UDBA

[jao_situacije]

ja vam mogu iz prve ruke napisati nešto o golom otoku, ako vas interesira

[jao_situacije]

nije to spisak svih golootočana iako ima prezime, nema člana moje porodice na tom spisku ako je abecednim redom poredan

iako nisam nikada čuo sve priče niti se sjećam svih priča ispričat ću ono čega se sjećam tj. što mi se urezalo u pamćenje
član porodice nikada nije bio protiv partije i države niti je bio informbiroovac, nije bio muslimanski nacionalista niti je to pokazivao na bilo koji način
bio je partizan radio u jednoj sarajevskoj firmi i bio uspješan u svom poslu, bio je musliman i redovno obavljao vjerske obaveze
odlazio je u begovu džamiju
uhapšen je i nikada nije objašnjeno po kojim osnovama i koji su dokazi, o samom procesu se nikada nisam raspitivao, ima jedan papir tj. potvrda na kojoj piše da je uhapšen i osuđen to je dato porodici
on je otišao na goli otok i od prvog dana su počela mučenja, ovo je ono čega se sjećam
bili su posebni čuvari zaduženi samo da tuku one koji zaspu u toku noći budili su ih pendrecima i kantama vode, a iznad glave svakog zatvorenika je bila lampa kojom su pokušavali da onemoguće spavanje zatvoreniku
čuvari su bili sadisti i nasumično su birali koga da muče bez nekog posebnog razloga
goli otok se zove tako jer nije bilo hladovine a radili su od izlaska do zalaska sunca većinom su radili s kamenom "tucanje kamena"
zatvorenici nisu bili u ćelijama nego u jednoj zajedničkoj prostoriji
neki od oblika mučenja pored redovnog batinanja su bili udaranje po tabanima dok ne počnu krvariti po cijelom tabanu jer su tu nervni završeci, pored toga bilo je i vezivanje cigle za testise i tjeranje zatvorenika da tuku jedni druge ponekad i kamenom koji su "tucali", a neki zatvorenici su uživali da tuku jedni druge
mučenja su bila najgora kad je tek došao na otok i tad su bila redovna, kasnije se vjerovatno ljudi naviknu na to
nisu imali predstavu o vremenu jedino su znali kad je dan a kad je noć
ako se sjetim još nečega dopunit ću...

[dragan.s]

To je spisak onih koji su imali neke sudske procese i kao takvi upucivani na Goli otok . Puno ih je vise koji su kao tvoj rodjak upucivani bez ikakvog suda . Direktno iz kancelarije ili pritvora UDBe . Jedno od pojasnjenja toga je da su pred sud izvodjeni samo oni koji su priznali krivicu . Nije ni morao biti zagovornik Staljina dovoljno je bilo to sto je isao u dzamiju . Oni su to smatrali ideoloskim skretanjem . Pop ili hodza na dzenazi ili sahrani mogli su biti razlog da zavrsis u zatvoru pod optuzbom za protivdrzavnu aktivnost. Ukoliko ti je neko zavidio ili su mu se na bilo koji nacin zamjerio dovoljno je bilo da te prijavi revnosnim organima UDBe i oni bi ti vec nesto napakovali i spremilu te u zatvor

Netačno. Brkate više stvari. Na spisku su svi koji su pritvarani u bilo kom zatvoru po pitanju IB-a. Rijetko ko je od njih imao sudski proces već se donosila nekakva administrativna mjera o dužini boravka na nekom mjestu internacije.
Moj djed je bio na Golom otoku u dvije ture (dvomotorac kako su ih zvali) i nije imao nikakvo suđenje niti nešto slično. A nalazi se na tom spisku.
Tako da ako nekoga nema na tom spisku ne znači da nije zatvaran, već samo znači da to zbog čega je zatvaran nema veze sa IB-om.
To oko popova i hodža nema veze sa IB-om jer su u pitanju u najvećem broju bili komunisti koji sa tim nisu imali baš neke veze.

[dragan.s]

Pa dragane ja napisa da nije morao imati veze za IB da ga UDBa spakuje na Goli otok . Ili neki drugi centar gdje su preodgajali one koje su smatrali neprijateljem drzave .

Kad govorimo o Golom otoku onda se on prevashodno pominje u vezi IB-a. Nakon prestanka te faze (1949-1956), Goli otok je postao obična kaznionica ni po čemu drugačija od Lepoglave, Zenice ili Sremske Mitrovice. U kojima su robijali kako politički tako i obični osuđenici po presudama sudova tadašnje države.
Konačno je zatvoren 1988.-e.

[Edin H.]

[dezurni_ucenik]

.

[Nekako s proljeća]

'' SLANJE NA MERMER: Nenastanjeno Golo ostrvo – nomen est omen – za vreme Prvog svetskog rata pod Austro-Ugarskom, služilo je kao logor za ruske ratne zarobljenike. Leži između kopna i omiljene turističke destinacije, Raba, zapravo je stena velika 4,7 kvadratnih kilometara. Pošto je celo ostrvo bilo logor, nije bilo potrebno postavljati žičane ograde i slične instalacije.

Izborom baš tog ostrva za koncentracioni logor bavilo se nekoliko najpoznatijih jugoslovenskih umetnika. Vajar Antun Augustinčić je književniku Miroslavu Krleži, Titovom prijatelju još iz vremena pre nego što je postao generalni sekretar KPJ, ispričao da tamo postoji mermer koji bi zatvorenici mogli da obrade. Mermera, doduše, nije bilo, ali je tako nastala uzrečica "slati na mermer".

Za kratko vreme, koje mi je stajalo na raspolaganju, nisam uspeo da ozbiljno ispitam koji je procenat osoba interniranih na Golom otoku zaista bio za Staljina, a koliko njih samo zbog toga što im se neko svetio, prijavio ih, pa su na brzu ruku osuđivani. Pretpostavljam da je do 90 procenata uhapšenih i mučenih ljudi zaista imalo simpatije za tadašnji SSSR i Staljina, što međutim ne znači da bi bili spremni i za akcije protiv Titovog režima. Većina onih ljudi, koji su aktivno činili nešto konkretno u tom pravcu, pre svega pripadnici vojske, dovedeni su pred redovne ili vojne sudove i podvrgnuti manje ili više redovnom sudskom postupku, tako, na primer, dvojica visokih oficira posle pokušaja bekstva preko rumunske granice zajedno sa načelnikom generalštaba Arsom Jovanovićem, koji je poginuo u vatrenom okršaju do koga je došlo tom prilikom.

BIVŠI ISTOMIŠLJENICI: U međuvremenu, nastala je obimna literatura o Golom otoku, najčešće su pisali autori koji su ga preživeli kao zatvorenici. Jedan od najpoznatijih savremenih srpskih književnika – romanopisac i dramski pisac – akademik Dragoslav Mihajlović, sastavio je pet knjiga na tu temu, u tu svrhu je decenijama istraživao istoriju Golog otoka, ali one su takođe napisane iz perspektive žrtava.

Osuđenici su najčešće okovani u stočnim vagonima bez sedišta transportovani do jadranske luke, a otuda malim brodom prebacivani na Ostrvo. Oslobođeni okova prvo su prolazili kroz takozvani topli zec, terani su kroz špalir "starih" zatvorenika, koji su ih nemilosrdno tukli.

Logorska politika UDBA bila je da se zatvorenici, koji su "revidirali" svoje mišljenje, koriste kao doušnici ili neka vrsta nadzornika. (Valja pomisliti na kapoe u nacističkim koncentracionim logorima.)

Drugačije nego u nacističkim logorima ili "arhipelagu Gulag", ovde se radilo gotovo isključivo o bivšim istomišljenicima. Među zatvorenicima nalazili su se ministri, generali, direktori fabrika, profesori, dobar deo njih bili su predratni komunisti ili su to postali u toku oslobodilačke borbe, mnogi od njih bili su visoko odlikovani heroji partizanskog ustanka. Upravo zbog toga ih se rukovodstvo pod Titom zapravo bojalo. Islednici, oficiri tajne službe, nedavno su još bili njihovi prijatelji i drugovi, pretpostavljeni ili potčinjeni. Sada su oštrinom gestapovaca ili esesovaca krenuli na zatvorenike, iako su se svi nedavno još zaklinjali u Lenjina i Staljina.

Zatvorenici na Golom otoku morali su da rade teške, uglavnom besmislene poslove u kamenolomu. Tokom leta bili su izloženi nesnosnoj vrućini od preko 40 stepeni, tokom zime hladnim burama. Loše su hranjeni, živeli u nehigijenskim uslovima, iako je postojala ambulanta sa lekarom, jedva da su medicinski opskrbljivani. Svake večeri vođene su političke diskusije da bi se razjasnilo ko je svoje stavove promenio u korist Titovog režima. Ko bi popuštao pod pritiskom, stekao bi privilegije. Organizacija je sa stanovišta tajne službe bila vešta, zatvorenici su se uzajamno kontrolisali, tako da je bilo dovoljno stotinak stražara i nisu imali mnogo posla. Teško je bilo što zatvorenici nisu znali kada će se njihove patnje završiti. Među njima bilo je komunista, koji su prethodno bili u nacističkim koncentracionim logorima, među njima i Jevreja, mada je to sad bilo beznačajno. Ni Crveni krst, niti bilo koja međunarodna organizacija nije se zainteresovala za položaj zatvorenika na Golom otoku.''

....
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1072146

[slavonskilola]

https://www.youtube.com/watch?v=9JWRLr81vIU

[Tesla10]

Krležina ideja . Ne znam ko je to rekao ali imam veliku sumnju prema toj izjavi.

[slavonskilola]

Krležina ideja . Ne znam ko je to rekao ali imam veliku sumnju prema toj izjavi.

..neprovjerena informacija,ali zašto ne?S,, Krležom iz dana u dan ,,od Enesa Čngića sam već davno pročitao i stalno mi se nameće zaključak da je taj veliki čovjek u političkim odnosima bio i živio po onoj narodnoj ,,veži kojna gdje aga kaže,,Osobno vjerujem da ga po mom uvjerenju zločinac Tito nebi likvidirao i da je mislio nešto malo i drugačije.
Krleža je bio genije,ali i veliki Tin je bio još veći genijalac.Prvi je ljubio totalitaristički režim te je zbog toga na korištenje dobio navodno židovsku vilu Rein,dok drugi nije dobio ništa.Zbog Tina i njegove egzinstencijalističkee poezije se i danas popije koja čaša više crnog vina u birtiji ,a na Krližine predstave kao i uvijek ide buržuazija.
Mislim da je Krleža bio zato sposoban.

[delllboy79]

ili su nacionalisti iskoristili infrastrukturu SDB-a?

ili su strani obavještajci iskoristili domaće
mnogo verzija se može napraviti, ali jedna stvar se ne može osporiti današnji kriminalci, pardon političari, su sdb/udb operativci i saradnici koji se jako dobro poznaju i još bolje surađuju

Da pomenemo neka imena ili pseudonime?

Scepo i Misko

Mislim na Radoncica i Miskovica
Obadvojica su radili za DB svojevremeno.

[Nekako s proljeća]

[julisiz es grant]

Nakupio čovjek literature pa napiso knjigu
Znam da je tragično, a ne smiješno, al nisam mogo...

[studiorum_tuzlaensis]

Pričao mi je stari jedne prilike o svom tetku koji je dobio svojih 5 minuta na Golom Otoku.

Tetak Ahmo je bio partizan od sredine 1943 godine kada je napunio 16 godina, inače iz područja Doboj-Gračanica kada je pobjegao od kuće zbog prisilne mobilizacije u 13. SS Handžar ko mladić. Starijeg buraza Teufika (19 god) još su početkom 1941. godine mobilisali u Sarajevu u 369. pješadijsku tzv. Hrvatsku Legiju, u kojoj će krajem 1942. negdje u zabitima Staljingradskog fronta da ostavi kosti, ni kriv ni dužan. Otac mu je dobio je naku spomenicu i telegram sućuti iz centrale u ZG.

Elem da se vratimo na Ahmu, inače korpulentan i ogroman mladić, on je pobjego od kuće i u partizanima je proveo naredne 2 godine, tukao se milion puta sa Švabama itd itd. i čak je 6. aprila kao član 27. istočnobosanske dizivije bio među prvima koji je ušao u Sarajevo. Sve je bilo OK do sredine 1949. mu odjednom zakuca na vrata UDBA i odvede ga. Niko nikad nije saznao razlog privođenja i odvođenja. Vratio se nakon 2 godine bez jednog oka i hramljao je na lijevu nogu. Nikad nije spomenuo niti je htio pričati o tome šta su mu radili, inače je bio veoma komunikativan, nikad nije bio isti, i stalno je govorio "Djeco, šutite i pazite šta govorite".

Ovo je koliko se sjećam, uglavnom meni je toliko jezivo da ti samo neko jedan dan može zakucati i odvesti te, vjerovatno neki oficir u ratu koji mu se zamjerio i slično.

[julisiz es grant]

Ovo je odlomak iz memoara Munira Gavrankapetanovića, koji je ležao u zatvoru od 1949-1951 zbog pripadnosti organizaciji MM. Iako se ne dešava na Golom otoku, već u CZ u Sarajevu, pokazuje kako su "prevaspitani" IB-ovci
dokazivali svoj "revidirani stav" mučeći ostale zatvorenike. Većina ovih IB-ovaca koji se spominju u tekstu je kasnije prebačena na Goli Otok. Neki su po izlasku postali ugledni privrednici i društveno politički radnici, uprkos IB-ovskoj mrlji u biografiji.

DOŠLI SU REVIDIRCI
25. juna u našu ćeliju došao je visok mršav čovjek, riđo-kos, plavih očiju. Na sebi je imao
hlače i kratki kaput. Predstavio nam se je kao Edo. Bio je borac od 1941. godine, viši rezervni
oficir i poslanik u skupštini Jugoslavije. U našu ćeliju je stigao iz ambulante Centralnog
zatvora, gdje je ležao zbog čira na stomaku.
Ja sam Edi ponudio da jedemo iz iste konzerve u koju sam primao hranu i da jedemo istom
kašikom, jer on ničega sa sobom nije imao. Ponudio sam mu tada i dio mog mjesta na
slamarici, da se pokriva zajedno sa mnom mojom dekom i mojim kaputom. Smatrao sam to
kao moju ljudsku dužnost. Pričao mi je, da poznaje mog zeta i sestru i da je prijatelj sa njima.
Vrlo je interesantno pričao o borbama za vrijeme rata, o zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić
gradu, o ustanku u Krajini. Optužen je da je htio da drži govor u Skupštini Jugoslavije u prilog
Informbiroa. Hapšenje ga je u tom spriječilo.
Mene je glad strahovito onesposobila. Krv mi je curila iz zubnog mesa. Po nogama su mi se
pojavile crvene tačkice. Kosa mi je počela da opada. Nekima u ćeliji, pored ovih znakova koje
sam ja imao, počeli su se klimati zubi i otpadati nokti. Bilo nam je svima vrlo teško. I pored
svih teškoća, živjeli smo vrlo harmonično. Kad bi neko pao u depresiju mi smo ga pokušali
razvedriti. Nastojali smo i Jovanu da pomognemo.
Godine 1948. gledao sam sovjetski ratni film "Povijest o pravom čovjeku". Pilot sovjetskog
aviona je oboren i pao je iza njemačkih linija. Obje noge su mu bile slomljene. On se metar po
metar sa naporom probijao ka sovjetskim položajima. Kad mu je najteže bilo, u sebi je
govorio: "Treba izdržati." I ja sam tada u teškim trenucima poslijepodnevnih šutnji ponavljao:
Treba izdržati. Vjerovao sam, da će sve ovo proći, pa i ova strašna glad, neizvjesnost o
budućnosti. Stariji medu nama, kao Pero, Selicki, Kahan ostavili su neopskrbljene obitelji i
ozbiljno su se brinuli kako žive, kako se snalaze kao žigosane porodice "narodnih
neprijatelja". Nama studentima i fra Didaku bilo je lakše.
I tad je došao 3. juli. Koliko se sjećam bila je nedjelja. Negdje pred ponoć na isteku tog dana
čuli smo trku po hodnicima. Otvarala su se vrata na ćelijama, ali prozivke se nisu čule.
Prozivanja su se vršila šapatom. Odjednom su se otvorila vrata naše ćelije. "Mirno!"
komandovao je Stanko naš sobni starješina. Milicioner i jedan oficir stajali su na vratima.
Prozvali su Maju i Jovana sa stvarima. Nije prošlo ni dvadeset minuta, a opet se otvoriše
vrata. Ovaj put su izašli Stanko i Pero.
U našoj ćeliji muk. Svi smo bili budni. Edo je bio nešto posebno neraspoložen. To je izbijalo
iz čitavog njegovog bića.
Negdje daleko na hodniku čuli smo zveket ključeva, otvaranje vrata i korake korake... Naša
ćelija je bila uz stubište. Na njemu su se jasno razaznavali koraci. Čujemo kako nekoliko
grupa zatvorenika silazi u naš hodnik. Otvaraju se naša vrata. Ulaze neki novi zatvorenici.
Čuje se ulazak i u susjednoj ćeliji i ćeliji do nje, pa i dalje u još nekim ćelijama. Kad su se
vrata zatvorila nastavio sam da spavam. Čudno sam se osjećao. U mene je ušao nekakav
nemir, zebnja... Nelagodnost mi se uvlačila u prsa. Zatvorio sam oči i pokušao da zaspim, ali
nisam mogao. Čujem kako ovi novi zatvorenici razgovaraju sa Edom. Dobro ga poznaju.
Pošto je mrak, nisam ga mogao vidjeti ali sam po glasu osjećao da je sretan. Neko je od njih
za nas pitao ko smo. Edo je potanko objašnjavao naše karakteristike. Nekakvu sam veliku
tegobu osjećao u sebi da sam želio da nikad ne svane, samo da ne ugledam ova lica koja su
toliko uznemirenosti izazvala u meni. Tako mi je prošla ta noć.
Ujutro je došla kafa. Edo nije htio da uzme moju konzervu. Postepeno saznajemo imena
došljaka: Pajo, student agronomije u Sarajevu, Ozren student, Mustafa, mladi bravar iz
Visokog, Jovan poručnik u vojnom tužilaštvu, Kojo službenik, borac 1941, Mirko, službenik
u srezu. Sad nas je bilo u ćeliji jedanaest, od kojih sedam informbirovaca.
Pričali su da su svi revidirali stav prema Informbirou i da su se pokajali. Sebe su nazivali
"revidircima". Pričali su da dolaze sa najgornjeg kata u Centralnom zatvoru, gdje se vrši prevaspitavanje. U tim velikim ćelijama bili su samo informbirovci. U jednoj ćeliji sa tri prozora
u vrhu sobe je bio postavljen sto za kojim je sjedio isljednik u uniformi, a desno i lijevo po
jedan od istaknutih revidiraca. Svaki informbirovac je morao proći ispitivanje pred ovom
trojkom. Morao je da sve kaže o sebi i drugima, da kaže čak i svoje misli, pa čak i da kaže
misli svojih najbližih, roditelja, žene, djece, brata, sestre. Edo je to objasnio: " Treba rastvoriti
svoju dušu pred UDB-om i reći sve. Čak reći i najskrovitije misli. Isljednik treba da bude kao
svećenik na ispovijedi. I kao što se katolik-vjernik potpuno otvorenog srca ispovijeda za
grijehe svom svećeniku tako i informbirovac pred isljednikom i glavnim revidircima. Ništa se
ne smije zatajiti. Tek tada nastupa potpuno očišćenje grijeha od izdaje, ali time se ne završava
očišćenje. Potrebno je uticati na druge da i oni revidiraju stav i "očiste dušu". Ako bi pokušali
izvrdavati, treba ih tući dok se ne pokaju." I ni jedan nije prošao da nije bio tučen i ni jedan od
revidiraca nije prošao da nije tukao druge. Ako bi pokazao mlakost, opet bi bio tučen. Kroz
premlaćivanje dolazilo je potpuno očišćenje. Uprava zatvora se nije miješala u obračun. Samo
je isljednik davao ton isljedenju i tehnički vodio proces prevaspitavanja. Kasnije su sami
zatvorenici preuzeli funkciju isljednika tako da se on više nije miješao. Interesantno je da se
Edo po dolasku ove grupe potpuno promijenio prema meni i ostalim starosjediocima naše
ćelije. Postao je drzak i prednjačio u oštrom stavu prema nama.
Prva stvar koju su revidirci uradili, bila je da imenuju novog sobnog starješinu. Pošto su bili u
većini, izabrali su Paju za tu funkciju. On je ustao i naredio: "Mijenjam raspored u ćeliji.
Prvoborci imaju pravo na strunjaču, iza njih dolaze članovi partije, na daščani pod, Mladi
Musliman na beton uz zahod. Pop do njega, a Rusi do popa. Niko ne smije kucati na vrata ili
kontaktirati sa upravom ili milicionerom bez mog znanja. Završio sam."
Ovo "završio sam" podsjećalo me je na indijansko "Howgh", završnu riječ poglavice. Ja sam
rekao da ne pristajem na ležanje na betonu jer imam slabe bubrege. Ako me budu prisiljavali
da ću kucati na vrata. I za čudo ušutili su. "Dobro", rekao je Paja, "onda neka pop ide na
beton". Fra Didak se nije bunio. Da su znali da sam im lagao uništili bi me.
Cijelo jutro kako su došli izmjenjivali su utiske o revidiranju sa Edom. Ponekad su se
sašaptavali medu sobom. Nas četvoricu su gledali sa izrazitom mržnjom. To je izbijalo iz
svake njihove riječi i gesta. Već sutradan su počeli diskusiju sa mnom. Pitali su me zašto
vjerujem u Boga, kad ga nikad nisam vidio. Zatim: je li starija kokoš ili jaje i slična bezvezna
pitanja. Počeo sam da im razložno objašnjavam, međutim, na svaku moju riječ bila je uvijek
ista reakcija: najvulgarnija psovka. Kad su se zamorili, meni se primakao fra Didak i šaptao
mi je: " Dragi Munire! Ne diskutuj s njima. Vidiš kakvi su to ljudi. Oni ne žele diskusiju, žele
samo jedno: uvredu i ponižavanje. S takvim ljudima se ne diskutuje."
I stvarno je tako bilo. Poslušao sam fra Didaka i od sada sam šutio. Pravio sam se da spavam.
Poslije su pokušali sa Di-dakom, pa sa Selickim, sa Kahanom. Niko od njih nije bio
raspoložen za razgovor, čiji je jedini cilj bio provociranje. Kad je došlo vrijeme ručku i kad su
primili po jednu kutlaču supe, bili su strahovito razočarani. Oni su kao revidirci do sada
dobijali privilegovanu hranu: duplu porciju kafe sa šećerom, duple porcije za ručak i večeru,
80 dkg hljeba i po jednu litru mlijeka. Sada im je sve to nedostajalo. To je donekle pojačalo i
bijes prema nama. Nedostajala im je i šetnja, dva puta dnevno po dvadeset minuta u dvorištu
Centralnog zatvora. Boravak u zatvoru pod takvim uslovima učinio je da su svi odlično
izgledali. Bili su dobro uhranjeni, pocrnili od sunčanja u dvorištu. Nasuprot njima mi smo
izgledali kao blijede aveti.
Obično su poslije ručka počinjali sa uvredama i psovka ma. Natjecali su se ko će biti
vulgarniji i drskiji. To bi trajalo sve do večere. Fizički napad nisu počinjali. Ja sam u sebi
osjećao strahovitu zebnju. Unutrašnji nemir me je razdirao. Svaka druga riječ je bila psovka.
Bilo je i takvih psovki koje do tada u svom životu nikada nisam čuo. Meni su psovali Allaha,
Muhameda, majku, oca, brata,scstru. Psovali su mi sve što mi je sveto i drago. Samo sam
šutio. Kad prekinu sa mnom, okrenu sa fra Didaku. Psovali su mu Isusa, Mariju, papu, crkvu,
majku, oca. Psovali su mu krvavo dijete i dijete kroz dijete. Slijedile su slične psovke
Selickom i Kahanu. I Selicki i Kahan i Didak bili su ozbiljni ljudi. Mogu samo zamisliti kako
su se loše osjećali. Mene lično, psovke su pogađale u dušu. Ujedale su me za srce. U toj
strašnoj atmosferi, koja je sve više ličila na pakao jedva sam očekivao noć. Samo da se spusti
mrak i da ne gledam ta lica puna unutrašnjeg zla i zlobe. U toku noći, uobičajeni krici
ispitivanih, koji su dopirali iz isljedničkih kancelarija, u ovakvoj atmosferi još su stravičnije
djelovali. Tako sam ih bar ja doživljavao. Pošto su Selicki i Kahan ležali noću do nogu
informbirovaca, ovi su ih udarali nogama, kao nehotice, u snu. Ujutru bi mi se žalio Selicki,
da su to bili vrlo jaki udarci. Slijedećih noći čulo se je kako neko od njih dvojice jekne od
bolnih udaraca. Informbiroovci su ustajali po noći i prelazili preko nas do zahoda. Htjeli su
mene i fra Didaka da pomokre prilikom vršenja male nužde. Srećom glave su nam bile dalje
od zahodske šolje. Mokrili su nas samo po nogama. Svaki sljedeći dan, njihov teror se
nastavljao.
U malim pauzama su pričali o svom životu i radu. Primijetio sam, da sa sjetom pričaju o
SSSR-u. Teško im je pala Rezolucija Informbiroa. Edo je pričao kako je u Lenjingradu na
klinici otkrivena takozvana "zavjera bijelih mantila". Navodno su liječnici htjeli, da ubijaju
injekcijama visoke partijske rukovodioce u Sovjetskom Savezu. Oni su sve to pažljivo slušali.
Vjerovali su da je to istina. (Međutim, niz godina kasnije, utvrđeno je, da je to bila spletka
NKVD-a, da se uklone ugledni liječnici.)
Svakog slijedećeg dana uvrede, psovke su bile sve jače. U srijedu ujutro, začula se graja iz
susjedne ćelije. Čuli su se udarci. Neko je strahovito vikao.
Očito je neko zvao u pomoć. Tučnjava je trajala ali niko nije otvarao vrata. Hodnik je
odzvanjao od jauka. Svi smo napregnuto slušali. Mirko je ustao i prijetio nam:
"Bando, uskoro ćete i vi biti tučeni."
Uvrede su se nastavljale. U četvrtak je opet bila tučnjava u susjednoj ćeliji. Sviju nas je jeza
podilazila od strašnog vriska jauka i poziva u pomoć. Sad su, već iz sata u sat, revidirci
postajali sve osorniji i agresivniji. Bilo mi je žao čovjeka u susjednoj ćeliji koga su onako
krvnički tukli. A ko zna, možda i mene čeka isto ili još gore.
Po noći su se sašaptavali, dogovarali se. Naš život u paklu je trajao i u petak. U uvredama
upućenih nama naročito su bili glasni Pajo, Mirko, Ozren i Edo. Najtiši je bio oficir iz vojnog
tužilaštva. Njegovo lice sa lijeve strane je bilo potpuno modro. Prvi dan kad je došao, pitao
sam ga šta mu je to bilo, a on mi je odgovorio: " Pao sam na radijator." Jasno je bilo da je i on
sređen i da su mu modrice iz sobe za prevaspitavanje. Jednom je neko od njih tu sobu nazvao
"pilav soba". Kad sam upitao zašto taj naziv, Pajo mi je kroz osmijeh odgovorio: "Tamo se
gore od ljudi pravi pilav!"
U petak ujutro, opet čujemo tučnjavu u ćeliji pored nas i u ćeliji dalje. Opet su se čuli urlici,
jauci i stravični poziv u pomoć. Informbiroovci su bili kao u transu. Prijetili su nam: "Čujte
jauke, to i vas slijedi." Mislio sam u sebi: neka slijedi neka nas pobiju. Ovakav život sa njima
je dno pakla.
Oko podne ustali su Mirko, Ozren i Pajo i prišli mi: "Us-taj Mladi Musliman. Penji se na
zahod i pjevaj kao 'odža sa džamije.
"Ne mogu i neću to nikada učiniti."
Sva trojica me prihvatiše i baciše na pod. Udario sam glavom od zid. Za to vrijeme iz
susjednih ćelija su dopirali krici. Vrijeđanja i vrijeđanja..., neprekidno su eskalirala iz sata u
sat. S teškom sam mukom dočekao noć. Gašenje svjetla je bio spas. A što nas tek čeka sutra?
Tek što smo zaspali na vrata kucaju Pajo i Edo traže isljednika. Milicioner ih je odveo. Ja
uopće nisam mogao zaspati. Vidim i osjećam da se nešto strašno približava. Prošao je sat,
dva, možda tri. Oni se vračaju. Čuo se šapat. Budili su ostale. Napregao sam uši da čujem.
Edo im je govorio: "Isljednik je rekao. Prvo navalite na popa, a zatim na Mladog Muslimana."
Nešto su dalje šaptali, ali nisam čuo. Svi su se informbirovci probudili. Probudio sam fra
Didaka i šaptao mu kako sutra pripremaju napad na nas. On to nikako nije mogao da vjeruje.
Cijelu noć nisam mogao da zaspim. Bio sam uznemiren. Mislio sam o tome kako će nas
napasti. Oni su bili uhranjeni i snažni, a i brojniji od nas. Nas četvorica smo bili na rubu
snaga.
"Mislim da se nećemo moći odbraniti" šaptao sam Dida-ku.
"Molimo samo Boga, da nas spasi!" - odgovori.

[julisiz es grant]

9. JULI 1949. GODINE

Svanula je subota 9. juli 1949. godine, datum, koji nikada neću zaboraviti u svom životu. Čim
smo popili "kafu" oduzeli su nam cipele bez ikakvog obrazloženja. Rekli su da sprovode
direktivu sobnog starješine. Meni su oduzeli naočale. Odmah su počeli vrijeđati. Samo sada
više, nego prethodnih dana. Prišli su meni i podigli me uza zid. Držali su me, kao da sam
razapet. Pajo me ispitivao o ciljevima Mladih Muslimana. Šutio sam. Opalio mi je nekoliko
šamara. "Ah, što volim da šamaram muslimanske obraze! Gdje ti je sada tvoj Allah, što ti ne
pomogne?" Bacili su me na pod.
Poslije ručka milicioner je ubacio "Borbu" od 7. jula. Na prvoj strani je govor Moše Pijade u
Beloj crkvi, povodom dana ustanka 7. jula 1941. i prve puške koja je ispaljena protiv
okupatora. Sjećam se da je govor bio vrlo dug, preko čitave dvije strane. Moša je napadao
Rezoluciju Informbiroa i Staljina. Članak je čitao Edo. Svi smo mirno slušali. Kad je završio
pitao je mene, Didaka i Ruse da li se slažemo sa izlaganjem Moše. Svi smo rekli da se
slažemo. Znam da smo fra Didak i ja govorili istinu.
Odjednom je ustao Pajo, oči su mu bile zakrvavljene. Vrisnuo je nekim čudnim glasom: "Ne
laži, bando!" Opsovao nam je kapitalističku majku i zatim sve redom psovke iz svog arsenala.
Zapjenio je: "Udri bandu!"
Na taj povik svi su skočili na noge. Na mene su napali Pajo, Ozren i Mirko. Na fra Didaka,
Edo, Kojo i Mustafa. Jovan iz tužilaštva je sjedio. Ustao sam i ubacio se u vrata, koja su bila
ugrađena u malo udubljenje u zidu.
Fra Didaka su oborili na pod i bacili deku na njega. Tukli su ga nogama i šakama. Čuo sam
jek iz Didakovih prsa. I mene su udarali bez ikakve milosti. Uz povik "Udri bandu" jurišali su
na mene a ja sam ih odgurivao od sebe. Pljuštali su udarci po glavi, prsima, slabinama, po
nogama i rukama. Udarali su krvnički cipelama po cjevanicama nogu. Shvatio sam, da idu na
to, ne samo da nas premlate nego da nas usmrte. Počeo sam da dozivam u pomoč. Vjerujem
da se čulo daleko kroz hodnik.
Fra Didak je već poslije sat ležao na podu. Skakali su po njemu. Čak i po glavi. Na moj poziv
za pomoć, stražar otvori "bokctu" (mali prozorčić na vratima) i opet zatvori. U jednom
trenutku priletiše mi Ozren i Mirko i uhvatiše me ispod pazuha i izvukoše iz udubine na zidu.
Do tada me Edo nije udarao. Napustio je fra Didaka i prišao meni govoreći : "Dosta je
muslimanskog merhameta!" i pljusnuo mi nekoliko šamara.
Kasnije sam razmišljao o tom gestu. Valjda, u početku tučnjave bilo mu je teško da me tuče,
jer ja sam mu ipak pomogao kad je došao u našu ćeliju. Moj nastup prema njemu je tada bio
srdačan i prijateljski. Ipak je u njegovom srcu bilo nečeg, istina vrlo malo, čemu su ga učili
otac i mati i što ga je učio njegov rodni bosanski grad. Poslije Edc prilctili su oficir iz
tužilaštva i Mustafa iz Visokog i udarili me po nekoliko puta šakom. Osjetio sam, da to oficir
čini nerado i vrlo blago.
Pajo priđe prihvati me snažno za ruku a Ozren me upita:
"Znaš li ti što je lijevi kroše? Evo ti ga." Slijedio je udarac.
"Znaš li što je desni kroše? Evo ti ga!"
"Znaš li što je aperkat? Evo ti ga!" i slijedio je strašan udarac u bradu. Sva trojica su opet
počeli silovitim udarcima. Glava me bolila. Nesvjestilo mi se. U jednom trenutku neko me je
šakom direktno udario u lice i slomio mi nosnu kost. Krv je šiknula sve do plafona. Lice i
košulja su bili krvavi. Krv je kapala po podu.
Otrgao sam se i ponovno bacio medu vrata. Opet sam dozivao u pomoć. Nije prošlo ni deset
minuta a vrata se otvoriše i u ćeliju uđe komandir milicije. Bio je malenog rasta, zdepast,
zakrvavljenih bionjača, crne kose i kratko ošišan.
"Ko to traži pomoć?"
Pajo je pokazao na mene: "Mladi Musliman."
"Slušaj što ti kaže Stevan. Ako pisneš još jednom i počneš dozivati u pomoć odvešću te u
muslimanski podrum i ja ću ti lično lomiti rebarce po rebarce. Je... ti pi... materinu." Uz to su
slijedile dalje psovke.
Ni jednom riječju nije me upitao odakle mi krv, zašto sam premlaćen i ko je to učinio. Krv mi
je curila iz nosa. Nisam je mogao zaustaviti.
Ušutio sam i sjeo na pod. Prsa i glava su me užasno boljeli. Teško sam disao. Nešto me
probadalo sa lijeve strane rebara. Kasnije sam saznao da su mi slomili sa lijeve strane
nekoliko rebara. Komandir je izašao. Fra Didak je ležao u nesvijesti na podu. Još bi mu
poneko od njih zadao po neki udarac. Nije se micao. Bojao sam se da ga ne usmrte.
Mene su za kratko vrijeme ostavili na miru. Sjedio sam u kutu ćelije, klonule glave. Imao sam
nagon za povraćanje. Od tuče u ćeliji se podigla ogromna prašina. Jedva se nazirao tračak
sunca koji je dopirao kroz prozor. To je bilo jedino svjetlo koje smo proživljavali nas
četvorica. Bili smo žrtve suludog bijesa, kojim se preko naših života dokazivala neka vjernost
Partiji i Marku. A zašto smo mi bili krivi? Nizašto.
Tukli su nas na pravdi Boga. Mi smo samo bili izabrane žrtve za perverzno divljanje po nama.
Na momenat mi se činilo da ću izgubiti svijest. Kao iz daljine čuo sam Pajin krik: "Naprijed !
Udri bandu!" I svom snagom navališe na Selickog i Kahana. Natjecali su se ko će više udarati.
Oni su stali uz zid i primali udarce. Nisu se branili. Mirko i Ozren prihvatiše Kahana i baciše
ga na radijator. Siroti Nikola, iscrpljen glađu, a i godina je imao, svom snagom tresnu na pod,
a glavom o radijator. Krv šiknu iz glave i svega ga obli.
Pao je u nesvijest. Još je samo Selicki ostao na nogama. Edo ga je tako jako udario da mu je u
tren narasla čvoruga na glavi, veličine jabuke. Edo je psovao Selickom boljševičku majku.
Tukli su ga, sve dok nije sjeo u polusvijcsti.
Ponovo su na mene navalili. Vidio sam oči zakrvavljene, usta zapjenjena, nešto urliču, ali to
teško dopire do mojih ušiju. Otimao sam se silovito, odgurivao ih i neprekidno pozivao u
pomoć. Koga? Nisam znao, ali instinkt samoodržanja iz mene je govorio. Bojao sam se za
život. Koliko je sve to trajalo nisam znao. Gubio sam predstavu o vremenu.
U toku tučnjave čuh, kako se okreće ključ u bravi i otvaraju vrata. Na ulazu u ćeliju su stajali
kapetan Luka upravnik Centralnog zatvora i poručnik Ilija zvani "Gromovnik", jedan isljednik
i milicioner ključar.
Usljed tučnjave gotovo se više ništa nije vidjelo od prašine. Teško su se raspoznavali likovi
oficira. Bilo je jako zagušljivo. Prašina je grizla oči i izazivala kašalj. "Šta se to dešava?"
upitao je Luka poslije uobičajenog "Mirno", koje je komando-vao Edo. Edo stade u stav
mirno i čuo sam kako raportira: "Gospodine upravniče! Mi smo grupa informbirovaca, koja je
revidirala svoj stav a ova četvorica, zapadnih bandita su vrijeđali druga Marka i UDB-u. Mi to
nismo mogli dopustiti. I za to smo ih opomenuli."
Tad sam ja ustao: "Gospodine upravniče, mi nismo banditi. Nismo ni riječi progovorili protiv
Marka i UDB-e. Pa nismo poludili."
"Ne tucite ih više. Čitava stvar će se ispitati. Vas četvorica pripremite svoje stvari." I vrata se
zatvoriše.
Informbiroovci nam vratišc cipele i meni naočale. Nastao je tajac. Mi smo se pripremili za
odlazak iz ćelije. U sebi sam molio Boga: "Bože, samo me izvuci iz ovog pakla i ne ostavi me
u ovoj ćeliji. Molim te, spasi me."
Fra Didak i Kahan su došli svijesti. Čekali smo svi sa nestrpljenjem ključ u bravi. I zaista,
uskoro, za nas spasonosni zvuk ključa i poziv: "Sa stvarima van."
Ozren je vikao za mnom: "Upamti da te je tukao Ozren."
"Upamtiću" bile su moje zadnje riječi u ovoj ćeliji pakla.
Kasnije sam saznao da su u jednoj od ovih ćelija u našem nizu pretučena dva katolička
svećenika. Jednog su toliko vukli za uši, da su jedan dio uha otrgli. Pao je u nesvjest. Isti ovaj
Ozren koji je mene tukao, to je radio. Gurao je svećenikovu glavu u zahodsku solju, ispuštao
vodu da teče na glavu. Drugog su svećenika takode onesvjestili.
Milicioner nas je sproveo u prizemnu ćeliju broj 4. Došao je milicioner sa gazom, zavojima i
flasterom. Previjao nas je. Stavljali smo jedan drugom obloge po oteklinama i modricama.
Već je bila pala noć. Davno je prošla večera. Znači da su nas tukli sa manjim prekidima od 14
do 21 sat. Tako umorni, isprebijani nas četvorica smo ležali na podu i uživali u tišini bez
revidiraca.
Poslije otprilike jedan sat opet ključ u bravi. Prozvaše me: "Sa svim stvarima van." Pozdravih
se svojim sapatnicima, ovim divnim ljudima, koje nikada nisam zaboravio, a naročito dobrog
fra Didaka. Milicioner me je odveo na prvi kat u ćeliju broj 21. Svjetlo je bilo ugašeno. Svi su
spavali. Ćelija je bila krcata. Legao sam odmah uz vrata, pored zahodske šolje. Neki čovjek se
malo pomakao i ustupio mi mjesta da nisam baš tik uz zahod.
Zahvalio sam se i pitao: "Ima li ovdje Rezolucije?"
"Ovdje je sve Revolucija." Lahnulo mi je u duši. Smirio sam se. Sve me je bolilo, ali se ipak
san navlačio na oči. Dolazio je 10. juli 1949.godine.

[The BEN10]

Komunistički zločinci, šta drugo reći. Da bi očuvali svoje guzice na vlasti posezali su za ubistvima, mučenjima i sl. Od Boga im želim da iskuse mnogo veću kaznu na budućem svijetu. Amin.

[VjecitiStudent]

Malo istorijskog konteksta

Internment of civilian nationals belonging to opposing sides was carried out in varying degrees by all belligerent powers in World War Two. It was also the fate of those servicemen who found themselves in a neutral country.

At the outbreak of war there were around 80,000 potential enemy aliens in Britain who, it was feared, could be spies, or willing to assist Britain's enemies in the event of an invasion. All Germans and Austrians over the age of 16 were called before special tribunals and were divided into one of three groups:

'A' - high security risks, numbering just under 600, who were immediately interned;
'B' - 'doubtful cases', numbering around 6,500, who were supervised and subject to restrictions;
'C' - 'no security risk', numbering around 64,000, who were left at liberty. More than 55,000 of category 'C' were recognised as refugees from Nazi oppression. The vast majority of these were Jewish.

The situation began to change in the spring of 1940. The failure of the Norwegian campaign led to an outbreak of spy fever and agitation against enemy aliens. More and more Germans and Austrians were rounded up. Italians were also included, even though Britain was not at war with Italy until June. When Italy and Britain did go to war, there were at least 19,000 Italians in Britain, and Churchill ordered they all be rounded up. This was despite the fact that most of them had lived in Britain for decades.
...
Internment was also carried out in the USA after the Americans entered the war in December 1941. Some 100,000 Japanese-Americans living on the west coast of America were interned, often in very poor conditions.

http://www.bbc.co.uk/history/ww2peoples ... 1858.shtml

[The BEN10]

Naravno, istorijski kontekst je vrlo važan jer se njim praktično sve može opravdati. Kao recimo izložbe okovanih crnaca u Evropi 30-tih godina prošlog vijeka.

[VjecitiStudent]

Za razumijevanje istorije kontekst je itekako bitan.
Dok je u Prvom svjetskom ratu međusobno bombardovanje i što efektnije gušenje bojnim otrovima bilo redovna pojava na svim zaraćenim stranama, stotinu godina poslije, to je ratni zločin prvog reda.

Kad su u tom vremenu, države koje su bile perjanice demokratije, u trenutku kad ni kap krvi na njihovom tlu nije bila prolivena, preventivno pozatvarale sve svoje građane nepodobnog porijekla, šta onda očekivati od zemlje koja je tek izašla iz vrlo krvavog rata, u kojem je izgubila preko jedne desetine svog predratnog stanovništva, koja se još nalazila u dramatično nestabilnom spoljnopolitičkom okruženju?

[calculator]

Komunistički zločinci, šta drugo reći. Da bi očuvali svoje guzice na vlasti posezali su za ubistvima, mučenjima i sl. Od Boga im želim da iskuse mnogo veću kaznu na budućem svijetu. Amin.

Interes društva, ljudske zajednice, uvijek treba i mora biti iznad interesa pojedinca tog društva. U današnjoj BiH, npr. interes pojedinca postavljen je iznad interesa države i društva, posebno je interes religije iznad svega.

[The BEN10]

Komunistički zločinci, šta drugo reći. Da bi očuvali svoje guzice na vlasti posezali su za ubistvima, mučenjima i sl. Od Boga im želim da iskuse mnogo veću kaznu na budućem svijetu. Amin.

Interes društva, ljudske zajednice, uvijek treba i mora biti iznad interesa pojedinca tog društva. U današnjoj BiH, npr. interes pojedinca postavljen je iznad interesa države i društva, posebno je interes religije iznad svega.

Pod istim ili jako sličnim izgovorom su prava zajednice branili nacisti, fašisti i mnoga druga komunistička sabraća.

[_BataZiv_0809]

Ne mogu se dogadjaji iz 1945. i tog istorijsko-civilizacijskog konteksta posmatrati i mjeriti po arsinima i normama iz 2016.

[_BataZiv_0809]

Nesporno. Moj komentar se odnosio na svaku vrstu tumacenja koja uzima neadekvatna referentna tijela.

[Nekako s proljeća]

Ликвидированый член группы хорватских националистов заброшенных в Боснию в 1972 году.
Izvor: https://pp.vk.me/c631225/v631225162/9c1 ... Gk_o3Y.jpg