodilo, niko nam nikada nije saopštio bar gde je grob. Zašto?! Verujte mi strašno se uzbudim kada o tome govorim. Ne mogu više da govorim. Molim Vas ne zamerite ali ne mogu više da govorim - rekla je, u telefonskom razgovoru sa saradnikom "Srpskog nasleđa" gospođa Mara Vuksan, rođena ćerka g. Puniše Račića. Dodala je samo da ima i brata koji živi u inostranstvu.
Račić je posle atentata svoj revolver predao Upravniku grada. "Nosim ga od Bregalnice", rekao je predajući se zakonu. U šaržeru su ostala dva metka. Pogrešno je izveštavano o marki oružja, nije u pitanju "parabelum" nego "štajer", kalibra 9 mm
Saradnik "Srpskog nasleđa, tragom Dedijerovog kratkog zapisa saznaje da je tačno da su g. Punišu Račića uhapsili i odveli od kuće borci 21. srpske divizije, čiji je komandant bio Miloje Milojević, (posle sukoba sa Josipom Brozom 1968. godine isteran iz aktivne vojne službe - danas nije živ). Komesar je bio Mladen Mlađo Marin, inače Srbin iz Bosne, koji takođe danas nije među živima.
Razgovor sa gospođom Marom Vuksan obavljen je 6. avgusta 1998. godine u Beogradu.
Nekoliko nevjerojatnih uzrujanih rečenica.
Mozak mehanički prima vijest ali ne shvaća, ne vjeruje! Zar je Gabro Pilić poludio!
Kontrola je prvog izvještaja nemoguća, već je prekinut svaki privatni telefonski razgovor s Beogradom. I to je neka potvrda nečega što se ukazuje arealno kao suludi san.Oko jedne ure na Zagreb se spustila gromovita oluja. Netko se od redakcije odvezao na aerodrom. Oko jedan sat dolazi redovni putnički avion iz Beograda. Možda će netko znati kakve potankosti ukoliko je avion pušten iz Beograda. Jer još uvijek je događaj i bez kontura i bez pravog sadržaja. Netko javlja da je avion viđen nad Zagrebom upravo u času oluje. Desetak minuta kasnije grunuo je u redakciju Zvonimir Golubić, član beogradske redakcije "Tipo-grafijine" štampe. Bio je očevidac događaja... Iz uzrujanih, isprekidanih njegovih rečenica redakcija sastavlja prvi suvisli opširni opis događaja za posebno izdanje. Redarstvo je već zaplijenilo dosadašnja posebna izdanja, samo dok je došla pismenaodluka o zapljeni, izdanja su već razgrabljena."
U Zagrebu su strasti bile zategnute kao strune, a neki su se zanosili da je čas da "treba istući federaciju, sad ili nikad". Pucnji jednog ultranacionaliste, kakav je bio radikal Puniša Račić, na krvav način stavili su do znanja Hrvatima da ne mogu beskrajno sejati uvrede i udarati plot gde god zažele.
A sama krvava skupštinska drama imala je prolog u politici čoveka koga je bivši poglavar Bosne i Hercegovine Stjepan Sarkotić nazvao "nenormalnim čovekom", jer najčistiji program dr Ante Starčevića alhemičarski meša sa nekoliko kapi socijalističkog ulja. Taj isti Sarkotić, koga su Srbi upamtili samo po zlu, ništa nije praštao Radiću, koji je u pijanoj novembarskoj noći 1918. jedini bio protiv Beograda i potom načinio salto mortale:
"Ja ne mogu držati za normalnog čoveka onog, koji se pretvorio od glorifikatora Marije Terezije, Franca Jozefa, jednom reči od obožavaoca Habsburga u habsburgoždera... i poklonika dinastije Karađorđević."
Kako je od skupštine napravljena mehana najnižeg tipa
Srbi su Radića mogli da progutaju, ali nisu mogli da ga svare. Zato je kralj Aleksandar isprva prihvatio "hrvatskog proroka" i njegove smućene vizije, jer ga je "smatrao oruđem koje će mu biti podatno". Radić je privukao "Aleksandra svojom hipertrofijom ideja, duhovitošću izražaja, sposobnošću entuzijazmiranja, formalnom prilagodljivošću, svojim životnim optimizmom".
Stipica, kako su ga zvali njegovi gorljivi sledbenici, umeo je Aleksandru da se podvuče pod kožu:
Hrvatski sokol sad k Tebi leti.
Zvijezdo Karađorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona
Pozdrav će Tebi donijeti...
No, na tog Judu u politici - paljbu su osuli i republikanci i hrvatska krajnja desnica (Radićevih sedam smrtnih grehova). Svi su prozreli Radićevu igru: vatreni republikanac završio je kao lojalni monarhist, kao Aleksandrov ministar. Ali, on je hteo više, i kako je govorio Ljuba Vetar (akademik Ljubomir Stojanović): Niko se "od srpske strane još ne nađe da mu dovikne: Stoj! Ni koraka dalje!" A kad je učinjeno, to je učinjeno na zločinački način - komitskim stilom Račićevim. Aleksandrova zabluda da je Radić "dvorska luda" oduzela mu je dragoceno vreme, jer je "učinio niz delimičnih, sve potpunijih kapitulacija". Od skupštine je napravljena mehana najnižeg tipa.
Arsenije M. Janković, koji je svoja sećanja naslovio "Zapisi o događajima i ljudima od 1915. do 1975", smatra da je atentat na Stjepana Radića bio "fatalna greška, koja je teško uzdrmala temelje mlade države". Žica nepomirljivosti između Beograda i Zagreba bila je 1928. zategnuta - do usijanja. U "jednoj hodničkoj audijenciji", odmah posle atentata na Radića, kralj je odsečno rekao Pribićeviću da je "pre za podelu nego za federaciju", jer se sa "Hrvatima zaistane može nastaviti".
A kako je stvoren vatreni vrtlog, krvava drama?
Sve se zakuvalo krajem 1927. kad je došlo do grupisanja u "Bloku demokratije". Stvorena je međutim, Seljačko-demokratska koalicija (SDK), gde su dve gla-vne role imali Radić i Pribićević, "dva antipoda koje su zbližile suprotnosti". Predsednik vlade Velja Vukićević taj "aranžman" jetko je prokomentarisao:
"Mrdaju imenima kao snaše kukovima."
Strpljivo je čuvao svoj portfelj naizgled izložen licitaciji. Mandatari (Ninko Perić, LJuba Davidović, Stjepan Radić i Vojislav Marinković) nisu umeli da se popnu na breg trijumfa, pa su hteli-nehteli pokunjeno odustajali. Naposletku, staru-novu vladu obrazovao je Velja Vukićević, a njegov politički orkestar LJuba Davidović nazvao je "tvrdim gradom". Ali, novu vladu opozicija je dočekala na nož. Najgrlatiji je bio Radić. Skupštinske raspre sve više su tonule na teren ličnih sukoba među poslanicima. Velja Vukićević je lov pretpostavljao vođenju državnih poslova, što je još više iritiralo opoziciju. Jednom ga je zastupao ministar bez portfelja Velja Popović, koji je imao kratke brkove, za razliku od Velje Vukićevića koji je nosio dosta retku, srednje dužine bradu i brkove požutele od duvana. Ta "fizionomijska razlika" poslužila je Radiću za izvanredan šlagvort, propraćen, naravno, lupom po klupi u prvom redu:
"Nećemo Velju bez brade, hoćemo Velju sa bradom!"
Radićev dosluh sa kraljom
Radić nije bio mačji kašalj. Da bi ojačao pozicije SDK zalagao se za jedno neparlamentarno rešenje. Pretio je srbijanskim strankama neutralnom vladom s generalom, koji će uskoro doći i razjuriti ih, kako već zaslužuju. To je bilo 5. marta 1928, tri meseca pre krvavog događaja u Skupštini. On je još rekao i ovo:
"To znači da kralj dobiva položaj koji i treba da ima, da bude arbitar, sudac između dve strane, što je prirodnije nego da kralj, u tome je veličina Monarhije, da on, kao arbitar, učini kompromis. I onda je prirodno da dođe general koji nije partizan nego je predstavnik Kralja..."
Ovo otkriva da je Radić bio u dosluhu s Ale-ksandrom, zapravo da je njegova saradnja s kraljom bila najtešnja, i to uoči atentata. Ova činjenica ruši providne teze hrvatskih autora Zvonimira Kulunyića i Ivana Mužića da je atentat "skuvan" u Dvoru. No, pođimo redom.
Šta su razgovarali kralj i Radić
Ostaće misterija o čemu je kralj razgovarao u bolnici s Radićem, da li ga poljubio u čelo, kakva je u svemu tome uloga Mite Dimitrijevića - Olivere, da lije ekstatični vođ Hrvata uzviknuo "Živeo kralj" i da li su pružili ruke za mirni sporazumni razlaz "kao Švedska i Norveška". Novinar Dragan Bublić tvrdi da je Aleksandar "pomišljao i na buduće granice i da bi se crta mogla povući od Požege prema Senju". Posle 18 dana provedenih u sanatorijumu Kostić, Radić stiže vozom u Zagreb. Dočekan je u delirijumu hrvatstva. Zagreb poručuje - "više nikad u Beograd". Radić je preminuo 8. avgusta. Bolovao je od šećerne bolesti. Ispraćen je do mirogojskih Arkada u najvećem pogrebu koji je Zagreb ikad video.
Radić se nije zadovoljavao ulogom koju mu je namenio kralj. On je želeo da bude glavna karika u svemu, da kralj njega za sve pita. Zato je pri povratku s odmora na moru, u Sušaku, najavio da će "u Parlamentu zastupati opstrukciju i to izuzetno i momentano". To je bila neskrivena objava rata vladajućoj grupi.
Kao stari mudrijaš ponavljao je "da se sa sadašnjim srbijanskim strankama ništa ne može" i da će "onda formirati nove zahteve za reviziju Ustava". I po ko zna koji put lukavo je ucenjivao ("... ako odemo, kasnije se nećemo vratiti bez udovoljenih naših zahteva") otvoreno je napao i Maršalat dvora i njenog ministra Dragomira Jankovića, "koji je za vreme kriza vlada držao konce u rukama":
"Akciju protiv nas vodi Dragomir Janković; on je veliki neprijatelj sporazuma. On je i ranije mene žestoko napadao, ali ne zbog mene, nego zbog sporazuma. U Beogradu se zna da je on nekoliko puta spasao Vukićevića. On je neki naš državni kancelar koji sedi u Maršalatu dvora. Dragomir Janković je postavio sebe za trećeg državnog i ustavnog faktora. On je iskrivio parlamentarni sistem. Kad ministri idu u dvor, znači da idu kralju a ne Jankoviću da tamo antišambriraju. Janković kaže da je ovo njegov režim i da će ga on održati."
Otmeni intrigant Janković nije uzmicao pred Radićem. On je imao svoju tehniku. On je bio čovek kuloara. Radić je bio ekstatični vođ masa. Početkom juna u Maršalat su zalazili mnogi vladiniposlanici, koji su, posle toga, bili najgrlatiji u Skupštini. Puniša Račić, Toma Popović, Dragan Bojović, najčešće. Oni su zapenušano odgovarali na uvrede koje su prosipane po Srbiji iz verbalne artiljerije Radićevog bloka.
"Mi smo vas oslobodili", poručivali su radikali.
Radić je odgovarao:
"Mi hoćemo s Beogradom, ali nećemo pod Beogradom."
Umesto da ignoriše vatrenog Račića i njegovo busanje u grudi, Radić je padao u jarost i još više ga izazivao. Britki polemičar nijeumeo da ohladi glavu i sakrije svoje misli. Put u dramu bio je otvoren.
Pištolj sa Bregalnice
Stari reporter podrobno je opisao pometnju i paniku koja je zavladala u Skupštini, kad se oglasio Račićev revolver (sistem "štajer", a ne parabelum, koji je bio težak oko pola kilograma, kalibra 9 mm). On je ostavio zapis kako je Račić neometano izašao iz Skupštine da ga niko nije ni taknuo:
"U panici koja je zavladala u celoj Skupštini, na Račića niko nije obraćao pažnju. On je, posle pucnjave, s revolverom u ruci sišao s govornice (vojvoda V. Trbić tvrdi da su se jednog trenutka gledali oči u oči, prim. S. Ć.) i uputio se u ministarsku sobu u koju se ulazilo pravo iz plenumske sale... Iz ministarske sobe prešao je u skupštinski bife, a odatle u malo dvorište iz koga je kroz prizemlje zgrade Ministarstva građevina izašao u Masarikovu ulicu i otišao u grad. Bio je u stanu nekog svog prijatelja... Hteo je da se preda lično ministru policije popu Korošecu. Za počinjen najteži zločin vrhovnom policajcu! Korošec ih nij eprimio (Račića i Dragana Bojovića)... Zanimljiv je bio susret upravnika grada Manojla Lazarevića i atentatora Račića. Primajući revolver koji mu Račić predaje, upravnik Lazarević ga upita:
- Zašto ga nosiš!
- Ja ga nosim od 1913, sa Bregalnice kad sam njime ubio jednog poručnika i dva redova i od tog vremena ja ga imam stalno, jer sam mislio da je ovaj revolver spasilac."
Za vas je kompliment reći da ste ništarija
Skupštinski hroničari beleže da je 12. juna Radiću bila istekla kazna isključenja sa deset sednica. Kažu da se tog danapojavio "željan parlamentarnih čarki i oran za držanje govora". Nekako neprimetno iz Radićevog bloka izdvaja se korpulentni advokat dr Ivan Pernar (1889-1967) koji snažnim glasom muti pregrejanu skupštinsku atmosferu. NJegove replike su jetke i britke. A Radić je opet u svom elementu. Govori da je sudstvo u Srbiji korumpirano.
- Ko je to rekao? Kažite! - zahteva Puniša Račić, koji se stalno kreće u Radićevoj blizini.
- Na želju Račića, ne! - odbija Radić.
On ujedno opo-minje radikale kojima "nikako ne može da ide uglavu, da bi moglo doći do toga, da jednoga dana mogu doći u opoziciju". Radić "proročki" kaže da bi to moglo biti "za neki mesec". On ih otvoreno izaziva:
"Vodite samo slobodne izbore pa ćete videti šta ćete dobiti."
Puniša to ne može da otrpi, pa nešto dobacuje Radiću, koji mu je inače, prilikom verifikacije spasao mandat. Radić kipteći od besa žustro odgovara:
"Bolje da sam jezik pregrizao nego što sam branio čorbine čorbe čorbu.
Za vas je kompliment reći da ste ništarija."
Više nije bilo povratka. Stvar se otela kontroli. Račić potom brani Cincare od bljutavih reči opozicije.
- Oho, bravo! - šegači se opozicija. - Cincari Velike Srbije, ujedinite se! - kliče dr Pernar.
Radić je još žešći:
- Ova gospoda koje tu nema, koja dođu samo da glasaju, a inače su u rakijašnicama, ja mislim da oni ne mogu Parlament zastupati.
On se ruga većini koja glasajući ustaje:
"Hajd' stoko, gore, dole! Hajd'!"
Time se Radić stavio u ulogu mačeta, koje je zaboravilo, da i strpljenju njegovoga gazde ima kraja.
Ubrzo je Račić zapodenuo kavgu s radićevcem Jakovom Jelašićem.
Lažeš! - viče Jelašić.
- Ćuti, bre, jer ću da te ubijem! - viknu razjaren Račić i pođe ka Jelašiću.
Među njih uskoči radikal Tešman Nikolić i rastavi ih. Sednica je prekinuta s predosećanjem bure.
Popodne, radikali Toma Komita (Popović), Joca Selić i Puniša Račić hteli su da namire račune s Radićem što je rekao da radikalni klub glasa kao stoka.
Jeste li vi predsednik parlamenta ili čuvar stoke
Predsedavajući dr Ninko Perić ukorio je Radića za nedoličnu izjavu, a on će:
Ako hoće da budu stoka, onda slobodno neka ne dolaze u parlament.
- Ni najmanje ne dolikuje poslaniku Radiću da se takvim izrazima služi.
A ovaj kao da traži kavgu:
- Jeste li vi predsednik Parlamenta ili čuvar stoke?
Dr Ninko Perić učtivo Radiću:
- Ja sam čuvar reda i dostojanstva Narodne skupštine.
Uskače stari Joca Selić:
Tražim da ovaj čovek (Radić, prim. S. Ć.) povuče reč, inače ćemo se s njim fizički obračunati!
Opruge furioznog sudara strasti bile su otkačene.
Stari Selić uporno traži Radićevo izvinjenje:
- Samo mangup može tako da govori! Magarac jedan! Pijanica jedna! Glavu ćemo da mu razbijemo. Nećemo da trpimo ovakve svinjarije.
Radikal Stojadin Pavlović je jasan:
- Došlo nam je do grla! Ne može se trpeti!
Toma Komita viče:
- Strpljenju mora biti kraj. Pašće mu glava jednoga dana tu. Stoka se samo batinom može naučiti pameti! Ovde će jednoga dana padati mrtve glave! Ali neće biti Srbi krivi nego oni!
Račić prilazi radićevcu Bačiniću da se obračuna s njim. Viče:
Ne možemo više to trpeti! Radić ima da dobije batine.
Radić shvata koliko su njegove reči bile nepromišljene i u šta su se izrodile. NJega prožima strah:
- Ovdje se stvara psihičko raspoloženje za ubijstva.
NJegov verni saveznik Sv. Pribićević to formuliše ovako:
- Stvara se psihologija ubistava.
Radikali istoga dana podnose zahtev da se Radić lekarski pregleda, jer njegovi postupci "izazivaju jaku i opravdanu sumnju, da je normalan čovek".
Stari četnik, vojvoda Vasilije Trbić, nije Tomu Komitu i Punišu previše voleo. Tu njegovu procenu demantovaće 20. juna sam Radić, predosećajući da je uprskao stvar, želeo je da krivicu za nemile scene prebaci na druge. U "Narodnom valu!", glasilu svoje stranke, on proziva Velju Vukićevića i Dragomira Jankovića. Veruje da oni spremaju atentat na njega. Radiću su savetovali da sutradan sedi "mirno kao u crkvi", da ne odapinje strelice ka radikalima. Na tome je posebno insistirao Sekula Drljević, a Radić je tada patetično poručio:
- I ja osjećam da se nešto sprema, ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod.
Naravno, konvertitu kakav je bio Sekula Drljević, teško je ove navodne Radićeve reči uzeti zdravo za gotovo. NJih je zacelo lansirao sam Drljević da bi se približio hrvatskim ekstre-mistima, što i potvrđuje njegova potonja karijera. Pošto-poto hteo je da okrivi Beograd i njegove koterije, kako je Radić buncao u predsmrtnim časima.
O čemu su pre pucnjave razgovarali Ante Pavelić i Puniša Račić
Zasedanje je počelo u 9.45. I odmah bura. SDK protestuje što su radikali Toma Popović, Joca Selić i Puniša Račić na prošloj sednici pretili ubistvom Stjepana Radića. A novinari, uglavnom u klubu, "zabavljali su se bacanjem kockica iz čaše, ili su telefonom slali redakcijama izveštaje sastavljene na osnovu stenografskih beležaka". Bili su zasićeni skandalima i nisu morali da se znoje "na galeriji pri lošoj ventilaciji plenarne sale".
Dve tajanstvene ličnosti mirno će preći preko drame koja je potresla Aleksandrovu krhku tvorevinu: to su ustaški poglavnik Pavelić i vojvoda Trbić, kome je smelost bila životni saputnik.
Zastupnik Granđa ranjen je u podlaktticu, pokušavajući da zakloni šefa. Čitavu stvar zakuvao je Pernar, zajedljivim doba-civanjem (tip sašeširom). Račić je, pre nego što je potegao oružje rekao: "Izjavljujem da nikad srpski interesi nisu bili ovako dovedeni u pitanje kao sada", dodajući na upadice: "I kao Srbin i kao narodni poslanik, otvoreno kažem da ću upotrebiti i drugo oružje da zaštitim srpske interese...
Prema tvrdnji Eugena Kvaternika, budući poglavar NDH imao je tog dana, kada je sve ukazivalo na dramu, bliski susret s atentatorom Račićem. Drugi izvori to ne potvrđuju, ali to "viđenje oči u oči" navodimo kao kuriozum, kao jednu mogućnost:
"Tog dana bio je u Skupštini i dr Ante Pavelić. A na galeriji Gustav Perčec, tadanji tajnik stranke. Oko 10.30 dr Paveliću pristupio je Puniša Račić i oslovio ga s riječima:
- Ne boj se, doktore. Tebi se neće ništa dogoditi.
Pola sata kasnije odjeknuli su smrtonosni hici..."
Iz jednog upečatljivog memoarskog zapisa izdvajamo opis odlaska tog neobičnog svedoka pucnjave u Skupštini:
"... Jedini koji je mirno stajao kraj vrata, posmatrajući šta se dešava, bio je narodni poslanik za grad Zagreb dr Ante Pavelić. On je još iste večeri uzeo voz za Zagreb, a odatle, malo docnije, otišao pravo šefu bugarske terorističke organizacije Vanči Mihajlovu, negde duboko u neprolazne planine bugarske Makedonije."
Stjepan Radić na odru i "najveličanstvenija sahrana koju je Zagreb ikada imao": U današnjim anketama o tome ko su najveći Hrvati svojih vremena, zagrebačko javno mnjenje koleba se između Radića i Broza. Radić je umro od posledica rane u trbuhu, koja je teško zaceljivala - imao je dijabetes
Ubojice i Čaruge u parlamentu
A Račićev drugar "pri čaši piva" bio je ledeno miran. Njegovu ulogu preuzeo je dr Pernar. Pre nošto je on došao na glavnu scenu, Ljubomir Maštrović upozorava dr Perića "da se nalazimo u jednoj teškoj atmosferi u kojoj se hoće da stvori psihologija ubistva". Mislio je na Radića i Pribićevića. "Kad nas ne bude u državi biće rasulo". A rasulo u skupštini počelo je u času kad je vojvoda Lune poručio radićevcima:
"Priđite k meni, ako smete!".
"Oho, to je Čaruga, on preti!"
Dr Ninko Perić objašnjava Maštroviću da zbog velike graje nije mogao da čuje upadice koje on pominje, već je za njih čuo tek naknadno. Na to dr Pernar ljutito:
"Svi vi mislite ovako kao Toma Popović, i svi ovi vaši hlapci (sluge)."
"Jesam, to sam kazao, i opet ću da kažem", priznaje Toma Popović.
"O-o-o...! Eto ga, priznaje", zagrajaše radićevci.
"Velja Vukićević je ubojice doveo u Parlament" - viče radićevac dr Stjepan Košutić.
Toma Komita kaže da je "došao da vrši poslaničku dužnost a ne da gleda cirkus u Narodnoj skupštini":
"Govori Stjepana Radića toliko su bljutavi da se s indignacijom preko njih prelazi. Stjepan Radić nema prava da poziva nijednog narodnog poslanika da sluša njegove bljutave govore (graja, lupa o klupe)."
Predsednik Perić opominje Popovića na ton, da upotrebljava pristojne izraze i da ne vređa poslanike. A on je rekao i ovo:
"Svačije pametne i razložne govore cela Narodna skupština sa najvećom pažnjom sluša, ali lude govore Stjepana Radića, koji ne pristoje ni jednom kočijašu, sa kočijaškim vicevima, ne mora skupština da sluša."
Pernar na to reaguje burno:
- Bezobrazniče jedan.
Stipe Matijević sav zajapuren viče Popoviću:
- Razbojniče jedan! Krvniče! Ovo je naše! Ne bojimo se.
Vi ste krivi jer niste dresirani
Napetost je sve više rasla. Razjareni Popović nije umeo da stane:
- Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vređanje, ja vam jamčim da će njegova glava pasti ovde.
- To se ne sme dogoditi u Skupštini! - viče dr Pernar.
- Mi ćemo vas naučiti pameti - jetko će Popović.
Pre toga je optužio Radićevce da će oni za sve biti krivi, jer nisu dresirani. Čuje se snažni glas dr Pernara:
- Mi smo došli u razbojničku špilju, vidimo da nismo u Parlamentu!
- Stjepan Radić je većinu nazvao stokom, a ja mu kažem da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka - nadjačavao je graju Toma Popović.
- Zar predsednik ovo ne čuje?! Nama se ovde preti ubistvima!
- Ja gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe, ništa nisam čuo...
- Molim za mir, gospodo! (Velika graja i lupa i dalje traje) Prekidam sednicu zbog nereda...
Popović je, potom, posle pregleda stenograma dobio pismenu opomenu.
U nastavku sednice govori Puniša Račić, radi ličnog objašnjenja:
- Moram izjaviti svoje žaljenje što konstatujem da me smetaju pre nego što sam ma šta kazao...
Prekida ga Sv. Pribićević rečima:
- Ovde se preti ubistvom i to želim pred celim narodom da konstatujem!
Račić nastavlja:
- ... I kad sam bio prost redov nikada se nisam služio psovkama i onda prirodno je, da ja moram da se bunim protiv užasnog psovanja, koje se čuje ovde u našem Parlamentu...
Potom je bez uvijanja rekao da mu se dopalo držanje Tome Popovića, koji je rekao da će uvrede prati svojom krvlju.
- Aha, u tom grmu leži zec - primećuje gospodin dr Pernar.
Račić hladno nastavlja kako više ne može da sluša sistematsko izazivanje koje se upućuje vladinoj većini:
- Izjavljujem da nikada srpski interesi, kada ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost, nego sada (velika graja). I kao Srbin i kao narodni poslanik, otvoreno kažem da ću upotrebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva...
- Skandal, šta ovaj govori - protestuje SDK.
- Dakle, mi moramo mirno gledati kako vi pljačkate! - uzvikuje Jela-šić.
Sv. Pribićević uzvikuje da London mora da čuje "da se ovde preti oružjem". A Pernar potvrđuje da Evropa mora da čuje "kud su Hrvati i prečani došli".
Račić se ispred desne govornice približuje prvoj klupi u kojoj sede Pernar, Stjepan Radić, Granđa, Svetozar Pribi-ćević. Odjednom, Pernar skače sa svog mesta i dršćući od ljutine viče u lice Račiću:
- Opljačkao si begove!
Sudbonosni trenutak.
Račić je prebledeo.
Izlazi za desnu govornicu i pokazuje da želi odatle da govori:
- Tražim g. predsedniče da ga kaznite ili ću ja njega da kaznim.
(U nekim novinskim tekstovima stoji, što nema u stenogramu da je Račić rekao i ovo: "Ja ću se lično obračunati s njime.")
- Ko god bude pokušao da se stavi između mene i Pernara - poginuće!
Tu prekidamo muk koji je dugo prekrivao ovu scenu.
Uplićemo zapis iz Stojadinovićevih memoara, koji otkrivaju uzrok Račićeve jarosti - kolika je "cena" srpskih žrtava.
U međuvremenu, dr Ninko Perić se izgubio. U stenogramu piše da je sednica prekinuta u 11.20. A šta se događalo u onih paklenih pet minuta, do časa kad je Đivo Višić uleteo u klub i sav usplahiren zavikao:
- Pucaju, pucaju! Ima mrtvih i ranjenih!
"Uzmi reč natrag!
Uzmi reč natrag!"
Puniša, kao što rekosmo, zatražio je satisfakciju od dr Perića, koji je jedva izustio "prekidam sednicu" i volšebno nestao. Onovremeni izveštači tvrde da nisu čuli te njegove reči. Evo ključnog razloga zašto je Račić zatražio satisfakciju, zašto se razjario:
Hrvatski narodni poslanik Ivan Pernar, koji se nalazio u klupi preko puta govorničke tribine, dobacio (je) ironično: "Pa, dobro, onda kaži koliko si litara krvi prolio pa da ti platimo u zlatu..." Puniša zastade, u lice mu pođe krv i sav izbezumljen povika nekoliko puta:
- Uzmi reč natrag!
- Uzmi reč natrag!
Mesto da povuče uvredu, Pernar se samo osmehnu i okrete glavu na drugu stranu.
Tačno u 11.25 zapraštali su hici.
Jedan stari novinski reporter ovako je opisao tu ključnu scenu:
"Kada je opazio da predsednika nema, Račić, tačno u 11.25 časova vadi revolver. Drži ga u desnoj ruci spuštenoj ispod govornice. Poslanici iz dvorane revolver nisu mogli videti, ali su ga primetili ministri čija su sedišta iza govornice, dakle iza Račića. Pored njega stajao je bivši ministar vera Dragomir Obradović a ministar pravde Milorad Vujičić sedeo je odmah iza govornice. Priskočili su obojica (po zapisu repotera zagrebačkih "Novosti" ministar Vujičić hvata Račića za leđa, a Obradović ga hvata za desno rame. "Puniša Račić zamahuje i odbacuje Vujičića, koji pada u ministarske klupe i Obradovića, koji je nekoliko metara odletio.").
- Jesi li lud, bre?!
Račić ljutito, otimajući se, prvom podviknu:
- Izmakni se!
A, zatim Vujičiću, suvonjavom i fizički slabom zapreti:
- Pusti me, inače ću te ubiti!
Ostali su sami jedan prema drugom Pernar i Račić, dok su svi drugi bili zabezeknuti, nemi posmatrači.
Račić je digao revolver, okrećući ga prema Pernaru:
- Ustani i izvini se!
Pernar ćuti, a Račić ponavlja:
- Izvini se!
Zemljoradnički poslanik Tupanjanin motrio je svaki Račićev pokret. Poleteo je prema Račiću da mu otme revolver, ali je bilo kasno.
Prvi pucanj je snažno odjeknuo...
Pet metaka po prvoj klupi
Prva dva metka bila su namenjena Pernaru. Pogođen prvim u grudi, odmah je pao na klupu. Basariček je sedeo za stenografskim stolom, između dveju govornica, čekajući prelaz na dnevni red da uzme učešća u debati. Digao se da spreči Račića, ali ga je drugi metak smrtno pogodio. Srušio se ispred stenografskog stola i poslaničkih klupa. Trećim metkom Račić je gađao Radića koji se, pogođen u trbuh, stropoštao pod klupu. Granđa je ustao da zaštiti Radića, ali nije stigao već je, ranjen u podlakticu, spasao Pribićevića koji se još zaklonio i ispod klupe. Od petog metka pao je Pavle Radić koji je stajao malo podalje i na bolan uzvik svoga strica Stjepana pojurio da mu pomogne, ali je pogođen ispod srca. (Zagrebački reporteri to ovako opisuju:
"Čim je Granđa pao, Radić je ostao nezaštićen u klupi, te Račić ispaljuje i na njega hitac, koji ga pogađa u trbuh. Kad je to vidio Pavle Radić skače prema Puniši Račiću. Račić dobacuje nešto Pavlu Radiću, izgledalo je, kao da mu kaže: - Tebe sam tražio! te sa petim metkom pogađa smrtonosno Pavla Radića i to jedan centimetar ispod srca. Pavle je odmah pao na zemlju").
"Svi su vikali: Puniša, Puniša! Ludak, pobi ljude! Šta mu bi..." zapisao je Predrag Milojević. "Meci iz Račićevog parabeluma usmrtili su ne samo neke poslanike nego i Skupštinu kao takvu. NJoj više nije bilo života; samo pola godine docnije, 7. januara 1929. godine, jednim dekretom kralja Aleksandra proglašena je mrtvom, zajedno sa Ustavom i svim što je još preostalo od građanskih prava i političkog života u tadašnjoj državi."
Radić je, dakle, bio prorok kad je najavljivao generala koji će doći, da u kraljevo ime bude mali arbitar u velikim poslovima.
Puniša Račić je, uz dobrog advokata dr Vinka Zorca, osuđen na dvadeset godina robije. Tužioci su tražili smrtnu kaznu, jer je zločin izvršen smišljeno, a branioci zato što je optuženi bio izazvan i pucao u afektu. Istina je bila između te dve krajnosti, smatra P. Milojević. Zv. Kulundžić piše da je Račić robijao u "sjajnoj izolaciji" i da su mu kožu spasli Nemci, koji su ga pustili iz zatvora 1941. Od tada je živeo povučeno u Beogradu i držao mlin. Ubijen je odlukom partizanskog vojnog suda 21. srpske divizije, oktobra 1944.
Pozdrav Zah.
-----------------------------------------------------------------
Pet pucnjeva u parlamentu: Kako je srpski poslanik Račić ubio hrvatskog poslanika Radića, onda kad su Hrvati prvi put rasturali Jugoslaviju.
UVREDE HRVATSKE, MECI SRPSKI
Srpski poslanik, četnik -dobrovoljac kod Vojvode Vuka, Puniša Račić, nije mogao da otrpi uvrede koje su stizale iz političke klupe hrvatskog seljačkog demagogaStjepana Radića i njegovih korteša. Kad je sa govornice pomenuo srpsku krv, koja se za Kraljevinu prolivala, Hrvat Pernar zlobno je dobacio: "Pa izračunajte koliko ste litara krvi prolili pa da je platimo!" Račić je izvukao pištolj... Pucnji Puniše Račića 20. juna 1928. označili su kraj jugoslovenske ideje. Ostalo je još da Hrvati, uz parolu "Nikad više u Beograd", sahrane Pavla, pa Stjepana Radića, da kralj Aleksandar raspusti parlament i uvede šestojanuarsku diktaturu, pokušavajući silom da sačuva državu koja se cepala, koju je rat dokrajčio da bi se - posle pokušaja obnove zvanog Titovo bratstvo-jedinstvo - definitivno raspala. Žrtvu parlamentarne pucnjave Hrvati danas smatraju nacionalnim junakom. A Račića Srbi su zaboravili: osuđen na dvadest godina, sklonio se iz zatvora kad su došli Nemci, dočekao je borbe za Beograd, a onda su mu, 17. oktobra 1944.(!), oslobodioci zakucali na vrata. Streljan je odlukom partizanskog prekog suda. Za grob mu se nikad nije saznalo.
Bilo je već prošlo podne, 20. juna 1928. godine. Dan je bio vrlo sunčan. Krišom sam otvorio prozor od naše spavaće sobe, koja je bila na spratu, u staroj zgradi Vojne akademije, na uglu Miloševe i Nemanjine ulice. Kad sam se malo bolje naslonio, pogledao sam na klupu, koja je bila pored trafike, na samom uglu ove dve ulice. Neki su sedeli na klupi a neki kraj njih stajali. Svi su bili uzbuđeni i mlatarajući rukama nešto su jedni drugima govorili. Sve su to bili poslanici iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Seljačko-demokratske koalicije (SDK). Prepoznao sam Predavca, Svetozara Pribićevića i još neke. Zatim se njihova bučnost stišavala dok nisu svi pognuli glave. Video sam po njima da se nešto tragično dogodilo. Beograd još ni-šta nije znao! Onda su pristigli još jedan, pa još jedan i svi zajedno, čini mi se njih sedam do osam, kao sa zbornog mesta, krenuli žurno, niz Nemanjinu ulicu, ka železničkoj stanici...
(Posle ovog dana, dugo godina će proteći da se hrvatski poslanici vrate u Beograd.)
"Sa Beogradom uvek, pod Beogradom nikad" bilo je geslo Stjepana Radića.
Posle jednog časa, u spavaću sobu je ušao naš sobar Milisav, bacio pogled po celoj sobi, pa kad je video da nikog nema, zadigao je yemper, raskopčao košulju i izvukao vanredno izdanje "Politike". Na prvoj strani bio je naslov "Atentat na Stjepana Radića".
Tako je pitomac 56. klase Vojne akademije, Arsenije M. Janković, doživeo slom lažnog osećaja jedinstva u tvorevini nezgrapnog imena - Kraljevini SHS - u kojoj su Hrvati vođeni Stjepanom Radićem, težački tvrdoglavim političarom koji "izneverava sve i svakoga", hteli ili sve ili ništa.
A u Zagrebu, gde je bio retko sparan dan "nabijen olujnom depresijom", vodeći hrvatski žur-nalist Josip Horvat ovako opisuje odbleske drame u Beogradu:
"Prva vijest o krvoproliću umrtvila je trenutno mozgove. Prva reakcija bijaše reakcija instinkta. "Obzorova" redakcija je izviještena o događaju par desetaka minuta nakon što se zbio. Gabro Pilić uspio je iz same skupštinske zgrade dobiti te-lefonsku vezu sa Zagrebom. Bilo je oko desete ure (tu je Horvat pogrešio za cela dva sata, prim. S. Ć.) prije podne.
________________________________________
Mara Vuksan, kćerka Puniše Račića:
GDE JE GROB MOGA OCA
Ko je bio g. Puniša Račić danas se može malo saznati. Pominje ga, doduše, Vladimir Dedijer u prvoj knjizi "Prilozi za biografiju Josipa Broza" ali veoma šturo. Moguće je da postoji još neki pisani trag o ovom čoveku ali u vreme vladavine Josipa Broza o njemu se i govorilo i pisalo gotovo sve najcrnje. Međutim.
- Moj otac Puniša rođen je 1886. godine. Bio je divan otac i suprug. Ozbiljan domaćin. U ratovima s početka veka borio se za srpski narod sa Vojvodom Vukom u elitnim četničkim odredima. Bio je hrabar čovek o čemu svedoče gomila odlikovanja koja na žalost, nisu sačuvana. A i kako bi kada su 17. oktobra 1944. godine iznenada banuli partizani i bez ikakvog razloga mog oca izveli iz kuće i uhapsili ga. Niko nam tada nije rekao ni zašto ga vode niti kuda ga vode. Posle mesec i po, tačnije 4. decembra 1944. godine došao je kod nas čovek koji je bio sa njim u istoj ćeliji u Banjičkom logoru i saopštio nam da su oca izveli iz ćelije i streljali ga. Nikada poro-dica nije službeno saznala šta se dogodilo, niko nam nikada nije saopštio bar gde je grob. Zašto?! Verujte mi strašno se uzbudim kada o tome govorim. Ne mogu više da govorim. Molim Vas ne zamerite ali ne mogu više da govorim - rekla je, u telefonskom razgovoru sa saradnikom "Srpskog nasleđa" gospođa Mara Vuksan, rođena ćerka g. Puniše Račića. Dodala je samo da ima i brata koji živi u inostranstvu.
Račić je posle atentata svoj revolver predao Upravniku grada. "Nosim ga od Bregalnice", rekao je predajući se zakonu. U šaržeru su ostala dva metka. Pogrešno je izveštavano o marki oružja, nije u pitanju "parabelum" nego "štajer", kalibra 9 mm
Saradnik "Srpskog nasleđa, tragom Dedijerovog kratkog zapisa saznaje da je tačno da su g. Punišu Račića uhapsili i odveli od kuće borci 21. srpske divizije, čiji je komandant bio Miloje Milojević, (posle sukoba sa Josipom Brozom 1968. godine isteran iz aktivne vojne službe - danas nije živ). Komesar je bio Mladen Mlađo Marin, inače Srbin iz Bosne, koji takođe danas nije među živima.
Razgovor sa gospođom Marom Vuksan obavljen je 6. avgusta 1998. godine u Beogradu.
Nekoliko nevjerojatnih uzrujanih rečenica.
Mozak mehanički prima vijest ali ne shvaća, ne vjeruje! Zar je Gabro Pilić poludio!
Kontrola je prvog izvještaja nemoguća, već je prekinut svaki privatni telefonski razgovor s Beogradom. I to je neka potvrda nečega što se ukazuje arealno kao suludi san.Oko jedne ure na Zagreb se spustila gromovita oluja. Netko se od redakcije odvezao na aerodrom. Oko jedan sat dolazi redovni putnički avion iz Beograda. Možda će netko znati kakve potankosti ukoliko je avion pušten iz Beograda. Jer još uvijek je događaj i bez kontura i bez pravog sadržaja. Netko javlja da je avion viđen nad Zagrebom upravo u času oluje. Desetak minuta kasnije grunuo je u redakciju Zvonimir Golubić, član beogradske redakcije "Tipo-grafijine" štampe. Bio je očevidac događaja... Iz uzrujanih, isprekidanih njegovih rečenica redakcija sastavlja prvi suvisli opširni opis događaja za posebno izdanje. Redarstvo je već zaplijenilo dosadašnja posebna izdanja, samo dok je došla pismenaodluka o zapljeni, izdanja su već razgrabljena."
U Zagrebu su strasti bile zategnute kao strune, a neki su se zanosili da je čas da "treba istući federaciju, sad ili nikad". Pucnji jednog ultranacionaliste, kakav je bio radikal Puniša Račić, na krvav način stavili su do znanja Hrvatima da ne mogu beskrajno sejati uvrede i udarati plot gde god zažele.
A sama krvava skupštinska drama imala je prolog u politici čoveka koga je bivši poglavar Bosne i Hercegovine Stjepan Sarkotić nazvao "nenormalnim čovekom", jer najčistiji program dr Ante Starčevića alhemičarski meša sa nekoliko kapi socijalističkog ulja. Taj isti Sarkotić, koga su Srbi upamtili samo po zlu, ništa nije praštao Radiću, koji je u pijanoj novembarskoj noći 1918. jedini bio protiv Beograda i potom načinio salto mortale:
"Ja ne mogu držati za normalnog čoveka onog, koji se pretvorio od glorifikatora Marije Terezije, Franca Jozefa, jednom reči od obožavaoca Habsburga u habsburgoždera... i poklonika dinastije Karađorđević."
Kako je od skupštine napravljena mehana najnižeg tipa
Srbi su Radića mogli da progutaju, ali nisu mogli da ga svare. Zato je kralj Aleksandar isprva prihvatio "hrvatskog proroka" i njegove smućene vizije, jer ga je "smatrao oruđem koje će mu biti podatno". Radić je privukao "Aleksandra svojom hipertrofijom ideja, duhovitošću izražaja, sposobnošću entuzijazmiranja, formalnom prilagodljivošću, svojim životnim optimizmom".
Stipica, kako su ga zvali njegovi gorljivi sledbenici, umeo je Aleksandru da se podvuče pod kožu:
Hrvatski sokol sad k Tebi leti.
Zvijezdo Karađorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona
Pozdrav će Tebi donijeti...
No, na tog Judu u politici - paljbu su osuli i republikanci i hrvatska krajnja desnica (Radićevih sedam smrtnih grehova). Svi su prozreli Radićevu igru: vatreni republikanac završio je kao lojalni monarhist, kao Aleksandrov ministar. Ali, on je hteo više, i kako je govorio Ljuba Vetar (akademik Ljubomir Stojanović): Niko se "od srpske strane još ne nađe da mu dovikne: Stoj! Ni koraka dalje!" A kad je učinjeno, to je učinjeno na zločinački način - komitskim stilom Račićevim. Aleksandrova zabluda da je Radić "dvorska luda" oduzela mu je dragoceno vreme, jer je "učinio niz delimičnih, sve potpunijih kapitulacija". Od skupštine je napravljena mehana najnižeg tipa.
Arsenije M. Janković, koji je svoja sećanja naslovio "Zapisi o događajima i ljudima od 1915. do 1975", smatra da je atentat na Stjepana Radića bio "fatalna greška, koja je teško uzdrmala temelje mlade države". Žica nepomirljivosti između Beograda i Zagreba bila je 1928. zategnuta - do usijanja. U "jednoj hodničkoj audijenciji", odmah posle atentata na Radića, kralj je odsečno rekao Pribićeviću da je "pre za podelu nego za federaciju", jer se sa "Hrvatima zaistane može nastaviti".
A kako je stvoren vatreni vrtlog, krvava drama?
Sve se zakuvalo krajem 1927. kad je došlo do grupisanja u "Bloku demokratije". Stvorena je međutim, Seljačko-demokratska koalicija (SDK), gde su dve gla-vne role imali Radić i Pribićević, "dva antipoda koje su zbližile suprotnosti". Predsednik vlade Velja Vukićević taj "aranžman" jetko je prokomentarisao:
"Mrdaju imenima kao snaše kukovima."
Strpljivo je čuvao svoj portfelj naizgled izložen licitaciji. Mandatari (Ninko Perić, LJuba Davidović, Stjepan Radić i Vojislav Marinković) nisu umeli da se popnu na breg trijumfa, pa su hteli-nehteli pokunjeno odustajali. Naposletku, staru-novu vladu obrazovao je Velja Vukićević, a njegov politički orkestar LJuba Davidović nazvao je "tvrdim gradom". Ali, novu vladu opozicija je dočekala na nož. Najgrlatiji je bio Radić. Skupštinske raspre sve više su tonule na teren ličnih sukoba među poslanicima. Velja Vukićević je lov pretpostavljao vođenju državnih poslova, što je još više iritiralo opoziciju. Jednom ga je zastupao ministar bez portfelja Velja Popović, koji je imao kratke brkove, za razliku od Velje Vukićevića koji je nosio dosta retku, srednje dužine bradu i brkove požutele od duvana. Ta "fizionomijska razlika" poslužila je Radiću za izvanredan šlagvort, propraćen, naravno, lupom po klupi u prvom redu:
"Nećemo Velju bez brade, hoćemo Velju sa bradom!"
Radićev dosluh sa kraljom
Radić nije bio mačji kašalj. Da bi ojačao pozicije SDK zalagao se za jedno neparlamentarno rešenje. Pretio je srbijanskim strankama neutralnom vladom s generalom, koji će uskoro doći i razjuriti ih, kako već zaslužuju. To je bilo 5. marta 1928, tri meseca pre krvavog događaja u Skupštini. On je još rekao i ovo:
"To znači da kralj dobiva položaj koji i treba da ima, da bude arbitar, sudac između dve strane, što je prirodnije nego da kralj, u tome je veličina Monarhije, da on, kao arbitar, učini kompromis. I onda je prirodno da dođe general koji nije partizan nego je predstavnik Kralja..."
Ovo otkriva da je Radić bio u dosluhu s Ale-ksandrom, zapravo da je njegova saradnja s kraljom bila najtešnja, i to uoči atentata. Ova činjenica ruši providne teze hrvatskih autora Zvonimira Kulunyića i Ivana Mužića da je atentat "skuvan" u Dvoru. No, pođimo redom.
Šta su razgovarali kralj i Radić
Ostaće misterija o čemu je kralj razgovarao u bolnici s Radićem, da li ga poljubio u čelo, kakva je u svemu tome uloga Mite Dimitrijevića - Olivere, da lije ekstatični vođ Hrvata uzviknuo "Živeo kralj" i da li su pružili ruke za mirni sporazumni razlaz "kao Švedska i Norveška". Novinar Dragan Bublić tvrdi da je Aleksandar "pomišljao i na buduće granice i da bi se crta mogla povući od Požege prema Senju". Posle 18 dana provedenih u sanatorijumu Kostić, Radić stiže vozom u Zagreb. Dočekan je u delirijumu hrvatstva. Zagreb poručuje - "više nikad u Beograd". Radić je preminuo 8. avgusta. Bolovao je od šećerne bolesti. Ispraćen je do mirogojskih Arkada u najvećem pogrebu koji je Zagreb ikad video.
Radić se nije zadovoljavao ulogom koju mu je namenio kralj. On je želeo da bude glavna karika u svemu, da kralj njega za sve pita. Zato je pri povratku s odmora na moru, u Sušaku, najavio da će "u Parlamentu zastupati opstrukciju i to izuzetno i momentano". To je bila neskrivena objava rata vladajućoj grupi.
Kao stari mudrijaš ponavljao je "da se sa sadašnjim srbijanskim strankama ništa ne može" i da će "onda formirati nove zahteve za reviziju Ustava". I po ko zna koji put lukavo je ucenjivao ("... ako odemo, kasnije se nećemo vratiti bez udovoljenih naših zahteva") otvoreno je napao i Maršalat dvora i njenog ministra Dragomira Jankovića, "koji je za vreme kriza vlada držao konce u rukama":
"Akciju protiv nas vodi Dragomir Janković; on je veliki neprijatelj sporazuma. On je i ranije mene žestoko napadao, ali ne zbog mene, nego zbog sporazuma. U Beogradu se zna da je on nekoliko puta spasao Vukićevića. On je neki naš državni kancelar koji sedi u Maršalatu dvora. Dragomir Janković je postavio sebe za trećeg državnog i ustavnog faktora. On je iskrivio parlamentarni sistem. Kad ministri idu u dvor, znači da idu kralju a ne Jankoviću da tamo antišambriraju. Janković kaže da je ovo njegov režim i da će ga on održati."
Otmeni intrigant Janković nije uzmicao pred Radićem. On je imao svoju tehniku. On je bio čovek kuloara. Radić je bio ekstatični vođ masa. Početkom juna u Maršalat su zalazili mnogi vladiniposlanici, koji su, posle toga, bili najgrlatiji u Skupštini. Puniša Račić, Toma Popović, Dragan Bojović, najčešće. Oni su zapenušano odgovarali na uvrede koje su prosipane po Srbiji iz verbalne artiljerije Radićevog bloka.
"Mi smo vas oslobodili", poručivali su radikali.
Radić je odgovarao:
"Mi hoćemo s Beogradom, ali nećemo pod Beogradom."
Umesto da ignoriše vatrenog Račića i njegovo busanje u grudi, Radić je padao u jarost i još više ga izazivao. Britki polemičar nijeumeo da ohladi glavu i sakrije svoje misli. Put u dramu bio je otvoren.
Pištolj sa Bregalnice
Stari reporter podrobno je opisao pometnju i paniku koja je zavladala u Skupštini, kad se oglasio Račićev revolver (sistem "štajer", a ne parabelum, koji je bio težak oko pola kilograma, kalibra 9 mm). On je ostavio zapis kako je Račić neometano izašao iz Skupštine da ga niko nije ni taknuo:
"U panici koja je zavladala u celoj Skupštini, na Račića niko nije obraćao pažnju. On je, posle pucnjave, s revolverom u ruci sišao s govornice (vojvoda V. Trbić tvrdi da su se jednog trenutka gledali oči u oči, prim. S. Ć.) i uputio se u ministarsku sobu u koju se ulazilo pravo iz plenumske sale... Iz ministarske sobe prešao je u skupštinski bife, a odatle u malo dvorište iz koga je kroz prizemlje zgrade Ministarstva građevina izašao u Masarikovu ulicu i otišao u grad. Bio je u stanu nekog svog prijatelja... Hteo je da se preda lično ministru policije popu Korošecu. Za počinjen najteži zločin vrhovnom policajcu! Korošec ih nij eprimio (Račića i Dragana Bojovića)... Zanimljiv je bio susret upravnika grada Manojla Lazarevića i atentatora Račića. Primajući revolver koji mu Račić predaje, upravnik Lazarević ga upita:
- Zašto ga nosiš!
- Ja ga nosim od 1913, sa Bregalnice kad sam njime ubio jednog poručnika i dva redova i od tog vremena ja ga imam stalno, jer sam mislio da je ovaj revolver spasilac."
Za vas je kompliment reći da ste ništarija
Skupštinski hroničari beleže da je 12. juna Radiću bila istekla kazna isključenja sa deset sednica. Kažu da se tog danapojavio "željan parlamentarnih čarki i oran za držanje govora". Nekako neprimetno iz Radićevog bloka izdvaja se korpulentni advokat dr Ivan Pernar (1889-1967) koji snažnim glasom muti pregrejanu skupštinsku atmosferu. NJegove replike su jetke i britke. A Radić je opet u svom elementu. Govori da je sudstvo u Srbiji korumpirano.
- Ko je to rekao? Kažite! - zahteva Puniša Račić, koji se stalno kreće u Radićevoj blizini.
- Na želju Račića, ne! - odbija Radić.
On ujedno opo-minje radikale kojima "nikako ne može da ide uglavu, da bi moglo doći do toga, da jednoga dana mogu doći u opoziciju". Radić "proročki" kaže da bi to moglo biti "za neki mesec". On ih otvoreno izaziva:
"Vodite samo slobodne izbore pa ćete videti šta ćete dobiti."
Puniša to ne može da otrpi, pa nešto dobacuje Radiću, koji mu je inače, prilikom verifikacije spasao mandat. Radić kipteći od besa žustro odgovara:
"Bolje da sam jezik pregrizao nego što sam branio čorbine čorbe čorbu.
Za vas je kompliment reći da ste ništarija."
Više nije bilo povratka. Stvar se otela kontroli. Račić potom brani Cincare od bljutavih reči opozicije.
- Oho, bravo! - šegači se opozicija. - Cincari Velike Srbije, ujedinite se! - kliče dr Pernar.
Radić je još žešći:
- Ova gospoda koje tu nema, koja dođu samo da glasaju, a inače su u rakijašnicama, ja mislim da oni ne mogu Parlament zastupati.
On se ruga većini koja glasajući ustaje:
"Hajd' stoko, gore, dole! Hajd'!"
Time se Radić stavio u ulogu mačeta, koje je zaboravilo, da i strpljenju njegovoga gazde ima kraja.
Ubrzo je Račić zapodenuo kavgu s radićevcem Jakovom Jelašićem.
Lažeš! - viče Jelašić.
- Ćuti, bre, jer ću da te ubijem! - viknu razjaren Račić i pođe ka Jelašiću.
Među njih uskoči radikal Tešman Nikolić i rastavi ih. Sednica je prekinuta s predosećanjem bure.
Popodne, radikali Toma Komita (Popović), Joca Selić i Puniša Račić hteli su da namire račune s Radićem što je rekao da radikalni klub glasa kao stoka.
Jeste li vi predsednik parlamenta ili čuvar stoke
Predsedavajući dr Ninko Perić ukorio je Radića za nedoličnu izjavu, a on će:
Ako hoće da budu stoka, onda slobodno neka ne dolaze u parlament.
- Ni najmanje ne dolikuje poslaniku Radiću da se takvim izrazima služi.
A ovaj kao da traži kavgu:
- Jeste li vi predsednik Parlamenta ili čuvar stoke?
Dr Ninko Perić učtivo Radiću:
- Ja sam čuvar reda i dostojanstva Narodne skupštine.
Uskače stari Joca Selić:
Tražim da ovaj čovek (Radić, prim. S. Ć.) povuče reč, inače ćemo se s njim fizički obračunati!
Opruge furioznog sudara strasti bile su otkačene.
Stari Selić uporno traži Radićevo izvinjenje:
- Samo mangup može tako da govori! Magarac jedan! Pijanica jedna! Glavu ćemo da mu razbijemo. Nećemo da trpimo ovakve svinjarije.
Radikal Stojadin Pavlović je jasan:
- Došlo nam je do grla! Ne može se trpeti!
Toma Komita viče:
- Strpljenju mora biti kraj. Pašće mu glava jednoga dana tu. Stoka se samo batinom može naučiti pameti! Ovde će jednoga dana padati mrtve glave! Ali neće biti Srbi krivi nego oni!
Račić prilazi radićevcu Bačiniću da se obračuna s njim. Viče:
Ne možemo više to trpeti! Radić ima da dobije batine.
Radić shvata koliko su njegove reči bile nepromišljene i u šta su se izrodile. NJega prožima strah:
- Ovdje se stvara psihičko raspoloženje za ubijstva.
NJegov verni saveznik Sv. Pribićević to formuliše ovako:
- Stvara se psihologija ubistava.
Radikali istoga dana podnose zahtev da se Radić lekarski pregleda, jer njegovi postupci "izazivaju jaku i opravdanu sumnju, da je normalan čovek".
Stari četnik, vojvoda Vasilije Trbić, nije Tomu Komitu i Punišu previše voleo. Tu njegovu procenu demantovaće 20. juna sam Radić, predosećajući da je uprskao stvar, želeo je da krivicu za nemile scene prebaci na druge. U "Narodnom valu!", glasilu svoje stranke, on proziva Velju Vukićevića i Dragomira Jankovića. Veruje da oni spremaju atentat na njega. Radiću su savetovali da sutradan sedi "mirno kao u crkvi", da ne odapinje strelice ka radikalima. Na tome je posebno insistirao Sekula Drljević, a Radić je tada patetično poručio:
- I ja osjećam da se nešto sprema, ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod.
Naravno, konvertitu kakav je bio Sekula Drljević, teško je ove navodne Radićeve reči uzeti zdravo za gotovo. NJih je zacelo lansirao sam Drljević da bi se približio hrvatskim ekstre-mistima, što i potvrđuje njegova potonja karijera. Pošto-poto hteo je da okrivi Beograd i njegove koterije, kako je Radić buncao u predsmrtnim časima.
O čemu su pre pucnjave razgovarali Ante Pavelić i Puniša Račić
Zasedanje je počelo u 9.45. I odmah bura. SDK protestuje što su radikali Toma Popović, Joca Selić i Puniša Račić na prošloj sednici pretili ubistvom Stjepana Radića. A novinari, uglavnom u klubu, "zabavljali su se bacanjem kockica iz čaše, ili su telefonom slali redakcijama izveštaje sastavljene na osnovu stenografskih beležaka". Bili su zasićeni skandalima i nisu morali da se znoje "na galeriji pri lošoj ventilaciji plenarne sale".
Dve tajanstvene ličnosti mirno će preći preko drame koja je potresla Aleksandrovu krhku tvorevinu: to su ustaški poglavnik Pavelić i vojvoda Trbić, kome je smelost bila životni saputnik.
Zastupnik Granđa ranjen je u podlaktticu, pokušavajući da zakloni šefa. Čitavu stvar zakuvao je Pernar, zajedljivim doba-civanjem (tip sašeširom). Račić je, pre nego što je potegao oružje rekao: "Izjavljujem da nikad srpski interesi nisu bili ovako dovedeni u pitanje kao sada", dodajući na upadice: "I kao Srbin i kao narodni poslanik, otvoreno kažem da ću upotrebiti i drugo oružje da zaštitim srpske interese...
Prema tvrdnji Eugena Kvaternika, budući poglavar NDH imao je tog dana, kada je sve ukazivalo na dramu, bliski susret s atentatorom Račićem. Drugi izvori to ne potvrđuju, ali to "viđenje oči u oči" navodimo kao kuriozum, kao jednu mogućnost:
"Tog dana bio je u Skupštini i dr Ante Pavelić. A na galeriji Gustav Perčec, tadanji tajnik stranke. Oko 10.30 dr Paveliću pristupio je Puniša Račić i oslovio ga s riječima:
- Ne boj se, doktore. Tebi se neće ništa dogoditi.
Pola sata kasnije odjeknuli su smrtonosni hici..."
Iz jednog upečatljivog memoarskog zapisa izdvajamo opis odlaska tog neobičnog svedoka pucnjave u Skupštini:
"... Jedini koji je mirno stajao kraj vrata, posmatrajući šta se dešava, bio je narodni poslanik za grad Zagreb dr Ante Pavelić. On je još iste večeri uzeo voz za Zagreb, a odatle, malo docnije, otišao pravo šefu bugarske terorističke organizacije Vanči Mihajlovu, negde duboko u neprolazne planine bugarske Makedonije."
Stjepan Radić na odru i "najveličanstvenija sahrana koju je Zagreb ikada imao": U današnjim anketama o tome ko su najveći Hrvati svojih vremena, zagrebačko javno mnjenje koleba se između Radića i Broza. Radić je umro od posledica rane u trbuhu, koja je teško zaceljivala - imao je dijabetes
Ubojice i Čaruge u parlamentu
A Račićev drugar "pri čaši piva" bio je ledeno miran. Njegovu ulogu preuzeo je dr Pernar. Pre nošto je on došao na glavnu scenu, Ljubomir Maštrović upozorava dr Perića "da se nalazimo u jednoj teškoj atmosferi u kojoj se hoće da stvori psihologija ubistva". Mislio je na Radića i Pribićevića. "Kad nas ne bude u državi biće rasulo". A rasulo u skupštini počelo je u času kad je vojvoda Lune poručio radićevcima:
"Priđite k meni, ako smete!".
"Oho, to je Čaruga, on preti!"
Dr Ninko Perić objašnjava Maštroviću da zbog velike graje nije mogao da čuje upadice koje on pominje, već je za njih čuo tek naknadno. Na to dr Pernar ljutito:
"Svi vi mislite ovako kao Toma Popović, i svi ovi vaši hlapci (sluge)."
"Jesam, to sam kazao, i opet ću da kažem", priznaje Toma Popović.
"O-o-o...! Eto ga, priznaje", zagrajaše radićevci.
"Velja Vukićević je ubojice doveo u Parlament" - viče radićevac dr Stjepan Košutić.
Toma Komita kaže da je "došao da vrši poslaničku dužnost a ne da gleda cirkus u Narodnoj skupštini":
"Govori Stjepana Radića toliko su bljutavi da se s indignacijom preko njih prelazi. Stjepan Radić nema prava da poziva nijednog narodnog poslanika da sluša njegove bljutave govore (graja, lupa o klupe)."
Predsednik Perić opominje Popovića na ton, da upotrebljava pristojne izraze i da ne vređa poslanike. A on je rekao i ovo:
"Svačije pametne i razložne govore cela Narodna skupština sa najvećom pažnjom sluša, ali lude govore Stjepana Radića, koji ne pristoje ni jednom kočijašu, sa kočijaškim vicevima, ne mora skupština da sluša."
Pernar na to reaguje burno:
- Bezobrazniče jedan.
Stipe Matijević sav zajapuren viče Popoviću:
- Razbojniče jedan! Krvniče! Ovo je naše! Ne bojimo se.
Vi ste krivi jer niste dresirani
Napetost je sve više rasla. Razjareni Popović nije umeo da stane:
- Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vređanje, ja vam jamčim da će njegova glava pasti ovde.
- To se ne sme dogoditi u Skupštini! - viče dr Pernar.
- Mi ćemo vas naučiti pameti - jetko će Popović.
Pre toga je optužio Radićevce da će oni za sve biti krivi, jer nisu dresirani. Čuje se snažni glas dr Pernara:
- Mi smo došli u razbojničku špilju, vidimo da nismo u Parlamentu!
- Stjepan Radić je većinu nazvao stokom, a ja mu kažem da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka - nadjačavao je graju Toma Popović.
- Zar predsednik ovo ne čuje?! Nama se ovde preti ubistvima!
- Ja gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe, ništa nisam čuo...
- Molim za mir, gospodo! (Velika graja i lupa i dalje traje) Prekidam sednicu zbog nereda...
Popović je, potom, posle pregleda stenograma dobio pismenu opomenu.
U nastavku sednice govori Puniša Račić, radi ličnog objašnjenja:
- Moram izjaviti svoje žaljenje što konstatujem da me smetaju pre nego što sam ma šta kazao...
Prekida ga Sv. Pribićević rečima:
- Ovde se preti ubistvom i to želim pred celim narodom da konstatujem!
Račić nastavlja:
- ... I kad sam bio prost redov nikada se nisam služio psovkama i onda prirodno je, da ja moram da se bunim protiv užasnog psovanja, koje se čuje ovde u našem Parlamentu...
Potom je bez uvijanja rekao da mu se dopalo držanje Tome Popovića, koji je rekao da će uvrede prati svojom krvlju.
- Aha, u tom grmu leži zec - primećuje gospodin dr Pernar.
Račić hladno nastavlja kako više ne može da sluša sistematsko izazivanje koje se upućuje vladinoj većini:
- Izjavljujem da nikada srpski interesi, kada ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost, nego sada (velika graja). I kao Srbin i kao narodni poslanik, otvoreno kažem da ću upotrebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva...
- Skandal, šta ovaj govori - protestuje SDK.
- Dakle, mi moramo mirno gledati kako vi pljačkate! - uzvikuje Jela-šić.
Sv. Pribićević uzvikuje da London mora da čuje "da se ovde preti oružjem". A Pernar potvrđuje da Evropa mora da čuje "kud su Hrvati i prečani došli".
Račić se ispred desne govornice približuje prvoj klupi u kojoj sede Pernar, Stjepan Radić, Granđa, Svetozar Pribi-ćević. Odjednom, Pernar skače sa svog mesta i dršćući od ljutine viče u lice Račiću:
- Opljačkao si begove!
Sudbonosni trenutak.
Račić je prebledeo.
Izlazi za desnu govornicu i pokazuje da želi odatle da govori:
- Tražim g. predsedniče da ga kaznite ili ću ja njega da kaznim.
(U nekim novinskim tekstovima stoji, što nema u stenogramu da je Račić rekao i ovo: "Ja ću se lično obračunati s njime.")
- Ko god bude pokušao da se stavi između mene i Pernara - poginuće!
Tu prekidamo muk koji je dugo prekrivao ovu scenu.
Uplićemo zapis iz Stojadinovićevih memoara, koji otkrivaju uzrok Račićeve jarosti - kolika je "cena" srpskih žrtava.
U međuvremenu, dr Ninko Perić se izgubio. U stenogramu piše da je sednica prekinuta u 11.20. A šta se događalo u onih paklenih pet minuta, do časa kad je Đivo Višić uleteo u klub i sav usplahiren zavikao:
- Pucaju, pucaju! Ima mrtvih i ranjenih!
"Uzmi reč natrag!
Uzmi reč natrag!"
Puniša, kao što rekosmo, zatražio je satisfakciju od dr Perića, koji je jedva izustio "prekidam sednicu" i volšebno nestao. Onovremeni izveštači tvrde da nisu čuli te njegove reči. Evo ključnog razloga zašto je Račić zatražio satisfakciju, zašto se razjario:
Hrvatski narodni poslanik Ivan Pernar, koji se nalazio u klupi preko puta govorničke tribine, dobacio (je) ironično: "Pa, dobro, onda kaži koliko si litara krvi prolio pa da ti platimo u zlatu..." Puniša zastade, u lice mu pođe krv i sav izbezumljen povika nekoliko puta:
- Uzmi reč natrag!
- Uzmi reč natrag!
Mesto da povuče uvredu, Pernar se samo osmehnu i okrete glavu na drugu stranu.
Tačno u 11.25 zapraštali su hici.
Jedan stari novinski reporter ovako je opisao tu ključnu scenu:
"Kada je opazio da predsednika nema, Račić, tačno u 11.25 časova vadi revolver. Drži ga u desnoj ruci spuštenoj ispod govornice. Poslanici iz dvorane revolver nisu mogli videti, ali su ga primetili ministri čija su sedišta iza govornice, dakle iza Račića. Pored njega stajao je bivši ministar vera Dragomir Obradović a ministar pravde Milorad Vujičić sedeo je odmah iza govornice. Priskočili su obojica (po zapisu repotera zagrebačkih "Novosti" ministar Vujičić hvata Račića za leđa, a Obradović ga hvata za desno rame. "Puniša Račić zamahuje i odbacuje Vujičića, koji pada u ministarske klupe i Obradovića, koji je nekoliko metara odletio.").
- Jesi li lud, bre?!
Račić ljutito, otimajući se, prvom podviknu:
- Izmakni se!
A, zatim Vujičiću, suvonjavom i fizički slabom zapreti:
- Pusti me, inače ću te ubiti!
Ostali su sami jedan prema drugom Pernar i Račić, dok su svi drugi bili zabezeknuti, nemi posmatrači.
Račić je digao revolver, okrećući ga prema Pernaru:
- Ustani i izvini se!
Pernar ćuti, a Račić ponavlja:
- Izvini se!
Zemljoradnički poslanik Tupanjanin motrio je svaki Račićev pokret. Poleteo je prema Račiću da mu otme revolver, ali je bilo kasno.
Prvi pucanj je snažno odjeknuo...
Pet metaka po prvoj klupi
Prva dva metka bila su namenjena Pernaru. Pogođen prvim u grudi, odmah je pao na klupu. Basariček je sedeo za stenografskim stolom, između dveju govornica, čekajući prelaz na dnevni red da uzme učešća u debati. Digao se da spreči Račića, ali ga je drugi metak smrtno pogodio. Srušio se ispred stenografskog stola i poslaničkih klupa. Trećim metkom Račić je gađao Radića koji se, pogođen u trbuh, stropoštao pod klupu. Granđa je ustao da zaštiti Radića, ali nije stigao već je, ranjen u podlakticu, spasao Pribićevića koji se još zaklonio i ispod klupe. Od petog metka pao je Pavle Radić koji je stajao malo podalje i na bolan uzvik svoga strica Stjepana pojurio da mu pomogne, ali je pogođen ispod srca. (Zagrebački reporteri to ovako opisuju:
"Čim je Granđa pao, Radić je ostao nezaštićen u klupi, te Račić ispaljuje i na njega hitac, koji ga pogađa u trbuh. Kad je to vidio Pavle Radić skače prema Puniši Račiću. Račić dobacuje nešto Pavlu Radiću, izgledalo je, kao da mu kaže: - Tebe sam tražio! te sa petim metkom pogađa smrtonosno Pavla Radića i to jedan centimetar ispod srca. Pavle je odmah pao na zemlju").
"Svi su vikali: Puniša, Puniša! Ludak, pobi ljude! Šta mu bi..." zapisao je Predrag Milojević. "Meci iz Račićevog parabeluma usmrtili su ne samo neke poslanike nego i Skupštinu kao takvu. NJoj više nije bilo života; samo pola godine docnije, 7. januara 1929. godine, jednim dekretom kralja Aleksandra proglašena je mrtvom, zajedno sa Ustavom i svim što je još preostalo od građanskih prava i političkog života u tadašnjoj državi."
Radić je, dakle, bio prorok kad je najavljivao generala koji će doći, da u kraljevo ime bude mali arbitar u velikim poslovima.
Puniša Račić je, uz dobrog advokata dr Vinka Zorca, osuđen na dvadeset godina robije. Tužioci su tražili smrtnu kaznu, jer je zločin izvršen smišljeno, a branioci zato što je optuženi bio izazvan i pucao u afektu. Istina je bila između te dve krajnosti, smatra P. Milojević. Zv. Kulundžić piše da je Račić robijao u "sjajnoj izolaciji" i da su mu kožu spasli Nemci, koji su ga pustili iz zatvora 1941. Od tada je živeo povučeno u Beogradu i držao mlin. Ubijen je odlukom partizanskog vojnog suda 21. srpske divizije, oktobra 1944.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#55 Re: Historijske zanimljivosti
ALOJZIJE VIKTOR STEPINAC 1898 - 1960.
Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. srpnja 1898. kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg dijeteta. Trebalo je da se netko brine za njegovo kućanstvo i djecu, a izbor je pao na Barbaru Penić. Skromnu, pobožnu djevojku, vrijednu u kući i na imanju, premda nije znala ni čitati ni pisati. Josip je bio napredan poljoprivrednik koje je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba. Bila je to tipična seljačka obitelj marljivih težaka i pobožnih vjernika, koji su se svaki dan okupljali na obiteljskoj molitvi i slali poneko muško dijete u svećenike. Premda je bila nepismena, Barbara je gajila visoke želje za svoju djecu. Mnogo godina nakon Alojzijeva zaređenja rekla mu je kako se tajno zavjetovala da će triput tjedno postiti ako Bog u Lojzeka, kako su zvali mladog Stepinca od milja, usadi želju za svećenićkim pozivom. No, ona ga nikada nije prisiljavala da krene tim putem.
Završio je četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. godine kad mu je bilo 11 godina, poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18-og rođendana pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku regimentu i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazli u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božije na Trsatu kako bi slušao drugu misu. U 1. svjetskom ratu borio se na talijanskoj fronti; u srpnju 1918. biva ranjen u nogu, te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austro-Ugarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve na vjernost, stovrena je Jugoslavenska legija koja je poslana da se bori na Solunskoj fronti. Stepinac je javio kao dobrovoljac. Otpušten je iz logora i poslan u Solun gdje je proveo Božić u karanteni. Prave borbe bile su okončane i Stepinac se nakon premještanja iz Soluna u nekoliko makedonskih gradova demobilizirao u proljeće 1919. godine vratio kući.
Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva Domagoj, revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu rakalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima i vratio se pomagati ocu. Oca ovakva odluka nije razveselila ali se pomirio sa sinovljevom odlukom i dao mu da brine o jednom o najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladež. Godine 1922. u Brnu (Češka) na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je Josip počeo misliti kako je vrijeme da se Lojzek oženi i to mu je rekao. I ne samo to već mu je natuknuo dvije-tri obitelji čije bi kćerke donijele bogati miraz. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija kako bi on imao dom za svoju buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak. Ali on je birao po svojoj volji i odlučio pisati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole, pamteći je kao dobru kršćansku djevojku s kojom bi mogao zasnovati pravu katoličku obitelj. Ona se s obitelji preselila u Zagreb i prosidba putem pisma ju je iznenadila. Odgovorila je da pristaje, ali usput ga upozorila da je ona siromašna, a on bogat i da bi to moglo poslije biti na uštrb njihova braka. On je odgovorio kako se više nada da će ona donijeti obilje Božjih blagoslova i obećao da nikad neće ni spomenuti njezino siromaštvo. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. Tražio je od nje da nijednog dana ne propusti otići u crkvu i moliti Božji blagoslov za njihov brak. No, s vremenom Stepinac je pisao sve rijeđe i sa sve manje interesa. Marija je shvatila kako neće moći biti onakva supruga kakvu od nje Stepinac očekuje. Zato mu je vratila prsten teška srca i sa suzama u očima, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njena pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.
Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Bio je uvjeren da u Lojzeku tinja poziv i da ga treba samo potaknuti da to sam spozna. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećenićkom pozivu. I dalje pun sumnji Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta, gdje se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Lojzek mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck (Austrija), gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru. Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje pa Lojzek je prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. O ovoj svojoj odluci Stepinac nije razgovarao s roditeljima, nego je bez uvoda iznenadio majku kada je već sve bilo sređeno. Majka je vijest dočekala s velikom radošću, a otac nije potezao pitanje novca. Napokon je u listopadu 1924. u svojoj 26-oj godini krenuo u Rim gdje će provesti idućih 7 godina.
Zaređen je u jesen 1930. u crkvi sv. Petra Kazinija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih Svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite na Gregorijanskom sveučilištu, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj. Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika te je podnio molbu da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. No, Stepinac nije mirovao već je nagovorio nadbiskupa Bauera da izda okružnicu, 25. studenog 1931., kojom je osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.
Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80 rođendan i došlo je vrijeme da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papinog blagoslova. Nakon podosta kandidata koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac što je pozitivno utjecalo na kralja.
Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja.
Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi zakletvu kralju u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije biće optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom. Nakon smrti nadbiskupa Bauera u 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.
Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. godine. Tako je Stepinac prekršio svoju zakletvu vjernosti kralju.
Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov. Idila nije dugo trajala jer je već 22. svibnja Stepinac prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi na rukavu Davidovu zvijezdu: Oduzeti svaku mogućnost opstanka članovima drugih naroda ili rasa i obilježiti ih žigom srama pitanje je čovječnosti i morala... ni ogrezli preljubnici niti bludnice nisu obilježeni vidljivim znakovima. Međutim, da bi odobrovoljio vlasti predložio je da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadokađujući tako državi troškove izrade.
Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Stepinac piše Paveliću: Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu katoličke crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede poslao je povjerljivu okružnicu svećenstvu: Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.
Nekoliko mjeseci prije kapitulacije Italije, 24. veljače 1943. Stepinac piše Paveliću: Sam jasenovački logor sramotna je mrlja na časti NDH. Poglavniče! Onome tko me gleda kao svećenika i biskupa govorim s Kristom na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine... To je sramota za Hrvatsku. Iste godine, 31. listopada na jednoj propovijedi optužuje rasnu podjelu: Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase kao tvorevine Božje... Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom... Sistem strijeljanja talaca zbog zločina kojemu se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nikad nije urodio dobrim plodom... No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan.
Istovremeno bivao je opsjednut grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U sklopu tog ponekad čudnog ponašanja čak je osudio Savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944. godine, a gdje su njemačke snage imale jaka uporišta: ... Hrvati hoće ... da sami odlučuju o svojoj sudbini, da žive životom koji je dostojan svjesnoga, kulturnoga i ponosnoga naroda... neće da budu tuđe roblje. To je pravi i jedini razlog zašto su bombardirani hrvatski gradovi. A koja je izlika? Zato da Hrati budu oslobođeni! ... Angloameričke bombe učinile su nas manjim i siromašnijim narodom... Onaj koji je rekao 'Osveta je moja i ja ću je vratiti' sigurno će nas zaštiti od angloameričkog terora kao što nas je spasio od drugih naših neprijatelja.
Vidjeviši da se bliži kraj njegovoj vladavina, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru katoličke crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo. U Zagrebu su partizanske snage mirno umarširale 8. svibnja 1945. godine. Prvih nekoliko mjeseci nove vlasti odnosi Crkve i novih vlastodržaca bili su sasvim solidni. No, takav odnos nije dugo potrajao jer nakon što je Stepinac obznanio pastirsko pismo, koje se trebalo pročitati u svakoj crkvi, u kojem se osuđuje neke poteze nove vlasti došlo je do sukoba. Na rekaciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.
Dana 18. rujna 1946. godine u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.
No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje da će Stepinac biti uhapšen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donešena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice.
Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu, nekadašnji samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu gdje se svaki dan služio misu. Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 i spremao se za misu koju je govorio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947. majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.
Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. godine i prebačen u Krašić gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitaju, pisanju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Isprva ga policija nije pratila, ali nešto kasnije bio je pod stalnom prismotrom. Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu gdje je župnik Vranković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.
Dana 29. studenog 1952., na Dan Republike, Vatikan je objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je polycythemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti Fiat voluntas tua (Budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
Nadbiskup-koadjutor Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebi je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).
Napomena: Slijedi nastavak "Stepinac i Zidovi
Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. srpnja 1898. kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg dijeteta. Trebalo je da se netko brine za njegovo kućanstvo i djecu, a izbor je pao na Barbaru Penić. Skromnu, pobožnu djevojku, vrijednu u kući i na imanju, premda nije znala ni čitati ni pisati. Josip je bio napredan poljoprivrednik koje je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba. Bila je to tipična seljačka obitelj marljivih težaka i pobožnih vjernika, koji su se svaki dan okupljali na obiteljskoj molitvi i slali poneko muško dijete u svećenike. Premda je bila nepismena, Barbara je gajila visoke želje za svoju djecu. Mnogo godina nakon Alojzijeva zaređenja rekla mu je kako se tajno zavjetovala da će triput tjedno postiti ako Bog u Lojzeka, kako su zvali mladog Stepinca od milja, usadi želju za svećenićkim pozivom. No, ona ga nikada nije prisiljavala da krene tim putem.
Završio je četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. godine kad mu je bilo 11 godina, poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18-og rođendana pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku regimentu i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazli u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božije na Trsatu kako bi slušao drugu misu. U 1. svjetskom ratu borio se na talijanskoj fronti; u srpnju 1918. biva ranjen u nogu, te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austro-Ugarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve na vjernost, stovrena je Jugoslavenska legija koja je poslana da se bori na Solunskoj fronti. Stepinac je javio kao dobrovoljac. Otpušten je iz logora i poslan u Solun gdje je proveo Božić u karanteni. Prave borbe bile su okončane i Stepinac se nakon premještanja iz Soluna u nekoliko makedonskih gradova demobilizirao u proljeće 1919. godine vratio kući.
Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva Domagoj, revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu rakalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima i vratio se pomagati ocu. Oca ovakva odluka nije razveselila ali se pomirio sa sinovljevom odlukom i dao mu da brine o jednom o najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladež. Godine 1922. u Brnu (Češka) na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je Josip počeo misliti kako je vrijeme da se Lojzek oženi i to mu je rekao. I ne samo to već mu je natuknuo dvije-tri obitelji čije bi kćerke donijele bogati miraz. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija kako bi on imao dom za svoju buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak. Ali on je birao po svojoj volji i odlučio pisati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole, pamteći je kao dobru kršćansku djevojku s kojom bi mogao zasnovati pravu katoličku obitelj. Ona se s obitelji preselila u Zagreb i prosidba putem pisma ju je iznenadila. Odgovorila je da pristaje, ali usput ga upozorila da je ona siromašna, a on bogat i da bi to moglo poslije biti na uštrb njihova braka. On je odgovorio kako se više nada da će ona donijeti obilje Božjih blagoslova i obećao da nikad neće ni spomenuti njezino siromaštvo. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. Tražio je od nje da nijednog dana ne propusti otići u crkvu i moliti Božji blagoslov za njihov brak. No, s vremenom Stepinac je pisao sve rijeđe i sa sve manje interesa. Marija je shvatila kako neće moći biti onakva supruga kakvu od nje Stepinac očekuje. Zato mu je vratila prsten teška srca i sa suzama u očima, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njena pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.
Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Bio je uvjeren da u Lojzeku tinja poziv i da ga treba samo potaknuti da to sam spozna. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećenićkom pozivu. I dalje pun sumnji Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta, gdje se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Lojzek mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck (Austrija), gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru. Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje pa Lojzek je prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. O ovoj svojoj odluci Stepinac nije razgovarao s roditeljima, nego je bez uvoda iznenadio majku kada je već sve bilo sređeno. Majka je vijest dočekala s velikom radošću, a otac nije potezao pitanje novca. Napokon je u listopadu 1924. u svojoj 26-oj godini krenuo u Rim gdje će provesti idućih 7 godina.
Zaređen je u jesen 1930. u crkvi sv. Petra Kazinija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih Svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite na Gregorijanskom sveučilištu, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj. Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika te je podnio molbu da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. No, Stepinac nije mirovao već je nagovorio nadbiskupa Bauera da izda okružnicu, 25. studenog 1931., kojom je osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.
Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80 rođendan i došlo je vrijeme da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papinog blagoslova. Nakon podosta kandidata koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac što je pozitivno utjecalo na kralja.
Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja.
Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi zakletvu kralju u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije biće optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom. Nakon smrti nadbiskupa Bauera u 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.
Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. godine. Tako je Stepinac prekršio svoju zakletvu vjernosti kralju.
Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov. Idila nije dugo trajala jer je već 22. svibnja Stepinac prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi na rukavu Davidovu zvijezdu: Oduzeti svaku mogućnost opstanka članovima drugih naroda ili rasa i obilježiti ih žigom srama pitanje je čovječnosti i morala... ni ogrezli preljubnici niti bludnice nisu obilježeni vidljivim znakovima. Međutim, da bi odobrovoljio vlasti predložio je da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadokađujući tako državi troškove izrade.
Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Stepinac piše Paveliću: Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu katoličke crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede poslao je povjerljivu okružnicu svećenstvu: Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.
Nekoliko mjeseci prije kapitulacije Italije, 24. veljače 1943. Stepinac piše Paveliću: Sam jasenovački logor sramotna je mrlja na časti NDH. Poglavniče! Onome tko me gleda kao svećenika i biskupa govorim s Kristom na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine... To je sramota za Hrvatsku. Iste godine, 31. listopada na jednoj propovijedi optužuje rasnu podjelu: Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase kao tvorevine Božje... Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom... Sistem strijeljanja talaca zbog zločina kojemu se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nikad nije urodio dobrim plodom... No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan.
Istovremeno bivao je opsjednut grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U sklopu tog ponekad čudnog ponašanja čak je osudio Savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944. godine, a gdje su njemačke snage imale jaka uporišta: ... Hrvati hoće ... da sami odlučuju o svojoj sudbini, da žive životom koji je dostojan svjesnoga, kulturnoga i ponosnoga naroda... neće da budu tuđe roblje. To je pravi i jedini razlog zašto su bombardirani hrvatski gradovi. A koja je izlika? Zato da Hrati budu oslobođeni! ... Angloameričke bombe učinile su nas manjim i siromašnijim narodom... Onaj koji je rekao 'Osveta je moja i ja ću je vratiti' sigurno će nas zaštiti od angloameričkog terora kao što nas je spasio od drugih naših neprijatelja.
Vidjeviši da se bliži kraj njegovoj vladavina, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru katoličke crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo. U Zagrebu su partizanske snage mirno umarširale 8. svibnja 1945. godine. Prvih nekoliko mjeseci nove vlasti odnosi Crkve i novih vlastodržaca bili su sasvim solidni. No, takav odnos nije dugo potrajao jer nakon što je Stepinac obznanio pastirsko pismo, koje se trebalo pročitati u svakoj crkvi, u kojem se osuđuje neke poteze nove vlasti došlo je do sukoba. Na rekaciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.
Dana 18. rujna 1946. godine u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.
No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje da će Stepinac biti uhapšen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donešena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice.
Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu, nekadašnji samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu gdje se svaki dan služio misu. Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 i spremao se za misu koju je govorio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947. majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.
Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. godine i prebačen u Krašić gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitaju, pisanju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Isprva ga policija nije pratila, ali nešto kasnije bio je pod stalnom prismotrom. Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu gdje je župnik Vranković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.
Dana 29. studenog 1952., na Dan Republike, Vatikan je objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je polycythemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti Fiat voluntas tua (Budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
Nadbiskup-koadjutor Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebi je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).
Napomena: Slijedi nastavak "Stepinac i Zidovi
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#56 Re: Historijske zanimljivosti
Stepinac i Židovi
Odmah po uspostavi Nezavisne države Hrvatske, ustaški je režim, potaknut od nacističke njemačke, počeo sustavni progon Židova, a kasnije i Roma (vidi članak Holokaust u NDH), kao i progon Srba (vidi članak Srbi u NDH). Katolička je crkva prosvjedovala protiv tih mjera, a osobito je agilan bio nadbiskup Alojzije Stepinac. Odlučno je osuđivao rasističku teoriju i na njoj zasnovanu praksu, te pokušavao pomoći u pojedinim slučajevima. U tome je imao samo ograničeni uspjeh, ali nekoliko stotina Židova je spašeno njegovim osobnim zalaganjem, kao i zalaganjem drugih svećenika i predstavnika Svete Stolice u NDH. Postoje zamjerke da ni on ni Katolička crkva u cjelini nisu učinili sve što su mogli i trebali.
Stepinac je osuđivao rasizam i prije rata, primjerice u propovijedi na Staru godinu 1938., u skladu s enciklikom Mit brenender Sorge iz 1937. u kojoj papa Pio XI. osuđuje rasizam i nacionalsocijalističko učenje uopće. (Goldstein, str. 42)
Katolička crkva u Hrvatskoj i progoni Židova
Crkva se usprotivila rasističkim zakonima, po kojima su Židovima proglašavani i kršćani, pa čak i oni, kojima su oba roditelje bila kršćani i koji sa Židovstvom više nikakve veze nemaju. Taj rasni pristup, u doba nacističke Njemačke (Nürnberški zakoni) bitno je različit od klasičnih opravdanja za progon Židova, koja su se temeljila na njihovoj vjeri.
Jure Krišto razlaže da se Katolička crkva u Hrvatskoj uglavnom ograničila na zaštitu katolika ne zbog sebičnosti i uskogrudnosti, nego zato jer nije imala mogućnosti zaštiti od progona sve.
Svuda u Europi pod nacističkom paskom Crkva je pokušavala zaštiti barem pokrštene Židove. O njenoj politici vode se polemike i drugdje, ne samo u Hrvatkoj, sa sličnim osudama i obranama.
Stepinčevi dopisi Artukoviću i Paveliću
Već 23. travnja 1941, kada je čuo da se pripremaju rasni zakoni, Stepinac piše ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću moleći ga da se uzmu u obzir oni Židovi koji su postali kršćani.
Dopis Andriji Artukoviću 22. svibnja 1941
Na dan donošenja odredbe da Židovi moraju nositi žutu traku sa znakom, 22. svibnja 1941, Stepinac ponovo piše Artukoviću. Žali se na »sve strože i strože odredbe koje pogađaju jednako i krive i nedužne«. Podupire međutim načelnu potrebu za odredbama za zaštitu Države od nenarodnih i protunarodnih elemenata: »Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elemti ne odlučuju o Državi i narodu.«
Međutim, pri donošenju takvih odredbi moraju se poštovati norme čovječnosti i morala: »Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A mioralni zakoni vrijede ne samo za život pojedincaca nego i za državnu upravu.«
S obzirom da su odredbe već donesene i nema realnih izgleda da budu povučene, Stepinac apelira na Artukovića da se njihovo djelovanje u provedbi ublaži.
»Molim Vas, Gospodine Ministre, da izdate shodne naloge da se židovski i ostlai slični zakoni (mjere protiv Srba idr.) provode tako, da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo. (…) Posebice Vas molim, Gospodine ministre, da imate obzira prema pokrštenim članovima židovske rase.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51)
Dopis Artukoviću od 30. svibnja 1941.
Malo kasnije, 30. svibnja 1941, Stepinac šalje još jedan opširan dopis Artukoviću, nastojeći zaštiti »katolike koji su na katolicizam prešli iz židovske vjeroispovijesti« i »neke druge vađne interese katolicizma i katoličke Crkve«. Ne dovodeći u pitanje sam pojam "arijevstva" niti zakone uperene protiv židovske zajednice, »protiv koje se zajednice Hrvatski narod ovim zakonima želi obraniti«, kaže da bi u provedbi zakonskih odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda trebalo voditi računa da se one ne primjenjuju u potpunosti, ili uopće ne, na katolike nearijevce.
Židovi koji su prihvatili katoličanstvo time su »posvjedočili, da se žele sasvim asimilirati s narodom u kome žive«. Stepinac se poziva na to da je »baš katolicizam bio onaj kohezioni i asimilatorni faktor, koji je vezao pojedine dijelove našeg hrvatskog naroda u jednu cjelinu i koji je brojne strane elemente nacionalizirao«. Iako nisu arijevci, treba ih izdvojiti od židovske sredine »jer je njihov prelaz na kršćanstvo njih izvrgnuo preziru i ruglu (…) kao što je to od prvih vijekova kršćanstva do danas svagdje bilo u analognim slučajevima«. Njih treba zaštititi kao katolike, a također i zato jer iskazuju »pozitivne arijske osobine«.
Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941.
Povodom slanja Srba i Židova u logore Stepinac je poslao dopis poglavniku Anti Paveliću 21. srpnja 1941. Načelno ne dovodi u pitanje slanje u logore, ali apelira na humani postupak pri transportu, te da se logorašima osigura dovoljno hrane, liječnička pomoć i mogućnost kontakata s obitelji. Jedino se za katolike konvertite (tj. Židove koji su prešli na katoličanstvo), te za starce, nemoćnike, bolesnike i djecu zalaže da budu pošteđeni deportacije. Kada se konvertiti ipak smještaju u logore, moli da budu odjeljeni od Židova mojsijeve vjeroispovjesti.
Taj je dopis u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze. Oni koji Stepinca osuđuju, navode ga kao dokaz licemjerja, s obzirom da samu ideju "sabirnih" logora ne dovodi u pitanje, te imajući u vidu masovne likvidacije koje su u to doba već u tijeku. No moguće ga je shvatiti i kao dokaz istinske brige i pokušaja da se u danim okolnostima, gdje Crkva nema stvarnog utjecaja, barem malo ublaže ljudske patnje, uz laskanje onome tko ima vlast: »Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori.«
»Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postpuka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među itma, koji se deportiraju, imade u novije vrijeme i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem. (…) odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju. (…) Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublažavanja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi, b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta, c) da se interniranima daje dovolja hrana, d) da se bolesnima omogući liječnička njega, e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji.« (Krišto 2, dokument br. 64, str. 77–78)
U svojim propovijedima i govorima, kao i u nekim kasnijim službenim dopisima, Stepinac nastupa šire i oštrije, zauzimajući se za sve žrtve progona. Tako u pismu Artukoviću od 7. ožujka 1942. moli da se spriječi »svako nepravedno posutpanje protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnivo predbaciti«.
Propovijedi protiv rasizma
Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, te praksi koja se iz te teorije izvodi.
»Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narod pred iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.« Stepinac spominje da je Crkva dizala glas protiv boljševika, masona, pa i »plaćene nearijske štampe«, a zatim se vraća na osnovnu temu: »Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.« Osim rase, on spominje i "narode", imajući nedvosmisleno u vidu progone Srba. (Krišto 2, dokument br. 216, str. 224–225) Francuski konzul (višijevskog režima) preveo je propovijed na francuski i poslao je svojoj vladi, pa je tako očuvana u francuskom arhivu.
Jednako odlučno nastupio je i u propovijedi od 14. ožujka 1943. Nasuprot rasističkim teorijama i postupcima, ističe dostojanstvo svake ljudske osobe i neotuđiva ljudska prava koja se iz toga izvode. »Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.« (cit. str. 304)
Posebna zauzimanja za Židove
8. svibnja 1943. Stepinac podržava molbu Židovske bogoštovne općine u Zagrebu da joj se dozvoli rad za one koji su još ostali na slobodi. Stepinac i Marcone zauzimali su se za Židove katolike (konverntite, ali bezuspješno: svi su u svibnju 1943. uhićeni i odvedeni u Njemačku. Ostali su samo oni u mješanim brakovima. (Krišto, str. 310)
Stepinčevim zauzimanjem spašeni su starci i starice, koji su boravili u Židovskom umirovljeničkom domu Lavoslav Schwarz. Dana 8. prosinca 1943. sve štićenike doma Stepinac iselio na crkveno imanje u Brezovici, gdje je nadogradio još jednu prostoriju i uzdržavao dom do kraja rata. (Krišto, str. 313) Slavko Goldstein iznio je da su švicarski Židovi slali novac za njihovo izdržavanje, ali i on odaje priznanje Stepincu za taj postupak.
Biskupska konferencija
Hrvatska biskupska konferencija (tada zvana Hrvatski Katolički Episkopat), sa svoje prve konferencije od uspostave NDH, izdala je 18. studenoga 1941. Rezoluciju kojom traže da se antižidovske mjere ne primjenjuju na Židove koji su prešli u Katoličku crkvu. (Krišto, str. 281-282)
Je li to bila preblaga reakcija, s obzirom na to da je genocid već bio u tijeku, sa masovnim mučenjima i likvidacijama? Biskupi su o tome bili obavješteni: neposredno prije te konferencije Stepinac je od jednog bjegunca iz logora Jasenovac čuo o strahotama koje se u Jasenovcu događaju. Rasplakao se i njegov iskaz umnožio je i podjelio biskupima. Ali, smatra Krišto, i on i drugi znali su da nište ne mogu učiniti, pa zato o tome ništa javno ni ne govore.
Predstavnik Svete Stolice u NDH
Za Židove u NDH zauzimali su se i predstavnik Sv. Stolice u H. R. Marcone i njegov tajnik G. Massuci. Marcone je u srpnju 1942. razgovarao sa Eugenom Kvaternikom. U dopisu Svetoj stolici od 17. srpnja 1942. piše da je »njemačka je vlada naložila gore navedenom ( Kvaterniku)' da u razdoblju od šest mjeseci svi Židovi koji borave u hrvatskoj državi moraju biti prebačeni u Njemačku, gdje su, po onome što mi je iznio sam Kvaternik, u posljednje vrijeme ubijena dva milijuna Židova.« (Krišto 3, cit. na str. 290-291) To je izgleda bilo prvi put, da Sv. Stolica čuje za provođenje "konačnog rješenja" u Njemačkoj.
Ocjena Stepinčevog i Crkvenog djelovanja
Nažalost, gore navedeni napori imali su tek ograničeni uspjeh. Nekoliko stotina Židova sa područja NDH preživjelo je rat zahvaljujući zalaganjima Stepinca, drugih hrvatskih svećenika te predstavnika Svete Stolice.
Može se dobiti utisak da su istupi i akcije Alojzija Stepinca, Hrvatske biskupske konferencije i Svete Stolice bili premlaki, manjkavi i ograničeni. Protiv toga može se iznijeti da su oni, svjesni situacije, pokušavali postići ono što je realno moguće.
Stepinac je otvoreno i odlučno osudio rasističku teoriju i šovinističku ideologiju, te na njima zasnovane progone kako Židova, tako i Srba. Crkva je imala svoja ograničenja, predrasude i interese, ali sa zločinima genocida koje su počinili nacisti i ustaše ona se ne može povezati.
(Nije) pravednik među narodima
Dvaput je bio podnesen prijedlog izraelskom memorijalnom centru holokausta Yad Vashem da se Stepincu za njegove zasluge u spašavanju Židova dodijeli priznanje Pravednik među narodima. Prvi put je godine 1970. prijedlog podnio Amiel Shomrony, koji je 1941.-1943. bio tajnik zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera i osobno je bio glasnik između dvojice vjerskih vođa.
Drugi put prijedlog podnosi 1994. zajedno s Igorom Primorcem. Prijedlog je oba puta odbijen. Pritom nije nijekana činjenica da je pomagao Židovima, nego je osporeno da je to činio dovodeći u opasnost vlastiti život, što je jedan od uvjeta za dodjelu naslova pravednika među narodima.
Napomena: Ako neko ima i druge tekstove, bilo bi dobro da ih prezentira, jer kao sto vidomo, dva puta je predlagan za dodjelu priznanja " Pravednik medju narodima" i oba puta je odbijen.
Pozdrav Zah.
Odmah po uspostavi Nezavisne države Hrvatske, ustaški je režim, potaknut od nacističke njemačke, počeo sustavni progon Židova, a kasnije i Roma (vidi članak Holokaust u NDH), kao i progon Srba (vidi članak Srbi u NDH). Katolička je crkva prosvjedovala protiv tih mjera, a osobito je agilan bio nadbiskup Alojzije Stepinac. Odlučno je osuđivao rasističku teoriju i na njoj zasnovanu praksu, te pokušavao pomoći u pojedinim slučajevima. U tome je imao samo ograničeni uspjeh, ali nekoliko stotina Židova je spašeno njegovim osobnim zalaganjem, kao i zalaganjem drugih svećenika i predstavnika Svete Stolice u NDH. Postoje zamjerke da ni on ni Katolička crkva u cjelini nisu učinili sve što su mogli i trebali.
Stepinac je osuđivao rasizam i prije rata, primjerice u propovijedi na Staru godinu 1938., u skladu s enciklikom Mit brenender Sorge iz 1937. u kojoj papa Pio XI. osuđuje rasizam i nacionalsocijalističko učenje uopće. (Goldstein, str. 42)
Katolička crkva u Hrvatskoj i progoni Židova
Crkva se usprotivila rasističkim zakonima, po kojima su Židovima proglašavani i kršćani, pa čak i oni, kojima su oba roditelje bila kršćani i koji sa Židovstvom više nikakve veze nemaju. Taj rasni pristup, u doba nacističke Njemačke (Nürnberški zakoni) bitno je različit od klasičnih opravdanja za progon Židova, koja su se temeljila na njihovoj vjeri.
Jure Krišto razlaže da se Katolička crkva u Hrvatskoj uglavnom ograničila na zaštitu katolika ne zbog sebičnosti i uskogrudnosti, nego zato jer nije imala mogućnosti zaštiti od progona sve.
Svuda u Europi pod nacističkom paskom Crkva je pokušavala zaštiti barem pokrštene Židove. O njenoj politici vode se polemike i drugdje, ne samo u Hrvatkoj, sa sličnim osudama i obranama.
Stepinčevi dopisi Artukoviću i Paveliću
Već 23. travnja 1941, kada je čuo da se pripremaju rasni zakoni, Stepinac piše ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću moleći ga da se uzmu u obzir oni Židovi koji su postali kršćani.
Dopis Andriji Artukoviću 22. svibnja 1941
Na dan donošenja odredbe da Židovi moraju nositi žutu traku sa znakom, 22. svibnja 1941, Stepinac ponovo piše Artukoviću. Žali se na »sve strože i strože odredbe koje pogađaju jednako i krive i nedužne«. Podupire međutim načelnu potrebu za odredbama za zaštitu Države od nenarodnih i protunarodnih elemenata: »Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elemti ne odlučuju o Državi i narodu.«
Međutim, pri donošenju takvih odredbi moraju se poštovati norme čovječnosti i morala: »Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A mioralni zakoni vrijede ne samo za život pojedincaca nego i za državnu upravu.«
S obzirom da su odredbe već donesene i nema realnih izgleda da budu povučene, Stepinac apelira na Artukovića da se njihovo djelovanje u provedbi ublaži.
»Molim Vas, Gospodine Ministre, da izdate shodne naloge da se židovski i ostlai slični zakoni (mjere protiv Srba idr.) provode tako, da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo. (…) Posebice Vas molim, Gospodine ministre, da imate obzira prema pokrštenim članovima židovske rase.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51)
Dopis Artukoviću od 30. svibnja 1941.
Malo kasnije, 30. svibnja 1941, Stepinac šalje još jedan opširan dopis Artukoviću, nastojeći zaštiti »katolike koji su na katolicizam prešli iz židovske vjeroispovijesti« i »neke druge vađne interese katolicizma i katoličke Crkve«. Ne dovodeći u pitanje sam pojam "arijevstva" niti zakone uperene protiv židovske zajednice, »protiv koje se zajednice Hrvatski narod ovim zakonima želi obraniti«, kaže da bi u provedbi zakonskih odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda trebalo voditi računa da se one ne primjenjuju u potpunosti, ili uopće ne, na katolike nearijevce.
Židovi koji su prihvatili katoličanstvo time su »posvjedočili, da se žele sasvim asimilirati s narodom u kome žive«. Stepinac se poziva na to da je »baš katolicizam bio onaj kohezioni i asimilatorni faktor, koji je vezao pojedine dijelove našeg hrvatskog naroda u jednu cjelinu i koji je brojne strane elemente nacionalizirao«. Iako nisu arijevci, treba ih izdvojiti od židovske sredine »jer je njihov prelaz na kršćanstvo njih izvrgnuo preziru i ruglu (…) kao što je to od prvih vijekova kršćanstva do danas svagdje bilo u analognim slučajevima«. Njih treba zaštititi kao katolike, a također i zato jer iskazuju »pozitivne arijske osobine«.
Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941.
Povodom slanja Srba i Židova u logore Stepinac je poslao dopis poglavniku Anti Paveliću 21. srpnja 1941. Načelno ne dovodi u pitanje slanje u logore, ali apelira na humani postupak pri transportu, te da se logorašima osigura dovoljno hrane, liječnička pomoć i mogućnost kontakata s obitelji. Jedino se za katolike konvertite (tj. Židove koji su prešli na katoličanstvo), te za starce, nemoćnike, bolesnike i djecu zalaže da budu pošteđeni deportacije. Kada se konvertiti ipak smještaju u logore, moli da budu odjeljeni od Židova mojsijeve vjeroispovjesti.
Taj je dopis u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze. Oni koji Stepinca osuđuju, navode ga kao dokaz licemjerja, s obzirom da samu ideju "sabirnih" logora ne dovodi u pitanje, te imajući u vidu masovne likvidacije koje su u to doba već u tijeku. No moguće ga je shvatiti i kao dokaz istinske brige i pokušaja da se u danim okolnostima, gdje Crkva nema stvarnog utjecaja, barem malo ublaže ljudske patnje, uz laskanje onome tko ima vlast: »Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori.«
»Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postpuka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među itma, koji se deportiraju, imade u novije vrijeme i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem. (…) odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju. (…) Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublažavanja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi, b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta, c) da se interniranima daje dovolja hrana, d) da se bolesnima omogući liječnička njega, e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji.« (Krišto 2, dokument br. 64, str. 77–78)
U svojim propovijedima i govorima, kao i u nekim kasnijim službenim dopisima, Stepinac nastupa šire i oštrije, zauzimajući se za sve žrtve progona. Tako u pismu Artukoviću od 7. ožujka 1942. moli da se spriječi »svako nepravedno posutpanje protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnivo predbaciti«.
Propovijedi protiv rasizma
Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, te praksi koja se iz te teorije izvodi.
»Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narod pred iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.« Stepinac spominje da je Crkva dizala glas protiv boljševika, masona, pa i »plaćene nearijske štampe«, a zatim se vraća na osnovnu temu: »Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.« Osim rase, on spominje i "narode", imajući nedvosmisleno u vidu progone Srba. (Krišto 2, dokument br. 216, str. 224–225) Francuski konzul (višijevskog režima) preveo je propovijed na francuski i poslao je svojoj vladi, pa je tako očuvana u francuskom arhivu.
Jednako odlučno nastupio je i u propovijedi od 14. ožujka 1943. Nasuprot rasističkim teorijama i postupcima, ističe dostojanstvo svake ljudske osobe i neotuđiva ljudska prava koja se iz toga izvode. »Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.« (cit. str. 304)
Posebna zauzimanja za Židove
8. svibnja 1943. Stepinac podržava molbu Židovske bogoštovne općine u Zagrebu da joj se dozvoli rad za one koji su još ostali na slobodi. Stepinac i Marcone zauzimali su se za Židove katolike (konverntite, ali bezuspješno: svi su u svibnju 1943. uhićeni i odvedeni u Njemačku. Ostali su samo oni u mješanim brakovima. (Krišto, str. 310)
Stepinčevim zauzimanjem spašeni su starci i starice, koji su boravili u Židovskom umirovljeničkom domu Lavoslav Schwarz. Dana 8. prosinca 1943. sve štićenike doma Stepinac iselio na crkveno imanje u Brezovici, gdje je nadogradio još jednu prostoriju i uzdržavao dom do kraja rata. (Krišto, str. 313) Slavko Goldstein iznio je da su švicarski Židovi slali novac za njihovo izdržavanje, ali i on odaje priznanje Stepincu za taj postupak.
Biskupska konferencija
Hrvatska biskupska konferencija (tada zvana Hrvatski Katolički Episkopat), sa svoje prve konferencije od uspostave NDH, izdala je 18. studenoga 1941. Rezoluciju kojom traže da se antižidovske mjere ne primjenjuju na Židove koji su prešli u Katoličku crkvu. (Krišto, str. 281-282)
Je li to bila preblaga reakcija, s obzirom na to da je genocid već bio u tijeku, sa masovnim mučenjima i likvidacijama? Biskupi su o tome bili obavješteni: neposredno prije te konferencije Stepinac je od jednog bjegunca iz logora Jasenovac čuo o strahotama koje se u Jasenovcu događaju. Rasplakao se i njegov iskaz umnožio je i podjelio biskupima. Ali, smatra Krišto, i on i drugi znali su da nište ne mogu učiniti, pa zato o tome ništa javno ni ne govore.
Predstavnik Svete Stolice u NDH
Za Židove u NDH zauzimali su se i predstavnik Sv. Stolice u H. R. Marcone i njegov tajnik G. Massuci. Marcone je u srpnju 1942. razgovarao sa Eugenom Kvaternikom. U dopisu Svetoj stolici od 17. srpnja 1942. piše da je »njemačka je vlada naložila gore navedenom ( Kvaterniku)' da u razdoblju od šest mjeseci svi Židovi koji borave u hrvatskoj državi moraju biti prebačeni u Njemačku, gdje su, po onome što mi je iznio sam Kvaternik, u posljednje vrijeme ubijena dva milijuna Židova.« (Krišto 3, cit. na str. 290-291) To je izgleda bilo prvi put, da Sv. Stolica čuje za provođenje "konačnog rješenja" u Njemačkoj.
Ocjena Stepinčevog i Crkvenog djelovanja
Nažalost, gore navedeni napori imali su tek ograničeni uspjeh. Nekoliko stotina Židova sa područja NDH preživjelo je rat zahvaljujući zalaganjima Stepinca, drugih hrvatskih svećenika te predstavnika Svete Stolice.
Može se dobiti utisak da su istupi i akcije Alojzija Stepinca, Hrvatske biskupske konferencije i Svete Stolice bili premlaki, manjkavi i ograničeni. Protiv toga može se iznijeti da su oni, svjesni situacije, pokušavali postići ono što je realno moguće.
Stepinac je otvoreno i odlučno osudio rasističku teoriju i šovinističku ideologiju, te na njima zasnovane progone kako Židova, tako i Srba. Crkva je imala svoja ograničenja, predrasude i interese, ali sa zločinima genocida koje su počinili nacisti i ustaše ona se ne može povezati.
(Nije) pravednik među narodima
Dvaput je bio podnesen prijedlog izraelskom memorijalnom centru holokausta Yad Vashem da se Stepincu za njegove zasluge u spašavanju Židova dodijeli priznanje Pravednik među narodima. Prvi put je godine 1970. prijedlog podnio Amiel Shomrony, koji je 1941.-1943. bio tajnik zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera i osobno je bio glasnik između dvojice vjerskih vođa.
Drugi put prijedlog podnosi 1994. zajedno s Igorom Primorcem. Prijedlog je oba puta odbijen. Pritom nije nijekana činjenica da je pomagao Židovima, nego je osporeno da je to činio dovodeći u opasnost vlastiti život, što je jedan od uvjeta za dodjelu naslova pravednika među narodima.
Napomena: Ako neko ima i druge tekstove, bilo bi dobro da ih prezentira, jer kao sto vidomo, dva puta je predlagan za dodjelu priznanja " Pravednik medju narodima" i oba puta je odbijen.
Pozdrav Zah.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#57 Re: Historijske zanimljivosti
Vjerujem da smo svi citali o zavrsnim operacijama u Drugom svjestkom ratu na prostorima Slovenije, gdje se danas otkopavaju masovne grobnice, za koje se i ranije znalo ali nije bilo hrabrosti da se o njima govori.U nekoliko nastavaka imam namjeru prezentirati tekstove, iz kojih se ipak moze i nesto novo saznati.
Pozdrav Zah
Gardisti opet sa četničkim šubarama
Prema M. Miniću, dr Ante Pavelić je u znak zahvalnosti sa saradnju darovao đeneralu Đukiću zlatni sat sa lancem na koji je utisnut Pavelićev monogram. O pregovorima opunomoćenika Draže Mihailovića sa Antom Pavelićem u Zagrebu piše i general Milan Basta u knjizi Rat je završen sedam dana kasnije. Uhvaćeni general NDH Đuro Grujić izjavio je na suđenju da je prisustvovao razgovoru Dražinog izaslanika generala Svetislava Đukića i Ante Pavelića i da je Dražin izaslanik nudio saradnju četnika s Pavelićem. Draža Mihailović je 15. i 23. aprila 1945. slao svog izaslanika dr Ranka Brašića Paveliću i nadbiskupu Stepincu kako bi se ostvarila saradnja u borbi protiv boljševizma. Basta, dalje, navodi da je Draža Mihailović uputio dvojicu svojih komandanata, Dragoslava Račića i Neška Nedića, u Zagreb 6. aprila 1945. godine, u pratnji njemačkog potporučnika, s njemačkom komandantu Balkana, generalu fon Leru da od njega i Pavelića traže oružje i slobodan prolaz prema Sloveniji i Austriji. Dražini komandanti pozvali su se na ranije sklopljeni sporazum između Njemaca i četničkih jedinica popa Đujića, kojima je dozvoljen prolaz preko teritorije NDH na Zapad.
U nedostatku autentičnih izvora nije lako sklopiti mozaik jednog tragičnog događaja o kome se različito pisalo u redovima četničke emigracije. Analizom literature i oskudnih izvora nameće se pitanje: zašto su hrvatske snage omogućile prolaz preko Hrvatske naroda i vojske koje je predvodio vojvoda Momčilo Đujić, a pokušaj prolaza crnogorskih četnika s Pavlom Đurišićem na čelu završio se masovnim pogibijama i teškim stradanjima.
Iz raspoložive dokumentacije prije bi se moglo zaključiti da je stradanje Pavla Đurišića i njegovih trupa na Lijevče Polju dio njegovih veza sa dr Sekulom Drljevićem i njihovog sporazuma od 16. marta 1945. godine. Drljević je za potporu potpisanog sporazuma s Đurišićem imao na raspolaganju dio hrvatske vojske pod komandom generala Metikoša i pukovnika, ranijeg jugoslovenskog majora Džala. Pavle Đurišić je iskoristio sporazum s Drljevićem da se oslobodi velikog broja svojih ranjenika, bolesnika i izbjeglica, a onda je otkazao sporazum, kojim ga je priznao za „Vrhovnog komandanta Crne Gore".
Potvrdu ovih navoda nalazimo u knjizi Milana Baste Rat je završen sedam dana kasnije (str. 462): „... Izvještaj Pavelićevog generalštaba od 4. aprila 1945. govori o sukobu Drljevića i Đurišića. Crnogorski nacionalisti (10.000 do 12.000) stigli su u svom pokretu prema zapadu do Lijevča Polja i ceste Banja Luka - Bosanska Gradiška. Crnogorske vođe otkazale su poslušnost svome vrhovnom komandantu dr Sekuli Drljeviću".
Sudbina četničke grupacije koja je s Pavlom Đurišićem pokušala da se probije prema Sloveniji bila je katastrofalna. Najveći dio njih bio je likvidiran. Mali dio grupe uspio je da iskoristi haotično stanje i da se prebaci prema zapadu, a ostali dio, ostavši bez vođstva, pripojen je Drljevićevim jedinicama i usmjeren prema austrijskoj granici.
Istog dana (10. aprila) pošto je formirana Crnogorska narodna vojska izdato je naređenje za pokret izbjegličkom narodu, koji je bio formacijski organizovan po ranijem uzusu - pripadnosti srezu. Dotadašnjeg komandanta zbjega Svetozara Dobrašinovića zamijenio je kapetan Milatović, rodom iz Danilovgrada. Lakši bolesnici i ranjenici raspoređeni su po principu izbjeglica, a teži bolesnici od tifusa i ranjenici ostali su u bolnici u Staroj Gradiški, pod izgovorom da će se o njima starati „naročito određene osobe". Sa njima je u zgradi bolnice ostao, teško bolestan od tifusa, Leko Lalić, komandant Pete divizije četnika Pavla Đurišića.
Za izbjeglim narodom, lakšim bolesnicima i ranjenicima, kretale su se novoformirane Drljevićeve jedinice, pod nadzorom i komandom Boška Agrama i Vukosava Drljevića. Put ih je vodio prema selima nedaleko od željezničke stanice Okučani. Tu su ostali do 21. aprila, toplo prihvaćeni od lokalnog srpskog stanovništva, koje je stradalo od ustaša. Istog dana kada je Đurišić sa svojim najistaknutijim komandantima i intelektualcima odveden brodom prema Jasenovcu, izbjeglice i vojska Drljevića dobili su naređenje za pokret prema Jasenovcu, desnom obalom rijeke Save.
U Novskoj crnogorske jedinice našle su brojne hrvatske izbjeglice sa teritorije Bosne i Slavonije, koje su bježale prema Zagrebu. Put crnogorskih izbjeglica i četnika vodio je u pravcu Banove Jaruge, prema varošici Kupina, Voldoderu, Popovači, Ivanić Gradu. Na ovom putu kolona je skoro svakodnevno bila mitraljirana i bombardovana iz aviona, pa je kretanje bilo oprezno i u razvučenom poretku, po manjim skupinama.
Dana 29. aprila 1945. zbjeg i jedinice su se pribirale u blizini Drugog Sela, radi novog rasporeda za pokret.
U to vrijeme četničke snage Crne Gore i izbjeglice, pod komandom Drljevićevih ljudi, nalazile su se u okolini Zagreba, razdvojene i udaljene jedne od drugih i preko pedeset kilometara. Dana 6. maja 1945. godine ove jedinice su zbacile nametnuto vođstvo, postavljeno u tvrđavi Stare Gradiške, prikupile sopstvene snage i nastavile kretanje preko Hrvatske ka Sloveniji. Kao centar za prikupljanje svih jedinica određen je Zidani Most. Izmučeni narod i dio jedinica 7. maja 1945. godine najvećim dijelom prošao je kroz Zagreb.
Najveći dio jedinica Crne Gore i Boke napustio je Hrvatsku i prešao na teritoriju Slovenije tokom 7. maja s velikim oduševljenjem - „svi smo u duši osetili lakost", a članovi lične garde Sekule Drljevića, poslije prelaza mosta na rijeci Sutli, sa hrvatske na slovenačku stranu, postrojeni poskidali su kape sa glava, koje im je Drljević nametnuo i bacili ih sa obale u rijeku „iz džepova i torbaka, gardisti su izvadili šajkače i četničke šubare sa amblemima, stavili na glave i veselo zapevali četničke pesme", piše M. Minić. Uvrijeđeni komandant garde Burić krenuo je sa svojom pratnjom i ustašama da urazumi dotadašnje gardiste, ali je bio preduhitren.
Narednog dana stigli su na teritoriju Slovenije i bolesnici i ranjenici. Njih je obezbjeđivao sa posebnom jedinicom i starao se o njihovom prebacivanju Ilija Medenica, novi rukovodilac.
Kretanje crnogorskih četnika i naroda sa bolesnim i ranjenim nastavljeno je kroz Sloveniju pravcem Brežnica, Krško, Savince, Radeče, Zidani Most. Na prostoru ispred Krškog, kolonu su mitraljirali i bombardovali avioni, nanijevši joj velike gubitke.
Put od Radeče do Zidanog Mosta bio je zakrčen napuštenom i uništenom njemačkom artiljerijom, tenkovima, automobilima i drugim motorizacijom, koja nije mogla zbog svoje težine da bude prevezena preko oštećenih mostova kod Zidanog Mosta. Sve je to otežavalo i usporavalo kretanje četničkih jedinicama, koje su tamo 8. maja pristizale u područje Zidanog Mosta. Usamljeni, opkoljeni i napadnuti od snaga NOVJ, četnici su se probijali kako je ko mogao. Jedan dio jedinca probijao se uz rijeku Savu prema Ljubljani. Snalažljive, koje su imali dosta novaca, plaćeni vodiči prebacivali su u Italiju. Veći dio jedinica poslije proboja pošao je od Zidanog Mosta dolinom rijeke Savinje prema Celju. Teški ranjenici i bolesnici od tifusa, njih oko tri stotine, pali su u partizanske ruke. Kakva je bila njihova sudbina teško je pouzdano reći, mada u emigrantskoj literaturi stoji da su svi na licu mjesta ubijeni, a njihovi leševi bačeni u rijeku Savu. Grupa od oko dvije hiljade četnika koja se probijala prema Ljubljani takođe je stradala u okršajima sa snagama NOVJ, a mnogi zarobljenici bili su likvidirani i „pobacani u jamu Toško Čelo". Sa tom grupom uništena su i dva puka dobrovoljaca, oko četiri hiljade boraca, koji su bili upućeni iz Slovenije u pomoć četnicima Đurišića.
Slijedi nastavak.
Pozdrav Zah
Gardisti opet sa četničkim šubarama
Prema M. Miniću, dr Ante Pavelić je u znak zahvalnosti sa saradnju darovao đeneralu Đukiću zlatni sat sa lancem na koji je utisnut Pavelićev monogram. O pregovorima opunomoćenika Draže Mihailovića sa Antom Pavelićem u Zagrebu piše i general Milan Basta u knjizi Rat je završen sedam dana kasnije. Uhvaćeni general NDH Đuro Grujić izjavio je na suđenju da je prisustvovao razgovoru Dražinog izaslanika generala Svetislava Đukića i Ante Pavelića i da je Dražin izaslanik nudio saradnju četnika s Pavelićem. Draža Mihailović je 15. i 23. aprila 1945. slao svog izaslanika dr Ranka Brašića Paveliću i nadbiskupu Stepincu kako bi se ostvarila saradnja u borbi protiv boljševizma. Basta, dalje, navodi da je Draža Mihailović uputio dvojicu svojih komandanata, Dragoslava Račića i Neška Nedića, u Zagreb 6. aprila 1945. godine, u pratnji njemačkog potporučnika, s njemačkom komandantu Balkana, generalu fon Leru da od njega i Pavelića traže oružje i slobodan prolaz prema Sloveniji i Austriji. Dražini komandanti pozvali su se na ranije sklopljeni sporazum između Njemaca i četničkih jedinica popa Đujića, kojima je dozvoljen prolaz preko teritorije NDH na Zapad.
U nedostatku autentičnih izvora nije lako sklopiti mozaik jednog tragičnog događaja o kome se različito pisalo u redovima četničke emigracije. Analizom literature i oskudnih izvora nameće se pitanje: zašto su hrvatske snage omogućile prolaz preko Hrvatske naroda i vojske koje je predvodio vojvoda Momčilo Đujić, a pokušaj prolaza crnogorskih četnika s Pavlom Đurišićem na čelu završio se masovnim pogibijama i teškim stradanjima.
Iz raspoložive dokumentacije prije bi se moglo zaključiti da je stradanje Pavla Đurišića i njegovih trupa na Lijevče Polju dio njegovih veza sa dr Sekulom Drljevićem i njihovog sporazuma od 16. marta 1945. godine. Drljević je za potporu potpisanog sporazuma s Đurišićem imao na raspolaganju dio hrvatske vojske pod komandom generala Metikoša i pukovnika, ranijeg jugoslovenskog majora Džala. Pavle Đurišić je iskoristio sporazum s Drljevićem da se oslobodi velikog broja svojih ranjenika, bolesnika i izbjeglica, a onda je otkazao sporazum, kojim ga je priznao za „Vrhovnog komandanta Crne Gore".
Potvrdu ovih navoda nalazimo u knjizi Milana Baste Rat je završen sedam dana kasnije (str. 462): „... Izvještaj Pavelićevog generalštaba od 4. aprila 1945. govori o sukobu Drljevića i Đurišića. Crnogorski nacionalisti (10.000 do 12.000) stigli su u svom pokretu prema zapadu do Lijevča Polja i ceste Banja Luka - Bosanska Gradiška. Crnogorske vođe otkazale su poslušnost svome vrhovnom komandantu dr Sekuli Drljeviću".
Sudbina četničke grupacije koja je s Pavlom Đurišićem pokušala da se probije prema Sloveniji bila je katastrofalna. Najveći dio njih bio je likvidiran. Mali dio grupe uspio je da iskoristi haotično stanje i da se prebaci prema zapadu, a ostali dio, ostavši bez vođstva, pripojen je Drljevićevim jedinicama i usmjeren prema austrijskoj granici.
Istog dana (10. aprila) pošto je formirana Crnogorska narodna vojska izdato je naređenje za pokret izbjegličkom narodu, koji je bio formacijski organizovan po ranijem uzusu - pripadnosti srezu. Dotadašnjeg komandanta zbjega Svetozara Dobrašinovića zamijenio je kapetan Milatović, rodom iz Danilovgrada. Lakši bolesnici i ranjenici raspoređeni su po principu izbjeglica, a teži bolesnici od tifusa i ranjenici ostali su u bolnici u Staroj Gradiški, pod izgovorom da će se o njima starati „naročito određene osobe". Sa njima je u zgradi bolnice ostao, teško bolestan od tifusa, Leko Lalić, komandant Pete divizije četnika Pavla Đurišića.
Za izbjeglim narodom, lakšim bolesnicima i ranjenicima, kretale su se novoformirane Drljevićeve jedinice, pod nadzorom i komandom Boška Agrama i Vukosava Drljevića. Put ih je vodio prema selima nedaleko od željezničke stanice Okučani. Tu su ostali do 21. aprila, toplo prihvaćeni od lokalnog srpskog stanovništva, koje je stradalo od ustaša. Istog dana kada je Đurišić sa svojim najistaknutijim komandantima i intelektualcima odveden brodom prema Jasenovcu, izbjeglice i vojska Drljevića dobili su naređenje za pokret prema Jasenovcu, desnom obalom rijeke Save.
U Novskoj crnogorske jedinice našle su brojne hrvatske izbjeglice sa teritorije Bosne i Slavonije, koje su bježale prema Zagrebu. Put crnogorskih izbjeglica i četnika vodio je u pravcu Banove Jaruge, prema varošici Kupina, Voldoderu, Popovači, Ivanić Gradu. Na ovom putu kolona je skoro svakodnevno bila mitraljirana i bombardovana iz aviona, pa je kretanje bilo oprezno i u razvučenom poretku, po manjim skupinama.
Dana 29. aprila 1945. zbjeg i jedinice su se pribirale u blizini Drugog Sela, radi novog rasporeda za pokret.
U to vrijeme četničke snage Crne Gore i izbjeglice, pod komandom Drljevićevih ljudi, nalazile su se u okolini Zagreba, razdvojene i udaljene jedne od drugih i preko pedeset kilometara. Dana 6. maja 1945. godine ove jedinice su zbacile nametnuto vođstvo, postavljeno u tvrđavi Stare Gradiške, prikupile sopstvene snage i nastavile kretanje preko Hrvatske ka Sloveniji. Kao centar za prikupljanje svih jedinica određen je Zidani Most. Izmučeni narod i dio jedinica 7. maja 1945. godine najvećim dijelom prošao je kroz Zagreb.
Najveći dio jedinica Crne Gore i Boke napustio je Hrvatsku i prešao na teritoriju Slovenije tokom 7. maja s velikim oduševljenjem - „svi smo u duši osetili lakost", a članovi lične garde Sekule Drljevića, poslije prelaza mosta na rijeci Sutli, sa hrvatske na slovenačku stranu, postrojeni poskidali su kape sa glava, koje im je Drljević nametnuo i bacili ih sa obale u rijeku „iz džepova i torbaka, gardisti su izvadili šajkače i četničke šubare sa amblemima, stavili na glave i veselo zapevali četničke pesme", piše M. Minić. Uvrijeđeni komandant garde Burić krenuo je sa svojom pratnjom i ustašama da urazumi dotadašnje gardiste, ali je bio preduhitren.
Narednog dana stigli su na teritoriju Slovenije i bolesnici i ranjenici. Njih je obezbjeđivao sa posebnom jedinicom i starao se o njihovom prebacivanju Ilija Medenica, novi rukovodilac.
Kretanje crnogorskih četnika i naroda sa bolesnim i ranjenim nastavljeno je kroz Sloveniju pravcem Brežnica, Krško, Savince, Radeče, Zidani Most. Na prostoru ispred Krškog, kolonu su mitraljirali i bombardovali avioni, nanijevši joj velike gubitke.
Put od Radeče do Zidanog Mosta bio je zakrčen napuštenom i uništenom njemačkom artiljerijom, tenkovima, automobilima i drugim motorizacijom, koja nije mogla zbog svoje težine da bude prevezena preko oštećenih mostova kod Zidanog Mosta. Sve je to otežavalo i usporavalo kretanje četničkih jedinicama, koje su tamo 8. maja pristizale u područje Zidanog Mosta. Usamljeni, opkoljeni i napadnuti od snaga NOVJ, četnici su se probijali kako je ko mogao. Jedan dio jedinca probijao se uz rijeku Savu prema Ljubljani. Snalažljive, koje su imali dosta novaca, plaćeni vodiči prebacivali su u Italiju. Veći dio jedinica poslije proboja pošao je od Zidanog Mosta dolinom rijeke Savinje prema Celju. Teški ranjenici i bolesnici od tifusa, njih oko tri stotine, pali su u partizanske ruke. Kakva je bila njihova sudbina teško je pouzdano reći, mada u emigrantskoj literaturi stoji da su svi na licu mjesta ubijeni, a njihovi leševi bačeni u rijeku Savu. Grupa od oko dvije hiljade četnika koja se probijala prema Ljubljani takođe je stradala u okršajima sa snagama NOVJ, a mnogi zarobljenici bili su likvidirani i „pobacani u jamu Toško Čelo". Sa tom grupom uništena su i dva puka dobrovoljaca, oko četiri hiljade boraca, koji su bili upućeni iz Slovenije u pomoć četnicima Đurišića.
Slijedi nastavak.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#58 Re: Historijske zanimljivosti
Prevara britanske komande
Glavnina četničkih jedinica, koja se probijala kroz borbu, prema Celju, prošla je 9. maja kroz grad, koji je bio „okićen zastavama sa srpom i čekićem". Istog dana Njemačka je kapitulirala, a vođstvo četničkih jedinica nije se moglo povezati kako bi donijelo zajedničku odluku o pravcu daljeg kretanja.
Obezglavljeni i posve iznemogli, pod snažnim napadima snaga NOVJ, četnici su se i ovdje razdvojili i krenuli u dva pravca. Više i nije postojala vojnička organizacija, jer je većina oficira i drugog komandnog kadra bila nestala. Osjećaj bespomoćnosti bio je najteži. „Koračaš, koračaš a ne znaš kuda ideš". U jedinicama stalna pometnja. Nije lako vojsci u kojoj nema reda i discipline, a četnici su to već odavno bili. Već kod Zidanog Mosta vojska je bila posve razbijena". O ranjenicima više niko nije vodio računa, a zaštitni dio jedinica sve je više zaostajao za prethodnicom, u čijem je sastavu bila i komanda. Iz Celja je jedna grupa četničkih jedinca i izbjeglica pošla prema Kamniku, s namjerom da preko planinskih prevoja stignu u Klagenfurt, u Austriju, gdje se nalazila vrhovna komanda britanske vojske za Austriju. Veliku grupu izbjeglica snage NOVJ su lako zarobile i odvele u logor u blizini Kamnika. Ostale četničke snage (oko 1.500) predvođene majorima: Kujovićem, Kasalovićem, sudijom - kapetanom Ljubom Minićem, advokatom N.S. Svilokosom i Lekom Šoškićem - probijale su se poslije borbi i prešle preko Karavanki u više pravaca u Austriju. Došavši u Austriju, u blizini naselja Marija Rajna, četnici su stupili u kontakt sa Englezima, koji su ih razoružali i uputili u logor u Vetrinju kod Klagenfurta. U tom logoru već su se nalazili slovenački domobrani i izbjeglice iz Slovenije, kao i tri puka Ljotićevih dobrovoljaca, sa jednim dijelom u Vilahu. Zahvaljujući znanju engleskog jezika i svojoj snalažljivosti, advokat Svilokos, sa malom grupom svojih ljudi, uspio je da izbjegne odvođenje u logor i da iz engleske zone pređe u američku zonu u Austriji.
Engleska vojna komanda u sporazumu sa vladom u Jugoslaviji donijela je odluku o vraćanju četnika i slovenačkih domobrana u otadžbinu i njihovoj predaji vlastima. U tom smislu britanska vojna komanda u Vetrinju kod Klagenfurta pregovarala je 22. i 23. maja 1945. sa vođstvom četnika i slovenačkih domobrana, kako bi ih privoljela na dobrovoljni povratak u otadžbinu. Pošto nije dobila njihov pristanak, britanska komanda je pribjegla prevari, tvrdeći da se u Italiji formira jugoslovenska vojska kralja Petra II i da u taj sastav treba da uđu svi Jugosloveni koji su izbjegli u Austriju. Ponudili su i transport za prevoz jedinica iz Austrije u Italiju. Ponuda je prihvaćena sa oduševljenjem i zahvalnošću savezniku, i već 24. maja iz Vetrina je pošao prvi transport, koji su sačinjavali tri puka dobrovoljaca. Drugim transportom (25. i 26. maja) pošli su crnogorski četnici, njih oko 1.500, a treći transport organizovan je od 27. do 31. maja. Umjesto obećanog prevoza u Italiju srpski dobrovoljci, četnici i slovenački domobrani, uz budnu pratnju naoružanih britanskih jedinica i tenkova dovezeni su do stanice Podrožac, gdje se nalazio prihvatni logor. Tu su pretreseni, oduzeti su im revolveri, a uzimani su im i satovi i prstenje. Poslije pretresa, koji nije bio naročito strog, pod jakim obezbjeđenjem naređeno je četnicima da ulaze u vagone već pripremljene kompozicije. Pod prinudom, vojnici su ulazili u stočne vagone, a vrata su poslije popune prostora odmah spolja zatvarana i plombirana. Već tu na stanici Podrožac kod pojedinaca se javila sumnja, uvjerenje da kompozicije neće biti upućena prema Italiji, već nazad u Jugoslaviju, pa su protestvovali kod britanskih pratilaca, na šta su engleski vojnici silom reagovali, a mnoge i ranili. Pojedince koje su teško ranili vratili su u Klagenfurt u bolnicu, a zatim predali jedinicama NOBJ. To je za pojedince bila šansa da prežive, da poslije oporavka, kada im je bilo jasno da su prevareni, pobjegnu iz bolnice. Na taj način je uspio da se spase kapetan Milatović, u jednom periodu komandant izbjeglog naroda, ranjenika i bolesnika.
Transport od Vetrina do željezničke stanice Podrožac na Dravi obavljen je kamionima. Prema sjećanju jednog od preživjelih, Neđeljka J. Tijanića, čitava kolona brojila je dvadeset osam kamiona, sa po trideset šest četnika u svakom pojedničano, što znači da je to bio transport od preko hiljadu ljudi u jednom danu. On piše: ,,Tek tada nam je bilo jasno da smo naseli časnoj reči britanskih oficira, datoj u ime njihove komande i imperije''. Kompozicije vozova stizale su nekoliko dana, po utvrđenom planu i zadržavane na prostoru od Jasenica do Ljubljane. Na pojedinim stanicama i improvizovanim logorima, uz brojnu pratnju naoružanih partizana, popisivani su zarobljeni četnici i slovenački domobrani, zatim odvođeni po grupama vezani „izolovanom telefonskom žicom - na gubilišta u šume kod Tadovljice, Turjaka, Škofje Loke, Križme Jame, Kočevskog Roga... i drugih stratišta". Sa svih ovih gubilišta pojedinci su uspjeli da pobjegnu. Prema navodima M. Minića, sa gubilišta kod Radovljice na Savi uspjeli su da pobjegnu Miljan Marsenić i Stevan Praščević, oba iz sreza andrijevačkog, a na mostu kod Radovljice i Todor Miletić iz Goranskog - Piva. Sa stratišta, u blizini mjesta Sveti Arah, pobjegao je i Mihailo P. Minić, sreski načelnik u Kolašinu, i o tome ostavio svjedočenje u knjizi Rasute kosti, a na putu prema gubilištu uspio je da pobjegne i Neđeljko J. Tijanić. Pogubno su prošli mnogi četnici koji su 9. maja 1945. godine bili zarobljeni u blizni Celja, a zatim su iz logora izvođeni na gubilište - Teharje. Prema jednoj verziji, među njima su bili mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa oko šezdeset sveštenika i Savo Vuletić. Prema ovom navodu, Joanikije Lipovac i Savo Vuletić odvedeni su iz Celja za Beograd i poslije saslušanja u Beogradu „posljednji put su viđeni na željezničkoj stanici u Mladenovcu".
Sa stratišta u Sloveniji pobjegao je mali broj ljudi i oni su, uglavnom, uspjeli da pređu granicu Austrije i Italije, i najčešće dospjeli u SAD. Većina je ostavila svoje pisane uspomene na te dane stradanja. Mnoge izbjeglice koje su stigle do Vetrinja spasilo je saznanje da su četničke i domobranske jedinice umjesto u Italiju stigle u Jugoslaviju i predate na milost i nemilost Titovim snagama. Povratak Todora Miletića, rodom iz Pive, koji je uspio da pobjegne sa strelišta, kao i drugih četnika i domobrana i njihova obavještenja narodu i britanskoj komandi, uticali su na vojnu komandu u Klagenfurtu da odustane od daljeg nasilnog vraćanja u Jugoslaviju. Kozačke snage vratile su se nazad da pronađu drugo mjesto za prelaz u Austriju, a ustašama je stigao pojačanje koje je predvodio general Boban. Sa njima su došli Drljevićevi ljudi: Boško Agram, Vukosav Drljević i Dušan Krivokapić, stvarajući plan za napad i proboj prema Dravogradu. Plan je predviđao iznenadni napad bombaša na partizanka utvrđenja u Dravogradu. Agram je tražio da se 150 boraca iz redova četnika javi za planiranu akciju. Međutim, niko se nije javio. Zatim su Agram, Drljević i Krivokapić izdavali oštra i prijeteća naređenja pozivajući se na vojničke obaveze, ali se niko na te pozive i prijetnje nije obazirao. Četnici su tražili da im se dodijeli poseban položaj za borbu, što ustaški komandatninijesu prihvatili. Inače, Agram, Drljević i Krivopakić nijesu se smjeli pojaviti među četnicima, nego su svoja naređenja saopštavali preko svojih zaštitnika, ustaških komandanata.
Slijedi nastavak III
Glavnina četničkih jedinica, koja se probijala kroz borbu, prema Celju, prošla je 9. maja kroz grad, koji je bio „okićen zastavama sa srpom i čekićem". Istog dana Njemačka je kapitulirala, a vođstvo četničkih jedinica nije se moglo povezati kako bi donijelo zajedničku odluku o pravcu daljeg kretanja.
Obezglavljeni i posve iznemogli, pod snažnim napadima snaga NOVJ, četnici su se i ovdje razdvojili i krenuli u dva pravca. Više i nije postojala vojnička organizacija, jer je većina oficira i drugog komandnog kadra bila nestala. Osjećaj bespomoćnosti bio je najteži. „Koračaš, koračaš a ne znaš kuda ideš". U jedinicama stalna pometnja. Nije lako vojsci u kojoj nema reda i discipline, a četnici su to već odavno bili. Već kod Zidanog Mosta vojska je bila posve razbijena". O ranjenicima više niko nije vodio računa, a zaštitni dio jedinica sve je više zaostajao za prethodnicom, u čijem je sastavu bila i komanda. Iz Celja je jedna grupa četničkih jedinca i izbjeglica pošla prema Kamniku, s namjerom da preko planinskih prevoja stignu u Klagenfurt, u Austriju, gdje se nalazila vrhovna komanda britanske vojske za Austriju. Veliku grupu izbjeglica snage NOVJ su lako zarobile i odvele u logor u blizini Kamnika. Ostale četničke snage (oko 1.500) predvođene majorima: Kujovićem, Kasalovićem, sudijom - kapetanom Ljubom Minićem, advokatom N.S. Svilokosom i Lekom Šoškićem - probijale su se poslije borbi i prešle preko Karavanki u više pravaca u Austriju. Došavši u Austriju, u blizini naselja Marija Rajna, četnici su stupili u kontakt sa Englezima, koji su ih razoružali i uputili u logor u Vetrinju kod Klagenfurta. U tom logoru već su se nalazili slovenački domobrani i izbjeglice iz Slovenije, kao i tri puka Ljotićevih dobrovoljaca, sa jednim dijelom u Vilahu. Zahvaljujući znanju engleskog jezika i svojoj snalažljivosti, advokat Svilokos, sa malom grupom svojih ljudi, uspio je da izbjegne odvođenje u logor i da iz engleske zone pređe u američku zonu u Austriji.
Engleska vojna komanda u sporazumu sa vladom u Jugoslaviji donijela je odluku o vraćanju četnika i slovenačkih domobrana u otadžbinu i njihovoj predaji vlastima. U tom smislu britanska vojna komanda u Vetrinju kod Klagenfurta pregovarala je 22. i 23. maja 1945. sa vođstvom četnika i slovenačkih domobrana, kako bi ih privoljela na dobrovoljni povratak u otadžbinu. Pošto nije dobila njihov pristanak, britanska komanda je pribjegla prevari, tvrdeći da se u Italiji formira jugoslovenska vojska kralja Petra II i da u taj sastav treba da uđu svi Jugosloveni koji su izbjegli u Austriju. Ponudili su i transport za prevoz jedinica iz Austrije u Italiju. Ponuda je prihvaćena sa oduševljenjem i zahvalnošću savezniku, i već 24. maja iz Vetrina je pošao prvi transport, koji su sačinjavali tri puka dobrovoljaca. Drugim transportom (25. i 26. maja) pošli su crnogorski četnici, njih oko 1.500, a treći transport organizovan je od 27. do 31. maja. Umjesto obećanog prevoza u Italiju srpski dobrovoljci, četnici i slovenački domobrani, uz budnu pratnju naoružanih britanskih jedinica i tenkova dovezeni su do stanice Podrožac, gdje se nalazio prihvatni logor. Tu su pretreseni, oduzeti su im revolveri, a uzimani su im i satovi i prstenje. Poslije pretresa, koji nije bio naročito strog, pod jakim obezbjeđenjem naređeno je četnicima da ulaze u vagone već pripremljene kompozicije. Pod prinudom, vojnici su ulazili u stočne vagone, a vrata su poslije popune prostora odmah spolja zatvarana i plombirana. Već tu na stanici Podrožac kod pojedinaca se javila sumnja, uvjerenje da kompozicije neće biti upućena prema Italiji, već nazad u Jugoslaviju, pa su protestvovali kod britanskih pratilaca, na šta su engleski vojnici silom reagovali, a mnoge i ranili. Pojedince koje su teško ranili vratili su u Klagenfurt u bolnicu, a zatim predali jedinicama NOBJ. To je za pojedince bila šansa da prežive, da poslije oporavka, kada im je bilo jasno da su prevareni, pobjegnu iz bolnice. Na taj način je uspio da se spase kapetan Milatović, u jednom periodu komandant izbjeglog naroda, ranjenika i bolesnika.
Transport od Vetrina do željezničke stanice Podrožac na Dravi obavljen je kamionima. Prema sjećanju jednog od preživjelih, Neđeljka J. Tijanića, čitava kolona brojila je dvadeset osam kamiona, sa po trideset šest četnika u svakom pojedničano, što znači da je to bio transport od preko hiljadu ljudi u jednom danu. On piše: ,,Tek tada nam je bilo jasno da smo naseli časnoj reči britanskih oficira, datoj u ime njihove komande i imperije''. Kompozicije vozova stizale su nekoliko dana, po utvrđenom planu i zadržavane na prostoru od Jasenica do Ljubljane. Na pojedinim stanicama i improvizovanim logorima, uz brojnu pratnju naoružanih partizana, popisivani su zarobljeni četnici i slovenački domobrani, zatim odvođeni po grupama vezani „izolovanom telefonskom žicom - na gubilišta u šume kod Tadovljice, Turjaka, Škofje Loke, Križme Jame, Kočevskog Roga... i drugih stratišta". Sa svih ovih gubilišta pojedinci su uspjeli da pobjegnu. Prema navodima M. Minića, sa gubilišta kod Radovljice na Savi uspjeli su da pobjegnu Miljan Marsenić i Stevan Praščević, oba iz sreza andrijevačkog, a na mostu kod Radovljice i Todor Miletić iz Goranskog - Piva. Sa stratišta, u blizini mjesta Sveti Arah, pobjegao je i Mihailo P. Minić, sreski načelnik u Kolašinu, i o tome ostavio svjedočenje u knjizi Rasute kosti, a na putu prema gubilištu uspio je da pobjegne i Neđeljko J. Tijanić. Pogubno su prošli mnogi četnici koji su 9. maja 1945. godine bili zarobljeni u blizni Celja, a zatim su iz logora izvođeni na gubilište - Teharje. Prema jednoj verziji, među njima su bili mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa oko šezdeset sveštenika i Savo Vuletić. Prema ovom navodu, Joanikije Lipovac i Savo Vuletić odvedeni su iz Celja za Beograd i poslije saslušanja u Beogradu „posljednji put su viđeni na željezničkoj stanici u Mladenovcu".
Sa stratišta u Sloveniji pobjegao je mali broj ljudi i oni su, uglavnom, uspjeli da pređu granicu Austrije i Italije, i najčešće dospjeli u SAD. Većina je ostavila svoje pisane uspomene na te dane stradanja. Mnoge izbjeglice koje su stigle do Vetrinja spasilo je saznanje da su četničke i domobranske jedinice umjesto u Italiju stigle u Jugoslaviju i predate na milost i nemilost Titovim snagama. Povratak Todora Miletića, rodom iz Pive, koji je uspio da pobjegne sa strelišta, kao i drugih četnika i domobrana i njihova obavještenja narodu i britanskoj komandi, uticali su na vojnu komandu u Klagenfurtu da odustane od daljeg nasilnog vraćanja u Jugoslaviju. Kozačke snage vratile su se nazad da pronađu drugo mjesto za prelaz u Austriju, a ustašama je stigao pojačanje koje je predvodio general Boban. Sa njima su došli Drljevićevi ljudi: Boško Agram, Vukosav Drljević i Dušan Krivokapić, stvarajući plan za napad i proboj prema Dravogradu. Plan je predviđao iznenadni napad bombaša na partizanka utvrđenja u Dravogradu. Agram je tražio da se 150 boraca iz redova četnika javi za planiranu akciju. Međutim, niko se nije javio. Zatim su Agram, Drljević i Krivokapić izdavali oštra i prijeteća naređenja pozivajući se na vojničke obaveze, ali se niko na te pozive i prijetnje nije obazirao. Četnici su tražili da im se dodijeli poseban položaj za borbu, što ustaški komandatninijesu prihvatili. Inače, Agram, Drljević i Krivopakić nijesu se smjeli pojaviti među četnicima, nego su svoja naređenja saopštavali preko svojih zaštitnika, ustaških komandanata.
Slijedi nastavak III
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#59 Re: Historijske zanimljivosti
Razočarana vojska spaljuje oružje
Druga grupa četnika, koja se 9. maja 1945. godine odvojila sa namjerom da pređe granicu kod Dravograda i da stupi u vezu sa engleskom vojnom komandom u Austriji, kretala se u dugoj koloni pomiješanih boraca i izbjeglica. Sa ovom grupom četnika bili su major Vaso Vukčević i kapetan Miraš Savić, kao najstariji oficiri. Jedna grupa, koja nije imala svojih članova u zbjegu i bolesnih i ranjenih, predvođena Đolem Radoičićem iz Nikšića, udaljavala se od glavnine, na putu za Dravograd. Kada su saznali da se Dravograd nalazi u rukama snaga NOBJ, promijenili su pravac kretanja podnožjem Karavanki, ne obavijestivši glavninu o događajima kod Dravograda. Tu na prelazu u Austriju snage NOVJ postavile su zasjedu i hvatale sve one koji su nastojali da pređu granicu. U klancu kod mjesta Crnje, stiješnjeni i iznenađeni, morali su da odlože oružje a zatim su odvedeni u logor nedaleko od Kamnika. Njihova sudbina je bila ista kao i mnogih drugih zarobljenika. Uz ove grupe četnika uspio je da se spasi učitelj Zečević, rodom iz okoline Nikšića, koji je o ovome događaju ostavio zapis, kao i Velimir Radojević iz Mojkovca, Rade Božović iz Ravne Rijeke i Jovo Mitrović iz Prošćenja. Drugi dio ove grupe četnika, u kojoj je bilo izbjeglica, ranjenika i bolesnika, kretao se preko varošica Podgorja i Slovengrada za Dravograd. Ispred Dravograda su se ulogorili, da bi ispitali mogućnost daljeg kretanja. Uskoro su na istom prostoru pristizale ustaške i kozačke divizije, sa velikim brojem izbjeglica. Oni su stupili u kontakt sa partizanskim jedinicama koje su se nalazile u Dravogradu, tražeći sporazum o slobodnom prolazu za Austriju. Pregovori su od strane rukovodstva NOBJ odugovlačeni da bi dobili u vremenu za koncentraciju svojih jedinica iz Maribora, Celja, Klagenfurta i cijele Koruške. I britanska vojna komanda iz Klagenfurta pridružila je svoje jedinice snagama NOBJ, kako bi odstupnica četničkim, ustaškim i kozačkim jedinicama bila onemogućena. Na kraju, 13. maja 1945. kao odgovor na pregovore - otvorena je paljba iz artiljerijskih oruđa i minobacača po snagama kolaboracije. U snažnom okršaju bilo je mnogo mrtvih i ranjenih.
Kozačke snage vratile su se nazad da pronađu drugo mjesto za prelaz u Austriju, a ustašama je stiglo pojačanje koje je predvodio general Boban. Sa njima su došli Drljevićevi ljudi: Boško Agram, Vukosav Drljević i Dušan Krivokapić, stvarajući plan za napad i proboj prema Dravogradu. Plan je predviđao iznenadni napad bombaša na partizanska utvrđenja u Dravogradu. Agram je tražio da se 150 boraca iz redova četnika javi za planiranu akciju. Međutim, niko se nije javio. Zatim su Agram, Drljević i Krivokapić izdavali oštra i prijeteća naređenja pozivajući se na vojničke obaveze, ali se niko na te pozive i prijetnje nije obazirao. Četnici su tražili da im se dodijeli poseban položaj za borbu, što ustaški komandanti nijesu prihvatali.
Komandu nad ovim dijelom četničkih jedinica još ranije preuzeli su majori: Vaso Vukčević, Kasalović, Rajić, Savić i drugi oficiri. Oni su odlučili da četničke snage izbjegavajući sukobe promijene pravac i da dolinom rijeke Meze pokušaju prelaz granice prema Pliberku. Raspoređeni u kolonama, četnici i brojne izbjeglice su 14. maja praćene snažnom artiljerijskom vatrom, uz brojne gubitke, prelazile rijeke Mesinju i Mezu. Snage NOBJ su zarobile oko pet stotina onih koji nijesu uspjeli da pređu opasnu zonu u blizini Dravograda. Većina od njih je strijeljana. Ovdje je sa strelišta pobjegao Aco Grbović, rodom iz Andrijevice. Znatan broj vojnika i izbjeglica razbježao se po okolnim šumama, a ostali su mrtvi i teško ranjeni. Glavnina kolona, prema nekim izvorima od oko osam hiljada vojnika i izbjeglica, mada drugi tvrde da se radi o znatno manjem broju, prešla je opasnu zonu kod Dravograda i nastavila kretanje prema Plibertu u Austriji. Na tom putu nailazili su na brojne zamke. Posebno na minirane prostore koje su snage NOBJ ranije postavile. Dana 15. maja četničke snage su stigle na domak Pliberga, na Homlec polje, u podnožju Karavanki. U neposrednoj blizini nalazili su se britanski tenkovi, moćna artiljerija i brojne vojne jedinice. Istovremeno su ih nadlijetali britanski bombarderi. Tada je donijeta odluka da se u britansku vojnu komandu u Plibergu uputu delegacija na pregovore. Na pregovorima su bili: dr Nikola Jergović, major Vaso Vukčević, kapetan Miraš Savić i poslanik Velimir Jojić. Pregovori nijesu dali pozitivan rezultat.
Englezi su bili izričiti: svako da se vrati u zemlju kojoj pripada. Engleska vojna komanda, po naredbi komandanta Osme armije generala Aleksandra, neće dozvoliti nikome da boravi na teritoriji njene zone dejstva, a pošto je rat završen, svi su dužni da polože oružje i vrate se kućama. Oni koji pokušaju bjekstvo, biće uhvaćeni i silom vraćeni u zemlju, a sa takvima će se postupati kao sa ratnim krivcima.
Razočarenje u saveznike, osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti obuzeo je i vojsku i narod. Vojska lomi oružje, stavlja na gomilu, posipa barutom i spaljuje, „razočarenje prelazi u ravnodušnost prema životu". I pored toga pojedinci se nijesu mirili sa novonastalom situacijom. Bježali su u grupama, koristeći zabunu, ali je većina uskoro bila uhvaćena i ponovo se našla u rukama britanskih vojnika, a zatim nasilno predata vojsci Jugoslavije.
Umorna od svega, a najviše od ratovanja, šokirana stavom saveznika, ogromna većina se predala sudbini, još uvijek se nadajući kakvom-takvom regularnom sudu, s obzirom na to da je rat bio završen. Ali, nijesu svi bili takvog mišljenja. Jedna grupa od oko tri stotine vojnika odlučila je da se ne predaje, nego da pokuša zaobilazeći britanske jedinice, da pređe na zapad. Neki su u tome uspjeli, na primjer: Marko Vukčević, Milo, Savo, Boško, Zarija, Vaso, Mihailo i Jovan Bojanić i drugi, koji su pojedinačno ili u manjim grupama uspjeli da se otisnu u svijet. Koliko je ukupno uspjelo da pređe na zapad nije nikada pouzdano utvrđeno. Najčešće se pominje brojna od oko stotinu i pedeset ljudi.
U rano jutro 16. maja 1945. godine partizanska vojska izlazi iz šuma i poziva obezglavljeni narod i vojsku da krenu prema Mariboru. Postrojena po srezovima, kolona je uz pratnju dobro naoružanih boraca NOBJ više ličina na pogrebnu povorku nego na dojučerašnju vojsku. Kada su stigli u blizini Dravograda, razdvojili su žene i djecu od odraslih, pod izgovorom da će nastaviti put vozom. Strogost se povećavala, tako da premlaćivanja ili ubistva nijesu bila rijetka, naročito ako bi neko pokušao da na bilo koji način poremeti nametnuti poredak. Kroz Dravograd četnici su prošli kroz špalir partizanskih vojnika, koji su veselili i u pobjedničkom zanosu pjevali najčešće pjesme o Titu, a kolone zarobljenika nazivali izdajnicima i fašistima. Bilo je slučajeva prepoznavanja i izvođenja iz kolone. Uz put je bilo maltretiranja, grubog ponašanja, psovki, udaranja, oduzimanja vrijednih stvari - nakita, zabrane da usput piju vodu bez odobrenja, tjeranja da trče, a ko ne može, ostajao je po drumu. Kada su prolazili kroz Maribor, građani su pokušavali da nemoćnim ljudima u koloni dodaju vodu i hljeb, ali im je to zabranjivano.
Duga kolona vojnika stigla je u Maribor 18. maja i bila smještena u malom logoru nekoliko kilometara južno od grada. Tamo su se nalazile žene i djeca koji su od Dravograda prevezeni željeznicom. Prema navodu P. Minića, kod Maribora bilo je oko dvije hiljade žena i djece i njima je naređeno da „idu kuda ko zna". Pojedini su odmah napustili logor u Mariboru, a mnogi su ostali u blizini svojih zarobljenih članova porodice da čekaju njihovu sudbinu.
Slijedi nastavak IV
Druga grupa četnika, koja se 9. maja 1945. godine odvojila sa namjerom da pređe granicu kod Dravograda i da stupi u vezu sa engleskom vojnom komandom u Austriji, kretala se u dugoj koloni pomiješanih boraca i izbjeglica. Sa ovom grupom četnika bili su major Vaso Vukčević i kapetan Miraš Savić, kao najstariji oficiri. Jedna grupa, koja nije imala svojih članova u zbjegu i bolesnih i ranjenih, predvođena Đolem Radoičićem iz Nikšića, udaljavala se od glavnine, na putu za Dravograd. Kada su saznali da se Dravograd nalazi u rukama snaga NOBJ, promijenili su pravac kretanja podnožjem Karavanki, ne obavijestivši glavninu o događajima kod Dravograda. Tu na prelazu u Austriju snage NOVJ postavile su zasjedu i hvatale sve one koji su nastojali da pređu granicu. U klancu kod mjesta Crnje, stiješnjeni i iznenađeni, morali su da odlože oružje a zatim su odvedeni u logor nedaleko od Kamnika. Njihova sudbina je bila ista kao i mnogih drugih zarobljenika. Uz ove grupe četnika uspio je da se spasi učitelj Zečević, rodom iz okoline Nikšića, koji je o ovome događaju ostavio zapis, kao i Velimir Radojević iz Mojkovca, Rade Božović iz Ravne Rijeke i Jovo Mitrović iz Prošćenja. Drugi dio ove grupe četnika, u kojoj je bilo izbjeglica, ranjenika i bolesnika, kretao se preko varošica Podgorja i Slovengrada za Dravograd. Ispred Dravograda su se ulogorili, da bi ispitali mogućnost daljeg kretanja. Uskoro su na istom prostoru pristizale ustaške i kozačke divizije, sa velikim brojem izbjeglica. Oni su stupili u kontakt sa partizanskim jedinicama koje su se nalazile u Dravogradu, tražeći sporazum o slobodnom prolazu za Austriju. Pregovori su od strane rukovodstva NOBJ odugovlačeni da bi dobili u vremenu za koncentraciju svojih jedinica iz Maribora, Celja, Klagenfurta i cijele Koruške. I britanska vojna komanda iz Klagenfurta pridružila je svoje jedinice snagama NOBJ, kako bi odstupnica četničkim, ustaškim i kozačkim jedinicama bila onemogućena. Na kraju, 13. maja 1945. kao odgovor na pregovore - otvorena je paljba iz artiljerijskih oruđa i minobacača po snagama kolaboracije. U snažnom okršaju bilo je mnogo mrtvih i ranjenih.
Kozačke snage vratile su se nazad da pronađu drugo mjesto za prelaz u Austriju, a ustašama je stiglo pojačanje koje je predvodio general Boban. Sa njima su došli Drljevićevi ljudi: Boško Agram, Vukosav Drljević i Dušan Krivokapić, stvarajući plan za napad i proboj prema Dravogradu. Plan je predviđao iznenadni napad bombaša na partizanska utvrđenja u Dravogradu. Agram je tražio da se 150 boraca iz redova četnika javi za planiranu akciju. Međutim, niko se nije javio. Zatim su Agram, Drljević i Krivokapić izdavali oštra i prijeteća naređenja pozivajući se na vojničke obaveze, ali se niko na te pozive i prijetnje nije obazirao. Četnici su tražili da im se dodijeli poseban položaj za borbu, što ustaški komandanti nijesu prihvatali.
Komandu nad ovim dijelom četničkih jedinica još ranije preuzeli su majori: Vaso Vukčević, Kasalović, Rajić, Savić i drugi oficiri. Oni su odlučili da četničke snage izbjegavajući sukobe promijene pravac i da dolinom rijeke Meze pokušaju prelaz granice prema Pliberku. Raspoređeni u kolonama, četnici i brojne izbjeglice su 14. maja praćene snažnom artiljerijskom vatrom, uz brojne gubitke, prelazile rijeke Mesinju i Mezu. Snage NOBJ su zarobile oko pet stotina onih koji nijesu uspjeli da pređu opasnu zonu u blizini Dravograda. Većina od njih je strijeljana. Ovdje je sa strelišta pobjegao Aco Grbović, rodom iz Andrijevice. Znatan broj vojnika i izbjeglica razbježao se po okolnim šumama, a ostali su mrtvi i teško ranjeni. Glavnina kolona, prema nekim izvorima od oko osam hiljada vojnika i izbjeglica, mada drugi tvrde da se radi o znatno manjem broju, prešla je opasnu zonu kod Dravograda i nastavila kretanje prema Plibertu u Austriji. Na tom putu nailazili su na brojne zamke. Posebno na minirane prostore koje su snage NOBJ ranije postavile. Dana 15. maja četničke snage su stigle na domak Pliberga, na Homlec polje, u podnožju Karavanki. U neposrednoj blizini nalazili su se britanski tenkovi, moćna artiljerija i brojne vojne jedinice. Istovremeno su ih nadlijetali britanski bombarderi. Tada je donijeta odluka da se u britansku vojnu komandu u Plibergu uputu delegacija na pregovore. Na pregovorima su bili: dr Nikola Jergović, major Vaso Vukčević, kapetan Miraš Savić i poslanik Velimir Jojić. Pregovori nijesu dali pozitivan rezultat.
Englezi su bili izričiti: svako da se vrati u zemlju kojoj pripada. Engleska vojna komanda, po naredbi komandanta Osme armije generala Aleksandra, neće dozvoliti nikome da boravi na teritoriji njene zone dejstva, a pošto je rat završen, svi su dužni da polože oružje i vrate se kućama. Oni koji pokušaju bjekstvo, biće uhvaćeni i silom vraćeni u zemlju, a sa takvima će se postupati kao sa ratnim krivcima.
Razočarenje u saveznike, osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti obuzeo je i vojsku i narod. Vojska lomi oružje, stavlja na gomilu, posipa barutom i spaljuje, „razočarenje prelazi u ravnodušnost prema životu". I pored toga pojedinci se nijesu mirili sa novonastalom situacijom. Bježali su u grupama, koristeći zabunu, ali je većina uskoro bila uhvaćena i ponovo se našla u rukama britanskih vojnika, a zatim nasilno predata vojsci Jugoslavije.
Umorna od svega, a najviše od ratovanja, šokirana stavom saveznika, ogromna većina se predala sudbini, još uvijek se nadajući kakvom-takvom regularnom sudu, s obzirom na to da je rat bio završen. Ali, nijesu svi bili takvog mišljenja. Jedna grupa od oko tri stotine vojnika odlučila je da se ne predaje, nego da pokuša zaobilazeći britanske jedinice, da pređe na zapad. Neki su u tome uspjeli, na primjer: Marko Vukčević, Milo, Savo, Boško, Zarija, Vaso, Mihailo i Jovan Bojanić i drugi, koji su pojedinačno ili u manjim grupama uspjeli da se otisnu u svijet. Koliko je ukupno uspjelo da pređe na zapad nije nikada pouzdano utvrđeno. Najčešće se pominje brojna od oko stotinu i pedeset ljudi.
U rano jutro 16. maja 1945. godine partizanska vojska izlazi iz šuma i poziva obezglavljeni narod i vojsku da krenu prema Mariboru. Postrojena po srezovima, kolona je uz pratnju dobro naoružanih boraca NOBJ više ličina na pogrebnu povorku nego na dojučerašnju vojsku. Kada su stigli u blizini Dravograda, razdvojili su žene i djecu od odraslih, pod izgovorom da će nastaviti put vozom. Strogost se povećavala, tako da premlaćivanja ili ubistva nijesu bila rijetka, naročito ako bi neko pokušao da na bilo koji način poremeti nametnuti poredak. Kroz Dravograd četnici su prošli kroz špalir partizanskih vojnika, koji su veselili i u pobjedničkom zanosu pjevali najčešće pjesme o Titu, a kolone zarobljenika nazivali izdajnicima i fašistima. Bilo je slučajeva prepoznavanja i izvođenja iz kolone. Uz put je bilo maltretiranja, grubog ponašanja, psovki, udaranja, oduzimanja vrijednih stvari - nakita, zabrane da usput piju vodu bez odobrenja, tjeranja da trče, a ko ne može, ostajao je po drumu. Kada su prolazili kroz Maribor, građani su pokušavali da nemoćnim ljudima u koloni dodaju vodu i hljeb, ali im je to zabranjivano.
Duga kolona vojnika stigla je u Maribor 18. maja i bila smještena u malom logoru nekoliko kilometara južno od grada. Tamo su se nalazile žene i djeca koji su od Dravograda prevezeni željeznicom. Prema navodu P. Minića, kod Maribora bilo je oko dvije hiljade žena i djece i njima je naređeno da „idu kuda ko zna". Pojedini su odmah napustili logor u Mariboru, a mnogi su ostali u blizini svojih zarobljenih članova porodice da čekaju njihovu sudbinu.
Slijedi nastavak IV
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#60 Re: Historijske zanimljivosti
Marš smrti
Prema Borivoju M. Karapandžiću, masovna strijeljanja predatih zarobljenika su izvršena: na planini Pohorju i oko Maribora i na „maršu smrti" strijeljano je oko 200.000 Hrvata, koji su dotjerani iz Pliberka (Blajburga); u šumama oko Kočevja, a naročito u tzv. Kočevskom Rogu strijeljano je oko 12.000 Slovenaca, oko tri hiljade srpskih dobrovoljaca, oko hiljadu crnogorskih četnika i oko hiljadu Rusa bjelogardejaca. Ovih 12.000 zarobljenika predatih partizanima poticalo je iz logora Vetrinje, koji se nalazio blizu Celovca (Klagenfurta). U literaturi na srpskohrvatskom podrobno je u više varijanata opisana predaja kolaboracionista od strane Engleza partizanima. Britanska vojna komanda je 23. maja 1945. godine saopštila vojničkim starješinama u vetrinjskom logoru, kod Celovca, da cjelokupno ljudstvo treba da bude spremno za pokret radi prebacivanja u sastav Istaknutog dijela štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske, koji se nalazi u Italiji. Sjutradan su ukrcavani i prebacivani kamionima do željezničke stanice Marija Elend, gdje su zarobljenici ukrcani u željezničke vagone, koje je lokomotiva povela u pravcu jugoslovenske granice, a na vagonima se za čas našli skriveni partizani u stanici, kao straža. Među ovim vetrinjskim zarobljenicima bilo je tri hiljade srpskih dobrovoljaca, dvije hiljade i pet stotina Hrvata i dvije stotine pedeset crnogorskih četnika. U publicistici je engleski postupak okarakterisan kao „podao, mučki, kukavički, izdajnički, nedoličan ljudskog dostojanstva". Britanci su i u ovoj prilici - sa svim uvažavanjem ove izdaje u ljudskom smislu - opet razočarali Jugoslovene, jer se nijesu odlučivali prema emocijama već prema hladnim interesima, što je uopšte karakteristično u svijetu politike i javne aktivnosti. Oni su htjeli da se oslobode ove mase ljudi koji su im smetali u kretanju i manevrisanju, koje nijesu među sobom ni razlikovali; htjeli su da imaju čist prostor ukoliko dođe do konfrontacije Titove armije i Britanaca, potpomognutih Amerikancima. Tada je zaista izgledalo da će oko Trsta početi novi svjetski rat, ukoliko se Jugoslovenska armija ne povuče iz Trsta. Tito je znao da se sa Čerčilom dogovorio u Kazerti ( 1944) da nema rješavanja teritorijalnih pitanja putem osvajanja i stavljanja saveznika pred svršen čin. Na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije maja 1945. godine Tito se izjasnio da se „prebacio", te da je mislio da je „ratni paragraf da što ko osvoji da njemu i pripada", ali se tako nije desilo. Staljin nije podržao Tita u tršćanskoj krizi i jugoslovenski vođa je morao da se povlači pred angloameričkim ultimatumom. Pokazalo se kao i ranije, i poslije 1945. godine, da je to bilateralno sovjetsko-angloamerički odnos, a ne odnos zapadnih saveznika i Jugoslavije, ili poražene Italije i Jugoslavije. U strahu od eventualnog sukoba Britanci su bili zaokupljeni kako „počistiti palubu", to jest osloboditi se košmara ratnih zarobljenika i prepustiti njihovu sudbinu partizanskoj osveti.
Britanska diplomatija može izgledati cinična, perfidna, egocentrična - što je sve tačno. Samo što je sve to realno u svijetu katoličke i protestantske civilizacije. General Skot nije razaznavao ove grupe, pa ni da li su Bugari „prijatelji" ili „neprijatelji". Britanci su se kasnije pravdali da nijesu mogli pretpostaviti sudbinu izručenih ljudi, ili da su oficiri smatrali apsurdnim izručivanje ljudi njihovim smrtnim neprijateljima. Lord Nikola Betel zabilježio je u razgovoru sa generalom Skotom, koji je zarobljenike predao partizanima, da su Englezi imali veće probleme sa Titom nego sa Staljinom, jer je ovaj bio više „lijevo", agresivniji, ekspanzivniji.
Ljudstvo je dovedeno u Šent Vid, predgrađe Ljubljane, gdje se nalazio koncentracioni logor. Predati zarobljenici su bili psihički slomljeni, jer su predati partizanima kada su već računali da su izbjegli predaju dolaskom do Klagenfurta. Zarobljenici su zavaravani, kako bi se izbjeglo očajanje, da će svakome od njih suditi „Narodni sud" i to iz onog kraja odakle je bio rodom.
Iz Šent Vida zarobljenici su transportovani 28. maja u nepoznatom pravcu, zapravo u pravcu kočevskih šuma, gdje je počela likvidacija u šumama „ispred kojih je bila iskrčena čistina za strelište".
„Marš smrti" je počeo 16. maja 1945. lijevom obalom Drave prema Mariboru, na čelu sa Crnogorcima i njihovim familijama. „Križni put" Crnogoraca, među kojima je bilo dosta staraca, žena i djevojaka, završen je u pravcu Ptuja, 10 do 12 km od Maribora, u jarkovima koji su bili iskopani za protivavionske prepreke.
Engleska dokumentacija otkriva okolnosti pod kojima su britanski generali i oficiri pod „časnom riječju" da će ih odvesti u logore u dubinu Italije te nesrećnike predavali partizanima.
Ima li naših dokumenata o tome? Autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine kaže da ih do danas nije pronašao. Postavlja se logično pitanje da li se naredbe o masovnom uništavanju, masakru, daju u pisanoj formi? Pa i da su takve naredbe postojale najvjerovatnije su uništene.
STRADANJE SVEŠTENIKA
Kod Zidanog Mosta strijeljano je oko šest hiljada zarobljenih Crnogoraca sa Mitropolitom Joanikijem (Lipovcem) na čelu i sedamdeset pravoslavnih sveštenika iz Crne Gore. Međutim, ovaj pisac gubi iz vida činjenicu da su pravoslavni sveštenici ubijani i za vrijeme rata u Crnoj Gori (1941-1944), kao i u pokretu jedinica Đurišića. Što se tiče sudbine mitropolita Joanikija ostaje sporno gdje je taj visoki dostojanstvenik pravoslavne crkve završio: na Zidanom Mostu, po nekim u blizini Klagenfurta, po trećima u Jagodini, po četvrtima u Bukulji kod Aranđelovca. Izvori kojima raspolažemo govore o velikoj pogibiji pravoslavnih sveštenika i rastrojstvu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Ovi izvori su protivurječni i kada navode broj sveštenika koji su se povlačili sa vojskom i izbjeglim narodom. Pominje se broj od 56 do 76 sveštenika, koji su se sa crnogorsko-primorskim mitropolitom Joanikijem na čelu našli u dugoj odstupničkoj povorci, koja je 6. decembra 1944. godine napustila Podgoricu.
Prema istraživanju izvora i literature od devedeset i tri sveštenika, sveštenomonaških lica, teologa i bogoslova Srpske pravoslavne crkve koji su sa teritorije Crne Gore pošli sa četnicima Pavla Đurišića, preživjeli su petorica: Krsto Roganović - uspio je da pređe jugoslovensku granicu i dospije u Italiju, a kasnije je prešao u Sjedinjene Američke Države; poginuo je u saobraćajnom nesreći u SAD 1957. godine. Marko Kusovac, sveštenik sa Cetinja, vratio se u rodni kraj i prije dvedesetak godina preminuo. Jovan Jovetić, profesor Cetinjske bogoslovije, uspio je da pređe u Englesku, a zatim u Kanadu. Preminuo je 1987. u Torontu. Vlajko Vlahović, profesor Cetinjske bogoslovije prešao je u Njemačku. Krajem 1990. godine vratio se u Crnu Goru. Preminuo je dvije godine kasnije u Podgorici. Preživio je i Radojica Gajov Popović, iz Orašja, Danilovgrad, sveštenik. Poslije mnogo peripetija, Popović se obreo u Australiji. Prema navodima u knjizi Pomenik postradalih u bratoubilačkom ratu 1941-1945. u ondašnjem danilovgradskom srezu, Popović je učestvovao u prikupljanju podataka o kretanju Anta Pavelića i nabavci sigurnog oružja za Blagoja Jovovića, koji je izvršio atentat nad ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem. Nešto kasnije, sveštenik Radojica Popović gine „padom iz putničkog voza".
Slijedi nastavak V
Prema Borivoju M. Karapandžiću, masovna strijeljanja predatih zarobljenika su izvršena: na planini Pohorju i oko Maribora i na „maršu smrti" strijeljano je oko 200.000 Hrvata, koji su dotjerani iz Pliberka (Blajburga); u šumama oko Kočevja, a naročito u tzv. Kočevskom Rogu strijeljano je oko 12.000 Slovenaca, oko tri hiljade srpskih dobrovoljaca, oko hiljadu crnogorskih četnika i oko hiljadu Rusa bjelogardejaca. Ovih 12.000 zarobljenika predatih partizanima poticalo je iz logora Vetrinje, koji se nalazio blizu Celovca (Klagenfurta). U literaturi na srpskohrvatskom podrobno je u više varijanata opisana predaja kolaboracionista od strane Engleza partizanima. Britanska vojna komanda je 23. maja 1945. godine saopštila vojničkim starješinama u vetrinjskom logoru, kod Celovca, da cjelokupno ljudstvo treba da bude spremno za pokret radi prebacivanja u sastav Istaknutog dijela štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske, koji se nalazi u Italiji. Sjutradan su ukrcavani i prebacivani kamionima do željezničke stanice Marija Elend, gdje su zarobljenici ukrcani u željezničke vagone, koje je lokomotiva povela u pravcu jugoslovenske granice, a na vagonima se za čas našli skriveni partizani u stanici, kao straža. Među ovim vetrinjskim zarobljenicima bilo je tri hiljade srpskih dobrovoljaca, dvije hiljade i pet stotina Hrvata i dvije stotine pedeset crnogorskih četnika. U publicistici je engleski postupak okarakterisan kao „podao, mučki, kukavički, izdajnički, nedoličan ljudskog dostojanstva". Britanci su i u ovoj prilici - sa svim uvažavanjem ove izdaje u ljudskom smislu - opet razočarali Jugoslovene, jer se nijesu odlučivali prema emocijama već prema hladnim interesima, što je uopšte karakteristično u svijetu politike i javne aktivnosti. Oni su htjeli da se oslobode ove mase ljudi koji su im smetali u kretanju i manevrisanju, koje nijesu među sobom ni razlikovali; htjeli su da imaju čist prostor ukoliko dođe do konfrontacije Titove armije i Britanaca, potpomognutih Amerikancima. Tada je zaista izgledalo da će oko Trsta početi novi svjetski rat, ukoliko se Jugoslovenska armija ne povuče iz Trsta. Tito je znao da se sa Čerčilom dogovorio u Kazerti ( 1944) da nema rješavanja teritorijalnih pitanja putem osvajanja i stavljanja saveznika pred svršen čin. Na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije maja 1945. godine Tito se izjasnio da se „prebacio", te da je mislio da je „ratni paragraf da što ko osvoji da njemu i pripada", ali se tako nije desilo. Staljin nije podržao Tita u tršćanskoj krizi i jugoslovenski vođa je morao da se povlači pred angloameričkim ultimatumom. Pokazalo se kao i ranije, i poslije 1945. godine, da je to bilateralno sovjetsko-angloamerički odnos, a ne odnos zapadnih saveznika i Jugoslavije, ili poražene Italije i Jugoslavije. U strahu od eventualnog sukoba Britanci su bili zaokupljeni kako „počistiti palubu", to jest osloboditi se košmara ratnih zarobljenika i prepustiti njihovu sudbinu partizanskoj osveti.
Britanska diplomatija može izgledati cinična, perfidna, egocentrična - što je sve tačno. Samo što je sve to realno u svijetu katoličke i protestantske civilizacije. General Skot nije razaznavao ove grupe, pa ni da li su Bugari „prijatelji" ili „neprijatelji". Britanci su se kasnije pravdali da nijesu mogli pretpostaviti sudbinu izručenih ljudi, ili da su oficiri smatrali apsurdnim izručivanje ljudi njihovim smrtnim neprijateljima. Lord Nikola Betel zabilježio je u razgovoru sa generalom Skotom, koji je zarobljenike predao partizanima, da su Englezi imali veće probleme sa Titom nego sa Staljinom, jer je ovaj bio više „lijevo", agresivniji, ekspanzivniji.
Ljudstvo je dovedeno u Šent Vid, predgrađe Ljubljane, gdje se nalazio koncentracioni logor. Predati zarobljenici su bili psihički slomljeni, jer su predati partizanima kada su već računali da su izbjegli predaju dolaskom do Klagenfurta. Zarobljenici su zavaravani, kako bi se izbjeglo očajanje, da će svakome od njih suditi „Narodni sud" i to iz onog kraja odakle je bio rodom.
Iz Šent Vida zarobljenici su transportovani 28. maja u nepoznatom pravcu, zapravo u pravcu kočevskih šuma, gdje je počela likvidacija u šumama „ispred kojih je bila iskrčena čistina za strelište".
„Marš smrti" je počeo 16. maja 1945. lijevom obalom Drave prema Mariboru, na čelu sa Crnogorcima i njihovim familijama. „Križni put" Crnogoraca, među kojima je bilo dosta staraca, žena i djevojaka, završen je u pravcu Ptuja, 10 do 12 km od Maribora, u jarkovima koji su bili iskopani za protivavionske prepreke.
Engleska dokumentacija otkriva okolnosti pod kojima su britanski generali i oficiri pod „časnom riječju" da će ih odvesti u logore u dubinu Italije te nesrećnike predavali partizanima.
Ima li naših dokumenata o tome? Autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine kaže da ih do danas nije pronašao. Postavlja se logično pitanje da li se naredbe o masovnom uništavanju, masakru, daju u pisanoj formi? Pa i da su takve naredbe postojale najvjerovatnije su uništene.
STRADANJE SVEŠTENIKA
Kod Zidanog Mosta strijeljano je oko šest hiljada zarobljenih Crnogoraca sa Mitropolitom Joanikijem (Lipovcem) na čelu i sedamdeset pravoslavnih sveštenika iz Crne Gore. Međutim, ovaj pisac gubi iz vida činjenicu da su pravoslavni sveštenici ubijani i za vrijeme rata u Crnoj Gori (1941-1944), kao i u pokretu jedinica Đurišića. Što se tiče sudbine mitropolita Joanikija ostaje sporno gdje je taj visoki dostojanstvenik pravoslavne crkve završio: na Zidanom Mostu, po nekim u blizini Klagenfurta, po trećima u Jagodini, po četvrtima u Bukulji kod Aranđelovca. Izvori kojima raspolažemo govore o velikoj pogibiji pravoslavnih sveštenika i rastrojstvu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Ovi izvori su protivurječni i kada navode broj sveštenika koji su se povlačili sa vojskom i izbjeglim narodom. Pominje se broj od 56 do 76 sveštenika, koji su se sa crnogorsko-primorskim mitropolitom Joanikijem na čelu našli u dugoj odstupničkoj povorci, koja je 6. decembra 1944. godine napustila Podgoricu.
Prema istraživanju izvora i literature od devedeset i tri sveštenika, sveštenomonaških lica, teologa i bogoslova Srpske pravoslavne crkve koji su sa teritorije Crne Gore pošli sa četnicima Pavla Đurišića, preživjeli su petorica: Krsto Roganović - uspio je da pređe jugoslovensku granicu i dospije u Italiju, a kasnije je prešao u Sjedinjene Američke Države; poginuo je u saobraćajnom nesreći u SAD 1957. godine. Marko Kusovac, sveštenik sa Cetinja, vratio se u rodni kraj i prije dvedesetak godina preminuo. Jovan Jovetić, profesor Cetinjske bogoslovije, uspio je da pređe u Englesku, a zatim u Kanadu. Preminuo je 1987. u Torontu. Vlajko Vlahović, profesor Cetinjske bogoslovije prešao je u Njemačku. Krajem 1990. godine vratio se u Crnu Goru. Preminuo je dvije godine kasnije u Podgorici. Preživio je i Radojica Gajov Popović, iz Orašja, Danilovgrad, sveštenik. Poslije mnogo peripetija, Popović se obreo u Australiji. Prema navodima u knjizi Pomenik postradalih u bratoubilačkom ratu 1941-1945. u ondašnjem danilovgradskom srezu, Popović je učestvovao u prikupljanju podataka o kretanju Anta Pavelića i nabavci sigurnog oružja za Blagoja Jovovića, koji je izvršio atentat nad ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem. Nešto kasnije, sveštenik Radojica Popović gine „padom iz putničkog voza".
Slijedi nastavak V
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#61 Re: Historijske zanimljivosti
Ćutanje pobjednika
Masovne odmazde nad kaloboracionistima, koji su bili protiv novog komunističkog režima, nijesu izvršene na jednom mjestu, niti istovremeno. Iz postojeće naučne i memoarske literature se vidi da se radi o tri, uglavnom, odvojena slučaja u relativno dužem vremenu. Prvi se odnosi na opkoljavanje i zarobljavanje njemačkih i ustaških vojnih snaga na prostoru Slovenj Gradec - Blajburg - Dravograd; drugi - izručenje zarobljenika od strane Britanske armije iz logora Viktring, i treći - nazvan ,,marševi smrti", kada su zarobljenici upućivani u privremene logore u unutrašnjosti Jugoslavije, ,,čak i do Makedonije". Koliko je u svim tim slučajevima poginulo vojnika i civila, gdje su sahranjeni, zašto se sve to moralo dogoditi? Na ova i druga pitanja još nema pravih odgovora, mada nas od tih događaja dijeli šest decenija. Kakva je bila sudbina crnogorskih četnika, koji su bili zarobljeni na slovenačkoj teritoriji, kao i onih koji su prešli u Austriju i otuda vraćeni od strane britanske armije? Raspoloživi podaci su kontradiktorni, parcijalni, nepotpuni. Tako, Milan Basta, ondašnji ratni komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Treće armije, u knjizi Rat poslije rata (Zagreb, 1963) piše o nekoliko hiljada zarobljenika crnogorsko-hercegovačkih četnika, ne navodeći ništa o tome kakva je bila njihova sudbina. U poglavlju "Mračna kolona poraženih - zločin u službi fašizma" Basta piše o zarobljenicima koji su 15. maja 1945. godine odvođeni natrag prema Mariboru i dalje prema unutrašnjosti, jedno vrijeme čak i u logor Jasenovac. Istina, ovdje je riječ o raznim skupinama zarobljenika, ali je među njima bilo i onih iz Crne Gore.
General Kosta Nađ, ratni komandat Treće armije, u knjizi Druže Tito, rat je završen, pominje "oko 60.000 ustaša i domobrana i 5.000 četnika" koji su zarboljeni 14. i 15. maja 1945. godine. Britanski kapetan Tomson iz Petog korpusa u svom izvještaju piše da je do 15. maja 1945. godine, kada su deportacije i službeno obustavljane, snagama Jugoslovenske armije predano 26.339 osoba, a od toga su 5.880 bili srpski i crnogorski četnici i ljotićevci. Feldmaršal Aleksander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, 15. maja 1945. traži od Londona direktivu šta da radi sa 50.000 Kozaka, 35.000 četnika (autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine Branislav Kovačević smatr da je ovaj broj od 35.000 četnika visok) i 25.000 Hrvata, ističući u svojoj depeši uvjerenje da bi povratak ovih ljudi u domovinu "mogao biti fatalan za njihovo zdravlje".
Dr Radoje Pajović piše da je oko 1.000 četnika uspjelo da se prebaci u Austriju, ,,ali su ih Britanci izručili jedinicama Jugoslovenske armije. Kako se računa, iz ove grupe uspjelo je da emigrira samo 150 crnogorskih četnika.
Prema objavljenim svjedočenjima preživjelih zarobljenika iz logora u Viktrinu, koje su Englezi predali Jugoslovenskoj vojsci, samo u Kočevskom Rogu, toj najvećoj masovnoj grobnici antikomunističkih boraca, usmrćeno je 1.000 četnika.
Iako nema izvornih dokumenata o tačnom broju poginulih pripadnika antikomunističkih snaga, odnosno pripadnika kvislinških formacija i kolaboracionista, procjenjuje se da je u ,,završnim operacijama" 1945. godine ubijeno oko 100.000 osoba, pri čemu se ne određuje precizno pojam ,,završne operacije", jer je izručenje tih osoba okončano poslije formalnog završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, a odmazda nam njima izvršena u tzv. ,,marševima smrti".
Da su likvidacije bile masovne i brojne potvrđuju i riječi Josipa Broza Tita u poznatom javnom govoru u Ljubljani 27. maja 1945. godine:
,,Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje". Iste godine 7. avgusta na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu Broz će podvući:
,,... U toj konačnoj ofanzivi, potpuno je razbijena ne samo njemačka nego i Pavelićeva vojska, koja je brojala preko 200 hiljada vojnika. Usljed jakog otpora uništen je ogroman broj Njemaca i ustaša, a preko 200 hiljada je zarobljeno, zaplijenjena je ogromna količina ratne opreme..."
U vezi sa ovim masovnim likvidacijama u proljeće 1945. godine u navedenim izjavama Josipa Broza Tita, Milovan Đilas piše da mu je jedan poljski diplomata u ljeto 1946. pričao kako je godinu dana ranije, Staljin prigovarao poljskim drugovima neodlučnost prema reakciji, pozvavši ih da slijede Titov primjer: ,,Tito je pametan momak. On nema problem s neprijateljima - on ih je sve riješio!".
O navedenim pokoljima govori i Milovan Đilas, iako se u to vrijeme nalazio u Crnoj Gori. U knjizi Revolucionarni rat piše: „Neke grupe tih naših protivnika su se bile probile do Britanaca u Austriji, pa su nam ih oni izručili". Svi zarobljeni su poubijani, osim mladića ispod 18 godina i nejači - žena i djece. „Pobijeni su odvojeno - svaka grupa u prostoru gdje je zarobljena... U slovenačkom CK, godinu ili dvije kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se činilo da zemlja diše...".
Vladimir Tomić, čovjek koji je uspio da emigrira 1945. godine, u svom radu „Fragmenti iz života u Celovcu" o stradanjima crnogorskih četnika, koje su britanske snage vratile i predale snagama NOBJ, a zatim su pobijeni u predjelu Kamnika, piše: „Kažu da su šume u tom prostoru, svakog proljeća
nekako naročito kršne, stasite, jedre, silno zelene...".
Ko je naredio takvo uništavanje zarobljenika? Poslužićemo se odgovorom Milovana Đilasa, koji je tada bio u najužem jugoslovenskom rukovodstvu:
„Prema strukturi i hijerarhiji - tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK saglasio sa autoritetima". „Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao njihovih suština... Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru - dakako posle sukoba sa sovjetskim vođstvom 1948 - spomenuo da smo tada preterali, jer je da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiti jednom zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi... Tako je, nekako, i bilo - 'jednom zauvek', mada je OZN-a i dalje vršila pogubljenja, po svojim kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije, krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: 'Dosta više s tim smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta - više se niko i ne boji smrti!"....
Poslije ovih riječi čovjeka iz najužeg komunističkog rukovodstva Jugoslavije, ne možemo a da ne podsjetimo da opomenu sv. Avgustina: „Država bez pravde nije ništa drugo nego jedna velika razbojnička družina".
Tito: ,,Nema revizije''
Prema izjavi Andrije Mugoše Branislavu Kovačeviću 1987. godine, u partijskim i državnim rukovodstvima nije se razgovaralo o zločinima prema ideološkim protivnicima. Ćutanjem pobjednika se zatiralo sjećanje na sopstvena nedjela. Na jednom sastanku organizacionih sekretara komunističkih odnosno pokrajinskih partija republika početkom 1948. godine, kojim je rukovodio Aleksandar Ranković a prisustvovao i Josip Broz Tito, Andrija Mugoša (organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru) predložio je kritički osvrt na sopstvene greške učinjene u ratu i odmah poslije oslobođenja kada su počinjene brojne nepravde, pa i ubistva nevinih ljudi, i da se nedužne porodice oslobode nepostojeće krivice, te da im se vrate nepravedno konfiskovana dobra. Mugoša je to obrazložio činjenicom da je Crna Gora mala i da se u njoj tačno zna da li je neko opravdano ili neopravdano likvidiran. „Čim sam završio svoje glasno razmišljanje Tito je energično reagovao: 'Nema revizije'. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio pitanje", sjeća se Mugoša.
Masovne odmazde nad kaloboracionistima, koji su bili protiv novog komunističkog režima, nijesu izvršene na jednom mjestu, niti istovremeno. Iz postojeće naučne i memoarske literature se vidi da se radi o tri, uglavnom, odvojena slučaja u relativno dužem vremenu. Prvi se odnosi na opkoljavanje i zarobljavanje njemačkih i ustaških vojnih snaga na prostoru Slovenj Gradec - Blajburg - Dravograd; drugi - izručenje zarobljenika od strane Britanske armije iz logora Viktring, i treći - nazvan ,,marševi smrti", kada su zarobljenici upućivani u privremene logore u unutrašnjosti Jugoslavije, ,,čak i do Makedonije". Koliko je u svim tim slučajevima poginulo vojnika i civila, gdje su sahranjeni, zašto se sve to moralo dogoditi? Na ova i druga pitanja još nema pravih odgovora, mada nas od tih događaja dijeli šest decenija. Kakva je bila sudbina crnogorskih četnika, koji su bili zarobljeni na slovenačkoj teritoriji, kao i onih koji su prešli u Austriju i otuda vraćeni od strane britanske armije? Raspoloživi podaci su kontradiktorni, parcijalni, nepotpuni. Tako, Milan Basta, ondašnji ratni komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Treće armije, u knjizi Rat poslije rata (Zagreb, 1963) piše o nekoliko hiljada zarobljenika crnogorsko-hercegovačkih četnika, ne navodeći ništa o tome kakva je bila njihova sudbina. U poglavlju "Mračna kolona poraženih - zločin u službi fašizma" Basta piše o zarobljenicima koji su 15. maja 1945. godine odvođeni natrag prema Mariboru i dalje prema unutrašnjosti, jedno vrijeme čak i u logor Jasenovac. Istina, ovdje je riječ o raznim skupinama zarobljenika, ali je među njima bilo i onih iz Crne Gore.
General Kosta Nađ, ratni komandat Treće armije, u knjizi Druže Tito, rat je završen, pominje "oko 60.000 ustaša i domobrana i 5.000 četnika" koji su zarboljeni 14. i 15. maja 1945. godine. Britanski kapetan Tomson iz Petog korpusa u svom izvještaju piše da je do 15. maja 1945. godine, kada su deportacije i službeno obustavljane, snagama Jugoslovenske armije predano 26.339 osoba, a od toga su 5.880 bili srpski i crnogorski četnici i ljotićevci. Feldmaršal Aleksander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, 15. maja 1945. traži od Londona direktivu šta da radi sa 50.000 Kozaka, 35.000 četnika (autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine Branislav Kovačević smatr da je ovaj broj od 35.000 četnika visok) i 25.000 Hrvata, ističući u svojoj depeši uvjerenje da bi povratak ovih ljudi u domovinu "mogao biti fatalan za njihovo zdravlje".
Dr Radoje Pajović piše da je oko 1.000 četnika uspjelo da se prebaci u Austriju, ,,ali su ih Britanci izručili jedinicama Jugoslovenske armije. Kako se računa, iz ove grupe uspjelo je da emigrira samo 150 crnogorskih četnika.
Prema objavljenim svjedočenjima preživjelih zarobljenika iz logora u Viktrinu, koje su Englezi predali Jugoslovenskoj vojsci, samo u Kočevskom Rogu, toj najvećoj masovnoj grobnici antikomunističkih boraca, usmrćeno je 1.000 četnika.
Iako nema izvornih dokumenata o tačnom broju poginulih pripadnika antikomunističkih snaga, odnosno pripadnika kvislinških formacija i kolaboracionista, procjenjuje se da je u ,,završnim operacijama" 1945. godine ubijeno oko 100.000 osoba, pri čemu se ne određuje precizno pojam ,,završne operacije", jer je izručenje tih osoba okončano poslije formalnog završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, a odmazda nam njima izvršena u tzv. ,,marševima smrti".
Da su likvidacije bile masovne i brojne potvrđuju i riječi Josipa Broza Tita u poznatom javnom govoru u Ljubljani 27. maja 1945. godine:
,,Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje". Iste godine 7. avgusta na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu Broz će podvući:
,,... U toj konačnoj ofanzivi, potpuno je razbijena ne samo njemačka nego i Pavelićeva vojska, koja je brojala preko 200 hiljada vojnika. Usljed jakog otpora uništen je ogroman broj Njemaca i ustaša, a preko 200 hiljada je zarobljeno, zaplijenjena je ogromna količina ratne opreme..."
U vezi sa ovim masovnim likvidacijama u proljeće 1945. godine u navedenim izjavama Josipa Broza Tita, Milovan Đilas piše da mu je jedan poljski diplomata u ljeto 1946. pričao kako je godinu dana ranije, Staljin prigovarao poljskim drugovima neodlučnost prema reakciji, pozvavši ih da slijede Titov primjer: ,,Tito je pametan momak. On nema problem s neprijateljima - on ih je sve riješio!".
O navedenim pokoljima govori i Milovan Đilas, iako se u to vrijeme nalazio u Crnoj Gori. U knjizi Revolucionarni rat piše: „Neke grupe tih naših protivnika su se bile probile do Britanaca u Austriji, pa su nam ih oni izručili". Svi zarobljeni su poubijani, osim mladića ispod 18 godina i nejači - žena i djece. „Pobijeni su odvojeno - svaka grupa u prostoru gdje je zarobljena... U slovenačkom CK, godinu ili dvije kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se činilo da zemlja diše...".
Vladimir Tomić, čovjek koji je uspio da emigrira 1945. godine, u svom radu „Fragmenti iz života u Celovcu" o stradanjima crnogorskih četnika, koje su britanske snage vratile i predale snagama NOBJ, a zatim su pobijeni u predjelu Kamnika, piše: „Kažu da su šume u tom prostoru, svakog proljeća
nekako naročito kršne, stasite, jedre, silno zelene...".
Ko je naredio takvo uništavanje zarobljenika? Poslužićemo se odgovorom Milovana Đilasa, koji je tada bio u najužem jugoslovenskom rukovodstvu:
„Prema strukturi i hijerarhiji - tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK saglasio sa autoritetima". „Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao njihovih suština... Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru - dakako posle sukoba sa sovjetskim vođstvom 1948 - spomenuo da smo tada preterali, jer je da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiti jednom zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi... Tako je, nekako, i bilo - 'jednom zauvek', mada je OZN-a i dalje vršila pogubljenja, po svojim kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije, krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: 'Dosta više s tim smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta - više se niko i ne boji smrti!"....
Poslije ovih riječi čovjeka iz najužeg komunističkog rukovodstva Jugoslavije, ne možemo a da ne podsjetimo da opomenu sv. Avgustina: „Država bez pravde nije ništa drugo nego jedna velika razbojnička družina".
Tito: ,,Nema revizije''
Prema izjavi Andrije Mugoše Branislavu Kovačeviću 1987. godine, u partijskim i državnim rukovodstvima nije se razgovaralo o zločinima prema ideološkim protivnicima. Ćutanjem pobjednika se zatiralo sjećanje na sopstvena nedjela. Na jednom sastanku organizacionih sekretara komunističkih odnosno pokrajinskih partija republika početkom 1948. godine, kojim je rukovodio Aleksandar Ranković a prisustvovao i Josip Broz Tito, Andrija Mugoša (organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru) predložio je kritički osvrt na sopstvene greške učinjene u ratu i odmah poslije oslobođenja kada su počinjene brojne nepravde, pa i ubistva nevinih ljudi, i da se nedužne porodice oslobode nepostojeće krivice, te da im se vrate nepravedno konfiskovana dobra. Mugoša je to obrazložio činjenicom da je Crna Gora mala i da se u njoj tačno zna da li je neko opravdano ili neopravdano likvidiran. „Čim sam završio svoje glasno razmišljanje Tito je energično reagovao: 'Nema revizije'. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio pitanje", sjeća se Mugoša.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#62 Re: Historijske zanimljivosti
Isprazniti paljbu
Ko je kriv za stradanje brojnih četničkih jedinica i građanskih lica iz Crne Gore? Ustvari, suštinsko pitanje je zašto se kao u cijelom civilizovanom svijetu nije poštovalo načelo „davanja političkog azila" ljudima koji su napustili svoju otadžbinu i otišli ka zapadnim saveznicima u nadi da će biti prihvaćeni kao političke izbjeglice i time se zaštitili od svakog progona?
Engleska odgovornost je nezaobilazna. Englezi su one koje su bježeći ispred snaga NOP-a uspjeli da pređu u Austriju, vratili natrag u Jugoslaviju. Kako je čitav proces pregovora i predaje tekao svjedoči Milan Basta u knjizi Rat je završen... Na kraju pregovora Engleza (15. maja 1945) sa ustaškim generalom Ivanom Herenčičem i političkim komesarom i potpukovnikom 51. vojvođanske divizije Milanom Bastom korpusa riječima: „Gospodine komandante, moji tenkovi su vam na raspolaganju". Ova izjava britanskog generala izazvala je snažan utisak na partizanskog komandanta, koji to komentariše ovako: „Trgao sam se. Bio sam iznenađen neočekivanim, oštro izraženim i jasnim stavom koji se saveznički general definitivno stavljao na našu stranu". Britanski general tu „neočekivanu odluku" nije mogao donijeti sam, u svoje ime, već je u pitanju stav engleske vlade, bez obzira na to što o tome nema dostupnih dokumenata, koja je tada protivno svim međunarodnim konvencijama i običajima rata odbila da primi i zaštiti razoružane vojne jedinice i nejač, već ih sračunato i na prevaru prepušta svome savezniku kao dar za krvavu proslavu završenog „rata poslije rata".
O drastičnim postupcima ubijanja zarobljenika, ideoloških protivnika, na kraju Drugog svjetskog rata od strane pobjednika NOP-a doznalo se još u toku događanja. Britanska strana bila je prva obaviještena. Britanci su ostali nijemi, nastavljajući sa isporukom zarobljenika. Amerikanci su sa zakašnjenjem reagovali i bili protiv takvih postupaka. Porodice umorenih nijesu nikada dobile službena obavještenja osudbini svojih članova. Naprotiv,širene su glasine o tome kako su mnogi uspjeli da prebjegnu i nastavili da se skrivaju negdje po zemlji i inostranstvu. Na toj ljudskoj nesreći dovitljivi, domišljati i beskrupulozni ljudi pokušavali su da zarade, šireći priče kako su, mnogo godina poslije događaja, „vidjeli" pojedince koji kao strani turisti obilaze mjesta odakle su poticali i sa sjetom u očima posmatrali prostor svoje mladosti. Isto tako su širene priče da pojedinci pod tuđim imenom žive u inostranstvu. Povremeno se poslije više godina pisalo po nekim glasilima o događajima na kraju rata, ali o silnim zločinima nad pobijeđenim i pojedinačnim ubistvima nikada nije bilo ni riječi, osim rijetkim kojima je suđeno, a izvršena presuda „na smrt" objavljena.
U raspravama o Blajburgu, Zidanom Mostu, Celju, Dravogradu, Kočevskom Rogu, Teharju, Mariboru... tim simbolima zla i izvorima veliki tragedija jugoslovenskih građanaposlije završetka rata, objavljena su u inostranstvu različita mišljenja. Prema jednom, da je britanska vlada, sa Vinstonom Čerčilom na čelu, poznavala „opaku" partizansku narav ne bi vojsku i izbjeglice na silu predala snagama Jugoslovenske armije. Uz takvo mišljenje isticalo se da su Britanci velike demokrate koji ne podnose nikakvo nasilje, a najmanje komunističko, pa su, navodno, očekivali da će partizani poštovati međunarodne propise o postupanju sa zarobljenicima i izbjeglim građanstvom. Kasnije su branioci ovakvog britanskog postupka pisali o britanskoj lakovjernosti, o tome kako je „Tito nadmudrio Čerčila" još ranije, o pogrešnoj procjeni prilika i naravi svog saveznika. Za ovakva objašnjenja i opravdanja britanskog postupka nema materijalnih dokaza. Istina, po međunarodnom ratnom pravu saveznik može predati svoje zarobljenike, ali uz čvrste garancije da će sa njima postupati po propisima o ratnim zarobljenicima i običajima rata. U ovom slučaju, rat je bio završen i izručenje ratnih zarobljenika koji su tražili utočište zbog straha za život u sopstvenoj zemlji nešto je sasvim drugo. Suština je bila u tome da li će primalac poštovati obaveze koje proističu iz međunarodnog prava. Britanci to nijesu poštovali, odnosno njihovo vojničko vođstvo. Pri takvom stanju stvari postavlja se pitanje - zašto su tako postupile britanske vojne vlasti, čiji su pojedinci davali „časnu oficirsku riječ" da neće biti izručeni jugoslovenskim partizanima, već transportovani u izbjegličke logore u Italiji? Na sastanku velike trojice u Jalti (4-11. februara 1945) američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski premijer Winston Churcil prihvatili su Staljinov zahtjev da se sovjetski ratni zarobljenici i građani na tlu poražene Njemačke, čim se rat završi, moraju izručiti sovjetskoj vojnoj upravi. Ovim su vođe demokratskih država prenebregli demokratiju, potvrđujući pravilo da „veliki" sami odlučuju o pravu i pravdi. Rezultat je poznat - desetine hiljada sovjetskih zarobljenika deportovane su u Sibir. U duhu zaključaka u Jalti, govorilo se kako su se oni isti odnosili i na jugoslovenske zarobljenike u Austriji, želeći time da se opravda britanski postupak i nađe alibi.
Međutim, o tome nema pomena u zaključcima Krimske konferencije. Naprotiv! Ante Beljo u knjizi YU genocid - Blajburg, Križni put, Udba o tome piše: „Još u Jalti u veljači 1945. potpisan je sporazum o izručenju građana Sovjetskog Saveza (Rusa, Kozaka) i zarobljavanju Nijemaca. Na druge se narode to nije odnosilo. Glede ‘Jugoslovena' (misli se na sve narode s područja Jugoslavije) postojale su izričite smjernice da izručenja ne smije biti. Kada se o tim izručenjima saznalo u Foreign Officeu u Londonu, a u službenoj je izjavi protumačeno da se radilo o ‘gadnoj zabuni' (ghasty mistake)". Britansku „gadnu zabunu" platio je visokom cijenom, nikad tačno utvrđeni broj jugoslovenskih građana (vojnika i civila). Suptilniji analitičari ovih zbivanja ne prihvataju britansku „gadnu zabunu", podsjećajući na put subordinacije od predsjednika vlade Čerčila do feldmaršala Aleksandera i generala Skota u Koruškoj, izvršioca tzv. gadne pogreške. Prema ovim mišljenjima, Čerčilova naredba bila je jasna, a potčinjeni su imali da je realizuju. Ako nije tako, kako se moglo dogoditi da u zemlji pravde i demokratije nije niko odgovarao za „gadnu zabunu" ?
Oni koji su željeli da na neki način amnestiraju britansku vladu istuču kako je ona za vrijeme rata ostavljala veliku slobodu odlučivanja vojnim vlastima. Ovdje se ne smije gubiti iz vida britansko staro pravilo - u stranim zemljama održavati vezu sa obje zaraćene strane, čekajući da vidi koja će biti jača (Slobodan Jovanović). Prof. dr Mate Šimundić i više drugih istraživača i savremenika događaja smatraju da je u austrijskoj Koruškoj obavljena „kuproprodaja" između britanskih vojnih vlasti i Titovih vojnih snaga, koje su ranije bile zaposjele teritorije u britanskoj sferi u Austriji.
Feldmaršal Harold Aleksander, glavni britanski zapovjednik na Sredozemlju, sa sjedištem u Kazerti, uputio je komadantu Petog korpusa generalu Tobyu Lowu (lordu Aldingtonu) lakonsku depešu: ISPRAZNITI PALJBU! Sadržaj ove poruke mogućeje različito tumačiti. Ako su Britanci, a s njima i Amerikanci, željeli da se oslobode zarobljenih jugoslovenskih vojnih i civilnih građana, da bi imali čisti prostor u slučaju vojnog sukoba sa jugoslovenskom vojskom i Crvenom armijom, mogli su ih uputiti u Italiju i Njemačku, odakle bi se uskoro razišli po svijetu. Umjesto toga Hrvati, Srbi, Crnogorci, Ukrajinci i Rusi, koji su se 15. maja 1945. nalazili u austrougarskoj Koruškoj, vraćeni su jugoslovenskoj i sovjetskoj armiji. Naredbu feldmaršala Harolda Aleksandera izvršio je general Patric Scot, komandant 38. irske brigade. Cijeneći prema posljedicama, naredba - ISPRAZNITI PALJBU značila je da sve jugoslovenske vojnike i građane treba silom vratiti u Jugoslaviju!
Ko je kriv za stradanje brojnih četničkih jedinica i građanskih lica iz Crne Gore? Ustvari, suštinsko pitanje je zašto se kao u cijelom civilizovanom svijetu nije poštovalo načelo „davanja političkog azila" ljudima koji su napustili svoju otadžbinu i otišli ka zapadnim saveznicima u nadi da će biti prihvaćeni kao političke izbjeglice i time se zaštitili od svakog progona?
Engleska odgovornost je nezaobilazna. Englezi su one koje su bježeći ispred snaga NOP-a uspjeli da pređu u Austriju, vratili natrag u Jugoslaviju. Kako je čitav proces pregovora i predaje tekao svjedoči Milan Basta u knjizi Rat je završen... Na kraju pregovora Engleza (15. maja 1945) sa ustaškim generalom Ivanom Herenčičem i političkim komesarom i potpukovnikom 51. vojvođanske divizije Milanom Bastom korpusa riječima: „Gospodine komandante, moji tenkovi su vam na raspolaganju". Ova izjava britanskog generala izazvala je snažan utisak na partizanskog komandanta, koji to komentariše ovako: „Trgao sam se. Bio sam iznenađen neočekivanim, oštro izraženim i jasnim stavom koji se saveznički general definitivno stavljao na našu stranu". Britanski general tu „neočekivanu odluku" nije mogao donijeti sam, u svoje ime, već je u pitanju stav engleske vlade, bez obzira na to što o tome nema dostupnih dokumenata, koja je tada protivno svim međunarodnim konvencijama i običajima rata odbila da primi i zaštiti razoružane vojne jedinice i nejač, već ih sračunato i na prevaru prepušta svome savezniku kao dar za krvavu proslavu završenog „rata poslije rata".
O drastičnim postupcima ubijanja zarobljenika, ideoloških protivnika, na kraju Drugog svjetskog rata od strane pobjednika NOP-a doznalo se još u toku događanja. Britanska strana bila je prva obaviještena. Britanci su ostali nijemi, nastavljajući sa isporukom zarobljenika. Amerikanci su sa zakašnjenjem reagovali i bili protiv takvih postupaka. Porodice umorenih nijesu nikada dobile službena obavještenja osudbini svojih članova. Naprotiv,širene su glasine o tome kako su mnogi uspjeli da prebjegnu i nastavili da se skrivaju negdje po zemlji i inostranstvu. Na toj ljudskoj nesreći dovitljivi, domišljati i beskrupulozni ljudi pokušavali su da zarade, šireći priče kako su, mnogo godina poslije događaja, „vidjeli" pojedince koji kao strani turisti obilaze mjesta odakle su poticali i sa sjetom u očima posmatrali prostor svoje mladosti. Isto tako su širene priče da pojedinci pod tuđim imenom žive u inostranstvu. Povremeno se poslije više godina pisalo po nekim glasilima o događajima na kraju rata, ali o silnim zločinima nad pobijeđenim i pojedinačnim ubistvima nikada nije bilo ni riječi, osim rijetkim kojima je suđeno, a izvršena presuda „na smrt" objavljena.
U raspravama o Blajburgu, Zidanom Mostu, Celju, Dravogradu, Kočevskom Rogu, Teharju, Mariboru... tim simbolima zla i izvorima veliki tragedija jugoslovenskih građanaposlije završetka rata, objavljena su u inostranstvu različita mišljenja. Prema jednom, da je britanska vlada, sa Vinstonom Čerčilom na čelu, poznavala „opaku" partizansku narav ne bi vojsku i izbjeglice na silu predala snagama Jugoslovenske armije. Uz takvo mišljenje isticalo se da su Britanci velike demokrate koji ne podnose nikakvo nasilje, a najmanje komunističko, pa su, navodno, očekivali da će partizani poštovati međunarodne propise o postupanju sa zarobljenicima i izbjeglim građanstvom. Kasnije su branioci ovakvog britanskog postupka pisali o britanskoj lakovjernosti, o tome kako je „Tito nadmudrio Čerčila" još ranije, o pogrešnoj procjeni prilika i naravi svog saveznika. Za ovakva objašnjenja i opravdanja britanskog postupka nema materijalnih dokaza. Istina, po međunarodnom ratnom pravu saveznik može predati svoje zarobljenike, ali uz čvrste garancije da će sa njima postupati po propisima o ratnim zarobljenicima i običajima rata. U ovom slučaju, rat je bio završen i izručenje ratnih zarobljenika koji su tražili utočište zbog straha za život u sopstvenoj zemlji nešto je sasvim drugo. Suština je bila u tome da li će primalac poštovati obaveze koje proističu iz međunarodnog prava. Britanci to nijesu poštovali, odnosno njihovo vojničko vođstvo. Pri takvom stanju stvari postavlja se pitanje - zašto su tako postupile britanske vojne vlasti, čiji su pojedinci davali „časnu oficirsku riječ" da neće biti izručeni jugoslovenskim partizanima, već transportovani u izbjegličke logore u Italiji? Na sastanku velike trojice u Jalti (4-11. februara 1945) američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski premijer Winston Churcil prihvatili su Staljinov zahtjev da se sovjetski ratni zarobljenici i građani na tlu poražene Njemačke, čim se rat završi, moraju izručiti sovjetskoj vojnoj upravi. Ovim su vođe demokratskih država prenebregli demokratiju, potvrđujući pravilo da „veliki" sami odlučuju o pravu i pravdi. Rezultat je poznat - desetine hiljada sovjetskih zarobljenika deportovane su u Sibir. U duhu zaključaka u Jalti, govorilo se kako su se oni isti odnosili i na jugoslovenske zarobljenike u Austriji, želeći time da se opravda britanski postupak i nađe alibi.
Međutim, o tome nema pomena u zaključcima Krimske konferencije. Naprotiv! Ante Beljo u knjizi YU genocid - Blajburg, Križni put, Udba o tome piše: „Još u Jalti u veljači 1945. potpisan je sporazum o izručenju građana Sovjetskog Saveza (Rusa, Kozaka) i zarobljavanju Nijemaca. Na druge se narode to nije odnosilo. Glede ‘Jugoslovena' (misli se na sve narode s područja Jugoslavije) postojale su izričite smjernice da izručenja ne smije biti. Kada se o tim izručenjima saznalo u Foreign Officeu u Londonu, a u službenoj je izjavi protumačeno da se radilo o ‘gadnoj zabuni' (ghasty mistake)". Britansku „gadnu zabunu" platio je visokom cijenom, nikad tačno utvrđeni broj jugoslovenskih građana (vojnika i civila). Suptilniji analitičari ovih zbivanja ne prihvataju britansku „gadnu zabunu", podsjećajući na put subordinacije od predsjednika vlade Čerčila do feldmaršala Aleksandera i generala Skota u Koruškoj, izvršioca tzv. gadne pogreške. Prema ovim mišljenjima, Čerčilova naredba bila je jasna, a potčinjeni su imali da je realizuju. Ako nije tako, kako se moglo dogoditi da u zemlji pravde i demokratije nije niko odgovarao za „gadnu zabunu" ?
Oni koji su željeli da na neki način amnestiraju britansku vladu istuču kako je ona za vrijeme rata ostavljala veliku slobodu odlučivanja vojnim vlastima. Ovdje se ne smije gubiti iz vida britansko staro pravilo - u stranim zemljama održavati vezu sa obje zaraćene strane, čekajući da vidi koja će biti jača (Slobodan Jovanović). Prof. dr Mate Šimundić i više drugih istraživača i savremenika događaja smatraju da je u austrijskoj Koruškoj obavljena „kuproprodaja" između britanskih vojnih vlasti i Titovih vojnih snaga, koje su ranije bile zaposjele teritorije u britanskoj sferi u Austriji.
Feldmaršal Harold Aleksander, glavni britanski zapovjednik na Sredozemlju, sa sjedištem u Kazerti, uputio je komadantu Petog korpusa generalu Tobyu Lowu (lordu Aldingtonu) lakonsku depešu: ISPRAZNITI PALJBU! Sadržaj ove poruke mogućeje različito tumačiti. Ako su Britanci, a s njima i Amerikanci, željeli da se oslobode zarobljenih jugoslovenskih vojnih i civilnih građana, da bi imali čisti prostor u slučaju vojnog sukoba sa jugoslovenskom vojskom i Crvenom armijom, mogli su ih uputiti u Italiju i Njemačku, odakle bi se uskoro razišli po svijetu. Umjesto toga Hrvati, Srbi, Crnogorci, Ukrajinci i Rusi, koji su se 15. maja 1945. nalazili u austrougarskoj Koruškoj, vraćeni su jugoslovenskoj i sovjetskoj armiji. Naredbu feldmaršala Harolda Aleksandera izvršio je general Patric Scot, komandant 38. irske brigade. Cijeneći prema posljedicama, naredba - ISPRAZNITI PALJBU značila je da sve jugoslovenske vojnike i građane treba silom vratiti u Jugoslaviju!
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#63 Re: Historijske zanimljivosti
Zašto su ustaše likvidirale Ðurišića
M.Luburic
U travnju 1945. dobio sam naređenje od Džala da likvidiram grupu Crnogoraca, odnosno da organizujem njihovu likvidaciju, tj. da ih dovedem do mesta likvidacije i predam Pičiliju, koji je sa svojom grupom vršio likvidaciju logora. Ja sam ga zamolio da me toga oslobodi, jer sam među Crnogorcima poznavao neke studente, te je na mestu mene taj posao izvršio satnik Prpić", piše Ljubo Miloš, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac. Miloš o likvidiranju Crnogoraca u Jasenovcu kaže: „ Za ovo vreme dok sam boravio u Jasenovcu, po nalogu pukovnika Džala, likvidirana je jedna grupa crnogorskih četnika - oficira, na čelu sa vojvodom Pavlom Đurišićem". Herman Nojbaher, Hitlerov specijalni izaslanik za Balkan, u svom radu Specijalni zadatak Balkan (Beograd 2004, 174-175) navodi da je Pavle Đurišić sklopio ugovor sa ustaškim trupama Ante Pavelića da bi mogao da prođe sa svojim jedinicama kroz Hrvatsku i Istru, gdje su se već nalazile i druge četničke jedinice, kao i ljotićevci i dobrovoljci. „Ustaše, za koje su do posljednjeg trenutka glavni neprijatelj ostali pravoslavni Srbi, nisu ispoštovali dogovor, postavili su mu zasedu i pobili deo njegovog odreda. Svi četnički oficiri bili su uhvaćeni i ubijeni. Pavle Đurišić bio je, zajedno sa nekoliko svojih drugova, spaljen". Đurišića su ubile ustaše, zvanični njemački saveznici. Ako je Đurišić stvarno dobio visoko njemačko odlikovanje od firera „Željezni krst" teško da bi ga ustaše, vjerni Hitlerovi poslušnici „na lomači spalile", kaže Stanislav Krakov, u knjizi General Milan Nedić. Ustaše su i ostale ljude iz najbližeg Đurišićevog okruženja likvidirale.
Pošto su se snage NOBJ približavale Jasenovcu, naređena je od strane ustaških vlasti „totalna likvidacija" logoraša. Nekima je uspjelo da pobjegnu. Među njima je bio i Miljan Radonjić, predsjednik Pokrajinskog (nacionalnog) komiteta Crne Gore, koji je kasnije uhvaćen i kao četnički komandant strijeljan 1945. godine. Likvidaciju je preživio i Manojlo Mane Veković, poručnik i komandant štapskog bataljona Pavla Đurišića. Vekovića su ustaše sa grupom četnika izvele kod Save da ih strijeljaju. Prilikom strijeljanja Vekovića su ranili i on je pao u rijeku, a pošto je bila noć uspio je da izađe na obalu i krijući se od sela do sela stigao je u Rašku, gdje je iscrpljen dospio u bolnicu. U bolnici ga je prepoznao neki partizanski oficir, poslije čega je bio uhapšen, suđen i osuđen na smrt strijeljanjem, navodi se u Glasniku Srpsko-istorijskog kulturnog društva Njegoš, iz 1992. godine.
Saznanja o tim događajima su i dalje nepotpuna i fragmentarna, arhivska građa je nedostupna, a sjećanja preživjelih karakterišu subjektivnost i odsustvo dokumenata. Tako, na primjer, Stevan Vučetić (Građanski rat u Crnoj gori 1941-45, Detroit, 1947.) piše da su pregovori Đurišićevih ljudi sa ustašama i Sekulom Drljevićem potvrdili poznatu crnogorsku osobinu naivnosti u političkim stvarima, vjerovanje u zadatu riječ, u autoritete. Tako je jedan od Drljevićevih pregovarača, Branko Drljević, student medicine, uvjeravao Đurišića u najbolje namjere ustaša i Sekula Drljevića, obećavajući da se „nikome neće ništa desiti", u šta je i sam bio uvjeren. A kada je uvidio da su ustaše na prevaru odvele Đurišića i njegove najistaknutije ljude i da je i sam prevaren, izvršio je samoubistvo.
Mihailo P. Minić negira navode o samoubistvu Branka Drljevića, inače Đurišićevog povjerenika, koristeći njegovo srodstvo sa Sekulom Drljevićem. „Još krajem aprila 1945. misionari (Draže Mihailovića) sa Pavelićem, ubili su u Zagrebu Branka Drljevića", kako bi zameli trag i svjedoka tragične sudbine Pavla Đurišića sa saradnicima.
Zašto su ustaše likvidirale Pavla Đurišića i veliko broj njegovih oficira i drugih istaknutih ličnosti kada je prethodno postignut sporazum o nesmetanom prolazu crnogorskih četnika preko Hrvatske za Sloveniju? U vezi sa ovim postoje različita mišljenja i više pretpostavki, bez oslonca na prvorazredne izvore. Najčešće su u pitanju kazivanja iz tzv. druge ruke. Jedan od boraca Pavla Đurišića u svojoj knjižici Dva svjedoka Vojin K. Janičić smatra da je to „teško i delikatno pitanje" i pita se: „Je li zato što je pogazio ugovor sa Drljevićem i ustašama, zato što je smatran četnikom Draže Mihailovića, kao Srbin ili zato što je popalio Sandžak?" Osim ubistva Pavla Đurišića sa brojnim oficirima i drugim istaknutim ličnostima, u Gradiški i Jasenovcu ubijeni su i svi oni koje je Sekula Drljević smatrao da su opasni za njegov plan, smatra Janičić.
P.Djurisic
Mihailo P. Minić u knjizi Rasute kosti piše da je sudbina Pavla Đurišića sa vođstvom i odredom, bez učešća dr Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije i „ma kojeg drugog Crnogorca", zapečaćena na sastanku Dražinih emisara i ustaškog vođstva u Zagrebu. Dolaskom generala Vjekoslava Luburića na „teren", gdje se nalazio Pavle Đurišić, uz saradnju Sekule Drljevića, izdvojeni su, pored Đurišića, Vasić, Baćović, Ostojić, Lalatović, Novaković i još 150 oficira, političara, intelektualaca Crne Gore, Hercegovine, dijela Bosne i dijela Srbije, koje su „putem podle prevare, uz davanje oficirske časne reči hrvatskih oficira za njihovu bezbednost, pali u zamsku tvrđave Stare Gradiške". Izdvojenu grupu sa Pavlom, brodom, pod jakom stražom hrvatskih ustaša, general Luburić odvodi za Jasenovac, „gde je sa sekirom skidao glave srpskim vitezovima, žrtvama zablude".
M.Luburic
U travnju 1945. dobio sam naređenje od Džala da likvidiram grupu Crnogoraca, odnosno da organizujem njihovu likvidaciju, tj. da ih dovedem do mesta likvidacije i predam Pičiliju, koji je sa svojom grupom vršio likvidaciju logora. Ja sam ga zamolio da me toga oslobodi, jer sam među Crnogorcima poznavao neke studente, te je na mestu mene taj posao izvršio satnik Prpić", piše Ljubo Miloš, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac. Miloš o likvidiranju Crnogoraca u Jasenovcu kaže: „ Za ovo vreme dok sam boravio u Jasenovcu, po nalogu pukovnika Džala, likvidirana je jedna grupa crnogorskih četnika - oficira, na čelu sa vojvodom Pavlom Đurišićem". Herman Nojbaher, Hitlerov specijalni izaslanik za Balkan, u svom radu Specijalni zadatak Balkan (Beograd 2004, 174-175) navodi da je Pavle Đurišić sklopio ugovor sa ustaškim trupama Ante Pavelića da bi mogao da prođe sa svojim jedinicama kroz Hrvatsku i Istru, gdje su se već nalazile i druge četničke jedinice, kao i ljotićevci i dobrovoljci. „Ustaše, za koje su do posljednjeg trenutka glavni neprijatelj ostali pravoslavni Srbi, nisu ispoštovali dogovor, postavili su mu zasedu i pobili deo njegovog odreda. Svi četnički oficiri bili su uhvaćeni i ubijeni. Pavle Đurišić bio je, zajedno sa nekoliko svojih drugova, spaljen". Đurišića su ubile ustaše, zvanični njemački saveznici. Ako je Đurišić stvarno dobio visoko njemačko odlikovanje od firera „Željezni krst" teško da bi ga ustaše, vjerni Hitlerovi poslušnici „na lomači spalile", kaže Stanislav Krakov, u knjizi General Milan Nedić. Ustaše su i ostale ljude iz najbližeg Đurišićevog okruženja likvidirale.
Pošto su se snage NOBJ približavale Jasenovcu, naređena je od strane ustaških vlasti „totalna likvidacija" logoraša. Nekima je uspjelo da pobjegnu. Među njima je bio i Miljan Radonjić, predsjednik Pokrajinskog (nacionalnog) komiteta Crne Gore, koji je kasnije uhvaćen i kao četnički komandant strijeljan 1945. godine. Likvidaciju je preživio i Manojlo Mane Veković, poručnik i komandant štapskog bataljona Pavla Đurišića. Vekovića su ustaše sa grupom četnika izvele kod Save da ih strijeljaju. Prilikom strijeljanja Vekovića su ranili i on je pao u rijeku, a pošto je bila noć uspio je da izađe na obalu i krijući se od sela do sela stigao je u Rašku, gdje je iscrpljen dospio u bolnicu. U bolnici ga je prepoznao neki partizanski oficir, poslije čega je bio uhapšen, suđen i osuđen na smrt strijeljanjem, navodi se u Glasniku Srpsko-istorijskog kulturnog društva Njegoš, iz 1992. godine.
Saznanja o tim događajima su i dalje nepotpuna i fragmentarna, arhivska građa je nedostupna, a sjećanja preživjelih karakterišu subjektivnost i odsustvo dokumenata. Tako, na primjer, Stevan Vučetić (Građanski rat u Crnoj gori 1941-45, Detroit, 1947.) piše da su pregovori Đurišićevih ljudi sa ustašama i Sekulom Drljevićem potvrdili poznatu crnogorsku osobinu naivnosti u političkim stvarima, vjerovanje u zadatu riječ, u autoritete. Tako je jedan od Drljevićevih pregovarača, Branko Drljević, student medicine, uvjeravao Đurišića u najbolje namjere ustaša i Sekula Drljevića, obećavajući da se „nikome neće ništa desiti", u šta je i sam bio uvjeren. A kada je uvidio da su ustaše na prevaru odvele Đurišića i njegove najistaknutije ljude i da je i sam prevaren, izvršio je samoubistvo.
Mihailo P. Minić negira navode o samoubistvu Branka Drljevića, inače Đurišićevog povjerenika, koristeći njegovo srodstvo sa Sekulom Drljevićem. „Još krajem aprila 1945. misionari (Draže Mihailovića) sa Pavelićem, ubili su u Zagrebu Branka Drljevića", kako bi zameli trag i svjedoka tragične sudbine Pavla Đurišića sa saradnicima.
Zašto su ustaše likvidirale Pavla Đurišića i veliko broj njegovih oficira i drugih istaknutih ličnosti kada je prethodno postignut sporazum o nesmetanom prolazu crnogorskih četnika preko Hrvatske za Sloveniju? U vezi sa ovim postoje različita mišljenja i više pretpostavki, bez oslonca na prvorazredne izvore. Najčešće su u pitanju kazivanja iz tzv. druge ruke. Jedan od boraca Pavla Đurišića u svojoj knjižici Dva svjedoka Vojin K. Janičić smatra da je to „teško i delikatno pitanje" i pita se: „Je li zato što je pogazio ugovor sa Drljevićem i ustašama, zato što je smatran četnikom Draže Mihailovića, kao Srbin ili zato što je popalio Sandžak?" Osim ubistva Pavla Đurišića sa brojnim oficirima i drugim istaknutim ličnostima, u Gradiški i Jasenovcu ubijeni su i svi oni koje je Sekula Drljević smatrao da su opasni za njegov plan, smatra Janičić.
P.Djurisic
Mihailo P. Minić u knjizi Rasute kosti piše da je sudbina Pavla Đurišića sa vođstvom i odredom, bez učešća dr Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije i „ma kojeg drugog Crnogorca", zapečaćena na sastanku Dražinih emisara i ustaškog vođstva u Zagrebu. Dolaskom generala Vjekoslava Luburića na „teren", gdje se nalazio Pavle Đurišić, uz saradnju Sekule Drljevića, izdvojeni su, pored Đurišića, Vasić, Baćović, Ostojić, Lalatović, Novaković i još 150 oficira, političara, intelektualaca Crne Gore, Hercegovine, dijela Bosne i dijela Srbije, koje su „putem podle prevare, uz davanje oficirske časne reči hrvatskih oficira za njihovu bezbednost, pali u zamsku tvrđave Stare Gradiške". Izdvojenu grupu sa Pavlom, brodom, pod jakom stražom hrvatskih ustaša, general Luburić odvodi za Jasenovac, „gde je sa sekirom skidao glave srpskim vitezovima, žrtvama zablude".
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#64 Re: Historijske zanimljivosti
Četnici u ustaškom logoru
Kao što smo već napomenuli, sa Pavlom Đurišićem je pošlo i nekoliko istaknutih Dražinih saradnika, među kojima Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Dragiša Vasić, Pavle Novaković, načelnik obavještajne službe Vrhovne komande i drugi. Pavle Đurišić je znao za rad i djelovanje Sekule Drljevića. Zato je želio da ga iskoristi za svoje planove. Pregovori između Đurišićevih i Drljevićevih predstavnika održani su u Doboju, sredinom marta 1945. godine. Đurišić je bio opsjednut planom prebacivanja svojih snaga u Sloveniju, pa je tom cilju sve podredio. Zato je i prihvatio sve zahtjeve Drljevićevih pregovarača. Sa svoje strane je zahtijevao da Drljević odmah primi veću grupu teških ranjenika i bolesnika, kao i izbjeglica, a vojne snage, koje su bile angažovane u borbi protiv NOVJ, da kasnije pređu. Sporazum je potpisan 22. marta 1945. godine u Zagrebu. Po ovom sporazumu Đurišićeve snage su proglašene Crnogorskom narodnom vojskom pod komandom Sekule Drljevića, a Đurišić je određen za operativnog komandanta. Đurišić je priznao Crnogorsko državno vijeće, a Drljević se obavezao da obezbijedi ranjene, iznemogle i bolesne četnike. Đurišić je imao osnovni cilj da se oslobodi izbjeglica, bolesnika i ranjenika, čiji se broj stalno povećavao, naročito tifusara. Samim tim želio je da stvori mogućnost za veće akcije svoje vojske, koja je do tada dobrim dijelom bila usredsređena na praćenje i brigu o ranjenicima, bolesnim i iznemoglim licima, kao i da stvori uslove za lakši prelazak svojih snaga u Sloveniju.
I Drljević je imao svoju računicu. Želio je, prije svega, da razbije četničku ogranizaciju Draže Mihailovića i da stvori „svoju" vojsku koja je trebalo da mu posluži kao dokaz opravdanosti njegovog političkog koncepta o stvaranju „samostalne" i „suverene" Crne Gore.
Na vijest o sporazumu Đurišić - Drljević, Draža Mihailović je 23. marta reagovao raspisom svim četničkim komandama sa teritorije Srbije, u kome ih obavještava o Đurišićevom aktu, nazivajući ga izdajom „prema narodu, Kralju i ovoj komandi" (Vrhovnoj).
Prema sporazumu Đurišić-Drljević četničke snage je trebalo da se po mogućnosti prebace željeznicom u Sloveniju, odnosno da pređu na lijevu obalu rijeke Save, kod Slavonskog Broda i nastave kretanje prema Zagrebu, kao Crnogorska narodna vojska. Međutim, poslije Dražinih optužbi za izdaju i saradnju sa Drljevićem i ustašama, Đurišić mijenja pravac kretanja - naredio je pokret jedinicama desnom obalom rijeke Save u pravcu planine Motajnice i Lijevča Polja.
O promjeni pravca kretanja Đurišićevih snaga dr Sekula Drljević je odmah obavijestio dr Anta Pavelića, poglavnika NDH, napominjući da je Đurišiću sporazum poslužio kao varka da se oslobodi jednog dijela ranjenika i bolesnika, i zatražio da se silom oružja spriječi prelazak četnika u Sloveniju. Pavelić, koji je u sporazumu Đurišić-Drljević vidio šansu za političko i vojničko razdvajanje crnogorskih od srbijanskih četničkih jedinica, a u Đurišićevim jedinicama zaštitu od partizanskih snaga koje su sve više nadirale u svom pobjedonosnom hodu, prihvatio je Drljevićev predlog i već 4. aprila ustaše su od Banje Luke i Bosanke Gradiške sa motorizacijom radile da zatvore put četnicima na Lijevče Polju.
Stanje opšteg haosa u četničkim jedinicama nastalo je već tokom 6. aprila 1945. godine. Borbe na području Lijevča Polja smanjile su borbenu snagu četnika Pavla Đurišića. Prema jednom izvoru, u ovim borbama četnici su imali oko dvije stotine mrtvih i tri stotine ranjenih. Sve je manje bilo municije i želje za borbom, „hrane nije bilo ni za lijek". Pjegavi tifus je i dalje harao. Umirali su i najbolji Đurišićevi komandanti, gubeći bitku i sa pjegavim tifusom. U takvoj situaciji Đurišić sa svojim komandantima pravi plan o forsiranju rijeke Sane i proboju ka Bihaću. Tada su se pojavili ljudi Sekule Drljevića, koji su pratili kretanje četničkih snaga. Na putu Banja Luka - Mrkonjić Grad, Đurišićeve patrole su 17. aprila 1945. zaustavile automobil u kome su se nalazili ustaški general Metikoš i ministar u tzv. vladi Sekula Drljevića Dušan Krivokapić. Oni su nosili poruku Sekule Drljevića i ustaša da se Đurišić vrati u sastav svoje vojske, koja je sa Lijevča Polja pošla tzv. „zelenašima" i da će svim četničkim jedinicama biti zagarantovan prelaz preko hrvatske teritorije.
Četničko rukovodstvo je steklo utisak da predstavnici Drljevića i ustaša govore iskreno, da su Hrvati riješili da iskoriste izuzetno težak položaj Đurišićevih jedinica da bi „spasavajući nas danas, sutra sa ovim pokušali da operu svoje višegodišnje zločine».
Uvjerenje u ustašku iskrenost pothranjivala je i činjenica što se najveći broj četnika Pavla Đurišića već nalazio pod okriljem Sekula Drljevića.
Glavnina četničkih jedinica Pavla Đurišića, brojni zbjeg, lakši ranjenici i bolesnici, poslije poraza na Lijevče Polju i predaje dr Sekuli Drljeviću bile su smješteni u kasarni u Staroj Gradiški. Ovim jedinicama nije oduzimamo oružje, ali su živjeli pod budnim okom ustaških snaga opkoljeni artiljerijom i tenkovima. Desetog aprila 1945. godine u Staru Gradišku je doputovao Sekula Drljević, sa senatskim grbom na kapi, da bi se obratio četničkim jedinicama i izbjeglicama. U svom govoru, Drljević ih je pozvao da budu vjerni samostalnoj Crnoj Gori, da nastave borbu protiv partizanskih snaga pod novom „crnogorskom narodnom i državnom zastavom" i uz pomoć ustaških snaga. Drljević je u svom govoru posebno apostrofirao da su samostalnost Crne Gore priznale dvije sile: Njemačka i Hrvatska.
Poslije Drljevićevog govora od glavnine četničkih jedinica Pavla Đurišića formirana je Crnogorska narodna vojska, po ugledu na vojsku stare crnogorske države, u jačini od jedne divizije podijeljene na tri brigade.
Pošto je izvršeno formiranje jedinica Crnogorske narodne vojske, svaki vojnik je dobio crnogorsku vojničku kapu, morao se obrijati i podšišati.
Četnička preformisana vojska u Crnogorsku narodnu vojsku prebačena je iz Stare Gradiške na prostoru Okučana i stavljena pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Drljevićevi ljudi su izvršili podjelu ljudstva po nacionalnoj pripadnosti, tako što su vojnici i oficiri koji nijesu bili Crnogorci ili Hercegovci (pošto su tretirani kao Crnogorci) odvajani i predati ustašama. I pojedini četnici sa teritorije Srbije koji su pristupili jedinicama Đurišića izbjegli su sudbinu predaje ustašama tako što su, po nagovoru crnogorskih četnika, izjavili da su iz Crne Gore.
Obavještenje da će Sekula Drljević da posjeti četničke jedinice pod komandom Đurišića bilo je samo zavaravanje da se dobije u vremenu i opuste Đurišićeve jedinice kako bi ih lakše zarobili. Đurišić se sa svojim ljudima našao u klopci, opkoljen i bespomoćan. Zatim je komandant ustaškog logora pozvao Đurišića i predao mu spisak sa imenima trideset i tri oficira, zahtijevajući da se predaju, a da će ostaloj vojsci biti omogućeno da se uključi u sastav četničkih jedinica pod komandom Drljevića. Tako je Đurišić na prevaru odvojen od vojske, a prozivani oficiri su pojedinačno dovođeni u zgradu komande logora i stavljani pod stražu. Tako su snage Pavla Đurišića, nekoliko stotina njegovih biranih boraca i oficira, pale u ruke ustaša. Zatvorenim četnicima predstojao je tzv. prijeki sud, koji su formirale ustaše od Drljevićevih ljudi. Suđenje je trajalo oko tri minuta. Suđenje je završeno tako što je oko stotinu četnika vraćeno u zatvor, a ostali su raspoređivani u novoformirane jedinice Crnogorske narodne vojske.
ĐURIŠIĆ LIKVIDIRAN U JASENOVCU?
Kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i njegovih najbližih saradnika i komandanata još nije pouzdano utvrđeno. Poznato je da je Đurišić sa svojim odabranim saradnicima, njih oko stotinu pedeset (po nekim autorima oko tri stotine) iz Stare Gradiške prevezen lađom u logor Jasenovac i po odobrenju Sekule Drljevića predat na milost i nemilost ustaši Filipoviću. Prema verziji svjedoka Hrvata, Đurišića, Vasića, Ostojića i Baćovića ustaše su na najzvjerskiji način umorili, a Pavla «ustaše živog zapalili". U zagraničnoj četničkoj literaturi ima više verzija o tome kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i jednog broja njegovih najistaknutijih komandanata i političkih ličnosti. Ipak, nameće se kao najvjerodosniji iskaz na saslušanju Ljube Miloša, poznatog ustaškog funkcionera u logoru Jasenovac. „Znam da je u Staru Gradišku stiglo oko 10.000 crnogorskih četnika pod komandom Đurišića. Tu je došao i Krivokapić i neki Agram sa još nekim Crnogorcima gdje su izdvojili Đurišića sa dvadesetak oficira i oko 150 podoficira i vojnika koji su kasnije brodom otpremljeni u Jasenovac. U Jasenovcu su po naređenju pukovnika Džala likvidirani. Samu likvidaciju izvršio je Pičili koji je bio zadužen za konačnu likvidaciju svih zatočenika..." (Koncentracioni logor Jasenovac, 1986. knjiga druga, str. 1018).
Kao što smo već napomenuli, sa Pavlom Đurišićem je pošlo i nekoliko istaknutih Dražinih saradnika, među kojima Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Dragiša Vasić, Pavle Novaković, načelnik obavještajne službe Vrhovne komande i drugi. Pavle Đurišić je znao za rad i djelovanje Sekule Drljevića. Zato je želio da ga iskoristi za svoje planove. Pregovori između Đurišićevih i Drljevićevih predstavnika održani su u Doboju, sredinom marta 1945. godine. Đurišić je bio opsjednut planom prebacivanja svojih snaga u Sloveniju, pa je tom cilju sve podredio. Zato je i prihvatio sve zahtjeve Drljevićevih pregovarača. Sa svoje strane je zahtijevao da Drljević odmah primi veću grupu teških ranjenika i bolesnika, kao i izbjeglica, a vojne snage, koje su bile angažovane u borbi protiv NOVJ, da kasnije pređu. Sporazum je potpisan 22. marta 1945. godine u Zagrebu. Po ovom sporazumu Đurišićeve snage su proglašene Crnogorskom narodnom vojskom pod komandom Sekule Drljevića, a Đurišić je određen za operativnog komandanta. Đurišić je priznao Crnogorsko državno vijeće, a Drljević se obavezao da obezbijedi ranjene, iznemogle i bolesne četnike. Đurišić je imao osnovni cilj da se oslobodi izbjeglica, bolesnika i ranjenika, čiji se broj stalno povećavao, naročito tifusara. Samim tim želio je da stvori mogućnost za veće akcije svoje vojske, koja je do tada dobrim dijelom bila usredsređena na praćenje i brigu o ranjenicima, bolesnim i iznemoglim licima, kao i da stvori uslove za lakši prelazak svojih snaga u Sloveniju.
I Drljević je imao svoju računicu. Želio je, prije svega, da razbije četničku ogranizaciju Draže Mihailovića i da stvori „svoju" vojsku koja je trebalo da mu posluži kao dokaz opravdanosti njegovog političkog koncepta o stvaranju „samostalne" i „suverene" Crne Gore.
Na vijest o sporazumu Đurišić - Drljević, Draža Mihailović je 23. marta reagovao raspisom svim četničkim komandama sa teritorije Srbije, u kome ih obavještava o Đurišićevom aktu, nazivajući ga izdajom „prema narodu, Kralju i ovoj komandi" (Vrhovnoj).
Prema sporazumu Đurišić-Drljević četničke snage je trebalo da se po mogućnosti prebace željeznicom u Sloveniju, odnosno da pređu na lijevu obalu rijeke Save, kod Slavonskog Broda i nastave kretanje prema Zagrebu, kao Crnogorska narodna vojska. Međutim, poslije Dražinih optužbi za izdaju i saradnju sa Drljevićem i ustašama, Đurišić mijenja pravac kretanja - naredio je pokret jedinicama desnom obalom rijeke Save u pravcu planine Motajnice i Lijevča Polja.
O promjeni pravca kretanja Đurišićevih snaga dr Sekula Drljević je odmah obavijestio dr Anta Pavelića, poglavnika NDH, napominjući da je Đurišiću sporazum poslužio kao varka da se oslobodi jednog dijela ranjenika i bolesnika, i zatražio da se silom oružja spriječi prelazak četnika u Sloveniju. Pavelić, koji je u sporazumu Đurišić-Drljević vidio šansu za političko i vojničko razdvajanje crnogorskih od srbijanskih četničkih jedinica, a u Đurišićevim jedinicama zaštitu od partizanskih snaga koje su sve više nadirale u svom pobjedonosnom hodu, prihvatio je Drljevićev predlog i već 4. aprila ustaše su od Banje Luke i Bosanke Gradiške sa motorizacijom radile da zatvore put četnicima na Lijevče Polju.
Stanje opšteg haosa u četničkim jedinicama nastalo je već tokom 6. aprila 1945. godine. Borbe na području Lijevča Polja smanjile su borbenu snagu četnika Pavla Đurišića. Prema jednom izvoru, u ovim borbama četnici su imali oko dvije stotine mrtvih i tri stotine ranjenih. Sve je manje bilo municije i želje za borbom, „hrane nije bilo ni za lijek". Pjegavi tifus je i dalje harao. Umirali su i najbolji Đurišićevi komandanti, gubeći bitku i sa pjegavim tifusom. U takvoj situaciji Đurišić sa svojim komandantima pravi plan o forsiranju rijeke Sane i proboju ka Bihaću. Tada su se pojavili ljudi Sekule Drljevića, koji su pratili kretanje četničkih snaga. Na putu Banja Luka - Mrkonjić Grad, Đurišićeve patrole su 17. aprila 1945. zaustavile automobil u kome su se nalazili ustaški general Metikoš i ministar u tzv. vladi Sekula Drljevića Dušan Krivokapić. Oni su nosili poruku Sekule Drljevića i ustaša da se Đurišić vrati u sastav svoje vojske, koja je sa Lijevča Polja pošla tzv. „zelenašima" i da će svim četničkim jedinicama biti zagarantovan prelaz preko hrvatske teritorije.
Četničko rukovodstvo je steklo utisak da predstavnici Drljevića i ustaša govore iskreno, da su Hrvati riješili da iskoriste izuzetno težak položaj Đurišićevih jedinica da bi „spasavajući nas danas, sutra sa ovim pokušali da operu svoje višegodišnje zločine».
Uvjerenje u ustašku iskrenost pothranjivala je i činjenica što se najveći broj četnika Pavla Đurišića već nalazio pod okriljem Sekula Drljevića.
Glavnina četničkih jedinica Pavla Đurišića, brojni zbjeg, lakši ranjenici i bolesnici, poslije poraza na Lijevče Polju i predaje dr Sekuli Drljeviću bile su smješteni u kasarni u Staroj Gradiški. Ovim jedinicama nije oduzimamo oružje, ali su živjeli pod budnim okom ustaških snaga opkoljeni artiljerijom i tenkovima. Desetog aprila 1945. godine u Staru Gradišku je doputovao Sekula Drljević, sa senatskim grbom na kapi, da bi se obratio četničkim jedinicama i izbjeglicama. U svom govoru, Drljević ih je pozvao da budu vjerni samostalnoj Crnoj Gori, da nastave borbu protiv partizanskih snaga pod novom „crnogorskom narodnom i državnom zastavom" i uz pomoć ustaških snaga. Drljević je u svom govoru posebno apostrofirao da su samostalnost Crne Gore priznale dvije sile: Njemačka i Hrvatska.
Poslije Drljevićevog govora od glavnine četničkih jedinica Pavla Đurišića formirana je Crnogorska narodna vojska, po ugledu na vojsku stare crnogorske države, u jačini od jedne divizije podijeljene na tri brigade.
Pošto je izvršeno formiranje jedinica Crnogorske narodne vojske, svaki vojnik je dobio crnogorsku vojničku kapu, morao se obrijati i podšišati.
Četnička preformisana vojska u Crnogorsku narodnu vojsku prebačena je iz Stare Gradiške na prostoru Okučana i stavljena pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Drljevićevi ljudi su izvršili podjelu ljudstva po nacionalnoj pripadnosti, tako što su vojnici i oficiri koji nijesu bili Crnogorci ili Hercegovci (pošto su tretirani kao Crnogorci) odvajani i predati ustašama. I pojedini četnici sa teritorije Srbije koji su pristupili jedinicama Đurišića izbjegli su sudbinu predaje ustašama tako što su, po nagovoru crnogorskih četnika, izjavili da su iz Crne Gore.
Obavještenje da će Sekula Drljević da posjeti četničke jedinice pod komandom Đurišića bilo je samo zavaravanje da se dobije u vremenu i opuste Đurišićeve jedinice kako bi ih lakše zarobili. Đurišić se sa svojim ljudima našao u klopci, opkoljen i bespomoćan. Zatim je komandant ustaškog logora pozvao Đurišića i predao mu spisak sa imenima trideset i tri oficira, zahtijevajući da se predaju, a da će ostaloj vojsci biti omogućeno da se uključi u sastav četničkih jedinica pod komandom Drljevića. Tako je Đurišić na prevaru odvojen od vojske, a prozivani oficiri su pojedinačno dovođeni u zgradu komande logora i stavljani pod stražu. Tako su snage Pavla Đurišića, nekoliko stotina njegovih biranih boraca i oficira, pale u ruke ustaša. Zatvorenim četnicima predstojao je tzv. prijeki sud, koji su formirale ustaše od Drljevićevih ljudi. Suđenje je trajalo oko tri minuta. Suđenje je završeno tako što je oko stotinu četnika vraćeno u zatvor, a ostali su raspoređivani u novoformirane jedinice Crnogorske narodne vojske.
ĐURIŠIĆ LIKVIDIRAN U JASENOVCU?
Kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i njegovih najbližih saradnika i komandanata još nije pouzdano utvrđeno. Poznato je da je Đurišić sa svojim odabranim saradnicima, njih oko stotinu pedeset (po nekim autorima oko tri stotine) iz Stare Gradiške prevezen lađom u logor Jasenovac i po odobrenju Sekule Drljevića predat na milost i nemilost ustaši Filipoviću. Prema verziji svjedoka Hrvata, Đurišića, Vasića, Ostojića i Baćovića ustaše su na najzvjerskiji način umorili, a Pavla «ustaše živog zapalili". U zagraničnoj četničkoj literaturi ima više verzija o tome kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i jednog broja njegovih najistaknutijih komandanata i političkih ličnosti. Ipak, nameće se kao najvjerodosniji iskaz na saslušanju Ljube Miloša, poznatog ustaškog funkcionera u logoru Jasenovac. „Znam da je u Staru Gradišku stiglo oko 10.000 crnogorskih četnika pod komandom Đurišića. Tu je došao i Krivokapić i neki Agram sa još nekim Crnogorcima gdje su izdvojili Đurišića sa dvadesetak oficira i oko 150 podoficira i vojnika koji su kasnije brodom otpremljeni u Jasenovac. U Jasenovcu su po naređenju pukovnika Džala likvidirani. Samu likvidaciju izvršio je Pičili koji je bio zadužen za konačnu likvidaciju svih zatočenika..." (Koncentracioni logor Jasenovac, 1986. knjiga druga, str. 1018).
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#65 Re: Historijske zanimljivosti
Crnogorski ekstremizam
I poslije bezuslovne kapitulacije Njemačke 8. maja 1945, njemačke trupe pod komandom Aleksandra Lera i kvislinzi nastavili su ogorčenu borbu protiv snaga Jugoslovenske armije, nastojeći da pređu u Austriju i predaju se britanskim vojnim snagama. Njemačka balkanska vojska i opkoljene jedinice četnika, ustaša i domobrana nastavili su borbu do 15. maja 1945. Zarobljeno je oko 50.000 kvislinških vojnika i oko 24.000 izbjeglica, kao i oko 120.000 njemačkih vojnika.
U istoriografskoj literaturi, domaćim i stranim izvještajima, objavljeni su veoma različiti podaci o broju zarobljenih kvislinških vojnika i izbjeglica. Prema istraživanjima Branka Petranovića (Istorija Jugoslavije 1918-1988, str. 422), u završnim operacijama snage jedinica Jugoslovenske armije zarobile su oko 300.000 neprijateljskih vojnika i kvislinga, sa vrhovnim komandantom za Jugoistok general - pukovnikom Aleksandrom Lerom i štabovima 21, 91 i 97. armijskog korpusa. Prilikom kapitulacije njemačko-kvislinške grupacije zarobljeno je i 13 generala NDF.
U pobjedničkom kretanju, jugoslovenska vojska je dijelom prešla slovenačko-austrijsku granicu i našla se na prostoru strane države, pod izgovorom da progoni neprijatelja. Jasno je da je jugoslovenska vlada nastojala da austrijsku Korušku pripoji Jugoslaviji u kojoj se nalazila slovenačka manjina. Zaposjedanjem pograničnog pojasa u Austriji jugoslovenska armija je ostvarila strategijsku prednost, koju nije željela da izgubi kao što je izgubila Trst. Budući da se ovaj prostor nalazio u britanskoj okupacionoj zoni u Austriji, Britanci su nastojali da se oslobode jugoslovenske vojske, u čijoj se blizini nalazila moćna Crvena armija kao najjači mogući neprijatelj u slučaju ratnog sukoba jugoslovenskih i britanskih snaga. U takvoj situaciji britanska vlada i glavni komandant na Sredozemlju, prema jednom broju istraživača, „žrtvovali su svoju čast, posebno čast britanske vojske", izručujući silom zarobljene i predate hrvatske oružane snage i izbjeglice, tzv. Crnogorsku narodnu vojsku - crnogorske četnike i nešto drugih četnika sa izbjeglicama kao ustupak za povlačenje jugoslovenske vojske s austrijske teritorije.
Da li je u Austriji izvršena „kupoprodaja", kako o tome pišu pojedini istraživači ovog perioda, teško je reći, jer su u pitanju tumačenja i zaključivanja bez istorijskih izvora, zasnovana na analizi događaja i iskazima svjedoka - pretpostavkama. Da li se još jedanput potvrdilo pravilo da velike sile ne drže do velike pravde, već predstavljaju pragmatični svijet kome vlastiti interesi ponekad zasjene vojničku čast i dostojanstvo? U svojem radu o Drugom svjetskom ratu, Čerčil kaže: „U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost. U miru: dobra volja". Umjesto proklamovanja VELIKODUŠNOST, engleske vojne vlasti (sa ili bez saglasnosti svoje vlade" su „VELIKODUŠNO" predale jugoslovenske zarobljenike snagama Jugoslovenske armije na milost i nemilost. Odmazde u proljeće 1945. godine poslije završetka rata potvrda su teze da je u Jugoslaviji „nastavljen rat u formi osvetništva pobjednika protiv nemoćnog i poraženog golorukog protivnika". To je istovremeno potvrda one Paskalove misli da je građanski rat najveće od svih zala.
Na v e š ć e m o ovdje i ocjenu koju je o Pavlu Đurišiću dao Herman Nojbaher, specijalni Hitlerov izaslanik za Balkan. „On je bio pravi Crnogorac iz prošlog veka. Politika ga nije interesovala, a do političara nije mnogo držao. Njegovo zanimanje, njegov poziv bio je: uvek, i dan i noć, da bude junak Crne Gore. On je vodio krvavi gerilski rat protiv partizana. Ali, i kod mnogih partizana je takođe, postojala ista želja i to uprkos svojoj komunističkoj ideologiji. U toj crnogorskoj herojskoj tradiciji, dok je besnio okrutan građanski rat, uništeni su mnogi životi". Podsjećanje i pisanje o žrtvama prije šezdeset godina ima i opravdanje i smisao, naučni i opštečovječanski. Naučni da porazi predrasude. Ljudski da mlađe generacije ne bi doživljavale sličnu sudbinu, kako bi im istorija bila i pouka i poruka. „Zločin je po svojoj težini uvijek zločin bez obzira ko ga činio, a žrtva je žrtva". Posljedice rata u Jugoslaviji i posebno u Crnoj Gori bile su veoma teške. Još su ih više uvećale likvidacije poslije rata. Razoren je građanski moral, prenebregnut pravni poredak, nastradala je okosnica domaćinskih gazdinstava, umanjena biološka supstanca naroda, promovisana sila nad pravom i pravdom, demonstrirana je „revolucionarna pravda", kao vrhovna i neprikosnovena, koja je bila iznad humanizma i prava, uvjerena da „pobjedniku ne sude". Sve je podsjećalo na poznatu misao Žan Pol Sartra „Pakao su drugi ljudi".
U slovenačkim šumama partizani su odmah poslije Drugog svjetskog rata ubijali vojnike njima neprijateljskih formacija: srpskih, crnogorskih, slovenačkih, hrvatskih, ali i civile. Od stratišta i masovnih neobilježenih grobnica po slovenačkih šumama i jarugama u Crnoj Gori se najviše čulo za Zidani Most: u Hrvatskoj za Blajburg, Srbiji i Sloveniji - za Kočevski rog, a svi zajedno su metafore velikog stradanja civilnih i nevinih jugoslovenskih građana, što predstavlja moralni poraz politike najužeg rukovodstva narodnooslobodilačkog pokreta, koji nikad nije bio priznat i objelodanjen.
Crnogorski ekstremizam, borbena sposobnost, odvažnost, odanost ideji koja ih je odvela u rat, želja za isticanjem, uspjehom, slobodarska tradicija, nastojanje da se ne izostane tamo gdje se „stvara istorija", brzo donošenje odluka, istrajavanje na stavovima, makar bili i pogrešni, značajno su doprinijeli rigidnom antagonističkom ponašanju u partizansko-četničkom sukobu. Sukob nije bio samo ideološki, već i generacijski, klasni, građanski,bratstvenički, liderski, seosko-gradski, plemenski, prestižni... U njemu se nazirala mogućnost za promjenu dotadašnjeg položaja naročito onih koji su bili na marginama života: očito je bilo nastojanje da se izmijeni dotadašnji sistem vrijednosti i zauzme nova pozicija u društvu. Sve su to bili izazovi kojima se hitalo u susret bez obzira na cijenu koju je trebalo platiti. A ona je bila veoma visoka.
U vojnom i političkom vrhu oba sukobljena pokreta nalazio se znatan broj ljudi iz Crne Gore. U najužem rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta bil su Milovan Đilas, Ivan Milutinović, Svetozar Vukmanović Tempo, Mitar Bakić, Arso Jovanović, Rifat Burdžović, Velimir Terzić, Savo Orović, Peko Dapčević, Radovan Vukmanović, Sava Kovačević Mizara, Budo Tomović, Blažo Jovanović, Savo Burić, Božo Ljumović, Pero Ćetković, Ljubo Vučković, dr Niko Miljanić, dr Obren Blagojević, Radoje Dakić, Velimir Jakić, dr Simo Milošević, Dragiša Ivanović, Andro Mugoša, Đoko Pajković, Stojan Cerović, Nikola Lekić...
U četničkom pokretu Draže Mihailovića crnogorske jedinice predstavljale su njen najborbeniji dio. U njemu su se nalazile istaknute vojne ličnosti kao što su general Blažo Đukanović, pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđije Lašić, kapetan Pavle Đurišić, majori Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, Milan Bandović, Luka Baletić, Savo Vukadinović, Ljubo Vuksanović, Jakov Jovović, Arso Petrović, Bećir Tomović... Prema tome, oba pokreta bila su u znatnoj mjeri zastupljena kadrovima iz Crne Gore, i to istaknutim ličnostima. Sve je to produbljivalo nesporazume i sukobljavanje, jer su se mnogi u početku neopredijeljeni povodili za istaknutim pojedincima ili su zbog njih prelazili na „drugu stranu", bez jasnog programskog ili idejnog opredjeljenja. Posmatrano u tom kontekstu, može se donekle shvatiti odnos crnogorskih partizanskih jedinica prema zarobljenim crnogorskim četnicima, ali ne i opravdati.
I poslije bezuslovne kapitulacije Njemačke 8. maja 1945, njemačke trupe pod komandom Aleksandra Lera i kvislinzi nastavili su ogorčenu borbu protiv snaga Jugoslovenske armije, nastojeći da pređu u Austriju i predaju se britanskim vojnim snagama. Njemačka balkanska vojska i opkoljene jedinice četnika, ustaša i domobrana nastavili su borbu do 15. maja 1945. Zarobljeno je oko 50.000 kvislinških vojnika i oko 24.000 izbjeglica, kao i oko 120.000 njemačkih vojnika.
U istoriografskoj literaturi, domaćim i stranim izvještajima, objavljeni su veoma različiti podaci o broju zarobljenih kvislinških vojnika i izbjeglica. Prema istraživanjima Branka Petranovića (Istorija Jugoslavije 1918-1988, str. 422), u završnim operacijama snage jedinica Jugoslovenske armije zarobile su oko 300.000 neprijateljskih vojnika i kvislinga, sa vrhovnim komandantom za Jugoistok general - pukovnikom Aleksandrom Lerom i štabovima 21, 91 i 97. armijskog korpusa. Prilikom kapitulacije njemačko-kvislinške grupacije zarobljeno je i 13 generala NDF.
U pobjedničkom kretanju, jugoslovenska vojska je dijelom prešla slovenačko-austrijsku granicu i našla se na prostoru strane države, pod izgovorom da progoni neprijatelja. Jasno je da je jugoslovenska vlada nastojala da austrijsku Korušku pripoji Jugoslaviji u kojoj se nalazila slovenačka manjina. Zaposjedanjem pograničnog pojasa u Austriji jugoslovenska armija je ostvarila strategijsku prednost, koju nije željela da izgubi kao što je izgubila Trst. Budući da se ovaj prostor nalazio u britanskoj okupacionoj zoni u Austriji, Britanci su nastojali da se oslobode jugoslovenske vojske, u čijoj se blizini nalazila moćna Crvena armija kao najjači mogući neprijatelj u slučaju ratnog sukoba jugoslovenskih i britanskih snaga. U takvoj situaciji britanska vlada i glavni komandant na Sredozemlju, prema jednom broju istraživača, „žrtvovali su svoju čast, posebno čast britanske vojske", izručujući silom zarobljene i predate hrvatske oružane snage i izbjeglice, tzv. Crnogorsku narodnu vojsku - crnogorske četnike i nešto drugih četnika sa izbjeglicama kao ustupak za povlačenje jugoslovenske vojske s austrijske teritorije.
Da li je u Austriji izvršena „kupoprodaja", kako o tome pišu pojedini istraživači ovog perioda, teško je reći, jer su u pitanju tumačenja i zaključivanja bez istorijskih izvora, zasnovana na analizi događaja i iskazima svjedoka - pretpostavkama. Da li se još jedanput potvrdilo pravilo da velike sile ne drže do velike pravde, već predstavljaju pragmatični svijet kome vlastiti interesi ponekad zasjene vojničku čast i dostojanstvo? U svojem radu o Drugom svjetskom ratu, Čerčil kaže: „U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost. U miru: dobra volja". Umjesto proklamovanja VELIKODUŠNOST, engleske vojne vlasti (sa ili bez saglasnosti svoje vlade" su „VELIKODUŠNO" predale jugoslovenske zarobljenike snagama Jugoslovenske armije na milost i nemilost. Odmazde u proljeće 1945. godine poslije završetka rata potvrda su teze da je u Jugoslaviji „nastavljen rat u formi osvetništva pobjednika protiv nemoćnog i poraženog golorukog protivnika". To je istovremeno potvrda one Paskalove misli da je građanski rat najveće od svih zala.
Na v e š ć e m o ovdje i ocjenu koju je o Pavlu Đurišiću dao Herman Nojbaher, specijalni Hitlerov izaslanik za Balkan. „On je bio pravi Crnogorac iz prošlog veka. Politika ga nije interesovala, a do političara nije mnogo držao. Njegovo zanimanje, njegov poziv bio je: uvek, i dan i noć, da bude junak Crne Gore. On je vodio krvavi gerilski rat protiv partizana. Ali, i kod mnogih partizana je takođe, postojala ista želja i to uprkos svojoj komunističkoj ideologiji. U toj crnogorskoj herojskoj tradiciji, dok je besnio okrutan građanski rat, uništeni su mnogi životi". Podsjećanje i pisanje o žrtvama prije šezdeset godina ima i opravdanje i smisao, naučni i opštečovječanski. Naučni da porazi predrasude. Ljudski da mlađe generacije ne bi doživljavale sličnu sudbinu, kako bi im istorija bila i pouka i poruka. „Zločin je po svojoj težini uvijek zločin bez obzira ko ga činio, a žrtva je žrtva". Posljedice rata u Jugoslaviji i posebno u Crnoj Gori bile su veoma teške. Još su ih više uvećale likvidacije poslije rata. Razoren je građanski moral, prenebregnut pravni poredak, nastradala je okosnica domaćinskih gazdinstava, umanjena biološka supstanca naroda, promovisana sila nad pravom i pravdom, demonstrirana je „revolucionarna pravda", kao vrhovna i neprikosnovena, koja je bila iznad humanizma i prava, uvjerena da „pobjedniku ne sude". Sve je podsjećalo na poznatu misao Žan Pol Sartra „Pakao su drugi ljudi".
U slovenačkim šumama partizani su odmah poslije Drugog svjetskog rata ubijali vojnike njima neprijateljskih formacija: srpskih, crnogorskih, slovenačkih, hrvatskih, ali i civile. Od stratišta i masovnih neobilježenih grobnica po slovenačkih šumama i jarugama u Crnoj Gori se najviše čulo za Zidani Most: u Hrvatskoj za Blajburg, Srbiji i Sloveniji - za Kočevski rog, a svi zajedno su metafore velikog stradanja civilnih i nevinih jugoslovenskih građana, što predstavlja moralni poraz politike najužeg rukovodstva narodnooslobodilačkog pokreta, koji nikad nije bio priznat i objelodanjen.
Crnogorski ekstremizam, borbena sposobnost, odvažnost, odanost ideji koja ih je odvela u rat, želja za isticanjem, uspjehom, slobodarska tradicija, nastojanje da se ne izostane tamo gdje se „stvara istorija", brzo donošenje odluka, istrajavanje na stavovima, makar bili i pogrešni, značajno su doprinijeli rigidnom antagonističkom ponašanju u partizansko-četničkom sukobu. Sukob nije bio samo ideološki, već i generacijski, klasni, građanski,bratstvenički, liderski, seosko-gradski, plemenski, prestižni... U njemu se nazirala mogućnost za promjenu dotadašnjeg položaja naročito onih koji su bili na marginama života: očito je bilo nastojanje da se izmijeni dotadašnji sistem vrijednosti i zauzme nova pozicija u društvu. Sve su to bili izazovi kojima se hitalo u susret bez obzira na cijenu koju je trebalo platiti. A ona je bila veoma visoka.
U vojnom i političkom vrhu oba sukobljena pokreta nalazio se znatan broj ljudi iz Crne Gore. U najužem rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta bil su Milovan Đilas, Ivan Milutinović, Svetozar Vukmanović Tempo, Mitar Bakić, Arso Jovanović, Rifat Burdžović, Velimir Terzić, Savo Orović, Peko Dapčević, Radovan Vukmanović, Sava Kovačević Mizara, Budo Tomović, Blažo Jovanović, Savo Burić, Božo Ljumović, Pero Ćetković, Ljubo Vučković, dr Niko Miljanić, dr Obren Blagojević, Radoje Dakić, Velimir Jakić, dr Simo Milošević, Dragiša Ivanović, Andro Mugoša, Đoko Pajković, Stojan Cerović, Nikola Lekić...
U četničkom pokretu Draže Mihailovića crnogorske jedinice predstavljale su njen najborbeniji dio. U njemu su se nalazile istaknute vojne ličnosti kao što su general Blažo Đukanović, pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđije Lašić, kapetan Pavle Đurišić, majori Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, Milan Bandović, Luka Baletić, Savo Vukadinović, Ljubo Vuksanović, Jakov Jovović, Arso Petrović, Bećir Tomović... Prema tome, oba pokreta bila su u znatnoj mjeri zastupljena kadrovima iz Crne Gore, i to istaknutim ličnostima. Sve je to produbljivalo nesporazume i sukobljavanje, jer su se mnogi u početku neopredijeljeni povodili za istaknutim pojedincima ili su zbog njih prelazili na „drugu stranu", bez jasnog programskog ili idejnog opredjeljenja. Posmatrano u tom kontekstu, može se donekle shvatiti odnos crnogorskih partizanskih jedinica prema zarobljenim crnogorskim četnicima, ali ne i opravdati.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#66 Re: Historijske zanimljivosti
Istina - jedino dostojanstvo
Likvidacije bez suđenja istaknutih ličnosti drugačijih političkih i ideoloških uvjerenja nijesu samo manir ,,crvenog terora". Sila pobjedničkog oružja pokazivala su uvijek, i tada, i kod drugih mnogo naprednijih naroda. Da se ovdje poslužimo riječima kanadskog istoričara Džemsa Baka, koji u svojoj knjizi Ostali gubici, govoreći o masovnom pomoru njemačkih ratnih zarobljenika u francuskim i američkim logorima poslije 1945. godine. On ističe - ,,onome kome pripada vojna slava u isto vrijeme pripada i stid" za nehumana djela koja su činili, sa ,,višim ciljevima", nad nezaštićenim ljudima. U našem, jugoslovenskom slučaju to je bila smišljena politika uništenja klasnog neprijatelja, ,,izdajnika naroda i države", kako se ne bi pridigao i ohrabrio na nove ratove. ,,Otvaranje tabuisanih tema i postavljanje pitanja ma koliko bilo provokativno i izazovno, optužujuće ima samo jedan cilj - istinu, da se sazna istina o vremenu, zbivanjima, ljudima, zemlji, njenoj prošlosti, žrtvama i da se, posredno, podučimo i poučimo u otkrivanju puteva budućnosti. Sloboda je u istini", navodi Branislav Kovačević u svojoj knjizi. Cilj njegove knjige, kako kaže, nije u oživljavanju aveti Drugog svjetskog rata, u uslovima kada potomci poraženih, a ne samo oni, jednostrano i tendenciozno za sva zla na jugoslovenskom prostoru optužuju Komunističku partiju s Brozom na čelu. Uostalom, istorija je pokazala da su na kraju svi poraženi. Zar je pobjeda nad dijelom sopstvenog naroda pobjeda?! "Obrada ovih zbivanja na kraju i poslije rata ima konkretan cilj - naučnu istinu, spoznaju o zabludama, zanosima, stradanjima, kako bi se upoznavanjem prošlosti novim djelima prevazilazilo opako iskustvo".
Prošlost pritiska sadašnjost. Ćutanje ili prećutkivanje događaja iz prošlosti, takođe, opterećuje savremenost. Počinjeno zlo u prošlom oslobodilačkom, građanskom, bratoubilačkom, pa i vjerskom, klasnom ratu, različito se tumači. Naročito je naglašeno tumačenje ,,nepravde" na svakoj od strana u sukobu, u suštini oprečno. Istina je za svaku od njih ono što odgovara njoj samoj, što opravdava postupak. Takav pristup nepomirljivih ne daje pravo nauci da ćuti, još manje da prećutkuje ili jednostrano ocjenjuje. Nauci je potrebna naučna - istorijska istina o sudbonosnim zbivanjima u zemlji, čije višedecenijsko potiskivanje više ne trpi odlaganje. Otuda i apel vlastima da se otvore arhivi i saopšte imena ubijenih lica, kako bi se sagledala i tragedija svakog pojedinca i eliminisala neistina koja je bila oruđe za skraćivanje puta ka željenom naučnom cilju. Neistina ostavlja neizbrisiv trag. Uostalom, "zakon jačega je najveće bezakonje". Politika je uvijek nalazila opravdanje da se ne ,,kopa po utrobi". Gušenje prava na slobodno izražavanje nedavanjem relevantnih istorijskih podataka o svim događajima prošlosti, ne rješava nijedan savremeni problem.
I odlaganje pravde je nepravda. Da se ispravi nepravda nikada nije prerano, ali može biti prekasno. Svako gušenje pravde samo pojačava tenzije, hrani fame, pospješuje nezadovoljstvo. Istorija ljudi, pokreta, naroda i država nije sastavljena samo od pitanja, nego i od odgovora. Slobodan čovjek jedino može da pobijedi i prevaziđe prošlost otvorenošću i mogućom istinom.
"Ova knjiga ne optužuje niti presađuje, samo prezentira činjenice u mjeri koja je moguća s obzirom na nedostupnost građe. Uvjeren da niko nema pravo da taji nešto što se dogodilo, tim prije što ni naredbodavci ni egzekutori više nijesu na vlasti, većina ni u životu, daljim odlaganjem ništa se ne dobija, ali se postiže suprotan efekat od željenog. Zar šezdeset godina poslije tragičnih događaja porodice ubijenih nemaju pravo na istinu? To je, nesumnjivo, bolno pitanje. Sadašnji vlastodršci nemaju nikakve veze s počinjenim nedjelima. I zašto onda odlagati pravo na istinu?! Brojke koje se često prezetiraju u javnosti o poginulim u Sloveniji poslije predaje i zarobljavanja četnika, daleko su veće od mogućih, jer se gubi iz vida činjenica da su crnogorski četnici na ‘pogubljenim putevima' od Podgorice do Austrije svuda ostavljali svoje kosti. Zato, još jednom ističem potrebu da se što prije otvore arhivi, da se učini dostupnom sva dokumentacija koja može ukazati na sudbinu tih ljudi. Ako je ranije vlast planski i smišljeno represivnom ideologijom ulivala strah i nametala zaborav ćutanjem, aktuelna vlast, kako sam već istakao, ne nosi takvu hipoteku, i baš zbog toga u ime humanizma i sveljudskih vrijednosti, u ime ideje slobode, istine i pravde - neophodno je saznanje o svim tih događajima, ma koliko bilo bolno i teško. Duh vremena propisuje nove standarde i tu činjenicu trebalo bi prihvatiti bez protivljenja i opiranja, uz toleranciju i podjednako poštovanje tradicionalnog i novog. Istina je u cjelovitosti ne u fragmentima. Istina - jedino dostojanstvo. Istina je ljekovita. Ponekad, na žalost, surova i tragična", zaključuje Kovačević.
KRITERIJUMI ZA UBIJANJA
,,Sigurno je da je među ubijenim bilo i onih koje bi i najstrožiji i najnepravedniji sud poštedio. Ali ratovi, a specijalno revolucije i kontrarevolucije se važu prema dogmatskim i ideološkim kriterijima - kriterijima koji u postupku istrebljenja postaju strast i praksa, navika i vrlina; osoba je kriva ne zato što je možda učinila nešto nego jednostavno što je pripadala nečemu. Bijes i mržnja su važni činioci u tim odlukama, ali ne i odlučujući. Za te ljude je pravni postupak izgledao besmislen, osim u spektakularnim procesima gdje se radilo o vođama, sud ne bi mogao donijeti stotine, tisuće smrtnih osuda".
(Milovan Đilas: ,,Wartime")
ŽRTVE REPATRIJACIJE
U razgovoru 1979. godine za Encounter o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju (,,Victims of Repatriation"), na pitanje novinara Georgea Urbana koji je želio da sazna sudbinu ,,Jugoslovena" koje su predali Englezi, Milovan Đilas je uporno ponavljao brojku 20. 000 - 40.000.
- Možda bi bilo najprikladnije završiti ovaj razgovor s temom koja je uzburkala javno mnjijenje u Britaniji u zadnjih nekoliko godina - prisilna repatrijacija ruskih i jugoslovenskih izbjeglica od strane britanske vlasti u proljeće i ljeto 1945. Okolnosti, bolje reći činjenice o prisilnoj repatrijaciji prvi je izbio na javu Alexandar Solzhenityun u svom djelu Arhipelag Gulag. Do još većeg publiciteta i još upornijeg istraživanja je došlo nakon što je Nicholas Bethell objavio knjigu The Last Secret (Posljednja tajna), u najnovije vrijeme je pokrenuo opet istu temu Nikolais Tolstoy u Vistims of Yalta (Žrtve Jalte). Političari i državni službenici koji su napravili odluke u to vrijeme ostali su šuteći. Sve do Solzhenitsynova otkrića javnost je bila držana u mraku. Činjenice su sada već toliko poznate da bi ih bilo suvišno ponavljati. Dopustite da Vas jednostavno upitam, da li sada mislite da je prisilna repatrijacija 20 - 40.000 Jugoslovena bila ispravna.
Đilas: Ne, nije! Velika većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikog ubili. Nisu bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Sav njihov zločin je bio strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali ‘kvislinške' vođe kao Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu napravili. Oni su prisilili na povratak svu silu ljudi, a to je bilo potpuno pogrešno.
- Njihov broj se računa čak na 40.000 ...
Đilas: Ne mislim da je bio tako velik jer smo mnoge četnike i četničke simpatizere uhvatili na tlu Jugoslavije prije nego su imali prilike izbjeći u Austriju. Ali Britanci su imali zasigurno nekih 20 - 30.000 u njihovim rukama. Velik broj se odnosio na Ruse - Kozake i Vlasovce - koje su Britanci takođe repatrirali, neke u neposrednu smrt, druge u sporo umiranje u sovjetskim logorima.
Likvidacije bez suđenja istaknutih ličnosti drugačijih političkih i ideoloških uvjerenja nijesu samo manir ,,crvenog terora". Sila pobjedničkog oružja pokazivala su uvijek, i tada, i kod drugih mnogo naprednijih naroda. Da se ovdje poslužimo riječima kanadskog istoričara Džemsa Baka, koji u svojoj knjizi Ostali gubici, govoreći o masovnom pomoru njemačkih ratnih zarobljenika u francuskim i američkim logorima poslije 1945. godine. On ističe - ,,onome kome pripada vojna slava u isto vrijeme pripada i stid" za nehumana djela koja su činili, sa ,,višim ciljevima", nad nezaštićenim ljudima. U našem, jugoslovenskom slučaju to je bila smišljena politika uništenja klasnog neprijatelja, ,,izdajnika naroda i države", kako se ne bi pridigao i ohrabrio na nove ratove. ,,Otvaranje tabuisanih tema i postavljanje pitanja ma koliko bilo provokativno i izazovno, optužujuće ima samo jedan cilj - istinu, da se sazna istina o vremenu, zbivanjima, ljudima, zemlji, njenoj prošlosti, žrtvama i da se, posredno, podučimo i poučimo u otkrivanju puteva budućnosti. Sloboda je u istini", navodi Branislav Kovačević u svojoj knjizi. Cilj njegove knjige, kako kaže, nije u oživljavanju aveti Drugog svjetskog rata, u uslovima kada potomci poraženih, a ne samo oni, jednostrano i tendenciozno za sva zla na jugoslovenskom prostoru optužuju Komunističku partiju s Brozom na čelu. Uostalom, istorija je pokazala da su na kraju svi poraženi. Zar je pobjeda nad dijelom sopstvenog naroda pobjeda?! "Obrada ovih zbivanja na kraju i poslije rata ima konkretan cilj - naučnu istinu, spoznaju o zabludama, zanosima, stradanjima, kako bi se upoznavanjem prošlosti novim djelima prevazilazilo opako iskustvo".
Prošlost pritiska sadašnjost. Ćutanje ili prećutkivanje događaja iz prošlosti, takođe, opterećuje savremenost. Počinjeno zlo u prošlom oslobodilačkom, građanskom, bratoubilačkom, pa i vjerskom, klasnom ratu, različito se tumači. Naročito je naglašeno tumačenje ,,nepravde" na svakoj od strana u sukobu, u suštini oprečno. Istina je za svaku od njih ono što odgovara njoj samoj, što opravdava postupak. Takav pristup nepomirljivih ne daje pravo nauci da ćuti, još manje da prećutkuje ili jednostrano ocjenjuje. Nauci je potrebna naučna - istorijska istina o sudbonosnim zbivanjima u zemlji, čije višedecenijsko potiskivanje više ne trpi odlaganje. Otuda i apel vlastima da se otvore arhivi i saopšte imena ubijenih lica, kako bi se sagledala i tragedija svakog pojedinca i eliminisala neistina koja je bila oruđe za skraćivanje puta ka željenom naučnom cilju. Neistina ostavlja neizbrisiv trag. Uostalom, "zakon jačega je najveće bezakonje". Politika je uvijek nalazila opravdanje da se ne ,,kopa po utrobi". Gušenje prava na slobodno izražavanje nedavanjem relevantnih istorijskih podataka o svim događajima prošlosti, ne rješava nijedan savremeni problem.
I odlaganje pravde je nepravda. Da se ispravi nepravda nikada nije prerano, ali može biti prekasno. Svako gušenje pravde samo pojačava tenzije, hrani fame, pospješuje nezadovoljstvo. Istorija ljudi, pokreta, naroda i država nije sastavljena samo od pitanja, nego i od odgovora. Slobodan čovjek jedino može da pobijedi i prevaziđe prošlost otvorenošću i mogućom istinom.
"Ova knjiga ne optužuje niti presađuje, samo prezentira činjenice u mjeri koja je moguća s obzirom na nedostupnost građe. Uvjeren da niko nema pravo da taji nešto što se dogodilo, tim prije što ni naredbodavci ni egzekutori više nijesu na vlasti, većina ni u životu, daljim odlaganjem ništa se ne dobija, ali se postiže suprotan efekat od željenog. Zar šezdeset godina poslije tragičnih događaja porodice ubijenih nemaju pravo na istinu? To je, nesumnjivo, bolno pitanje. Sadašnji vlastodršci nemaju nikakve veze s počinjenim nedjelima. I zašto onda odlagati pravo na istinu?! Brojke koje se često prezetiraju u javnosti o poginulim u Sloveniji poslije predaje i zarobljavanja četnika, daleko su veće od mogućih, jer se gubi iz vida činjenica da su crnogorski četnici na ‘pogubljenim putevima' od Podgorice do Austrije svuda ostavljali svoje kosti. Zato, još jednom ističem potrebu da se što prije otvore arhivi, da se učini dostupnom sva dokumentacija koja može ukazati na sudbinu tih ljudi. Ako je ranije vlast planski i smišljeno represivnom ideologijom ulivala strah i nametala zaborav ćutanjem, aktuelna vlast, kako sam već istakao, ne nosi takvu hipoteku, i baš zbog toga u ime humanizma i sveljudskih vrijednosti, u ime ideje slobode, istine i pravde - neophodno je saznanje o svim tih događajima, ma koliko bilo bolno i teško. Duh vremena propisuje nove standarde i tu činjenicu trebalo bi prihvatiti bez protivljenja i opiranja, uz toleranciju i podjednako poštovanje tradicionalnog i novog. Istina je u cjelovitosti ne u fragmentima. Istina - jedino dostojanstvo. Istina je ljekovita. Ponekad, na žalost, surova i tragična", zaključuje Kovačević.
KRITERIJUMI ZA UBIJANJA
,,Sigurno je da je među ubijenim bilo i onih koje bi i najstrožiji i najnepravedniji sud poštedio. Ali ratovi, a specijalno revolucije i kontrarevolucije se važu prema dogmatskim i ideološkim kriterijima - kriterijima koji u postupku istrebljenja postaju strast i praksa, navika i vrlina; osoba je kriva ne zato što je možda učinila nešto nego jednostavno što je pripadala nečemu. Bijes i mržnja su važni činioci u tim odlukama, ali ne i odlučujući. Za te ljude je pravni postupak izgledao besmislen, osim u spektakularnim procesima gdje se radilo o vođama, sud ne bi mogao donijeti stotine, tisuće smrtnih osuda".
(Milovan Đilas: ,,Wartime")
ŽRTVE REPATRIJACIJE
U razgovoru 1979. godine za Encounter o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju (,,Victims of Repatriation"), na pitanje novinara Georgea Urbana koji je želio da sazna sudbinu ,,Jugoslovena" koje su predali Englezi, Milovan Đilas je uporno ponavljao brojku 20. 000 - 40.000.
- Možda bi bilo najprikladnije završiti ovaj razgovor s temom koja je uzburkala javno mnjijenje u Britaniji u zadnjih nekoliko godina - prisilna repatrijacija ruskih i jugoslovenskih izbjeglica od strane britanske vlasti u proljeće i ljeto 1945. Okolnosti, bolje reći činjenice o prisilnoj repatrijaciji prvi je izbio na javu Alexandar Solzhenityun u svom djelu Arhipelag Gulag. Do još većeg publiciteta i još upornijeg istraživanja je došlo nakon što je Nicholas Bethell objavio knjigu The Last Secret (Posljednja tajna), u najnovije vrijeme je pokrenuo opet istu temu Nikolais Tolstoy u Vistims of Yalta (Žrtve Jalte). Političari i državni službenici koji su napravili odluke u to vrijeme ostali su šuteći. Sve do Solzhenitsynova otkrića javnost je bila držana u mraku. Činjenice su sada već toliko poznate da bi ih bilo suvišno ponavljati. Dopustite da Vas jednostavno upitam, da li sada mislite da je prisilna repatrijacija 20 - 40.000 Jugoslovena bila ispravna.
Đilas: Ne, nije! Velika većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikog ubili. Nisu bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Sav njihov zločin je bio strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali ‘kvislinške' vođe kao Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu napravili. Oni su prisilili na povratak svu silu ljudi, a to je bilo potpuno pogrešno.
- Njihov broj se računa čak na 40.000 ...
Đilas: Ne mislim da je bio tako velik jer smo mnoge četnike i četničke simpatizere uhvatili na tlu Jugoslavije prije nego su imali prilike izbjeći u Austriju. Ali Britanci su imali zasigurno nekih 20 - 30.000 u njihovim rukama. Velik broj se odnosio na Ruse - Kozake i Vlasovce - koje su Britanci takođe repatrirali, neke u neposrednu smrt, druge u sporo umiranje u sovjetskim logorima.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#67 Re: Historijske zanimljivosti
INTERVIEW: JOSIP MANOLIĆ,A. Stepinac i njegov tretman u Lepoglavi
Razgovarala: Slavica Lukić
Glas Koncila objavio je svojedobno feljton “Uznička sjećanja Alojzija Stepinca”, nastala dijelom prema Stepinčevim bilješkama. U feljtonu se spominju i Stepinčevi kontakti s vama. Jeste li Stepinca dok je bio u zatvoru od 1946. do 1951. ikad osobno sreli?
- Jesam. Kad sam u svibnju 1946. povučen iz Bjelovara u Zagreb, nisam dobio konkretno zaduženje, bio sam na raspolaganju. U tom periodu, u listopadu ili studenom 1946. nakon što je on bio osuđen, dobio sam zadatak da ga prepratim u Lepoglavu, i s ekipom vojnika i policajaca to sam i učinio. Ministar unutarnjih poslova objasnio mi je kakav će imati tretman u zatvoru i trebao sam to u Lepoglavi organizirati.
Kakav mu je tretman bio namijenjen?
- Presuda je glasila na 16 godina zatvora s prisilnim radom. Ali, upute ministra bile su da za njega nema prisilnog rada, da mu se omogući da u zatvoru može služiti misu, da može sve crkvene obrede vršiti unutar svoje ćelije, da ima jednog pomoćnika, također svećenika koji će mu pomagati u tim obredima, da mu se nabavi i uspostavi u ćeliji oltar za služenje mise. Dakle, imao je tretman koji je bio izvan pravila postupnja s drugim zatvorenicima.
Jeste li s njim razgovarali i, ako jeste, o čemu?
- Da, jesam, na tome putu. Stepinac baš nije bio razgovorljiv čovjek. Međutim, kad sam mu putem počeo objašnjavati kakav će ga režim u Lepoglavi čekati, onda je malo živnuo i malo se zainteresirao za to tko će biti ljudi koji će ga čuvati, što će sve moći u zatvoru raditi.
Pomoćnik u ćeliji
Taj svećenik koji mu je, kažete, bio pri ruci, tko je to bio?
- Isto zatvorenik.
Zar Stepinac nije bio u samici?
- Ne, bile su dvije spojene ćelije - jedna za Stepinca, druga za tog svećenika koji mu je uvijek trebao biti na pomoći. Dakle, Stepinac je, i danas to mislim, imao jedan od najhumanijih postupaka u zatvoru koji je mogao imati. To je bila odluka tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Steve Krajačića koji je rekao - nećemo od njega raditi heroja.
Jeste li imali još koji razgovor sa Stepincem, osim toga putem do Lepoglave?
- Bilo ih je još. Kad sam se vratio iz Beograda, s akademije, postao sam načelnik za izvršenje zatvorskih kazni, a on je još bio u Lepoglavi. U ćeliji je ostao do 1951. U tome vremenu sam, kad bi ga posjećivao njegov liječnik, išao s tim liječnikom u Lepoglavu. Ne bih sve vrijeme bio s njima, pustio bih ga da bude nasamo s liječnikom.
Je li bolovao od nečega?
- Da, on je bolovao od ranije. Danas slušam i čitam čitave litanije o tome što smo mu sve radili...
Postoje opužbe da je trovan u ćeliji. Je li istina?
- To su gluposti. To su laži za koje nema nikakvih dokaza. Najveća mi je satisfakcija da ni vatikanska komisija, koja je bila formirana kako bi utvrdila njegov status blaženika, nije prihvatila tezu o trovanju, jer ta teza ničim nije dokazana. Postoje oko toga detaljni liječnički nalazi. Koliko ja znam, on je imao jednu vrstu leukemije, ali znadete da ni danas nauka nije otišla dovoljno daleko da bi mogla izliječiti sve oblike leukemije, tako da je liječenje trajalo i kad je on bio u Lepoglavi. Dolazili su i liječnici iz Njemačke također, preko ovog njegova liječnika s Kaptola, ne mogu mu se sad sjetiti imena.
Dakle, nije ga posjećivao zatvorski liječnik, već liječnik izvan zatvora?
- Liječnik koji je vodio brigu o njemu dolazio je s Kaptola. Taj je liječnik u svakom trenutku mogao dobiti propusnicu da ga posjeti u Lepoglavi i mogao je s njime kontaktirati.
Jeste li sa Stepincem razgovarali o uvjetima njegova puštanja iz Lepoglave i odlaska u rodni Krašić?
- Ne. Moj razgovor ne bi ništa pridonio. Ja sam znao da odluku o njegovu puštanju iz Lepoglave može donijeti samo netko na najvišoj političkoj razini.
Tko je donio odluku da ga se pusti iz Lepoglave i drži pod nadzorom u Krašiću?
- To udluku donio je Tito. Prije odluke o izlasku iz Leoglave, kod Stepinca je bio novinar Schuzberger koji ga je intervjuirao. Propusnicu za Lepoglavu tome je novinaru osigurao Tito osobno. Nakon toga intervjua uslijedili su pritisci da ga se pusti iz kaznionice. Onda je Tito rekao - pustite ga, odredite mu neko boravište da ipak ne može švrljati kud hoće. Bio je to uvjetni otpust, koji se kao što i samo ime kaže, daje pod određenim uvjetima. Imao je definiran krug u kojem se mogao kretati i bio je, naravno, pod nadzorom.
Tko ga je nadzirao u Krašiću?
- Ja sam ga iz Lepoglave i otpratio u Krašić i predao sam ga u župnom dvoru njegovoj sestri, krašićkom župniku i jednoj časnoj sestri.
Iz Lepoglave u Krašić
Kako je doživo vijest da može izaći iz Lepoglave, a da ipak neće imati potpunu slobodu?
- Svaki se čovjek bolje osjeća kad izađe iz zatvorskih zidova i zatvorske kontrole. U Krašiću je ipak imao slobodniji način života nego što bi ga imao da je ostao u kaznionici, iako i oko toga kritičari pretjeruju s optužbama da je u Krašiću bio pod rigoroznom kontrolom. Nije to istina, koliko ja znam, a još ima i živih ljudi koji su taj nadzor vršili.
Ipak, u Krašiću su budno praćeni svi njegovi kontakti?
- Naravno da su praćeni, on nije bio beznačajna ličnost, bio je značajna crkvena figura u političkom i svakom drugom društvenom životu u Hrvatskoj. Bio je pod kontrolom i pošta mu je vjerojatno kontrolirana, ali to je bilo u nadležnosti lokalne Udbe.
Liječnici s odjela patologije bolnice na Šalati i danas prepričavaju kako je prilikom njegove obdukcije iz tijela izvađeno i ukradeno srce. Dvojica su liječnika zbog toga stradala. Što znate o toj epizodi?
- Jedna časna sestra koja je bila tamo željela je nekakvu uspomenu pa je njegovo srce htjela zadržati. To jest glupost, fanatika imate u svim sredinama. Za dvojicu liječnika koji su zbog toga stradali ne znam.
Izvor:Globus
Razgovarala: Slavica Lukić
Glas Koncila objavio je svojedobno feljton “Uznička sjećanja Alojzija Stepinca”, nastala dijelom prema Stepinčevim bilješkama. U feljtonu se spominju i Stepinčevi kontakti s vama. Jeste li Stepinca dok je bio u zatvoru od 1946. do 1951. ikad osobno sreli?
- Jesam. Kad sam u svibnju 1946. povučen iz Bjelovara u Zagreb, nisam dobio konkretno zaduženje, bio sam na raspolaganju. U tom periodu, u listopadu ili studenom 1946. nakon što je on bio osuđen, dobio sam zadatak da ga prepratim u Lepoglavu, i s ekipom vojnika i policajaca to sam i učinio. Ministar unutarnjih poslova objasnio mi je kakav će imati tretman u zatvoru i trebao sam to u Lepoglavi organizirati.
Kakav mu je tretman bio namijenjen?
- Presuda je glasila na 16 godina zatvora s prisilnim radom. Ali, upute ministra bile su da za njega nema prisilnog rada, da mu se omogući da u zatvoru može služiti misu, da može sve crkvene obrede vršiti unutar svoje ćelije, da ima jednog pomoćnika, također svećenika koji će mu pomagati u tim obredima, da mu se nabavi i uspostavi u ćeliji oltar za služenje mise. Dakle, imao je tretman koji je bio izvan pravila postupnja s drugim zatvorenicima.
Jeste li s njim razgovarali i, ako jeste, o čemu?
- Da, jesam, na tome putu. Stepinac baš nije bio razgovorljiv čovjek. Međutim, kad sam mu putem počeo objašnjavati kakav će ga režim u Lepoglavi čekati, onda je malo živnuo i malo se zainteresirao za to tko će biti ljudi koji će ga čuvati, što će sve moći u zatvoru raditi.
Pomoćnik u ćeliji
Taj svećenik koji mu je, kažete, bio pri ruci, tko je to bio?
- Isto zatvorenik.
Zar Stepinac nije bio u samici?
- Ne, bile su dvije spojene ćelije - jedna za Stepinca, druga za tog svećenika koji mu je uvijek trebao biti na pomoći. Dakle, Stepinac je, i danas to mislim, imao jedan od najhumanijih postupaka u zatvoru koji je mogao imati. To je bila odluka tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Steve Krajačića koji je rekao - nećemo od njega raditi heroja.
Jeste li imali još koji razgovor sa Stepincem, osim toga putem do Lepoglave?
- Bilo ih je još. Kad sam se vratio iz Beograda, s akademije, postao sam načelnik za izvršenje zatvorskih kazni, a on je još bio u Lepoglavi. U ćeliji je ostao do 1951. U tome vremenu sam, kad bi ga posjećivao njegov liječnik, išao s tim liječnikom u Lepoglavu. Ne bih sve vrijeme bio s njima, pustio bih ga da bude nasamo s liječnikom.
Je li bolovao od nečega?
- Da, on je bolovao od ranije. Danas slušam i čitam čitave litanije o tome što smo mu sve radili...
Postoje opužbe da je trovan u ćeliji. Je li istina?
- To su gluposti. To su laži za koje nema nikakvih dokaza. Najveća mi je satisfakcija da ni vatikanska komisija, koja je bila formirana kako bi utvrdila njegov status blaženika, nije prihvatila tezu o trovanju, jer ta teza ničim nije dokazana. Postoje oko toga detaljni liječnički nalazi. Koliko ja znam, on je imao jednu vrstu leukemije, ali znadete da ni danas nauka nije otišla dovoljno daleko da bi mogla izliječiti sve oblike leukemije, tako da je liječenje trajalo i kad je on bio u Lepoglavi. Dolazili su i liječnici iz Njemačke također, preko ovog njegova liječnika s Kaptola, ne mogu mu se sad sjetiti imena.
Dakle, nije ga posjećivao zatvorski liječnik, već liječnik izvan zatvora?
- Liječnik koji je vodio brigu o njemu dolazio je s Kaptola. Taj je liječnik u svakom trenutku mogao dobiti propusnicu da ga posjeti u Lepoglavi i mogao je s njime kontaktirati.
Jeste li sa Stepincem razgovarali o uvjetima njegova puštanja iz Lepoglave i odlaska u rodni Krašić?
- Ne. Moj razgovor ne bi ništa pridonio. Ja sam znao da odluku o njegovu puštanju iz Lepoglave može donijeti samo netko na najvišoj političkoj razini.
Tko je donio odluku da ga se pusti iz Lepoglave i drži pod nadzorom u Krašiću?
- To udluku donio je Tito. Prije odluke o izlasku iz Leoglave, kod Stepinca je bio novinar Schuzberger koji ga je intervjuirao. Propusnicu za Lepoglavu tome je novinaru osigurao Tito osobno. Nakon toga intervjua uslijedili su pritisci da ga se pusti iz kaznionice. Onda je Tito rekao - pustite ga, odredite mu neko boravište da ipak ne može švrljati kud hoće. Bio je to uvjetni otpust, koji se kao što i samo ime kaže, daje pod određenim uvjetima. Imao je definiran krug u kojem se mogao kretati i bio je, naravno, pod nadzorom.
Tko ga je nadzirao u Krašiću?
- Ja sam ga iz Lepoglave i otpratio u Krašić i predao sam ga u župnom dvoru njegovoj sestri, krašićkom župniku i jednoj časnoj sestri.
Iz Lepoglave u Krašić
Kako je doživo vijest da može izaći iz Lepoglave, a da ipak neće imati potpunu slobodu?
- Svaki se čovjek bolje osjeća kad izađe iz zatvorskih zidova i zatvorske kontrole. U Krašiću je ipak imao slobodniji način života nego što bi ga imao da je ostao u kaznionici, iako i oko toga kritičari pretjeruju s optužbama da je u Krašiću bio pod rigoroznom kontrolom. Nije to istina, koliko ja znam, a još ima i živih ljudi koji su taj nadzor vršili.
Ipak, u Krašiću su budno praćeni svi njegovi kontakti?
- Naravno da su praćeni, on nije bio beznačajna ličnost, bio je značajna crkvena figura u političkom i svakom drugom društvenom životu u Hrvatskoj. Bio je pod kontrolom i pošta mu je vjerojatno kontrolirana, ali to je bilo u nadležnosti lokalne Udbe.
Liječnici s odjela patologije bolnice na Šalati i danas prepričavaju kako je prilikom njegove obdukcije iz tijela izvađeno i ukradeno srce. Dvojica su liječnika zbog toga stradala. Što znate o toj epizodi?
- Jedna časna sestra koja je bila tamo željela je nekakvu uspomenu pa je njegovo srce htjela zadržati. To jest glupost, fanatika imate u svim sredinama. Za dvojicu liječnika koji su zbog toga stradali ne znam.
Izvor:Globus
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#68 Re: Historijske zanimljivosti
INTERVIEW: JOSIP MANOLIĆ
Metode Golog otoka
U tih je 12 godina, dok ste bili načelnik odjela za izvršenja kaznenih sankcija, oformljen i Goli otok. Je li Goli otok i na koji način bio u i vašoj nadležnosti?
- Goli otok formiran je 1949. i od osnutka pa do kraja bio je u saveznoj nadležnosti, tako da ja u Zagrebu nisam imao formalno nikakvih nadležnosti za njega.
Kako ste vi doživjeli okolnost da su ljude počeli slati na Goli otok?
- Kao obračun s političkim protivnicima. Puno se raspravljalo o tome što bi bilo da Golog otoka nije bilo i jesu li tadašnja vlast i Tito trebali reagirati na taj način ili ne. Osobno i danas tvrdim da je trebalo intervenirati na taj način, jer dok imate 12 ruskih divizija na državnim granicama koje svaki čas prijete da upadnu u zemlju, a u državnom vodstvu na osjetljivim mjestima imate ljude koji su kolebljivi, nemoguće je bilo normalno funkcionirati. Moralo je doći do sraza i obračuna, to je bilo neizbježno.
Slažete li se s metodama koje su se ondje primjenjivale?
- Metode su se rađale tamo i o njima možemo raspravljati. Mi smo tada već imali sustav izvršenja kaznenih sankcija pod koji su i oni trebali potpasti, bez obzira je li riječ o saveznoj ili republičkoj kaznenoj ustanovi. Međutim, tamo su se primjenjivale metode koje nisu bile sastavni dio tadašnjeg zatvorskog sustava, najgore metode. Nedopustivo je da jedan zatvorenik na taj način može utjecati javno na drugoga, pa sve do fizičkog obračuna. Izdržao sam na čelu zatvorskog sustava 12 godina. To ipak nije bila simpatična funkcija.
Što vam je bilo najteže u tih 12 godina?
- Najteže je bilo kad si se uvjerio da je netko završio iza rešetaka, a bio si svjestan da ne spada tamo. Poslije rata pretežit dio zatvorenika bili su politički osuđenici. Već 1949. pomilovali smo tisuću ljudi iz Lepoglave i Stare Gradiške i svake godine nakona toga određeni broj ratnih kriminalaca bio bi pomilovan. Htjeli smo se riješiti tog dijela političkih zatvorenika koji su bili mahom ustaše, ili njihovi pomagači. Bilo je to već vrijeme sukoba sa Staljinom i nismo ih htjeli zadržati. Jedno vrijeme bio sam imenovan za zapovjednika partizanskih odreda između Drave i Save u slučaju napada Rusa. Sam sam birao ljude koji će u njima biti. Nije se lako pripremati za otpor protiv tako strašne sile kao što je ruska, čiju su se trupe grupirale na našoj istočnoj granici. Unaprijed smo se pripremali da taj odred bude pod zemljom i u njega sam odabrao upravo jedan dio tih ljudi koje sam upoznao još u kaznionicama.
Zbog čega ste birali baš njih?
- Njihov izbor jest bio dvosjekli mač, ali znao sam da su ti ljudi prošli rat, i to krvav, da su imali borbenog iskustva, bez obzira na to jesu li nosili uniformu ustaše ili domobrana, u svakom slučaju su se morali tući. S druge strane, znao sam da će se dobro boriti, jer za njih izlaza nema - ako jednog od njih Rusi zarobe, sigurno neće dobro proći.
Nije li nešto slično i Tuđman napravio u listopadu 1991. kad je donio Uredbu o puštanju 989 zatvorenika iz zatvora diljem Hrvatske pod uvjetom da idu na bojište. Znadete li za to?
- Nema veze to. Krivo ste informirani.
Bojim se da nisam. Uredba Franje Tuđmana o kojoj govorim objavljena je u Narodnim novinama 25. listopada 1991. Broj o puštanju 989 zatvorenika 1991. službeni je podatak Središnjeg ureda za izvršenje sankcija Ministarstva pravosuđa. Čudi me da ne znate za to?
- Ja znam da smo po preuzimanju vlasti na prvim izborima 1990. u našim kaznionicama i zatvorima zatekli dva politička zatvorenika i njih smo oslobodili.
Iz SZUP-a u Sabor
Tuđmanova uredba iz 1991. o kojoj govorim nalaže oslobađanje osuđenih za klasični kriminal, pod uvjetom da odu na bojište.
- To je bilo u vrijeme kad je ministar unutarnjih poslova bio Ivan Vekić. On je to jednom objasnio na vrlo simpatičan način rekavši: “Da sam imao dovoljno časnih sestara u obrani, ne bih u nju uključio kriminalce.” To je po mom sudu bila pogrešna odluka, jer su bili pušteni kriminalci koji su nastavili kriminalne djelatnosti u našim obrambenim jedinicama.
Dobro, vratimo se natrag. Što ste radili nakon odlaska s dužnosti načelnika odjela za izvršenje sankcija?
- Nakon te funkcije, 1960. imenovan sam za načelnika SZUP-a grada Zagreba. To je bila značajna funkcija. Razdoblje šezdesetih važno je jer je to razdoblje kad više nije bilo obračuna s ostacima Drugog svjetskog rata, jer oni su već bili pušteni na slobodu. Na dužnosti načelnika SZUP-a Zagreba ostao sam gotovo puni mandat, četiri godine. U proljeće 1965. kandidiran sam za zastupnika u Saboru u zagrebačkoj općini Dubrava i izabran sam. Tu definitivno prestaje moja policijska funkcija.
Na kojoj vas funkciji zatječe 1971.?
- Na dužnosti zastupnika u Saboru na poziciji predsjednika zakonodavno-pravne komisije i predsjednika organizaciono-političkog odbora, te člana Ustavne komisije.
S obzirom na to da sam bio predsjednik zakonodavno-pravne komisije, bio sam zadužen u Saboru za koordinaciju reforme našeg zakonodavstva u cjelini 1968. i 1969. s amandmanima da se izvrši reforma zakonodavstva, republičkog i saveznog. U to vrijeme vodili smo značajne rasprave, bilo je to razdoblje značajnih amandmana koji su pokrenuti 1968., a završili 1969. To je bio početak reforme koju je partija prihvatila. Mi u Hrvatskoj bili smo na stajalištu da treba jačati zakonodavnu ulogu republika u odnosu na centralno zakonodavstvo federacije. Savezno zakonodavstvo nastojalo je što više funkcija prigrabiti za sebe, a republikama ostaviti beznačajne stvari. To je bila priprema za Ustav 1974. koji je osigurao osnovu za osamostaljenje Hrvatske. Pokazalo se da su se u toj raspravi diferencirali i ljudi, jedni su bili za centralizam, a drugi za jačanje pozicije republika. Sve strukture u Hrvatskoj odredile su se za to da treba jačati republičko zakonodavstvo, a to znači i vlast republika u odnosu na federaciju. Bio sam izraziti zastupnik jačanja republičkog zakonodavstva u odnosu na svezno, postao sam učesnik u građenju politike reforme 1971.
Što se s vama događa 1971.?
- Važno je reći da su u to vrijeme u Hrvatskoj postojale dvije izrazite linije: jedna je bila reformska koju je vodila Partija, Savka i Tripalo, a druga diverzantska koju su vodili Čičak i Budiša kao lideri studentskog bunta. Njihova je politika bila diverzantska u odnosu na reformsku politiku koju je vodila partija.
Zar reformskoj struji u Partiji i studentskoj koju nazivate diverzantskom ciljevi nisu bili slični?
- Nisu. Razlikovali smo se i u metodama i u ciljevima. Mi tada nismo postavljali u prvi plan izrazito politička pitanja republike. Iako se politička pitanja ne mogu strogo odvojiti od zakonodavne aktivnosti. Gurali smo tada zakonodavno jačanje pozicije republika, i ta je reforma uglavnom bila koncentrirana na područje gospodarstva, gospodarske reforme. Hrvatska i Slovenija bile su nezadovoljne što su federalni devizni račun punili Slovenci i Hrvati, a nerazvijeni su prikupljeni novac dijelili.
Kad kažete diverzantska struja koju su predvodili Budiša i Čičak, zvučite kao da su vam pokvarili posao.
- Da, sasvim sigurno jesu, pokvarili su nam posao. Oni su forsiranjem štrajka studenata izazvali i Tita, ali i neraspoloženje u našim susjednim republikama. Tako je Tito pod tim utjecajem osudio studentski štrajk, a s njime i politiku vodstva SKH, Savku i Tripala zajedno s cjelokupnim Maspokom. Od ostalih republika imali smo izvjesnu podršku samo od Slovenije jer smo dijelili istu gospodarsku sudbinu u Jugoslaviji.
Koliko vidim, baš ih i ne volite. Što se s vama događa nakon 1971.?
- Nema u politici ljubavi i mržnje, već samo sagledavanja posljedica poteza koje povlačite da biste postigli cilj, a naš je cilj u tome trenutku bio reforma Jugoslavije.
S obzirom na to da sam bio izrazito angažiran na jačanju republičkog zakonodavstva, nakon sloma Hrvatskog proljeća pripisali su mi i hrvatski nacionalizam iako ja nikada nisam bio izraziti nacionalist.
Etiketa nacionalista
Smatrate li uopće sebe nacionalistom?
- Čovjek treba imati tu crtu nacionalnog patriotizma. Ja sam iz kraja gdje nije postojalo miješano stanovništvo, gdje nisu postojale druge partije, izuzev HSS-a, radićevštine i utjecaja lijevih snaga komunističko-socijalističkih. Tu vrstu patriotizma sam ja doživio kroz Komunističku partiju, a to je ono što Banac, Čičak i ekipa neće da priznaju. Jer nije slučajno da je KP Hrvatska osnovana 1937. To samo dokazuje da je Komunistička partija imala osjećaja za nacionalno pitanje.
Dakle, što se s vama događalo nakon što ste proglašeni hrvatskim nacionalistom?
- Bila je formirana jedna komisija. Meni ta komisija nije prilijepila etiketu izrazitog nacionalista. Međutim, ovi birokrati u Saboru ipak su mi dali zabranu da zbog nacionalističkih istupa ne mogu više ostati u Saboru i ne mogu javno istupati.
Znači, izbacili su vas?
- Da, izbacili su me iz partije i iz Sabora, ali to izbacivanje nije išlo baš glatko. Bilo je onih koji su me branili, tvrdili “Manolić je kapital naše partije”. Moja osnovna organizacija SK nije prihvatila prijedlog za mojim izbacivanjem. Zato su unitaristi, koji su me imali na zubu, predmet moje partijske kazne prebacili na Sabor, a u Saboru je oduvijek bilo dovoljno klimavaca koji su onda otklimali što se od njih tražilo.
Od čega ste živjeli nakon izbacivanja iz Partije?
- Kad sam izbačen iz partije, bio mi je zabranjen i dolazak na saborske sjednice. Preostala je mirovina. Umirovljenje je išlo vrlo glatko, jer ta struktura koja nas je naslijedila, unitaristička s Josipom Vrhovcem, Dušanom Dragosavcem i Milkom Planinc, htjela je da nas se što više riješi. Nisu žalili da nam daju i mirovine, bilo im je važno samo da ne dolazimo i ne govorimo. Nije pri tome bilo neke posebne uredbe ili zakona koja bi meni i sličnima branile javno istupanje. Naprosto je postojala direktiva, a svi novinari su tu direktivu provodili. Ja nisam mogao dobiti intervju u nekim novinama.
Dokad je trajala ta zabrana?
- Do konca osamdesetih. Posljednji intervju imao sam 1971. u Vjesniku koji je objavio moju polemiku oko reforme zakonodavstva s drugom Gerškovićem. Urednik te rubrike bio je Židovec, i onda su njega smijenili zbog te polemike i još nekih stvari.
Čime ste popunjavali vrijeme od 1971. do kraja osamdesetih kad ste počeli raditi na osnivanju HDZ-a?
- Kako nisam mogao javno istupati, orijentirao sam se na kontakte ili sa svim stradalnicima iz 1971. ili na neki širi krug ljudi koji nisu bili u vlasti.
Uzgoj gljiva
Koliko znam, bavili ste se u tome razdoblju i uzgojem gljiva.
- Da, bio sam jedan od prvih proizvođača gljiva jer u to vrijeme ta grana nije bila oporezivana, tako da nisam morao imati nikakvog kontakta s vlašću, ni poreznom ni bilo kojom drugom. Dvojio sam između pčelarstva i gljivarstva. Gljivarstvo nije bilo razvijeno u tom trenutku kod nas, tako da sam se opredijelio za gljive.
Gdje ste uzgajali gljive?
- Dijelom u Đakovu. Uzgoj gljiva vezan je uz farme konja jer se koristi konjsko gnojivo. Proizvodio sam ih i ovdje u Zagrebu. U Španskom je postojao jedan stari mlin koji nije radio, ali je bio podesan za uzgoj gljiva, imao je vanjsku izolaciju. Iznajmio sam ga i tamo jedno vrijeme uzgajao šampinjone, a poslije i bukovače. Ja nisam biolog, nego pravnik po struci, ali sam se prihvatio biologije i izučio proces uzgoja. Gljiva je malo osjetljiva biljka, zato je seljaci nisu ni uzgajali i ja sam u tome vidio prostor za sebe. U to vrijeme je kod nas, osim mene, bio samo još jedan proizvođač gljiva u Brestovcu kod Garešnice.
Kome ste prodavali gljive?
- Dijelom restoranima, a dijelom po tržnicama. Na tržnici ih je prodavao dio moje obitelji.
Jeste li uspjeli zaraditi neki novac na gljivama?
- Nisam. Bogatstvo se na tome nije moglo steći, ali meni je bilo zadovoljstvo jer sam svladao tehnologiju uzgoja. Koncem osamdesetih u Jakuševcu se pojavio jedan čovjek preko župnika jakuševačkog s pitanjem kako bi on mogao uzgajati gljive. Predao sam mu cijelu tehnologiju i ja sam prestao s gljivarenjem.
Kad ste se uselili u kuću Nazorovoj 57, u neposredno Tuđmanovo susjedstvo?
- Uselio sam se 1964. U toj kući su tri stana: u jednom je bio Stevo Krajačić, u drugom Đuka Vasić, tadašnji pomoćnik ministra poljoprivrede, i moj je bio treći.
Dakle, osim što ste surađivali, i stanovali ste u istoj kući sa Stevom Krajačićem?
- Da, on je uvijek bio na vodećim funkcijama: bio je ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade i na kraju i predsjednik Sabora. Do kraja smo ostali u dobrim i prijateljskim odnosima.
Kad ste upoznali Franju Tuđmana?
- Još u ratu 1942. Upravo sam ja Tuđmana, kao član pokrajinskog komiteta, dakle njegov republički šef, poslao u okrug Krapina da tamo formira okružni komitet SKOJ-a. On je već u školi u Zagrebu bio član SKOJ-a i ja sam ga dobio preko organizacije SKOJ-a koja je djelovala pri srednjim školama u Zagrebu. Morali smo pokriti dijelove sjeverne Hrvatske, pa sam tražio imamo li koga da pošaljemo, pa su mi njega poslali na sastanak. On nam je bio značajan za Zagorje jer je njegov otac bio poznati HSS-ovac. Na sastanku sam mu rekao što da radi, kako da formira okružni komitet. Ali za te omladinske probleme on nije mnogo dao, jer ga je partija vrlo brzo zadužila za agitprop na terenu i uređivanje zagorskog antifašističkog lista. Bio je vrlo bistar čovjek, za to vrijeme vrlo pismen. Uglavnom su tada u našim komitetima bili radnici i seljaci, a on je u tom pogledu odskakao. Inače, on je negirao ili prešućivao taj moment da sam ga ja poslao u Zagorje kao skojevskog profesionalca.
Tijekom rata sreo sam ga i u Virovitici 1944.
Izvor:Globus
Metode Golog otoka
U tih je 12 godina, dok ste bili načelnik odjela za izvršenja kaznenih sankcija, oformljen i Goli otok. Je li Goli otok i na koji način bio u i vašoj nadležnosti?
- Goli otok formiran je 1949. i od osnutka pa do kraja bio je u saveznoj nadležnosti, tako da ja u Zagrebu nisam imao formalno nikakvih nadležnosti za njega.
Kako ste vi doživjeli okolnost da su ljude počeli slati na Goli otok?
- Kao obračun s političkim protivnicima. Puno se raspravljalo o tome što bi bilo da Golog otoka nije bilo i jesu li tadašnja vlast i Tito trebali reagirati na taj način ili ne. Osobno i danas tvrdim da je trebalo intervenirati na taj način, jer dok imate 12 ruskih divizija na državnim granicama koje svaki čas prijete da upadnu u zemlju, a u državnom vodstvu na osjetljivim mjestima imate ljude koji su kolebljivi, nemoguće je bilo normalno funkcionirati. Moralo je doći do sraza i obračuna, to je bilo neizbježno.
Slažete li se s metodama koje su se ondje primjenjivale?
- Metode su se rađale tamo i o njima možemo raspravljati. Mi smo tada već imali sustav izvršenja kaznenih sankcija pod koji su i oni trebali potpasti, bez obzira je li riječ o saveznoj ili republičkoj kaznenoj ustanovi. Međutim, tamo su se primjenjivale metode koje nisu bile sastavni dio tadašnjeg zatvorskog sustava, najgore metode. Nedopustivo je da jedan zatvorenik na taj način može utjecati javno na drugoga, pa sve do fizičkog obračuna. Izdržao sam na čelu zatvorskog sustava 12 godina. To ipak nije bila simpatična funkcija.
Što vam je bilo najteže u tih 12 godina?
- Najteže je bilo kad si se uvjerio da je netko završio iza rešetaka, a bio si svjestan da ne spada tamo. Poslije rata pretežit dio zatvorenika bili su politički osuđenici. Već 1949. pomilovali smo tisuću ljudi iz Lepoglave i Stare Gradiške i svake godine nakona toga određeni broj ratnih kriminalaca bio bi pomilovan. Htjeli smo se riješiti tog dijela političkih zatvorenika koji su bili mahom ustaše, ili njihovi pomagači. Bilo je to već vrijeme sukoba sa Staljinom i nismo ih htjeli zadržati. Jedno vrijeme bio sam imenovan za zapovjednika partizanskih odreda između Drave i Save u slučaju napada Rusa. Sam sam birao ljude koji će u njima biti. Nije se lako pripremati za otpor protiv tako strašne sile kao što je ruska, čiju su se trupe grupirale na našoj istočnoj granici. Unaprijed smo se pripremali da taj odred bude pod zemljom i u njega sam odabrao upravo jedan dio tih ljudi koje sam upoznao još u kaznionicama.
Zbog čega ste birali baš njih?
- Njihov izbor jest bio dvosjekli mač, ali znao sam da su ti ljudi prošli rat, i to krvav, da su imali borbenog iskustva, bez obzira na to jesu li nosili uniformu ustaše ili domobrana, u svakom slučaju su se morali tući. S druge strane, znao sam da će se dobro boriti, jer za njih izlaza nema - ako jednog od njih Rusi zarobe, sigurno neće dobro proći.
Nije li nešto slično i Tuđman napravio u listopadu 1991. kad je donio Uredbu o puštanju 989 zatvorenika iz zatvora diljem Hrvatske pod uvjetom da idu na bojište. Znadete li za to?
- Nema veze to. Krivo ste informirani.
Bojim se da nisam. Uredba Franje Tuđmana o kojoj govorim objavljena je u Narodnim novinama 25. listopada 1991. Broj o puštanju 989 zatvorenika 1991. službeni je podatak Središnjeg ureda za izvršenje sankcija Ministarstva pravosuđa. Čudi me da ne znate za to?
- Ja znam da smo po preuzimanju vlasti na prvim izborima 1990. u našim kaznionicama i zatvorima zatekli dva politička zatvorenika i njih smo oslobodili.
Iz SZUP-a u Sabor
Tuđmanova uredba iz 1991. o kojoj govorim nalaže oslobađanje osuđenih za klasični kriminal, pod uvjetom da odu na bojište.
- To je bilo u vrijeme kad je ministar unutarnjih poslova bio Ivan Vekić. On je to jednom objasnio na vrlo simpatičan način rekavši: “Da sam imao dovoljno časnih sestara u obrani, ne bih u nju uključio kriminalce.” To je po mom sudu bila pogrešna odluka, jer su bili pušteni kriminalci koji su nastavili kriminalne djelatnosti u našim obrambenim jedinicama.
Dobro, vratimo se natrag. Što ste radili nakon odlaska s dužnosti načelnika odjela za izvršenje sankcija?
- Nakon te funkcije, 1960. imenovan sam za načelnika SZUP-a grada Zagreba. To je bila značajna funkcija. Razdoblje šezdesetih važno je jer je to razdoblje kad više nije bilo obračuna s ostacima Drugog svjetskog rata, jer oni su već bili pušteni na slobodu. Na dužnosti načelnika SZUP-a Zagreba ostao sam gotovo puni mandat, četiri godine. U proljeće 1965. kandidiran sam za zastupnika u Saboru u zagrebačkoj općini Dubrava i izabran sam. Tu definitivno prestaje moja policijska funkcija.
Na kojoj vas funkciji zatječe 1971.?
- Na dužnosti zastupnika u Saboru na poziciji predsjednika zakonodavno-pravne komisije i predsjednika organizaciono-političkog odbora, te člana Ustavne komisije.
S obzirom na to da sam bio predsjednik zakonodavno-pravne komisije, bio sam zadužen u Saboru za koordinaciju reforme našeg zakonodavstva u cjelini 1968. i 1969. s amandmanima da se izvrši reforma zakonodavstva, republičkog i saveznog. U to vrijeme vodili smo značajne rasprave, bilo je to razdoblje značajnih amandmana koji su pokrenuti 1968., a završili 1969. To je bio početak reforme koju je partija prihvatila. Mi u Hrvatskoj bili smo na stajalištu da treba jačati zakonodavnu ulogu republika u odnosu na centralno zakonodavstvo federacije. Savezno zakonodavstvo nastojalo je što više funkcija prigrabiti za sebe, a republikama ostaviti beznačajne stvari. To je bila priprema za Ustav 1974. koji je osigurao osnovu za osamostaljenje Hrvatske. Pokazalo se da su se u toj raspravi diferencirali i ljudi, jedni su bili za centralizam, a drugi za jačanje pozicije republika. Sve strukture u Hrvatskoj odredile su se za to da treba jačati republičko zakonodavstvo, a to znači i vlast republika u odnosu na federaciju. Bio sam izraziti zastupnik jačanja republičkog zakonodavstva u odnosu na svezno, postao sam učesnik u građenju politike reforme 1971.
Što se s vama događa 1971.?
- Važno je reći da su u to vrijeme u Hrvatskoj postojale dvije izrazite linije: jedna je bila reformska koju je vodila Partija, Savka i Tripalo, a druga diverzantska koju su vodili Čičak i Budiša kao lideri studentskog bunta. Njihova je politika bila diverzantska u odnosu na reformsku politiku koju je vodila partija.
Zar reformskoj struji u Partiji i studentskoj koju nazivate diverzantskom ciljevi nisu bili slični?
- Nisu. Razlikovali smo se i u metodama i u ciljevima. Mi tada nismo postavljali u prvi plan izrazito politička pitanja republike. Iako se politička pitanja ne mogu strogo odvojiti od zakonodavne aktivnosti. Gurali smo tada zakonodavno jačanje pozicije republika, i ta je reforma uglavnom bila koncentrirana na područje gospodarstva, gospodarske reforme. Hrvatska i Slovenija bile su nezadovoljne što su federalni devizni račun punili Slovenci i Hrvati, a nerazvijeni su prikupljeni novac dijelili.
Kad kažete diverzantska struja koju su predvodili Budiša i Čičak, zvučite kao da su vam pokvarili posao.
- Da, sasvim sigurno jesu, pokvarili su nam posao. Oni su forsiranjem štrajka studenata izazvali i Tita, ali i neraspoloženje u našim susjednim republikama. Tako je Tito pod tim utjecajem osudio studentski štrajk, a s njime i politiku vodstva SKH, Savku i Tripala zajedno s cjelokupnim Maspokom. Od ostalih republika imali smo izvjesnu podršku samo od Slovenije jer smo dijelili istu gospodarsku sudbinu u Jugoslaviji.
Koliko vidim, baš ih i ne volite. Što se s vama događa nakon 1971.?
- Nema u politici ljubavi i mržnje, već samo sagledavanja posljedica poteza koje povlačite da biste postigli cilj, a naš je cilj u tome trenutku bio reforma Jugoslavije.
S obzirom na to da sam bio izrazito angažiran na jačanju republičkog zakonodavstva, nakon sloma Hrvatskog proljeća pripisali su mi i hrvatski nacionalizam iako ja nikada nisam bio izraziti nacionalist.
Etiketa nacionalista
Smatrate li uopće sebe nacionalistom?
- Čovjek treba imati tu crtu nacionalnog patriotizma. Ja sam iz kraja gdje nije postojalo miješano stanovništvo, gdje nisu postojale druge partije, izuzev HSS-a, radićevštine i utjecaja lijevih snaga komunističko-socijalističkih. Tu vrstu patriotizma sam ja doživio kroz Komunističku partiju, a to je ono što Banac, Čičak i ekipa neće da priznaju. Jer nije slučajno da je KP Hrvatska osnovana 1937. To samo dokazuje da je Komunistička partija imala osjećaja za nacionalno pitanje.
Dakle, što se s vama događalo nakon što ste proglašeni hrvatskim nacionalistom?
- Bila je formirana jedna komisija. Meni ta komisija nije prilijepila etiketu izrazitog nacionalista. Međutim, ovi birokrati u Saboru ipak su mi dali zabranu da zbog nacionalističkih istupa ne mogu više ostati u Saboru i ne mogu javno istupati.
Znači, izbacili su vas?
- Da, izbacili su me iz partije i iz Sabora, ali to izbacivanje nije išlo baš glatko. Bilo je onih koji su me branili, tvrdili “Manolić je kapital naše partije”. Moja osnovna organizacija SK nije prihvatila prijedlog za mojim izbacivanjem. Zato su unitaristi, koji su me imali na zubu, predmet moje partijske kazne prebacili na Sabor, a u Saboru je oduvijek bilo dovoljno klimavaca koji su onda otklimali što se od njih tražilo.
Od čega ste živjeli nakon izbacivanja iz Partije?
- Kad sam izbačen iz partije, bio mi je zabranjen i dolazak na saborske sjednice. Preostala je mirovina. Umirovljenje je išlo vrlo glatko, jer ta struktura koja nas je naslijedila, unitaristička s Josipom Vrhovcem, Dušanom Dragosavcem i Milkom Planinc, htjela je da nas se što više riješi. Nisu žalili da nam daju i mirovine, bilo im je važno samo da ne dolazimo i ne govorimo. Nije pri tome bilo neke posebne uredbe ili zakona koja bi meni i sličnima branile javno istupanje. Naprosto je postojala direktiva, a svi novinari su tu direktivu provodili. Ja nisam mogao dobiti intervju u nekim novinama.
Dokad je trajala ta zabrana?
- Do konca osamdesetih. Posljednji intervju imao sam 1971. u Vjesniku koji je objavio moju polemiku oko reforme zakonodavstva s drugom Gerškovićem. Urednik te rubrike bio je Židovec, i onda su njega smijenili zbog te polemike i još nekih stvari.
Čime ste popunjavali vrijeme od 1971. do kraja osamdesetih kad ste počeli raditi na osnivanju HDZ-a?
- Kako nisam mogao javno istupati, orijentirao sam se na kontakte ili sa svim stradalnicima iz 1971. ili na neki širi krug ljudi koji nisu bili u vlasti.
Uzgoj gljiva
Koliko znam, bavili ste se u tome razdoblju i uzgojem gljiva.
- Da, bio sam jedan od prvih proizvođača gljiva jer u to vrijeme ta grana nije bila oporezivana, tako da nisam morao imati nikakvog kontakta s vlašću, ni poreznom ni bilo kojom drugom. Dvojio sam između pčelarstva i gljivarstva. Gljivarstvo nije bilo razvijeno u tom trenutku kod nas, tako da sam se opredijelio za gljive.
Gdje ste uzgajali gljive?
- Dijelom u Đakovu. Uzgoj gljiva vezan je uz farme konja jer se koristi konjsko gnojivo. Proizvodio sam ih i ovdje u Zagrebu. U Španskom je postojao jedan stari mlin koji nije radio, ali je bio podesan za uzgoj gljiva, imao je vanjsku izolaciju. Iznajmio sam ga i tamo jedno vrijeme uzgajao šampinjone, a poslije i bukovače. Ja nisam biolog, nego pravnik po struci, ali sam se prihvatio biologije i izučio proces uzgoja. Gljiva je malo osjetljiva biljka, zato je seljaci nisu ni uzgajali i ja sam u tome vidio prostor za sebe. U to vrijeme je kod nas, osim mene, bio samo još jedan proizvođač gljiva u Brestovcu kod Garešnice.
Kome ste prodavali gljive?
- Dijelom restoranima, a dijelom po tržnicama. Na tržnici ih je prodavao dio moje obitelji.
Jeste li uspjeli zaraditi neki novac na gljivama?
- Nisam. Bogatstvo se na tome nije moglo steći, ali meni je bilo zadovoljstvo jer sam svladao tehnologiju uzgoja. Koncem osamdesetih u Jakuševcu se pojavio jedan čovjek preko župnika jakuševačkog s pitanjem kako bi on mogao uzgajati gljive. Predao sam mu cijelu tehnologiju i ja sam prestao s gljivarenjem.
Kad ste se uselili u kuću Nazorovoj 57, u neposredno Tuđmanovo susjedstvo?
- Uselio sam se 1964. U toj kući su tri stana: u jednom je bio Stevo Krajačić, u drugom Đuka Vasić, tadašnji pomoćnik ministra poljoprivrede, i moj je bio treći.
Dakle, osim što ste surađivali, i stanovali ste u istoj kući sa Stevom Krajačićem?
- Da, on je uvijek bio na vodećim funkcijama: bio je ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade i na kraju i predsjednik Sabora. Do kraja smo ostali u dobrim i prijateljskim odnosima.
Kad ste upoznali Franju Tuđmana?
- Još u ratu 1942. Upravo sam ja Tuđmana, kao član pokrajinskog komiteta, dakle njegov republički šef, poslao u okrug Krapina da tamo formira okružni komitet SKOJ-a. On je već u školi u Zagrebu bio član SKOJ-a i ja sam ga dobio preko organizacije SKOJ-a koja je djelovala pri srednjim školama u Zagrebu. Morali smo pokriti dijelove sjeverne Hrvatske, pa sam tražio imamo li koga da pošaljemo, pa su mi njega poslali na sastanak. On nam je bio značajan za Zagorje jer je njegov otac bio poznati HSS-ovac. Na sastanku sam mu rekao što da radi, kako da formira okružni komitet. Ali za te omladinske probleme on nije mnogo dao, jer ga je partija vrlo brzo zadužila za agitprop na terenu i uređivanje zagorskog antifašističkog lista. Bio je vrlo bistar čovjek, za to vrijeme vrlo pismen. Uglavnom su tada u našim komitetima bili radnici i seljaci, a on je u tom pogledu odskakao. Inače, on je negirao ili prešućivao taj moment da sam ga ja poslao u Zagorje kao skojevskog profesionalca.
Tijekom rata sreo sam ga i u Virovitici 1944.
Izvor:Globus
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#69 Re: Historijske zanimljivosti
U polsednje vrijeme puno sam vrsljao po internetu. Trazio sam tekstiove vezano za progon Palestinaca iz Palestine. Moram priznati jednu istinu. Tesko je naci tekst a da nece biti blokiran na bilo koji nacin a to znaci, da nemas pravo na istinu, istinu koja treba ostati tabu tema. Ipak, nasao sam nekoliko tekstova koje cu preznetirati u narednom periodu. Blo bi dobro da i drugi pokusaju naci neki interesantan tekst. Mozda ja imam problema, jer ne zivim u BiH, kazem mozda.Sa provim tekstom koji objavljujem, nisam imao problema ali sa ostalim koji ce biti prezentirani jesam. Oni koji nadju neki valjan tekst, trebaju ih prezentirati nakon sto ja zavrsim prezentaciju svojih tekstova. Dakle, molim malo strpljenja.
Pozdrav Zah
Palestina bez Palestinaca
Pise,Pavle Kalinic
Jedina palestinska politika koja odgovara Izraelu je ona koja bi Palestince odvela iz Palestine, jer Arapi ionako imaju 23 države, a Židovi samo jednu. Piše Pavle Kalinić.
Vijeće sigurnosti odbilo je prijedlog arapskih zemalja po kojem su se Izraelske obrambene snage trebale odmah povući iz pojasa Gaze. Podrazumijeva se da je velika većina bila za, ali korektor istine u međunarodnim odnosima i lučonoša slobode na Bliskom istoku zadnjih pedesetak godina uložio je – veto. Naravno bile su to, po tko zna koji put - Sjedinjene Države, koje imaju "ujednačen" odnos prema sukobljenim stranama.
Nakon tog "slobodarskog veta" kojim se daje poticaj daljnjem etničkom čišćenju, ubijanju i ponižavanju Palestinaca i Arapa uopće, oglasila se Opća skupština UN-a, koja je - opet na zahtjev arapskih zemalja - zatražila izraelsko povlačenje iz pojasa Gaze. Za izraelsko povlačenje bilo je 156 država. Protiv su bile Sjedinjene Države, Izrael, Australija i još nekoliko na kartama teško nalazivih država. Kanada je bila suzdržana. Sve u svemu, sedam protiv i šest suzdržanih. S tom malom razlikom da odluka Opće skupštine nije obvezujuća, za razliku od rezolucije koju bi donijelo Vijeće sigurnosti. Naravno, i obvezujuće rezolucije koje donese Vijeće sigurnosti vrijede za većinu. Za neke ni obvezujuće rezolucije nisu obvezujuće.
Na Zapadnoj obali i pojasu Gaze nastavlja se totalna blokada bilo kakvog pokušaja normalnog života Palestinaca. Bajke o palestinskoj državi odaslane su u daleku budućnost. Takav stav dodatno je podvučen imenovanjem Avigdora Liebermana na mjesto zamjenika premijera Ehuda Olmerta.
Svojevremeno su izraelski dužnosnici tvrdili da nemaju s kim pregovarati. To da njima nije cilj pregovarati, nego odgađati bilo kakvo rješenje koje predviđa bilo kakvu državu u kojoj bi Palestinci bili subjekt – postalo je vidljivo i najlakovjernijima sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Masovna izgradnja ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i u Gazi postala je opće mjesto, unatoč izmjenama likudovaca i laburista na kormilu Izraela.
Inzistiralo se na implementaciji parlamentarne demokracije. Pokojni Jaser Arafat pristao je na izbore, legalno je izabran, ali to nije bio dovoljan argument umirućem Arielu Šaronu da mu ne raznese rezidenciju u Ramali i drži ga interniranog u dvije prostorije.
Bezgranično ponižavanje Arafata i Palestinaca nastavilo se sve do njegovog prebacivanja u Pariz na liječenje, gdje je i umro. Ponižavanja su postala stalna praksa, unatoč mnogim glasovima koji su pozivali na razum.
Novi palestinski izbori doveli su do pobjede Hamasa, koji je još manje po volji jedine demokratske zemlje na Bliskom istoku - Izraela. Nema naime te palestinske grupacije koja bi bila po volji Likuda ili laburista osim onih koji bi odveli Palestince iz Palestine (a ne "priznali Izrael", jer je Izrael činjenica koju nitko ne može ignorirati).
Uostalom, to i jest koncept. Velika većina smatra da Arapi ionako imaju dvadeset i tri (23) države, a Židovi samo jednu - Izrael. Možda je i to rješenje, ali na njega ni pod kakvim uvjetima ne žele pristati upravo Palestinci. A bez njih dogovoriti mir, u ovom trenutku, čini se poprilično je nemoguće. Pogotovo zato jer ostaju tamo gdje su rođeni i ne daju se tako lako protjerati.
U Izraelu Liberman čak predlaže da Mahmuda Abasa treba ignorirati jer mu hamasovci slobodno šeću po Zapadnoj obali i Gazi. Hodali oni slobodno ili neslobodno (Zapadna obala je još od 1967. godine pod okupacijom), Abas je legalno izabrani predsjednik Palestinske samouprave (ma što to značilo). Uostalom Hamas je došao na vlast demokratskim izborima, kao što su na vlast došli i Ehud Olmert i Avigdor Lieberman.
Pokušaji Hamasa i Fataha da naprave koalicijsku vladu kako bi prevladali financijsku blokadu, koju im je nametnula Olmertova vlada, nezadovoljna palestinskim izborom, samo je korak u konsolidaciji palestinskih redova koji ništa novo ne mogu očekivati ni od Izraela ni od SAD-a. Europski pokušaj s mirovnom inicijativom naišao je na izraelski zid odbijanja.
Postoje barem dva rješenja za mir: bez Palestinaca ili s Palestincima. Ako su u mirovni plan uračunati i Palestinci, potrebni su samo fiksni rokovi dokad će se i na kojem teritoriju, uz Izrael, proglasiti država Palestina. A ako oni nisu uračunati... Danas je veliko pitanje kome razvlačenje odgovara?
Izvor: net
Pozdrav Zah
Palestina bez Palestinaca
Pise,Pavle Kalinic
Jedina palestinska politika koja odgovara Izraelu je ona koja bi Palestince odvela iz Palestine, jer Arapi ionako imaju 23 države, a Židovi samo jednu. Piše Pavle Kalinić.
Vijeće sigurnosti odbilo je prijedlog arapskih zemalja po kojem su se Izraelske obrambene snage trebale odmah povući iz pojasa Gaze. Podrazumijeva se da je velika većina bila za, ali korektor istine u međunarodnim odnosima i lučonoša slobode na Bliskom istoku zadnjih pedesetak godina uložio je – veto. Naravno bile su to, po tko zna koji put - Sjedinjene Države, koje imaju "ujednačen" odnos prema sukobljenim stranama.
Nakon tog "slobodarskog veta" kojim se daje poticaj daljnjem etničkom čišćenju, ubijanju i ponižavanju Palestinaca i Arapa uopće, oglasila se Opća skupština UN-a, koja je - opet na zahtjev arapskih zemalja - zatražila izraelsko povlačenje iz pojasa Gaze. Za izraelsko povlačenje bilo je 156 država. Protiv su bile Sjedinjene Države, Izrael, Australija i još nekoliko na kartama teško nalazivih država. Kanada je bila suzdržana. Sve u svemu, sedam protiv i šest suzdržanih. S tom malom razlikom da odluka Opće skupštine nije obvezujuća, za razliku od rezolucije koju bi donijelo Vijeće sigurnosti. Naravno, i obvezujuće rezolucije koje donese Vijeće sigurnosti vrijede za većinu. Za neke ni obvezujuće rezolucije nisu obvezujuće.
Na Zapadnoj obali i pojasu Gaze nastavlja se totalna blokada bilo kakvog pokušaja normalnog života Palestinaca. Bajke o palestinskoj državi odaslane su u daleku budućnost. Takav stav dodatno je podvučen imenovanjem Avigdora Liebermana na mjesto zamjenika premijera Ehuda Olmerta.
Svojevremeno su izraelski dužnosnici tvrdili da nemaju s kim pregovarati. To da njima nije cilj pregovarati, nego odgađati bilo kakvo rješenje koje predviđa bilo kakvu državu u kojoj bi Palestinci bili subjekt – postalo je vidljivo i najlakovjernijima sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Masovna izgradnja ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i u Gazi postala je opće mjesto, unatoč izmjenama likudovaca i laburista na kormilu Izraela.
Inzistiralo se na implementaciji parlamentarne demokracije. Pokojni Jaser Arafat pristao je na izbore, legalno je izabran, ali to nije bio dovoljan argument umirućem Arielu Šaronu da mu ne raznese rezidenciju u Ramali i drži ga interniranog u dvije prostorije.
Bezgranično ponižavanje Arafata i Palestinaca nastavilo se sve do njegovog prebacivanja u Pariz na liječenje, gdje je i umro. Ponižavanja su postala stalna praksa, unatoč mnogim glasovima koji su pozivali na razum.
Novi palestinski izbori doveli su do pobjede Hamasa, koji je još manje po volji jedine demokratske zemlje na Bliskom istoku - Izraela. Nema naime te palestinske grupacije koja bi bila po volji Likuda ili laburista osim onih koji bi odveli Palestince iz Palestine (a ne "priznali Izrael", jer je Izrael činjenica koju nitko ne može ignorirati).
Uostalom, to i jest koncept. Velika većina smatra da Arapi ionako imaju dvadeset i tri (23) države, a Židovi samo jednu - Izrael. Možda je i to rješenje, ali na njega ni pod kakvim uvjetima ne žele pristati upravo Palestinci. A bez njih dogovoriti mir, u ovom trenutku, čini se poprilično je nemoguće. Pogotovo zato jer ostaju tamo gdje su rođeni i ne daju se tako lako protjerati.
U Izraelu Liberman čak predlaže da Mahmuda Abasa treba ignorirati jer mu hamasovci slobodno šeću po Zapadnoj obali i Gazi. Hodali oni slobodno ili neslobodno (Zapadna obala je još od 1967. godine pod okupacijom), Abas je legalno izabrani predsjednik Palestinske samouprave (ma što to značilo). Uostalom Hamas je došao na vlast demokratskim izborima, kao što su na vlast došli i Ehud Olmert i Avigdor Lieberman.
Pokušaji Hamasa i Fataha da naprave koalicijsku vladu kako bi prevladali financijsku blokadu, koju im je nametnula Olmertova vlada, nezadovoljna palestinskim izborom, samo je korak u konsolidaciji palestinskih redova koji ništa novo ne mogu očekivati ni od Izraela ni od SAD-a. Europski pokušaj s mirovnom inicijativom naišao je na izraelski zid odbijanja.
Postoje barem dva rješenja za mir: bez Palestinaca ili s Palestincima. Ako su u mirovni plan uračunati i Palestinci, potrebni su samo fiksni rokovi dokad će se i na kojem teritoriju, uz Izrael, proglasiti država Palestina. A ako oni nisu uračunati... Danas je veliko pitanje kome razvlačenje odgovara?
Izvor: net
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#70 Re: Historijske zanimljivosti
Palestina: Čuvaj se onog kome si učinio dobro!
Tel Aviv
Palestina je danas u potpunosti okupirana muslimanska zemlja. Na većem njenom dijelu egzistira cionistička tvorevina Izrael, dok se tek njen manji dio (Obala Gaze i Zapadna obala Jordana) u međunarodnim odnosima smatraju okupiranima.
Palestina je omeđena Libanom, Sirijom, Jordanom, Egiptom i Sredozemnim morem, a ima i izlaz na Crveno more.
Palestina je jedno od strateški i povjesno najznačajnijih, i ujedno najsvetijih mjesta na svijetu. Judaizam i hrišćanstvo su tamo začeti, a treće sveto mjesto muslimana je u Bajt ul-Makdisu (Jerusalemu), glavnom gradu Palestine. Palestina je iz ovih razloga vijekovima centar sukoba velikih imperija. Osvajali su je Jevreji, Babilonci, Asirci, Perzijanci, Aleksandar Makedonski, Rimljani i konačno muslimani pod čijom je upravom najduže i bila, sve do 1918., s izuzetkom krstaške okupacije 1099.-1187.g. Prvi put je naseljena semitskim narodima Amorićana i Kenanaca oko 2000. g. p.n.e. Po ovim zadnjim Palestina nosi još i naziv Zemlja Kenanaca ili jednostavno Ken‘an. Između 1800. i 1500. godine p.n.e. narod poznat kao Hebreji ili Izraelci (po poslaniku Jakubu ili Israilu/Izrailu čiji su oni potomci) napuštaju Mezopotamiju i naseljavaju Kan‘an. Odatle su neki iselili u Egipat da bi ih nakon dužeg robovanja egipatskim faraonima u Palestinu ponovo poveo Musa, a.s., oko 1200. g. p.n.e. Nekih dvjesto godina Hebreji su se borili protiv drugih naroda Ken‘ana i susjednih zemalja. Među njihovim neprijateljima su bili i Filistejci po kojima je Palestina dobila ime. Do uspostave Davudovog (Davidovog) kraljevstva oko 1000. g.p.n.e. sa sjedištem u Jerusalemu Izraelci su bili organizovani u dvanaest plemena. Davuda je naslijedio njegov sin Sulejman, a.s., koji je podigao prvi hram i u čije doba su Izraelićani bili na vrhuncu svoje moći. Umro je oko 922. g. p.n.e.
Nakon Sulejmana izraelićanska država se dijeli na sjevernu državu Izrael i južnu Judu sa sjedištem u Jerusalemu. Po ovoj posljednjoj Hebreji su prozvani Židovima.
Tel Aviv
Oko 722. g.p.n.e. Asirci (današnji Irak) osvajaju Izrael. Sto godina kasnije i sama Asirija biva osvojena od strane Babilonaca koji 587. ili 586. g.p.n.e. osvajaju Judu i ruše Sulejmanov hram u njemu. Mnogi Židovi bivaju odvedeni u ropstvo u Babilon. No, pedeset godina kasnije Perzijanci pobijede Babilonce i dozvole jednom dijelu Jevreja da se vrate u Palestinu i ponovo podignu Hram. Perzijanci su vladali Palestinom do osvajanja Aleksandra Velikog 331. g.p.n.e. Nakon njegove smrti 323. g. njegov general Seleucus osniva dinastiju koja ostaje da vlada do 167. g.p.n.e. kada se Židovi uspješno bune protiv njega i ponovo osnivaju državu Judu koja je postojala do 63. g.p.n.e. Tada su Rimske trupe zauzele Judu i njime vladale do 300. g.n.e. kada vlast nad zemljom preuzimaju Bizantijci. Isa, a.s., je rođen u Betlehemu u ranim godinama rimske uprave. Zbog pobuna 66. i 132. g.n.e. Rimljani su 135.g.n.e. protjerali Jevreje iz Jerusalema. Otprilike u ovo doba oni su ovo područje nazvali Palestinom po Filisteji, jugozapadnom dijelu zemlje. Do muslimanskog oslobađanja Palestine 638. g. većina Jevreja je izbjegla u druge krajeve svijeta, a kršćanstvo se znatno raširilo. Emevijski halifa Malik ibn Mervan je 691 sagradio Kubbetu-s-sahra’ , kube iznad stijene sa koje je Poslanik otišao na mi‘radž, dok je Velid ibn ‘Abdulmelik I (705-715) sagradio Mesdžidu-l-aksa.
Pod muslimanskom vlašću Palestina je dobrim dijelom islamizirana, a u nju se vratio i značajan broj Židova posebno nakon 1500. g. Tako je 1880. u Palestini živjelo oko 24.000 Jevreja. Muslimani su, prema priznanju samih zapadnih historičara, omogućavali i njima i kršćanima da žive u svojoj vjeri. To će oni muslimanima u dvadesetom vijeku vratiti na najružniji način.
Krajem 19. stoljeća počinje novi talas šikaniranja Jevreja u Evropi što dovodi do masovnih seoba Jevreja i osnivanja pokreta cionista (po brdu Zion nedaleko od Jerusalema) 1897. g. u Bazelu koji je težio osnivanju jevrejske države u početku bilo gdje, a onda isključivo u Palestini. Godine 1914. Palestina je imala ukupno 700.000 stanovnika od čega su 615.000 bili Arapi, a 85.000 Jevreji.
Tel Aviv
Da bi osigurali podršku Arapa u ratu protiv Osmanske države Saveznici, a posebno Britanija, su im u Prvom svjetskom ratu obećali osnivanje zasebne države na Bliskom istoku. Istovremeno Britanija da bi osigurala podršku Jevreja 1917. g. izdaje tzv. Balforovu deklaraciju (nazvanu po tadašnjem ministru vanjskih poslova Britanije) kojom Britanija obećava podršku stvaranju jevrejskog ‘nacionalnog doma’ u Palestini, bez ugrožavanja ‘civilnih i vjerskih prava postojećih nejevrejskih zajednica’. Britanija je 1920. dobila pravo uprave nad Palestinom. Do 1948. kada će se Britanija povući izvršeno je masovno naseljavanje Jevreja u Palestinu. Samo početkom 1930.-ih više od 100.000 jevrejskih izbjeglica iz nacističke Njemačke i Poljske je naseljeno u Palestinu. Arapi se više puta bune protiv naseljavanja što dovodi do privremenog limitiranja useljavanja Jevreja 1939. godine.
Tokom Drugog svjetskog rata i Jevreji i Arapi su bili okupirani pomaganjem Saveznika, da bi po okončanju rata počeli Jevrejski napadi na britanske vlasti da dignu sve limite za useljavanje Jevreja. Specijalna komisija Ujedinjenih Nacija predlaže cijepanje Palestine na jevrejsku i arapsku državu, i stavljanje Jerusalema pod međunarodnu kontrolu. Generalna skupština UN usvaja ovaj prijedlog 29.11.1947 protiv volje većine stanovnika Palestine (1946. u Palestini je živjelo 1.269.000 Arapa i 678.000 Jevreja). Zapadna Evropa je odlučila da svoje grijehe počinjene prema jevrejima otplati dodjeljivanjem muslimanske Palestine narodu koji je iz nje iselio oko 2000 godina ranije. Jevreji prihvataju odluku dok je Arapi odbacuju. Rat koji s prekidima traje i danas je počeo. Jevreji vode terorističku kampanju zastrašivanja civilnog stanovništva i 14.5.1948.g. proglašavaju neovisnu Državu Izrael nakon čega se Britanci povlače. Slijedeći dan susjedne arapske države ulaze u sukob sa novoproklamovanom cionističkom tvorevinom. Međutim, po okončanju rata 1949. Jevreji su pod kontrolom držali više nego su im UN početno dodijelile. Ostatak Palestine je okupiran od strane Jordana i Egipta. Oko 700.000 muslimana Plaestine su postali izbjeglice.
Tel Aviv
Intenzivni borbe su se vodile 1956., 1967. i 1973.-74. godine. U Šestodnevnom ratu 1967. g. Jevreji su uspjeli okupirati cijeli Jerusalem, Zapadnu obalu, Gazu, egipatski Sinaj i sirijsku Golansku visoravan. Te godine se pod jevrejskom vlašću našlo oko milion muslimana u Palestini. Tri godine ranije osnovana i od arapskih režima sponzorirana Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO, 1964) sebi za cilj postavlja oslobađanje cijele Palestine. Međutim predsjednik Egipta, Enver Es-Sadat 1970.-ih poduzima katastrofalan potez po sebe, Egipat i Palestinu: odlazi u Izraelski parlament i onda 1979. potpisuje sporazum u Kamp Dejvidu (SAD) o mirnom rješenju sukoba. Egipat je ovim sporazumom vratio Sinaj.
Od samog početka PLO - zamišljena kao krovna organizacija palestinskih organizacija - je imala probleme prvo 1971. u Jordanu, a onda i 1982. u Libanu nakon izraelskog upada u Liban. Jordanska vojska je 1971. g. ubila više Palestinaca nego Jevreji za cijelo vrijeme trajanja sukoba!
Ostavši bez uporišta odakle bi kretala u napad na Izrael, PLO je bila sve bliža pregovorima nego oružanoj borbi, posebno nakon bombardovanja njenog sjedišta u Tunisu 1985. No, početkom 1987. g. novi talas otpora poznata kao intifada (ustanak) je zapljusnuo Gazu i Zapadnu Obalu. Kao lideri pobune javljau se islamske organizacije Džihad islami i Hamas. Bilo je to po prvi put od 1947. da se Palestinci dižu na ustanak pod zastavom islama. Umjesto da podrži ustanak, PLO u septembru 1993., a nakon katastrofalne odluke da podrži Sadama Husejna u okupaciji Kuvajta 1990., u Oslu potpisuje sramni i ponižavajući sporazum s Jevrejima od koga su za sedam godina Palestinci vidjeli vrlo malo ili nimalo koristi. Jedno je koristi imao Jaser Arafat koga je ovaj sporazum digao iz mrtvih.
Slijedi nastavak.
Tel Aviv
Palestina je danas u potpunosti okupirana muslimanska zemlja. Na većem njenom dijelu egzistira cionistička tvorevina Izrael, dok se tek njen manji dio (Obala Gaze i Zapadna obala Jordana) u međunarodnim odnosima smatraju okupiranima.
Palestina je omeđena Libanom, Sirijom, Jordanom, Egiptom i Sredozemnim morem, a ima i izlaz na Crveno more.
Palestina je jedno od strateški i povjesno najznačajnijih, i ujedno najsvetijih mjesta na svijetu. Judaizam i hrišćanstvo su tamo začeti, a treće sveto mjesto muslimana je u Bajt ul-Makdisu (Jerusalemu), glavnom gradu Palestine. Palestina je iz ovih razloga vijekovima centar sukoba velikih imperija. Osvajali su je Jevreji, Babilonci, Asirci, Perzijanci, Aleksandar Makedonski, Rimljani i konačno muslimani pod čijom je upravom najduže i bila, sve do 1918., s izuzetkom krstaške okupacije 1099.-1187.g. Prvi put je naseljena semitskim narodima Amorićana i Kenanaca oko 2000. g. p.n.e. Po ovim zadnjim Palestina nosi još i naziv Zemlja Kenanaca ili jednostavno Ken‘an. Između 1800. i 1500. godine p.n.e. narod poznat kao Hebreji ili Izraelci (po poslaniku Jakubu ili Israilu/Izrailu čiji su oni potomci) napuštaju Mezopotamiju i naseljavaju Kan‘an. Odatle su neki iselili u Egipat da bi ih nakon dužeg robovanja egipatskim faraonima u Palestinu ponovo poveo Musa, a.s., oko 1200. g. p.n.e. Nekih dvjesto godina Hebreji su se borili protiv drugih naroda Ken‘ana i susjednih zemalja. Među njihovim neprijateljima su bili i Filistejci po kojima je Palestina dobila ime. Do uspostave Davudovog (Davidovog) kraljevstva oko 1000. g.p.n.e. sa sjedištem u Jerusalemu Izraelci su bili organizovani u dvanaest plemena. Davuda je naslijedio njegov sin Sulejman, a.s., koji je podigao prvi hram i u čije doba su Izraelićani bili na vrhuncu svoje moći. Umro je oko 922. g. p.n.e.
Nakon Sulejmana izraelićanska država se dijeli na sjevernu državu Izrael i južnu Judu sa sjedištem u Jerusalemu. Po ovoj posljednjoj Hebreji su prozvani Židovima.
Tel Aviv
Oko 722. g.p.n.e. Asirci (današnji Irak) osvajaju Izrael. Sto godina kasnije i sama Asirija biva osvojena od strane Babilonaca koji 587. ili 586. g.p.n.e. osvajaju Judu i ruše Sulejmanov hram u njemu. Mnogi Židovi bivaju odvedeni u ropstvo u Babilon. No, pedeset godina kasnije Perzijanci pobijede Babilonce i dozvole jednom dijelu Jevreja da se vrate u Palestinu i ponovo podignu Hram. Perzijanci su vladali Palestinom do osvajanja Aleksandra Velikog 331. g.p.n.e. Nakon njegove smrti 323. g. njegov general Seleucus osniva dinastiju koja ostaje da vlada do 167. g.p.n.e. kada se Židovi uspješno bune protiv njega i ponovo osnivaju državu Judu koja je postojala do 63. g.p.n.e. Tada su Rimske trupe zauzele Judu i njime vladale do 300. g.n.e. kada vlast nad zemljom preuzimaju Bizantijci. Isa, a.s., je rođen u Betlehemu u ranim godinama rimske uprave. Zbog pobuna 66. i 132. g.n.e. Rimljani su 135.g.n.e. protjerali Jevreje iz Jerusalema. Otprilike u ovo doba oni su ovo područje nazvali Palestinom po Filisteji, jugozapadnom dijelu zemlje. Do muslimanskog oslobađanja Palestine 638. g. većina Jevreja je izbjegla u druge krajeve svijeta, a kršćanstvo se znatno raširilo. Emevijski halifa Malik ibn Mervan je 691 sagradio Kubbetu-s-sahra’ , kube iznad stijene sa koje je Poslanik otišao na mi‘radž, dok je Velid ibn ‘Abdulmelik I (705-715) sagradio Mesdžidu-l-aksa.
Pod muslimanskom vlašću Palestina je dobrim dijelom islamizirana, a u nju se vratio i značajan broj Židova posebno nakon 1500. g. Tako je 1880. u Palestini živjelo oko 24.000 Jevreja. Muslimani su, prema priznanju samih zapadnih historičara, omogućavali i njima i kršćanima da žive u svojoj vjeri. To će oni muslimanima u dvadesetom vijeku vratiti na najružniji način.
Krajem 19. stoljeća počinje novi talas šikaniranja Jevreja u Evropi što dovodi do masovnih seoba Jevreja i osnivanja pokreta cionista (po brdu Zion nedaleko od Jerusalema) 1897. g. u Bazelu koji je težio osnivanju jevrejske države u početku bilo gdje, a onda isključivo u Palestini. Godine 1914. Palestina je imala ukupno 700.000 stanovnika od čega su 615.000 bili Arapi, a 85.000 Jevreji.
Tel Aviv
Da bi osigurali podršku Arapa u ratu protiv Osmanske države Saveznici, a posebno Britanija, su im u Prvom svjetskom ratu obećali osnivanje zasebne države na Bliskom istoku. Istovremeno Britanija da bi osigurala podršku Jevreja 1917. g. izdaje tzv. Balforovu deklaraciju (nazvanu po tadašnjem ministru vanjskih poslova Britanije) kojom Britanija obećava podršku stvaranju jevrejskog ‘nacionalnog doma’ u Palestini, bez ugrožavanja ‘civilnih i vjerskih prava postojećih nejevrejskih zajednica’. Britanija je 1920. dobila pravo uprave nad Palestinom. Do 1948. kada će se Britanija povući izvršeno je masovno naseljavanje Jevreja u Palestinu. Samo početkom 1930.-ih više od 100.000 jevrejskih izbjeglica iz nacističke Njemačke i Poljske je naseljeno u Palestinu. Arapi se više puta bune protiv naseljavanja što dovodi do privremenog limitiranja useljavanja Jevreja 1939. godine.
Tokom Drugog svjetskog rata i Jevreji i Arapi su bili okupirani pomaganjem Saveznika, da bi po okončanju rata počeli Jevrejski napadi na britanske vlasti da dignu sve limite za useljavanje Jevreja. Specijalna komisija Ujedinjenih Nacija predlaže cijepanje Palestine na jevrejsku i arapsku državu, i stavljanje Jerusalema pod međunarodnu kontrolu. Generalna skupština UN usvaja ovaj prijedlog 29.11.1947 protiv volje većine stanovnika Palestine (1946. u Palestini je živjelo 1.269.000 Arapa i 678.000 Jevreja). Zapadna Evropa je odlučila da svoje grijehe počinjene prema jevrejima otplati dodjeljivanjem muslimanske Palestine narodu koji je iz nje iselio oko 2000 godina ranije. Jevreji prihvataju odluku dok je Arapi odbacuju. Rat koji s prekidima traje i danas je počeo. Jevreji vode terorističku kampanju zastrašivanja civilnog stanovništva i 14.5.1948.g. proglašavaju neovisnu Državu Izrael nakon čega se Britanci povlače. Slijedeći dan susjedne arapske države ulaze u sukob sa novoproklamovanom cionističkom tvorevinom. Međutim, po okončanju rata 1949. Jevreji su pod kontrolom držali više nego su im UN početno dodijelile. Ostatak Palestine je okupiran od strane Jordana i Egipta. Oko 700.000 muslimana Plaestine su postali izbjeglice.
Tel Aviv
Intenzivni borbe su se vodile 1956., 1967. i 1973.-74. godine. U Šestodnevnom ratu 1967. g. Jevreji su uspjeli okupirati cijeli Jerusalem, Zapadnu obalu, Gazu, egipatski Sinaj i sirijsku Golansku visoravan. Te godine se pod jevrejskom vlašću našlo oko milion muslimana u Palestini. Tri godine ranije osnovana i od arapskih režima sponzorirana Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO, 1964) sebi za cilj postavlja oslobađanje cijele Palestine. Međutim predsjednik Egipta, Enver Es-Sadat 1970.-ih poduzima katastrofalan potez po sebe, Egipat i Palestinu: odlazi u Izraelski parlament i onda 1979. potpisuje sporazum u Kamp Dejvidu (SAD) o mirnom rješenju sukoba. Egipat je ovim sporazumom vratio Sinaj.
Od samog početka PLO - zamišljena kao krovna organizacija palestinskih organizacija - je imala probleme prvo 1971. u Jordanu, a onda i 1982. u Libanu nakon izraelskog upada u Liban. Jordanska vojska je 1971. g. ubila više Palestinaca nego Jevreji za cijelo vrijeme trajanja sukoba!
Ostavši bez uporišta odakle bi kretala u napad na Izrael, PLO je bila sve bliža pregovorima nego oružanoj borbi, posebno nakon bombardovanja njenog sjedišta u Tunisu 1985. No, početkom 1987. g. novi talas otpora poznata kao intifada (ustanak) je zapljusnuo Gazu i Zapadnu Obalu. Kao lideri pobune javljau se islamske organizacije Džihad islami i Hamas. Bilo je to po prvi put od 1947. da se Palestinci dižu na ustanak pod zastavom islama. Umjesto da podrži ustanak, PLO u septembru 1993., a nakon katastrofalne odluke da podrži Sadama Husejna u okupaciji Kuvajta 1990., u Oslu potpisuje sramni i ponižavajući sporazum s Jevrejima od koga su za sedam godina Palestinci vidjeli vrlo malo ili nimalo koristi. Jedno je koristi imao Jaser Arafat koga je ovaj sporazum digao iz mrtvih.
Slijedi nastavak.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#71 Re: Historijske zanimljivosti
Palestina: Osnovni podaci
Površina: 27.000 km2
Broj Palestinaca: 4 miliona od čega 2,5 izbjeglica. Ostatak uglavnom živi u Gazi i na Zapadnoj obali rijeke Jordan. Tek 14% stanovništva ‘Države Izrael’ čine Arapi-muslimani i 3% Arapi-nemuslimani. Stanovništvo Gaze i Zapadne obale je velikom većinom arapsko-muslimansko.
Vjera: Uglavnom muslimani, i dijelom pravoslavni kršćani
Šejh Ahmed Jasin (r. 1938.): Utemeljitelj Hamasa
Popularni govornik i učitelj, Šejh Ahmed Jasin je simbol palestinskog otpora izraelskoj okupaciji u posljednjih petnaest godina. Paraliziran još od rane mladosti i teško bolestan uhapšen je 1983. godine pod optužbom podsticanja na pobunu. Osuđen je na 13 godina, ali nakon 11 mjeseci izlazi iz zatvora. U Gazi 1987. s još nekoliko aktivista osniva Pokret islamskog otpora - HAMAS, danas najznačajniju anti-okupatorsku, slobodarsku organizaciju u Palestini. Izraelske su ga vlasti uhapsile sa stotinama Hamasovih pristalica 1989., a vojni ga sud 1991. osudio na doživotnu robiju i još petanest godina zatvora. Tokom ispitivanja zadobio je trajna oštećenja vida i sluha. Iz zatvora je pušten 1. oktobra 1997. u nagodbi jordanskih i izraelskih vlasti nakon neuspjelog atentata na Hamasovog političkog vođu.
Značajni datumi:
Prije nove ere
2000 Amorićani i Kenanci naseljavaju Palestinu
1800-1500 Hebreji ili Izraelićani doseljavaju u Palestinu iz Mezopotamije
1200 Povratak Jevreja iz Egipta s Musa, a.s.
1000 Davud, a.s., (David) ujedinjuje Jevreji u jedno kraljevstvo
922 Umire Sulejman, a.s., (Solomon) u čije vrijeme su Jevreji postigli svoj politički vrhunac i koji je sagradio čuveni hram u Jerusalemu/Kudu. Njegovo kraljevstvo podijeljeno na sjevernu državu Izrael i južnu Judu.
722 ili 721 Asirci osvajaju Izrael.
587 ili 586 Babilonci osvajaju Asiriju, Judu i ruše Sulejmanov hram, i progone Jevreje.
530-331 Perzijanci vladaju Palestinom i dozvoljavaju Jevrejjima da se vrate u Palestinu.
331-323 U sastavu Carstva Aleksandra Velikog
167 Neovisna hebrejska kraljevina Juda
63 Rimske trupe osvajaju Judu. Nedugo zatim rođen je Isa, a.s. (Isus).
Nova Era
135 Rimljani progone Jevreje iz Jerusalema.
300 Rimljane nasljeđuju Bizantijci.
638 Muslimani oslobađaju Palestinu.
1099-1187 Jerusalem je pod kontrolom krstaša.
1500 Počinje povratak Jevreja u Palestinu.
1880-e Novi talas antisemitizma u evropi
1918 Palestina data na upravu V. Britaniji. Počinje intenzivno useljavanje Jevreja i jevrejski teror nad domicilnim stanovništvom - Palestincima.
1930-1945 Posljednji u nizu talasa antisemitizma završava holokaustom u nacističkoj Njemačkoj. Evropa je odlučna da svoje grijehe prema Jevrejima otplati tuđom zemljom - Palestinom.
1947 Ujedinjene nacije donose odluku o uspostavi arapske i jevrejske države na tlu Palestine. Jevreji prihvataju a Arapi odbacuju odluku.
1948. Jevreji proglašavaju ‘Državu Izrael’. Britanija se povlači i izbija rat ‘Izraela’ i arapskih država iz kojih Jevreji izlaze kao pobjednici. Sukob je proizveo 700.000 izbjeglica među Palestincima.
1956 Drugi ‘izraelsko-arapski’ rat
1964 Osnovana Palestinska oslobodilačka organizacija.
1967 Treći ‘izraelsko-arapski’ rat. U šest dana Jevreji poražavaju tri arapske vojske i zauzimaju Gazu, Zapadnu obalu, Sinaj i Golansku visoravan.
1971 Pokolj PLO-a od strane jordanske vojske
1973-4 Rat između Egipta, Sirije i ‘Izraela’
1979 Kamp-dejvidski sporazum između ‘Izraela’ i Egipta.
1982-5 Izraelska invazija Libana i masakri palestinskih izbjeglica u Sabri i Šatili. PLO prisiljena napustiti Liban.
1985 ‘Izrael’ u nevjerovatnoj akciji bombardovao sjedište PLO-a u Tunisu. PLO je desetkovan i na koljenima.
1987 Intifada - ustanak protiv okupatorskih jevrejskih snaga s izraženim islamskim pobudama, prvi takve naravi od 1949.
1991 Irak okupira Kuvajt, PLO bira pogrešnu stranu i gubi podršku arapskih režima.
1993 Politički mrtvi Jaser Arafat potpisuje sramni sporazum s Izraelcima u Oslu. Arafat je predsjednik nepostojeće države. Dobio je vlast nad kanalizacijom i svim problemima Gaze i malog dijela Zapadne obale rijeke Jordan. Nijedan od 2,5 miliona izbjeglih Palestinaca se nema pravo vratiti u svoju domovinu. Jerusalem ostaje u rukama Jevreja. Palestinci su 1947. bez borbe mogli imati pola Palestine. Arafat je tri decenije insistirao na cijeloj oslobođenoj Palestini, a onda je kad su drugi vrlo uspješno preuzeli zastavu otpora okupatoru potpisao manje od deset posto. Poraz je potpun, a vlastoljublje neizmjerno.
1994 Naoružani Izraelac uz pomoć policije ubija 29 Palestinaca u džamiji u Hebronu.
1999 Godina u kojoj su trebali biti okončani pregovori o konačnom statusu Palestine. Malo sutra.
Napomena:Nisam postavljao fotografije, jer imam problema, kao "ne moze se naci stranica, pokusaj ponovo itd.
Slijedi nastavak.
Površina: 27.000 km2
Broj Palestinaca: 4 miliona od čega 2,5 izbjeglica. Ostatak uglavnom živi u Gazi i na Zapadnoj obali rijeke Jordan. Tek 14% stanovništva ‘Države Izrael’ čine Arapi-muslimani i 3% Arapi-nemuslimani. Stanovništvo Gaze i Zapadne obale je velikom većinom arapsko-muslimansko.
Vjera: Uglavnom muslimani, i dijelom pravoslavni kršćani
Šejh Ahmed Jasin (r. 1938.): Utemeljitelj Hamasa
Popularni govornik i učitelj, Šejh Ahmed Jasin je simbol palestinskog otpora izraelskoj okupaciji u posljednjih petnaest godina. Paraliziran još od rane mladosti i teško bolestan uhapšen je 1983. godine pod optužbom podsticanja na pobunu. Osuđen je na 13 godina, ali nakon 11 mjeseci izlazi iz zatvora. U Gazi 1987. s još nekoliko aktivista osniva Pokret islamskog otpora - HAMAS, danas najznačajniju anti-okupatorsku, slobodarsku organizaciju u Palestini. Izraelske su ga vlasti uhapsile sa stotinama Hamasovih pristalica 1989., a vojni ga sud 1991. osudio na doživotnu robiju i još petanest godina zatvora. Tokom ispitivanja zadobio je trajna oštećenja vida i sluha. Iz zatvora je pušten 1. oktobra 1997. u nagodbi jordanskih i izraelskih vlasti nakon neuspjelog atentata na Hamasovog političkog vođu.
Značajni datumi:
Prije nove ere
2000 Amorićani i Kenanci naseljavaju Palestinu
1800-1500 Hebreji ili Izraelićani doseljavaju u Palestinu iz Mezopotamije
1200 Povratak Jevreja iz Egipta s Musa, a.s.
1000 Davud, a.s., (David) ujedinjuje Jevreji u jedno kraljevstvo
922 Umire Sulejman, a.s., (Solomon) u čije vrijeme su Jevreji postigli svoj politički vrhunac i koji je sagradio čuveni hram u Jerusalemu/Kudu. Njegovo kraljevstvo podijeljeno na sjevernu državu Izrael i južnu Judu.
722 ili 721 Asirci osvajaju Izrael.
587 ili 586 Babilonci osvajaju Asiriju, Judu i ruše Sulejmanov hram, i progone Jevreje.
530-331 Perzijanci vladaju Palestinom i dozvoljavaju Jevrejjima da se vrate u Palestinu.
331-323 U sastavu Carstva Aleksandra Velikog
167 Neovisna hebrejska kraljevina Juda
63 Rimske trupe osvajaju Judu. Nedugo zatim rođen je Isa, a.s. (Isus).
Nova Era
135 Rimljani progone Jevreje iz Jerusalema.
300 Rimljane nasljeđuju Bizantijci.
638 Muslimani oslobađaju Palestinu.
1099-1187 Jerusalem je pod kontrolom krstaša.
1500 Počinje povratak Jevreja u Palestinu.
1880-e Novi talas antisemitizma u evropi
1918 Palestina data na upravu V. Britaniji. Počinje intenzivno useljavanje Jevreja i jevrejski teror nad domicilnim stanovništvom - Palestincima.
1930-1945 Posljednji u nizu talasa antisemitizma završava holokaustom u nacističkoj Njemačkoj. Evropa je odlučna da svoje grijehe prema Jevrejima otplati tuđom zemljom - Palestinom.
1947 Ujedinjene nacije donose odluku o uspostavi arapske i jevrejske države na tlu Palestine. Jevreji prihvataju a Arapi odbacuju odluku.
1948. Jevreji proglašavaju ‘Državu Izrael’. Britanija se povlači i izbija rat ‘Izraela’ i arapskih država iz kojih Jevreji izlaze kao pobjednici. Sukob je proizveo 700.000 izbjeglica među Palestincima.
1956 Drugi ‘izraelsko-arapski’ rat
1964 Osnovana Palestinska oslobodilačka organizacija.
1967 Treći ‘izraelsko-arapski’ rat. U šest dana Jevreji poražavaju tri arapske vojske i zauzimaju Gazu, Zapadnu obalu, Sinaj i Golansku visoravan.
1971 Pokolj PLO-a od strane jordanske vojske
1973-4 Rat između Egipta, Sirije i ‘Izraela’
1979 Kamp-dejvidski sporazum između ‘Izraela’ i Egipta.
1982-5 Izraelska invazija Libana i masakri palestinskih izbjeglica u Sabri i Šatili. PLO prisiljena napustiti Liban.
1985 ‘Izrael’ u nevjerovatnoj akciji bombardovao sjedište PLO-a u Tunisu. PLO je desetkovan i na koljenima.
1987 Intifada - ustanak protiv okupatorskih jevrejskih snaga s izraženim islamskim pobudama, prvi takve naravi od 1949.
1991 Irak okupira Kuvajt, PLO bira pogrešnu stranu i gubi podršku arapskih režima.
1993 Politički mrtvi Jaser Arafat potpisuje sramni sporazum s Izraelcima u Oslu. Arafat je predsjednik nepostojeće države. Dobio je vlast nad kanalizacijom i svim problemima Gaze i malog dijela Zapadne obale rijeke Jordan. Nijedan od 2,5 miliona izbjeglih Palestinaca se nema pravo vratiti u svoju domovinu. Jerusalem ostaje u rukama Jevreja. Palestinci su 1947. bez borbe mogli imati pola Palestine. Arafat je tri decenije insistirao na cijeloj oslobođenoj Palestini, a onda je kad su drugi vrlo uspješno preuzeli zastavu otpora okupatoru potpisao manje od deset posto. Poraz je potpun, a vlastoljublje neizmjerno.
1994 Naoružani Izraelac uz pomoć policije ubija 29 Palestinaca u džamiji u Hebronu.
1999 Godina u kojoj su trebali biti okončani pregovori o konačnom statusu Palestine. Malo sutra.
Napomena:Nisam postavljao fotografije, jer imam problema, kao "ne moze se naci stranica, pokusaj ponovo itd.
Slijedi nastavak.
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#72 Re: Historijske zanimljivosti
Etnicko ciscenje u Palestini 1948.godine I dio
Pise, akademik Ilon Pappe
Bilo je hladno poslijepodne te srijede 10. marta 1948. kad je skupina od 11 ljudi, cionističkih vođa i mladih židovskih časnika, dovršila plan etničkog čišćenja Palestine. Te večeri, poslane su naredbe jedinicama na terenu da se pripreme za sistematsko protjerivanje Palestinaca iz velikog dijela Palestine. Naredbe su sadržavale detaljan opis metoda za prisilno istjerivanje stanovništva: zastrašivanje, opsade i bombardiranje sela i naseljenih središta; paljenje domova, imovine i dobara; izbacivanje stanara i uništavanje domova; i, konačno, postavljanje mina u ruševine kako se izbačeni stanari uništenih domova ne bi vratili. Svaka je jedinica dobila svoj popis sa selima i četvrtima koje su trebali obraditi. Plan D (Dalet na hebrejskom) bilo je tajno ime ove četvrte i posljednje verzije prijašnjih planova koji su se ticali sudbine domaćeg stanovništva u Palestini. Prijašnja tri plana nejasno su ocrtavali što cionističko vodstvo namjerava učiniti s tolikim Palestincima na zemlji koju je židovski nacionalni pokret želio prisvojiti. Ova posljednja verzija jasno i nedvosmisleno pokazuje: Palestinci su morali otići.
Plan, koji obuhvaća i ruralne i urbane dijelove Palestine, bio je neizbježan rezultat cionističkih ideoloških težnji za isključivim židovskim prisustvom u Palestini i reakcija na razvoj događaja na terenu nakon što je Velika Britanija u veljači 1947. odlučila okončati svoju vladavinu u Palestini i taj problem prebaciti na Ujedinjene Narode. Sukobi s lokalnim palestinskim milicijama, posebno nakon rezolucije UN-a o podjeli Palestine u studenom 1947, pružile su savršeno okruženje i izgovor da se provede ideološka vizija etnički očišćene Palestine.
Nakon što je Plan dovršen, izvršenje misije trajalo je 6 mjeseci. Po njenom završetku više od polovice domaćeg stanovništva Palestine, više od 750.000 ljudi, protjerano je sa svojih ognjišta, 531 selo je uništeno, a 11 urbanih četvrti je ispražnjeno. Plan o kojem se odlučivalo 10. marta 1948, a nadasve njegova sustavna provedba u mjesecima koji su uslijedili, jasan su primjer operacije etničkog čišćenja.
PRIPREMANJE TERENA
Čak i u rijetkim slučajevima kad se priznaje izraelska odgovornost za nestanak polovice arapskog stanovništva Palestine (službena vladina verzija i dalje odbija prihvatiti bilo kakvu odgovornost, i inzistira da je lokalno stanovništvo "dobrovoljno" napustilo teritoriju), uobičajeno objašnjenje je da je njihov bijeg nesretna, ali neizbježna nuspojava rata. No, ono što se dogodilo u Palestini ni u kojem slučaju nije bila nenamjerna posljedica, slučajnost, pa čak ni "čudo", kako je kasnije proglasio prvi izraelski predsjednik Chaim Weitzmann , već je to bio rezultat dugotrajnog i pažljivog planiranja.
Kako su naučnici kasnije otkrili, mogućnosti da Židovi u budućnosti preuzmu Palestinu i protjerivanje autohtonog Palestinskog stanovništva prisutni su u zapisima utemeljitelja Cionizma. No, cionistički vođe su tek potkraj 1930-tih počeli svoju apstraktnu viziju židovske isključivosti pretvarati u konkretnije planove. Geografski prostor koji je [židovski nacionalni] pokret želio zaposjesti mijenjao se ovisno o okolnostima i povoljnim prilikama, no glavni cilj ostao je isti: stvaranje čiste židovske države u Palestini, koja će biti sigurno sklonište za Židove, ali i kolijevka novog židovskog nacionalizma. A ta je država morala biti isključivo židovska, ne samo po svojoj društveno-političkoj strukturi, već i po svom etničkom sastavu.
Iz međusobnih razgovora, dnevnika i privatne korespondencije najvišeg vodstva vidljivo je da su čelnici bili vrlo dobro upoznati s implikacijama te isključivosti. Ben-Gurion npr. 1937. piše u pismu svom sinu: "Arapi će morati otići, ali potrebno je da se to dogodi u prikladnom trenutku, kao npr. za vrijeme rata."
Cionistički pokret pod vodstvom Ben-Guriona nije gubio vrijeme i pripremao se za slučaj da će zemlju morati osvajati silom ukoliko je ne bi uspjeli dobiti diplomatskim putem. Te su pripreme uključivale stvaranje učinkovite vojne organizacije i pronalaženje izvora većih financijskih sredstvava (koja su tražili od židovske dijaspore).
Glavna paravojna organizacija židovske zajednice u Palestini osnovana je 1920. prvenstveno kako bi branila židovske kolonije izgrađene između palestinskih sela. Zahvaljujući podršci britanskih oficira, ta je organizacija prerasla u vojnu silu koja je uspjela provesti planove cionističkog vojnog osvajanja Palestine i etničkog čišćenja tamošnjeg autohtonog stanovništva. Posebna zasluga za ovaj preobražaj pripada britanskom oficiru Ordeu Wingateu. Upravo je on pridonio tome da cionistički čelnici shvate da je ideja o židovskoj državi usko povezana s militarizmom i vojskom, ne samo kako bi se zaštitio sve veći broj židovskih kolonija u Palestini već i – a što je presudnije – stoga što će agresija učinkovito odvratiti eventualni otpor lokalnog stanovništva. Wingate je također pripadnike Hagane priključio pripadnicima britanskih snaga tijekom Arapskog ustanka (1936-39) i omogućio Židovima da vježbaju taktike kojima ih je učio u ruralnim područjima te da nauče što podrazumijeva "kaznena misija" u arapsko selo. Hagana je vrijedno vojno iskustvo stekla i u drugom svjetskom ratu budući da se dosta njenih pripadnika doborovoljno javilo i borilo na britanskoj strani. Oni koji su ostali u Palestini nastavili su nadzirati i infiltrirati se u otprilike 1.200 palestinskih sela koja su se na tom području nalazila stotinama godina.
SPISI O SELIMA
U napadima na arapska sela i kaznenim racijama cionisti su stekli iskustvo, no to nije bilo dovoljno; ono što je bilo potrebno bilo je sustavno planiranje. 1940. godine Ben-Zion Luria, mladi historičar s Hebrejskog sveučilišta, zaposlen u obrazovnom odjelu Židovske agencije (Jewish Agency), cionističkog upravnog tijela u Palestini, ponudio je važan prijedlog. On je ukazao na korisnost detaljnog registra svih arapskih sela i predložio da Židovski nacionalni fond (Jewish National Fund – JNF) sastavi takav popis. ...
Osnovan 1901. na petom Cionističkom kongresu, Židovski nacionalni fond (JNF) bio je glavno sredstvo u kolonizaciji Palestine. Ovu je agenciju cionistički pokret koristio kako bi kupio palestinsku zemlju na koju je potom naseljavao židovske imigrante, pokrenuvši tako cionizaciju Palestine tijekom godina britanskog mandata. Od samog početka, fond je zamišljen kao "čuvar" zemlje koje su se u Palestini domogli cionisti, a zemlju čuva za židovski narod. Ovu je ulogu Židovski nacionalni fond zadržao i nakon nastanka Izraela, te se uz svoj prvobitni zadatak posvetio i nekim drugim misijama.
Unatoč velikim naporima koje je ulagao, JNF nije ni izbliza postigao svoje ciljeve što se tiče zaposjedanja zemlje. Raspoloživa financijska sredstva bila su ograničena, palestinski otpor žestok, a Britanija je postrožila svoju politiku. Rezultat svega toga bio je da je do kraja britanskog mandata u Palestini 1948. cionistički pokret uspio kupiti tek 5,8 % zemlje u Palestini. Stoga se Yossef Weitz, voditelj Odjela za naseljavanje u JNF-u i vodeći cionistički kolonijalist, oduševio kad je čuo za Lurijine Spise o selima, i odmah predložio da oni postanu "nacionalni projekt".
Svi sudionici postali su vatreni zagovarači te zamisli. Yitzhak Ben-Zvi, historičar i istaknuti član cionističkog vodstva (koji je kasnije postao drugi izraelski predsjednik) pisao je Mosheu Shertocku, voditelju političkog odjela u Židovskoj agenciji (koji je kasnije postao izraelski premijer), da osim topografskog bilježenja položaja i izgleda sela, projekt mora uključivati i prikaz "hebrejskog podrijetla" svakog sela. Nadalje, Hagani je bilo važno da zna koja su sela relativno novija, budući da su neka sagrađena "tek" za vrijeme egipatske okupacije Palestine 1830-ih godina.
No, glavni poduhvat bila je izrada karti sela, te je u tu svrhu unovačen topograf s Hebrejskog sveučilišta koji je radio u Odjelu za kartografiju u vladi britanskog mandata. ... Najbolji profesionalni fotografi također su pozvani da se priključe ovoj inicijativi. Unovačeni su i Yitzhak Shefer iz Tel Aviva i Margot Sadeh, supruga Yitzhaka Sadeha, zapovjednika Palmaha (specijalnih postrojbi Hagane). Filmski laboratorij nalazio se u Margotinoj kući, a tvrtka za navodnjavanje bila mu je paravan. ... 1947. cijeli se ovaj kartografski odjel preselio u glavni stožer Hagane u Tel Avivu.
Konačni rezultat zajedničkih topografskih i orijentalističkih napora bila je bogata građa detaljnih spisa postupno izrađenih za svako od palestinskih sela. Potkraj 1940-tih "arhiva" je bila gotovo potpuna. Precizni detalji bilježili su se o topografskoj lokaciji svakog sela, pristupnim cestama, kvaliteti zemlje, izvorima vode, glavnim izvorima prihoda, društveno-političkom sastavu sela, vjerskoj pripadnosti, imenima poglavara sela, povezanosti sela s drugim selima, pojedinačnoj dobi muškaraca (16-50) i brojnim drugim stvarima. Važna kategorija bio je pokazatelj "neprijateljstva" (prema cionističkom projektu, to jest) koji se određivao prema razini sudjelovanja sela u Arapskom ustanku 1936-39. Materijal je uključivao popis imena svih koji su bili upleteni u pobunu i popis obitelji koje su u sukobu s Britancima izgubile nekog od svojih članova. Posebna se pozornost pridavala ljudima za koje se tvrdilo da su ubili Židove. ...
Unovačenje Ezre Danina uvelike je povisilo razinu učinkovitosti obavijesnog rada i organizacije spisa o selima. Nakon 1943. spisi za svako selo uključuju detaljan opis domaćinstava, obrađenost zemlje, broj stabala na plantažama, kvalitetu svakog voćnjaka (čak i pojedinačnih voćaka!), prosječnu površinu zemlje u vlasništvu jedne obitelji, broj automobila, imena vlasnika trgovina, radnika u radionicama, imena obrtnika i njihovih vještina. Kasnije su dodane precizne pojedinosti o svakom klanu i njegovoj političkoj pripadnosti, društvenoj stratifikaciji između uglednika i običnih seljaka, te imena zaposlenika u javnim službama vlade britanskog mandata. ... 1945. pojavljuju se dodatni detalji, poput opisa seoskih džamija , imena njihovih imama (uz napomene npr. "on je običan čovjek"), pa čak i detaljni opisi unutrašnjosti domova dostojanstvenika. Nije iznenađujuće da su ti podaci, kako se približavao kraj britanske vladavine, postajali sve eksplicitnije orijentirani na vojnu komponentu: broj stražara u svakom selu (u većini sela ih uopće nije bilo) i količina te kvaliteta oružja kojim su seljani raspolagali (obično se radilo o zastarijelom oružju ili ga uopće nije bilo).
Danin je unovačio njemačkog Židova po imenu Yaacov Shimoni, koji će kasnije postati jedan od vodećih izraelskih orijentalista, i postavio ga da vodi "specijalne projekte" u selima, to se posebno odnosilo na nadziranje rada doušnika. ... S Daninom i Shimonijem radili su i Yehoshua Palmon i Tuvia Lishanski, koji su odigrali aktivnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja Palestine. Lishanski je već 1940-ih organizirala kampanje nasilnog izbacivanja stanara sa zemlje koju je Židovski nacionalni fond kupio od prisutnih ili odsutnih vlasnika.
Posljednje osvježavanje podataka u spisima o selima provedeno je 1947. Bilo je usredotočeno na sastavljanje popisa "traženih" osoba u svakom selu. 1948. židovske trupe služile su se tim popisima za operacije potraga i uhićenja koje su provodile kad bi okupirale neko od sela. To jest, muškarci u selu bili bi postrojeni u red i oni čija imena su se nalazila na popisima bili bi identificirani, često od strane doušnika koji ih je sam bio prijavio kao tražene, no koji je sad preko glave imao platnenu vreću s rupama za oči kako ga ne bi prepoznali. Muškarci koji su na ovaj način izdvojeni iz reda često su bili strijeljani na licu mjesta. ... Spisi iz 1947. pokazuju da su sela od otprilike 1.500 stanovnika obično imala po 20-30 takvih osumnjičenika. ...
Yigael Yadin sjeća se da je upravo to precizno i detaljno poznavanje svakog palestinskog sela omogućilo cionističkom vojnom zapovjedištvu da u studenom 1947. s pouzdanjem zaključi da među palestinskim Arapima ne postoji nitko tko bi ih mogao dobro organizirati. Jedini ozbiljan problem predstavljali su Britanci: Da nije bilo Britanaca, mogli smo arapsku pobunu [protivljenje UN-ovoj rezoluciji o podjeli Palestine iz 1947] ugušiti za mjesec dana.
PRIPREME ZA RAT
Kako se drugi svjetski rat bližio kraju, cionistički pokret stekao je mnogo jasniju opću predodžbu o tome kako da ostvari san o državi. Do tada je već bilo jasno da Palestinci nisu predstavljali stvarnu prepreku cionističkim planovima. Istina, još uvijek su činili veliku većinu u toj zemlji, te su kao takvi predstavljali demografski problem, no nisu bili nikakva vojna prijetnja. Ključni čimbenik bilo je to što su Britanci već u potpunosti uništili palestinsko vodstvo i obranu 1939. kad su ugušili arapski ustanak iz 1936-39, te su time cionističkom vodstvu dali dovoljno vremena da pripremi svoje slijedeće poteze. Cionističko vodstvo bilo je također svjesno mlake pozicije koje su arapske zemlje zauzimale po pitanju Palestine. Stoga, kad je opasnost od nacističke invazije Palestine uklonjena, cionistički vođe bili su svjesni da je jedina prepreka na putu da zauzmu zemlju britansko prisustvo.
... krajem rata, a posebno budući da je posljeratna laburistička vlada u Britaniji tražila demokratsko rješenje za Palestinu (što bi značilo propast cionističkog projekta budući da je 75% stanovništva bilo arapsko), postalo je jasno da Britanija mora otići. U Palestini je nakon rata ostalo oko 100.000 britanskih vojnika, koji su u zemlji s manje od 2.000.000 stanovnika predstavljali silu, čak i kad je Britanija smanjila broj trupa nakon židovskog terorističkog napada na hotel Kralja Davida. Zbog toga je Ben-Gurion zaključio da je bolje prihvatiti manje od 100% onoga što se 1942. tražilo Biltmore programom i da bi i malo manja država dostajala kako bi cionistički pokret ostvario svoje snove i ambicije.
O ovom je pitanju pokret raspravljao posljednjih dana mjeseca kolovoza 1946. kad je Ben-Gurion okupio vodstvo cionističkog pokreta u hotelu Royal Monsue u Parizu. Ben-Gurion je skupu rekao da je 80 do 90 posto mandata Palestine dovoljno da se stvori država, uz uvjet da se osigura premoć Židova. Tražit ćemo velik komad Palestine, rekao je prisutnima. Nekoliko mjeseci kasnije Židovska agencija prevela je Ben-Gurionove riječi velik komad Palestine u kartu koja je podijeljena svima koje se smatralo važnima u odlučivanju o budućnosti Palestine. Zanimljivo je da se karta Židovske agencije, koja je prikazivala veći teritorij od karte koju je UN predložio 1947, skoro do posljednje točke podudara s kartom Izraela koja je nastala kao rezultat sukoba 1948-49: odnosno kartom Izraela prije 1967, to jest, karta prikazuje Palestinu bez Zapadne Obale i Pojasa Gaze.
Glavno pitanje na dnevnom redu cionista 1946, borba protiv Britanaca, rješilo se kad su Britanci u veljači 1947. odlučili napustiti Palestinu i prebaciti taj problem na UN. ...
Ben-Gurion je već do kraja 1946, i prije britanske odluke, shvatio da Britanci odlaze, te je zajedno s pomoćnicima počeo razrađivati opću strategiju koja bi se mogla provesti protiv palestinskog stanovništva čim Britanci odu. Ta je strategija postala Plan C, ili Gimel na hebrejskom. Plan C bio je revidirana verzija dva prijašnja plana. Plan A još se nazivao i "Elimelechov plan" po Elimelechu Avniru, zapovjedniku Hagane u Tel Avivu, koji je 1937, na Ben-Gurionov zahtjev, sastavio upute za zauzimanje Palestine u slučaju britanskog povlačenja. Plan B sastavljen je 1946. Ubrzo nakon toga ta su dva plana spojena u Plan C.
Poput planova A i B, cilj Plana C bio je pripremiti vojne snage židovske zajednice za ofenzivne kampanje koje će se voditi protiv ruralnih i urbanih dijelova Palestine nakon odlaska Britanaca. Svrha takvih akcija bila bi da se palestinskog stanovništvo "odvrati" od napada na židovska naselja i odmazda za napade na židovske kuće, ceste i prometna sredstva. U Planu C jasno je ispisano što bi kaznene akcije ove vrste trebale podrazumijevati:
Napadi na političko vodstvo.
Napadi na huškače i one koji im pružaju financijsku podršku.
Napadi na Arape koji su djelovali protiv Židova.
Napadi na više arapske oficire i dužnosnike [iz mandatnog sistema]
Nanijeti štetu palestinskom prometu.
Oštetiti izvore sredstava za život i vitalne ekonomske mete (bunare s vodom, mlinove, itd.).
Napadi na sela, četvrti koji bi mogli biti od pomoći pri budućim napadima.
Napadi na klubove, kavane, okupljališta, itd.
U Planu C navodi se da se podaci potrebni za uspješnu provedbu ovih akcija mogu pronaći u spisima o selima: popisi vođa, aktivista, potencijalnih ljudskih meta, precizan raspored i izgled sela, i tako dalje.
Međutim, ovaj plan nije sadržavao operativne podrobnosti, te je za nekoliko mjeseci izrađen novi plan, Plan D (Dalet). Ovaj je plan zapečatio sudbinu Palestinaca koji su se nalazili na teritoriju koji su cionistički vođe zamislili da bude teritorij buduće židovske države. Za razliku od Plana C, ovaj je plan sadržavao direktne bilješke kako o geografskim parametrima buduće židovske države (onih 78% prikazanih na karti Židovske agencije iz 1946.) tako i o sudbini jednog milijuna Palestinaca koji su živjeli na tom prostoru:
Te se operacije mogu provesti na slijedeći način: bilo uništavanjem sela (njihovim paljenjem, dizanjem u zrak, te miniranjem preostalih ruševina) i posebno onih naseljenih središta koja je teško trajno nadzirati; bilo pokretanjem operacija češljanja i nadzora prema slijedećim naputcima: opkoliti sela, izvršiti pretrese u njima. U slučaju pružanja otpora, naoružane snage treba uništiti, a stanovništvo protjerati izvan granica države.
Niti jedno selo smješteno unutar područja za koje su planirane operacije nije bilo izuzeto od ovih naredbi, bilo zbog svog položaja, bilo stoga što se očekivalo da će pružati otpor. To je bio veliki plan za protjerivanje stanovnika iz svih sela ruralne Palestine. Slične upute izdane su za akcije usmjerene protiv palestinskih urbanih središta.
Naredbe koje su stizale do jedinica na terenu bile su određenije. Zemlja je bila podjeljena na zone prema broju brigada, pri čemu su 4 prvobitne brigade Hagane pretvorene u 12 brigada, kako bi se olakšala provedba plana. Zapovjednik svake brigade dobio je popis sela ili četvrti u svojoj zoni koje je morao okupirati, uništiti, a njihove stanovnike protjerati, sve to uz točne datume. Neki zapovjednici prerevno su izvršavali naredbe, dodajući nove lokacije kako su operacije napredovale. Neke su se naredbe pak pokazale preambicioznima i nisu se mogle izvršiti u očekivanom roku. ... No, to su bile iznimke. Uglavnom se uništavanje sela i urbanih četvrti, te uklanjanje njihovih stanovnika odvijalo prema planu. A do trenutka kad je izdana izravna zapovijed u martu, 30 sela već je bilo izbrisano s lica zemlje.
Nekoliko dana nakon što je Plan D pretipkan, podijelili su ga zapovjednicima dvanaestak brigada od kojih se tada sastojala Hagana. Svaki zapovjednik zaprimio je uz popis detaljan opis sela na njegovom operativnom području i njihovu skorašnju sudbinu – okupacija, uništenje, te protjerivanje. Izraelski dokumenti koje je u kasnim 1990-tim objavila izraelska vojska jasno pokazuju da je, suprotno tvrdnjama historičara poput Benny Morrisa, Plan Dalet zapovjednicima brigada podijeljen ne kao nejasni naputak, već kao jasno određene operativne zapovijedi koje je trebalo sprovesti u djelo.
Za razliku od općeg nacrta koji su dobili politički čelnici, instrukcije i popisi sela koji su poslani vojnim zapovjednicima nisu sadržavali nikakva ograničenja što se tiče načina na koji treba provesti uništenje i protjerivanje. Nije bilo odbredbi o tome kako bi sela mogla izbjeći svoju sudbinu, na primjer bezuvjetnom predajom kako je obećavao opći dokument. Postojala je još jedna razlika između nacrta koji je podijeljen političarima i onog kojeg su primili vojni zapovjednici: u službenoj verziji stajalo je da se provedba plana ne pokreće do trenutka prestanka britanskog mandata, dok je časnicima na terenu naređeno da ga počnu provoditi nekoliko dana nakon što je plan usvojen. Ova dihotomija tipična je za vezu koja u Izraelu postoji između vojske i političara i održala se sve do danas – vojska vrlo često krivo obavještava političare o svojim pravim namjerama, kao što je to bio slučaj s Moshe Dayanom 1956, Arielom Sharonom 1982. i Shaulom Mofazom 2.000.
Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana.
Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana. Drugim riječima, i prije nego su izravne zapovijedi stigle na teren, vojnici su već znali što se od njih očekuje. Cijenjena i hrabra izraelska aktivistica za građanske slobode, Shulamit Aloni, koja je u to vrijeme bila časnica, sjeća se kako su im stizali posebni politički časnici koji su huškali trupe demonizirajući Palestince i povezivajući Holokaust s vojnom operacijom koja je trebala uslijediti, a koja je često bila planirana za dan nakon ovakve indoktrinacije.
PARADIGMA ETNIČKOG ČIŠĆENJA
U knjizi koju ću uskoro objaviti želim istražiti mehanizam etničkog čišćenja 1948. podjednako kao i kognitivni sustav koji je svijetu dopustio da zaboravi, a počiniteljima da zaniječu zločine koje je cionistički pokret počinio protiv palestinskog naroda.
Drugim riječima, želim dokazati da je potrebno paradigmu rata zamijeniti paradigmom etničkog čišćenja i nju uzeti kao temelj naučnog istraživanja i javne rasprave o 1948. Smatram da je dosadašnje odsustvo paradigme etničkog čišćenja nedvojbeno jedan od razloga zašto se poricanje ove katastrofe tako dugo nastavilo. Nije točno da je cionistički pokret prilikom stvaranja svoje nacionalne države, poveo rat koji je tragično, ali neizbježno doveo do protjerivanja dijelova autohtonog stanovništva. Istina je upravo suprotna: cilj je bilo etničko čišćenje zemlje koju je pokret priželjkivao za svoju novu državu, a rat je bio posljedica, sredstvo kojim se cilj proveo u djelo. 15. maja 1948., dan nakon službenog prestanka britanskog mandata i na dan kada je proglašena država Izrael, susjedne arapske zemlje poslale su malu vojsku – malu u poređenju s njihovom cjelokupnim vojnim sposobnostima – kako bi pokušale zaustaviti operacije etničkog čišćenja koje su već dulje od mjesec dana bile u punom jeku. Rat s regularnim arapskim vojskama nije sprječio etničko čišćenje koje je bilo u toku i koje se nastavilo sve do svog uspješnog završetka u jesen 1948.
Mnogima se možda zamisao da se usvoji paradigma etničkog čišćenja kao a priori temelj za priču o 1948. čini optužnicom. I u mnogome ovo doista i jest moj vlastiti J'Accuse protiv političara koji su isplanirali etničko čišćenje i generala koji su ga proveli. Ti ljudi nisu nepoznati. Oni su heroji židovskog rata za neovisnost, a njihova imena bit će poznata većini čitatelja. Popis počinje s neospornim vođom cionističkog pokreta Davidom Ben-Gurionom, u čijem su privatnom domu raspravljana i dovršavana sva poglavlja plana za etničko čišćenje. Pomagala mu je mala skupina ljudi koje ja zovem "savjetodavno tijelo", klika okupljena isključivo zbog planiranja izvlaštenja Palestinaca. U jednom od rijetkih dokumenata u kojima je zabilježen sastanak tog tijela, ono se naziva Savjetodavno povjerenstvo – Haveadah Hamyeazet; u jednom drugom se dokumentu pojavljuje jedanaest imena članova povjerenstva. Iako je cenzor izbrisao sva ova imena, moguće je napraviti njihovu rekonstrukciju.
Taj je odbor pripremao planove za etničko čišćenje i nadzirao njegovu provedbu sve dok polovica palestinskog autohtonog stanovništva nije protjerana sa svojih ognjišta. U njemu su se nalazili, prije svega, najviši časnici buduće državne vojske, poput legendarnih Yigaela Yadina i Moshe Dayana. Uz njih osobe poput Yigala Alona i Yitzhaka Sadeha, zatim regionalni zapovjednici poput Moshe Kalmana koji je očistio područje Safad, i Moshe Carmela, koji je protjerao autohtono stanovništvo iz najvećeg dijela Galileje. Yitzhak Rabin sudjelovao je u operacijama u al-Lyydu i Ramlehu, te u širem jeruzalemskom području. Shimon Avidan očistio je jug; mnogo godina kasnije Rehavam Ze'evi, njegov suborac, zadivljeno je o njemu izjavio očistio je svoju bojišnicu od desetaka sela i gradova. Na južnoj bojišnici bio je i Yitzhak Pundak, koji je za Ha'aretz 2004. izjavio, [Na bojišnici] je bilo 200 sela i sva su nestala. Morali smo ih uništiti, inači bismo sada ovdje [na jugu Palestine] imali Arape kao što ih imamo u Galileji. Imali bismo još jedan milijun Palestinaca.
Ovi vojnici povezali su se s ljudima koje bismo danas nazvali "Orijentalisti", stručnjacima za arapski svijet općenito, a posebno Palestince, bilo stoga što su sami dolazili iz arapskih zemalja, bilo zato što su bili naučnici u području bliskoistočnih studija. Neki od njih bili su obavještajci na terenu tijekom ključnog razdoblja. Ni izdaleka nisu bili samo sakupljači informacija o "neprijatelju", već su ti obavještajni časnici odigrali glavnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja, a neki su i osobno sudjelovali u nekim od najgorih zvjerstava koja su popratila sustavno protjerivanje i izvlaštenje Palestinaca. Upravo su njima dane konačne ovlasti da odluče koja će sela sravniti sa zemljom i koje će seljane pogubiti. Palestinci koji su preživjeli sjećaju se da su ti ljudi, nakon okupacije sela ili četvrti, odlučivali o sudbini njihovih stanovnika, o njihovom zarobljeništvu ili slobodi, životu i smrti. Njihove operacije je 1948. nadzirao Issar Harel koji je kasnije postao prvi šef Mossada i Shin Beta, izraelskih obavještajnih službi.
Spominjem njihova imena, no nije mi namjera da ih posmrtno izvedem pred sud. ... Želja mi je spriječiti da se zločini koje je počinio Izrael pripisuju neuhvatljivim čimbenicima kao što su "okolnosti", "vojska", ili kako kaže Benny Morris, la guere comme la guerre i sličnim nejasnim aluzijama koje suverene države oslobađaju odgovornosti, a pojedincima daruju čistu savjest. Optužujem, no i ja sam sam dio društva koje stoji osuđeno. ... No, poput mnogih mojih sugrađana, uvjeren sam da je bolno putovanje u prošlost jedini put kojim možemo postići napredak ukoliko želimo stvoriti bolju budućnost za sve nas, Palestince i Izraelce podjednako.
Ovaj članak napisao je Ilan Pappe, izraelski historičar i profesor političkih znanosti sa Sveučilišta u Haifi. Članak sadrži odlomke iz njegove najnovije knjige Etničko čišćenje u Palestini (The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford, England) i stavlja naglasak na sistematske pripreme za protjerivanje više od 750 000 Palestinaca s područja koje je 1948. godine postalo država Izrael, a posebno na projekt "Village Files" (Spisi o selima) (1940-1947) koji je uključivao sistematsko prikupljanje karti i podataka o svakom arapskom selu, te razradu -- pod vodstvom unutarnjeg kruga od oko desetak ljudi predvođenih Davidom Ben-Gurionom - niza vojnih planova koji su kulminirali Planom Dalet, a prema kojem se vodio rat iz 1948. Jedan od glavnih autorovih ciljeva je dokazati da je umjesto paradigme rata kao osnovu naučnog istraživanja i javne rasprave potrebno uzeti paradigmu etničkog čišćenja.
Slijedi nastavak II
Pise, akademik Ilon Pappe
Bilo je hladno poslijepodne te srijede 10. marta 1948. kad je skupina od 11 ljudi, cionističkih vođa i mladih židovskih časnika, dovršila plan etničkog čišćenja Palestine. Te večeri, poslane su naredbe jedinicama na terenu da se pripreme za sistematsko protjerivanje Palestinaca iz velikog dijela Palestine. Naredbe su sadržavale detaljan opis metoda za prisilno istjerivanje stanovništva: zastrašivanje, opsade i bombardiranje sela i naseljenih središta; paljenje domova, imovine i dobara; izbacivanje stanara i uništavanje domova; i, konačno, postavljanje mina u ruševine kako se izbačeni stanari uništenih domova ne bi vratili. Svaka je jedinica dobila svoj popis sa selima i četvrtima koje su trebali obraditi. Plan D (Dalet na hebrejskom) bilo je tajno ime ove četvrte i posljednje verzije prijašnjih planova koji su se ticali sudbine domaćeg stanovništva u Palestini. Prijašnja tri plana nejasno su ocrtavali što cionističko vodstvo namjerava učiniti s tolikim Palestincima na zemlji koju je židovski nacionalni pokret želio prisvojiti. Ova posljednja verzija jasno i nedvosmisleno pokazuje: Palestinci su morali otići.
Plan, koji obuhvaća i ruralne i urbane dijelove Palestine, bio je neizbježan rezultat cionističkih ideoloških težnji za isključivim židovskim prisustvom u Palestini i reakcija na razvoj događaja na terenu nakon što je Velika Britanija u veljači 1947. odlučila okončati svoju vladavinu u Palestini i taj problem prebaciti na Ujedinjene Narode. Sukobi s lokalnim palestinskim milicijama, posebno nakon rezolucije UN-a o podjeli Palestine u studenom 1947, pružile su savršeno okruženje i izgovor da se provede ideološka vizija etnički očišćene Palestine.
Nakon što je Plan dovršen, izvršenje misije trajalo je 6 mjeseci. Po njenom završetku više od polovice domaćeg stanovništva Palestine, više od 750.000 ljudi, protjerano je sa svojih ognjišta, 531 selo je uništeno, a 11 urbanih četvrti je ispražnjeno. Plan o kojem se odlučivalo 10. marta 1948, a nadasve njegova sustavna provedba u mjesecima koji su uslijedili, jasan su primjer operacije etničkog čišćenja.
PRIPREMANJE TERENA
Čak i u rijetkim slučajevima kad se priznaje izraelska odgovornost za nestanak polovice arapskog stanovništva Palestine (službena vladina verzija i dalje odbija prihvatiti bilo kakvu odgovornost, i inzistira da je lokalno stanovništvo "dobrovoljno" napustilo teritoriju), uobičajeno objašnjenje je da je njihov bijeg nesretna, ali neizbježna nuspojava rata. No, ono što se dogodilo u Palestini ni u kojem slučaju nije bila nenamjerna posljedica, slučajnost, pa čak ni "čudo", kako je kasnije proglasio prvi izraelski predsjednik Chaim Weitzmann , već je to bio rezultat dugotrajnog i pažljivog planiranja.
Kako su naučnici kasnije otkrili, mogućnosti da Židovi u budućnosti preuzmu Palestinu i protjerivanje autohtonog Palestinskog stanovništva prisutni su u zapisima utemeljitelja Cionizma. No, cionistički vođe su tek potkraj 1930-tih počeli svoju apstraktnu viziju židovske isključivosti pretvarati u konkretnije planove. Geografski prostor koji je [židovski nacionalni] pokret želio zaposjesti mijenjao se ovisno o okolnostima i povoljnim prilikama, no glavni cilj ostao je isti: stvaranje čiste židovske države u Palestini, koja će biti sigurno sklonište za Židove, ali i kolijevka novog židovskog nacionalizma. A ta je država morala biti isključivo židovska, ne samo po svojoj društveno-političkoj strukturi, već i po svom etničkom sastavu.
Iz međusobnih razgovora, dnevnika i privatne korespondencije najvišeg vodstva vidljivo je da su čelnici bili vrlo dobro upoznati s implikacijama te isključivosti. Ben-Gurion npr. 1937. piše u pismu svom sinu: "Arapi će morati otići, ali potrebno je da se to dogodi u prikladnom trenutku, kao npr. za vrijeme rata."
Cionistički pokret pod vodstvom Ben-Guriona nije gubio vrijeme i pripremao se za slučaj da će zemlju morati osvajati silom ukoliko je ne bi uspjeli dobiti diplomatskim putem. Te su pripreme uključivale stvaranje učinkovite vojne organizacije i pronalaženje izvora većih financijskih sredstvava (koja su tražili od židovske dijaspore).
Glavna paravojna organizacija židovske zajednice u Palestini osnovana je 1920. prvenstveno kako bi branila židovske kolonije izgrađene između palestinskih sela. Zahvaljujući podršci britanskih oficira, ta je organizacija prerasla u vojnu silu koja je uspjela provesti planove cionističkog vojnog osvajanja Palestine i etničkog čišćenja tamošnjeg autohtonog stanovništva. Posebna zasluga za ovaj preobražaj pripada britanskom oficiru Ordeu Wingateu. Upravo je on pridonio tome da cionistički čelnici shvate da je ideja o židovskoj državi usko povezana s militarizmom i vojskom, ne samo kako bi se zaštitio sve veći broj židovskih kolonija u Palestini već i – a što je presudnije – stoga što će agresija učinkovito odvratiti eventualni otpor lokalnog stanovništva. Wingate je također pripadnike Hagane priključio pripadnicima britanskih snaga tijekom Arapskog ustanka (1936-39) i omogućio Židovima da vježbaju taktike kojima ih je učio u ruralnim područjima te da nauče što podrazumijeva "kaznena misija" u arapsko selo. Hagana je vrijedno vojno iskustvo stekla i u drugom svjetskom ratu budući da se dosta njenih pripadnika doborovoljno javilo i borilo na britanskoj strani. Oni koji su ostali u Palestini nastavili su nadzirati i infiltrirati se u otprilike 1.200 palestinskih sela koja su se na tom području nalazila stotinama godina.
SPISI O SELIMA
U napadima na arapska sela i kaznenim racijama cionisti su stekli iskustvo, no to nije bilo dovoljno; ono što je bilo potrebno bilo je sustavno planiranje. 1940. godine Ben-Zion Luria, mladi historičar s Hebrejskog sveučilišta, zaposlen u obrazovnom odjelu Židovske agencije (Jewish Agency), cionističkog upravnog tijela u Palestini, ponudio je važan prijedlog. On je ukazao na korisnost detaljnog registra svih arapskih sela i predložio da Židovski nacionalni fond (Jewish National Fund – JNF) sastavi takav popis. ...
Osnovan 1901. na petom Cionističkom kongresu, Židovski nacionalni fond (JNF) bio je glavno sredstvo u kolonizaciji Palestine. Ovu je agenciju cionistički pokret koristio kako bi kupio palestinsku zemlju na koju je potom naseljavao židovske imigrante, pokrenuvši tako cionizaciju Palestine tijekom godina britanskog mandata. Od samog početka, fond je zamišljen kao "čuvar" zemlje koje su se u Palestini domogli cionisti, a zemlju čuva za židovski narod. Ovu je ulogu Židovski nacionalni fond zadržao i nakon nastanka Izraela, te se uz svoj prvobitni zadatak posvetio i nekim drugim misijama.
Unatoč velikim naporima koje je ulagao, JNF nije ni izbliza postigao svoje ciljeve što se tiče zaposjedanja zemlje. Raspoloživa financijska sredstva bila su ograničena, palestinski otpor žestok, a Britanija je postrožila svoju politiku. Rezultat svega toga bio je da je do kraja britanskog mandata u Palestini 1948. cionistički pokret uspio kupiti tek 5,8 % zemlje u Palestini. Stoga se Yossef Weitz, voditelj Odjela za naseljavanje u JNF-u i vodeći cionistički kolonijalist, oduševio kad je čuo za Lurijine Spise o selima, i odmah predložio da oni postanu "nacionalni projekt".
Svi sudionici postali su vatreni zagovarači te zamisli. Yitzhak Ben-Zvi, historičar i istaknuti član cionističkog vodstva (koji je kasnije postao drugi izraelski predsjednik) pisao je Mosheu Shertocku, voditelju političkog odjela u Židovskoj agenciji (koji je kasnije postao izraelski premijer), da osim topografskog bilježenja položaja i izgleda sela, projekt mora uključivati i prikaz "hebrejskog podrijetla" svakog sela. Nadalje, Hagani je bilo važno da zna koja su sela relativno novija, budući da su neka sagrađena "tek" za vrijeme egipatske okupacije Palestine 1830-ih godina.
No, glavni poduhvat bila je izrada karti sela, te je u tu svrhu unovačen topograf s Hebrejskog sveučilišta koji je radio u Odjelu za kartografiju u vladi britanskog mandata. ... Najbolji profesionalni fotografi također su pozvani da se priključe ovoj inicijativi. Unovačeni su i Yitzhak Shefer iz Tel Aviva i Margot Sadeh, supruga Yitzhaka Sadeha, zapovjednika Palmaha (specijalnih postrojbi Hagane). Filmski laboratorij nalazio se u Margotinoj kući, a tvrtka za navodnjavanje bila mu je paravan. ... 1947. cijeli se ovaj kartografski odjel preselio u glavni stožer Hagane u Tel Avivu.
Konačni rezultat zajedničkih topografskih i orijentalističkih napora bila je bogata građa detaljnih spisa postupno izrađenih za svako od palestinskih sela. Potkraj 1940-tih "arhiva" je bila gotovo potpuna. Precizni detalji bilježili su se o topografskoj lokaciji svakog sela, pristupnim cestama, kvaliteti zemlje, izvorima vode, glavnim izvorima prihoda, društveno-političkom sastavu sela, vjerskoj pripadnosti, imenima poglavara sela, povezanosti sela s drugim selima, pojedinačnoj dobi muškaraca (16-50) i brojnim drugim stvarima. Važna kategorija bio je pokazatelj "neprijateljstva" (prema cionističkom projektu, to jest) koji se određivao prema razini sudjelovanja sela u Arapskom ustanku 1936-39. Materijal je uključivao popis imena svih koji su bili upleteni u pobunu i popis obitelji koje su u sukobu s Britancima izgubile nekog od svojih članova. Posebna se pozornost pridavala ljudima za koje se tvrdilo da su ubili Židove. ...
Unovačenje Ezre Danina uvelike je povisilo razinu učinkovitosti obavijesnog rada i organizacije spisa o selima. Nakon 1943. spisi za svako selo uključuju detaljan opis domaćinstava, obrađenost zemlje, broj stabala na plantažama, kvalitetu svakog voćnjaka (čak i pojedinačnih voćaka!), prosječnu površinu zemlje u vlasništvu jedne obitelji, broj automobila, imena vlasnika trgovina, radnika u radionicama, imena obrtnika i njihovih vještina. Kasnije su dodane precizne pojedinosti o svakom klanu i njegovoj političkoj pripadnosti, društvenoj stratifikaciji između uglednika i običnih seljaka, te imena zaposlenika u javnim službama vlade britanskog mandata. ... 1945. pojavljuju se dodatni detalji, poput opisa seoskih džamija , imena njihovih imama (uz napomene npr. "on je običan čovjek"), pa čak i detaljni opisi unutrašnjosti domova dostojanstvenika. Nije iznenađujuće da su ti podaci, kako se približavao kraj britanske vladavine, postajali sve eksplicitnije orijentirani na vojnu komponentu: broj stražara u svakom selu (u većini sela ih uopće nije bilo) i količina te kvaliteta oružja kojim su seljani raspolagali (obično se radilo o zastarijelom oružju ili ga uopće nije bilo).
Danin je unovačio njemačkog Židova po imenu Yaacov Shimoni, koji će kasnije postati jedan od vodećih izraelskih orijentalista, i postavio ga da vodi "specijalne projekte" u selima, to se posebno odnosilo na nadziranje rada doušnika. ... S Daninom i Shimonijem radili su i Yehoshua Palmon i Tuvia Lishanski, koji su odigrali aktivnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja Palestine. Lishanski je već 1940-ih organizirala kampanje nasilnog izbacivanja stanara sa zemlje koju je Židovski nacionalni fond kupio od prisutnih ili odsutnih vlasnika.
Posljednje osvježavanje podataka u spisima o selima provedeno je 1947. Bilo je usredotočeno na sastavljanje popisa "traženih" osoba u svakom selu. 1948. židovske trupe služile su se tim popisima za operacije potraga i uhićenja koje su provodile kad bi okupirale neko od sela. To jest, muškarci u selu bili bi postrojeni u red i oni čija imena su se nalazila na popisima bili bi identificirani, često od strane doušnika koji ih je sam bio prijavio kao tražene, no koji je sad preko glave imao platnenu vreću s rupama za oči kako ga ne bi prepoznali. Muškarci koji su na ovaj način izdvojeni iz reda često su bili strijeljani na licu mjesta. ... Spisi iz 1947. pokazuju da su sela od otprilike 1.500 stanovnika obično imala po 20-30 takvih osumnjičenika. ...
Yigael Yadin sjeća se da je upravo to precizno i detaljno poznavanje svakog palestinskog sela omogućilo cionističkom vojnom zapovjedištvu da u studenom 1947. s pouzdanjem zaključi da među palestinskim Arapima ne postoji nitko tko bi ih mogao dobro organizirati. Jedini ozbiljan problem predstavljali su Britanci: Da nije bilo Britanaca, mogli smo arapsku pobunu [protivljenje UN-ovoj rezoluciji o podjeli Palestine iz 1947] ugušiti za mjesec dana.
PRIPREME ZA RAT
Kako se drugi svjetski rat bližio kraju, cionistički pokret stekao je mnogo jasniju opću predodžbu o tome kako da ostvari san o državi. Do tada je već bilo jasno da Palestinci nisu predstavljali stvarnu prepreku cionističkim planovima. Istina, još uvijek su činili veliku većinu u toj zemlji, te su kao takvi predstavljali demografski problem, no nisu bili nikakva vojna prijetnja. Ključni čimbenik bilo je to što su Britanci već u potpunosti uništili palestinsko vodstvo i obranu 1939. kad su ugušili arapski ustanak iz 1936-39, te su time cionističkom vodstvu dali dovoljno vremena da pripremi svoje slijedeće poteze. Cionističko vodstvo bilo je također svjesno mlake pozicije koje su arapske zemlje zauzimale po pitanju Palestine. Stoga, kad je opasnost od nacističke invazije Palestine uklonjena, cionistički vođe bili su svjesni da je jedina prepreka na putu da zauzmu zemlju britansko prisustvo.
... krajem rata, a posebno budući da je posljeratna laburistička vlada u Britaniji tražila demokratsko rješenje za Palestinu (što bi značilo propast cionističkog projekta budući da je 75% stanovništva bilo arapsko), postalo je jasno da Britanija mora otići. U Palestini je nakon rata ostalo oko 100.000 britanskih vojnika, koji su u zemlji s manje od 2.000.000 stanovnika predstavljali silu, čak i kad je Britanija smanjila broj trupa nakon židovskog terorističkog napada na hotel Kralja Davida. Zbog toga je Ben-Gurion zaključio da je bolje prihvatiti manje od 100% onoga što se 1942. tražilo Biltmore programom i da bi i malo manja država dostajala kako bi cionistički pokret ostvario svoje snove i ambicije.
O ovom je pitanju pokret raspravljao posljednjih dana mjeseca kolovoza 1946. kad je Ben-Gurion okupio vodstvo cionističkog pokreta u hotelu Royal Monsue u Parizu. Ben-Gurion je skupu rekao da je 80 do 90 posto mandata Palestine dovoljno da se stvori država, uz uvjet da se osigura premoć Židova. Tražit ćemo velik komad Palestine, rekao je prisutnima. Nekoliko mjeseci kasnije Židovska agencija prevela je Ben-Gurionove riječi velik komad Palestine u kartu koja je podijeljena svima koje se smatralo važnima u odlučivanju o budućnosti Palestine. Zanimljivo je da se karta Židovske agencije, koja je prikazivala veći teritorij od karte koju je UN predložio 1947, skoro do posljednje točke podudara s kartom Izraela koja je nastala kao rezultat sukoba 1948-49: odnosno kartom Izraela prije 1967, to jest, karta prikazuje Palestinu bez Zapadne Obale i Pojasa Gaze.
Glavno pitanje na dnevnom redu cionista 1946, borba protiv Britanaca, rješilo se kad su Britanci u veljači 1947. odlučili napustiti Palestinu i prebaciti taj problem na UN. ...
Ben-Gurion je već do kraja 1946, i prije britanske odluke, shvatio da Britanci odlaze, te je zajedno s pomoćnicima počeo razrađivati opću strategiju koja bi se mogla provesti protiv palestinskog stanovništva čim Britanci odu. Ta je strategija postala Plan C, ili Gimel na hebrejskom. Plan C bio je revidirana verzija dva prijašnja plana. Plan A još se nazivao i "Elimelechov plan" po Elimelechu Avniru, zapovjedniku Hagane u Tel Avivu, koji je 1937, na Ben-Gurionov zahtjev, sastavio upute za zauzimanje Palestine u slučaju britanskog povlačenja. Plan B sastavljen je 1946. Ubrzo nakon toga ta su dva plana spojena u Plan C.
Poput planova A i B, cilj Plana C bio je pripremiti vojne snage židovske zajednice za ofenzivne kampanje koje će se voditi protiv ruralnih i urbanih dijelova Palestine nakon odlaska Britanaca. Svrha takvih akcija bila bi da se palestinskog stanovništvo "odvrati" od napada na židovska naselja i odmazda za napade na židovske kuće, ceste i prometna sredstva. U Planu C jasno je ispisano što bi kaznene akcije ove vrste trebale podrazumijevati:
Napadi na političko vodstvo.
Napadi na huškače i one koji im pružaju financijsku podršku.
Napadi na Arape koji su djelovali protiv Židova.
Napadi na više arapske oficire i dužnosnike [iz mandatnog sistema]
Nanijeti štetu palestinskom prometu.
Oštetiti izvore sredstava za život i vitalne ekonomske mete (bunare s vodom, mlinove, itd.).
Napadi na sela, četvrti koji bi mogli biti od pomoći pri budućim napadima.
Napadi na klubove, kavane, okupljališta, itd.
U Planu C navodi se da se podaci potrebni za uspješnu provedbu ovih akcija mogu pronaći u spisima o selima: popisi vođa, aktivista, potencijalnih ljudskih meta, precizan raspored i izgled sela, i tako dalje.
Međutim, ovaj plan nije sadržavao operativne podrobnosti, te je za nekoliko mjeseci izrađen novi plan, Plan D (Dalet). Ovaj je plan zapečatio sudbinu Palestinaca koji su se nalazili na teritoriju koji su cionistički vođe zamislili da bude teritorij buduće židovske države. Za razliku od Plana C, ovaj je plan sadržavao direktne bilješke kako o geografskim parametrima buduće židovske države (onih 78% prikazanih na karti Židovske agencije iz 1946.) tako i o sudbini jednog milijuna Palestinaca koji su živjeli na tom prostoru:
Te se operacije mogu provesti na slijedeći način: bilo uništavanjem sela (njihovim paljenjem, dizanjem u zrak, te miniranjem preostalih ruševina) i posebno onih naseljenih središta koja je teško trajno nadzirati; bilo pokretanjem operacija češljanja i nadzora prema slijedećim naputcima: opkoliti sela, izvršiti pretrese u njima. U slučaju pružanja otpora, naoružane snage treba uništiti, a stanovništvo protjerati izvan granica države.
Niti jedno selo smješteno unutar područja za koje su planirane operacije nije bilo izuzeto od ovih naredbi, bilo zbog svog položaja, bilo stoga što se očekivalo da će pružati otpor. To je bio veliki plan za protjerivanje stanovnika iz svih sela ruralne Palestine. Slične upute izdane su za akcije usmjerene protiv palestinskih urbanih središta.
Naredbe koje su stizale do jedinica na terenu bile su određenije. Zemlja je bila podjeljena na zone prema broju brigada, pri čemu su 4 prvobitne brigade Hagane pretvorene u 12 brigada, kako bi se olakšala provedba plana. Zapovjednik svake brigade dobio je popis sela ili četvrti u svojoj zoni koje je morao okupirati, uništiti, a njihove stanovnike protjerati, sve to uz točne datume. Neki zapovjednici prerevno su izvršavali naredbe, dodajući nove lokacije kako su operacije napredovale. Neke su se naredbe pak pokazale preambicioznima i nisu se mogle izvršiti u očekivanom roku. ... No, to su bile iznimke. Uglavnom se uništavanje sela i urbanih četvrti, te uklanjanje njihovih stanovnika odvijalo prema planu. A do trenutka kad je izdana izravna zapovijed u martu, 30 sela već je bilo izbrisano s lica zemlje.
Nekoliko dana nakon što je Plan D pretipkan, podijelili su ga zapovjednicima dvanaestak brigada od kojih se tada sastojala Hagana. Svaki zapovjednik zaprimio je uz popis detaljan opis sela na njegovom operativnom području i njihovu skorašnju sudbinu – okupacija, uništenje, te protjerivanje. Izraelski dokumenti koje je u kasnim 1990-tim objavila izraelska vojska jasno pokazuju da je, suprotno tvrdnjama historičara poput Benny Morrisa, Plan Dalet zapovjednicima brigada podijeljen ne kao nejasni naputak, već kao jasno određene operativne zapovijedi koje je trebalo sprovesti u djelo.
Za razliku od općeg nacrta koji su dobili politički čelnici, instrukcije i popisi sela koji su poslani vojnim zapovjednicima nisu sadržavali nikakva ograničenja što se tiče načina na koji treba provesti uništenje i protjerivanje. Nije bilo odbredbi o tome kako bi sela mogla izbjeći svoju sudbinu, na primjer bezuvjetnom predajom kako je obećavao opći dokument. Postojala je još jedna razlika između nacrta koji je podijeljen političarima i onog kojeg su primili vojni zapovjednici: u službenoj verziji stajalo je da se provedba plana ne pokreće do trenutka prestanka britanskog mandata, dok je časnicima na terenu naređeno da ga počnu provoditi nekoliko dana nakon što je plan usvojen. Ova dihotomija tipična je za vezu koja u Izraelu postoji između vojske i političara i održala se sve do danas – vojska vrlo često krivo obavještava političare o svojim pravim namjerama, kao što je to bio slučaj s Moshe Dayanom 1956, Arielom Sharonom 1982. i Shaulom Mofazom 2.000.
Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana.
Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana. Drugim riječima, i prije nego su izravne zapovijedi stigle na teren, vojnici su već znali što se od njih očekuje. Cijenjena i hrabra izraelska aktivistica za građanske slobode, Shulamit Aloni, koja je u to vrijeme bila časnica, sjeća se kako su im stizali posebni politički časnici koji su huškali trupe demonizirajući Palestince i povezivajući Holokaust s vojnom operacijom koja je trebala uslijediti, a koja je često bila planirana za dan nakon ovakve indoktrinacije.
PARADIGMA ETNIČKOG ČIŠĆENJA
U knjizi koju ću uskoro objaviti želim istražiti mehanizam etničkog čišćenja 1948. podjednako kao i kognitivni sustav koji je svijetu dopustio da zaboravi, a počiniteljima da zaniječu zločine koje je cionistički pokret počinio protiv palestinskog naroda.
Drugim riječima, želim dokazati da je potrebno paradigmu rata zamijeniti paradigmom etničkog čišćenja i nju uzeti kao temelj naučnog istraživanja i javne rasprave o 1948. Smatram da je dosadašnje odsustvo paradigme etničkog čišćenja nedvojbeno jedan od razloga zašto se poricanje ove katastrofe tako dugo nastavilo. Nije točno da je cionistički pokret prilikom stvaranja svoje nacionalne države, poveo rat koji je tragično, ali neizbježno doveo do protjerivanja dijelova autohtonog stanovništva. Istina je upravo suprotna: cilj je bilo etničko čišćenje zemlje koju je pokret priželjkivao za svoju novu državu, a rat je bio posljedica, sredstvo kojim se cilj proveo u djelo. 15. maja 1948., dan nakon službenog prestanka britanskog mandata i na dan kada je proglašena država Izrael, susjedne arapske zemlje poslale su malu vojsku – malu u poređenju s njihovom cjelokupnim vojnim sposobnostima – kako bi pokušale zaustaviti operacije etničkog čišćenja koje su već dulje od mjesec dana bile u punom jeku. Rat s regularnim arapskim vojskama nije sprječio etničko čišćenje koje je bilo u toku i koje se nastavilo sve do svog uspješnog završetka u jesen 1948.
Mnogima se možda zamisao da se usvoji paradigma etničkog čišćenja kao a priori temelj za priču o 1948. čini optužnicom. I u mnogome ovo doista i jest moj vlastiti J'Accuse protiv političara koji su isplanirali etničko čišćenje i generala koji su ga proveli. Ti ljudi nisu nepoznati. Oni su heroji židovskog rata za neovisnost, a njihova imena bit će poznata većini čitatelja. Popis počinje s neospornim vođom cionističkog pokreta Davidom Ben-Gurionom, u čijem su privatnom domu raspravljana i dovršavana sva poglavlja plana za etničko čišćenje. Pomagala mu je mala skupina ljudi koje ja zovem "savjetodavno tijelo", klika okupljena isključivo zbog planiranja izvlaštenja Palestinaca. U jednom od rijetkih dokumenata u kojima je zabilježen sastanak tog tijela, ono se naziva Savjetodavno povjerenstvo – Haveadah Hamyeazet; u jednom drugom se dokumentu pojavljuje jedanaest imena članova povjerenstva. Iako je cenzor izbrisao sva ova imena, moguće je napraviti njihovu rekonstrukciju.
Taj je odbor pripremao planove za etničko čišćenje i nadzirao njegovu provedbu sve dok polovica palestinskog autohtonog stanovništva nije protjerana sa svojih ognjišta. U njemu su se nalazili, prije svega, najviši časnici buduće državne vojske, poput legendarnih Yigaela Yadina i Moshe Dayana. Uz njih osobe poput Yigala Alona i Yitzhaka Sadeha, zatim regionalni zapovjednici poput Moshe Kalmana koji je očistio područje Safad, i Moshe Carmela, koji je protjerao autohtono stanovništvo iz najvećeg dijela Galileje. Yitzhak Rabin sudjelovao je u operacijama u al-Lyydu i Ramlehu, te u širem jeruzalemskom području. Shimon Avidan očistio je jug; mnogo godina kasnije Rehavam Ze'evi, njegov suborac, zadivljeno je o njemu izjavio očistio je svoju bojišnicu od desetaka sela i gradova. Na južnoj bojišnici bio je i Yitzhak Pundak, koji je za Ha'aretz 2004. izjavio, [Na bojišnici] je bilo 200 sela i sva su nestala. Morali smo ih uništiti, inači bismo sada ovdje [na jugu Palestine] imali Arape kao što ih imamo u Galileji. Imali bismo još jedan milijun Palestinaca.
Ovi vojnici povezali su se s ljudima koje bismo danas nazvali "Orijentalisti", stručnjacima za arapski svijet općenito, a posebno Palestince, bilo stoga što su sami dolazili iz arapskih zemalja, bilo zato što su bili naučnici u području bliskoistočnih studija. Neki od njih bili su obavještajci na terenu tijekom ključnog razdoblja. Ni izdaleka nisu bili samo sakupljači informacija o "neprijatelju", već su ti obavještajni časnici odigrali glavnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja, a neki su i osobno sudjelovali u nekim od najgorih zvjerstava koja su popratila sustavno protjerivanje i izvlaštenje Palestinaca. Upravo su njima dane konačne ovlasti da odluče koja će sela sravniti sa zemljom i koje će seljane pogubiti. Palestinci koji su preživjeli sjećaju se da su ti ljudi, nakon okupacije sela ili četvrti, odlučivali o sudbini njihovih stanovnika, o njihovom zarobljeništvu ili slobodi, životu i smrti. Njihove operacije je 1948. nadzirao Issar Harel koji je kasnije postao prvi šef Mossada i Shin Beta, izraelskih obavještajnih službi.
Spominjem njihova imena, no nije mi namjera da ih posmrtno izvedem pred sud. ... Želja mi je spriječiti da se zločini koje je počinio Izrael pripisuju neuhvatljivim čimbenicima kao što su "okolnosti", "vojska", ili kako kaže Benny Morris, la guere comme la guerre i sličnim nejasnim aluzijama koje suverene države oslobađaju odgovornosti, a pojedincima daruju čistu savjest. Optužujem, no i ja sam sam dio društva koje stoji osuđeno. ... No, poput mnogih mojih sugrađana, uvjeren sam da je bolno putovanje u prošlost jedini put kojim možemo postići napredak ukoliko želimo stvoriti bolju budućnost za sve nas, Palestince i Izraelce podjednako.
Ovaj članak napisao je Ilan Pappe, izraelski historičar i profesor političkih znanosti sa Sveučilišta u Haifi. Članak sadrži odlomke iz njegove najnovije knjige Etničko čišćenje u Palestini (The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford, England) i stavlja naglasak na sistematske pripreme za protjerivanje više od 750 000 Palestinaca s područja koje je 1948. godine postalo država Izrael, a posebno na projekt "Village Files" (Spisi o selima) (1940-1947) koji je uključivao sistematsko prikupljanje karti i podataka o svakom arapskom selu, te razradu -- pod vodstvom unutarnjeg kruga od oko desetak ljudi predvođenih Davidom Ben-Gurionom - niza vojnih planova koji su kulminirali Planom Dalet, a prema kojem se vodio rat iz 1948. Jedan od glavnih autorovih ciljeva je dokazati da je umjesto paradigme rata kao osnovu naučnog istraživanja i javne rasprave potrebno uzeti paradigmu etničkog čišćenja.
Slijedi nastavak II
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#74 Re: Historijske zanimljivosti
Etnicko ciscenje u Palestini 1948.godine II dio
Pise, akademik Ilon Pappe
Kako se drugi svjetski rat bližio kraju, cionistički pokret stekao je mnogo jasniju opću predodžbu o tome kako da ostvari san o državi. Do tada je već bilo jasno da Palestinci nisu predstavljali stvarnu prepreku cionističkim planovima...
Istina, još uvijek su činili veliku većinu u toj zemlji, te su kao takvi predstavljali demografski problem, no nisu bili nikakva vojna prijetnja. Ključni čimbenik bilo je to što su Britanci već u potpunosti uništili palestinsko vodstvo i obranu 1939. kad su ugušili arapski ustanak iz 1936-39, te su time cionističkom vodstvu dali dovoljno vremena da pripremi svoje slijedeće poteze. Cionističko vodstvo bilo je također svjesno mlake pozicije koje su arapske zemlje zauzimale po pitanju Palestine. Stoga, kad je opasnost od nacističke invazije Palestine uklonjena, cionistički vođe bili su svjesni da je jedina prepreka na putu da zauzmu zemlju britansko prisustvo.
... krajem rata, a posebno budući da je posljeratna laburistička vlada u Britaniji tražila demokratsko rješenje za Palestinu (što bi značilo propast cionističkog projekta budući da je 75% stanovništva bilo arapsko), postalo je jasno da Britanija mora otići. U Palestini je nakon rata ostalo oko 100 000 britanskih vojnika, koji su u zemlji s manje od 2 000 000 stanovnika predstavljali silu, čak i kad je Britanija smanjila broj trupa nakon židovskog terorističkog napada na hotel Kralja Davida. Zbog toga je Ben-Gurion zaključio da je bolje prihvatiti manje od 100% onoga što se 1942. tražilo Biltmore programom i da bi i malo manja država dostajala kako bi cionistički pokret ostvario svoje snove i ambicije.
O ovom je pitanju pokret raspravljao posljednjih dana mjeseca kolovoza 1946. kad je Ben-Gurion okupio vodstvo cionističkog pokreta u hotelu Royal Monsue u Parizu. Ben-Gurion je skupu rekao da je 80 do 90 posto mandata Palestine dovoljno da se stvori država, uz uvjet da se osigura premoć Židova. "Tražit ćemo velik komad Palestine" rekao je prisutnima. Nekoliko mjeseci kasnije Židovska agencija prevela je Ben-Gurionove riječi "velik komad Palestine" u kartu koja je podijeljena svima koje se smatralo važnima u odlučivanju o budućnosti Palestine. Zanimljivo je da se karta Židovske agencije, koja je prikazivala veći teritorij od karte koju je UN predložio 1947, skoro do posljednje točke podudara s kartom Izraela koja je nastala kao rezultat sukoba 1948-49: odnosno kartom Izraela prije 1967, to jest, karta prikazuje Palestinu bez Zapadne Obale i Pojasa Gaze.
Glavno pitanje na dnevnom redu cionista 1946., borba protiv Britanaca, rješilo se kad su Britanci u veljači 1947. odlučili napustiti Palestinu i prebaciti taj problem na UN. ...
Ben-Gurion je već do kraja 1946, i prije britanske odluke, shvatio da Britanci odlaze, te je zajedno s pomoćnicima počeo razrađivati opću strategiju koja bi se mogla provesti protiv palestinskog stanovništva čim Britanci odu. Ta je strategija postala Plan C, ili Gimel na hebrejskom. Plan C bio je revidirana verzija dva prijašnja plana. Plan A još se nazivao i "Elimelechov plan" po Elimelechu Avniru, zapovjedniku Hagane u Tel Avivu, koji je 1937., na Ben-Gurionov zahtjev, sastavio upute za zauzimanje Palestine u slučaju britanskog povlačenja. Plan B sastavljen je 1946. Ubrzo nakon toga ta su dva plana spojena u Plan C.
Poput planova A i B, cilj Plana C bio je pripremiti vojne snage židovske zajednice za ofenzivne kampanje koje će se voditi protiv ruralnih i urbanih dijelova Palestine nakon odlaska Britanaca. Svrha takvih akcija bila bi da se palestinskog stanovništvo "odvrati" od napada na židovska naselja i odmazda za napade na židovske kuće, ceste i prometna sredstva. U Planu C jasno je ispisano što bi kaznene akcije ove vrste trebale podrazumijevati:
Napadi na političko vodstvo.
Napadi na huškače i one koji im pružaju financijsku podršku.
Napadi na Arape koji su djelovali protiv Židova.
Napadi na više arapske časnike i dužnosnike [iz mandatnog sistema]
Nanijeti štetu palestinskom prometu.
Oštetiti izvore sredstava za život i vitalne ekonomske mete (bunare s vodom, mlinove, itd.).
Napadi na sela, četvrti koji bi mogli biti od pomoći pri budućim napadima.
Napadi na klubove, kavane, okupljališta, itd.
U Planu C navodi se da se podaci potrebni za uspješnu provedbu ovih akcija mogu pronaći u spisima o selima: popisi vođa, aktivista, "potencijalnih ljudskih meta", precizan raspored i izgled sela, i tako dalje.
Međutim, ovaj plan nije sadržavao operativne podrobnosti, te je za nekoliko mjeseci izrađen novi plan, Plan D (Dalet). Ovaj je plan zapečatio sudbinu Palestinaca koji su se nalazili na teritoriju koji su cionistički vođe zamislili da bude teritorij buduće židovske države. Za razliku od Plana C, ovaj je plan sadržavao direktne bilješke kako o geografskim parametrima buduće židovske države (onih 78% prikazanih na karti Židovske agencije iz 1946.) tako i o sudbini jednog milijuna Palestinaca koji su živjeli na tom prostoru:
Te se operacije mogu provesti na slijedeći način: bilo uništavanjem sela (njihovim paljenjem, dizanjem u zrak, te miniranjem preostalih ruševina) i posebno onih naseljenih središta koja je teško trajno nadzirati; bilo pokretanjem operacija češljanja i nadzora prema slijedećim naputcima: opkoliti sela, izvršiti pretrese u njima. U slučaju pružanja otpora, naoružane snage treba uništiti, a stanovništvo protjerati izvan granica države.
Niti jedno selo smješteno unutar područja za koje su planirane operacije nije bilo izuzeto od ovih naredbi, bilo zbog svog položaja, bilo stoga što se očekivalo da će pružati otpor. To je bio veliki plan za protjerivanje stanovnika iz svih sela ruralne Palestine. Slične upute izdane su za akcije usmjerene protiv palestinskih urbanih središta.
Naredbe koje su stizale do jedinica na terenu bile su određenije. Zemlja je bila podjeljena na zone prema broju brigada, pri čemu su 4 prvobitne brigade Hagane pretvorene u 12 brigada, kako bi se olakšala provedba plana. Zapovjednik svake brigade dobio je popis sela ili četvrti u svojoj zoni koje je morao okupirati, uništiti, a njihove stanovnike protjerati, sve to uz točne datume. Neki zapovjednici prerevno su izvršavali naredbe, dodajući nove lokacije kako su operacije napredovale. Neke su se naredbe pak pokazale preambicioznima i nisu se mogle izvršiti u očekivanom roku. ... No, to su bile iznimke. Uglavnom se uništavanje sela i urbanih četvrti, te uklanjanje njihovih stanovnika odvijalo prema planu. A do trenutka kad je izdana izravna zapovijed u ožujku, 30 sela već je bilo izbrisano s lica zemlje.
Nekoliko dana nakon što je Plan D pretipkan, podijelili su ga zapovjednicima dvanaestak brigada od kojih se tada sastojala Hagana. Svaki zapovjednik zaprimio je uz popis detaljan opis sela na njegovom operativnom području i njihovu skorašnju sudbinu – okupacija, uništenje, te protjerivanje. Izraelski dokumenti koje je u kasnim 1990-tim objavila izraelska vojska jasno pokazuju da je, suprotno tvrdnjama povjesničara poput Benny Morrisa, Plan Dalet zapovjednicima brigada podijeljen ne kao nejasni naputak, već kao jasno određene operativne zapovijedi koje je trebalo sprovesti u djelo.
Za razliku od općeg nacrta koji su dobili politički čelnici, instrukcije i popisi sela koji su poslani vojnim zapovjednicima nisu sadržavali nikakva ograničenja što se tiče načina na koji treba provesti uništenje i protjerivanje. Nije bilo odbredbi o tome kako bi sela mogla izbjeći svoju sudbinu, na primjer bezuvjetnom predajom kako je obećavao opći dokument. Postojala je još jedna razlika između nacrta koji je podijeljen političarima i onog kojeg su primili vojni zapovjednici: u službenoj verziji stajalo je da se provedba plana ne pokreće do trenutka prestanka britanskog mandata, dok je časnicima na terenu naređeno da ga počnu provoditi nekoliko dana nakon što je plan usvojen. Ova dihotomija tipična je za vezu koja u Izraelu postoji između vojske i političara i održala se sve do danas – vojska vrlo često krivo obavještava političare o svojim pravim namjerama, kao što je to bio slučaj s Moshe Dayanom 1956, Arielom Sharonom 1982. i Shaulom Mofazom 2000.
Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana. Drugim riječima, i prije nego su izravne zapovijedi stigle na teren, vojnici su već znali što se od njih očekuje. Cijenjena i hrabra izraelska aktivistica za građanske slobode, Shulamit Aloni, koja je u to vrijeme bila časnica, sjeća se kako su im stizali posebni politički časnici koji su huškali trupe demonizirajući Palestince i povezivajući Holokaust s vojnom operacijom koja je trebala uslijediti, a koja je često bila planirana za dan nakon ovakve indoktrinacije.
PARADIGMA ETNIČKOG ČIŠĆENJA
U knjizi koju ću uskoro objaviti želim istražiti mehanizam etničkog čišćenja 1948. podjednako kao i kognitivni sustav koji je svijetu dopustio da zaboravi, a počiniteljima da zaniječu zločine koje je cionistički pokret počinio protiv palestinskog naroda.
Drugim riječima, želim dokazati da je potrebno paradigmu rata zamijeniti paradigmom etničkog čišćenja i nju uzeti kao temelj znanstvenog istraživanja i javne rasprave o 1948. Smatram da je dosadašnje odsustvo paradigme etničkog čišćenja nedvojbeno jedan od razloga zašto se poricanje ove katastrofe tako dugo nastavilo. Nije točno da je cionistički pokret prilikom stvaranja svoje nacionalne države, poveo rat koji je "tragično, ali neizbježno" doveo do protjerivanja "dijelova autohtonog stanovništva". Istina je upravo suprotna: cilj je bilo etničko čišćenje zemlje koju je pokret priželjkivao za svoju novu državu, a rat je bio posljedica, sredstvo kojim se cilj proveo u djelo. 15. svibnja 1948., dan nakon službenog prestanka britanskog mandata i na dan kada je proglašena država Izrael, susjedne arapske zemlje poslale su malu vojsku – malu u usporedbi s njihovom cjelokupnim vojnim sposobnostima – kako bi pokušale zaustaviti operacije etničkog čišćenja koje su već dulje od mjesec dana bile u punom jeku. Rat s regularnim arapskim vojskama nije sprječio etničko čišćenje koje je bilo u tijeku i koje se nastavilo sve do svog uspješnog završetka u jesen 1948.
Mnogima se možda zamisao da se usvoji paradigma etničkog čišćenja kao a priori temelj za priču o 1948. čini optužnicom. I u mnogome ovo doista i jest moj vlastiti J'Accuse protiv političara koji su isplanirali etničko čišćenje i generala koji su ga proveli. Ti ljudi nisu nepoznati. Oni su heroji židovskog rata za neovisnost, a njihova imena bit će poznata većini čitatelja. Popis počinje s neospornim vođom cionističkog pokreta Davidom Ben-Gurionom, u čijem su privatnom domu raspravljana i dovršavana sva poglavlja plana za etničko čišćenje. Pomagala mu je mala skupina ljudi koje ja zovem "savjetodavno tijelo", klika okupljena isključivo zbog planiranja izvlaštenja Palestinaca. U jednom od rijetkih dokumenata u kojima je zabilježen sastanak tog tijela, ono se naziva Savjetodavno povjerenstvo – Haveadah Hamyeazet; u jednom drugom se dokumentu pojavljuje jedanaest imena članova povjerenstva. Iako je cenzor izbrisao sva ova imena, moguće je napraviti njihovu rekonstrukciju.
Taj je odbor pripremao planove za etničko čišćenje i nadzirao njegovu provedbu sve dok polovica palestinskog autohtonog stanovništva nije protjerana sa svojih ognjišta. U njemu su se nalazili, prije svega, najviši časnici buduće državne vojske, poput legendarnih Yigaela Yadina i Moshe Dayana. Uz njih osobe poput Yigala Alona i Yitzhaka Sadeha, zatim regionalni zapovjednici poput Moshe Kalmana koji je očistio područje Safad, i Moshe Carmela, koji je protjerao autohtono stanovništvo iz najvećeg dijela Galileje. Yitzhak Rabin sudjelovao je u operacijama u al-Lyydu i Ramlehu, te u širem jeruzalemskom području. Shimon Avidan očistio je jug; mnogo godina kasnije Rehavam Ze'evi, njegov suborac, zadivljeno je o njemu izjavio "očistio je svoju bojišnicu od desetaka sela i gradova". Na južnoj bojišnici bio je i Yitzhak Pundak, koji je za Ha'aretz 2004. izjavio, [Na bojišnici] je bilo 200 sela i sva su nestala. Morali smo ih uništiti, inači bismo sada ovdje [na jugu Palestine] imali Arape kao što ih imamo u Galileji. Imali bismo još jedan milijun Palestinaca.
Ovi vojnici povezali su se s ljudima koje bismo danas nazvali "Orijentalisti", stručnjacima za arapski svijet općenito, a posebno Palestince, bilo stoga što su sami dolazili iz arapskih zemalja, bilo zato što su bili znanstvenici u području bliskoistočnih studija. Neki od njih bili su obavještajci na terenu tijekom ključnog razdoblja. Ni izdaleka nisu bili samo sakupljači informacija o "neprijatelju", već su ti obavještajni časnici odigrali glavnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja, a neki su i osobno sudjelovali u nekim od najgorih zvjerstava koja su popratila sustavno protjerivanje i izvlaštenje Palestinaca. Upravo su njima dane konačne ovlasti da odluče koja će sela sravniti sa zemljom i koje će seljane pogubiti. Palestinci koji su preživjeli sjećaju se da su ti ljudi, nakon okupacije sela ili četvrti, odlučivali o sudbini njihovih stanovnika, o njihovom zarobljeništvu ili slobodi, životu i smrti. Njihove operacije je 1948. nadzirao Issar Harel koji je kasnije postao prvi šef Mossada i Shin Beta, izraelskih obavještajnih službi.
Spominjem njihova imena, no nije mi namjera da ih posmrtno izvedem pred sud. ... Želja mi je spriječiti da se zločini koje je počinio Izrael pripisuju neuhvatljivim čimbenicima kao što su "okolnosti", "vojska", ili kako kaže Benny Morris, "la guere comme la guerre" i sličnim nejasnim aluzijama koje suverene države oslobađaju odgovornosti, a pojedincima daruju čistu savjest. Optužujem, no i ja sam sam dio društva koje stoji osuđeno. ... No, poput mnogih mojih sugrađana, uvjeren sam da je bolno putovanje u prošlost jedini put kojim možemo postići napredak ukoliko želimo stvoriti bolju budućnost za sve nas, Palestince i Izraelce podjednako.
Gore navedeni tekst je nastavak prijevoda dijela članka Ilana Pappea: The 1948 Ethnic Cleansing of Palestine (Journal of Palestine Studies broj 141, jesen 2006).
Pise, akademik Ilon Pappe
Kako se drugi svjetski rat bližio kraju, cionistički pokret stekao je mnogo jasniju opću predodžbu o tome kako da ostvari san o državi. Do tada je već bilo jasno da Palestinci nisu predstavljali stvarnu prepreku cionističkim planovima...
Istina, još uvijek su činili veliku većinu u toj zemlji, te su kao takvi predstavljali demografski problem, no nisu bili nikakva vojna prijetnja. Ključni čimbenik bilo je to što su Britanci već u potpunosti uništili palestinsko vodstvo i obranu 1939. kad su ugušili arapski ustanak iz 1936-39, te su time cionističkom vodstvu dali dovoljno vremena da pripremi svoje slijedeće poteze. Cionističko vodstvo bilo je također svjesno mlake pozicije koje su arapske zemlje zauzimale po pitanju Palestine. Stoga, kad je opasnost od nacističke invazije Palestine uklonjena, cionistički vođe bili su svjesni da je jedina prepreka na putu da zauzmu zemlju britansko prisustvo.
... krajem rata, a posebno budući da je posljeratna laburistička vlada u Britaniji tražila demokratsko rješenje za Palestinu (što bi značilo propast cionističkog projekta budući da je 75% stanovništva bilo arapsko), postalo je jasno da Britanija mora otići. U Palestini je nakon rata ostalo oko 100 000 britanskih vojnika, koji su u zemlji s manje od 2 000 000 stanovnika predstavljali silu, čak i kad je Britanija smanjila broj trupa nakon židovskog terorističkog napada na hotel Kralja Davida. Zbog toga je Ben-Gurion zaključio da je bolje prihvatiti manje od 100% onoga što se 1942. tražilo Biltmore programom i da bi i malo manja država dostajala kako bi cionistički pokret ostvario svoje snove i ambicije.
O ovom je pitanju pokret raspravljao posljednjih dana mjeseca kolovoza 1946. kad je Ben-Gurion okupio vodstvo cionističkog pokreta u hotelu Royal Monsue u Parizu. Ben-Gurion je skupu rekao da je 80 do 90 posto mandata Palestine dovoljno da se stvori država, uz uvjet da se osigura premoć Židova. "Tražit ćemo velik komad Palestine" rekao je prisutnima. Nekoliko mjeseci kasnije Židovska agencija prevela je Ben-Gurionove riječi "velik komad Palestine" u kartu koja je podijeljena svima koje se smatralo važnima u odlučivanju o budućnosti Palestine. Zanimljivo je da se karta Židovske agencije, koja je prikazivala veći teritorij od karte koju je UN predložio 1947, skoro do posljednje točke podudara s kartom Izraela koja je nastala kao rezultat sukoba 1948-49: odnosno kartom Izraela prije 1967, to jest, karta prikazuje Palestinu bez Zapadne Obale i Pojasa Gaze.
Glavno pitanje na dnevnom redu cionista 1946., borba protiv Britanaca, rješilo se kad su Britanci u veljači 1947. odlučili napustiti Palestinu i prebaciti taj problem na UN. ...
Ben-Gurion je već do kraja 1946, i prije britanske odluke, shvatio da Britanci odlaze, te je zajedno s pomoćnicima počeo razrađivati opću strategiju koja bi se mogla provesti protiv palestinskog stanovništva čim Britanci odu. Ta je strategija postala Plan C, ili Gimel na hebrejskom. Plan C bio je revidirana verzija dva prijašnja plana. Plan A još se nazivao i "Elimelechov plan" po Elimelechu Avniru, zapovjedniku Hagane u Tel Avivu, koji je 1937., na Ben-Gurionov zahtjev, sastavio upute za zauzimanje Palestine u slučaju britanskog povlačenja. Plan B sastavljen je 1946. Ubrzo nakon toga ta su dva plana spojena u Plan C.
Poput planova A i B, cilj Plana C bio je pripremiti vojne snage židovske zajednice za ofenzivne kampanje koje će se voditi protiv ruralnih i urbanih dijelova Palestine nakon odlaska Britanaca. Svrha takvih akcija bila bi da se palestinskog stanovništvo "odvrati" od napada na židovska naselja i odmazda za napade na židovske kuće, ceste i prometna sredstva. U Planu C jasno je ispisano što bi kaznene akcije ove vrste trebale podrazumijevati:
Napadi na političko vodstvo.
Napadi na huškače i one koji im pružaju financijsku podršku.
Napadi na Arape koji su djelovali protiv Židova.
Napadi na više arapske časnike i dužnosnike [iz mandatnog sistema]
Nanijeti štetu palestinskom prometu.
Oštetiti izvore sredstava za život i vitalne ekonomske mete (bunare s vodom, mlinove, itd.).
Napadi na sela, četvrti koji bi mogli biti od pomoći pri budućim napadima.
Napadi na klubove, kavane, okupljališta, itd.
U Planu C navodi se da se podaci potrebni za uspješnu provedbu ovih akcija mogu pronaći u spisima o selima: popisi vođa, aktivista, "potencijalnih ljudskih meta", precizan raspored i izgled sela, i tako dalje.
Međutim, ovaj plan nije sadržavao operativne podrobnosti, te je za nekoliko mjeseci izrađen novi plan, Plan D (Dalet). Ovaj je plan zapečatio sudbinu Palestinaca koji su se nalazili na teritoriju koji su cionistički vođe zamislili da bude teritorij buduće židovske države. Za razliku od Plana C, ovaj je plan sadržavao direktne bilješke kako o geografskim parametrima buduće židovske države (onih 78% prikazanih na karti Židovske agencije iz 1946.) tako i o sudbini jednog milijuna Palestinaca koji su živjeli na tom prostoru:
Te se operacije mogu provesti na slijedeći način: bilo uništavanjem sela (njihovim paljenjem, dizanjem u zrak, te miniranjem preostalih ruševina) i posebno onih naseljenih središta koja je teško trajno nadzirati; bilo pokretanjem operacija češljanja i nadzora prema slijedećim naputcima: opkoliti sela, izvršiti pretrese u njima. U slučaju pružanja otpora, naoružane snage treba uništiti, a stanovništvo protjerati izvan granica države.
Niti jedno selo smješteno unutar područja za koje su planirane operacije nije bilo izuzeto od ovih naredbi, bilo zbog svog položaja, bilo stoga što se očekivalo da će pružati otpor. To je bio veliki plan za protjerivanje stanovnika iz svih sela ruralne Palestine. Slične upute izdane su za akcije usmjerene protiv palestinskih urbanih središta.
Naredbe koje su stizale do jedinica na terenu bile su određenije. Zemlja je bila podjeljena na zone prema broju brigada, pri čemu su 4 prvobitne brigade Hagane pretvorene u 12 brigada, kako bi se olakšala provedba plana. Zapovjednik svake brigade dobio je popis sela ili četvrti u svojoj zoni koje je morao okupirati, uništiti, a njihove stanovnike protjerati, sve to uz točne datume. Neki zapovjednici prerevno su izvršavali naredbe, dodajući nove lokacije kako su operacije napredovale. Neke su se naredbe pak pokazale preambicioznima i nisu se mogle izvršiti u očekivanom roku. ... No, to su bile iznimke. Uglavnom se uništavanje sela i urbanih četvrti, te uklanjanje njihovih stanovnika odvijalo prema planu. A do trenutka kad je izdana izravna zapovijed u ožujku, 30 sela već je bilo izbrisano s lica zemlje.
Nekoliko dana nakon što je Plan D pretipkan, podijelili su ga zapovjednicima dvanaestak brigada od kojih se tada sastojala Hagana. Svaki zapovjednik zaprimio je uz popis detaljan opis sela na njegovom operativnom području i njihovu skorašnju sudbinu – okupacija, uništenje, te protjerivanje. Izraelski dokumenti koje je u kasnim 1990-tim objavila izraelska vojska jasno pokazuju da je, suprotno tvrdnjama povjesničara poput Benny Morrisa, Plan Dalet zapovjednicima brigada podijeljen ne kao nejasni naputak, već kao jasno određene operativne zapovijedi koje je trebalo sprovesti u djelo.
Za razliku od općeg nacrta koji su dobili politički čelnici, instrukcije i popisi sela koji su poslani vojnim zapovjednicima nisu sadržavali nikakva ograničenja što se tiče načina na koji treba provesti uništenje i protjerivanje. Nije bilo odbredbi o tome kako bi sela mogla izbjeći svoju sudbinu, na primjer bezuvjetnom predajom kako je obećavao opći dokument. Postojala je još jedna razlika između nacrta koji je podijeljen političarima i onog kojeg su primili vojni zapovjednici: u službenoj verziji stajalo je da se provedba plana ne pokreće do trenutka prestanka britanskog mandata, dok je časnicima na terenu naređeno da ga počnu provoditi nekoliko dana nakon što je plan usvojen. Ova dihotomija tipična je za vezu koja u Izraelu postoji između vojske i političara i održala se sve do danas – vojska vrlo često krivo obavještava političare o svojim pravim namjerama, kao što je to bio slučaj s Moshe Dayanom 1956, Arielom Sharonom 1982. i Shaulom Mofazom 2000.
Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana. Drugim riječima, i prije nego su izravne zapovijedi stigle na teren, vojnici su već znali što se od njih očekuje. Cijenjena i hrabra izraelska aktivistica za građanske slobode, Shulamit Aloni, koja je u to vrijeme bila časnica, sjeća se kako su im stizali posebni politički časnici koji su huškali trupe demonizirajući Palestince i povezivajući Holokaust s vojnom operacijom koja je trebala uslijediti, a koja je često bila planirana za dan nakon ovakve indoktrinacije.
PARADIGMA ETNIČKOG ČIŠĆENJA
U knjizi koju ću uskoro objaviti želim istražiti mehanizam etničkog čišćenja 1948. podjednako kao i kognitivni sustav koji je svijetu dopustio da zaboravi, a počiniteljima da zaniječu zločine koje je cionistički pokret počinio protiv palestinskog naroda.
Drugim riječima, želim dokazati da je potrebno paradigmu rata zamijeniti paradigmom etničkog čišćenja i nju uzeti kao temelj znanstvenog istraživanja i javne rasprave o 1948. Smatram da je dosadašnje odsustvo paradigme etničkog čišćenja nedvojbeno jedan od razloga zašto se poricanje ove katastrofe tako dugo nastavilo. Nije točno da je cionistički pokret prilikom stvaranja svoje nacionalne države, poveo rat koji je "tragično, ali neizbježno" doveo do protjerivanja "dijelova autohtonog stanovništva". Istina je upravo suprotna: cilj je bilo etničko čišćenje zemlje koju je pokret priželjkivao za svoju novu državu, a rat je bio posljedica, sredstvo kojim se cilj proveo u djelo. 15. svibnja 1948., dan nakon službenog prestanka britanskog mandata i na dan kada je proglašena država Izrael, susjedne arapske zemlje poslale su malu vojsku – malu u usporedbi s njihovom cjelokupnim vojnim sposobnostima – kako bi pokušale zaustaviti operacije etničkog čišćenja koje su već dulje od mjesec dana bile u punom jeku. Rat s regularnim arapskim vojskama nije sprječio etničko čišćenje koje je bilo u tijeku i koje se nastavilo sve do svog uspješnog završetka u jesen 1948.
Mnogima se možda zamisao da se usvoji paradigma etničkog čišćenja kao a priori temelj za priču o 1948. čini optužnicom. I u mnogome ovo doista i jest moj vlastiti J'Accuse protiv političara koji su isplanirali etničko čišćenje i generala koji su ga proveli. Ti ljudi nisu nepoznati. Oni su heroji židovskog rata za neovisnost, a njihova imena bit će poznata većini čitatelja. Popis počinje s neospornim vođom cionističkog pokreta Davidom Ben-Gurionom, u čijem su privatnom domu raspravljana i dovršavana sva poglavlja plana za etničko čišćenje. Pomagala mu je mala skupina ljudi koje ja zovem "savjetodavno tijelo", klika okupljena isključivo zbog planiranja izvlaštenja Palestinaca. U jednom od rijetkih dokumenata u kojima je zabilježen sastanak tog tijela, ono se naziva Savjetodavno povjerenstvo – Haveadah Hamyeazet; u jednom drugom se dokumentu pojavljuje jedanaest imena članova povjerenstva. Iako je cenzor izbrisao sva ova imena, moguće je napraviti njihovu rekonstrukciju.
Taj je odbor pripremao planove za etničko čišćenje i nadzirao njegovu provedbu sve dok polovica palestinskog autohtonog stanovništva nije protjerana sa svojih ognjišta. U njemu su se nalazili, prije svega, najviši časnici buduće državne vojske, poput legendarnih Yigaela Yadina i Moshe Dayana. Uz njih osobe poput Yigala Alona i Yitzhaka Sadeha, zatim regionalni zapovjednici poput Moshe Kalmana koji je očistio područje Safad, i Moshe Carmela, koji je protjerao autohtono stanovništvo iz najvećeg dijela Galileje. Yitzhak Rabin sudjelovao je u operacijama u al-Lyydu i Ramlehu, te u širem jeruzalemskom području. Shimon Avidan očistio je jug; mnogo godina kasnije Rehavam Ze'evi, njegov suborac, zadivljeno je o njemu izjavio "očistio je svoju bojišnicu od desetaka sela i gradova". Na južnoj bojišnici bio je i Yitzhak Pundak, koji je za Ha'aretz 2004. izjavio, [Na bojišnici] je bilo 200 sela i sva su nestala. Morali smo ih uništiti, inači bismo sada ovdje [na jugu Palestine] imali Arape kao što ih imamo u Galileji. Imali bismo još jedan milijun Palestinaca.
Ovi vojnici povezali su se s ljudima koje bismo danas nazvali "Orijentalisti", stručnjacima za arapski svijet općenito, a posebno Palestince, bilo stoga što su sami dolazili iz arapskih zemalja, bilo zato što su bili znanstvenici u području bliskoistočnih studija. Neki od njih bili su obavještajci na terenu tijekom ključnog razdoblja. Ni izdaleka nisu bili samo sakupljači informacija o "neprijatelju", već su ti obavještajni časnici odigrali glavnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja, a neki su i osobno sudjelovali u nekim od najgorih zvjerstava koja su popratila sustavno protjerivanje i izvlaštenje Palestinaca. Upravo su njima dane konačne ovlasti da odluče koja će sela sravniti sa zemljom i koje će seljane pogubiti. Palestinci koji su preživjeli sjećaju se da su ti ljudi, nakon okupacije sela ili četvrti, odlučivali o sudbini njihovih stanovnika, o njihovom zarobljeništvu ili slobodi, životu i smrti. Njihove operacije je 1948. nadzirao Issar Harel koji je kasnije postao prvi šef Mossada i Shin Beta, izraelskih obavještajnih službi.
Spominjem njihova imena, no nije mi namjera da ih posmrtno izvedem pred sud. ... Želja mi je spriječiti da se zločini koje je počinio Izrael pripisuju neuhvatljivim čimbenicima kao što su "okolnosti", "vojska", ili kako kaže Benny Morris, "la guere comme la guerre" i sličnim nejasnim aluzijama koje suverene države oslobađaju odgovornosti, a pojedincima daruju čistu savjest. Optužujem, no i ja sam sam dio društva koje stoji osuđeno. ... No, poput mnogih mojih sugrađana, uvjeren sam da je bolno putovanje u prošlost jedini put kojim možemo postići napredak ukoliko želimo stvoriti bolju budućnost za sve nas, Palestince i Izraelce podjednako.
Gore navedeni tekst je nastavak prijevoda dijela članka Ilana Pappea: The 1948 Ethnic Cleansing of Palestine (Journal of Palestine Studies broj 141, jesen 2006).
-
Zah
- Posts: 944
- Joined: 22/07/2008 02:01
#75 Re: Historijske zanimljivosti
SVJEDOCANSTVO IZ SREBRENICE
Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
"Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo: 'Sada više nije gladno i neće plakati'."
Izjava br. 5
H. B. iz sela Ljeskovika, opština Srebrenica, rođena 1945.
godine. Majka četvoro djece.
- Kod benzinske pumpe u Srebrenici stajali su transporteri UN i mi nismo mogli ući u kamp UN-a u "Vezionici“. Granate su počele padati oko nas. Narod je vrištao i galamio. Bilo je dosta ranjenih žena, među njima i moja snaha. Ja sam uzela svoju malu unuku i ponijela je, a snaha je morala ići sa ranjenicima. Moji sinovi sa ostalim muškarcima su krenuli preko šume. U Potočarima sam sjedila kod mosta pored puta za Pećišta, a četnici su iznad mene pucali u šumu gdje su se nalazili naši muškarci. Narod je bio preplašen od četnika koji su pristizali sa svih strana. Mnogi su bili obučeni u uniforme UN-a i kretali su se transporterima UN, koje su zarobili.
Neki su nosili kamere i snimali narod, uzimajući izjave. Često su govorili kako je Srebrenica i cijela Bosna njihova i da mi moramo seliti iz Bosne ako mislimo ostati živi. Neke žene nisu znale šta se dešava i ja sam im govorila da su u plavim uniformama u stvari četnici. Došla mi je muka od svega toga i htjela sam kamenom gađati u njih i njihove kamere.
Oko deset sati navečer počela je vriska i plač jer su četnici počeli klati i ubijati djecu i muškarce. Mi smo svojom galamom pokušale ometati četnike da ne vrše zločine koje su naumili. U srijedu oko deset sati ujutro vidjela sam stravičan prizor. Žena je držala u naručju dijete koje nije imalo više od šest mjeseci. Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
"Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo: 'Sada više nije gladno i neće plakati'."
Narod je osjećao da su Potočari postali klaonica za bošnjački narod iz Srebrenice. I ja sam tako mislila. Te moje slutnje su se već sutradan obistinile. Odmah iza žice gdje smo prenoćili bilo je sedam zaklanih ljudi, a među njima i Salko iz Gladovića. U potrazi za vodom stigla sam do obližnje kuće i ponovo vidjela stravičan prizor.
Unutrašnjost kuće je bila sva u krvi. Trinaest tijela je ležalo nepomično na podu. Svi su bili zaklani iza vrata. Među ubijenim vidjela sam i dvije mlade djevojke. Niko od izvedenih iz grupe prethodne noći nije se vratio. Sve su ih poklali.
Meni je jedina želja bila da što prije odem s tog ukletog mjesta. Do autobusa sam došla s mužem i komšijama. Na livadi, nedaleko od autobusa, bilo je mnogo izdvojenih muškaraca i djece starije od 12 godina.
Nedaleko od Potočara bila je još jedna poveća grupa izdvojenih muškaraca. Iz obližnje šume čuli su se rafali. U blizini Nove Kasabe autobusi su zaustavljeni. Četnici su protivavionskim topom (pragom) tukli po rejonu Pobuđe, gdje su u šumama bili naši ljudi. Pored asfalta bilo je ubijenih. U neposrednoj blizini, rovokopač je zagrtao masovnu grobnicu s leševima naših pobijenih muškaraca. Obarala sam pogled od tih užasnih prizora i srećom u nesreći stigla do slobodne teritorije.
Iz knjige "Samrtno srebreničko ljeto 95"
Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
"Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo: 'Sada više nije gladno i neće plakati'."
Izjava br. 5
H. B. iz sela Ljeskovika, opština Srebrenica, rođena 1945.
godine. Majka četvoro djece.
- Kod benzinske pumpe u Srebrenici stajali su transporteri UN i mi nismo mogli ući u kamp UN-a u "Vezionici“. Granate su počele padati oko nas. Narod je vrištao i galamio. Bilo je dosta ranjenih žena, među njima i moja snaha. Ja sam uzela svoju malu unuku i ponijela je, a snaha je morala ići sa ranjenicima. Moji sinovi sa ostalim muškarcima su krenuli preko šume. U Potočarima sam sjedila kod mosta pored puta za Pećišta, a četnici su iznad mene pucali u šumu gdje su se nalazili naši muškarci. Narod je bio preplašen od četnika koji su pristizali sa svih strana. Mnogi su bili obučeni u uniforme UN-a i kretali su se transporterima UN, koje su zarobili.
Neki su nosili kamere i snimali narod, uzimajući izjave. Često su govorili kako je Srebrenica i cijela Bosna njihova i da mi moramo seliti iz Bosne ako mislimo ostati živi. Neke žene nisu znale šta se dešava i ja sam im govorila da su u plavim uniformama u stvari četnici. Došla mi je muka od svega toga i htjela sam kamenom gađati u njih i njihove kamere.
Oko deset sati navečer počela je vriska i plač jer su četnici počeli klati i ubijati djecu i muškarce. Mi smo svojom galamom pokušale ometati četnike da ne vrše zločine koje su naumili. U srijedu oko deset sati ujutro vidjela sam stravičan prizor. Žena je držala u naručju dijete koje nije imalo više od šest mjeseci. Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
"Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo: 'Sada više nije gladno i neće plakati'."
Narod je osjećao da su Potočari postali klaonica za bošnjački narod iz Srebrenice. I ja sam tako mislila. Te moje slutnje su se već sutradan obistinile. Odmah iza žice gdje smo prenoćili bilo je sedam zaklanih ljudi, a među njima i Salko iz Gladovića. U potrazi za vodom stigla sam do obližnje kuće i ponovo vidjela stravičan prizor.
Unutrašnjost kuće je bila sva u krvi. Trinaest tijela je ležalo nepomično na podu. Svi su bili zaklani iza vrata. Među ubijenim vidjela sam i dvije mlade djevojke. Niko od izvedenih iz grupe prethodne noći nije se vratio. Sve su ih poklali.
Meni je jedina želja bila da što prije odem s tog ukletog mjesta. Do autobusa sam došla s mužem i komšijama. Na livadi, nedaleko od autobusa, bilo je mnogo izdvojenih muškaraca i djece starije od 12 godina.
Nedaleko od Potočara bila je još jedna poveća grupa izdvojenih muškaraca. Iz obližnje šume čuli su se rafali. U blizini Nove Kasabe autobusi su zaustavljeni. Četnici su protivavionskim topom (pragom) tukli po rejonu Pobuđe, gdje su u šumama bili naši ljudi. Pored asfalta bilo je ubijenih. U neposrednoj blizini, rovokopač je zagrtao masovnu grobnicu s leševima naših pobijenih muškaraca. Obarala sam pogled od tih užasnih prizora i srećom u nesreći stigla do slobodne teritorije.
Iz knjige "Samrtno srebreničko ljeto 95"