Feedback

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...

Moderator: anex

Post Reply
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#26 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Džemal Bijedić: Zaboravljeni oblici identiteta

Retrospektivno analizirajući pedeset godina našeg socijalističkog življenja, a imajući posebno na umu prvih dvadeset godina nakon samoga rata kada se Bijedić politički uzdizao, danas je skoro teško i predočiti činjenicu kako je jedan neideološki um, iz tako maloga mjesta kakav je bio Mostar, uspio postati predsjednik savezne vlade, biti druga ličnost države, i to u dva mandata, pored tolikih Slovenaca, Hrvata i Srba. Bijedićeva tragična i nikada rasvijetljena pogibija bila je, možda, samo uvod u prerane i nikada objašnjene smrti mnogih kasnijih bošnjačkih političara i znanstvenika

Image

Svako prisjećanje na Džemala Bijedića, od čije se tragične pogibije 18. ovog mjeseca navršava dvadeset i pet godina, osobno me vodi u djetinjstvo, u Hercegovinu i do njenih žilavih i vrijednih ljudi. Kako seoske bošnjačke kuće nisu imale slikama ukrašene zidove, ne zbog islama, već neimaštine, tako su mi fotografije dvojice hercegovačkih Bošnjaka, Džemala Bijedića i reisul-uleme hadži Sulejmana ef. Kemure, nevješto i skromno uokvirene, tek ovlaš oivičene i izvješene na zidu moje rodne kuće, značile prvi kontakt sa svijetom izvan zidova avlije. "To su naši prvaci", govorili su stariji, posebno s ponosom tetak Alija, čijom su zaslugom te slike i bile tu. "Jedan je naš vjerski vođa, a drugi narodni; došlo je vrijeme da i mi imamo svoje ljude u vlasti, i to velikoj vlasti", znao bi često kazati.

Narodu je posebno bilo drago što su obojica bili lijepi i stasiti, ponosni i gordi, nadasve "gosposni", dobri govornici. Kada bi reis Kemura došao nekim povodom, posebno na mevlud, išlo je i staro i mlado da ga vidi. Poslije se danima to prepričavalo. Džemal Bijedić je bio "odmah do Tite", njegova supruga Raza je bila ljepša od Jovanke. "Džemo i Raza, Tito i Jovanka", tako se govorilo. Na Džemu i Razu Bošnjaci su bili beskrajno ponosni. A kako se znalo da su reis Kemura i Džema prijatelji, te da počesto kahvenišu s Titom, krug najvećeg i najpozitivnijeg simboličkog predstavljanja i osjećaja sigurnosti time je bio zatvoren. Džamije su se mogle graditi, i tih šezdesetih godina su se doista i gradile.

Ako vrednovanju Džemala Bijedića priđemo sa, recimo, te strane, a slično je i sa svakom drugom, odmah upada u oči činjenica da je on bio netipičan Bošnjak, netipičan komunista i netipičan političar. U čemu se ta netipičnost sastojala i koliko je ona utjecala na ukupnu recepciju života i djela? Džema je bio jedan od rijetkih, ako ne i jedini savremeni bošnjački političar koji se u javnosti redovno pojavljivao sa suprugom. To, naravno, nije bilo odraz nekakve njihove vanserijske ljubavi, već građanske kulture. I ta građanska kultura je ono što je Bijedića odvajalo i kvalitativno razlikovalo od svih bosanskih političara. Bijedić je bio gospodin, svoje gospodstvo, uglađenost i uljudnost znao je nositi i svjedočiti. To gospodstvo nije se izražavalo salonski, već se manifestiralo u svim aspektima njegovog života. Jedan od njih je možda i najbitniji. Naime, Bijedić nije bio ideolog, nego državnik. Retrospektivno analizirajući pedeset godina našeg socijalističkog življenja, a imajući posebno na umu prvih dvadeset godina nakon samoga rata kada se Bijedić politički uzdizao, danas je skoro teško i predočiti činjenicu kako je jedan neideološki um, iz tako maloga mjesta kakav je bio Mostar, uspio postati predsjednik savezne vlade, biti druga ličnost države, i to u dva mandata, pored tolikih Slovenaca, Hrvata i Srba.

Bijedić je pripadao građanskom elementu bosanskoga komunističkoga pokreta, na način na koji je, recimo, jedan Đuro Pucar pripadao njegovom seljačko-radničkom dijelu. Bez obzira što komunisti to ne bi priznali, niti su priznavali takve podjele i etikecije, za Bijedića se može tvrditi da je od svih svojih političkih suvremenika iz Bosne jedini zadržao svoj građanski imidž, na način da ga je znao pomiriti sa rigidnošću jedne ideologije. Takvih slučajeva je u Zagrebu i Beogradu bilo više, ali je u Bosni Džema bio jedini.

Građanska osobna i intelektualna kultura, urbani duh Mostara i multikulturna Hercegovina, tri su izrazite značajke njegovog političkog profila. Osvjetljavanje njegovog djela ograničit ćemo samo na jednu, 1966. godinu, budući da taj mali isječak vremena možda ponajbolje ocrtava njegov državnički karakter. Bijedić je posebno bio vezan za Hercegovinu, i to onu zapadnu. Nije pretjerano reći da je bio jedini bošnjački političar kome su Hrvati vjerovali, i za kojim su istinski žalili. Ekonomski preporod zapadne Hercegovine, skidanje sa tog područja etikete "ustaštva", "klerikalnog" i "neprijateljskog" područja, skidanje tim ljudima sa vrata terora Rankovićeve Udbe, te njena puna i ravnopravna reintegracija u državni sistem, u osnovi su njegova zasluga. Čuveno Mostarsko savjetovanje iz 1966, iz čijih bi pouka i danas mogli štošta naučiti, pored toga što je značilo priznavanje prava političkoga građanstva Hrvatima u Bosni i Hercegovini, bilo je i veliki preokret u ukupnoj nacionalnoj politici Saveza komunista, što je za konsekvencu imalo redefiniranje ustavne pozicije te republike 1974. godine.

Bijedić je djelovao državnički, a ne ideološki, te je vještim korištenjem naraslih devijacija u pravnom i ekonomskom sistemu ukupne zemlje, Bosni priskrbio ravnopravnu poziciju sa ostalim republikama. Tada je Bosna istinski postala zemlja tri ravnopravna naroda. Do tada Hrvata "ni na mapi" nije bilo. Sarajevo je faktički bilo pod protektoratom Beograda, srpski kadrovi su bili apsolutno dominantni u partiji, skupštinskim tijelima, vojsci i policiji, dok su Bošnjaci uglavnom držali republičku vladu. Bijedić je znao da bez ravnopravnosti Hrvata nema održive Bosne, ali da nema ni Bošnjaka, Muslimana. U tom smislu je te '66. značajna njegova aktivnost na popravljanju političkog i nacionalnog statusa Bošnjaka i Hrvata unutar partije i države.

Nacionalna posebnost Muslimana Iako sâm nije bio ideolog, budući da se tim poslom unutar Bošnjaka na visokim razinama bavio Avdo Humo, također Mostarac, prisjetit ćemo se Bijedićeva doprinosa nacionalnom afirmiranju Bošnjaka kao Muslimana. O tome da je Bijedić, s obzirom na visoke državničke i privredne funkcije koje je obnašao, bitno utjecao na unutarpartijske rasprave o Muslimanima i na zadovoljavajuće rješenje toga pitanja, javnosti je umnogome nepoznato. U ovoj prilici nismo u poziciji navesti njegove riječi sa jednog sastanka iz bosanskog CK-a sedamdesetih, godina koje su najjasnije i najrezolutnije prevagnule u unutarpartijskim raspravama o Muslimanima, bar po današnjem svjedočenju prisutnih, jer mi prema svojoj prošlosti odnosa i nemamo, tako da nema ni tog dokumenta. Ali ima jedan njegov tekst iz revije Odjek iz '66. godine (izdanje za mjesec maj), gdje se jasno vidi negova principijelna podrška nužnosti stava o praktičkoj ravnopravnosti bosanskih naroda kao preduvjetu opstanka BiH. Pozivajući se na "Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine" od 1. jula 1944. godine, gdje se apostrofira bratstvo i ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana, a što je sve nakon rata zaboravljeno i prešućeno, on jasno kaže da u Bosni "ima pojava nacionalizma i šovinizma", kvalificirajući tako osporavanje bosanskomuslimanskih nacionalnih prava. Izbjegavajući srpsko i hrvatsko osporavanje i svojatanje, Muslimani su pribjegavali jugoslavenstvu "kao svom nacionalnom kvalitetu, koji je od njih prihvaćen, ne kao njihova unutrašnja potreba, nego kao jedan od izlaza za nadoknadu osporene nacionalne osobenosti". Zabijajući time prst u oko jugoslavenskoj nacionalnoj ideologiji, na kojoj se kasnije još dugo jahalo i sa kojom se tragično sve i završilo, on ističe da u "nacionalnoj heterogenosti Bosne i Hercegovine Muslimani predstavljaju nacionalnu posebnost, o tome u Savezu komunista ne bi smjelo biti sumnje i dilema...".

Time su se i dvije godine prije čuvenih sjednica CKSKBiH iz '68. godine i zvaničnog partijskog "priznavanja" nacionalnosti Muslimana, unutar bosanskih komunista dogodile najmanje dvije nove stvari: odbačena je partijska politika nacionalnog pitanja sa osnivačkog kongresa iz '48, po kojoj su se bosanski muslimani trebali pretopiti u Srbe ili Hrvate; ustanovljena je jaka, i od tada u kontinuitetu prisutna, posebna bošnjačka struja unutar bosanskih komunista. Ta struja nikada na javnoj sceni nije bila otvoreno prisutna (baš kao ni srpska ni hrvatska) s obzirom na narav sistema, ali je implicitno funkcionirala. Jedan dio bošnjačkih komunista, ali samo jedan njegov dio, u samim vrhovima partije prepoznavao je i štitio bošnjačke nacionalne interese, i kao parcijalne, nacionalne, i kao opće, bosanske.

Džemal Bijedić je bio rodonačelnik takvog političkog ponašanja, ali ne iz nacionalnih, ili nacionalističkih, nego iz realpolitičkih i državničkih razloga. Time su i bošnjački komunisti u vrhovima partije nadišli, prerasli i kao pogrešnu odbacili vlastitu "gajretovštinu", srpsko razumijevanje vlastite nacionalnosti, budući da je, kako je općepoznato, "Gajretov" đački dom u Beogradu bio rasadnik komunističkih kadrova. Bijedićeva tragična i nikada rasvijetljena pogibija bila je, možda, samo uvod u prerane i nikada objašnjene smrti mnogih kasnijih bošnjačkih političara i znanstvenika, smrti potaknute i dramom bošnjačkoga nacionalnoga identiteta u doba komunizma.

"Ubit će me, ja mnogo znam", bila je nerijetka opaska koju je Džemal Bijedić saopštavao svojim najblićim prijateljima.

Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo rijeći o velikoj napetosti u državi. "Dolazi do razmirica među ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prići bez njene dozvole. Žele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam šta da radim. Tito želi da mi povjeri treći mandat. Ja ne želim više u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povučem. Da bi otišao Ljubičić, trebaju otići i drugi koji su njegovo, 1915. godište. Njima se na ide." To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt.

Osamnaestog januara 1977 Izgubio se Džemalov avion!
Ništa ozbiljno. Međutim: izvještaje iz provjera drugih aerodroma, koji demantuju slijetanje lir jeta. Saznaje se da se čula neka eksplozija u zoni Kreševa.

U Kreševu su ljudi uspaničeni, slute veliku nevolju. Milenko, Džemalov mlađi sin, i Rocko, sin Branka Mikulića, kreću pješice. Nemaju nikakvu opremu, a snijeg je golem i uzbrdica kao "uz nos". Sve može da bude, svi mogu biti mrtvi - osim njega. On ima ekstra snagu i vitalnost i u najgorem slučaju će proći sa slomljenom nogom, u mislima govori sebi MIlenko. Ja ću ga zateći u planini, a on će me onda upitati: "sine, šta je ovo bilo?" Istina je bila gorka. Neki ljudi koji su već bili stigli, kažu da nema preživjelih

Bahrudin Bijedić - Dolazim na mjesto tragedije, gdje mi se kao rodbini nudi da saopštim vijest o smrti Džemala Bijedića. Ja to ne mogu učiniti. Gledam ostatke ljudskog mesa, razvaljena tjelesa. Prepoznajem Ziju Alikalfića po rukama, na kojima nema kože ni nokata. Nisam znao da su kod ljudi tako široka rebra. Gledam mrtvo tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Džemalovog saradnika. Pokazuju mi mjesto gdje leži Raza - označeno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Džemala. Ne bih ga ni želio vidjeti mrtvog. Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, našli njegovu cipelu u kojoj je bilo stopalo, a nedaleko uho oivičeno srebrenastom kosom. Sve sto je ostalo - trebalo je odnijeti na groblje.

Prazne optužbe

Smatralo se da ce sahrana biti sprovedena u bosanskohercegovačkim protokolarnim okvirima. Međutim, Tito odlaže svoju posjetu Egiptu, vraća se u zemlju iz Libije i pravi zvaničan oproštaj od svog premijera, na najvišem nivou, u Beogradu. Njih dvojica rastali su se kritičnog jutra, 18. januara, na aerodromu u Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Džemal prisustvovao zvaničnom ispraćaju. Pošto ga je očekivao let za Sarajevo, njegov lir jet je preletio sa Surčina na Batajnicu. Nije gasio motore. Tito je malo kasnio zbog poledice na pisti. Avion lir jet je u to vrijeme bio posljednja riječ tehnike malih mlaznih letjelica kojima se tada služe i najviši američki funkcioneri. Dva pilota bili su stariji od Džemala. Stevan Leka, Ličanin i prvoborac, imao je 60 godina i zabrane za slijetanje na aerodrome Pariza i Moskve. Nije bio čovjek od propisa. Slična je i karijera drugog pilota, Murata Hanić.

Otkud da oni, rashodovani vojni piloti, pukovnici JNA, upravljaju avionom najmodernijih tehničih performansi koji su predviđni za pilote ne starije od 40 godina? Na to pitanje bi trebao odgovoritii general Enver Čmalović komandant Ratnog vazduhoplovstva JNA, Mostarac kojemu to nije smetalo.

Doduše požliti se na nekog u koga je Džmal vjerovao, nije bilo nimalo optimističo. Ipak, varijanta dvojice amortizovanih pilota za premijera - bila je riziča. Da li je Jugoslavija imala razloga da se oslobodi svog premijera? Apsolutno ne! Da li je imala JNA? Apsolutno da! U zavjeru koju bi inicirala držva morao bi biti uključn Tito kao naredbodavac, a Franjo Herljević ministar unutrašjih poslova, kao realizator ideje.

To su apsurdne pretpostavke do te mjere da ne zavrjeđju raspravu. Uostalom, Džmal Bijedićje u čtiri navrata podnosio ostavku na funkciju premijera koju je uvijek povlačo pod Titovim uticajem. Trebalo je samo jednu od njih prihvatiti. Taj izlaz je uvijek bio otvoren. Zasto JNA? Danas se vidi da je imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Džmal bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo šo je posjedovao međnarodnu reputaciju i popularnost unutar zemlje nego je bio čvjek i držvnik sa visokim moralnim vrijednostima, političr prihvatljiv oprečim snagama u zemlji, hrabar i moguć nasljednik na držvnoj funkciji koju je napustao Tito.

No, uistinu ne stoje gluposti da je Džemal pilotirao avionom ili da je Jovanka Broz zapakovala poklon za Džemalovu unuku koji je zapravo bio eksplozivna naprava. Te glasine je lansirala beogradska čaršija. Nalazi državnih i partijskih komisija bili su uglavnom sadržani u faktima da je avion preletio radio-vor na Crepoljskom, brzinom od 950 kilometara na sat, što je bilo brže za 300 km od predviđene procedure, te da je u proceduri "slijetanja" napravio neočekivano veliku "osmicu" koja ga je stropoštala na vrhove Inača.

Na mjestu nesreće nije bilo eksplozije niti požara, jer je razdaljina između žrtava i dijelova aviona bila u krugu od četrdeset metara. Definitivni nalazi, iako nagoviješteni, nikada nisu saopšteni.

Bio je dobar čovjek. Otvoren i pristupačan. Dobar Razi, djeci i prijateljima. Možda je često nedostajao djeci. Odvlaćila ga je priroda posla i praksa profesionalnog političara. Naime, kadrovi su se izabirali u zavisnosti od odnosa snaga, a nisu svoju verifikaciju imali na slobodnim izborima. To je bila rak-rana sistema. Imao je običaj da kaže kako se ne zna ko će kome valjati. Pominjao je često Ali-pašu Rizvanbegovića, "očekujuci napade od onih kojima je nešto dobro učinio". Na ovaj ili onaj način. Nije se svetio. Imao je dušmana, ali i daleko više prijatelja.

Imena i muslimani Bogatstvo je imati jednog prijatelja, znao je reći, primjerom čovjeka koji i od neprijatelja nastoji napraviti prijatelja. Bio je visokomoralan i u braku, što bas nije karakteristika porodice Bijedić. Dao je imena djeci: Azra, Dragan i Milenko. Draganov sin, rošen godinu nakon Džemalove smrti, nosi ime svoga dede. Azru mu danas prenscuju ovi instant-vjernici- muslimani - i govore kako je davao nemuslimanska imena djeci odredivši se tako nacionalnim interesima. Kao da su samo vjerski sadržaji u imenima Bošnjaka dovoljni kvalifikativi o nacionalnoj lojalnosti muslimana. Ima bosanska sevdalinka: U Agana, u dragana moga... Ima niz imena, upravo kod muslimana stranog porijekla, koja su dobila pravo građanstva. Indira je indijsko-budističko ime, Sabina katoličko, a Sana, Una lijepi bosanski toponimi. Uostalom, djeca nemaju ni zasluga niti krivica za imena koja nose. To je bila ponekad tema u Džemalovoj kući.

Džemal nije izigravao nikakvu velicinu niti Bogom predodređenog čovjeka sa misijom na zemlji. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i možda 5.000 njemačkih maraka. Nije imao vikendicu. Šoferi u to doba nisu htjeli raditi nedjeljom jer su imali vikend-kuće na moru, planinama, Buni ili drugdje.

Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Dolazio je na Maru, kod avijatičarskog mosta. Odlazio je kod prijatelja u Listicu i druga zapadnoherčegovacka mjesta gdje su ga ljudi s radošću primali. Obilazio je i Gacko i Bileću, rodne gradiće svojih roditelja.

Plaćao je svoje račune. Nije volio dugove. Porok mu je bio pušenje, bio je strastveni pušać. Nije bio impresioniran drugim ljudima do mjere koja bi bila podanička ili idolopoklonička. Nekako je svima jednako prilazio. Kako je znao reći Titu "da ga svi lažu" a naročito "oni koji govore o rasterečenju privrede", tako je i Mao Ce Tungu uzvratio da je razumio njegovu shemu o tri svijeta, ali da se sa njom ne slaže.

Istovremeno je sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu da sjedne na čelo stola, poslužio bi se izrekom Mujage Komadine, gradonačelnika Mostara: "Čelo je ondje gdje sjednem." Faktički je svojom fizionomijom i korpulencijom implicirao počasno mjesto za stolom, gdje bi imao pregled cijelog prostora.
Arhiva BiH Dani
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#27 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Kako je skoncao djeneral Draza Mihajlovic jos uvijek nije poznato bar siroj javnosti. To je sigurno znao jedan uzi krug ljudi a sad je vec i upitno, da li je neko od njih i ziv, sobzirom na vremensku distancu. Vrsljajuci po interentu nasao sam dvije price o njegovom kraju. Prva prica koju cu prezentirati, cini mi se manje vjerovatna, jer sumnjam, da bi se jedan ugledni politicar toga vremena kakav je bio Slobodan Penezic Krcun spoustio na nivo da bude direktni izvrsilac kazne. Druga verzija mi je prihvatljivija, jer je prica covjek koji je bio u zatvorskom obezbedjenju a kasnije navodno i u sprovodjenju osudjenih do mjesta gdje ce biti pogubljeni.
Pozdrav Zah

DRAZIN GROB JE NA STAROM SAJMIST?

Milijan Nedeljković iz Užica tvrdi da je svedok ubistva Draže Mihailovića...

Image

UŽICE - Kunem se Svetim Nikolom i zdravljem svojim da sam bio svedok pogubljenja Dragoljuba - Draže Mihailovića.
Gledao sam kako je Dražu i Dragog Jovanovića, bivšeg šefa beogradske policije, ubio iz pištolja lično Slobodan Penezić Krcun. Bilo je to u predvečerje julskog dana 1946. godine, na obali Save, otprilike naspram mesta gde se sada nalazi železnička stanica - ispričao je za „Blic“ Milijan Nedeljković (82) iz sela Potočanje, zaseok Košuta, kod Užica.

Tajnu čuvanu nekoliko decenija „jer takvo je bilo vreme da si mor’o da držiš jezik za zubima“, ovaj krepki starac poverio je „Blicu“.

Milijan Nedeljković priča da je u partizansku vojsku mobilisan januara 1945. i odmah poslat na Sremski front. Posle rata i bitaka koje je vodio sa Nemcima i ustašama u Posavini prekomandovan je u Drugu beogradsku brigadu.


„Kopaćete neki grob“

- Bila je sredina jula 1946. godine, ne sećam se tačnog datuma, bio sam kao vojnik angažovan na obezbeđenju Zemunskog mosta. Nedaleko otale, na Sajmištu, nalazio se logor gde su dopremani Nemci, ustaše, belogardejci. Na istom zadatku sa mnom bio je i moj zemljak, Užičanin, Danilo Sekulić - počinje Milijan svoju ispovest o ubistvu Draže Mihailovića, hronološki složenu, kojoj je, tvrdi i kune se, prisustvovao.

- Na most je negde po podne došao komandant logora, major Milan Stamatović, takođe zemljak, iz sela Krvavci, i od komandira mog voda tražio da pusti mene i Sekulića da krenemo s njim. Kazao nam je da nam je Komanda grada Beograda poverila važan zadatak koji moramo da izvršimo. Danilo Sekulić i ja krenuli smo pešice sa Stamatovićem prema Sajmištu i ubrzo stigli u njegovu kancelariju. Stamatović nam je tamo saopštio: „Daćemo vam dva Nemca, kopaćete neki grob. Ponesite oružje!“ Ubrzo smo izašli iz kancelarije. Napolju nas je čekao kamion, ispred vozila stajala su dva vezana Nemca. Svi smo se popeli u kamion koji je vozio neki šofer zvani Cigo, i zaputili drumom kraj Save, uzvodno uz reku. U kamionu je bila lopata i pijuk - priseća se Milijan Nedeljković.

Priča dalje ovaj starac da su se vozili desetak minuta, kada je kamion stao na ledini, par desetina metara od obale Save. Procenjuje da je tada bilo oko šest sati po podne.

- Izašli smo iz kamiona i odvezali Nemce. Tu gde smo se zaustavili čekala su nas četiri pobijena kočića, koja su jasno ograđivala parcelu dva puta dva metra, i bure sa krečom. Cenio sam, bilo je oko dvesta kila gašenog kreča. Okolo niđe nije bilo kuća, niđe ništa niko nije tu sijao. Samo mali jasenov i brezov lug i nisko rastinje. Stamatović je meni i Sekuliću naredio da čuvamo stražu i da niko ne sme da priđe, a Nemcima da kopaju raku. Uzeo sam puškomitraljez i otišao na zadatak. Posle sat vremena zarobljenici su završili sa kopanjem. Seli smo zajedno sa Nemcima i zapalili cigarete, čekajući dalja naređenja - veli Milijan.

- Ubrzo je stigla crvena marica i stala kraj same reke. Iz nje je izašao Slobodan Penezić Krcun i pitao: „Da li je sve gotovo?“ Od Stamatovića je dobio potvrdan odgovor. Krcun je bio obučen u kožnu dužu jaknu, imao je kožni kačket na glavi, a za pojasom pištolj. Stamatović je pitao Krcuna: „Hoćemo li da završimo posao odmah ili da čekamo njih.“ Krcun je kratko rekao: „Polako!“ U marici su bila dva čoveka, znao sam da su zarobljenici, ali ni slutio nisam ko su - govori u jednom dahu naš sagovornik, a baba Vera, Milijanova supruga, za to vreme nervozno šeta dvorištem i gunđa sebi u bradu: „Bolje da si ćut’o, Milijane! Šta ti je trebalo da pričaš, još će, ako, i u zatvor da te vode!“

„Sve se brzo odigralo“

- Penez (Krcun) je zapalio cigaru i nešto nas zapitkivao o svakodnevnim vojničkim obavezama. Pušio je uvozni duvan, a ja, Sekulić i Nemci one naše cigare „partizanke“ koje smo dobijali u sledovanju. Posle petnes minuta stigao je džip. Iz njega su izašli komandant Beograda general-major Ljubodrag Đurić, potpukovnik Miloš Minić, Nikola Ljubičić, komandant Pete divizije KNOJ-a, i sudija potpukovnik Đorđević čijeg se imena ne sećam. Krcun je šoferu Cigu naredio da otvori vrata marice i izvede zarobljenike. Odmah sam prepoznao Dragoljuba - Dražu Mihailovića, jer viđao sam mu slike u novinama dok mu je trajalo suđenje. Video sam ga jednom i kao momak, za vreme rata dok je sa vojskom prolazio ovim krajem. Za Dragog Jovanovića nisam znao ko je. Ruke i noge bile su im vezane žicom. Ćutali su - priča Milijan.

Znao je Milijan, kaže, šta čeka ovu dvojicu, ali mu nije bilo jasno zašto nema streljačkog voda.

Image

- Draža je imao na sebi englesku vojnu bluzu, vojničke pantalone i izglancane cokule. Na glavi mu je bila kapa Jugoslovenske vojske, zvana „petrovka“, sa prišivenom kokardom. Bilo mi je čudno što mu kokardu nisu skinuli. Delovao je izmučen i poražen. Imao je kratku bradu, i bio je bez cvikera. Jovanović je bio hladnokrvan, odeven u civilku. Sve se brzo odigralo. Izvadili su ih iz marice, Cigo im je nožićem presekao žicu na nogama, a onda su ih poveli ka jami. Dok su ih vodili, Jovanović je prkosno uzviknuo: „Udrite, j...m vam majku banditsku!“ Krcun je odma’ izvadio pištolj i hladnokrvno ispalio tri ili četiri metka u Jovanovića. Zatim je pištolj okrenuo prema Draži i nekoliko metaka sasuo njemu u telo. Nije im pucao u leđa, već u trup dok su gledali u njega. Obojica su odma’ izdahnuli. Mi smo stajali i posmatrali dva mrtva čoveka pred našim nogama, niko reči nije izustio - kaže Milijan.

Milijan Nedeljković navodi da je tada Krcun pitao vozača kamiona „da li si poneo ono“, na šta je ovaj klimnuo glavom i iz kamiona izvadio dva ćebeta i šareno platno.

- Jedan Nemac je sišao u raku i rasprostr’o ćebe, a drugi je svukao leševe u jamu. Ono platno stavili su im pod glavu, a drugim ćebetom prekrili su pokojnike. Dok je Nemac mrtvog Dražu vukao za nogu da ga gurne u rupu, mrtvom četniku spala je kapa sa glave. Krcun je podigao kapu i zadovoljno rekao: „Ovo ćemo pokloniti Kalabiću.“ Cigo je uzeo „petrovku“ i ubacio je u maricu. Raku su Nemci lopatama zatrpali i poravnali da se ne primećuje da je tu nešto kopano, a onda je zalili krečom. „Komisija“ je bila zadovoljna kako je grob obrađen i pritajen - kaže Milijan.

Nedeljković kaže da njemu i drugom vojniku Danilu Sekuliću niko te noći ništa nije rekao. Posle egzekucije svi su, objašnjava, posedali u vozila kojima su došli i razišli se.

- Mene i Sekulića vratili su na Zemunski most. Znali smo da ne smemo da govorimo o ovome. Sutradan nas je nasamo našao komesar David Salomon i rekao: „Poručio vam Krcun da ćutite o onome sinoć, u suprotnom čeka vas metak u čelo.“ Nije bilo druge, morali smo da držimo jezik za zubima, a gadno je vreme bilo pa nisam ni osećao potrebu da pričam - zaključujue Milijan.
Last edited by Zah on 12/02/2009 03:54, edited 1 time in total.
hadzi_lojo
Posts: 89
Joined: 24/03/2007 10:34

#28 Re: Historijske zanimljivosti

Post by hadzi_lojo »

Zah wrote:
Osmanska vojska nakon teskih gubitaka, umorna i gladna usla je u grad i pocela ga terorizirati, pljackati kao placu za svoju hrabrost. Sultan je usao u grad tek poslije podne i jasio je pravo prema bazilici sv.Mudrosti (Hagia Sophija) a kad je dosao pred portal, sjasio je s konja, zgrabio prasinu sa zemlje i po istiocnjackom obicaju posuo se po glavi u znak nistavnosti pred svojim Bogom. Mehmed II se uputio prema otlatri i na putu opazi osmanskog vojnika kako razbija mrmornni plocnik. Sultan ga upita “zasto razbija scrkveni pod”. Vojnik mu odgovori “ na dobrobit nase vjere”. Sultan ga udari svojim macem govoreci mu “ zar vam nije dosta gradskog blaga i roblja, zgrade su moje”. Vojnika su izveli iz crkve i odmah objesili.
Tada je Mehmed II naredio da se crkva preuredi u dzamiju a sam pridje k oltaru i dade zahvalu Allahu koji mu je pribavio pobjedu. Poslije toga je Mehmed II je uspostavio red i zakon u gradu, jer janjicarskog divljanja je bilo dosta i njemu samome. Tada je otisao preko grada u ratom ostcenu carsku palacu, gdje se u smrtnoj jezi i tisini podsjetio stihova persijskog pjesnika: “Pauk veze zavjese u palace careva a sova s Afrasiabijske kule poziva na pocinak”.

odavno vecu glupost nisam procitao...
mehmet el-fatih, osvajac nase Bosne, po svim knjigama sto sam procitao bio je jako pobozan i dobar covjek. Bosnu je mnogo volio. postoji ahidnama o tome kako je zabranio da se cak i ruka podigne na nekoga zbog vjere a kamoli sta drugo uradi....

vise je u ova moja 3 reda stalo zanimljivosti nego u tvojih 333. barem je istinito....
User avatar
Chmoljo
Administrativni siledžija u penziji
Posts: 45505
Joined: 05/06/2008 03:41
Location: i vukove stid reći odakle sam...

#29 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Chmoljo »

hadzi_lojo wrote:
Zah wrote:
Osmanska vojska nakon teskih gubitaka, umorna i gladna usla je u grad i pocela ga terorizirati, pljackati kao placu za svoju hrabrost. Sultan je usao u grad tek poslije podne i jasio je pravo prema bazilici sv.Mudrosti (Hagia Sophija) a kad je dosao pred portal, sjasio je s konja, zgrabio prasinu sa zemlje i po istiocnjackom obicaju posuo se po glavi u znak nistavnosti pred svojim Bogom. Mehmed II se uputio prema otlatri i na putu opazi osmanskog vojnika kako razbija mrmornni plocnik. Sultan ga upita “zasto razbija scrkveni pod”. Vojnik mu odgovori “ na dobrobit nase vjere”. Sultan ga udari svojim macem govoreci mu “ zar vam nije dosta gradskog blaga i roblja, zgrade su moje”. Vojnika su izveli iz crkve i odmah objesili.
Tada je Mehmed II naredio da se crkva preuredi u dzamiju a sam pridje k oltaru i dade zahvalu Allahu koji mu je pribavio pobjedu. Poslije toga je Mehmed II je uspostavio red i zakon u gradu, jer janjicarskog divljanja je bilo dosta i njemu samome. Tada je otisao preko grada u ratom ostcenu carsku palacu, gdje se u smrtnoj jezi i tisini podsjetio stihova persijskog pjesnika: “Pauk veze zavjese u palace careva a sova s Afrasiabijske kule poziva na pocinak”.

odavno vecu glupost nisam procitao...
mehmet el-fatih, osvajac nase Bosne, po svim knjigama sto sam procitao bio je jako pobozan i dobar covjek. Bosnu je mnogo volio. postoji ahidnama o tome kako je zabranio da se cak i ruka podigne na nekoga zbog vjere a kamoli sta drugo uradi....

vise je u ova moja 3 reda stalo zanimljivosti nego u tvojih 333. barem je istinito....
:lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:

nego dobar ti nick... "hadžija" :lol: :lol: :lol:
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#30 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Nema problema H. Lojo. Svako ima pravo na svoje misljenje ali nije lijepo sebe uzimati za mjerilo svih stvari. Ispod teksta koji sam citirao a ti prebacio, lijepo stoji ime autora, naziv knjige i stranica na kojoj to pise.Dakle, to nije moj tekst, nego tekst autora navedene knjige. Ako si citao sledeci komentar, mogao si primijetiti da komentatator ima sasvim suprotno misljenje u odnosu na tebe.

Nisam ja ni malo iznenadjen tvojim komentarom i komentarima tebi slicnih.Tebi bih savjetovao da se na jedan lijep nacin ukljucis u ovu temu , da nam prezentiras interesantne istorijske zanimljoivosti potkrijepljene fotografijama. Na taj nacin doprinijet ces interesantnosti naslovljene teme a nama ces pruziti mogucnost da nesto saznao, sto mozda nismo znali. Lako je biti kriticar a jos lakse kriticar koji omalovazava neciji trud. Ali, to je vec problem moralnosti necije licnosti u ovom slucaju tvoje.

Svaka primjedba se moze napisati na jedan pristojan nacin, bez vrijedjanja i omalovazavanja necijeg truda. Razmisli malo sa cim si nezadovoljan, zasto bez razloga napadas, zasto pokusavas bez razloga vrijedjati ljude itd. Dakle, problem nije u meni, nego u tebi.Ja nisam na podforumu radi toga da praznim svoje frustracije kroz vrijedjana i omalovazavanja drugih.Ja imam druge namjere.
Pozdrav Zah
User avatar
Chmoljo
Administrativni siledžija u penziji
Posts: 45505
Joined: 05/06/2008 03:41
Location: i vukove stid reći odakle sam...

#31 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Chmoljo »

@Zah odličan posao samo nastavi... :)

negdje sam pročitao legendu o Temudžinu (Džingis-Kanu) kako se rodio sa ugruškom krvi u ruci. To je bilo predskazanje njegove budućnosti.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#32 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Ljubo Lazarevski, bivsi podoficir KNOJ otkriva:
DRAZA MIHAILOVIC POGUBLJEN I SAHRANJEN U BLIZINI BIJELOG DVORA

Image

Strijeljanje Draze Mihailovica
Draza Mihailovic, sa jos devet osudjenika strijeljan je u 1.30 sati poslije ponoci 18. jula 1946. godine, u bagremovoj sumi, na 150 do 200 metara od "Belog dvora", u blizini danasnje Ortopedske bolnice "Banjica". "Sahranjeni su na istom mestu u tri rake", svjedoci za Danas o tajni staroj vise od pola vijeka Ljubo Lazarevski, u to vrijeme podoficir KNOJ, a sada vojni penzioner u Bajinoj Basti.


Ovaj sedamdesetcetvorogodisnjak, nekada pripadnik Prvog samostalnog bataljona KNOJ, obezbjedjivao je zatvore, jedno vrijeme bio cuvar kabineta Aleksandra Rankovica u Ulici kneza Milosa br. 45, sprovodio je kako navodi "ratne zlocince" iz inostranstva, bio cuvar zatvorenika u zgradi Stara uprava, u Djusinoj ulici, gdje je danas Rudarski fakultet. Sluzbovao je 20 godina u Generalstabu JNA, a potom je penzionisan. Za sebe tvrdi da je svjedok pogubljenja prvog coveka ravnogorskog pokreta i cetnickog generala i da je njegova prica o tome "konacno skidanje tajne o mjestu pogubljenja i sahrane Draze Mihailovica". Rodjen je prije 74. godine u selu Filipovci u okolini Kratova u Makedoniji, a nakon sluzbovanja u Beogradu, penzionerske dane provodi u Bajinoj Basti, odakle mu je supruga kojom se vjencao 1948. godine. "Kao pripadnik KNOJ, 1946. godine sluzbovao sam u Beogradu. Posto milicija jos nije postojala, KNOJ je obezbedjivao sve drzavne zgrade i sve zatvorenike, koji su bili u Beogradu. Pripala mi je cast ili necast da budem pratilac na
sudjenju ali i tokom pogubljenja Draze Mihailovica i jos devet osudjenika.

Prvi susret sa Drazom
Drazu sam prvi put video 1. juna 1946. godine kada mu je sa jos jedanaestoricom pocelo sudjenje u sali Gardijskog doma u Topcideru, a koje je trajalo svakodnevno, subotom i nedeljom, pre i posle podne, do 13. jula. Kao pratilac bio sam prisutan sudjenju svih 45 dana", govori za Danas Lazarevski, u razgovoru koji je vodjen u restoranu "Evropa" u Bajinoj Basti.
"Draza Mihailovic, sa jos devet osudjenika streljan je u 1.30 sati posle ponoci 18. jula 1946. godine, u bagremovoj sumi, na 150 do 200 metara od Belog dvora, u blizini danasnje Ortopedske bolnice "Banjica". Sahranjeni su na istom mestu u tri rake", svedoci za Danas o tajni staroj vise od pola veka Ljubo Lazarevski, u to vreme podoficir KNOJ, a sada vojni penzioner u Bajinoj Basti.
"U Topcideru je pripremljeno bilo 12 soba. Nas 11 pripadnika KNOJ cuvali smo po jednog od osudjenika, smenjujuci se u njihovim sobama na dva sata, dok su Drazu cuvali oficiri OZNA. Nas zadatak je bio da ih uvek drzimo na oku, da ih cuvamo, da ne bi izvrsili samoubistvo. Pratili smo ih do WC, ne dozvoljavajuci im da zatvore vrata. Pored Draze sudjeno je Radoslavu Radicu, Milosu Glisicu, Dagomiru Jovanovicu, Tanasiju Dinicu, Veliboru Jonicu, Djuri Djokicu, Kosti Musickom, Bosku Pavlovicu, koji su zajedno pogubljeni, a u odsustvu Zivku Topalovicu i nekom Jovanovicu, cijeg se imena ne secam. Sudjeno je i Kosti Komunudi i jos jednom, kojeg se takodje ne secam. Nismo smeli da sa njima razgovaramo. Neki su od njih cutali, ali je vecina tvrdila da nisu krivi i nadali se oslobadjajucoj presudi ili vremenskoj zatvorskoj kazni. Za razliku od njih, Dragi Jovanovic je otvoreno govorio o svojim delima, pa je u jednom trenutku rekao da mu komunisti ne mogu nista i da se on kao komandant banjickog logora "dovoljno napio komunisticke krvi". Sa Drazom su iskljucivo razgovarali specijalni islednici i advokat. To je strogo bilo zabranjeno oficirima OZNA. Bili smo bez oruzja, ali je u hodniku sa strojnicom bio strazar, koji je povremeno virio i prisluskivao kroz otvor na vratima sta se desava, da slucajno neko od cuvara nije zaspao", govori bivsi podoficir KNOJ, dodajuci da "optuzeni nisu bili maltretirani, da im je hrana dopremana iz oficirske menze OZNA" i da su neki od cuvara "pozeleli da se menjaju sa njima" zbog "dobre hrane".

Priprema za egzekuciju
Presuda Vrhovnog vojnog suda je izrecena 15. jula u 13 sati. Kosta Komunudi i jos jedan cijeg se imena ne secam osudjeni su na vremenske kazne, a ostali na smrt. Poslepodne im je naredjeno a pisu zalbe, ali ih je sutradan Prezidijum Narodne skupstine FNRJ odbio pa nam je naredjeno da Drazu i ostale provezeme u Djusinu ulicu, danasnju zgradu Rudarskog fakulteta, gde je trebalo da se obaveze pripreme za egzekuciju. Oko ponoci 17. jula zatvorski berberin, na hodniku je brijao vezanog Drazu. Bio je osisan do glave, a oci su mu bile pune suza. Te noci svi su bili obrijani, osisani i presvuceni u beli ves. Naredjenje za pokret dobili smo oko jedan sat posle ponoci, a ispred zgrade bila su parkirana tri vozila, nalik danasnjim "maricama". Njih desetoro, sa Drazom, bili su u tri grupe, sa lisicama na rukama, i dodatno vezani medjusobno lancima. U vozilu su bile dve klupe. Sa jedne strane sedeli su osudjenici, a sa druge mi cuvari. Niko nam nije rekao gde idemo, niti smo mi smeli to da pitamo, ali smo znali da su im zalbe odbacene i naslucivali razlog naseg pokreta. Sve vreme u vozilu je bila tisina...

Image

Streljanje nad rakama
"Vozili smo se dvadeset minuta. Prosli smo Ulicom kneza Milosa zatim pored Hajd parka, a potom smo prosli kroz kapiju Belog dvora. Vozila su prosla nekih 100-200 metara stigli smo do prokrcene povrsine od jednog ara, osvetljene reflektorima. Na sredini su bile tri sveze iskopane rake, veoma duboke, ali uske. Na tom prosirenju zatekli smo 10 do 15 oficira OZNA, prepoznao sam javnog tuzioca Milosa Minica. Bio je tu lekar i fotograf, ali ne i pukovnik Mihajlo Djordjevic, predsednik suda. Kasnije su govorili da nije hteo da dodje, a neki su tvrdili da se te veceri razboleo.

Draza u Londonu?
Dve-tri veceri posle pogubljenja, Radio London je javio da je Draza Mihailovic izrucen engleskoj vladi u Londonu, sto je bila laz, jer sam bio ocevidac pogubljenja. Medjutim, po Drazinom drzanju na sudu, kada je u najvecoj meri negirao krivicu ili tvrdio da se ‘ne seca’, ponasao se kao ‘vuk u jagnjecoj kozi’, moguce je bilo da mu je neko obecao da ce biti postedjen, da ga nece streljati, pa se, mozda iz tog razloga nije suprotstavljao sudu.

Enigma Zujovic
U svojim knjigama, neki autori tvrde da je streljano ukupno devet, a ne deset osudjenika. To nije tacno. Dovezli smo 10 osudjenika i predali ih oficirima, koji su ih postavili nad rakama. Pretpostavka je da je deseti osudjenik bio neki Zujovic, bliski rodjak Sretena Zujovica, tadasnjeg politicara, pa je mozda postedjen ili je pusten nakon streljanja ovih devetoro osudjenika. Drazu i ostale predali smo tim oficirima, koji su ih postavili iznad raka. Vladala je grobna tisina, a nama su potom naredili da se vratimo, da je nas deo zadatka izvrsen. Medjutim, vojnici koji su upravljali vozilima, pravili su se nevesti, prilikom okretanja, pravdajuci se malom povrsinom za manipulisanje. Hteli smo da vidimo sta ce se dogoditi. Kroz prozorcic "marice" video sam kako im prilazi lekar i pregleda ih. Cuo sam skljocanje oruzja, a potom komandu "Puni, nisani, pali!" Usledila je rafalna paljba iz automatskih pusaka, a potom pojedinacna pistoljska. Nisam video ko je pucao, niti bilo kakvu vojnu jedinicu. Verovatno su je sklonili, kada smo mi dosli. Draza i ostali streljani sahranjeni su u te tri rake, 200 metara od Belog dvora. Pri povratku svi smo cutali, a nismo ni smeli da komentarisemo ono sto smo videli. Jednostvno doveli smo ih i predali odboru za egzekuciju".

Tajna cuvanog stratista
Mesto, na kojem su pogubljeni, smisljeno je odabrano i bilo je idealno za tu nameru. U taj kraj nije bilo moguce uci ili njime proci bez dozvole. Sve je bilo blokirano, jer je u blizini ziveo general Ivan Gosnjak, Titova desna ruka, a do njega u vili Jefto Saslic, nacelnik 12. Uprave Armije, koje je u ravni UDBA u civilnoj organizaciji. Po zakonu, za grobove, kako je sud utvrdio "izdajnika" nije se smelo saznati, pa se tajna, na ovakvom mestu mogla sakriti decenijama, jer je ono bilo izuzetno obezbedjeno, a suma bi se godinama obnovila", govori za Danas Lazarevski, dodajuci da mu se nedavno jedan pukovnik Garde, Titov intendant, poverio da mu je bilo sumnjivo zbog cega je to mesto sledecih 10 do 15 godina stalno obezbedjivao vojnik strazar, a da on nije znao zbog cega se cuva taj deo sume.

Bio sam prisutan
Da se pogubljenje dogodilo, kao sto neki tvrde, na Adi Ciganliji, u Marinkovoj bari ili negde drugde, na Kosmaju, ljudi bi to primetili. Palili bi svetla, cula bi se pucnjava, neko bi naisao ili bi kasnije pronasao sveze humke i sve bi se ubrzo otkrilo. Ovako u blizini veoma cuvanog i obezbedjenog Belog dvora tajna je bila dugovecna", govori Lazarevski i dodaje: "Prica da je Draza maljem ubijen na Adi, gde je bio zatvor za osudjene cetnike, nije tacna i potekla je od tih cetnika i njihovog udruzenja u Parizu, a netacne su i ostale tvrdnje da je pogubljen u Marinkovoj bari ili negde drugde."

Razlozi za otkrivanje tajne
Na pitanje Danasa zbog cega je cutao proteklih godina, ovaj bivsi podoficir KNOJ kaze: "Kao vojnik, ali i po zakonu, nisam mogao o tome da govorim, bar pedeset godina. Drugi razlog je sto su 1990. posle raspada Jugoslavije, pocele price i pisanija, ciste izmisljotine, radi novca. To mi je dozlogrdilo pa sam progovorio. Da sam o tome ranije pricao, ko bi mi verovao? Rekli bi mi pa zar bas ti da se nadjes na licu mesta? Zar nije bilo nekog poverljivijeg? Sve sto sam vam rekao mogu da potvrde moji prijatelji, takodje u to vreme pripadnici KNOJ, koji su bili cuvari i pratioci osudjenih. To su Jacim Andjelovski, Ljubomir Petrovic iz Sela Filipovci, Vitomir Vitevski i Kuzmin Petrovski iz Lesnova kod Kratova u Makedoniji. Ne znam da li su svi zivi, jer su stariji od mene, ali znam da je Jacim ziv. Od raspada Jugoslavije nisam se cuo sa njima. Razlog za moje svedocenje je i taj sto pogubljeni imaju svoje potomstvo i zbog cega ne bi saznali gde su im streljani dedovi, ocevi, braca. Drazin sin je nedavno umro, ali mu je cerka koliko znam ziva, a ima i unuka gradonacelnika Beograda. Valjda ce se neko od njihovih potomaka zainteresovati za sudbinu svojih predaka."

Zasto Minic cuti
U toku sudjenja Milos Minic, ponasao se kao svaki javni tuzilac, zastupao je optuznicu. Prepoznao sam ga kasnije na mestu gde su Draza i ostali streljani, ali zasto on o tome danas ne govori. Sudija Djordjevic nije ziv, pa bi Minic bio veoma znacajni svedok celog dogadjaja. Zasto se ne otvore arhive i ne pronadju presude i zapisnici sa pogubljenja Draze Mihailovica? Sve sto je napisano u novinskim feljtonima i knjigama, napisano je zbog novca, na osnovu prepricavanja, po sistemu ‘rekla-kazala’, ali pre mene, niko nije svedocio da je pogubljenje video."
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#33 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Najveći heroj nuklearnog doba
Piše: Davor Krile

Nazivaju ga najvećim izdajnikom u povijesti Izraela, najzornijom žrtvom “izraelske demokracije”, najbezobraznijom gujom u njedrima vlastitog naroda... On sam sebe smatra najduljim zatočenikom prigovora savjesti na svijetu. Robijao je bez prekida punih 18 godina, od čega je punih jedanaest proveo u samici u kojoj se svjetlo nikad nije gasilo. Nakon kratkotrajne slobode, danas je opet zatočen.

Image

Zahvaljujući Mordechaiu Vanunuu svijet je 1986. godine saznao za izraelski nuklearni program. Na temelju Vanunuovih fotografija koje je tajno snimio i prodao londonskom tjedniku The Sunday Times neovisni stručnjaci zaključili su da Izrael raspolaže s najmanje 200 nuklearnih bojnih glava. Cijena koju je taj nuklearni tehničar platio za ova otkrića još uvijek nije zaokružena, niti je jasno je li time Izraelu više koristio ili naštetio.

Mordechai Vanunu rođen je 1954. godine u obitelji marokanskih Židova koja se šezdesetih doselila u Izrael i nastanila u pustinjskom gradu Beershebi. Otac mu je bio rabin. Vanunu se kao mladić zaposlio u atomskom centru Dimona, jednom od tada najstrože čuvanih i najtajnijih projekata izraelske države, sagrađenom u potpunosti pod zemljom.

Informaciju kako neupadljivi zaposlenik Vanunu, koji je prethodno bio prošao stroge sigurnosne provjere, namjerava odati tajne podatke o radu i sadržaju Dimone britanskom tjedniku The Sunday Times došla je do izraelskog obavještajnog vrha u kolovozu 1986.

Zapovijed da se ta Vanunuova namjera spriječi dao je osobno tadašnji izraelski premijer Shimon Peres. U tu je svrhu ustanovljen odbor sastavljen od najboljih raspoloživih obavještajaca Mossada, tajne službe za inozemne operacije, i Shin Betha, nadležnog za takve operacije unutar Izraela.

Image
Mordechai Vanunu je kandidat za Nobelovu nagradu

Obavještajno-sigurnosni vrh poslao je operativce u Australiju i započeo je lov na Vanunuovu glavu. No, prije nego je došlo do uhićenja, on se prebacio u London, što je akciju krajnje zakompliciralo, jer je Mossad zbog niza prijašnjih obavještajnih skandala s britanskim vlastima morao izbjegavati daljnje narušavanje izraelsko-britanskih odnosa.

Margaret Thatcher i Shimon Peres gotovo da nisu razgovarali, pa planirana otmica Mordechaia Vanunua na britanskom tlu nije dolazila u obzir. Trebalo ga je izvući iz Britanije, i to prije nego iskazi o nukelarnim tajnama Izraela preko medija dopru do javnosti.

Mossadov tim na čijem je čelu bila atraktivna Cindy trebao je najprije ubiti Vanunua u Londonu, na licu mjesta. Od toga se, međutim, odustalo jer je zaključeno kako bi to bio presedan u povijesti Mossada: nikad se nije dogodilo da izraelski špijuni ubiju vlastitoga građanina, Židova. Mjesecima su agenti s Vanunuovom slikom na unutrašnjoj strani rukava češljali London u potrazi za nacionalnim izdajnikom, a izraelski premijer Peres intenzivno radio na sprječavanju objavljivanja informacija o tajnom nuklearnom centru.

Osobno je izrekao preventivnu zabranu svim glavnim urednicima izraelskih medija da prenesu ijedan eventualni napis o Dimoni iz međunarodne štampe. Onda je najednom došlo do obrata: pred izlogom dućana na londonskom Leicester Squareu agentica Cindy ugledala je Mordechaia Vanunua. Stala je pored njega i uputila mu zavodnički pogled.

Ubrzo su završili u obližnjem kafiću: ona je glumila teško osvojivu djevojku, na što je Vanunu zagrizao kao glamac. Bio je to početak njegove pokore. Britanski tjednik The Mirror je 30. rujna 1986. objavio Vanunuovu sliku i članak koji je unaprijed ismijavao cijelu priču o postojanju nuklearnog reaktora u Izraelu. Vanunu se zbog članka u Mirroru uzrujao, a napetu situaciju savršeno je iskoristila Cindy koja mu je predložila da otputuju u Rim na romantični vikend bez stresa.

Iako je Peter Hounam, novinar The Sunday Timesa, upozoravao Vanunua da je Cindy vjerojatno Mossadova agentica i da ne bi trebao napuštati Britaniju, Vanunu je ipak naposljetku poletio za Rim. U stanu prema kojem su išli čekala su ga dva Mossadova agenta. Čim je ušao, oborili su ga na pod, vezali mu ruke i uštrcali priličnu dozu droge.

Ukrcali su ga potom na jedrilicu i u potpunoj tajnosti, baš kao svojedobno nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, dopremili u Izrael. Priča o tajnom izraelskom nuklearnom programu ipak je na kraju izašla u The Sunday Timesu, dva dana nakon što je on nestao. Vanunuove fotografije detaljno su prikazivale šesterokatni laboratorij ukopan pod zemljom u kojemu radi dvjestotinjak stručnjaka.

Priča je obišla svijet, uz gromoglasne upite svjetskih medija gdje je izvor tih informacija. Izraelska je vlada naposljetku morala priznati da je Mordechai Vanunu u njezinim rukama i da je “zakonito zatočen u Izraelu”. No, iskoristivši neoprez zatvorskih čuvara, uhićenik je uspio dojaviti svijetu da je zapravo brutalno otet.

U kombiju u kojem su ga prevozili na sud u Jeruzalem radi produljenja pritvora, priljubio je dlan na stražnje staklo i okrenuo ga prema gomili novinara. Na dlanu je bilo ispisano: “Otet sam u Rimu, u Italiji, 30. IX. 86. u 21 sat. U Rim sam stigao letom BA 504.”

Zahvaljujući tome, naknadno je rekonstruiran način na koji je Vanunu otet. Sud u Jeruzalemu ga je potom osudio na 18 godina koje je odslužio u gradu Ashkelonu na jugu zemlje. Nakon što je 2004. nakratko izašao na slobodu poslije odležane kazne, ubrzo je iznova utamničen jer se drznuo razgovarati sa stranim državljanima.

Image

Doživotni zatvor
Osim komunikacije sa strancima, zabranjeno mu je i približavanje stranim ambasadama te graničnim prijelazima. U slučaju da želi prespavati na drugoj adresi, mora 24 sata prije o tome obavijestiti sud. Zaplijenjen mu je osobni dnevnik koji je vodio tijekom odsluženja kazne, kao i 2500 pisama koje je primio.

Zabranjeno mu je posjedovati putovnicu i govoriti o svom boravku u zatvoru, kao i o pitanjima vezanim uz Dimonu i njegov tamošnji rad. Zabranjen mu je čak i chat na Internetu, što se smatra nezamislivim u bilo kojoj demokratskoj zemlji u 21. stoljeću. Iako je tvrdio da je odao tajne podatke o nuklearnom centru Dimona jer smatra da takvo oružje Izraelu nije potrebno i da posjedovanje tog oružja izlaže zemlju velikoj opasnosti i prijeti svjetskom miru, činjenica je da je za priču dobio oko 200.000 funti od britanskog tjednika.

Vanunu je čovjek oko kojega je izraelsko društvo podjeljenije nego oko arapskog pitanja: desničari na čelu s pokretom Kahane Chai smatraju da ga treba ubiti kao izdajnika, a pacifisti ga slave zbog hrabrosti i nazivaju ga najvećim herojem nuklearnog doba. Čak 24 posto građana Izraela ipak osuđuje njegov čin iznošenja nuklearnih tajni u javnost i misle da bi trebao doživotno ostati u zatvoru. Usprkos bezbrojnim apelima Amnesty Internationala i drugih međunarodnih humanitarnih udruga, sva je prilika da će im želji biti udovoljeno.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#34 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Poznata je stvar da je Nikola Kalabic izdao Drazu Mihajlovic, najvjerovatnije za obecanu slobodu. Zahvaljujuci njegovoj izdaji Draza Mihajlovic je na prevaru uhvacen, osudjen i pogubljen a do danas mu nije pronadjen grob.I o zivotnom kraju Nikole Kalabica postiji vise verzija. Koja je od njih tacna tesko je znati. To znaju rukovodioci tadasnje UDBE ali danas je malo kod od njih ziv, pa ce prica o tome kako je skoncao Nikola Kalabic ostati samo prica i obicno nagadjanje.
Pozdrav Zah.

NIKOLA KALABIĆ
Pise.E.Cengic

Image

Nikola Kalabić ( rođen 1906. godine u Derventi ) je prije drugog svjetskog rata bio geometar, rezervni potporučnik vojske Kraljevine Jugoslavije i član četničkog udruženja Koste Milovanovića-Pećanca. Njegov otac Milan bio je žandarmerijski oficir i veći dio službe proveo je u Crnoj Gori, gdje je ostao upamćen po svojoj surovosti i proganjanju pripadnika i simpatizera KPJ. Aprilski rat ga je zatekao u činu žandarmerijskog majora u penziji. Njegov sin Nikola je u vrijeme izbijanja rata bio šef Katastarske uprave u Valjevu.

Odmah po izbijanju rata Nikola se stavio na raspologanje Kosti Pećancu, po čijoj je naredbi pristupio organizovanju četničkih odreda u okolini Valjeva i slivu Kolubare. No, ubrzo dolazi do stvaranja četničke organizacije Draže Mihailovića na Ravnoj Gori, koju je Pećanac vidio kao konkurentsku, i skoro od samog početka među dvjema grupacijama nastaju čarke ali i ozbiljniji sukobi. Nakon što se Kosta Pećanac sa svojim odredima krajem avgusta 1941. stavio otvoreno u službu njemačkog okupatora, mnoge vojvode ga napuštaju i prelaze Mihailoviću. To nije bio slučaj sa Nikolom Kalabićem. Njega su Mihailovićevi četnici iz odreda «Petar Mrkonjić» zarobili 29. avgusta 1941. u okolini Valjeva. Ipak, Mihailović je brzo postao svjestan koristi koje može imati od Nikole Kalabića pa ga je uspio preokrenuti na svoju stranu. Naime, Nikolin otac Milan Kalabić je nakon formiranja Nedićevih oružanih odreda od strane okupatora a za borbu protiv partizana, početkom septembra 1941, postao komandant jednog od tih odreda stacioniranog u oblasti Ralje. Planirajući skori napad na partizane a bojeći se da se istovremeno ne bude prinuđen boriti protiv okupatora i tako se nađe između dvije vatre, Draža Mihailović odlučuje da jedan dio svojih snaga «legalizira», tj. stavi pod Nedićevu komandu i njemačku zaštitu. Kao najvažnija ličnost za izvršenje ove legalizacije isticao se Milan Kalabić, a kao vezu sa njim Mihailović je koristio, naravno, njegovog sina Nikolu. Ova veza ubrzo je urodila plodom. A evo i kako.

Četnički komandant Vojislav Pantelić piše o svom susretu sa njemačkim odredom i razgovoru sa njemačkim majorom, između ostalog, i ovo : « Ja mu kažem ( njemačkom majoru-op. E.Č. ) da sam sa odredom vodio borbu protiv komunista kod Rudnika, da su moje jedinice vladine trupe i da to zna major Milan Kalabić, komandant vladinih trupa u tom delu Srbije. Nemački major je stupio u radio vezu sa majorom Kalabićem. On potvrdi da me zna lično i da je tačno da sam sa vladinim trupama vodio borbu protiv komunista. Zahvaljujući, dakle, majoru Milanu Kalabiću, oslobodio sam ceo odred od Nemaca i zatim sam ga legalizovao.» Načelnik štaba Požeškog četničkog odreda kapetan Miloš Glišić: « …Odred je zatim krenuo u Belanovicu, sa kojom je uhvatio vezu Manojlo Korać, i ugovorio da se stavi pod komandu majora Milana Kalabića.»

Poručnik Dušan Đorić 12. marta 1942. piše Mihailoviću: «Kada je nastupila opasnost da će Nemci razoružati četnike Draže Mihailovića u Milanovcu, major Kalabić mi je naredio da se sa odredom povučem u Ljubićki srez, a da bi nas osigurao dao nam je svima objave da smo iz njegovog odreda.»
Pukovnik Miodrag Palošević iz četničke Vrhovne komande Draži Mihailoviću, 5. novembra 1942.: «Svi naši komandanti u Šumadiji, a delimično i oni u zapadnoj i istočnoj Srbiji, legalizovani su i služe Milanu Nediću i Kosti Pećancu.»

Iz ovih nekoliko citata četničkih komandanata vidimo koliku su neprocjenjivu pomoć imali četnici od Milana Kalabića, pa nije ni čudo što je njegov sin Nikola ubrzo postao Mihailovićev ljubimac i, uprkos tolikim aktivnim oficirima bivše jugoslovenske vojske među četničkim komandantima, neformalno ali de facto najvažniji četnički komandant u Srbiji. Mihailović je ovo potvrdio već 1. novembra 1941. osnivanjem Gorske garde Njegovog Veličanstva Kralja Petra II , za čijeg je komandanta postavio Nikolu Kalabića. Garda je 12. juna 1943. preimenovana u Korpus Gorske garde Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. Progoni i uništavanja simpatizera i pripadnika NOP u Srbiji postali su specijalnost ove elitne četničke jedinice. U zločinima i zvjerstvima se naročito isticao sam Kalabić, koji je oduvijek bio poznat kao naopak čovjek prijeke naravi, naročito kada popije. A vrlo rijetko je bio trijezan. Njegovih ispada plašili su se i sami četnici, čak i oni viši po činu od njega. To najbolje ilustruje žalba komandanta Valjevskog četničkog korpusa poručnika Miloša Radosavljevića upućena Vrhovnoj komandi u junu 1943. Izvještaj je vrlo dug pa ga neću citirati već ću ga ukratko prepričati. Uglavnom, Radosavljević govori kako ga je 14. juna 1943. Nikola Kalabić sa grupom svojih tjelohranitelja, potpuno pijan, napadao i vrijeđao u jednoj kafani u selu Bobovi. Zatim je naredio svojim gorilama da mu dovedu narednika Milana Pantića zato što ga je ovaj, navodno, ogovarao. Kad je Pantić doveden Kalabić je naredio Radosavljeviću da ga zakolje. Pošto ga je Radosavljević zamolio da to ne čini, Nikola je podivljao i naredio svojim gorilama da razoružaju Radosavljevića, prijeteći da će ih sve pobiti. Pantić je tada pokušao oteti pušku od jednog četnika ali je udaren kamom u grudi. Kalabić je zatim naredio svojima da već polumrtvog Pantića iznesu iz kafane i zakolju, što je i učinjeno naočigled okupljenog svijeta.

Zločini Kalabićeve Gorske garde ostali su dokumentovani u zvaničnim izvještajima ove jedinice. Evo naprimjer samo malog odlomka iz operacijskog dnevnika 3. brigade Gorske garde:

«Utorak, 11. aprila 1944.god. kišovito, selo Dubana:…Danas u selu Dubani streljano šest lica komunističkih jataka i zapaljene su dve kuće komunističkih jataka…
Sreda, 12. aprila 1944.g. …Danas u Senaji streljani komunistički jataci i to : Spasoje i žena mu Natalija…
Četvrtak, 13. april 1944. Dubana-Vlaška…U samu zoru, oko 2 časa, krenula je brigada za s. Dubanu radi blokiranja ovog sela zbog hvatanja komunista. Pri polasku streljali su četiri komunistička jataka…
Četvrtak, 20. april 1944.godine. Vlaška: Sa 1.,2. i 4. bataljonom oko 4 časa blokirano selo Vlaška i izvršen pretres sela. Pretres sela trajao je do 8 časova, a posle toga pred zborom seljaka likvidiran je Tihomir Avramović iz Vlaške, komunistički jatak, koji je ranije bio aktivan komunista…
Četvrtak 22. juni 1944.god. M. Požarevac…Otišli smo u Mali Požarevac i ručali. Za to vreme došao je komandant Gročanske brigade i doneo spisak sumnjivih lica iz M. Požarevca Na osnovu tih podataka streljano je u M. Požarevcu 12 lica koji su bili sumnjivi kao komunisti. Streljanje je izvršila jurišna brigada.
Ponedeljak, 26. juna 1944.god.Vlaška: Danas je izvršen pretres terena Dubana-Barovnice…Pre polaska iz Dubane streljali smo trojicu uhvaćenih komunista. Streljan je i Milivoje Obradović iz Dubane, koji je pobegao iz jurišne brigade.»
Gorska garda je zajedno sa jedinicama Avalskog i Smederevskog korpusa učestvovala u stravičnom pokolju civila u selu Drugovcu 29. aprila 1944. kada je ubijeno 73 ljudi.

Kolika je bila razularenost i ostvrljenost Gorske garde možda se najbolje vidi iz izvještaja četničke inspekcije upućenog Draži Mihailoviću pod naslovom «Postupci i rad pojedinih starešina 4. brigade Gorske garde u srezu kosmajskom». Tu se o pojedinim komandantima pored ostalog kaže i ovo:

«Komandant 2. bataljona 4. brigade GG potporučnik Milivoje Nikolić prevazišao je sve svojim postupcima. Batinati, prebiti, preklati i ubiti su mu najomiljeniji izrazi a sprovođenje istih u delo najslađi posao. Isti komandant je čak izvršio i delo ubistva nad sveštenikom s. Stojnika, Vladetom Popovićem, ocem četvoro dece.

Komandir čete u 2. bataljonu 4. brigade GG. narednik Nikolić Petar ide tako daleko u svom prostakluku da otvoreno nasrće na ženski svet, dok nezaštićeni roditelji pribegavaju raznim trikovima da bi spasli svoju decu.

Komandir čete u 2. bataljonu Kalezić, duševno bolestan, isprebijao je kundakom mobilisanog mladića iz s. Nemenikuća samo zato što ovaj nije umeo da trenutno zauzme mesto u streljačkom stroju u borbi sa partizanima u s. V. Ivanča. Mladić je od zadobijenih povreda i umro. Brat ubijenog nalazi se sada u našim jedinicama koje se bore na Drini.

Bivši komandant mesta s. Nemenikuća i sadašnji komandir posadne čete Ljubomir Jovanović «Šakal» moralna je nakaza koja, pod pokroviteljstvom komandanta drugog bataljona Nikolića, teroriše narod …»

A evo i jednog rukom pisanog Kalabićevog pisma jednom od njegovih komandanata, datiranog 24.aprila 1944:

«Dragi…( nečitko-op.E.Č. ) Za kazne komunista molim te dobro tu stvar proveri, ispitaj još bar 3 čoveka za sve ljude koji treba da se zakolju. Pitaj Peru Miletića, Stevana Bezarovca i Živorada Pejića pa ako oni kažu da su krivi kao komunisti onda najviše zakoljite u Jasenici 3, Papučke 2, Garić 2, Grabovica 2…Želim iskreno da praznik Hristovog vaskrsenja dočekate svi zdravi. Pozdravi mi sve a tebe najviše pozdravlja tvoj Čika Pera ( «Čika Pera» je bio Kalabićev nadimak-op.E.Č. )»

Nikola Kalabić je u jesen 1943. primio delegaciju savezničkih oficira na njihovom inspekcijskom putovanju kroz Srbiju. Niko od ovih oficira vjerovatno nije znao da je Kalabić samo nekoliko dana ranije završio svoj kapitalni izdajnički posao. Naime, Kalabić je 27. novembra 1943. u selu Gujačiću kod Valjeva sklopio pismeni sporazum sa njemačkim okupatorima. Sa njemačke strane sporazum je potpisao predstavnik Glavnog Vojnog Zapovjednika za Jugoistok konjički kapetan princ von Wrede, a sa četničke Kalabić i, u ime pukovnika Jevrema Simića-«Drške», poručnik Mijatović. Sporazumom Nijemci daju Kalabiću i Simiću veliko područje zapadne i centralne Srbije za nesmetanu borbu protiv partizana, a u slučaju većih operacija staviće svoje odrede pod njemačku komandu. Sporazum se zaključuje riječima:

«U cilju da se obezbedi što bolja saradnja jedna će nemačka misija za vezu biti ustanovljena pri glavnom štabu kapetana Kalabića što je moguće pre. Četnički odredi kapetana Kalabića u gore navedenoj oblasti dobiće vojne instrukcije od nemačke vojske prema potrebama vojne situacije.
Odluke ovog ugovora će ostati tajne.

Uzajamna pomoć davaće se na propagandnom polju radi vođenja rata protiv komunista.»
Svoje veze sa srpskim kvislinzima Kalabić je održavao preko Nedićevog šefa policije i svog bliskog prijatelja Dragog Jovanovića. U ljeto 1942. Kalabić je došao u Beograd i sastao se sa Jovanovićem na njegovom radnom mjestu, u prostorijama beogradske opštine. Kasnije su se sastajali u Šatornji, Topoli, Aranđelovcu, banji Selters kod Mladenovca, kod Ralje, u Ražani i Pranjanima. Na ovim sastancima su međusobno razmjenjivali informacije i ugovarali pomoć koju Jovanović treba da da četnicima. Kalabić je bio i jedan od inicijatora sastanka između Draže Mihailovića i Milana Nedića u avgustu 1944., koji je organizovao Jovanović ( više o ovom sastanku vidjeti pod «Dragi Jovanović» ).

Pripremajući se za finalni okršaj sa partizanima, Draža Mihailović je u proljeće 1944. pristupio reorganizaciji svoje vojne sile. Tako je 27. maja 1944. naredio formiranje Četvrte grupe jurišnih korpusa, u čiji sastav je ušla i Kalabićeva Gorska garda. Za komandanta ove grupe korpusa postavljen je major Dragoslav Račić, dotadašnji komandant Cersko-majevičke grupe korpusa, a za načelnika štaba kapetan Neško Nedić, do tada komandant Valjevskog četničkog korpusa. Početkom jula 1944. Četvrta grupa jurišnih korpusa upućena je u rejon Toplice i Jablanice u južnoj Srbiji, kao pomoć Rasinsko-topličkoj grupi korpusa pod komandom Dragutina Keserovića, koja je vodila teške borbe protiv jedinica 2. i 5. divizije NOVJ koje su na tom području prodrle u Srbiju. Nakon združene četničko-njemačko-bugarske kontraofanzive, ove snage NOVJ bile su prinuđene da se vrate u Sandžak.

U vrijeme odlučujuće bitke za Srbiju u jesen 1944., nakon katastrofalnih poraza četnika od strane jedinica NOVJ, četnički komandanti sazvali su 21. oktobra 1944. konferenciju u Ivanjici, kojoj je prisustvovao i Nikola Kalabić. Na ovom sastanku odlučeno je da se četničke snage povlače kroz Sandžak u Bosnu, gdje se već nalazio Draža Mihailović koji je već početkom septembra pobjegao iz Srbije. Prilikom povlačenja kroz Sandžak jedinice Gorske garde vodile su teške borbe sa partizanima kod Prijepolja i Pljevalja pri čemu su gotovo ostale bez municije, što je prinudilo Nikolu Kalabića da po dolasku u okolinu Goražda uputi zvaničan pismeni zahtjev lokalnom njemačkom komandantu da ga pomogne u municiji. U svom zahtjevu Kalabić naglašava:
«Kako Gorska garda Nj.V. kralja Petra II ni jednom prilikom nije napadala nemačku vojsku iza busija i zaseda, nego se uvek samo borila protiv najvećih zlotvora celog sveta-komunista, to bi u našem zajedničkom interesu bilo dobro da nas pomognete u puščanoj, mitraljeskoj i bacačkoj municiji, te kako bi mogli produžiti našu borbu do konačog uništenja komunista.»

Kalabić se sa svojim jedinicama uspio probiti u rejon Trebave u sjeveroistočnoj Bosni, gdje se priključio glavnini četničkih snaga na čelu sa Dražom Mihailovićem. 13. aprila 1945. uslijedilo je Mihailovićevo naređenje za pokret ovih snaga, jačine oko 10 000 ljudi, prema Srbiji, ali ne direktno na istok, već u širokom zaobilaznom luku do područja južno od Foče, gdje su namjeravali preći Drinu, otprilike na istom mjestu na kome je glavnina partizanskih snaga prešla dvije godine ranije nakon bitke na Neretvi i teškog poraza četnika. Četnici su stigli na domak cilja, do Zelengore, koja je postala njihova grobnica. Uništeni su koncentričnim napadima snaga NOVJ sa zemlje i iz zraka, u periodu 10.-13. maja 1945. Nikola Kalabić bio je jedan od svega nekoliko četničkih komandanata koji su se izvukli iz pakla na Zelengori. U povlačenju se kod sela Zakmura kod Foče nakratko sastao sa Dražom Mihailovićem i dogovorili su se da Kalabić pređe u Srbiju, dok će Mihailović još neko vrijeme ostati u Bosni, da pokuša prikupiti preostale snage. Nakon toga Kalabić se, sa ostacima svoje garde, prebacio preko Drine i preko Zlatibora stigao u svoj stari kraj, u oblast Valjeva.

U to vrijeme OZNA je kovala planove za hvatanje Draže Mihailovića. Potpuno neočekivano, kao ključna ličnost u tim kombinacijama u prvi plan je uskočio Nikola Kalabić. Evo kako se sve odigralo.

U jesen 1945. jedan oficir OZNE za Srbiju, predstavljajući se kao delegat «beogradske četničke organizacije» stupio je u kontakt sa četničkim komandantom valjevskog okruga Milićem Boškovićem. Nakon nekoliko sastanaka s njim, «delegat» je od boškovića tržio da ga poveže sa četničkim potporučnikom Dragišom Blagojevićem za kojeg je OZNA znala da je bio Mihailovićev pratilac i da se sada krije u oblasti Valjeva. Plan je bio da se pokuša od Blagojevića doznati sadašnje mjesto Mihailovićevog boravka. Nakon dužeg ubjeđivanja, «delegat» je najzad nagovorio Boškovića i ovaj ga je 6. novembra 1945. odveo u jednu šumu u blizini Struganika, gdje se sastao sa Dragišom Blagojevićem. Blagojević je ispričao «delegatu» da se Mihailović, koji je u septembru 1945. uspio preći Drinu, ponovo vratio u Bosnu, najvjerovatnije u višegradski kraj pod okrilje majora Dragiše Vasiljevića, bivšeg komandanta Višegradske četničke brigade. Blagojević je još napomenuo da on ima mogućnost da se preko jedne udovice iz Veljeg Luga kod Višegrada poveže sa Vasiljevićem. Na rastanku su se «delegat» i Blagojević dogovorili da se nađu ponovo 12. novembra kraj puta Mionica-Brežđe. Na ovaj drugi sastanak «delegat» je četnicima donio neke stvari kao poklon «beogradske četničke komande» a sa sobom je nazad u Beograd poveo jednog četničkog radio-telegrafistu. Na rastanku je Blagojević diskretno saopštio «delegatu» da je Nikola Kalabić izrazio želju da se sastane sa njim.

Zadovoljan smještajem u Beogradu, radio telegrafista je uputio preko jataka četnicima pismo puno hvale na račun «beogradske četničke komande». Ovo pismo dospjelo je u ruke Kalabiću i učvrstilo ga u namjeri da se sastane sa «delegatom». Na slijedeći sastanak, 22. novembra, «delegat» je poveo jednog bivšeg Kalabićevog četnika koji je sada radio za OZNU. «Delegat» je sa sobom ponio i dva pisma «beogradske četničke komande» upućena Kalabiću i Mihailoviću. Četnici su njega i njegovog pratioca odveli do jedne usamljene kuće blizu sela Paštrići, gdje se najzad sastao sa bivšim komandantom sada nepostojeće Gorske garde Nikolom Kalabićem. Nakon dužeg razgovora Kalabić je oduševljeno prihvatio prijedlog «delegata» da ga snabdije lažnim ispravama i prebaci u Beograd. Kalabić je potom uputio «delegata» i Blagojevića da odu u Velji Lug i odnesu onoj udovici pismo «beogradske komande» za Mihailovića, kojem je Kalabić priložio i svoje pismo. Nakon što su ovo obavili i nakon nekoliko dana se vratili u Velji Lug, «delegat» i Blagojević su obaviješteni od udovice da je Dragiša Vasiljević nepovjerljiv u pogledu izvora pisama. Ostavivši udovici još jedno pismo za Vasiljevića, njih dvojica su se vratili u Beograd. Dva dana kasnije Kalabić je poslao «delegatu» kurira sa porukom da na već dogovoreni sastanak 29. novembra povede sa sobom i jednog američkog oficira iz američke ambasade. Za ovu ličnost izabran je jedan agent OZNE koji je znao engleski i on i «delegat» su 29. novembra stigli na ugovoreno mjesto, ali se Kalabić nije pojavio. Već sutradan poslao je «delegatu» pouku da želi ponovni sastanak sa njim. 5. decembra 1945. «delegat», «Amerikanac» i Kalabićev kurir izašli su iz džipa u blizini Valjeva i pješke se zaputili kroz snijeg do jedne usamljene kuće u brdima, gdje ih je čekao Nikola Kalabić sa oko 30 svojih četnika. Nakon razgovora sa «Amerikancem» Kalabić je saopštio svima prisutnima da još iste noći odlazi sa «delegatom» i «Amerikancem» u Beograd, u «beogradsku četničku komandu» a odatle, uz pomoć «Amerikanca», u inostranstvo. Ovo je izazvalo buru negodovanja među četnicima, koji su sumnjali da je u pitanju klopka. Nastala je teška i žučna rasparava i izgledalo je da će čitav plan OZNE pasti u vodu. Ipak, Kalabić je ostao nepokolebljiv. Nešto prije ponoći ukrcao se u džip sa «delegatom» i «Amerikancem» kao i svojim stalnim pratiocem, Dragoslavom Milosavljevićem-«Čerčilom» i kola su krenula prema Beogradu. Džip se zaustavio ispred jedne kuće u ulici Bože Jankovića na Voždovcu, u kojoj su već čekali predstavnici «četničke vrhovne komande», naravno, oficiri OZNE.

Kako bi ga mogli iskoristiti u operaciji hvatanja Mihailovića, Kalabić je morao biti savladan bez upotrebe vatrenog oružja i pretjerane upotrebe sile, jer bi eventualnim ranjavanjem ili čak pogibijom Kalabića, sve kombinacije sa njim pale u vodu. Kada je Kalabić prilično nepovjerljivo ušao u kuću i sjeo za sto držeći u jednoj ruci odšarafljenu bombu a u drugoj pištolj, dok je Čerčil držao repetiranu mašinku, operativcima OZNE se činilo da je pred njima nemoguća misija. Da bi razbili napetu atmosferu ponudili su Kalabića i Čerčila kafom i rakijom i počeli im pričati o raznim operacijama koje oni, «beogradska četnička organizacija», izvode po čitavom Beogradu. Najzad je stigla i večera uz koju su na sto iznesene velike količine žestokih pića. Oficiri OZNE morali su i sami da piju, da ne bi izazvali sumnju, i bili su gotovo već pijani, dok je Kalabić, sada potpuno raskravljen uvjerenjem da se nalazi na sigurnom, salijevao čašu za čašom. Naviknut na alkohol, nije pokazivao znake pijanstva pa se činilo da su stvari ponovo krenule u neželjenom pravcu. Ipak, u neko doba noći je zadrijemao, opružio se na kauč u sobi u kojoj su jeli i zaspao. Operativci OZNE najprije su se riješili Čerčila, a razoružali zaspalog Kalabića, ali kad su pokušali da mu stave lisice na ruke, on se probudio i počeo da se bori ludački, kao uhvaćena zvijer. Operativcima OZNE ipak je uspjelo da ga savladaju ne ozlijedivši ga pritom. Komandant Gorske garde najzad je bio u rukama svojih najljućih neprijatelja. Time je završen tek prvi dio operacije hvatanja Draže Mihailovića. Drugi, ništa manje težak dio, tek je počinjao.

Kalabić je istog jutra suočen sa mozgovima cijele operacije, komandantom OZNE Slobodanom Penezićem-Krcunom i ministrom unutrašnjih poslova Aleksandrom Rankovićem. Oni su sada trebali da slome Kalabića i privole ga na saradnju bez upotrebe fizičke sile. Zato su mu odmah podastrli sve dokaze njegovih zločina i saradnje sa okupatorom i dali mu do znanja kakva ga sudbina čeka. Nakon nekoliko dana razmišljanja, Kalabić je pokušao da ucjenjuje Krcuna i Rankovića, tražeći da mu se u zamjenu za njegovu kooperativnost omogući da ode u inostranstvo. Komunistički funkcioneri su to odbili ali su mu po svemu sudeći ponudili sličan aranžman u granicama Jugoslavije. Kalabić je nakon ovoga pristao i moglo se pristupiti pripremama za hvatanje Draže Mihailovića. Za akciju je izabrano desetak najboljih operativaca OZNE, koji su za tu priliku pustili duge kose i brade i završili svojevrstan kurs, na kome ih je Nikola Kalabić upoznao sa četničkim ponašanjem, pozdravima, načinu izražavanja i običajima. Nakon toga ova ekipa se, predvođena Kalabićem, ukrcala u dva automobila i 19. januara 1946. krenula u pravcu Višegrada, u potragu za četničkim vođom.

Uz pomoć vodiča stigli su u selo Granje kod Višegrada, u kuću Budimira Gajića, lokalnog četničkog komandanta. Ništa ne sumnjajući, Gajićev otac se raspričao o svome sinu i ostalim četnicima koji su se krili u šumi, a sa kojima se pretpostavljalo da je i Draža Mihailović. Budimirov brat Marinko izjavio je da jedino njihov komšija Vitomir Ruso može da pronađe Budimira, pa je na Kalabićev zahtjev otišao po Rusa i doveo ga pred Kalabića i ostale. Kaalbić je dao Vitomiru pismo za Gajića u kome traži od njega da sa dovede u vezu sa Mihailovićem. Iste noći Vitomir je otišao do zemunice na Crnom vrhu gdje se krio Gajić. On je bio nepovjerljiv prema sadržaju pisma i dogovorio se sa Dragišom Vasiljevićem da ne obavještavaju Dražu o ovome, a Vitomiru Rusu rekao da sumnja da je to bio Kalabić i neka mu kaže da ga nije našao.

Kalabiću i prerušenim oficirima OZNE bilo je jasno da Ruso laže da nije našao Gajića, zato je Kalabić ostavio Gajićima svoju fotografiju i rekao da će se vratiti za sedam dana i da do tada obavezno pronađu Budimira. Sedam dana kasnije Kalabić se, ovog puta sa samo dva prerušena oficira OZNE, vratio u selo Granje i dao Vitomiru Rusu još jedno pismo i svoju sliku da ih odnese Gajiću. Ovo je kod grupe četnika u zemunici na Crnom vrhu pobudilo još veću sumnju pa su, ponovo ne obavijestivši Mihailovića ni o čemu, naredili Rusu da se ne vraća kući jer je u pitanju klopka. Ruso je ipak svratio do jednog drugog Gajićevog jataka i rekao mu da ode do Kalabića i kaže mu da ponovo nije našao Gajića. Kad je ovo čuo Kalabić je ovom jataku dao još jedno pismo za Dražu u kome ga obavještava da se vraća u Srbiju i da će na proljeće ponovo navratiti u višegradski kraj. Izgledi za uspjeh akcije ponovo su svedeni na minimum.
Četnici su odmah po Rusovom odlasku napustili zemunicu na Crnom vrhu i uputili se u selo Repuševiće kod Mila Kneževića. Tu su u blizini Kneževićeve kuće iskopali dva skloništa, jedno za Dražu i Vasiljevića a drugo za ostale.

Grupa oficira OZNE na čelu sa Kalabićem krenula je ponovo 6. marta 1946. u višegradski kraj, bez velikih nada u uspjeh. Pješice su se zaputili po selima višegradskog kraja, od jednog do drugog jataka i sreća im se najzad osmjehnula. Uveče 11. marta najzad su se u selu Ravanci sastali sa Budimirom Gajićem i Blagojem Kovačem, kojeg je Draža poslao jer je Kovač lično poznavao Kalabića. Nakon srdačnog susreta sa Kalabićem i njegovim pratiocima, Gajić je poslao Mihailoviću u Repuševiće poruku da je to zaista Kalabić. Mihailović je najzad odlučio da se sastane sa Kalabićem i poručio Gajiću da dovede Kalabića i njegove pratioce u Repuševiće. U noći 12. marta Draža Mihailović se najzad sastao sa Nikolom Kalabićem u kući Mila Kneževića u Repuševićima. Mihailović, Kalabić, Vasiljević, Gajić i jedan od prerušenih oficira OZNE povukli su se u jednu sobu na dogovor. Ostali su čekali u drugom dijelu kuće. Pred kućom su stajala tri stražara, i to jedan četnik i dva Kalabićeva pratioca. Kalabić je uspio nagovoriti Dražu i ostale četnike da svi pođu zajedno u Srbiju i pridruže se njihovoj «braći» u «slobodnim srpskim planinama». Dogovoreno je da krenu još iste noći podijeljeni u dvije grupe: u jednoj su trebali da budu Draža, Kalabić, Vasiljević, još tri četnika i svi Kalabićevi pratioci. Druga grupa na čelu sa Budimirom Gajićem trebala je krenuti u drugom pravcu da bi zaveli eventualni potjeru, pa bi se obje grupe sastale ujutro u mjestu Brezovac i odatle nastavile zajedno za Srbiju. Nakon dogovora obje grupe su krenule u određenim pravcima.

Kada je grupa u kojoj su bili Mihailović i Kalabić stigla do jednog mjesta blizu ceste Dobrun-Priboj, gdje ih je trebala čekati zasjeda, Kalabić je dao znak za početak akcije. Prerušeni oficiri OZNE su, prije nego što je iko uspio da shvati o čemu se radi, ubili Vasiljevića i dva četnika. Treći četnik, koji je išao na čelu kao vodič, bio je samo ranjen i uspio je pobjeći. Draža Mihailović je bačen na zemlju i vezan a potom pod jakom oružanom pratnjom sproveden do džipa OZNE koji je čekao u blizini i kojim je Mihailović, bez zaustavljanja, još iste noći odvezen u Beograd, u Centralni zatvor. Istog tog jutra, 13. marta 1946., Aleksandar Ranković je poslao Titu, koji se tada nalazio u službenoj posjeti Poljskoj, trijumfalnu vijest da je njegov najljući protivnik uhvaćen. Ranković je takođe bio prvi koji je senzacionalnu vijest saopštio javnosti, na zasjedanju jugoslovenskog parlamenta 27. marta 1946. Sve pojedinosti o Mihailovićevom hapšenju puštene su u javnost tek 1962. godine.

Što se tiče Nikole Kalabića, njegova sudbina poslije Mihailovićevog hvatanja prilično je nejasna. Komunističke vlasti su godinama forsirale priču kako je Kalabić ubijen na ulicama Beograda u po bijela dana od strane čovjeka čija je porodica stradala od ruku Kalabićevih četnika. Tek 1974. Aleksandar Ranković je u jednom intervjuu priznao šta se zaista desilo sa Kalabićem. Prema Rankoviću, komunističke vlasti ispunile su obećanje dato Kalabiću da će mu oprostiti sve grijehe zbog uloge u hvatanju Mihailovića, pa mu je promijenjen identitet i poslan je da živi negdje u Bosnu, gdje ga niko nije poznavao. Međutim, nastavio je po starom, počeo je ponovo da pije i priča naokolo koješta i postojala je opasnost da otkrije svoj pravi identitet, pa su komunisti odlučili da ga zauvijek ućutkaju. Gdje i kako je ubijen Nikola Kalabić i šta je učinjeno sa njegovim posmrtnim ostacima ostalo je, vjerovatno zauvijek, obavijeno velom tajne.

I još za kraj samo da napomenem da je četnička propaganda u zadnjih deset godina uložila velike napore da biografiju Nikole Kalabića očisti od «spornih» detalja, prije svega od njegove uloge u Mihailovićevom hapšenju. Kreirana je čitava jedna virtualna stvarnost, u kojoj je, recimo, Kalabić ubijen još u decembru 1945., i još niz nebuloza i neargumentiranih i proizvoljnih konstrukcija. Ti pokušaji su toliko providni da ne zaslužuju da se njima detaljnije bavimo. Spominjem ih ovdje samo «for the record», da se zna da sam i to imao u vidu.

Napomena:Kako je uhvacen Draza Mihajlovic nakon izdaje N.Kalabica svojevremeno je snimljen i igrani film. Najvjerovatnije je da se i danas moze negdje naci i pogledati.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#35 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Balkan je kopča koja drži svijet

Raspad Jugoslavije je trijumf mentaliteta formiranog pod Turcima. Prevladala je želja da se bude ostavljen u vlastitoj klaustrofobičnoj ljušturi nacionalističkog masturbiranja
Piše: DAMIR PILIĆ

Image

Dr. Ferid Muhić, makedonski filozof i pjesnik bošnjačkog porijekla, rođen je 1943. u selu Mahoje u srednjoj Bosni, ali već 50 godina živi u Skoplju, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta ‘Ćiril i Metod’ predaje novovjeku i suvremenu filozofiju, te filozofsku antropologiju i filozofiju politike. Gostujući je profesor na više američkih, europskih i azijskih sveučilišta te savjetnik predsjednika Republike Makedonije.

Ovaj strastveni planinar ispenjao je sve najviše vrhove Balkana: u Makedoniji iznad 1000 metara, u ostalim zemljama bivše Jugoslavije iznad 1500 metara, a u drugim balkanskim državama iznad 2000 metara. Prije rata svakoga je ljeta pješice odlazio u svoje rodno selo – bez vreće za spavanje, samo s nožem i čuturicom vode - a tih 710 km od Skoplja od Mahoja obično je prevaljivao u devet dana.

Uz 20-ak filozofskih djela, dr. Muhić je objavio i više knjiga poezije te monografiju o šarplanincima. Zovu ga ‘makedonskim Nietzscheom’, ‘bosanskim Platonom’ i ‘Akademijom koja hoda’.


Koje su, po Vama, granice Balkana?
- Treba govoriti o dva Balkana. Geografski, Balkan je sa sjevera omeđen izvorištem rijeke Save, odnosno masivom Triglava, cijelim tokom Save do ušća u Dunav, i na koncu, Dunavom do njegove delte u Crno more; zapadna i južna granica obuhvaća Istru, Dalmaciju s otočjem, obalu Albanije i Grčke, uključujući sve otoke s Kretom, Peloponez, a na sjeveroistoku kontinentalni rub s trozupcem Halkidiki, do Bospora, i onda istok s turskim i bugarskim dijelovima Crnog mora. Kulturna mapa Balkana je, pak, znatno veća te obuhvaća i južne dijelove Mađarske i Rumunjske te čitav primorski pojas zapadnih dijelova Turske, odnosno Male Azije.

Spada li i Hrvatska na Balkan?
- Geografski, u dijelovima južno od rijeke Save. Kulturno, na cijelom teritoriju.

Koje su glavne sličnosti i razlike balkanskih zemalja?
- Glavne sličnosti su prošlost, jedinstvo teritorija i sposobnosti ljudi. Glavne razlike su odnos prema toj prošlosti, vizija i realne perspektive u budućnosti i stupanj autonomije kulturne svijesti.

Kakva vam je prva asocijacija na riječ ‘Balkan’?
- Filozofska, svakako. I još: izravna asocijacija na nevjerojatne vidike dok jezdih planinama kakvih zaista nigdje nema. Baš po ljudskoj mjeri. Mislim na činjenicu da smo stigli samo do onog vrha na koji smo stigli ili mogli stići sami, dakle isključivo svojom snagom. Šerpasi, nosači, džipovi, avioni i helikopteri, ekspedicije – sve je to argument optužbe protiv naše tvrdnje da smo do nekog vrha stigli. Od vrha Musala (2925 m), preko El Tepe – Vihren (2915), Olimpa (2917) do Triglava (2864), ne vjerujem da je ostao ijedan vrh na Balkanu iznad 2000 metara s kojim nisam podijelio svoj zanos, radost - i zašto da ne!? – svoj ponos. Samo Šar-planina ima 28 vrhova iznad 2500 metara, tako da možete zamisliti koliko sam se mnogo družio sa zelenim brdima balkanskim!

Doživljavate li Balkan kroz Krležinu ‘balkansku krčmu’?
- Nikako! Znate, u svakoj krčmi se pijanči, a u krčmama divljeg Zapada, kada bi se ‘pogasila svjetla’, sijevali su ne samo noževi nego su grmjeli i revolveri. Kod Krleže je to literarna figura.

Kako tumačite da je Balkan danas sinonim za zaostajanje za zapadnom civilizacijom, čije je ishodište upravo na Balkanu (stara Grčka)? Gdje je izgubljena ta civilizacijsku prednost?
- Za ovaj civilizacijski pad može se navesti mnogo razloga, a da pritom svi zvuče uvjerljivo i faktografski argumentirano. Ipak, vrijedi se upitati: kako je Kina izgubila svoju civilizacijsku prednost? Ili Indija? Perzija? Drevni Egipat? Hetiti i Asirci? I koliko traje sadašnja civilizacijska superiornost najrazvijenijih država? Hoću li pretjerati ako kažem 50 godina? Koliko još treba da se dostigne vrijeme trajanja civilizacijske superiornosti Inka, Maja, Azteka? To vam je ipak tako, što god argumenti sugerirali: duga prošlost, kratka budućnost! Posljednjeg dana svog života čovjek ima najveću zalihu prošlosti i najkraći ostatak budućnosti. Civilizacije imaju svoj rok trajanja. Rekao bih da se taj rok znatno skraćuje kako vrijeme prolazi. Najveća država na svijetu svih vremena, mislim na SSSR, nije potrajala ni koliko malo duži ljudski život: oko 70 godina.

Što je Titova Jugoslavija donijela ili oduzela Balkanu?
- Donijela je ideju zajedništva. SFR Jugoslavija je bila neka vrsta preuranjene najave EU-a. Raspad Jugoslavije, koliko god izgledalo paradoksalno, zapravo je rezidualni trijumf mentaliteta formiranog kroz stoljeća osmanlijske vlasti.

Možete li to malo objasniti?
- Prevladala je želja da se bude ‘ostavljen na miru’, u vlastitoj klaustrofobičnoj ljušturi nacionalističkog masturbiranja. Ideja je jasna: EU će biti naša ‘target opcija’ – naša buduća ‘Sublimna Porta’, a mi ćemo svak na svom bunjištu činiti što god nam je drago. Nesporazume koje je prije rješavao Istanbul sada će rješavati Bruxelles. Raspad te i takve Jugoslavije je pobjeda ‘jugo-hijena’ nad ‘jugo-nostalgičarima’. Poraz te Jugoslavije Balkanu je zadugo, ako ne i definitivno, izbrisao misao o regionalnom identitetu i perspektive njegova prerastanja u politički suveren i zreo subjekt. Balkan je danas prostor s desetak adolescenata koje treba odgojiti, dovesti u red i osposobiti za izvršenje zadataka koje odgojitelji planiraju za njih. Nasljednici kraljeva postali su epigoni.


Koje su Vam najpozitivnije i negativnije osobine Balkana?
- Danas su od pozitivnih kvaliteta preostali virulentnost, vitalnost, penetrantnost, inicijativa. Od negativnih, umnožili su se poroci sado-mazohizma, sebičnosti, beskrupuloznosti, etičkog nihilizma, i posebno, totalni slom regionalnog samopoštovanja, integriteta i samosvijesti.

Image

Koji bi, po Vama, bio glavni grad Balkana?
- Bez dvojbe: Istanbul.

Jednom ste izjavili da ljudska duša ima oblik poluotoka, a da najljepša ljudska duša ima oblik Balkanskog poluotoka?
- Duša je kao ptica: voli letjeti, ali hoće i da se spusti, a kontinent je suviše velik - nema jasnog obzorja, nema granice. Kontinent je depresivan; potiče agresivnost. Otok je skučen, pogoduje klaustrofobiji, histeričnim ispadima i melankoliji. Ali peninsula, dragi moji – ona vas drži na čvrstom; to je grana za onu pticu u vama, a ustremljena je u beskraj pučine: žudnji svakoj hrana, smjelosti najhrabrijeg izazov. Nije slučajno što je Europa civilizacijski i kulturno nedvojbeno najaktivnija regija svijeta.

Zašto je to tako?
- Jer ima tri peninsule! I još kakve!? Iberijsku, Apeninsku i Balkansku. I nije čudo što je svaka od njih obilježila zlatnim pečatom svoje povelje u povijesti kulture, politike i znanosti. Prilog peninsula kontinentalnoj Europi mnogostruko je veći nego doprinos Europe peninsulama! Pa opet, veliko je naslijeđe Iberije, neizbrisivi su utjecaji Apenina, ali doprinosu Balkana nema premca!

Po čemu?
- Narod djelomično određuje svoju povijest, pozicija uveliko određuje narod. Iberija i Apenini su gotovo otoci. Zatvoreni Pirinejima i Alpama, gdje planinski zid funkcionira kao morska pučina, Iberija i Italija mogle su razviti formulu ‘jedna zemlja, jedan narod, jedna vjera’. Bliskost Portugalaca i Španjolaca veća je od njihovih razlika, kao što je lako bilo i strpati sve Apenince u jedan narod kad im je zemlja kao čizma! Ali Balkan!? Tamo gdje je kod njih zid planina, na Balkanu je pitoma Panonija, 1120 kilometara otvorenih kao ruke za zagrljaj. Tko je prolazio, zastao je. Tko je zastao, odazvao se. Tko se odazvao – ostao je. Oni koji su posljednji došli na Balkan, dakle Turci, stigli su 500 godina prije nego je Kolumbo bacio sidro u kubanske vode. Balkan je s pravom postao i s istim pravom je nazvan – CATENA MUNDI! Kopča, fibula, šnala, alka koja drži svijet! Europa, Azija i Afrika - Egipat, preko Krete - tu su se sreli, izmiješali, amalgamirali. Na Balkanu je duša našla sve za čime žudi, sve što njoj treba.

Često ističete da je Balkan jedna od posljednjih oaza vitaliteta i iskonske prirode u svijetu, što neki smatraju desničarskim konceptom: tzv. ‘premoć zaostalosti’?
- Tko govori o premoći, desničar je! Tko govori o zaostalosti, i on je desničar! I tko govori o napretku, i on je desničar! Svaka koncepcija ortolinearnosti – dakle pravolinijskog razvitka - u biti je duboko desničarska. I to u najgorem smislu! U ovom svijetu nitko nije zaostao, jer nitko nije naprijed. Postoje razlike – u to se ne može imati ni najmanje sumnje. Ali razlika još nije ni ‘naprijed’, ni ‘nazad’. Slon je mnogo puta veći od mrava, ali mrav nije ‘zaostali slon’: on ne treba postati slonom, niti je slon ‘napredni mrav’.

Može primjer iz ljudskog svijeta?
- Ne može se dovesti u pitanje istina da SAD nije ‘napredniji’ od neke autohtone plemenske mikro-zajednice s Bornea. Naime, ta zajednica od stotinjak ljudi, koja već tisućama godina živi svojim životom u džunglama Bornea, nije tercijarni relikt sadašnjeg SAD-a, niti retrogradna projekcija klice iz koje se treba razviti neki budući SAD. Njih ne dijele ni mileniji, ni epohe: ovi svjetovi su suvremenici, u svakom smislu te riječi. To su jednostavno dva svijeta koji žive svojim životom.

Gdje je tu Balkan?
- U tom smislu, Balkan koji sebe mjeri prema nekom drugom predstavlja fundamentalni filozofski nesporazum! Tu na djelu nisu procjene i usporedbe, već kategorije kvalificiranja i diskvalificiranja. Kao povijesne mjere, ovakve usporedbe ne samo što ne dolikuju dignitetu ljudi, već su izravno motivirane kolonijalističkim mentalitetom i ambicijom za supremacijom. Balkan jednostavno jest Balkan: ni bolji, ali ni gori od bilo kojeg drugog dijela svijeta. Ipak - različit, svoj, upravo kao bilo koji drugi dio svijeta. Uz sve njihove ekonomske, tehnološke, vojne, političke i ideološke razlike, ni jedno društvo nije ni ‘razvijenije’, ali ni ‘zaostalije’ od bilo kojeg drugog društva. Koliko god vam bio visok otac, vi morate sami dorasti do svoje visine.

Jedna od rijetkih stvari gdje su se svi moji balkanski sugovornici složili jest da je na Balkanu najgora srpska politika, a neki čak tvrde da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela, jer Srbija ima imperijalne ambicije. Što vi mislite?
- Kada se povukao Osmanlijski Imperij kao opći hegemon, otvorilo se pitanje lokalne hegemonije. Po mnogo čemu, Srbi su sebe vidjeli kao legitimne nasljednike, dakle nove hegemone. Jugoslavija bez Srbije ne bi uspjela, jer bi onda, po istoj logici, netko drugi preuzeo na sebe ulogu Srbije. Pogledajte bilo koju novonastalu državu na tlu Balkana: zar dominantna nacija ne promovira sebe u ‘Srbiju’ za sve ostale nacije?

Kako će ratovi iz 90-ih utjecati na budućnost Balkana?
- Sve manje. Već se zaboravlja i što je bilo i tko je agresor, a tko žrtva. Kad se zaboravilo tko su bili partizani, a tko četnici i ustaše, zaboravit će se mnogo brže i pokolji -namjerno mijenjam riječ ‘ratovi’ iz vašeg pitanja - iz 90-tih. Mnogi srpski i hrvatski antifašisti sjedili su u prvim redovima na otkrivanju spomenika četnicima i ustašama.


Jesu li na Balkanu okončani svi ratovi koji su se ‘trebali’ dogoditi?
- S pravom ste ono ‘trebali’ stavili u navodnike. Nijedan rat se nije trebao dogoditi, jer jednostavno rečeno, nije prirodna pojava, i utoliko nijedan nema nikakav uzrok. Ali svaki rat ima svoj razlog, ima nekakav motiv. Utoliko što nemaju nikada svoj ‘uzrok’, ratovi nisu ni nužni, ni neizbježni. Bojim se da na Balkanu još nisu iscrpljeni ni svi motivi, ni svi razlozi, i da se stoga negdje snuju nove horde.

Image

Što priznanje Kosova znači za budućnost Balkana?
- Ključnu promjenu. Neka forma ujedinjenja Albanaca na Balkanu je gotovo neumitna i neupitna. Sporna je agenda i satnica. Kao arbitar koji je i etnički i jezički i kulturno nepristran, Albanci mogu postati ključni faktor mira na Balkanu. Kao oponent, iz istih razloga, mogli bi ujediniti ostale protiv sebe i postati ona ‘jabuka razdora’. U realnosti, oni će zadugo biti primarno zabavljeni svojom pričom i utoliko će biti naglašeno pozitivan ili neutralan faktor.

Što će biti s odnosima između balkanskih naroda i zemalja kad svi uđu u EU?
- Vrlo daleka perspektiva, bojim se. Nije isključeno da se EU raspadne prije nego uključi sve države kontinenta. Isuviše je visok stupanj diskrecijskih prava da bi se to moglo prognozirati. Sjetimo se da klubovi iz Izraela, udaljenog par tisuća km od EU-a, igraju u europskim ligama, ali ne i klubovi npr. Maroka, koji je od EU-a udaljen pola sata dobrog plivanja preko Gibraltara! Ako hipotetički uzmemo da je proces kompletiran, bit će manje problema, jer će se isključiti kompetitivni moment oko uključivanja u EU.

Koliko Vas osobno definira činjenica da potječete s Balkana?
- Veoma mnogo. Mada, u biti sebe smatram autohtonim žiteljem svijeta. Veoma bih se iznenadio kad bi me neki Eskim na Grenlandu pitao što ja tu tražim. Ja sam, podjednako kao i bilo tko drugi, stanovnik ovoga svijeta. Moje lice oblikovao je Kozmos. Ali, crte su mi balkanske!

Bosna kao Amerika
Što bi trebalo poduzeti da vaša domovina porijekla, Bosna i Hercegovina, konačno zaživi kao država?
- Recept za BiH, kao i za bilo koju drugu državu s naglašeno multietničkim sastavom, jest jednostavan: slijediti model SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja. Ukratko: ukinuti organiziranje političkih partija po principu nacionalnosti! Bi li Obama pobijedio da je u SAD-u dozvoljeno organiziranje ‘crnačkih’ partija nasuprot partijama ‘žutih’ i ‘bijelih’? Lideri etničkih partija primarno odgovaraju vlastitom etnički profiliranom članstvu i stoga u prioritete nužno promoviraju pitanja te iste populacije. Nastupiti u ime interesa zajedničke države u takvim uvjetima politički je harakiri! Dakle, valja slijediti dobar primjer SAD-a, koji je i etnički, i rasno, i kulturno, i jezično, i vjerski, i kako god hoćete, najveća mješavina glasača u svijetu: Amerika im je dala jednu partiju, podijeljenu na dvije frakcije, demokrate i republikance, i neka glasaju!

Zašto svijet izbjegava takvo rješenje u Bosni?
- To je, ne znam iz kojih razloga, u Bosni onemogućeno upravo iz centara međunarodne zajednice. I tako – rješenja nema. Ni za BiH, ni za ostale iz regije. Bugarska, koja je to skinula s dnevnog reda suprotno preporukama EU-a, zabranivši makedonsku partiju ‘OMO Ilinden’ - platila je mandatnu kaznu od 5000 eura i ušla u EU!
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#36 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

NE PONAVLJAJTE NAŠE GREŠKE!
Ruski veterani Afganistana: Amerikanci će izgubiti rat baš kao i mi
Autor Marko Stričević
7.03.09.godine
Vecernji list

Image
Kolona sovjetskih oklopnih vozila u povlačenju

Povijest je zapisala da je 15. veljače 1989. godine general Boris Vsevolodovič Gromov bio posljednji sovjetski vojnik na tlu Afganistana. Nakon devet godina jalove okupacije, Crvena armija toga je dana izvlačila posljednje snage iz ratom razhmahnitale zemlje. Danas, u trenucima kada ured novog američkog predsjednika Baracka Obame, poslije osmogodišnje, sve jalovije okupacije tog istog Afganistana, najavljuje da će u njega poslati dodatnih 30.000 vojnika, u Rusiji se obilježava 20 godina od napuštanja sličnih, krvavo plaćenih planova. Poruke koje sovjetski veterani ovih dana šalju Amerikancima mogu se sažeti u jasan apel: Ne ponavljajte naše greške! Taj rat, na takav način, nećete dobiti...

Paralela ima sasvim dovoljno. Moskva je punu okupaciju gorštačke, plemenske države, razvedene među pustinjama i jedva prohodnim planinama u srcu Azije, započela 1980. godine, zbog straha od disperzije radikalnog islama iz Irana. Pritom nisu imali namjeru srušiti postojeći poredak u Afganistanu kao Amerikanci, već mu pomoći da se održi. Želeći zaštititi južne granice sovjetskog imperija od Homeinijeve Islamske revolucije, Kremlj je odlučio i vojno poduprijeti marksističku vladu u Kabulu. Istodobno, htjelo se osigurati da nakon svrgavanja proameričkog šaha i istjerivanja CIA-e iz Irana, Afganistan ne postane nova baza hladnoratovskog protivnika u srednjoj Aziji.

Image

Tinejdžerima na vukove
Godine 1985. novi sovjetski vođa Mihail Gorbačov, premda nesklon ratu, odlučio je povećati sovjetski kontingent na rekordnih 108.000 vojnika, brojku vrlo sličnu onoj koju bi u u skoroj budućnosti u Afganistanu trebala koncentrirati Obamina administracija. Upravo ta 1985. donijela je najkrvavije okršaje i zapečatila sudbinu sovjetske misije.

Otprilike baš u to vrijeme u ‘Afganu’ se našao tada golobradi Večernjakov sugovornik Viktor Jeršov; dvaput odlikovani veteran rata, 42-godišnjak koji je u zemlju mudžahedina dopremljen iz Moskve kao 18-godišnji ročnik. Služio je oko Jalalabada, blizu granice s Pakistanom i legendarne plemenske zone Paštuna, ‘samoupravnih’ gorštaka na čijim se bazarima prodaju kalašnjikovi, a u kojima se, prema nekim tvrdnjama, danas krije Osama bin Laden. – Rekli su nam da odlazimo braniti južne granice domovine i pomoći prijateljskom afganskom narodu. I to je to. U Jalalabadu me dočekala suptropska klima: palme, mandarinke, eukaliptusi, majmuni skaču po ulicama...

Image

A uokolo planine do 4000 metara, vječni snijeg i plemenske zone – opisuje Jeršov. Pokazuje fotografije sebe i svojih suboraca, i ono što otprve šokira, premda ta činjenica skandalizira tijekom svih ruskih ratova od Afgana do ljetošnje Gruzije – na fotkama su sve odreda dojučerašnja djeca, golobradi klinci zaigranih osmijeha, za koje ne možeš vjerovati da ih je netko helikopterima slao ‘vuku na klanje’, u pogibeljne misije traženja neprijateljskih jedinica okrutnog Gulbuddina Hikmetjara po gudurama Tora Bore.

– U 1984. i 1985. godini diljem zemlje poginulo je oko 5000 naših vojnika. Naravno da mi je bilo teško, pogotovo na početku. Upadali smo u zasjede, u minska polja... Izgubio sam mnogo prijatelja, mnogi su ostali invalidi. Operacije su bile različite: od sprovođenja kolona do napada na karavane opijuma i potraga za skladištima oružja u planinama.

Pokupili bi nas helikopterima i izbacili na ciljanim mjestima. Ratovali smo bez činova na odorama zbog neprijateljskih snajpera. S nama bi išli i pripadnici Specnaza, ali svjedeno mi nije jasno zašto su nas neiskusne klince slali u takve misije. Mnogo se puta dogodilo da tinejdžer poput mene doleti iz recimo Rusije, pogine nakon mjesec dana, onda vrate njegov leš, zakopaju ga i idemo dalje, doći će novi – kaže Viktor.

On je, međutim, već u uvodnim mjesecima stekao svoj prvi orden jer je osobno (kaže, slučajno) pronašao spremište oružja u akciji u kojoj je njegova postrojba zauzela jednu planinu i nanijela teške gubitke neprijatelju. Mnogi su se mladići psihički slomili nakon takvih iskustava. Viktor nije, premda priznaje da se nakon odsluženja 20-mjesečnog roka mjesecima privikavao na nepodnošljivu, ignorantsku moskovsku ‘normalu’.

Image

Zbog nje se želio vratiti ratovati. Danas djeluje kao stabilan 42-godišnjak, i dalje dječačkog, zaigranog pogleda kao na onim crno-bijelim fotkama. Radi u hokejskom klubu Krilja Sovjetov i još uvijek se nada da će se jednog dana uspjeti vratiti u Jalalabad i na ‘čornie gori’, ali kao turist. Amerikancima poručuje da budu oprezni.

– Nikada neće pobijediti taj narod jer on postojano i najnormalnije ratuje već stoljećima, to im je u krvi. Sjedila u Kabulu prva, druga ili treća vlast, oni će uvijek imati plemena i klanove koji će međusobno voditi svoje ratove. Istok – to su novac, vlast, sila. Strance tu ne pripuštaju – objašnjava Viktor.

Zaostali veterani
Onog 15. veljače 1989. s početka teksta, general Gromov prešao je Most prijateljstva na rijeci Amu Darja između Afganistana i tadašnje Uzbečke SSR te u kamere izjavio: “Iza mene više nema nijednog sovjetskog vojnika niti časnika.” To je bila povijest za TV. Činjenice govore drukčije. Neki preživjeli sovjetski soldati do dana današnjeg nisu prešli Most prijateljstva.

Osim približno 15 tisuća Sovjeta koji se iz Afganistana nisu vratili živi, procjenjuje se da je u toj zemlji ostalo najmanje nekoliko desetaka relativno zdravih, slobodnih – ali službeno nestalih sovjetskih vojnika. List Kommersant nedavno je objavio reportažu o veteranima koje ZND-ov specijalni komitet do današnjih dana pronalazi u bespućima Afgana. Uglavnom je riječ o Viktorovim vršnjacima, tada psihološki labilnim 18-godišnjim ročnicima koji su najčešće pali u zarobljeništvo pretrpjevši životnu traumu. Neki od njih oslobođeni su nakon što su prešli na islam, a s godinama su se integrirali u lokalnu sredinu, oženili se, dobili djecu i nikad se nisu vratili kući.

Image

Roditelji Sergeja Krasnoperova znali su samo da im je sin nestao. Istražitelji iz komiteta naposljetku su ga pronašli, no njemu se rodilo već peto dijete i za razliku od nekih, odbio je vratiti se u Rusiju. Uspjeli su tek organizirati susret s roditeljima u Mazar-e-Sharifu. – Ti momci davno su napustili Sovjetski Savez, a sada je tamo nejasna Rusija. Ne znaju hoće li preživjeti. Mi ih ne tjeramo da se vrate, samo želimo da znaju da nisu zaboravljeni – objašnjavaju u komitetu.

Za to vrijeme, u Afganistanu već osmu godinu teče nova okupacija. Neprijatelji okupatora ovaj put ne zovu se mudžahedini nego talibani. SAD i saveznici nisu pretrpjeli ni približne gubitke poput Sovjeta (premda je brojka mrtvih premašila tisuću), no njihova kontrola nad zemljom sve je relativnija.

Partizani džihada svako malo prošire područje napada, a narod je sve nezadovoljniji strancima koji u patrole izlaze izolirani u golemim suvremenim utvrdama. Jonathan Steele, bivši dopisnik Guardiana koji je iz aviona gledao kako sovjetske trupe preko rijeke Oxus napuštaju Afganistan, tvrdi da pouka tog rata nije bila da Afganci uvijek pobjeđuju došljake, niti da će talibani vojno istjerati NATO.

– Prava lekcija sovjetske intervencije jest spoznavanje da političko i kulturno nejedinstvo Afganistana može otkliziti u masovno i dugotrajno nasilje. Stranci tamo interveniraju na vlastitu odgovornost – kaže J. Steele.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#37 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

NEPOZNATI DOKUMENTI
Pavelić od SAD-a tražio obnovu NDH
Autor Davor Ivanković i Zdravko Milinović
Vecernji list 9.03.09.godine

Image

Dr. Ante Pavelić, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, bježao je gotovo 15 godina. Usprkos snažnoj jugoslavenskoj obavještajnoj službi koja je nakon rata uhitila, osudila i likvidirala mnoštvo ratnih protivnika, Pavelić nikada nije bio izručen ni procesuiran premda je bio tretiran kao jugoslavenski ratni zločinac “broj 1”. Večernji list objavljuje dokumente koji objašnjavaju zašto tada moćni KOS i UDBA u tome nisu uspjeli.

Istodobno objavljujemo fotografije iz Pavelićeva života od 1945. do 1959. godine koje hrvatska javnost dosad nije vidjela. Novopronađeni dokumenti kojima raspolažemo nedvojbeno dokazuju da je Pavelić u svom bijegu bio i u indirektnoj zaštiti najprije britanske, a potom i američke obavještajne službe.

Priprema za Amerikance

Pavelićev bijeg iz Zagreba bio je pripreman puno prije sloma NDH, u svibnju 1945. Dokumentacija kojom se koristio za bijeg, “Ausweis”, izdana je u Grazu, u Konzulatu NDH, u prosincu 1944. (vjerojatno je bila antidatirana), a glasila je na Antona Serdara. Za razliku od poznatih snimaka na kojima se kamuflirao brkovima i bradom, ovdje se pojavljuje samo s brkovima i alpskim šeširom. Izručenje stotina tisuća ratnih izbjeglica novoj jugoslavenskoj vlasti završilo je bleiburškom tragedijom i katastrofom Križnog puta. Dio najvišeg vrha bivše NDH uspio je izbjegnuti takvu sudbinu. Među njima bio je i Ante Pavelić s kojim su anglo-američke obavještajne službe stupile u kontakt još potkraj 1945. Radikalizacija odnosa između tada krajnje proruskog Titova režima i zapadnih saveznika najvjerojatniji je razlog produbljivanja tih kontakata.

Image

Dokument koji objavljuje VL pokazuje da se Pavelić u vrijeme skrivanja u Austriji ozbiljno pripremao za razgovor s američkim obavještajcima. Memorandum je Pavelić diktirao na brzinu. Na prvoj stranici dokumenta stoji rukom dopisano: “Samo kao vodić pred američkim okupacionim trupama”. Pretpostavlja se da je to rukopis nekog posrednika ili njegove kćeri Višnje PavelićU svom “izvještaju” Amerikancima Pavelić doslovce počinje od “stoljeća sedmog”. Ustaški pokret predstavlja kao legitimnu reakciju na srpske zločine u Kraljevini Jugoslaviji, ustaše kao nacionalne revolucionare koji nemaju nikakve veze s nacizmom i fašizmom. Titove partizane saveznicima predstavlja kao zajedničke neprijatelje u antikomunističkoj koaliciji. Pavelić se žali Amerikancima i Britancima na talijansku i njemačku politiku koje su kočile razvoj NDH.

Nijemci su, prema Pavelićevim riječima, željeli opstanak Kraljevine Jugoslavije, a Rimske ugovore, kojima je Italiji pripala gotovo cijela Dalmacija, potpisao je pod pritiskom Nijemaca i Talijana. U konceptu Pavelićeva izvještaja Amerikancima nema nijedne riječi o rasnim zakonima koji su bili temelj pogroma Židova u NDH, progona Srba i Roma. Nema ni riječi o Jasenovcu i drugim zločinima.

Jugoslavija je smrt
U memorandumu Pavelić zaključuje: “Uzpostava NDH nije djelo Njemačke niti nacionalsocijalizma, nego je djelo hrvatskog naroda... ustaški pokret nije kreatura ni djelo fašizma... ustaška vojska nema ništa zajedničkog s SS organizacijom, nego je hrvatska narodna vojska za obranu hrvatskog naroda...” .Saveznicima predlaže sljedeće: “U interesu zapadne civilizacije, u interesu mira, napredka i slobode u ovom djelu Europe, potrebno je da se opet uspostavi NDH... svako drugo rješenje je neprirodno i nepravedno... na ovo rješenje spremna je danas sigurno i Srbija, nakon toliko gorkih izkustava, sigurno da samostalna Srbija i samostalna Hrvatska mogu sretno jedna kraj druge živjeti, dok spajanje obiju u Jugoslaviju znaći za jednu i drugu smrt i nesreću.”

Do sredine lipnja 1945. Pavelić je boravio u austrijskom gradiću Leingreithu. Prema postojećoj dokumentaciji, skrivao se po austrijskim samostanima. U strahu od jugoslavenske potjere, prelazi iz britanske u američku okupacijsku zonu Austrije gdje njegovi suradnici stupaju u kontakt s američkim obavještajnim službama.

Image

Jugoslavenski obavještajci 1946. pripremili su sve za uhićenje “državnog neprijatelja broj 1”, međutim, Pavelić je misteriozno nestao iz Austrije. Pretpostavku da to nije mogao učiniti bez pomoći Amerikanaca potvrđuju svi povjesničari s kojima smo razgovarali. Sjedište američke obavještajne službe bilo je upravo na sjeveru Austrije u gradiću Zell am See. Uvriježeno mišljenje da je Paveliću u bijegu pomogla jedino Katolička crkva očito nije potpuno točno.

Dio klera privrženog ustaškom pokretu skrivao je mnogobrojne ustaške lidere, ali Pavelića ne bi mogao sakriti da nije bilo ključne pomoći obavještajnih službi zapadnih sila. Prema dokumentima kojima raspolažemo, Pavelića su od 1945. do 6. studenoga 1948., kada talijanskim parobrodom “S/S Sestriere” plovi u Argentinu, u stopu pratili saveznički obavještajci. U Argentini, u koju se sklonio, s oduševljenjem ga je dočekao veći dio hrvatske emigracije, ali i špijuni UDBA-e u diplomatskim misijama nove Jugoslavije.

'Ustaška vlada bdije nad hrvatskim teritorijem'

Pavelić saveznicima objašnjava da Njemačka nije bila za cijepanje Jugoslavije i zato se ustaški pokret “poslužio Italijom” i zatražio “jednog savojskog princa iz vladalačke talijanske kuće za designiranog hrvatskog kralja”. U memorandumu kaže: “S druge strane fašistički se je režim nadao da će uzpostavom hrvatske države doći do ciele iztočne jadranske obale i da će tako jedan veliki dio hrvatskog teritorija moći pripojiti Italiji... kada je međutim, fašistički režim osjetio da hrvatska ustaška vlada ljubomorno bdije nad hrvatskim teritorijem i nad hrvatskim ekonomskim interesima, tražio je način kako bi se ustaški režim zamijenio sa kojim drugim, koji bi bio popustljiviji talijanskim zahtjevima”. “Tako se je slučilo da je i fašistička Italija smatrala svojom dužnošću upotrijebiti svaku sgodu, kako bi onemogućila ustaški režim i samostalnost Hrvatske”. Očito je da Pavelić, koji je na vlast u Hrvatskoj došao na talijanskim vojnim kamionima, osjeća krivnju zbog predaje dalmatinske obale Talijanima. Njegovi odnosi s Mussolinijem uvijek su bili ovisni o talijanskim interesima i Hitlerovoj popustljivosti prema duceu. Nakon pada Italije, u ljetu 1943., Pavelić je formalno vratio jadransku obalu unutar granica NDH, ali sada pod patronatom njemačke vojske.

Iz Zagreba pobjegao kao Anton Serdar

Svjestan neminovnog i skorog sloma Trećeg Reicha, a time i njegove NDH, Ante Pavelić pomno se pripremao za bijeg iz Hrvatske. Najprije je u blizinu Salzburga još 1944. bio sklonio svoju obitelj, a potom je dao izraditi dokumente za vlastiti bijeg. Na dosad nepoznatoj fotografiji pojavljuje se samo s brkovima. Pod imenom Anton Serdar, s iskaznicom izdanom u konzulatu NDH u Grazu, bježi u Austriju. Dokument je, vjeruje se, antidatiran jer je formalno izdan još 1944., kada je Pavelić još uvijek vjerovao u opstanak NDH. Nakon bijega, Pavelić se veći dio vremena skrivao izvan mjesta stanovanja svoje obitelji.

'Proti partizanstvu bio je potreban poseban način ratovanja'

Image

Ustaška druga emigracija (počela nakon pada NDH) bila je obilježena očekivanjem skorog početka globalnog sukoba zapadnih saveznika i SSSR-a. Ante Pavelić zaigrao je na antikomunističko raspoloženje koje se sve više širilo zapadnim svijetom. Zato u svom memorandumu, pisanom za “Američke okupacione trupe”, posvećuje veliku pozornost “partizanstvu” i “komunističkoj opasnosti”. U svom austrijskom skloništu u blizini Salzburga, u američkoj okupacijskoj zoni u Austriji, piše:
“Čim je započeo rat s Rusijom, počelo se pojavljivati partizanstvo, izpočetka u neznatnoj mjeri, nu s vremenom je zauzelo veće dimenzije, i to na taj način, što su i Italija i Njemačka držale nezaštićene granice prema Hrvatskoj... jer je njihovim zapovjednicima konveniralo da se partizane iz njihovih područja upućuje u Hrvatsku, da tako teret partizanske borbe, kojoj njihove redovite vojske nisu bile dorasle, padne na hrvatsku vojsku... kako bi se jednog dana pružilo opravdanje za odstranjenje ustaškog režima...

Partizanstvo koje je uglavnom ubaćeno u Hrvatskoj izvana očitovalo se ovdje u najgoroj formi, među u borbi zarobljenim partizanima moglo se je nabrojati pripadnike od 9 raznih narodnosti... saveznički će se svijet zgroziti kad jednom sazna što su sve partizani pod vodstvom enigmatičnog pseudonima Tita u Hrvatskoj počinili. Popaljena sela, porušene crkve, obeščašćena ognjišta, tisuće i tisuće seljaka i malograđana poubijanih na najbestijalniji način, to su tragovi partizanskog oslobođenja naroda...

Stotine tisuća bjegunaca, baš malog svijeta, seljaka i radnika najbolje su svjedočanstvo partizanskog narodnog karaktera. Sve kulturne tekovine i uspjesi civilizacije koje je hrvatski narod stoljećima izgradio i sticao postale su žrtvom nivelizacije partizanskog barbarstva, izvršenog po kreaturama bez znanja, vjere, kulture i čovječnosti...

Proti tome se je borila hrvatska vojska, napose ustaške trupe. I ta je borba bila uspješna, pa i nakon što je već Srbija bila u partizanskim rukama, hrvatska je vojska partizanstvu odoljevala...”

Očita je Pavelićeva želja da pred zapadnim saveznicima dokaže da je NDH nastala i postojala u permanentnom sukobu s Hitlerom i Mussolinijem. Taj krajnje naivan pokušaj nije mu omogućio strateško političko savezništvo, ali je vjerojatno pomogao u bijegu od novih jugoslavenskih vlasti.

Pavelić detaljno govori i o “ustaškim trupama”:
“Proti partizanstvu bio je potreban poseban način ratovanja, tj. lahkih pokretnih trupa... koje nisu bile ništa drugo nego dobrovoljačka vojska... uz najveće materijalne poteškoće bilo je moguće tu vojsku stvarati, jer su sa strane Njemačke i Italije stavljane najveće zapreke uz vječni izgovor, sumnjičenja da se ustaške trupe organiziraju za napad na Njemce i Talijane, uzkračivala je svaku dobavu oružja i streljiva, te su se one naoružavale gotovo izključivo od onoga što su ga na terenu plijenile i što se je nelegalnim, koruptivnim putem, uz ogromne cijene iz Njemačke moglo dobiti, ili iz transporta kriomice, kadkada i uz razoružanje straža ugrabiti... ustaške su se trupe unatoč tih poteškoća upravo herojski i sa uspjehom borile protiv partizanstva...”

U svom pokušaju približavanja Amerikancima i Britancima ide i korak dalje, pa tvrdi da ustaške trupe “nigdje i nikada nisu bile upotrebljene proti savezničkim anglo-američkim vojskama”. U dokumentu se tvrdi da je “državni poglavar Ante Pavelić izdao već 1943. javnu publiciranu zapovijed, na sve hrvatske trupe u Dalmaciji i ostaloj morskoj obali da u slučaju iskrcavanja savezničkih vojski, nemaju dati nikakova odpora. Ustaška vojska nema dakle posve ništa zajedničkoga s njemačkom SS organizacijom...”

Pavelić - namjesnik za zločin i politiku smrti
Autor Milan Ivkošić

Image
Milan Ivkošić: Pavelić je primio i u nasljedstvo ostavio spremnost da se u ime
tobožnjeg probitka države zaniječe i ugrozi hrvatski interes


Jedina bi mu “utjeha” mogla biti da ta osobina “resi” i sve druge totalitarne vođe. Naime, Anti je Paveliću najčvršće, najtrajnije i za njega najpouzdanije načelo u gotovo cijelom političkom životu bilo – ubijanje. Ubijao je u svojim logorima u desetljeću prije Drugoga svjetskog rata, ubijao je cijelo vrijeme rata, a ubijao je i kao bjegunac poslije rata. I u metaforičkom i u doslovnom značenju, tako je ubijao i ono u što se najviše kleo – domovinu.

Među ostalim, ubijao je i svoje ministre – Lorkovića i Vokića – koji su pokušavali spasiti Hrvatsku, videći neizbježnost sloma nacističke Njemačke. Zbog njega, i zbog Titove diktature poslije njega, blizina politike i smrti, politike i kazne, politike i uskraćenosti građana u njihovim prirodnim pravima, za dugo je vrijeme, koje se proteglo i u samostalnu Hrvatsku, obogaljila javnu političku odvažnost, osjećaj za slobodu i za vrijednosti demokracije. No nije samo po tome Pavelić i danas aktualan.

Primio je iz nasljedstva i u nasljedstvo ostavio spremnost da se u ime tobožnjeg probitka države zaniječe i ugrozi hrvatski interes. Kao što mu je u ratu bilo više stalo do sebe i do svoje slizanosti s Nijemcima u čijoj je zaštiti bio nego do Hrvatske, tako mu je i na kraju rata bilo više stalo do spašavanja svoje stražnjice nego do svoje vojske i naroda. Stoga je jasno: Jasenovac, Danicu, Jadovno... nije osnovao nikakav hrvatski državotvorac niti izabrani poglavar države, nego čovjek kojemu je ta država dana da bi mogla poslužiti sotonskim nakanama onih koji su mu je dali.

Tako će jednoj politici i jednom vremenu zločinačku stigmu koja se često olako prenosila i prenosi na cijeli narod dati diktator kojeg je na vlast dovelo isto sredstvo s kojim će vladati – nasilje. Pavelić baš ni po čemu nije bio ni legalni ni legitimni hrvatski vladar, nego nacifašistički namjesnik, pa su i njegovi zločini nad Srbima, Židovima, Ciganima i nepoćudnim Hrvatima – zločini takva namjesnika. Tuđman je bio u pravu kad je rekao da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom, ali nitko tako kao Pavelić tu težnju nije kompromitirao.

Poslije dolaska iz Italije u travnju 1941. godine još ni pet puta u Zagrebu nije ručao a već je donio cio niz rasističkih uredaba, uglavnom prepisanih od Nijemaca, kojima je pleća maloga, nejakog i nedužnog hrvatskog naroda opteretio planetarnim zločinačkim naumom velikih nacističkih i fašističkih sila. Bio je to početak bešćutne vladavine u kojoj je poubijao desetke tisuća ljudi nepoćudnih zbog nacionalnosti ili ideologije, te u vlastitoj hijerarhiji micao a i smicao svakoga tko mu je smetao.

Takav, Pavelić je izraz i drukčije “težnje hrvatskoga naroda”, odnosno vjekovne podložnosti njegovih značajnika stranoj moći, izraz nedostatka svoje unutarnje, moralne i mentalne neovisnosti koja bi se onda prenosila i na narod. Ta podložnost u Pavelića se ujedinila s brđanskom raspojasanošću i samovoljom, a rezultat je toga jedinstva osobnost koja se pred stranim gazdom može pretvoriti u ništa a u Hrvatskoj vladati po načelu: Hrvatska – to sam ja.

Zločin je prvi rođak, brat naravi takvih ljudi – samo su potrebne okolnosti ili stvaranje okolnosti da se on dogodi. Njima je strana svijest o posljedicama koje svojim zlodjelima mogu proizvesti, a te posljedice Hrvatska u ovom ili onom obliku, s manjim ili većim intenzitetom, osjeća već sedamdeset godina. Pa ipak, očito je da se on za golemu većinu ljudi davno preselio u povijest premda ima pakosnika koji će ga i na najmanji i za zemlju posve nebitan povod iz te povijesti vaditi i upozoravati na “ustašizaciju” Hrvatske. No ako praksa, izbori i politički sustav pokazuju da ta “ustašizacija” nema nikakve organiziranosti ni šanse, i ako je Pavelić povijest koja nas se sve manje tiče, kadšto nas dotiče nekim novostima i otkrićima kojih ima i ova naša tema o poglavniku.

Agent Gowen crta Pavelićeva skloništa

Image
Prozor sobe u isusovačkom samostanu kod Napulja u kome se krio Pavelić

Povjesničar Mario Jareb više je godina obilazio američki Nacionalni arhiv u Washingtonu i pronašao stotinjak izvješća američkih agenata koji su pratili Pavelića u vrijeme dok se skrivao u Italiji. Agent CIC-a (američke vojnoobavještajne agencije) William E. W. Gowen 22. siječnja 1947. izvješćuje kako pouzdani doušnici kazuju da bi se Pavelić mogao skrivati u eksteritorijalnom (vatikanskom) kompleksu na području Lungo Tevere na Aventinu.
Agent je taj kompleks pregledao i uz izvješće priložio i skicu. Navodi da se “ustaški” sastanci održavaju u jednoj kući u Via Cavour do koje vodi tramvajska linija povezana s Lungo Tevere.

Image

Ante Pavelić je iz Zagreba pobjegao s dokumentima na ime Anton Serdar, u Italiji se skrivao na mnogim mjestima, ali i kod napuljskih isusovaca u Posillipu, a u Argentinu je stigao s putovnicom koja je glasila na ime Aranyos Pablo. Te mu je dokumente izdao konzulat Francove Španjolske u Milanu.

Fotografije iz osobnog arhiva Paveliceve obitelji
http://www.vecernji.hr/newsroom/news/cr ... toSerie.do
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#38 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Nastavak II

IZ WASHINGTONSKOG ARHIVA Izvješća američkih specijalnih agenata objašnjavaju zašto Pavelić nije uhićen
Vatikanski i četnički izvori: Ne dajte Pavelića Titu!
Autor DAVOR IVANKOVIĆ, ZDRAVKO MILINOVIĆ

Image

Izvještaji američkih specijalnih agenata, pronađeni u Nacionalnom arhivu u SAD-u, potvrđuju da su saveznici razmišljali je li im oportuno uhititi i izručiti Pavelića. Američki agenti CIC-a William E. W. Gowen i Louis S. Caniglia posebno su se bavili Pavelićem. Čak i ovih nekoliko izvješća koja posjeduje Večernji list pokazuje da su preporuke agenata bile da se Pavelić ne izručuje Titovoj Jugoslaviji. Zašto ne?

U velikom izvještaju iz kolovoza 1947. agenti središnjici kažu da je “subjekt” “nasilni hrvatski nacionalist, a kako su mu Srbi iz osvete bili pobili sve članove obitelji, postao je još radikalniji i stao na čelo ustaškog pokreta”. Navode da se bio oženio “Židovkom s kojom ima dvije kćeri i sina”. Fanatični je protivnik Srba i, tek nešto manje, pravoslavlja, karakteriziraju ga.

Spominju i priče koje su od ‘45. do ‘47. kolale o “blagu” koje su odvezle Pavelićeve snage iz Hrvatske, a za sljedeću priču kažu “da je najvjerojatnije najbliža istini”: “Britanski potpukovnik Jonson nadzirao je ulazak dvaju kamiona punih, smatralo se, imovine Katoličke crkve u britansku okupacijsku zonu. Kamioni su potom, u pratnji većeg broja svećenika i britanskog časnika, ušli u Italiju te otišli na nepoznatu lokaciju.” Agenti pišu da “blago” služi za financiranje hrvatskog pokreta otpora u Jugoslaviji (spominju se general Boban i križari).

Image
Dio katoličkog klera pomogao je u skrivanju Pavelića, a među njima je najaktivniji
bio kontroverzni svećenik Krunoslav Draganović, koji je kontaktirao i s američkim agentima

Zaključuju da Paveliću “sigurno pomaže netko moćan”. Agenti navode i razloge koji ne idu u prilog izručivanju Pavelića Jugoslaviji; Pavelić je borben, fanatičan, smatra da će se vratiti kao heroj, stoga uživa zaštitu Vatikana te, s obzirom na to da se od Titova režima ne može očekivati da će ikome pružiti pravedno suđenje, “subjekta ne treba predati sadašnjem jugoslavenskom režimu... izručenje bi samo oslabilo snage koje se bore protiv ateizma i pomoglo bi komunizmu u njegovoj borbi protiv Crkve”.

No, nisu oni nesvjesni njegovih zločina; “Pavelićevi zločini u prošlosti ne mogu biti zaboravljeni, ali mogu mu suditi jedino Hrvati predstavljeni kršćanskom i demokratskom vlašću”, pišu agenti i objašnjavaju da je to stav Vatikana. “Dok je Pavelić optužen da je odgovoran za smrt 150.000 ljudi, Tito je Staljinov agent koji je odgovoran za smrt desetaka milijuna osoba u Ukrajini, Bjelorusiji, Poljskoj, na Baltiku i Balkanu u razdoblju od 25 godina... Dojam je da je subjekt u prošlosti bio usko povezan s Britancima te da je to i dalje, ne znamo do koje razine”, kažu dalje američki agenti.

Tumače i “sadašnji pogled četnika na Pavelića”. “Ne treba ga zasad izručiti Titu jer bi takvo suđenje bilo temelj za još više antiamerikanizma i u korist prokomunističke propagande.” Spominju agenti i mišljenje mons. Juretića (HSS) da “Pavelić svu svoju nadu polaže u Britance”.

Image
Mitropolit Germogen, poglavar novoosnovane Hrvatske pravoslavne crkve,
s poglavnikom u Banskim dvorima

Stoga je preporuka agenata da se “prihvate stavovi Vatikana i četnika i neka Amerikanci ne poduzimaju izravnu policijsku akciju prema Paveliću”. Objašnjavaju da bi izručenje Pavelića Titu potreslo sve emigrante sklonjene na Zapad i savjetuju neka se o tome brinu Britanci...

Povjesničari smatraju da bi bilo jako zanimljivo vidjeti cjelovite izvještaje tih agenata budu li oni ikada pronađeni ili dostupni. Briga tih agenata za Pavelića prestaje 1948., kada u studenome Pavelić odlazi brodom iz Italije u Argentinu.

Američki i britanski agenti dogovaraju uhićenje u Rimu

U izvještaju što su ga američki agenti uputili pukovniku Carlu F. Fritzscheu, u Stožeru za Mediteran (8. studenoga 1947), govori se o zajedničkoj akciji Amerikanaca i Britanaca, sa svrhom Pavelićeva uhićenja. Britanski obavještajci (Bendall i Verschoyle) drže da Pavelića udomljuje Vatikan. Britanci nagovaraju Amerikance da SAD uhiti Pavelića, na što američki agenti pišu da “takav plan ne bi bio u američkom interesu s obzirom na to da se brojni Hrvati izbjeglice koriste kao informatori i lojalni su Pavelićevu antikomunizmu i katoličkom fanatizmu”. Kako se Britanci, također, nisu željeli sami “petljati” s Pavelićevim uhićenjem, dogovoreno je da će Amerikanci i Britanci čekati spremni na informaciju iz britanske ambasade u Rimu da je Pavelić izašao izvan Vatikana;

– Verschoyle će pripremiti jedinicu talijanske policije koja će pomagati britanskim agentima, uhićenje će provesti Talijani. “Kad ga Talijani uhite, bit će obaviješteni da je uhićenik Ante Pavelić, ‘tražen’ za ratni zločin... Bude li neohodno, uhićenju se pridružuju agenti CIC-a i Britanci...”.

U dokumentu se još kaže: “Britanci su Pavelića pustili da pobjegne iz Genove, prilikom racije organizirane na naciste koji su brodovima željeli pobjeći u Južnu Ameriku” (u kolovozu 1947)!?

Britanci tada obavještavaju Amerikance da je Pavelić zadnji put izvan Vatikana viđen u srpnju 1947. “Kosa mu je kratka, ima madež na lijevom obrazu i obučen je u habit redovnika... hodao je po Via Corso Umberto, u pratnji Kadnerika, jednog od svojih tjelohranitelja... Britanci znaju točnu sobu u vatikanskoj zgradi u kojoj je Pavelić udomljen.”
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#39 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

BJEKSTVO OD HISTORIJE

Image
Zakopana istorija: Masovna grobnica u rudniku

Ima tako ljudi u čiji mali, beznačajni život stane cijela jedna povijest, a nema ih ni u debelim enciklopedijama, ni u historijskim knjigama, ni u memoarima velikana njihovog doba. Dok brončani konjanici pišu historiju, oni su u dugačkim zbjegovima što od te historije bježe. Većina joj umakne, završi u plitkim neoznačenim grobnicama ili u plitkim, neoznačenim životima, na kauču pred televizorom, sa teškim sjećanjima koja historiografe ne zanimaju, ali ima i onih koje povijest opet nekako nađe

Piše: Boris Dežulović
e-Novine.com

Neke od njih poznajemo a da to i ne znamo. Jedan od takvih je, recimo, Branko Tepić, penzioner iz Graduse kod Siska. Do 1991. je živio u Sisku, odakle je pred ratom pobjegao u vikendicu u Gradusi. Hrvatske vlasti oduzele su mu stan i on se u Sisak nije mogao vratiti. Četiri godine živio je u vikendici dok nije došla 1995, kada nakon akcije Bljesak sa suprugom, sinom, snahom i unucima opet bježi, sada put Kozare. Punih osam godina će proći prije nego se opet vrati u Gradusu, da tamo dovrši život.

Mnogo takvih branka tepića znate iz ovoga rata, ali ovoga poznajete od djetinjstva: Branko Tepić je, naime, onaj dječačić sa čuvene fotografije Žorža Skrigina iz 1944. godine, ilustracije svih naših udžbenika povijesti, na kojoj umorna žena vodi kćerku i na leđima nosi sina, bježeći od ustaša bespućima Kozare, fotografija koja i danas stoji u Muzeju holokausta u Auschwitzu. „Ta fotografija odredila je put kojim, evo, i danas idem“, pričao je kasnije Branko Tepić. „Odredila mi je put izbeglice koji se nikada nije skrasio tamo gde su mu koreni.“

Image

Ima tako ljudi koje historija nekako uvijek opet pronađe, a ima i onih koji je, bježeći, i sami ponovo nađu. Ne samo da ih nema ni u debelim enciklopedijama, ni u historijskim knjigama, ni u memoarima velikana, ni u udžbenicima i muzejima: ponekad ih nema niti na vlastitoj ličnoj karti. U njihove male, beznačajne živote stane cijela jedna povijest, a oni niti ne postoje. Ima takvih ljudi da ih ima, a nema.

Mehmedalija Alić jedan je od dvadeset pet hiljada ljudi koje u Sloveniji zovu „izbrisani“. Njih ima, a nema. Nema ih na popisu slovenskih državljana, iako žive u Sloveniji. To su ljudi iz bivših jugoslavenskih republika koji su nakon slovenskog osamostaljenja 1991. izbrisani iz registra „stalnih prebivalcev“, ostavši bez prava na postojanje samo zato što nisu rođeni u Sloveniji. Građevinski radnici, penzionirani oficiri, željeznički službenici, školski učitelji, Srbi, Makedonci, Romi, Hrvati, Bosanci... i među njima Mehemdalija Alić, inženjer u rudniku Trbovlje-Hrastnik.

Godinama je trajala, i još traje, pravna borba „izbrisanih“ da dobiju ličnu kartu. Mnogi od njih u poštanskim su sandučićima, osim kompliciranih dokumenata i sudskih rješenja, čekali i vijesti o svojima u Bosni. Među njima je bio i inženjer Mehmedalija Alić, kojega su sumorne vijesti konačno sustigle u ljeto 1995: među osam hiljada nestalih i ubijenih nakon pada Srebrenice bili su i deseci članova njegove rodbine, a među dvije stotine dvadeset i osam Alića na tom spisku bio je i njegov mlađi brat.

Mehmedaliji Aliću nisu trebali ravnodušni slovenski činovnici da bi znao kako je „izbrisan“ čovjek. Bio je izbrisan kao Slovenac, jer Slovenac nije ni bio. Bio je izbrisan kao Bosanac, jer muških glava u njegovoj Srebrenici više nije bilo: izbrisan živ, jer ga nema na spisku slovenskih državljana, izbrisan mrtav, jer ga nema na spisku ubijenih srebreničkih muškaraca. Bio je, najzad, izbrisan i kao rudarski inženjer, jer rudnici su svi u Sloveniji bili zatvoreni ili pred zatvaranjem i rudari više nikome nisu trebali.

Rudarski inženjeri poput Mehmedalije Alića stoga su više radili na sanaciji zatvorenih jama i kopova, nego na vađenju rude. Jedna od takvih davno zatvorenih jama bila je i Huda Jama kraj Laškog: Mehmedalija Alić bio je voditelj radova u rovu Barbara, tunelu na čijem ulazu je zlokobno označeno da je otvoren 1902, a zatvoren 1942. godine.

Image

Prošlog ljeta, 25. lipnja, onoga dana kad je Slovenija slavila historijski datum svoje nezavisnosti, započeli su radovi na otvaranju rova, koji je nekih osamsto metara od ulaza bio zatvoren debelim betonskim zidom. Iza tog zida radnici Mehmedalije Alića naišli su na stotine kubika gline, betona, opeke i drva, pa novi zid, ponovo stotine kubika otpada, pa treći zid, i novi kubici zemlje. Konačno, prošlog utorka, rudarske lampe su pet stotina metara od ulaza u jamu osvijetlile nanos od neobičnog bjeličastog materijala. Kad je prišao bliže, Mehmedalija Alić je ustanovio da su to – mumificirana ljudska tijela.

Prizor je bio strašan. Neki su leševi bili vezani žicom, nekima su lobanje bile smrskane, a neki su svojim položajem odavali kako su živi zazidani: vlagom i temperaturom zatvorenog rudnika ostali su zamrznuti i mumificirani u paničnom pokušaju da se penjući i pužući preko drugih domognu izlaza, zraka, života. Sve zajedno, oko tri stotine leševa ležalo je na hrpi u dubini rova Barbara.

Bila su to tijela zarobljenika koje su 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata, likvidirali komunisti. Stariji stanovnici laškog kraja i danas pamte, a neki su ih kao djeca mogli još vidjeti žive – kad su na željezničku stanicu u Laškom tog davnog proljeća pristizali vlakovi puni zarobljenih ustaša, četnika, bjelogardejaca i ostalih „domaćih izdajnika“, sprovođenih kasnije put napuštenog rova Barbara, jedne od šest stotina masovnih grobnica koje će komunisti tada posijati po Sloveniji. Rov je kasnije zatrpan sa četiri stotine kubika betona, opeke, drva i gline, kako zadah leševa ne bi osjetili rudari u ostalim jamama rudnika, koji će raditi sve do početka ovog rata.

Tu, hiljadu i trista metara duboko u rovu rudnika Huda Jama, šezdeset i četiri godine kasnije inženjer Mehmedalija Alić rudarskom će lampom osvijetliti duhove prošlosti, sablasti historije koja ga je tu čekala cijeli njegov život. Bosanac iz Srebrenice otkrit će tako usred Slovenije masovnu grobnicu ustaša i četnika, leševe čiji su duhovi iz slovenskih jama nekako izašli ranih devedesetih, kad su rudnici zatvoreni, i u kovitlacu nove povijesti ušli u svoje unuke da ponovo krenu u rat, poštedjevši jednog od stotina srebreničkih Alića da u martu 2009. godine otkrije njihove mumije.

Image

Kad je učio za rudarskog inženjera, nije Mehmedalija Alić ni sanjao da će tim znanjem umjesto ugljena iskapati ljude. Tu, hiljadu i trista metara duboko u rovu Barbara, susrest će se pred njim sva zla našeg dvadesetog stoljeća: ustaše, četnici, bjelogardejci i ostali saveznici nacista s početka naše historije, poraženi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, svi na jednom mjestu, na strašnoj gomili jednakoj onima kakve su godinama ostavljali po Balkanu, i hladnokrvni partizanski ubojice iste krvi, Hrvati, Srbi, Bosanci, Slovenci, svi u mračnom tunelu, osvijetljeni tek rudarskom lampom Bosanca kojega će na kraju te historije Slovenci izbrisati, a Srbi ostaviti bez roda.

Pred slovenskim patolozima i forenzičarima, u plastičnim vrećama čekaju tako na identifikaciju kosti ljudi koje je iskopao čovjek čija brojna rodbina i danas u plastičnim vrećama dugačkih hodnika u Tuzli i Visokom čeka na identifikaciju.

Ima tako ljudi u čiji mali, beznačajni život stane cijela jedna povijest, a nema ih ni u debelim enciklopedijama, ni u historijskim knjigama, ni u memoarima velikana njihovog doba. Dok brončani konjanici pišu historiju, oni su u dugačkim zbjegovima što od te historije bježe.Većina joj umakne, ali ne i rudarski inženjer Mehmedalija Alić.

Napomena:Nisam mogao prebaciti fotografije koje su bile prilozene uz tekst ali sam nasao druge iz istoimenog rudnika.
User avatar
Chmoljo
Administrativni siledžija u penziji
Posts: 45505
Joined: 05/06/2008 03:41
Location: i vukove stid reći odakle sam...

#40 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Chmoljo »

čitao sam ovaj tekst Dežulovića. u jednom članku je uspio zaokružiti tragediju i historiju Balkana. genijalno, nažalost. :(
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#41 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Srpsko-muslimanski pregovori
Datum: 14.03.2009 20:48
Nezavisne novine
Autor: Muhamed Filipović

Smatrao sam i danas to mislim, da je rat u Bosni i Hercegovini bio apsolutno nepotreban, da je nanio izlišne žrtve, kao i da su obje konfrontirane strane više dokazivale nešto u odnosu na momente definirane politikama drugih okolnih država, a ne na interese i potrebe svog naroda i svoje države, čak i ako uzmemo da je podjela po nacionalnom kriteriju znatno uznapredovala.

Image

Dok su bosanski Srbi ratovali da bi zadržali Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji, a tu politiku nisu definirali oni nego vodeća grupa srbijanskih intelektualaca, a provodio je Slobodan Milošević, dotle su Muslimani ratovali zbog straha od Miloševićevog radikalizma i iluzije da će neovisnost Bosne i Hercegovine u sklopu raspada Jugoslavije biti općenito prihvaćena u Europi i odlučno podržana od Hrvatske.

Naime, svaka odluka da se bez ikakve inozemne podrške uđe u rizik rata, mora se smatrati samoubilačkom, što se gotovo i potvrdilo u toku događaja koji su slijedili. Na kraju su se svi prevarili u svojim kalkulacijama i razlozima koji nisu bili historijski i politički nego ideološki i kalkulatorni, tj. obje strane su mislile na nešto što u svakoj dubljoj analizi i u kontekstu cijele situacije nije bilo realno.

Jugoslavija nije mogla ostati u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i srpskih krajina u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina nije mogla ostati u Jugoslaviji, ako za tu solucije nije bilo 70% njenih srtanovnika i ako ne bi imala veoma čvrste međunarodne garantije za suverenost u okviru određene veze sa Srbijom i Crnom Gorom.

Ali, ona nije mogla dobiti nepodijeljenu podršku ni za svoju neovisnost u međunarodnom svijetu, unatoč formalnim priznanjima neovisnosti, osobito ako je ta neovisnost bila suočena sa opasnošću rata.

Dva su bitna razloga ugrožavala Bosnu i Hercegovinu. Prvi se sastojao u neiskrenosti podrške hrvatske politike neovisnosti Bosne i Hercegovine. Drugi je sadržan u činjenici da Europa nije bila sklona da odlučno podrži jednu novu europsku državu u kojoj će glavni politički činilac biti Muslimani. Jednostavno, Europa je u dubljem smislu i državnopolitički i fundamentalno još uvijek antimuslimanska. Stoga je jedini razuman korak za izlaz iz tadašnje situacije bio u pregovorima između Muslimana i Srba.

Rekao sam u jednom od priloga nešto o pregovorima iz ljeta 1991. godine. Nažalost, još postoje snage koje smatraju da je taj pokušaj bio pogreška i za to optužuju mene i Adila Zulfikarpašića, mada je te pregovore odobrio i u njima učestvovao i Alija Izetbegović.

Unatoč propasti tog pokušaja, prvenstveno zbog stavova SDA desnice, ja sam i nadalje smatrao da je sve bolje od rata i insistirao na pregovorima. Šansa se ukazala pred sami rat, a inicirao ju je Momčilo Krajišnik.

O tome sam nešto rekao u jednoj od mojih knjiga. Danas želim reći nešto o pokušaju sporazuma do kojeg je došlo u jeku rata u rano proljeće 1995. godine kada me Izetbegović poslao da pregovaram sa Slobodanom Miloševićem, a za koje tvrdim da su mogli donijeti mir prije tragičnih događaja iz ljtea 1995. i bez fatalne intervencije Holbrooka i američke diplomatije. I o tome sam nešto napisao, ali ovdje želim istaći nešto što je trajnije za odnose Bošnjaka i Srba koji moraju biti konačno sređeni ako želimo biti civlizirano, demokratsko i pravedno društvo.

Po nalogu Izetbegovića sam odletio u Beograd i bio srdačno dočekan. Odmah sam otišao kod Miloševića. On je bio raspoložen i spreman za razgovore. Izetbegović mi je kazao samo da postoje signali kako je Milošević spreman da pregovara i ništa više. Kazao je doslovno: "Profesore, idi, a Ti sve znaš što se tiče naše politike."

Znao sam da je nama potreban mir. Znao sam da je potreban i Srbima, jer im je međunarodna zajednica bila za vratom, imali su ogromne restrikcije i veliku krizu zbog toga, kao što im ni tri godine ratovanja nije donijelo bitne pomake, ali jeste izolaciju. Kao čovjek koji je došao da pregovara na poziv uzeo sam riječ odmah nakon što je Milošević konstatirao da nam sve ovo (rat i patnje) nije trebalo i da smo osamdeset godina živjeli bez sukoba. Potvrdio sam njegovu konstataciju i rekao da nama ne smeta život sa Srbima s kojima živimo ne osamdeset nego šest stotina godina.

Rekao sam da nismo mi počeli rat nego Karadžić i to zbog ishoda referenduma i da se na ishod glasanja ne odgovara ubijanjem. Ali šta je tu je i mi treba da nađemo izlaz. Kako rat nije uništio Bosnu i Hercegovinu, a ona je priznata država i članica OUN, Jugoslavija bi trebala da je prizna u avnojevskim granicama i Ustavu iz 1991. godine.

Sve ostalo bi moglo da se dogovori. Njegova izjava o priznavanju bi mogla biti novi početak za obje strane. Za Jugoslaviju bi to značilo brzo skidanje svih sankcija i izolacije, prekid rata i povratak miru i u međunarodnu zajednicu, a za Bosnu i Hercegovinu prekid ogromnih patnji, dok bi to za obje naše države bila mogućnost da kao ljudi dogovorimo sve sporno među nama, opomenuti ratom da se na silu ništa ne može učiniti.

On je rekao da je spreman priznati Bosnu i Hercegovinu, ali kao nekakvu labavu federaciju tri državice. Ja sam kazao da je to put unazad, da je to rješenje odbačeno u Ženevi i da je mnogo puta već propalo, da se svaki put pokazalo nemoguće, da ono ne rješeva ništa, da treba gledati unaprijed na demokratski razvoj obje naše države.

Podjela bi mogla biti izvršena samo nasiljem i na temelju principa većinskog stanovništva, a takva nije moguća zbog toga što nema etnički većinskih zaokruženih teritorija. Stoga to treba odlučno odbaciti i vratiti se modelima demokratski uređenih država s priznavanjem svih prava svim narodima. Rat i nije započeo zbog toga što su Srbi imali manje prava nego što nisu željeli iz Jugoslavije.

Dakle, ako to želimo rješavati, onda uredimo pregovorima odnose Bosne i Hercegovine i Jugoslavije na bazi najuže saradnje, uz dvojno državljanstvo, ukidanje carina, otvaranje granica i veoma obimnu saradnju u privredi, kulturi i na svim drugim poljima. To je po nama put u budućnost, a podjela je vraćanje na povijest ubijanja i sukoba bez kraja.

Tada sam mu rekao da mora Karadžića ograničiti ili eliminirati. Doslovno sam mu kazao: "Predsjedniče, ako Karadžić pobijedi, Vi ste gubitnik, jer je on tada najveći Srbin. Ako izgubi, i tada ste Vi gubitnik, jer ste podržavali onog ko gubi. Stoga se oslobodite njega i nekoliko ekstrema i podržite umjerene elemente i tada možemo ići na sporazumijevanje."

On je rekao da je to što sam kazao zanimljivo i mi smo se složili da se razgovori nastave u Švajcarskoj, uz pomoć tamošnje vlade. Nažalost, Amerikanci su razbili ovu mogućnost, jer su oni htjeli da budu tvorci sporazuma i spasavaju i nas i Srbe. Ja sam uvijek davao prednost sporazumu komšija, znajući da veliki prave sporazume za sebe a ne za nas.

Mi danas imamo posla s posljedicama pogreške da nam je sporazum gradio neko ko je vodio računa o svojim a ne našim interesima. Kad mi je Izetbegović rekao da nećemo pregovarati zbog toga što Amerikanci žele da oni vode pregovore, te da će oni voditi računa o našim interesima, rekao sam mu da naš bogati dajidža iz Amerike može dovesti samo do toga da Milošević povisi cijenu mira. Nažalost, imao sam pravo.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#42 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Kako B. Izetbegovic vidi zivot svoga oca, njegovo politicko djelovanje itd. Sve ovo postaje pomalo vazno, jer mladji Izetbegovic ima najvece sanse da postane prvi covjek SDA. Da li ce voditi slicnu politiku koju je vodio njegiov otac ili neku drugi, nama ostaje da sacekamo ividimo.
Pozdrav Zah

Bakir Izetbegović, potpredsjednik Stranke demokratske akcije
MOJ BABO ALIJA...
Autor: Globus
Objavljeno: 15. March 2009. 19:03:10

Image
Bakir Izetbegović, potpredsjednik Stranke demokratske akcije

GLOBUS: Bakir Izetbegović, potpredsjednik SDA, sin bošnjačkog vođe rah. Alije Izetbegovića, kojeg smatraju najmoćnijim čovjekom te stranke, a mnogi ga drže i najutjecajnijim bošnjačkim političarom u Bosni, često na udaru medijskih optužbi da je pokrovitelj tamošnjih vodećih kriminalaca, u intervjuu Globusu govori o svojem odnosu s ocem, o političkim i vjerskim idejama što ih od njega baštini, te ocjenjuje njegovu ulogu u nedavnome ratu. Pretjerano bi bilo reći da je Bakir Izetbegović najmoćniji bošnjački političar, ali je istovremeno činjenica da moćniji od njega u SDA ne postoji. Ta aporija određuje položaj i ulogu ovoga neobičnog čovjeka, koji rijetko daje intervjue, pogotovo za nezavisne medije, i koji se u posljednjih desetak godina pojavljivao kao siva eminencija različitih događaja, afera i unutrašnjih bošnjačkih političkih previranja. Je li zbilja toliko moćan, kakav je bio njegov utjecaj na Aliju Izetbegovića i kreira li Bakir Izetbegović aktualnu stranačku politiku SDA, to su pitanja na koja nemaju odgovora ni zapadni diplomati u Sarajevu. A to ih iz različitih razloga interesira. S druge strane, Bakir nikada nije bio osobito omiljen u medijima koji su izvan kontrole vlasti, šira javnost doživljavala ga je kao nepristupačna čovjeka, optuživan je za veze s prononsiranim kriminalcima, govorilo se i pisalo da podobnima namješta poslove... Iz svega toga on se pokušavao izvući šutnjom, danas kaže da mu je dosta politike, ali je ipak pristao na funkciju potpredsjednika stranke. U ideološkome smislu ne razlikuje se bitno od oca, praktični je vjernik, pristojno obrazovan, s izraženim verbalnim karakteristikama sarajevske škole života. Što otprilike znači da bi u neformalnom društvu ljudima iz Zagreba djelovao kao zabavan i duhovit čovjek. Po zanimanju je arhitekt, svojedobno je bio direktor Zavoda za izgradnju grada.


Kad ćevapi prisjednu

Otac vam je bio pravnik, zanimale su ga politika, povijest, književnost i sve ono što se doticalo vjere. Kako to da ste vi otišli na arhitekturu? Vjerojatno tako što su vam dobro išli matematika i crtanje.

Izetbegović: Otac nikada nije utjecao na mene u izboru životnoga puta. Čak mi ni oko vjere nije puno tupio. Recimo, volio je da puno vremena provodim na ulici, jer nije želio da izrastem u nekog smotanog sina. Na ulici sam naučio igrati košarku i svirati gitaru, snalaziti se. Dakle, ono što ulica čovjeku rođenom u Sarajevu može pružiti u životu. A, oca sam volio i poštovao. Mome se društvu ponekad činilo da u tome pretjerujem. Sjećam se da su mi djevojke znale prigovarati da previše pričam o njemu. Alija je bio neobičan čovjek, kao da se vidjelo da ga Bog za nešto priprema. Kad bi se vratio s posla, iz velikog socijalističkog preduzeća u kojem nikada nije mogao napredovati, on bi po pet-deset sati na dan čitao. Gutao je Churchillove i De Gaulove memoare, bavio se nekim stvarima koje nisu imale veze s njegovim pozivom, i tako desetljećima. I čemu sve to? On je kao mladić, jedva je bio navršio dvadesetu, prvi put završio u zatvoru, što mu je, vjerujem, utjeralo strah u kosti. Ali ne pred ljudima, nego pred Bogom.-

Kako je obitelj doživjela 1983., očev odlazak u zatvor, sudski proces?

Izetbegović: Kad su ga odveli, mislili smo da ide samo na kratko ispitivanje, da neće ni prenoćiti u zatvoru. Odrobijao je pet godina i osam mjeseci, da ga nikada ni na vikend nisu pustili. Ubojice su puštali, njega ne. Kako smo mi to doživjeli? Pa tako, bili smo ranjeni. Grizla bi me savjest kad god mi je bilo dobro, na godišnjem odmoru, među prijateljima, kad bih se smijao. Jedem ćevape i mislim - on ih sad ne može jesti. Rasječem lubenicu - njega nema da to učini. Ta grižnja savjesti bila je osnovni osjećaj. A naša okolina je reagirala na tipski način, govorili su: Što mu je trebalo da se bavi politikom! Živjeli su u strahu jer se tada i zbog vica, pogotovo u Sarajevu, išlo u zatvor. I nikad nije bilo dosta opreza. A Alija je učinio nešto neoprezno. Zapravo je pogriješio kada je ilegalno išao u Iran. Zanimalo ga je kako ta zemlja izgleda nakon revolucije, slutio je renesansu islama u svijetu, pa je želio stvari vidjeti iz prve ruke. Bolje bi učinio da je išao legalno.

Ratni remi

Rašireno je vjerovanje, pogotovo u Sarajevu, da ste vi za rata imali velik utjecaj na njega i njegove političke odluke. Je li to istina?

Izetbegović: Činjenica je da sam u to vrijeme puno vremena provodio s njim, pa sam, vjerojatno, i imao nekog utjecaja. Ali ne znam zašto bi to bilo negativno. I što je to Alija Izetbegović uradio generalno negativno? Naravno da je imao grešaka, ali govoriti o njima isto je što i tražiti rupe u siru. Međutim, on u svemu tome nije imao previše izbora. Mislim da je radio najbolje što je mogao, ali u okolnostima na koje nije imao velikoga utjecaja. Čak ni u kadrovskoj politici, a to se Aliji Izetbegoviću najčešće spočitava, on nije imao naročitog izbora. Mogao je računati na entuzijaste bez velikih znanja i iskustva, pa je kombinirao različite ljude, od Munira Alibabića, čovjeka koji ga je 1983. hapsio, do Hasana Čengića i Omera Behmena, s kojima je tada robijao. Osim toga, kakvu se narodu našao na čelu? Pa muslimani su u posljednjih sto dvadeset godina izmijenjali pet totalno različitih gospodara, od Turaka, preko Austrije, karađorđevićevske kraljevine, NDH, do Titove Jugoslavije. Taj je narod 1990. bio kao da je upravo sišao s ringišpila, mantalo mu se u glavi od silnih vlasti i vladara. Mislim da je u takvim okolnostima, pa još pošto smo bili napadnuti od Srba, a 1993. i od Hrvata, Alija vodio genijalnu politiku, jer da nije, što bi od nas i od Bosne ostalo? Kao da je igrao partiju šaha bez topova i bez kraljice, a ipak je izvukao remi.

Demokracija iz Kur'ana

U novije se vrijeme dosta često, pa i sa Zapada, o njemu govori i piše kao o islamskom fanatiku - naravno u kontekstu događaja nakon 11. rujna...

Izetbegović: Alija je kao mlad čovjek vjerovao u politički islam. To je činjenica, kao što je činjenica da su neki vjerovali u komunizam ili kao što neki vjeruju u demokraciju. Ali s godinama i s dolaskom na vlast shvatio je da se budućnost temelji na demokraciji. U tom smislu, dakle, on nije bio ono na što se misli kada se govori o islamskome fanatizmu u političkome smislu.

Image
Usred rata Hrvata i Bošnjaka ja sam se slobodno šetao Zagrebom

"Hrvati nikad nisu puna srca prihvatili rat s Bošnjacima, uvijek je bila jaka opozicija tom ratu", kaže Bakir Izetbegović u razgovoru s Globusovim novinarom…

Kakva je budućnost odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine?

Izetbegović: Sve bolja i bolja, jer je tako prirodno. Ekonomija najbolje sanira međunacionalne nesporazume i probleme u susjedskim odnosima. Višenacionalna sredina prirodno je stanje života u Bosni i Hercegovini, nitko nas na to nije natjerao, niti su bosanski narodi odnekud dotjerani. Jednako tako, prirodno je da Bosna bude u dobru s Hrvatskom. Ne radi se o smetnjama i nedostacima takvoga, unutarnjeg i vanjskog, položaja, nego o nekoj finoj mirnodopskoj kvaliteti. Nešto od toga vidjelo se i u najgora vremena. Dok su Srbi bili totalno ujedinjeni oko svojih ratnih vođa, Hrvati nisu bili tako omađijani. Ja sam se i u vrijeme najgorega rata slobodno šetao Zagrebom, u Splitu sam se s ocem vozio u autu, a maltene je s druge strane brda grmio hrvatsko-bošnjački rat. Ljudi su me prepoznavali, ali mi se u Hrvatskoj nisu događale neugodne stvari. Istovremeno, da sam se pojavio u Beogradu, vjerojatno bi me za deset minuta ubili. U Hrvatskoj su bili prepuni bošnjački izbjeglički logori, a trajao je rat. U Srbiji je i to bilo nezamislivo. Želim reći da Hrvati nikada taj rat nisu puna srca prihvatili, i uvijek je bila jaka opozicija tome ratu. Sve je to neki dobar zalog budućnosti.

Je li islam inkompatibilan s demokracijom?

Izetbegović: Ne, jer se i u jednoj kur'anskoj surri vladarima preporučuje da se savjetuju s ljudima, spominje se medžlis, dakle nešto kao parlament u suvremenom svijetu. Ali, problem je islamskoga svijeta u zastoju koji traje stoljećima i koji je proizveo svakovrsno zaostajanje, uključujući i tiranske režime. Ako pogledate Andaluziju i Bagdad, ili Tadž Mahal, vidite da su postojala vremena kada je islam išao ukorak sa zapadnom civilizacijom, pa je i prednjačio. Razlozi su zastoja upravo u deficitu demokracije: islamski svijet zaostao je kada je kolektivnu pamet povjerio jednome čovjeku. Prigovori da je Islam inkompatibilan s demokracijom posljedica su neznanja, jer on u bitnom smislu nije drukčiji od judaizma i kršćanstva. Božji su proroci samo jedan drugome predavali štafetu, a sve su tri religije na istome putu.

Tata u Haagu - Mislite li da bi protiv vašeg oca, da je živ, bila dignuta haška optužnica?

Mislim i nadam se da ne bi, iako se i na tome radilo, istražitelji su boravili u Sarajevu, vođena je istraga protiv Alije Izetbegovića. Srpska strana pripremila je 50 kilograma dokumenata protiv njega, a nakon Jedanaestoga rujna vjerojatno su i neki zapadni političari bili raspoloženi vidjeti ga u Haagu. Ali, čini mi se da bi to bilo previše i da se ipak ne bi dogodilo. Navest ću vam samo dva primjera načina na koji je Alija reagirao na zločine. Kada su vojnici Armije BiH ubili dvojicu fratara u samostanu u Fojnici, on je naredio istragu, istupio je pred javnošću, rekao da je to strašan zločin, a ubojice su na kraju otkrivene. Drugi primjer: za vrijeme rata u Sarajevu je, što od snajpera, što od granata, pobijeno tisuću i dvanaestero djece. A 1994. na okupiranoj Grbavici od snajperskih su metaka pristiglih s naše strane poginule dvije srpske djevojčice. Alija je naredio istragu, pojavio se na televiziji i optužio nepoznate počinitelje, očito iz naše armije. Pa koliko god bilo teško locirati snajperiste, ubojice su otkrivene i kažnjene. A sad bi moj otac trebao ići u Haag, je li?

11. rujna -Što je za vas 11. rujna?

Izetbegović: Za mene, kao i za cijeli svijet i za muslimane u tom svijetu, to je jedan vrlo, vrlo ružan datum. Tada su neki muslimani krenuli stranputicom, koja ne može dobro završiti. Dug je put kojim će islamski svijet dostizati Zapad za kojim zaostaje zadnjih dvjesto godina, pa su neki pomislili da se može poći poprijeko, zločinom. Ubijanjem nevinih ljudi nužno se ide u pakao, ubijanjem djece ide se u pakao, pa - konačno - islam zabranjuje samoubojstvo, a ti su ljudi ubili i sebe. Pravi put ide kroz obrazovanje, rad i demokratizaciju muslimanskih društava, a ništa od svega toga nije moguće terorom. Ono što je, međutim, teroristima pošlo za rukom jest da je svaki musliman na svijetu postao potencijalno sumnjiv, unazadili su položaj muslimana na Zapadu, pa je, recimo, Francuska zabranila ženama da pokrivene studiraju. Gole mogu, ali pokrivene nikako! Kad bi danas Isusova majka Marija došla studirati u Francusku, ne bi joj bilo dopušteno - jer je i ona bila pokrivena.

Moćni sin

Često su vas, pogotovo u sarajevskim novinama, proglašavali pokroviteljem različitih mešetara i kriminalaca...
Izetbegović: Mislim da su takvi članci, izjave i istupi stvar prošlosti. Nedavno mi je jedan čovjek iz međunarodne zajednice u Sarajevu rekao: Znate, jedno vrijeme bio je aktualan projekt destrukcije vaše ličnosti. Možete misliti - projekt destrukcije moje ličnosti. Ali, ima u svemu tome i moje odgovornosti. Navukao sam novinare na sebe jer sam previše bio uz Aliju i jer se na osnovi toga dalo zaključiti kako imam više utjecaja nego što bih trebao imati. Zato se danas klonim javnosti.

Ali, ipak ste moćan čovjek?

Izetbegović: Moja moć, ako je ima, proizlazi iz utjecaja koji imam na ljude. Ali ne bih rekao da me se netko boji. Imam još nekog autoriteta jer sam Alijin sin, ali to se lako i brzo može pokvariti i potrošiti.

Kad bi se stranci sutra povukli iz Bosne, bi li izbio rat?

Dogodilo bi se isto ono što se događa kada poluizliječenom čovjeku ukinete antibiotike. Da, buknuo bi belaj, jer nismo sasvim izliječeni. Sve dok Bosna ne bude dobra država za svoje građane i sva tri naroda, a to će biti kada se ekonomija postavi na noge, mi smo svi zajedno u opasnosti. Te će opasnosti nestati kad ljudi počnu bolje živjeti i više raditi. Za to nam, ja mislim, treba pet-šest godina.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#43 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Sirijska dilema: reforme ili stabilnost
Aida Akl

Image
Bashar al-Assad

Sedam godina nakon što je na čelu države naslijedio svog oca, sirijski predsjednik Bashar al-Assad odlučio se na kratki eksperiment s političkom otvorenošću - no nakon toga ubrzo je dao uhititi većinu prodemokratskih aktivista i boraca za građanska prava. Sada, na početku svog drugog sedmogodišnjeg mandata, Bashar al-Assad nije, kako se čini, spreman provesti reforme.

Kratko reformsko razdoblje 2001. godine – nazvano 'sirijskim proljećem' – otvorilo je vrata političkoj oporbi i slobodnijem dijalogu na javnoj sceni. No, razmjer političkog angažmana zabrinuo je vladajuću elitu i predsjednika Bashara al-Assada, kaže Joshua Landis iz Centra za mirovne studije na Sveučilištu Oklahome.

"To se događalo u prvoj godini vladavine Bashara al-Assada. On je, naime, na početku rekao da želi čuti kritiku, da ga zanima dijalog. I ljudi su se počeli organizirati, počeli su javno govoriti – što međutim nije dugo potrajalo. Poduzete su vrlo oštre represivne mjere, a tadašnji dopredsjednik države rekao je da 'neće dopustiti da Sirija postane kao Alžir', te da se reforme moraju stopirati."

Mnogi demokratski aktivisti osuđeni su na duge kazne zatvora. Krivilo ih se za širok spektar kaznenih djela – od vrijeđanja predsjednika, slabljenja nacionalne sloge pa do članstva u tajnim organizacijama. Prije dvije godine dogodio se novi val uhićenja – nakon što su sirijski i libanonski intelektualci objavili zajednički dokument koji poziva na uvođenje demokracije i 'normalne odnose' između dvije zemlje. Joshua Landis kaže da je sirijska oporba smatrala da ima šansu da nešto učini nakon što je istraga Ujedinjenih naroda ustanovila da je sirijski državni vrh bio umiješan u organizaciju atentata na libanonskog premijera Rafika Haririja, 2005. godine.

"Svjetovna oporba pokušala se udružiti sa islamistima i Kurdima – to su u Siriji tri glavne oporbene struje. Taj je pokušaj završio s takozvanom 'Deklaracijom iz Damaska', u proljeće 2005. No, u opozicijskom je frontu bilo dosta pukotina. Režim je već na početku uhitio neke glavne ljude oporbe, i već je krajem te godine postalo jasno da je režim prejak. Oporba se počela raspadati."

Ovi su događaji uništili nade da bi Bashaar al-Assad Siriju ipak mogao povesti u novom smjeru, drugačijem od smjera njegova oca. Najib Ghadbian predaje političke znanosti na Sveučilištu Arkansas, a član je jedne od sirijskih oporbenih grupa. On tvrdi da je mlađi Assad prvotno želio promijeniti stil vladanja u Siriji, no ubrzo se predomislio.

"Bio sam među onima koji su se nadali da će taj mladi čovjek, obrazovan na Zapadu, početi s reformama, nakon dvadeset godina stagnacije u politici i ekonomiji. Međutim, pred njim se otvorila klasična dilema svih diktatora. Bio je svjestan daće režim preživjeti jedino ako se reformira, no također je znao da bi svaka dublja reforma oslabila njegovu osobnu moć. I tako je na kraju odlučio da nastavi po starom, kao i njegov otac. Svaki se reformski korak odgađa za budućnost."

Većina se analitičara slaže da je sirijska oporba preslaba da bi režimu predstavljala ozbiljniji izazov. Kako kaže Ellen Lust-Okar sa sveučilišta Yale, to važi i za oporbene grupe u samoj Siriji, kao i za one koje djeluju u inozemstvu.

"Grupe u inozemstvu su prilično neefikasne. Mislim da nemaju mnogo podrške u samoj Siriji. Čak niti među Sirijcima vani nemaju velik utjecaj. Smatra se da su te grupe nečije tuđe oruđe, da njihova djelatnost nema veze s interesima naroda u Siriji."

Sirijsko čelništvo u ovom se trenutku ne plaši oporbe – tvrde analitičari. Nakon što je konsolidirao svoju vlast, Bashar al-Assad se sada prvenstveno bavi oživljavanjem ekonomije te regionalnim problemima poput Libanona i Iraka. Upravo te probleme sirijski predsjednik navodi kao razloge za odgađanje demokratskih reformi – kaže Radwan Ziadeh s washingtonskog Instituta za mir.

David Lesch, profesor povijesti Srednjeg istoka na sveučilištu Trinity u San Antoniju u Teksasu, kaže međutim da su Sirijci sretni što je stanje u njihovoj zemlji – za razliku od Libanona i Iraka – stabilno.

"Većina ljudi u Siriji, čak i za vrijeme režima njegova oca, pomirena je s činjenicom da se za političku stabilnost trebaju žrtvovati neke osobne slobode. Sada je to još više izraženo zbog situacije u susjedstvu – u Iraku i Libanonu. Na izvjestan način, osjeća se i zahvalnost javnosti prema predsjedniku, koji je održao zemlju ujedinjenom, u inače vrlo nestabilnoj regiji."

Zbog toga se čelnici sirijske oporbe zalažu za mirne promjene, iako one – slaže se većina analitičara – nisu vrlo izvjesne. U oporbenim se krugovima čuju mišljenja da sirijski vrh možda želi slijediti put Kine, koja je liberalizirala ekonomiju, ali politička vrhuška i dalje čvrsto drži vlast u rukama. Drugi se pak nadaju da će u budućnosti ipak doći do rascjepa u sirijskom političkom vrhu – na reformiste i čvrstorukaše – što bi možda otvorilo vrata demokratizaciji.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#44 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

"VIZIONARI" SU NAS UPROPASTILI

Koje su, po Vašemu mišljenju, granice Balkana?

– Zemljopisno, odgovor nije sporan. Politički, mnogo je važniji okvir koji je definiran kao tzv. Zapadni Balkan, koncept koji dolazi iz procesa eurointegracija. To je prostor koji od bivših jugoslavenskih republika izuzima Sloveniju, ali uključuje Albaniju. Obuhvaća krug zemalja koje su međusobno veoma upućene jedna na drugu, u mnogo čemu slične i koje se suočavaju s usporedivim izazovima na putu prema EU-u. I koje, ako shvate da to o njima ovisi, imaju europsku budućnost.

Image

Smatrate li da i Hrvatska spada na Balkan?

– U ovom smislu svakako. Je li tako i prema osobnoj ili kolektivnoj percepciji, to ostavljam ljudima u Hrvatskoj. Meni osobno to nije presudno kada razmišljam o Srbiji ili Hrvatskoj. Mislim da odustajanje od stalnog mjerenja prisutnosti Balkana u nama jest dobar znak da se oslobađamo njegovih negativnih karakteristika.

Koje su glavne sličnosti, a koje su razlike, zemalja Zapadnog Balkana?

– U velikoj mjeri su slični jezici, kulturno naslijeđe i suvremena kultura, kao i slabosti koje vučemo iz sustava u kojima smo živjeli. Najozbiljnija razlika je stupanj oštećenosti događajima iz devedesetih, početni zamah i prolazna vremena na putu prema EU-u. Ostalo su uglavnom narcizmi malih razlika.

U ovoj seriji intervjua, naši balkanski sugovornici razilazili su se oko mnogih pitanja vezanih uz Balkan, a jedino su se svi složili da je na Balkanu najgora srpska nacionalistička politika. Kako su Srbi uspjeli postati “glavni negativci” Balkana?

– Žao mi je što se sugovornici nisu složili oko nekih mnogo konstruktivnijih ocjena ili prijedloga. Priča o negativcima i pozitivcima nema mnogo veze sa stvarnim životom. Ta pojednostavljivanja imaju smisla samo u dramaturškim klišejima, kad želite godine i desetljeća smjestiti u nekoliko poruka i zaključaka. U realnosti, pa i onoj koja nam se devedesetih sručila na živote, bilo je mnogo više inercije, slabosti demokracije i zloupotrebe vlasti nego priče o dobrim i lošim momcima.

Kako ste sebi objasnili tu realnost koja se sručila devedesetih?

– U našem općem zaostajanju za promjenama koje su na istoku i na zapadu već bile uveliko odmakle, mi smo se “okrenuli sebi” i međusobne razlike, nacionalne ili vjerske, napuhali do razmjera glavnog opravdanja i okidača za sukobe. Nažalost, taj razorni miks posljedica sustava koji se rušio i banalnog i priprostog vraćanja nacionalnim ili nacionalističkim projektima, nas je gotovo uništio. Konkretni ili najbahatiji krivci svoju krivnju ispaštaju na sudovima ili se kriju od njih, dok mi normalni, i u Srbiji i u Hrvatskoj, tražimo načine da nam taj teret ne uništi i budućnost.

Koja Vam je prva asocijacija na riječ “Balkan”?

– Pojam Balkan uvlači se u naše živote tek u posljednjih 20 godina. Kada sam ja odrastao, za ljude mojih godina, ali i za starije, medije i politiku, Balkan nije bio presudna odrednica. To naprosto nije bilo važno, tada se u prvi plan nametalo naše mjesto u odnosu na “željeznu zavjesu”, Istok i Zapad. I to više kao ideološko pitanje, mnogo manje kao praktično ograničenje ili prednost. Dakle, moja asocijacija je da se Balkan uvukao u naše živote kao nametnuto opravdanje za greške koje su nas gurnule u kaos u kojem historijska ili geografska pozicija služe kao izgovor što nismo uspjeli na vrijeme shvatiti da se svijet mijenja.

Što je Balkanu donijela Austro-Ugarska, a što Otomansko Carstvo?

– S jedne strane, to su bili imperiji protiv kojih su bili usmjereni pokreti za stjecanje nezavisnosti, onako kako je to bilo i u drugim dijelovima Europe. Nažalost, nismo od njih naučili mnogo o tome kako funkcioniraju velike države, kako se mijenjaju i kako završavaju ako te promjene nisu dovoljno brze i duboke.

Što je postojanje Titove Jugoslavije donijelo ili oduzelo Balkanu?

– Tranziciju, kako bismo danas rekli, od razorene i siromašne zemlje prema zemlji i društvu koje se razvija. Nažalost, unutrašnje slabosti, totalitarni politički sustav i specifičan međunarodni položaj su nas uspavali i spriječili da to iskoristimo kao prednost na početku nove tranzicije krajem osamdesetih.

Koji su Vam najveći “minusi”, a koji najveći “plusevi” Balkana? Dakle, koje su Vam najpozitivnije i najnegativnije osobine Balkana?

– Uz sve opasnosti od takvih uopćavanja, možda je pozitivno da se relativno brzo oporavljamo od čestih grešaka ili tragedija koje su se događale. U tome je i korijen najnegativnije osobine: olako se uživljavamo u ulogu egzotičnog dijela Europe, u kojem su manje važna pravila, a bitnije improvizacija i svojevrsna “opuštenost”.

Kako objašnjavate paradoks da je Balkan danas sinonim za zaostajanje za zapadnom civilizacijom, a ishodište zapadne civilizacije je upravo na Balkanu (antička Grčka)? Gdje je Balkan izgubio tu civilizacijsku prednost?

– Nisam uvjeren da se paralele s vremenima koja su davno nestala mogu povlačiti tako izravno. Mislim da nema specijalnog paradoksa. Mi, današnji ljudi i zajednice, imamo malo toga zajedničkog sa starim civilizacijama. Međutim, možda je najbolji materijalni dokaz da smo neka stoljeća izgubili i da se uzor organizacije društva preselio na Zapad, zapravo u tome što su civilizacijski spomenici, stari tisućama godina, recimo u Grčkoj ili Italiji, ostali u velikoj mjeri sačuvani usprkos svim sukobima i promjenama. S druge strane, mi smo uspjeli porušiti i ono što je izgrađeno za naših života ili u generaciji koju smo naslijedili.

Koji bi, po Vašemu mišljenju, bio glavni grad Balkana?

– Nadam se da će to postati Bruxelles. Naravno, kao administrativno središte i simbol naše europeizacije. U Europi u kojoj se, kao u svakoj uređenoj decentraliziranoj zajednici, može udobno živjeti i u unutrašnjosti, pa čak i na periferiji.

Kako će procesi i ratovi iz 90-ih utjecati na budućnost Balkana?

– Ako smo nešto naučili, poslužit će kao velika opomena. Ako nismo, stalno ćemo se vraćati tom teretu oko naših ruku i nogu. U svakom slučaju, Europa i dobrosusjedski odnosi ne smiju biti opravdanje za guranje pitanja odgovornosti, traume i njezina prevladavanja u drugi plan.

Jesu li na Balkanu okončani svi ratovi koji su se “trebali” dogoditi?

– Nije se morao dogoditi nijedan.

Što je priznanje Kosova donijelo Balkanu?

– Konsolidacija života nije završena time što su političari proglasili nezavisnost, pa ni okolnošću da su uslijedila priznanja. To se naročito odnosi na slučaj Kosova, u kojem tek sada dolazi do izražaja ono na šta je LDP upozoravao u trenutku proglašenja. Ovakva nezavisnost ne rješava probleme, samo što se taj stav nije mogao čuti i razumjeti prošle veljače. U Prištini od euforije, u Beogradu od nasilnih protesta, u Bruxellesu i Washingtonu od prerano iskazanog olakšanja. Još uvijek smatramo da se problemi koji ugrožavaju normalan život i Srba i Albanaca ne mogu riješiti bez dogovora Beograda i Prištine, koji bi stvorio prostor da i Srbi na Kosovu imaju garancije da se najvažnije odluke ne mogu donositi bez njih.

Što će balkanskim zemljama donijeti skorašnji ulazak u EU?

– Red, unaprijed određena pravila i odvikavanje od improvizacija i privremenih snalaženja. Odgovornost u jednoj kompliciranoj zajednici. Ipak, najveća dobit su pozitivne posljedice reformi koje se provode tokom razdoblja pridruživanja Uniji.

Jedan od prethodnih sugovornika, albansko-makedonski pisac Kim Mehmeti, za Vas je izjavio, citiram: “Upravo je on zrcalo Srbije: pet posto Srba je za njega, a 95 posto je u kolijevci svog mita. Svaki narod ima svoje luđake, kurve i lopove, ali je bitno koliko ljudi na izborima glasa za luđake.” Komentar?

– Ne glasaju u Srbiji ljudi za luđake, samo su ih neke politike s vremenom gurale u probleme i zbunjenost. Potencijali Srbije su u velikoj mjeri istrošeni, i u takvim uvjetima je ohrabrujuće da je odluka birača na posljednjim izborima ipak bila generalno proeuropska. Istovremeno, potencijal i energija koje donosi LDP su ohrabrujući i ljudi to osjećaju. Nas raduje da smo praktično jedina stranka koja nailazi na puno razumijevanje i među susjedima u regiji, i to pomaže ljudima u Srbiji da dodatno ojačaju optimizam i svoja očekivanja od političara i vlastitih života. Mi smo partija koja bilježi stalni rast, prošli smo kroz brojne izbore u ove tri godine i sadašnji rejting stranke je gotovo dvostruko bolji od izbornog. Već smo četvrta stranka u zemlji.

Osjećate li se Vi osobno osamljeno u današnjoj Srbiji?

– Ne, za političara je pogubno da se uživljava u ulogu neshvaćenog osamljenika. Takvi samodovoljni vizionari su nas i upropastili.


Normalan život za sve
Koliko kosovski mit određuje današnju Srbiju?

– Nije problem u mitu, nego u njegovoj zloupotrebi. To nema mnogo veze s običnim ljudima. Oni sve više razumiju da mi ne kažemo da se treba pomiriti sa stanjem na Kosovu, nego da se moramo tim problemima ozbiljno baviti, i to u Beogradu, Prištini, Bruxellesu...

Na Kosovu je sada, na primjer, veliki problem što mnoga sela nemaju struje. Među njima su i mnoga srpska, koja i inače žive u teškim uvjetima. Međutim, mislim da ni kosovski Albanci ne mogu biti zadovoljni time da su Srbi duže bez struje ili da su restrikcije za srpska sela češća. Valjda cilj mora biti normalan život za sve. Zbog toga ni ja ni moja stranka ne pristajemo na takvo stanje, jer je to neprihvatljivo za ljude koji tamo žive i za stabilnost regije.

Miloševića odveo u Haag
Čedomir Jovanović rođen je 1971. u Beogradu. Kao student akademije dramskih umjetnosti, jedan je od organizatora protumiloševićevskih studentskih prosvjeda po Srbiji 1996.-1997., a 1998. ulazi u Demokratsku stranku. Nakon promjena u Srbiji 2000., postaje šef zastupničkog kluba Demokratske opozicije Srbije (DOS) u srpskom parlamentu, kao najmlađi političar na toj funkciji u povijesti Srbije, te potpredsjednik DS-a.

U ožujku 2001. igra ključnu ulogu u predaji i hapšenju Slobodana Miloševića. Kao jedan od najbližih suradnika srpskog premijera Zorana Đinđića, nakon njegova ubojstva u ožujku 2003. postaje potpredsjednik Vlade Srbije. Godine 2005. napušta Demokratsku stranku (čiji je lider srbijanski predsjednik Boris Tadić) i osniva Liberalno-demokratsku partiju, koja na izborima 2007., u koaliciji s još nekoliko građanskih stranaka, osvaja 5,33 posto glasova i 15 mandata u srpskom parlamentu. Na izborima 2008. bio je najmlađi predsjednički kandidat.

Jovanović smatra da je Srbiji nužno pomirenje s Bošnjacima, Hrvatima i Albancima, koje se, kako kaže, može ostvariti samo istinskim suočenjem građana Srbije sa zločinima koji su u ratovima 90-ih počinjeni u ime Srbije. Jovanović i njegov LDP time su preuzeli stajalište tzv. druge Srbije da glavna odgovornost za izbijanje ratova na Balkanu 90-ih počiva na Srbiji, uključujući i njezine građane koji su Miloševićevu politiku jasno podržavali ili prešutno odobravali.

Bulevarska štampa ga naziva “srpskim Jamesom Deanom”, a politički protivnici “narkomanom” i “tipom koji šuruje sa Zemunskim klanom”. Analitičari ga, pak, smatraju najprogresivnijim i najeuropskijim srpskim političarem. Ujedno, jedini je značajniji srpski političar koji je javno podržao neovisnost Kosova.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#45 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

“JUGOSLOVENSKA NARODNA ARMIJA”

Image
Autor: Nadan Filipović

Nadan FILIPOVIĆ: Međutim srpske "čistke" u JNA su počele već poslije 1945. godine i trajale su do njenog raspada. To "etničko čišćenje" JNA nije se provodilo nekim drastičnim ili staljinističkim metodama, već posebnim vrstama pritiska, posebice na aktivne oficire i podoficire Muslimane i Albance koji su se da bi ostali u JNA. Oni nisu imali bilo kakvih šansi za napredovanje u vojnoj službi ako se nisu opredijelili i odlučiti da li će biti Srbi ili Hrvati.
Dana 22.decembra 1941. godine u mjestu Rudo u Bosni i Hercegovini osnovana je Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigade Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije (skraćeno NOVJ). Taj se datum službeno smatra početkom osnivanja oružanih snaga buduće Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), odnosno kasnije Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), te konačno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na kraju Drugog svjetskog rata 1945.godine NOVJ dobija naziv Jugoslovenska armija (JA), a 1951. godine dobija definitivni naziv Jugoslovenska Narodna Armija ili skraćeno JNA.

JNA se sastojala od vidova, rodova i službi.

Vidovi su bili kopnena vojska, ratno vazduhoplovstvo, protuvazdušna odbrana i ratna mornarica. Vojna obaveza u JNA bila je opšta. Sastojala se od regrutne obaveze, obaveze služenja vojnog roka, i služenja u rezervnom sastavu. U socijalističkoj Jugoslaviji postojao je sistem "opštenarodne odbrane i društvene samozaštite", pa je tako JNA bila "zajednička oružana sila svih naroda i narodnosti i svih radnih ljudi i građana SFRJ". Pripadnikom oružanih snaga smatrao se svaki građanin "koji sa oružjem u ruci učestvuje u otporu protiv napadača".

U JNA su postojali vojnički činovi, niži podoficirski činovi, viši podoficirski činovi, niži oficirski činovi, viši oficirski činovi, generali i vrhovni komandant.

Vojnički činovi su bili: razvodnik, desetar i mlađi vodnik.
Niži podoficirski činovi su bili: vodnik, vodnik prve klase, stariji vodnik i stariji vodnik prve klase.
Viši podoficirski činovi su bili zastavnik i zastavnik prve klase.
Niži oficirski činovi su bili: potporučnik, poručnik, kapetan i kapetan prve klase.
Viši oficirski činovi su bili: major, potpukovnik i pukovnik.
Generalski činovi su bili: general-major, general potpukovnik, general-pukovnik, general armije i general JNA.
Vrhovni komandant je bio maršal, a taj čin je imao samo Josip Broz Tito.

JNA je zvanično prestala postojati 20.maja 1992. godine kada je proglašena novoutemeljena takozvana Vojska Jugoslavije kao oružana sila Savezne Republike Jugoslavije, odnosno zajednice Srbije i Crne Gore. Svi smo bili svjedoci kratkog života te nakaradne zajednice. Naime, drugo oko u glavi Crna Gora i Crnogorci su se dozvali pameti, pa definiticno utekli od svoje braće.

O JNA su pisani hvalospjevi, pjevane pjesme, uzdizana je do nebesa kao garant opstojanja socijalističke Jugoslavije, kao čuvar našeg bratstva i jedinstva, budni zaštitnik od bilo kakve vanjske agresije, itd.itd.

Međutim srpske "čistke" u JNA su počele već poslije 1945. godine i trajale su do njenog raspada. To "etničko čišćenje" JNA nije se provodilo nekim drastičnim ili staljinističkim metodama, već posebnim vrstama pritiska, posebice na aktivne oficire i podoficire Muslimane i Albance koji su se da bi ostali u JNA. Oni nisu imali bilo kakvih šansi za napredovanje u vojnoj službi ako se nisu opredijelili i odlučiti da li će biti Srbi ili Hrvati. O tome dosta znaju mnogi stariji čitatelji, a o tome nema puno dokumenata, jer je večina dokumenata bila "Strogo POV" ili "vojna tajna". No, kako se u narodu kaže "Ako laže koza, ne laže rog", pa se vrlo jednostavno može preko nekih drugih podataka pokazati kojim se intenzitetom odvijalo "posrbljivanje" ili (č)etničko čišćenje JNA, sve do momenta dok ta njihova vojska, a sve „k’o fol“ narodna i jugoslovenska, nije pokazala bradato zločinačko lice u zadnjim agresijama prvo na Sloveniju (dekorativni rat), a onda krvavim agresijama na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Image
Od "narodne" armije do...........

Image
Granatiranje grada

Image
JNA zločinačka .......

Image
Crnogorska vojska na dubrovačkom ratištu

Premda su Srbi "ko zmija noge" čuvali sve te JNA-podatke da ne izađu na svjetlo dana, ipak je bilo po onoj velikog Miroslava Krleže koji je rekao "Ljudi mogu izmisliti najkompliciranije i najsavršenije strojeve, ali nikada neće izmisliti lopatu koja će moći zakopati istinu". Srbi su posebno pažljivo čuvali i spriječavali objavljivanje podataka o nacionalnoj strukturi „starešinskog (zapovednog) kadra u JNA. Ali, i pored sve pažnje 1967. godine u Beogradu je publicirana velika monografija sa naslovom "Savez komunista u uslovima samoupravljanja". Ta glomazna monografija je jedno jako dosadno štivo, puno nekih jako pozitivnih pokazatelja, tabela i grafikona, a koji svi dokazuju da je "samoupravljanje jugoslovenskog tipa najidealnije društvo koje je postojalo na ovom svijetu", te sa ulagivačkim komentarima i hvalospjevima drugu Titu, drugu Kardelju, ali i ostalima ispod njih.

Ali, gle čuda! Izdavaču i recenzentima se potkrala jedna mala tabela na stranici 785 spomenute monografije. Izdavač i recenzenti su izgleda zaboravili da iz te svoje pretenciozne monografije o samoupravljanju izbace sve podatke o JNA, pa su u jednoj tabeli dali podatke o nacionalnoj strukturi „starešinskog“ osoblja u JNA, a iz te tabele je "bre prosto ko pasulj" odrediti stvarnu sliku nacionalne strukture oficirskog i podoficirskog kadra u JNA.

Srbi su imali 47.006 članova SKJ u JNA, a što isnosi 61,92% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine. Nacionalna zastupljenost Srba u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 42,08%.

Hrvati su imali 11.969 članova SKJ u JNA, a što isnosi 15,76% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. godine. Nacionalna zastupljenost Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 23,15%.

Slovenci su imali 3.131 članova SKJ u JNA, a što isnosi 4,12% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost Slovenaca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 8,57%.

Makedonci su imali 4.309 članova SKJ u JNA, a što isnosi 5,68% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost Makedonaca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 5,64%.

Crnogorci su imali 5.555 članova SKJ u JNA, a što isnosi 7,39% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost Crnogoraca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 2,77%.

Muslimani su imali samo 467 članova SKJ u JNA, a što isnosi 0,62% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost Muslimana u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 5,24%. I slijepom je jasna ova disproporcija između broja članova SKJ u JNA, i zastupljenosti Muslimana u stanovništvu tadašnje Jugoslavije.

Jugoslaveni (odnosno oni koji su se tako izjašnjavali) su imali 1.285 članova SKJ u JNA, a što isnosi 1,69% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost Jugoslavena u tadašnjoj Jugoslaviji bila je samo 1,71%. (Ispada da je u Jugoslaviji bilo najmanje Jugoslavena!!! ).

Albancisu imali 1.036 članova SKJ u JNA, a što isnosi 1,36% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost Albanaca u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 4.93%.

Mađari su imali 432 člana SKJ u JNA, a što isnosi 0,57% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost Mađara u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 2,72%.

Takozvani "ostali" su imali 725 članova SKJ u JNA, a što isnosi skoro 1,00% od ukupnih 75.915 članova SKJ u JNA 1967. Nacionalna zastupljenost "ostalih" u tadašnjoj Jugoslaviji bila je 5,24%.

Navedena tabela, koja predstavlja autentični podataka SKJ, odnosno Centralnog komiteta SKJ u Beogradu, sasvim jasno pokazuje i dokazuje da se nacionalna struktura članova SKJ u starješinskom kadru JNA ni približno ne podudara za nacionalnom strukturom stanovništva SFRJ. I slijepcu bi bilo jasno da je već tada uspostavljena srpska dominacija i u ovoj izuzetno važnoj državnoj, odnosno društvenoj strukturi. Ruku pod ruku sa Srbima su bili i Crnogorci, braća pravoslavci na koje se računalo kao politički podobne, dok su svi ostali bili totalno zakinuti. Već se tada ustvari pripremala "četnicizacija" JNA, koja nije Srbima nikada ni trebala za eventualnu odbranu od nekog vanjskog neprijatelja, kojeg nije bilo ni na najdaljem vidiku, već kao udarna pesnica u slučaju da neka od "krava muzara", kao što su uvijek bile Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, a djelomično i Makedonija, otkažu poslušnost i ritnu se pa proliju mlijeko koje je u sve večim količinama moralo curiti u nezasitne beogradske blagajne i omogučavati Srbima i Crnogorcima da mirno žive na račun tuđega rada.

Njasmješnija su bile određene, malte ne, srbijanske rasističke teorije, koje su bile doduše neoficijelne, prema kojim pripadnici pojednih naroda "ne vole rad u vojsci, policiji, pa čak ni u diplomaciji". Te priče koje su se počesto provlačile ne samo od usta do usta, već i putem srbijanskih medija, bile su transparentna maglena zavjesa za naivčine, zavjesa iza koje se krila nezajažljiva pohlepa srpskih hegemonista sa ciljem zauzimanja svih najvažnijih pozicija u državi i društvu.

Kada se sve ovo pogleda i analizira i bolje je da se raspala ta "Srboslavija" koja se zvala Jugoslavija. Neka sada Srbi sami sebi srpsku vojsku stvaraju, ali neka je financiraju od svog rada, pa nek sada sa njom idu u boj na Kosovo. Baš me interesira kakva će im sada biti vojna sila, sada kad polako spadaju na prosjački štap. Zaboravljaju Srbi da "prazna ne puca", jer treba puno novaca za "hranu i đebanu", a pare su im pokradene i raznesene po Kipru i drugim "offshore" bjelosvjetskim bankarskim institucijama.

Ovo su sigurno zadnji trzaji propale Srbije, barem što se što se njihovog hrabrog vojevanja tiče. Vidimo da su se kao pokisli miševi pokunjili i nisu smjeli zucnuti, a kamo li pokušati odbraniti jednu od svojih mnogobrojnih svetih "kolevki" svekolikog srpstva, svoje Kosovo.

Sa tog istog, sada za Srbe definitivno izgubljenog Kosova su i krenuli na Vidovdan 1989. godine u ratove koje su sve totalno i sramotno izgubili, a sad se slomiše režeći i optužujući sve druge za svoje pohlepne pljačkaške i genocidne avanture.Sad bi Srbi da im se nekako „namiriti“ sa pola Bosne i Hercegovine. Sumnjam da će im to proći, jedino ako im naši politički „pametnjakovići“ ne serviraju to rješenje.

A kad na red dođe evropska Vojvodina, biće opet zapjevano „Rado Srbin ide u vojnike, dva ga vuku, četvorica tuku“. Svakako će to biti tiho intonirana koračnica, jer će dotada notorni i naizgled nepopravljivi balkanski jalijaš biti discipliniran u okviru NATO-pakta, koji im je uradio ono što im je morao uraditi. Međutim, sad se srpski političari slomiše uvlačeći se u zadnji dio debelog crijeva svom budućem gazdi. Nema bolje zgode za Srbe, nego kad im tata iz NATA podvikne „Vezuj kljuse gdje ti NATO kaže.“
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#46 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

PROGONI ROMA-CIGANA

CHEN - MINĐUŠA I CRNA SARA

Image
Zastava romskog naroda

Drugi izvor, iz 1447. pominje dolazak velike grupe Egipcana u Barselonu. Crkva se odmah postavila neprijateljski prema njima pa je 1449 god. naredjeno da napuste zemlju. Posto su odbili da poslusaju, drakonski su kaznjavani. U vrijeme vladavine Filipa V cak su osljepljivani. Slicne mere su uvedene protiv Cigana i u Portugaliji. Jos 1600 god. grupa "Ciganosa" deportovana je iz Portugala u Afriku, a 29 godina kasnije druga grupa je poslana iz Indije u Brazil. Cigani u Skotskoj dozivjeli su slicnu sudbinu, kada je jedna grupa upucena na Barbados. Jos jedna grupa je deportovana u U.S.A. Virdziniju 1750 god.

Francuska je usvojila istu politiku i jednu grupu svojih Cigana poslala na Martinik 1724 god. a drugu u Luizijanu 1750 god.

Spanci su takodje deportovali svoje Cigane, najcesce u svoje kolonije u Latinsku Ameriku, ali je 1783 god. Karlo III potpisao dekret kojim je ukinuo zakone o njihovom progonu i kaznjavanju. Datumi progona pocinju, u stvari, oko 1500 god. mada postoje i raniji zapisi (u Lucernu, npr. iz 1417 god. godine).

Kako je ovaj drugi, tragicni, period u proslosti Cigana poceo? Sta je to uzrokovalo da postanu progonjena rasa i da, kao Jevreji, prema nacistickim planovima, budu odredjeni da nestanu s lica zemlje?

Predrasude protiv Cigana nisu skorog datuma. U stvari, mnogi razlozi za to imaju korene u davnoj proslosti i istgorijskim dogadjajima. U vreme osvajackih ratova u XI veku Seldzuci (INDISKO RATNICKO PLEME) su osvojili velika prostranstva, od Persije do Male Azije, na kojima je, nesumnjivo, zivelo brojno cigansko stanovnistvo. Izvestan broj Cigana, koji nisu presli na islam, krenujo je na zapad ispred Seldzuka, i kasnije Osmanlija. Drugi, takozvani turski Cigani, pre svega pleme Arlije, prisli su Turcima i primili islam.

Vreme krstaskih ratova, koji su se vodili izmedju XI i XIII veka, poklopilo se s periodom kada su se Cigani primicali Evropi. Po izgledu, odeci, nacinu zivota, obicajima i verovanjima oni su se veoma razlikovali od evropskih naroda. U izvesnim zemljama, njih su, u prvom casu, poistovjecivali s Tatarima, koji su pregazili Sleziju 1241. i cija su zlodela ostla u sjecanju naroda. Izvesni hronicari, kao sto je Albert Kranc, nisu pravili razliku izmedju Turaka i Tatara, i Cigana i Tatara. Prietnja od turske najezde, koja je lebdjela nad Srednjom Evropom, dovela je do toga da Cigani budu nabedjeni da su "turske uhode"...

Da bi se zemlja oslobodila stranaca koji su se od domorodaca u svemu razlikovali, vlasti su ozvele propagandnu legendu po kojoj su Cigani, u stvari, iskovali eksere upotrebljene za Hristovo raspece!

Ovu pricu su poduprele jos mnoge druge sracunate na to da podstaknu predrasude. S hriscanskog gledista, Cigani su bili "pogani", obzirom na to da su bili zaokupljeni gatanjem, vradzbinama i magijom, svrstani su u djavolski porod. Sama njihova pojava odredila im je mesto u svetu podeljenom po boji koze: beli-predstavnici boga, crni-predstavnici djavola.

U ovo vreme je Rimska katolicka crkva vec oformila institucije za ispitivanje, mucenje i kaznjavanje jeretika. Inkvizicija je dejstvovala tokom srednjeg vijeka u svim zemljama zapadne Evrope. Spanska inkvizicija, najstroza od svih, ustanovljena je 1480 god. Hajnrih fon Vislocki tvrdi da su u nekim zemljama Cigani proganjani jos i u XIX (14-stom) veku.

Dok su Evropljani smatrali "privatnu svojinu" neprikosnovenom, Cigani u svom jezikui nisu imali cak ni rec "posedovanje"... to su bila dva dijametralno oprecna stava, dva nesaglasna nacina zivota. Ziveci u bedi i prljavstini, Cigani su bili prinudjeni da kradu i pljackaju da bi opstali, i do danasnjeg dana "vecina" ostali su navodno "lopovi"...

Ako ovom dodamo strah od bolesti koje donose lutalice, posebno strah od kuge koja je u XIV stolecu odnela 25 miliona ljudskih zivota u Evropi, zatim njihov jezik, koji je Evropljanima bio nerazumljiv, stoga cesto koristen kao zargon kriminalaca, postaje jasnije zasto je putovanje Cigana kroz Evropu praceno stotinama zakona i propisa koji predvidjaju njihovo istrebljenje, sto je u Drugom svetskom ratu kulminiralo u krematorijima, gde je vise od pola miliona Cigana naslo svoju smrt.

Ziveci vekovima kao nomadi, Cigani su sacuvali mnoge svoje drevne obicaje i tradiciju. Iako su se stalno kretali, zivot im je uglavnom bio vegetativan nacin opstnka, pasivan. Oblik zivljenja koji ih je nacinio sklonim praznovjerju i robovima tradicionalnih pravila ponasanja.

Osecanje pripadanja je jako u ovakvom drustvu, koje je jos uvek krvna, jezicka i obicajna zajednica. Plemenska organizacija se najduze zadrzala u plemenu Kalderasa (kotlara, bakracara, kalajdzija kaldare = kotao na rumunskom ), koji su sve do nedavno, uglavnom, ziveli kao nomadi, a neki i dalje tako zive.
Image
Putujuca romska porodica 1837.g

Srediste tog nomadskog ili polunomadskog plemenskog nacina zivota je, pre svega, ciganska cerga, ili pokrivena kola, gadulija, koja predstavlja dom za dve pa i vise generacija. (Pleme Bandzara u Indiji ovakav tip karavana naziva tanda ili "trenda" putujuca koliba). JEDNA MOJA PRABABA RODOM BUKOVICANKA KOJA JE UMRLA Ca. 1919 GOD . NAKON OKTOBARSKE REVOLUCIJE KADA SU CIGANI ZBOG LENJINA I STALJINA PROTERANI IZ TADA JOS CARSKE RUSIJE ZVALA SE „ TRENDA“ JERININA MAJKA KOJA JE UMRLA NA PUTU IRONIJOM SUDBINE „TRENDA“ PRILIKOM JERININOG PORODJAJA 1919 god.

Vise generacija koje zive zajedno rezultat su ciganskih ranih brakova. Oni su povezani bliskim srodstvom, oni su, kao sto sami kazu, "ista krv, iste oci, ista dusa, jedan trbuh i jedna sreca" (jek rat, jek jakha, jek dji, jek por, jek baht). Zivot u cergi regulisu moralne i tradicionalne norme, koje takodje odredjuju podelu rada.

Muskarci plemena Kalderasa "Kalajdzija"" prave lonce i druge mesingane sudove, a zene proricu sudbinu. Nekoliko "cara = konjska kolska zaprega - cerga), koje pripadaju braci i njihovim potomcima s porodicama, sacinjavaju vicu, (uzica kanap vezno-srodstvo) koja je potekla od romske rijeci za "lozu" /poreklo ili "porodicno stablo". Vica, kako to sami Cigani objasnjavaju, predstavlja "prste iste ruke", dok se velika vica "barivica), prosirena patrijarhalna porodica sastavljena od vise takvih zajednica, opisuje kao "prsti obje ruke". "Velika vica" obicno ima jednog zajednickog pretka, po kome se cesto i naziva shodno patrilinearnom principu.

Tako, na primjer, nalazimo imena kao sto su Minesti, Frunkulesti, Cukuresti, Belkesti, Palesti, Piklesti Breazalovci, Rusesti, Vlauci Parisani Cerkezani Djunovci ( Djuva = vaska) Lozanjci, Markanesti.

Medju grupama Kalderasa bakracara, kotlara, "kalajdzija" u Jugoslaviji, Rumuniji, Madjarskoj, Poljskoj, Cehoslovackoj, Francuskoj, Kanadi, SAD i Argentini = Buenos Aires . To ne mora da znaci da oni imaju isto poreklo, ali imena dokazuju da su, u blizoj ili daljoj proslosti, svi pripadali istom kulturnom tipu.

Ako se zdruze dva ili vise velikih veca, formira se plemenska grupa od 100 i vise cergi. Ali do ovako velikih grupisanja dolazi samo povremeno i kratkog su veka, jer im ni spoljni drustveni uslovi ne idu na ruku. Grupa Cigana obicno zadovoljava potrebe izvesne zajednice, kojoj nudi svoje usluge i robu. Ako ih je preveliki broj, onda ponuda prelazi potraznju. A ni zivot u prevelikim grupama nije tako idilican i skladan kako to, mozda, izgled nekim romanticarima. Osecanje pripadanja i zajednicke tradicije nisu dovoljni da sami po sebi obezbede mir i red.

Patrijahalni sistem je takodje imao odlucujucu ulogu kad su Cigani poceli da zive u naseljima, koja se na romskom jeziku takodje zovu "cara", cerga. Oni, obicno, upotrebljavaju glagol "besav", sto znaci "boraviti" prije nego "ziveti" negdje. Posto ta rec podrazumeva kratak predah, odmor poslije koga se putovanje nastavlja, ona govori o nacinu na koji su Cigani ziveli vekovima. Stanovnici ciganskih naseobina obicno nose ista prezimena.

Zivot u naseljima se razlikuje od zivota nomada, Iako su izdvojena zahvaljujuci tradiciji, praznovjerju i predrasudama, ova ciganska naselja su deo sire drustvene zajednice. Drustveni i kulturni zivot naseljenih Cigana je tako poprimio neke o sobine sredine koja ih okruzuje i postepeno doveo do vecih razlika izmedju nomada, Kalderasa i drugih Cigana.

U romskom jeziku ne postoje reci za "brak" i "porodicu". Zena ce obicno reci "lav rom", a muskarac "lav romni", sto znaci "stupam u brak", dok izrazi "romeste sem i si man romnji" oznacavaju bracno stanje. Iz ovoga se vidi da su Cigani sklapali brakove samo izmedju sebe. Praksa endogamije (brakova u okviru plemena), koja je i danas rasprostranjena, deo je ciganske tradicije. Stupiti u brak s nekim ko nije Ciganin, nekada je znacilo iskljucenje iz ciganske zajednice. Taj okrutni obicaj, medjutim, bio je i nacin samo-odrzanja.

Do zene se dolazi kupovinom, razmenom ili, ponekad, mada retko, otmicom. Cigani stupaju u brak veoma rano, brakovi cvrsto povezuju porodice, koje su, opet, deo naselja ili grupe, i preko njih "vice".("porodicna stabla") Kalderasi, Lovari i neka druga plemena kupuju zene, dok ih Gurbeti, na primjer, dobijaju razmjenom.
Image
Romska grupa u Smirni-Turska

Obicaj kupovanja zena imao je izvanredno jak uticaj na zivot Kalderasa i skoro ih je izolovao od drugih ciganskih plemena. Cinjenica da se zena mora kupiti, kazuje da se ona smatra svojinom, iako pravila i norme ne dozvoljavaju da se tretira kao roba. Kalderaska zena, pre svega, stice status vracare, travarke, "drabarni", dok se u drugim plemenima ovo moze smatrati kao pozeljna dopunska delatnosti, ali ne predstavlja obavezan nacin zarade za zivot.

Tip braka koji je ranije bio karakteristican za Kalderase je ono sto antropolozi nazivaju "razmena sestara". Porodice su razmjenjivale neveste, sto je sa novcanog gledista (izrazenog u dukatima) znacilo da svako dobija onoliko koliko daje. Medjutim, posto nije uvek bilo moguce izvesti ovakvu fizicku razmenu, s vremenom je ona postepeno zamenjena direktnom kupovinom. Prvobitno ritualno razmenjivanje dukata postalo je obicna komercijalna transakcija. "Ja tebi, ... ti meni i obrnuto"

Ako obe porodice smatraju da cena neveste odgovara, onda roditelji obe strane postaju prijatelji (hanamika) ako se cena smatra preteranom, onda roditelji neveste postaju "stranci" (straine) za mladozenju i njegovu familiju.

Ciganska plemena su takodje sacuvala tragove kastinskog sistema, sto najbolje ilustruje njihovo shvatanje "cistote" i "necistote", faktora koji se uzima u obzir prilikom sklapanja braka. Brakovi se, inace, sklapaju uglavnom izmedju clanova istog plemena, da bi se "obezbedila cistota" i "sacuvalo jedinstvo".

Primjeceno je da se Cigani obracaju jedni drugima sa "brate" i "sestro", sto je izraz osjecanja pripadnistva istoj etnickoj zajednici.

Porodicni odnosi su veoma naglaseni zato sto na njima pociva snaga i status grupe u okviru plemena. Lako je razumeti zasto Cigani iskazuju svoju zelju za "velikom porodicom" cak i u pesmama i molitvama. Brakovi bez dece se smatraju nesrecom i cesto se zavrsavaju razvodom.

U okviru plemenske grupe vlast je obicno tradicionalnog i harizmaticnog karaktera. Njena ligitimnost pociva na svetosti vekovnih prava i obicaja. (Cigani kazu za svoju tradiciju da potice iz vremena "kad je Bog hodao zemljom"). Ali osoba kojoj se vlast poverava ne samo sto mora da bude dobro upoznata sa tradicijom romano-cacipe vec mora da posjeduje i "harizmaticne" odlike. Takva osoba se naziva "baro manus" = veliki covek-, ili "bahtalo manus"-srecan covjek, i najvjerovatnije ce postati plemenski staresina.

Staresina se od ostalih razlikuje po odeci i drzanju. Obilezje njegove vlasti je srebrni stap s ugraviranim "semnom", simbolom koji se sastoji od pet ritualnih figura: nijako (tomahavk), sunce, mesec u prvoj cetvrti, zvijezda i krst. Stap se zavrsava srebrnom jabukom.

Cigani su nasledili mnoga zanimanja i zanate od svojih predaka, koje su naucili u Indiji, Iranu i Jermeniji, zemljama bogatim gvozdjem i drugim rudama. S tim znanjima su dosli u Malu Aziju i Evropu i tu bili kovaci, ali i rezbari, korpari marfari i muzicari. U vreme njihovog dolaska na Balkan, lokalno stanovnistvo, uglavnom zemljoradnici, smatralo je bavljenje nekim zanatom ispod dostojanstva, sto je dobro doslo Ciganima zanatlijama, narocito kovacima. Medjutim, kako je u to vreme potreba za zanatlijama bila ogranicena, grupe kovaca su morale da se podele i nasele u razlicitim selima i gradovima. To se odnosilo i na druge vrste zanatlija. Kao posledica toga, izvesne grupe su s´ vremenom zaboravile romski jezik i delimicno izgubile i druge etnicke karakteristike kada su pocele da se miesaju s ostalim stanovnistvom.

Medju prvima koji se na ovakav nacin naselili bili su Tamari, grupa Cigana kovaca. Ovaj proces nije mimoisao ni druge ciganske grupe i omogucio je da nastanu razlike medju njima: u boji koze i opstem fizickom izgledu, u oblacenju, vjerovanjima i jeziku-jedinom ciganskom "pravu po rodjenju".

Od drevnih vremena Cigani su morali da uce jezik sredine u kojoj zive i pravila koja tu vladaju. Iz iskustva su naucili da se moraju sluziti lukavstvom da bi opstali.

"Ako hoces da prezivis, moras biti djavo!", kaze jedna ciganska poslovica. Drugo pravilo je: "Ti si Ciganin, a gadzo je gadzo". I, najzad, postoji upozorenje: "Cigani se dave u plicacima". Ove tri izreke sumiraju kodeks ponasanja Cigana u drustvu-sve drugo je, smatraju oni, predodredjeno sudbinom.

Malo je konfuzna ova legenda na pocetku. Mozda je do slobodnog prevoda Prava prica ide ovako:

Neki mag je upozorio indijskog kralja da ce neprijatelji napasti njegov o kraljevstvo i unistiti mu porodicu. Medjutim, napadac ce biti nemocan napadne li Rome. Kralj je zato pozvao romskog poglavara i u tajnosti mu poveri jedinicu kcerku, Gan. Nju je trebalo da romski poglavar odgoji u bezbednosti kao svoje dijete. Gan je odrasla u istoj satri sa poglavarevim sinom Cenom (chen=mindjusa) Jednog dana umre poglavar a romsko pleme natera Cena da se odmah zeni. Cen je odbijao sve ijednu od djevojaka koje su mu nudili i zaprijetio je da ce se ubiti jer voli samo svoju "sestru". Cenu je tada majka saopstila da Gan nije njegova sestra, ali da mora cuvati tajnu jer bi inace osvajac ubio Gan kao kraljevu kcer. Pleme se podijelilo u dva tabora. U prvom su se okupili oni koji su u svemu podrzali novog poglavara a u drugom oni koji su ga zbog braka sa sestrom osudjivali i ne priznavali. Taj drugi tabor protjerao je Cena i njegove sledbenike iz indijske zemlje. Otada Cen i njegovi sledbenici lutaju zemljinim sarama jer ih je veliki mag prokleo da nikada ne prespavaju u istom mjestu, da ne piju vodu dva puta s istog izvora i da nikada ne pregaze istu rieku dva puta u istoj godini..

Riec "obicaj" ne postoji u romskom jeziku, svi oblici i norme ponasanja koje se tradicijom prenose, oni tumace riecima: "Nasi stari su tako radili i mi radimo tako. Tako treba da bude". Pa ipak, obicaji prate Cigane od kolevke do groba. Kada se dete rodi, "uvodi" se u svet presjecanjem pupcane vrpce. Prvo mu se na glavu stavlja crvena krpa, a zatim mu se crveni vuneni konac vezuje oko ruke i pravi mu se crvena amajlija. Sve to se radi da mu se osigura srecno djetinjstvo. Poslije sedam dana sudjaje (urme) odredjuju sudbinu deteta, i majka ne sme da spava te noci "da detinja sreca ne bi zaspala"..Prema predanju sudjaje zive na dvoru kraljice Kasali, koja "tka kosulju dobre srece". Zajedno s kraljicom one su sagradile dvorac gigantske ptice Carani, koju proguta vatra svakih 999 godina, a ona se onda ponovno radja iz pepela, kao feniks.

Image
Romi u Transilvaniji 19 vijek

Prema predanju, novorodjence treba najpre da posisa desnu dojku, zato sto je u ciganskoj tradiciji desna strana "dobra strana", srecna, prava strana, kao sto samo ime caci rig kaze. Mnogobrojni obicaji prate zivot dteta do puberteta, kada se raznim obradima uvodi u svijet odraslih. Tradikcionalna ciganska svadba sacuvana je do danas u Kalderasa i Lovara. U ovoj ceremoniji mladozenja kleci na levom koljenu, a mlada na desnom, okrenuti licem licu. Kum stavlja komadice hljeba na njihova koljena i posipa ih solju. Mladozenja ustima uzima hleb sa mladinog koljena, a ona sa njegovog. Dok jedu hljeb, kum peva "Neka vas prati dobra sreca. Cak i da hleb i so postanu neprijatelji, vi zivite u sreci i slozi".

Najzad, postoje i pogrebni obicaji, koji poticu iz mnogih verovanja i praznovjerica. Konkretna pogrebna svecanost je obicno onakva kakvu veroispovest kojoj je pokojnik pripadao, nalaze (islam, katolicanstvo, protestantizam...), ali pored toga postoje i obicaji koji su vezani za verovanja Ciganina, od kojih je najjace vjerovanje u vampire.

Medju mnogim obicajima isticu se svecanosti vezan e a Bibijaku i Crnu Saru, koje obe vode poreklo od indijske boginje Durge. Njih slavi samo nekoliko plemena (Gurbeti, Kalderasi, Kalesi), dok su Cigani muslimani potpuno zaboravili ovo bozanstvo. (U mom nekadasnjem komsiluku, zivi nekoliko ciganskih porodica, tzv. medju tamosnjim stanovnistvom "belih Cigana"... ni najstariji od mojih komsija Roma ne zna ciganski jezik niti svoje nekadasnje obicaje i bozanstva. Poodavno vec su primili Islam i ponasaju se u skladu kako ta religija nalaze).

Bibijaka je bozanstvo koje zivi u sumi ili u visokim planinama, veca je od obicnih smrtnika i blista kao da je od suhog zlata. Leti nevidljiva nocu, ulazi u kuce i cerge i prikazuje se samo izabranoj nekolicini postenih ljudi. Zamislja se kao bogata i prelijepa, nikad ne govori, ne jede, ne pije. Ako negde zavlada bolest, ona dolazi i odnosi bolesnog. Ali ako Ciganin odsece i pojede uho psa ili macke ili praseta, ona ga ne moze dodirnuti. Bibijaka se slavi u martu. Crna Sara (meni omiljena ciganska bozica) u maju, kada hodocasnici iz celog sveta dolaze u Sent Mari de la Mer, na jug Francuske. Crna Sara se iznosi iz talasa, dok se Bibijaka slavi oko neke vocke, obicno kruske, koja se onda naziva Bibi, po boginji. Pre proslave drvo se ukrasava cvecem i crvenim trakama, a na dan svetkovine na zemlju oko drveta stavi se posna hrana (riba, pirinac, pasulj itd.) i alkoholna pica. Svetkovina pocinje paljenjem sveca i pevanjem molitava ("Za zdravlje Bibijake i srecu Cigana!"). Onda domacin proslave, svake godine drugi, sluzi muskarce, zene i decu hranom i picem. Oni ga blagosiljaju, a on im blagoslov uzvraca. Onda ljudi odlaze kucama i nastavljaju slavlje do mraka, kada se svi okupljaju na veceri kod domacina proslave.

Djurdjevdan, "cigansku slavu", 6. maja slave gotovo svi Cigani, cak i oni koji su primili muslimansku veru i obicaje. (taj obicaj se odomacio i medju muslimanskim delom stanovnistva!

Do toga dana Cigani ne jedu jagnjetinu, posto je sujeverno verovanje od drevnih davnina da jeduci jagnjetinu pre Djurdjevdana, covek jede meso svoje mrtve djece. Jagnje se kolje pre izlaska sunca. Prvo se glava porodice zahvaljuje Bogu sto ih je sacuvao u toku zime, a zatim okrece jagnje u pravcu sunca i nudi mu vodu da ga napoji. Ovo cini da bi mu jagnje oprostilo sto ce biti zaklano. Kada sve ovo uradi, domacin maze krvlju zaklanog jagnjeta celo svakog ukucanina, "mete" = cisti kucu jagnjecom kozom, a samo jagnje ukrasava vrbovim grancicama. Cigani veruju da jetra jagnjeta zaklanog na Djurdjevdan ima magicnu moc.

Pojam srece je centralni pojam ciganske kulture. Iako su prihvatili religiju zemlje u kojoj zive, Cigan i su u mnogome ostali verni magiji, koju diele na bahtali i bibahtali, odnosno na "bielu" i "crnu" (srecnu i nesrecnu,) zavisno od toga sta covek zeli da dobije, koriste se razna sredstva, ciji su znacenje i uloga odredjeni magijskim sistemom.

Image
Romski poster iz 1852.godine

MI SMO LJUDI CIGANI...

Zvanicno, u rasistickim napadima sirom Evrope za deset godina ubijeno 300 pripadnika romske nacionalnosti.

Skoro na svakom zidu kafica stambenih blokova pise „Cigane u gasne komore“, „Crni psi“. Ponekad nam se cini da je to rat iz koga ne mozemo pobeci. Zivimo u stalnom strahu. To je lose za nasu decu. Puni su energije, a ne mogu da idu napolje da se igraju. Psi imaju vise slobode od nas. Bar se ne plase da izadju napolje.

„Moj sin je prebijen, ja sam prebijen, a prebijeno je i osmoro dece mog sina. Jednogodisnja devojcica u nasoj porodici bila je tako tesko povredjena, da sam mislio da nece preziveti.“

„Policija je upala u svaku kucu i izvukla sve ukucane, muskarce, zene, decu. Policajci su onda stali u dva reda, formirali spalir i terali sve muskarce da prolaze pored njih. Dok su oni prolazili udarali su ih stapovima i pendrecima.“

„Uvek smo imali ‘bele’ prijatelje. Pre nekoliko godina, neki od njih su se promenili i dosli ne da se druze s nama, vec da uzmu nasu zemlju i nase kuce. Sada mi Romi zivimo u losim uslovima. Zivela sam u gradu, u stambenom bloku, ali sam se preselila ovde zato sto su mi unistili dom. Nisam prijavila policiji posto nisam zelela da mi prebiju decu.“

Ovo su samo neka od svedocenja Roma Slovacke, Rumunije, Ukrajine i Albanije zabelezena u Medjunarodnom romskom kalendaru, nedavno objavljenom u Velikoj Britaniji u izdanju Romskog instituta. Prema podacima OEBS-a i Evropskog centra za prava Roma, u rasistickim napadima sirom Evrope od 1990. godine ubijeno je 300 pripadnika romske nacionalnosti. Situacija je narocito alarmantna u istocnom delu kontinenta, mada ni nemacke neonacisticke grupe ne zaostaju puno za svojim ceskim, rumunskim i slovackim istomisljenicima.

Kradu, ali ne ratuju

Rumunska javnost digla se na noge kada je njihovu fudbalsku reprezentaciju francuski novinar nazvao „ciganskim virtuozima“, a parlament te zemlje je 1995. zakonski redefinisao Rome kao Cigane, ne bi li ih razlikovali od etnickih Rumuna.

Da Evropa treba da drugacije posmatra svoje gradjane tamnije puti smatra i Adam Bartos koji u svojoj knjizi o istoriji Roma podseca da su „Cigani poznati kao kradljivci kokosi i trgovci koji umeju da varaju kada prodaju kola, ali oni nikada nisu organizovali rat, proizvodili bombe i progonili druge“.

Image Image

U poznate Rome Romski institut ubraja poznate glumce Carlija Caplina, Avu Gardner, Jula Brinera i fudbalera Erika Kantonu. Nesto romske krvi, kako se prica, imali su i Pikaso, Servantes i Elvis Presli. Za terminolosku zbrku oko pojmova „Ciganin“ i „Rom“, zasluzna je upotreba grckih i indijskih izraza. Termin Ciganin vodi poreklo od grcke reci koja bi se mogla prevesti kao nevernik, dok Rom potice od staroindijskog izraza covek.
User avatar
tamara*
Posts: 421
Joined: 28/01/2009 15:51

#47 Re: Historijske zanimljivosti

Post by tamara* »

Ekstra ovo za Cigane :)
Pregledaću i ostalo čim uhvatim vremena...
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#48 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Evo jedan tekst o Ciganima-Romima preuzet iz iz: „Karakterologija Jugoslovena“, autora Vladimira Dvornikovića pisanog 1936.Da li je tekst realnan ili je opterecen predrasudama zakljucite sami.
Pozdrav Zah

CIGANI I PSIHOLOGIJA CIGANA

Cigani, iako u priličnom broju zastupljeni, naročito u Južnoj Srbiji, ostali su van jugoslovenskog rasnog amalgama. Samo izuzetno može da se primeti nešto ciganske primese kao najcrnje nijanse u skali levantiskog crnila. Taj element diže se katkad i na visoke položaje u više socijalne slojeve (Jugoslovenski ciganoidi, kao što i ostali istočno-evropski i balkanski narodi imaju svoje ciganoide). Naročito u politici i u trgovini može da se oseti po koja ciganska kap i po koja jasnija crta ciganskog mentaliteta.

Image
Poznati Romi, Esma Redzepova

Taj element koji je ostavio svoju pradomovinu Indiju još pre nekih hiljadu godina, i danas u krvi i duši nosi tragove kroz milenije upijanog tropskog sunca. Cigani imaju svoj zaseban jezik, ali od kakve su rase? Hindusi, Dravidi ili nešto treće? Njihova pravilna lica govore za indoevropsku, a ne dravidsku rasnu podlogu. Međutim njihova psiha oštro je i jasno izražena, više nego i sama rasa. Njihova skitalačka nomadska krv, toliko protivna svakom smirenom i sistematskom radu, dovela ih je u njihovoj ciganskoj dijaspori do osobene životne formule, podmukle do srži: živeti od ljudi, ali van ljudskog reda i rada. Čergaški način života (možda i tropski preostatak življenja u prirodi?) van svakog uređenog ljudskog društva njihov je osnovni model; sva druga zanimanja: sviranje, koritarstvo, produkcije sa dresiranim medvedima, kovanje starog gvožđa, čišćenje obuće po varošima itd. samo je spoljna socijalna mimikrija tog vansocijalnog tipa. Njihova isuviše daleka rasa pojačala je i njihovu izolaciju, iako naš narod nije naklonjen rasnoj mržnji. Naše građanstvo i seljaštvo u Srbiji i Bosni trpi ona njihova tipična neuredna i životinjski prljava naselja koja su se kao „ciganske mahale“ zalepile uz krajeve tolikih naših varoši i sela - pa i u samoj prestonici. Ima u našeg sveta i neumesne bolećivosti prema tim ružnim privescima naših varoši. Ti Cigani neugodan su teret u svakoj sredini, ne samo u higijenskom pogledu, nego i zbog navike prosjačenja, krađe, pa i povremenih svirepih zločina. Velikim delom sve su to ostaci ranijih vremena. Dokazano je da su za Turcima u stopu dolazili i rojevi Cigana. Izgleda da je tu bilo i neke vrste simbioze, jer su Turci oduvek bili tolerantni prema Ciganima koji su dobrim delom prelazili na Islam. U tursko vreme „Ciganka“ je bio sinonim za „Prostitutka“, a i danas se zapažaju tragovi tih odnosa po našim selima. Izvestan tip seljačkih „donžuana“ traži po ciganskim mahalama „galantne pustolovine“. Humorist Pecija Petrović obradio je u komediji Pljusak jedan takav motiv. Cigansaka nomadsko-čergaška psiha obeležena je u prvom redu krajnjom neosetljivošću za socijalnu meru i ukus kao i izbegavnjem svih tereta i obaveza društvenih. I kada hoće tobože da pošteno zarađuju, da budu i korisni, oni i tu ustvari izbegavaju sam rad. Oni taj „rad“ nude toliko nemogućnim i nametljivim načinom da to postaje još gorim teretom za okolinu nego i direktno prosjačenje. Njihovi „nosači“ i „čistači“ prava su pokora po varošima Južne Srbije. Priština nosi rekord u tome pogledu, a niti carski gradovi Skoplje i Prizren ne zaostaju mnogo. Ti Cigani trče za svojom žrtvom po celoj varoši i samo što ne vuku čoveka za noge: Čistimo, čistimo! Ni onda kada npr. stranac pristane na čišćenje, da bi se oslobodio, i da dobar bakšiš, ne puštaju ga na miru. U grupama se poređaju pred gostionicom čekaju da se ruča i onda ponovo navaljuju, iako vide da nema nikakve potrebe čišćenja. Sve je to samo radom maskirano agresivno prosjačenje, u stvari besposličenje.Mehanički prisiljavaju čoveka da im nešto dobaci - ako neće deseti put da „čisti cipele“. Imaš li ti i vremena zato, to se njega ništa ne tiče. Niko u tim varošima ne vodi računa o tome da bi svet trebalo osloboditi tih tobožnjih „radnika“, jer nije to baš takva sitnica kako rešavaoci socijalnih pitanja u takvim mestima misle. To je jedna nesnosna, nesocijalna i ružna crta tih mesta, koja inače teže za turizmom. Samom „krizom“ ova se pojava ne može objašnjavati i pravdati. U srpskog i arnautskog elementa u istim varošima ne vidi se ni traga od ovakvih pojava, iako i među njima ima strahovite sirotinje. Lako je zamislite kakvi će sve karakterni i socijalni kvaliteti izbiti iz ovakvog penetranog elementa kada jednom počne te metode da prevodi u „više socijalne oblike“.

Image
Poznati Romi, Saban Bajramovic

Cigansko primitivno lukavstvo, njihova neukusna nametljivost kao i uopšte neosetljivost za obzire, ustaljene u svakom razvijenom društvu, deluju na narode među kojima žive, kao primitivna forma parazitizma jednog duševno nedozrelog i zaostalog, u mnogom pogledu detinjastog elementa. Mnogi Cigani čine, kao i Negroidi, utisak velike, zanemarene i nevaspitane dece. To se vidi iz njihovih pesama na ciganskom jeziku koje ne smemo zamenjivati sa pesmama naroda među kojima žive, a na kojima kao profesionalni svirači i pevači - posrednici – unakazitelji zarađuju. Vidi se to i iz njihovih običaja i načina života, o kome je u nas mnogo pisao Tihomir Đorđević.

Image
Poznati Romi, Usnija Redzepova

Naš narod prikazuje Cigane u anegdotama i šaljivim pričicama kao lenje, lakome, kradljive, plašljive i glupavo prozirno - lukave ljude. Npr. pričica o Kraljeviću Marku i Ciganinu, o Ciganinu najamnom radniku koji je tražio da pojede jedno za drugim sva tri obroka, pa dosledno „posle večere“ legao da spava, ili o onome koji je zatečen kako čupa tuđi luk pa se izgovorio da se uhvatio za luk kako ga vetar ne bi odneo. U Bosanskoj Krajini čuo sam ovu, verovatno negde i zabeleženu, pričicu o ciganskoj „dijalektici“. Uhvatili Ciganina u krađi i doveli tri svedoka koji su ga videli kada je krao. „Ja ću dovesti tri stotine svedoka koji nisu videli!“ branio se Ciganin. U ovom stilu ima naš narod celu malu literaturu o Ciganima i u njoj jasan pojam o ciganskom karakteru. „Ciganiti“ reč je koju je narod stvorio ne samo za Cigane, i ne samo na Ciganima, nego i uopšte kao jedan karakteristikon koji se po potrebi može i na Ne-cigane dobro primeniti.

http://www.youtube.com/watch?v=yINSBnai ... F9&index=3
http://www.youtube.com/watch?v=wmoUZf2h ... re=related
http://www.youtube.com/watch?v=mrtaurdP ... L&index=66
http://www.youtube.com/watch?v=yRZr1gXS21M
http://www.youtube.com/watch?v=ajil2aT_UZ8
http://www.youtube.com/watch?v=Jq3W6sK3 ... re=related
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#49 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

BORBA ZA TESLINO NASLIJEDJE

Image

Nikola Tesla nesumnjivo je jedan od najvećih izumitelja i umova u čitavoj historiji čovječanstva, no od njegovog neshvaćenog i, u njegovo vrijeme, premalo cijenjenog genija, još dan danas ostali su ostaci, možda i najsmjelijeg projekta otkako je ljudskog roda - globalnog sistema divovskih tornjeva pomoću kojih bi čitav svijet imao besplatnu električnu energiju.

Daleke 1901. godine, Tesla je započeo svoj najveći projekt, kojeg je nažalost samo on u potpunosti i razumio i za koji su gotovo svi tada tvrdili da je presmion, čak i za ekscentrika poput njega. Tesla je do 1903. godine u ruralnom dijelu Long Islanda sagradio toranj visine 18 katova, s ogromnom bakrenom kuglom na vrhu, a on je trebao biti samo prvi u nizu njemu identičnih tornjeva, koji bi se sagradili na globalnoj razini.

Propast zbog novca i manjka vizije investitora

Jedne ljetne noći, iz njega se čuo niskofrekventni šum a iz bakrene kugle na vrhu višestruke munje sijevale su prema nebu, koje je The New York Sun opisao kao da "polijetale prema tami, kao da ih je neka mistična sila navodila".

Projekt nije propao zbog krivih kalkulacija, iako neki tvrde da je i to bio dio propasti projekta, ili zbog tehničkih problema, jer iako je bio smatran ekscentrikom, Tesla je razmišljao daleko ispred svih te je vrlo dobro znao što radi. Ne, Teslina najveća vizija i san da podari svijet besplatnom energijom okončali su nedostatak novca te nedostatak vizije ili zainteresiranosti kod njegovih investitora, poput J.P. Morgana.

Naučnici jedini žele očuvati Teslinu baštinu

Image

Komad zemlje na kojem se nalaze ruševine Teslinog tornja, zove se Wardenclyffe i trenutno se vodi velika borba oko prenamjene tog zemljišta između grupe naučnika s Long Islanda i vlasnika zemljišta, korporacije Agfa. Naučnici od tog posljednjeg testamenta Teslinoj viziji budućnosti, kao i njegovog jedinog preživjelog radnog laboratorija, žele napraviti Teslin muzej i edukacijski centar, a nadaju se kako će im Warednclyffe na kraju biti i doniran u tu svrhu.

Agfa, s druge strane, ima druge planove i želi zemljište prodati za vrijednost od 1.6 miliona dolara i navodi kako ga može i urediti, misleći pritom na potpuno rušenje preostalog objekta, koji je sad zapravo ciglena zgrada, bez tornja, ogoljena i napuštena i iz koje je pokradena velika količina bakrenih električnih instalacija.

"On je ikona"

Objekt je projektirao Teslin prijatelj Stanford White, proslavljeni arhitekt iz tog vremena, a Marc J. Seifer, autor knjige "Wizard, a Tesla's biography", ističe kako je od velike važnosti zaštititi taj objekt. "On je ikona. On je predstavljao smjer kojim je čovjek zapravo trebao poći, poštivanjem prirode i istovremenim korištenjem visoke tehnologije kako bi se iskoristila njezina golema i nepresušna energija", kazao je Seifer.

"Uništenje tog objekta bila bi strašna pogreška za SAD i ostatak svijeta. To je komad povijesti", kazao je dr. Ljubo Vujović, predsjednik Memorijalnog društva Tesla iz New Yorka.
Zah
Posts: 944
Joined: 22/07/2008 02:01

#50 Re: Historijske zanimljivosti

Post by Zah »

Tolstoj o Muhamedu s.a.v.s

Image

"Nema nikakve sumnje u to da je Vjerovjesnik Muhamed jedan od najvecih reformatora covjecanstva. Pripada mu najveca slava, jer je on covjecanstvo uputio istinskom svijetlu, pravdi i miru, jer je sprijecio prolijevanje neduzne ljudske krvi, i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do covjek koji je imao nadnaravnu snagu, covjek koji je dostojan svakog postovanja, divljenja i paznje". ]

Ruski pisac L. N. Tolstoj pročitao je 1908. godine knjigu Hadisi Muhammeda, a.s. od Abdullaha es-Suhreverdija, koja je bila objavljena u Indiji. Tolstoj je od pročitanih hadisa napravio zbirku i ponudio je na štampanje ruskoj štampariji Posrednik (oktobra 1908.) pod nazivom Muhammedovi hadisi kojih nema u Kur'anu.

Sam Tolstoj bio je vjernik i dobro je poznavao različite vjerske teme. Njegovo gledište u odnosu na islam može se uočiti i kroz pisma (posebno ono od 15. marta 1909. godine) koja je pisao gđi Jeleni Vekilovoj, Ruskinji udatoj za generala Ibrahim-agu, porijeklom Azerbejdžanca. U Rusiji tog vremena, iako su sami htjeli preći na islam radi opće situacije u azeri-turskom društvu, ili u porodici, roditelji koji su bili različite vjere nisu vršili pritisak u pogledu promjene vjere svoje djece. Upravo o ovome je Jelena Vekilova upoznavala svog savremenika Tolstoja, koga su zanimala ova kretanja i razmišljanja. Tražila je savjet u pogledu toga šta da uradi, koju je vjeru bolje da upiše u lične papire svoje djece. Tolstoj joj, naravno, nije uskratio odgovor.
Islam, posljednja i najveća vjera...

Što se tiče davanja većeg značaja islamu nego pravoslavnoj (hrišćanskoj crkvi u Rusiji), ja sam punog srca saglasan tome. Koliko god to bilo čudno reći, za mene je islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo izbora, svaki razuman pravoslavac (hrišćanin) i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihvatio bi islam, jednog Allaha i Njegovog Pejgambera.

Zašto? Zato što s Trojstvom, teškom i nerazumljivom božanstvenošću (Otac, Sin i Sveti Duh), s pretajanstvenom Marijom Anom, svecima, njihovim predstavljanjima i komplikovanim ceremonijama... i ne bi moglo biti drugačije. Islam se morao uzdići iznad toliko iskvarenih vjerovanja koja su zauzela mjesto temeljnim vjerskim doktrinama i u jednom periodu prerasla u crkvena vjerovanja. Obratimo pažnju na ovo:

islam se pojavio 600 godina poslije kršćanstva. Sve se na svijetu razvija, usavršava. Kao što i svaki pojedini čovjek sazrijeva, isto tako sazrijeva i cijelo čovječanstvo, postaje savršenije. Značenje, bit ljudskog života jesu vjerska poimanja. Usavršavanje vjere pak predstavlja olakšavanje njenog razumijevanja i razjašnjavanje najrazličitijih tajnih misli. Na rasvjetljavanju vjerskih vrednota i istina skrivenih u tajanstvenim tminama radili su najveći umovi čovječanstva još od najstarijih vremena. Računa se da su oni postavili osnove svih velikih vjera. Prije svega, ako uzmemo religije za koje znamo, najviše vjerske vrijednosti sadržane su u indijskim Vedama, a poslije i u Uputama Mojsija, Bude, Konfučija, Lao Tzua, Isusa i Muhammeda. Svi inicijatori velikih religija bili su ljudi koji su to izvlačili iz starih vjerskih značenja na mnogo dublji, mnogo lakši i umu razumljiviji način. Ipak, oni su i pored toga, opet, bili "ljudi", pa iako su istinu u potpunosti razotkrivali ispod plašta pogrešaka, nisu mogli sve objasniti.

Pomislimo samo, iako ovi ljudi nisu postupali pogrešno, nakon njih dolaze njihovi učenici, daleko niže razine, koji će preokrenuti poimanje istine u svoj njenoj dubini, sve u namjeri da uljepšaju stvarnost, prilagode je svakome, a pri tome će dodati dosta nepotrebnih i, naročito, čudnih stvari. Kao rezultat toga bit će otežano ispravno poimanje istine za čovjeka. Koliko god istraživali vjere, koliko god više teolog razjašnjavao stvarnost, na ovaj se način sve više udaljava od osnove, a te promjene sakrivaju i zamagljuju istinu.

Kad je riječ o ovome, i u najstarijim religijama ima toliko neobičnosti i svake vrste izvrnutih vjerovanja, izmišljotina koje sakrivaju lice stvarnosti. Jednako kao u najstarijim religijama: budizmu, bramanizmu, konfučijanstvu, toga ima i u taoizmu, svjetskim religijama, kršćanstvu i judejstvu i, koliko god malo, ali ima, i u ovoj posljednjoj i najvećoj vjeri - islamu...
U mom je srcu Allahov nur, Njegovo je ime savjest.
Tolstoj
Post Reply