Moderator: anex
Gojeni H wrote:I Vojislav (Nikole) Seselj bio saradnik ... ako je vjerovati spisku.ranger wrote:pregledah spisak ovih udbasa, u 2 susjedna hercegovacka sela (vukojebine) nabrojah 3 saradnika udbe meni poznata.
a na siroj regiji grada, recimo krugu 50km 15-20 saradnika.
i onda reci da nije bila ozbiljna sluzba...
cuj pablo, vazda je bio nemirnog duha i uzavrele latino krviMatzan wrote:Gojeni H wrote:I Vojislav (Nikole) Seselj bio saradnik ... ako je vjerovati spisku.ranger wrote:pregledah spisak ovih udbasa, u 2 susjedna hercegovacka sela (vukojebine) nabrojah 3 saradnika udbe meni poznata.
a na siroj regiji grada, recimo krugu 50km 15-20 saradnika.
i onda reci da nije bila ozbiljna sluzba...
A i ovaj se čini jako interesantnim
- KAČAVENDA (LJUBOMIRA, VANBRAČNO) VASILIJE, 1933. – SARAJEVO – »PABLO«
Sociolog wrote:Djordje Bozovic Giska... mora se priznati, ma ko se koliko ljutio... najpošteniji, najčestitiji, idealista sa srpske strane...samo njega cijenim i poštujem, bio je idealist, i cijene ga sve strane ...i svi kazuju sve dobro, bez obzira na prošlost saradnje iz Udbe
julisiz es grant wrote:Naravno, mnogo je lakše i svrsishodnije o ovakvoj temi govoriti kroz konkretne slučajeve, jer se u protivnom sve može svesti samo na hvalospjeve ili pljuvanje, kako već vidimo da je bilo krenulo.
Mene recimo zanima akcija "Romanija 1952" iz "tajnog arhiva", zbog načina na koji su odmetnici hvatani (obećano im da će ih voditi u inostranstvo, doveden im i "kraljev izaslanik") ali i zbog bliskosti sa krajem gdje se to dešavalo. Nažalost, to je vjerovatno jedno od dešavanja o kojima ne postoje drugi izvori osim navedenog, a izuzetno je zanimljiva tema, koja djeluje pomalo fantastično (iako je sličan recept, prema službenoj verziji, korišten za hvatanje Nikole Kalabića i kasnije Draže Mihailovića). Imena učesnika akcije naravno nisu navedena, a imena odmetnika se ne mogu naći na internetu (čak ni na onoj stranici slavicnet koje slavi "srpske heroje" iz zadnja dva rata, baš sa pomenutih područja).
Sarajmen wrote:Hajde da pročitamo mišljenje autora o koncipiranju teme koje mu predlažemo, i prijedloge ostalih učesnika, pa ćemo nastaviti u nekom pravcu. Od mene će biti doprinos bilo kojeg slučaja koji se uvrsti a ne bude mogao biti dovoljno pokriven-obrađen''.
. Mislim da bi bilo najbolje postaviti stvari hronološkim redoslijedom, od samog osnivanja OZNA-e, uzroka koji su doveli do toga, pa čak i ranije. Možda se ne bi bilo loše osvrnuti na vojno-obavještajne strukture i tajnu policiju Kraljevine Jugoslavije. Naravno, i sve ono što dolazi nakon toga, struktura, način rada, afere koje je nabrojao @julisiz, idući od Informbiroa, pa dalje, do novijih datuma...Jeli to onaj tip koji je došao u Gospić braniti Srbiju?'Sociolog wrote:Djordje Bozovic Giska... mora se priznati, ma ko se koliko ljutio... najpošteniji, najčestitiji, idealista sa srpske strane...samo njega cijenim i poštujem, bio je idealist, i cijene ga sve strane ...i svi kazuju sve dobro, bez obzira na prošlost saradnje iz Udbe
Sacuvaj nas Boze takvog postenja, cestitosti i idealista.Sociolog wrote:Djordje Bozovic Giska... mora se priznati, ma ko se koliko ljutio... najpošteniji, najčestitiji, idealista sa srpske strane...samo njega cijenim i poštujem, bio je idealist, i cijene ga sve strane ...i svi kazuju sve dobro, bez obzira na prošlost saradnje iz Udbe
I mene ova opsjednutost kultom hajduka i bandita ne prestaje fascinirati.Ommadawn wrote:Sacuvaj nas Boze takvog postenja, cestitosti i idealista.Sociolog wrote:Djordje Bozovic Giska... mora se priznati, ma ko se koliko ljutio... najpošteniji, najčestitiji, idealista sa srpske strane...samo njega cijenim i poštujem, bio je idealist, i cijene ga sve strane ...i svi kazuju sve dobro, bez obzira na prošlost saradnje iz Udbe
Drzavi kojoj je sluzio kao saradnik UDB-a - raspala se.
Narodu za koji se borio i bio idealist - i nije bas najbolje i najljepse. Vidjeli su boljih dana i boljeg zivota.
Kod Bošnjaka, bar ovdje u Skandinaviji, često susrećem ljude koji se dive Ćeli Ramizu, Ćeli Ismetu, Juki, Gašiju i Sejfi Tokiću. Isti ljudi se dive i Arkanu i Giški. No nije tema, pa ne bih dalje...Gojeni H wrote:
I mene ova opsjednutost kultom hajduka i bandita ne prestaje fascinirati.
Jasno mi je za Srbe. Bandit (hajduk) u pjesmama postaje "borac protiv Turaka".
Takva kulturoloska osobina ih je i dovela prvo do bandita-atentatora za UDBA-u, pa dizelasa 90-ih, pa ratnih "komandanata" tipa Arkan i Giska.
Ali, kod Bosnjaka ...
Taj Giska je bio obicna banditska kurvetina koji se u svojim krugovima prodavao kao cetnik, a bio udbaski ubica.
Gojeni H wrote: Jasno mi je za Srbe. Bandit (hajduk) u pjesmama postaje "borac protiv Turaka".
Takva kulturoloska osobina ih je i dovela prvo do bandita-atentatora za UDBA-u, pa dizelasa 90-ih, pa ratnih "komandanata" tipa Arkan i Giska.
Ali, kod Bosnjaka ...
Mene samo fascinira kulturološka razlika, kad poslušaš kako govore Ćelo i Juka, a kako Giška.asurbanipal wrote:Gojeni H wrote: Jasno mi je za Srbe. Bandit (hajduk) u pjesmama postaje "borac protiv Turaka".
Takva kulturoloska osobina ih je i dovela prvo do bandita-atentatora za UDBA-u, pa dizelasa 90-ih, pa ratnih "komandanata" tipa Arkan i Giska.
Ali, kod Bosnjaka ...
Ćele, Juke, itd. Imaš i kod Bošnjaka tih epova i epopeja...
julisiz es grant wrote:
Mene samo fascinira kulturološka razlika, kad poslušaš kako govore Ćelo i Juka, a kako Giška.
Možda je razlika i što su srpski kriminalci iz 70-ih i 80-ih vidjeli svijeta (gdje su živjeli, bavili se svojim "biznisom" i povremeno radili za "službu"), a ova naša halaša uglavnom operisala po sarajevskim kvartovima i vrlo vjerovatno da nisu nikada ni bili u nostranstvu, bar ne prije rata.
ili su strani obavještajci iskoristili domaćeChmoljo wrote:ili su nacionalisti iskoristili infrastrukturu SDB-a?
Zato i vrtim i glavom i ocima.asurbanipal wrote:Gojeni H wrote: Jasno mi je za Srbe. Bandit (hajduk) u pjesmama postaje "borac protiv Turaka".
Takva kulturoloska osobina ih je i dovela prvo do bandita-atentatora za UDBA-u, pa dizelasa 90-ih, pa ratnih "komandanata" tipa Arkan i Giska.
Ali, kod Bosnjaka ...
Ćele, Juke, itd. Imaš i kod Bošnjaka tih epova i epopeja...
Posto sam se u proslom zivotu znao ocesat' i popricat' s intelektualcima ...julisiz es grant wrote:Mene samo fascinira kulturološka razlika, kad poslušaš kako govore Ćelo i Juka, a kako Giška.asurbanipal wrote:Gojeni H wrote: Jasno mi je za Srbe. Bandit (hajduk) u pjesmama postaje "borac protiv Turaka".
Takva kulturoloska osobina ih je i dovela prvo do bandita-atentatora za UDBA-u, pa dizelasa 90-ih, pa ratnih "komandanata" tipa Arkan i Giska.
Ali, kod Bosnjaka ...
Ćele, Juke, itd. Imaš i kod Bošnjaka tih epova i epopeja...
Možda je razlika i što su srpski kriminalci iz 70-ih i 80-ih vidjeli svijeta (gdje su živjeli, bavili se svojim "biznisom" i povremeno radili za "službu"), a ova naša halaša uglavnom operisala po sarajevskim kvartovima i vrlo vjerovatno da nisu nikada ni bili u nostranstvu, bar ne prije rata.
), sibica/trica karta, i sl. 
..nelogično bi bilo da nije znao,a i mnogi dokazi upućuju na njega.Neznam za Srbijance ali je činjenica da su Srbi imali više od polovice vlasti u tim službama,no ni to ne mora biti presudno jer je bilo zlih ljudi na svim stranama.Otto_13 wrote:Da Sarajmen tako su ljudi zivjeli u ubjedjenju da Tito nema pojma sta se radi . A on je ustvari znao . I za Blaiburg i gole otoke i prganjanja ljudi . I kako to rece Koca Popovic Takvo sto se nije ni moglo ni smjelo radit bez znanja Tita .
Sinuh sastav JNA i policijskog aparata bivse SFRJ uveliko demantuje te tvrdnje Srbijanaca jer upravo su oni bili najbrojniji u tim aparatima
Cijenim vašu profesionalnu i ljudsku objektivnost,ali na žalost u RH se za sada samo govori o tim stvarima ali se ništa ne poduzima.Sada ima nekih najava,no vidjet ćemo?U BIH malo njih spomionje lustraciju koja je osnov za napredak društva.Sarajmen wrote:Zato sam i naveo ovaj primjer , da ga tako nazovemo ''malog i običnog čovjeka'' bez nacionalnog predznaka i njegove zbunjenosti zašto je tu gdje jeste i šta se od ljudi radi na tom kaznenom lokalitetu. Ogroman broj njih , oko 18 000, je izdržao tu kaznu i integrisao se nakon nje u društvo-resocijalizacija, pa mi je to eto kao i prihvatljivo. Pominjana je cifra od oko 430 ljudi koji nisu preživjeli kaznu na istom lokalitetu, i ta činjenica je strašna. U tom smislu imam vrlo negativno mišljenje ka dijelu radnika a indirektno i saradnika službe UDBA-e. Naravno, pokušavam otvoriti priču o slučaju ''Informbiro'' jer bez njegove obrade na ovoj temi, ona ne može da ima puni smisao. I autor teme je, između ostalog, ukazao na upravo ovaj slučaj. Dajte da ga ispoštujemo i to srokamo, pa onda možemo malo i po svom nahođenju puniti temu i drugim sadržajem.
U ovom pdf materijalu se možete upoznati sa tačkom koja se može opisati jednostavno kao''Tito rekao Staljinu Ne'' :
http://www.znaci.net/00001/138_76.pdf
Ako neko ima bolji izvor neka ga slobodno navede, ja ga postavljam da se upoznamo sa tzv'' Rezolucijom'' i odgovorom KPJ na nju. Tako je to počelo sredinom 1948. godine.
Da li su lica obuhvaćena u ovom slučaju ''Informbiro'' , imala sudski proces i jesu li dobijali optužnicu, a na osnovu presude bili po kazni slati na neku od pritvorskih ili kazneno-popravnih ustanova.?
Ako jesu, postoji li način da bar nekoliko, a najmanje dva primjera ovdje postavimo i tako se upoznamo sa ovom materijom. @slavonski lola, vi ste u Hrvatskoj dosta dalje dobacili po pitanju ovih stvari pa ako možeš doprinijeti sa konkretnim materijalom ili linkom do njega , bilo bi korisno. Je li u Hrvatskoj postoji zakon o lustraciji?
Ono što sam ja uspio ispratiti proces će trajati do ljeta ako ne i duže. Da, suđenje je u Minhenu.Sarajmen wrote:Možemo li bar u osnovnim crtama znati do koje je faze predmet ili slučaj Đureković i kako se on reflektira u hrvatskoj javnosti. Ovo pitam jer me zanima a i član @Gojeni je iskazao zanimanje za taj slučaj iz 1982. godine. Ako bi tu imali nekih konkretnih pomaka, vrijedilo bi ih pomenuti za sada, jer taj slučaj će u konačnici morati da dobije sudski epilog i pored svih opstrukcija. Njemačko pravosuđe vodi taj predmet , ili sam fulio ?
Na spisku savezne UDB, koji se danas nalazi u Drzavnom arhivu Hrvatske, je 16101 ime.Sarajmen wrote:Zato sam i naveo ovaj primjer , da ga tako nazovemo ''malog i običnog čovjeka'' bez nacionalnog predznaka i njegove zbunjenosti zašto je tu gdje jeste i šta se od ljudi radi na tom kaznenom lokalitetu. Ogroman broj njih , oko 18 000, je izdržao tu kaznu i integrisao se nakon nje u društvo-resocijalizacija, pa mi je to eto kao i prihvatljivo. Pominjana je cifra od oko 430 ljudi koji nisu preživjeli kaznu na istom lokalitetu, i ta činjenica je strašna. U tom smislu imam vrlo negativno mišljenje ka dijelu radnika a indirektno i saradnika službe UDBA-e. Naravno, pokušavam otvoriti priču o slučaju ''Informbiro'' jer bez njegove obrade na ovoj temi, ona ne može da ima puni smisao. I autor teme je, između ostalog, ukazao na upravo ovaj slučaj. Dajte da ga ispoštujemo i to srokamo, pa onda možemo malo i po svom nahođenju puniti temu i drugim sadržajem.
U ovom pdf materijalu se možete upoznati sa tačkom koja se može opisati jednostavno kao''Tito rekao Staljinu Ne'' :
http://www.znaci.net/00001/138_76.pdf
Ako neko ima bolji izvor neka ga slobodno navede, ja ga postavljam da se upoznamo sa tzv'' Rezolucijom'' i odgovorom KPJ na nju. Tako je to počelo sredinom 1948. godine.
Da li su lica obuhvaćena u ovom slučaju ''Informbiro'' , imala sudski proces i jesu li dobijali optužnicu, a na osnovu presude bili po kazni slati na neku od pritvorskih ili kazneno-popravnih ustanova.?
Ako jesu, postoji li način da bar nekoliko, a najmanje dva primjera ovdje postavimo i tako se upoznamo sa ovom materijom. @slavonski lola, vi ste u Hrvatskoj dosta dalje dobacili po pitanju ovih stvari pa ako možeš doprinijeti sa konkretnim materijalom ili linkom do njega , bilo bi korisno. Je li u Hrvatskoj postoji zakon o lustraciji?
Slučaj Đureković je posebno težak jer čak nije ni riječ o klasičnom političkom ubistvu nego o eliminaciji svjedoka koji je svjedočenjem o kriminalu u naftnoj industriji mogao stajati političke karijere Miku Špiljka, člana predsjedništva SFRJ, a od maja 1983. i njezina predsjednika. Barem je tako utvrdio Zemaljski sud u Münchenu u obrazloženju pravomoćne presude.
Sud je, naime, utvrdio da je 1982. njegov sin Vanja Špiljak, dok se vozilo par-nepar zbog nestašice benzina u Jugoslaviji, istraživan zbog uzimanja basnoslovnih provizija na isporuke nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača. Đureković je, kaže sud, kao direktor marketinga Ine u manjoj mjeri učestvovao u uzimanju postotka od narodne imovine.
Stoga se Mika Špiljak pobojao da će Đureković kriminalističkim istražiteljima sve ispričati kako bi se izvukao uz što manju kaznu, a što bi značilo njegov trenutni izgon sa svih pozicija u političkoj i partijskoj eliti. Špiljak je nakon Bakarićeve smrti bio suvereni gospodar Hrvatske, komunistički guverner, a vrlo uticajan i na saveznoj razini.
Sud tvrdi da je Špiljakov pokušaj da to “riješi” na teritoriju Jugoslavije propao, jer niko nije bio lud počiniti takvo što, te je stoga pala odluka da se Đurekovića zastraši tvrdnjama da će ga kriminalna istraga potpuno uništiti, kako bi ga se natjeralo na bijeg u Njemačku, gdje mu je živio sin.
S pravom se pretpostavljalo da će se tamo baviti hrvatskim nacionalističkim temama kojima je bio sklon od ranije, pa će to poslužiti kao sasvim zgodan paravan za likvidaciju preko II. odjela SDS-a. Tako je i bilo.
Prema obrazloženju pravomoćne presude Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu od 16. augusta 2008., za organizaciju svega toga bio je zadužen čovjek kojega različite hrvatske vlade i sve moguće institucije već godinama štite od njemačkog pravosuđa.
Josipa Perkovića posljednjih mjeseci šira hrvatska javnost doživljava kao personifikaciju Udbinih struktura koje su preživjele 1991. i tranziciju iz SRH u RH. Riječ je o čovjeku koji je godinama vodio II. odjel republičke Službe državne sigurnosti (SDS), odnosno Udbe, a koji je bio mjerodavan za praćenje rada nacionalističke hrvatske emigracije, pa tako i za pripremanje političkih ubistava.
1990. godinu Perković je dočekao kao politički šef u SDS-u, ali je smjenu vlasti ipak prošao neokrznut te je postao najprije zamjenik ministra, a potom i savjetnik za sigurnost u MORH-u. Riječ je o bivšem načelniku hrvatske Sigurnosnoinformativne službe (SIS), o čovjeku koji je 1991. elegantno zamijenio stranu, učestvovao u kreiranju mnogih struktura i mehanizama u mladoj Republici Hrvatskoj i koji je bio blizak suradnik i Gojka Šuška.
Već suho hronološki posloženi podaci oslikavaju osobu kadru preživjeti u svim vremenima i svim sistemima. Pomalo poput neuništiva ministra financija iz Magnus & Bunkerova stripa Maxmagnus.
A kad se tome doda aktuelni sukob hrvatske Vlade s Bruxellesom i Berlinom zbog odbijanja izručenja Perkovića Njemačkoj kao osumnjičenog za organiziranje ubistva emigranta Stjepana Đurekovića iz 1983., onda je jasno da životni put bivšeg visokog Udbina službenika vrijedi istražiti.
Jedina osoba koja je do sada izišla u javnost s detaljima o Perkoviću, a silom prilika je neko vrijeme s njim nakon 1990. blisko sarađivala, jest Dragutin Frančišković, umirovljeni brigadir HV-a, koji je prije osamostaljenja Hrvatske bio major u JNA, i to kao specijalni vezist, zadužen za kriptozaštitu. On je, zapravo, bio i prvi koji je organizirao neku hrvatsku tajnu službu.
"Imao sam ured u malom sobičku u Saboru, nije mi bilo na kraj pameti da tražim za sebe posebne uslove, zemlja je bila u ratu, nije bilo sredstava. Ali on je odmah otišao u Sabor i tražio i dobio dvije sobe za svoj kabinet. To je trajalo tokom maja i juna, dobio je čajnu kuhinju, sekretaricu, frižider... Tako je, kaže, počelo, a ubrzo je zaiskrilo."
Počeo davati intervjue kad je čuo da se sprema njegova likvidacija
"Polovicom augusta 1991. dobio sam jednu vrlo važnu, jednu ključnu informaciju na pet stranica. Odmah sam je poslao predsjedniku, predsjednicima Vlade i Sabora, ministrima obrane i unutrašnjih poslova. Već me je sutradan Tuđman pozvao da dođem do njega. A Perković, kad je čuo za to, jako se zabrinuo", ispričao je jednom Frančišković, ne želeći otkriti o čemu je točno bila riječ.
"Vidio je da ta informacija koju sam slao zadire i u njega ili što već. Njegova mi je sekretarica poslije rekla da se tokom cijelog mog sastanka s Tuđmanom raspitivao kod nje jesam li se vratio, a za tri dana su me on i Šušak smijenili i poslali u Zbor narodne garde na Tuškanac, gdje je već bio prije smijenjeni Špegelj. To je bio stožer ZNG koji je postojao samo na papiru."
No Frančišković se ni tu nije zadržao. Upravo je bio u pripremi Glavni stožer HV-a, čiji mu je novi načelnik general Antun Tus, kao raniji poznanik, ponudio da bude pomoćnik načelnika za sigurnost i vojnu policiju. Ni tu ga, kaže, Perković nije ostavio na miru nego je tražio da ga svakodnevno informira o tome “što tamo rade one oficirčine”.
"A ja ga slušam i kažem: ‘Josipe, ja nikada nisam bio ničiji doušnik pa neću biti ni tvoj’. Tako smo se posvađali i razišli", opisivao je odnos koji je nakon još jednog sličnog pokušaja Perkovića potpuno pukao.
Nije pomagalo ni to što je Perković po terenu slao obavijesti da Frančišković nije mjerodavan za primanje informacija koje je skupljao. Na kraju, 1992., Šušak je, prema Perkovićevoj sugestiji, postavio za novog glavnog inspektora Josipa Lucića. "Sve su nas ili otpustili ili poslali u mirovinu", tvrdio je Frančišković koji se tada počeo vrlo ozbiljno raspitivati o Perkoviću.To je imalo i posljedice.
"Kad sam čuo da se sprema i moja likvidacija, počeo sam davati intervjue. Ako mi se nešto dogodi, da se zna ko iza toga stoji. Pokrenuo sam pitanje da se procesuiraju svi koji su počinili zločine i kriminal u Domovinskom ratu. Prema mojim je informacijama, likvidirano 16 ljudi. Prvi je bio Miro Barešić, nisu ga ubili četnici nego naši. Onda dalje Zoran Udiljak, zatim u Mostaru Blaž Kraljević, Paradžik. Za njega sam tu ekipu osobno ulovio u pola deset. Bili su u uniformama, s heklerima, u kancelariji. Vidio sam da su bili preplašeni kad su me vidjeli, a u 15 do deset Paradžik je ubijen", rekao je tada Frančišković.
