Bijeljina i okolina 1992 - 1995

[Nekako s proljeća]

Svjedočenje žrtve:
http://hdlskl.hr/svjedocanstva/batkovic/
Sudski proces jednom od optuženih:
http://www.justice-report.com/bh/sadr%C ... na-zatvora
Riječ odbrane sistema:
http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU ... paravojski

Pokojni Mauzer ćuti, jer mrtva usta ne govore.

Sjećanja...
https://www.youtube.com/watch?v=bgQ33dy6xDE

[Nekako s proljeća]

Mene zanima koliko ima istine u postojanju Patriotske lige u Bijeljini i koliko je bilo otpora u aprilu 92-e kad su došli Arkanovci?

i…

To nema veze sa ubijenim civilima oba spola...
https://www.youtube.com/watch?v=ONmXAp8J_vM

[Shale]

Nevjerovatno sta se sve moze procitati ovdje, pa tako i to da su semberski Bosnjaci, dakle Bosnjaci Bijeljine i Janje, uzgajali i prodavali svinje. Potpuno odgovorno tvrdim ovdje, da je to potpuna neistina, cak sta vise rijetki su bili primjeri koji su uopste konzumirali svinjsko meso, ili pili uz ramazan, sigurno mnogo rjedji nego drugdje sirom BIH. Sto se tice promjena imena, zaista, bilo je takvih primjera na desetine, bilo je i dobrovoljaca srpske vojske, ali da je bilo koji uspio sacuvati golfa, nije mi poznato. Vecina ljudi je bila na silu mobilisana, te bi uglavnom odradili smjenu i vrativsi se kuci trazili su svaki moguci nacin za odlazak vani.

Da, postojala je i organizacija Patriotske Lige, sa Hasetom Tiricem na celu, kojoj je izostala bilo kakva podrska s vrha kad je bila potrebna. Mada, treba reci da je s obzirom na sve okolnosti Bijeljinu bilo nemoguce vojnicki braniti.

I ovo ponavljam, uistinu, najveci broj semberskih Bosnjaka koji je protjeran na podrucje TK, placao je kirije domicilnom stanovnistvu. Moja porodica npr prvo Meskovicima u ulici Sejde Karamehmedovica u Si Selu, pa Grebovicima u ulici Branka Radica, pa Lesiju u istoj ulici, i vjerujte mi, volio bih da mogu navesti primjer da je neko besplatno stanovao, ali za takav, nazalost, ne znam.

[PM72]

Ja sam pisao o tome kako sam zaustavio čovjeka iz Bjeljine i da je imao dvije lične karte,jedna na ime Omer a druga koja je glasila na srpsko ime i prezime.I imao je novog golfa kojeg je uspio sačuvati.Dakle,ovo ti mogu garantovati a postoji i pisani trag o tom čovjeku.Za uzgoj krmadi ne mogu jer ne znam imenom niti jednog čovjeka iz Bijeljine koji je to radio.Ljudi su mi pričali i to oni kojima se može vjerovati da su domaćini iz okoline Bijeljine uzgajali krmad i dobro unovčavali po Srbiji.Para je para.Samo bih se smio kladiti da takav primjer nećeš naći u Krajini,Srednjoj i Istočnoj Bosni,Hercegovini ili Sarajevu.U okolini Tuzle masovno se jede klempo što meni lično ne smeta ali ne mogu kad mi takvi počnu pričati o vjeri i grijehovima.

Ovo oko kirije i plaćanja po Tuzli vjerovatno je tačno kao što je tačan i podatak da gdje su se uvalili su srpske stanove u Sarajevu-odnjeli su i prozore kad su iseljavali.Primjer Aerodromskog naselja gdje su masovno stanovali a poznajem jednog koji je vlasniku stana presjekao i kablove od struje kad je iseljavao.Sad su čoporativno napravili kuće na Ilidži kod Plandišta.Imaju i svoju ulicu.Opasna su mraka i hoće u sve vode.Stoga me ne čude neke priče o njima.

[Galamdzija]

Dosta dosta davno bas ono gledao sam neku emisiju onog Vanje Bulica sad dal na nekoj tv ili nrtu nemam pojma pa sam malo googlao nadajuci se hocu li pronaci iglu u plastu sijena ali uzaludno.Uglavnom ono sto je bitno gostovao mu je neki srpski vojnik koji je izgubio vid u ratu i to bas u blizini Teocka.Koliko se sjecam rekao je da je kao vojnik jna bio u nekakvoj koloni oklopnih vozila i da su stajali na putu kad su ih nasi napali i tu su imali velike gubitke a on je izgubio vid.
Moze li neko iz Teocaka ili okoline da potvrdi ovo,dakle kolona jna u blizini Teocaka najvjerovatnije april-maj 92.napad i razbijanje iste?

da nije tuzla u blizini teocaka,maj 92-ge

Nije,ovi su stajali pored puta na putu ili kako vec davno bilo ali ono sto mi se urezalo jeste da su se nalazili u blizini Teocaka i da su ih odatle napali.

Vjerovatno mislis na dokumentarac o Tuzlanskoj koloni, gdje je jedan o sudionika izmedju ostalog ranjen u oko i prica o tome pokraj groblja koje se nalazi tamo negdje izmedju Ugljevika i Bijeljine, evo link:
https://www.youtube.com/watch?v=ErobSWYAcHo
Pogledaj oko 18.48


Inace, sto se tice Teocaka, da li je istina da je momak iz Tuzle unistio 7 tenkova "crvenom strijelom" (antitenkovski projektil) prilikom cetnicke ofanzive mart 1993. god.?

[desni]

Ja sam pisao o tome kako sam zaustavio čovjeka iz Bjeljine i da je imao dvije lične karte,jedna na ime Omer a druga koja je glasila na srpsko ime i prezime.I imao je novog golfa kojeg je uspio sačuvati.Dakle,ovo ti mogu garantovati a postoji i pisani trag o tom čovjeku.Za uzgoj krmadi ne mogu jer ne znam imenom niti jednog čovjeka iz Bijeljine koji je to radio.Ljudi su mi pričali i to oni kojima se može vjerovati da su domaćini iz okoline Bijeljine uzgajali krmad i dobro unovčavali po Srbiji.Para je para.Samo bih se smio kladiti da takav primjer nećeš naći u Krajini,Srednjoj i Istočnoj Bosni,Hercegovini ili Sarajevu.U okolini Tuzle masovno se jede klempo što meni lično ne smeta ali ne mogu kad mi takvi počnu pričati o vjeri i grijehovima.

Ovo oko kirije i plaćanja po Tuzli vjerovatno je tačno kao što je tačan i podatak da gdje su se uvalili su srpske stanove u Sarajevu-odnjeli su i prozore kad su iseljavali.Primjer Aerodromskog naselja gdje su masovno stanovali a poznajem jednog koji je vlasniku stana presjekao i kablove od struje kad je iseljavao.Sad su čoporativno napravili kuće na Ilidži kod Plandišta.Imaju i svoju ulicu.Opasna su mraka i hoće u sve vode.Stoga me ne čude neke priče o njima.

Tebi baš Bijeljinci stali na žulj .Priča ti je puna generalizacija i nije baš utemeljena

Bijeljinci su vrijedni i pošteni ljudi,domaćini koji su najčešće bogatiji od bosanskog prosjeka.Sad što to nekima nabija komplekse to je druga priča.

Ljudi koji imaju malo drugačiji mentalitet i koji imaju tradiciju rada i sticanja.

I šta kažeš uzgajali krmad i dobro zarađivali prodavajući istu po Srbiji koja je od pamtivjeka sinonim za uzgoj krmadi

[PM72]

Ovdje je greška napisati istinu jer ona svakog vrijeđa.

Nikad ni sa jednim bjeljincem nisam imao problema.Trebao si pažljivije pročitati moje postove u kojim sam se pozitivno izjasnio o njihovoj marljivosti.Tebi čudno što su srbijanci kupovali krmad iz Semberije? Ponuda i potražnja.Austrijanci prave najbolji džus a nemaju stabla narandže i to fino izvoze u Izrael i Egipat...

[Danguba]

Ovdje je greška napisati istinu jer ona svakog vrijeđa.

Nikad ni sa jednim bjeljincem nisam imao problema.Trebao si pažljivije pročitati moje postove u kojim sam se pozitivno izjasnio o njihovoj marljivosti.Tebi čudno što su srbijanci kupovali krmad iz Semberije? Ponuda i potražnja.Austrijanci prave najbolji džus a nemaju stabla narandže i to fino izvoze u Izrael i Egipat...

Polako se zavaljujes.
Covjek je mogao biti i Srbin sa dvije licne karte. Imao nekog posla da zavrsi na podrucju FBiH i sredio sebi papire. Za to vrijeme nikakvo cudo. Sve se sredjivalo za 50 maraka.
Kako su mogli uzgajati krmad kada smo konstatovali da su Bosnjaci bili vecina u carsiji? Sva okolna sela su bila naseljena Srbima.
Znam na hiljade Bijeljinaca(od poljoprivrednika, bravara, mesara, trgovaca stokom, klosara, inzinjera...) i da nikada i niko ne izleti sa tim podatkom.

Uzimati za primjer devastaciju vec devastiranog Aerodromskog naselja je za jbg. Ja kada sam '96.god prosao pored aerodromskog mislio sam da sam u Vukovaru. Stepenista su bila porusena a da ne nabrajam nesto drugo Ljudi sebi sredili privremeni boravak i dolazi ''kolega'' sa Romanije da se useli u svoj vec izgranatiran stan. Bas mu je trebao ostaviti komoditet.

Bijeljinci mogu biti ovakvi ili onakvi ali su prava raja. Poznavati jednog, kao da poznas sve. Malo vole da se odvajaju odnosno ''sto bi se mi njima prilagodjavali, neka se oni prilagode nama''. Takvi su.

[PM72]

Danguba,
Što se tiče ovog Bošnje iz Bijeljine sa dvije lične karte,"osobno" sam ga priveo u CSB gdje je prošao detaljnu provjeru.Tad su samo rijetki silazili preko Romanije u Sarajevo.Još se ispostavilo da je već bio u gradu...

Oko krmadi se ne mislim raspravljati sa tobom.Već sam napisao da mi je potpuno svejedno držao neko hrčke,nojeve ili svinje,mene to ne dotiče.Bio sam u društvu u kojem jedan tuzlak spočitava bjeljincima kako su držali krmad prije rata i prodavali u Šapcu na šta mu je bjeljinac odgovorio kako pare nemaju vjeru i naciju i krenuo je gromoglasan smijeh.Na moj upit je li to istina oni su odgovarali potvrdno još se čudili što pitam.U stilu - eto ko ti veliki Musliman...još par ljudi mi je to poslije potvrdilo.

Aerodromsko naselje je 1997 i 1998 opravila humanitarna organizacija HELP a obnovili su krovove,stolariju,struju,vodu itd Napravili su osnovne uslove za život.Do tada je rijetko koji stan bio useljen i popravljen.Nakon toga je uslijedio desant.Slabo je ko od njih bio u Armiji BiH...par izuzetaka.

[Shale]

Slozicu se ja, naravno, da Bijeljinci hoce u svasta, da je to specifican narod, ali i izuzetno dobar narod. Medjutim, apsolutno ni jedan Bosnjo iz Bijeljine i Janje pogotovo, jer rekoh da u okolini Bijeljine i nije bilo drugih Bosnjaka, nije drzao krmke. Takodje, vec sam napisao da je bilo slucajeva promjene imena, i to licno poznajem nekolicinu takvih, koji su to radili da bi sacuvali imovinu, status isl, ali su opet rijetki uspjeli sacuvati bilo sta.

I da, ponavljam u samom gradu trenutno zivi desetak hiljada Bosnjaka, ukljucujuci one koji nisu nigdje ni isli, probosanske Rome koji se izjasnjavaju kao Bosnjaci i sve povratnike. Nazalost, starosna struktura ovih ljudi je problem, jer ko sad dodje u BN samo po odnosu crnih i zelenih posmrtnica mogao bi zakljuciti da je u multi sredini, ali na nasu nesrecu, samo po tome. U Janji trenutno zivi izmedju sest i sedam hiljada Bosnjaka, a bilo je skoro deset nekad 2003. do 2005. Medjutim, tezak zivot odvodi sve vise mladih na zapad i ta tendencija se nastavlja.

[sumirprimus]

e jebgia sad,nit je stanje bijelo,nit je crno...
sad geenralizirat a bogami ni idealizirat...odvadte svi...pomalo.

[Nekako s proljeća]

Bijeljina je imala stratešku poziciju u planovima , danas manjeg entiteta RS-e.

[Dominion93]

Bijeljina je imala stratešku poziciju u planovima , danas manjeg entiteta RS-e.

U planovima Srbije, zbog strateškog položaja. Sjećam se proljeće/ljeto 92-e, po noći bez farova kolone oklopa i tehnike idu u pomoć "braći", ujutro ceste izrovane gusjenicama, tu i tamo srušena bandera. Ispred kuće moje bake se pokvario T 34. Kad mi danas neko kaže da nije bilo agresije, samo ide na ignore.

[shake69]

Nije,ovi su stajali pored puta na putu ili kako vec davno bilo ali ono sto mi se urezalo jeste da su se nalazili u blizini Teocaka i da su ih odatle napali.[/quote]

Vjerovatno mislis na dokumentarac o Tuzlanskoj koloni, gdje je jedan o sudionika izmedju ostalog ranjen u oko i prica o tome pokraj groblja koje se nalazi tamo negdje izmedju Ugljevika i Bijeljine, evo link:
https://www.youtube.com/watch?v=ErobSWYAcHo
Pogledaj oko 18.48


Inace, sto se tice Teocaka, da li je istina da je momak iz Tuzle unistio 7 tenkova "crvenom strijelom" (antitenkovski projektil) prilikom cetnicke ofanzive mart 1993. god.?[/quote]


Davno procitao da jeste, raznio im tenkove ko balone, i kazu dobio zlatni ljiljan za taj podvig i stan od gradonacelnika Tuzle! Posteno, rodila ga majka!

[plum]

.

Vjerovatno mislis na dokumentarac o Tuzlanskoj koloni, gdje je jedan o sudionika izmedju ostalog ranjen u oko i prica o tome pokraj groblja koje se nalazi tamo negdje izmedju Ugljevika i Bijeljine, evo link:
https://www.youtube.com/watch?v=ErobSWYAcHo
Pogledaj oko 18.48


[/quote]

Nije to, ovaj o kojem ja govorim je bio Srbijanac i kao sto sam rekao u pitanju je bila emisija koju vodi Vanja Bulic.Trazeci snimak izgleda da se ta njegova emisija zove Biseri,tu je bio taj i nije u pitanju Tuzla niti bilo koje drugo mjesto vec nekakav put u blizini Teocaka.

[Nekako s proljeća]

31.3.1992. Bijeljina

https://bosniangenocide.wordpress.com/2 ... #more-8887

[argyle]

Inace, sto se tice Teocaka, da li je istina da je momak iz Tuzle unistio 7 tenkova "crvenom strijelom" (antitenkovski projektil) prilikom cetnicke ofanzive mart 1993. god.?

Dan kada je Klej uništio šest tenkova i spriječio prodor ka Tuzli

Protekle su dvije decenije od nezapamćenog herojstva Tuzlaka Edina Haračića Kleja, koji je na zvorničko-teočanskom ratištu zaustavio prodor agresorskih vojnika i tenkova ka Kalesiji i Tuzli.



Naime, 21. 22. i 23. marta Haračić je, koristeći protivoklopne rakete, uništio šest tenkova i odbio napad daleko nadmoćnijeg naprijatelja koji je namjeravao doći pred Tuzlu. Dvije decenije kasnije o nezapamćenom herojstvu Edina Haračića Kleja rijetko ko priča. Danas je Klej vijećnik u Općinskom vijeću Tuzla, diplomirani socijalni radnik, stariji je 20 godina ali, kaže, ponovo bi učinio isto.

"U martu 1993. godine krenula je silovita ofanziva Vojske RS i Vojske SRJ na zvorničko-teočanskom ratištu. Dan prije dolaska tima u kojem sam bio, a koji je djelovao u okviru Mješovitog artiljerijskog diviziona 2. Korpusa Armije RBiH, poslati smo na područje Čelića. Devet mjeseci je tenk sa Mirosavaca sijao smrt po Čeliću. Uspio sam ga uništiti 'crvenom strijelom'", prisjeća se ratnih dana Haračić.



U Armiju RBiH stupio je kao dobrovoljac. U JNA je bio graničar, ali je krajem 1992. godine obučen za protivoklopnjaka. Nakon Čelića, Klej i njegova četiri saborca su prekomandovani na zvorničko-teočansko ratište.

"Prije podneva 22. marta 1993. godine došli smo do Međaša u blizini Kalesije. Neprijatelj je djelovao sa uzvišenja Vis i prolazak je faktički bio nemoguć. Rekli su nam da sačekamo večer, ali neprijateljske snage su napredovale ka Sapni, linije fronta su bile probijene, a civili stjerani u zbjegove. Pod kišom granata uspjeli smo se ispod Visa provući ka Sapni. Dočekali su nas uplakana djeca i žene u zbjegovima i osokoljeni neprijatelj koji je prethodnih dana ubilježio napredovanje", prisjeća se Klej.

Sljedeće rečenice opisuju neviđeno herojstvo tada 22-godišnjeg mladića, koji je rizikujući sopstveni život uspio odbiti neprijateljski napad.

"U ranijim borbama pripadnici Armije RBiH su uspjeli onesposobiti tri tenka. No, taj dan neprijatelj je na naše položaje krenuo sa 15-ak tenkova, dok je sedam tenkova imao u rezervi. U dramatičnim momentima sam uspio sačuvati prisebnost i pribranost. Izašao sam na čistinu, iznad glave su fijakuli meci, ali ja sam samo razmišljao kako neutralisati tenkove. Prvom raketom sam uništio tenk u sredini. Drugom sam uništio komandni tenk i tada sam vidio kako se oni pripremaju na povlačenje. Trećom sam pogodio još jedan tenk, nakon čega je uslijedilo povlačenje, pa sam faktički četvrti tenk pogodio pri njihovom povlačenju", kaže Haračić, koji navodi kako su na tom položaju pored Vojske RS bile angažovane jedinice Novosadskog, Užičkog, Valjevskog korpusa Vojske SRJ te ruski plaćenici.

Haračić se prisjeća kako je tog dana na raspolaganju imao pet crvenih strijela, naspram tolikog broja tenkova. Njegovo herojstvo je promijenilo tok rata na prostorima BiH, jer Vojska RS nikada više nije tenkovima “jurišala” na položaje Armije RBiH.

“Naša pobjeda tog dana, ali i svih drugih, je čista kao suza. Ostvarena je na bojnom polju po svim pravilima vojne doktrine. Čak su nam čestitali i iz Vojske RS na toj pobjedi”, kaže Klej koji je 23. marta na području Teočaka uništio još jedan tenk.

Plan Vojske RS je bio, kako kaže Klej, da dođe pred Tuzlu, jer im je konfiguracija terena i položaji na Visu dozvoljavala takvo što. Herojstvo Edina Haračića Kleja osujetilo ih je u tom naumu.

Naredne godine Klej je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a potom je otišao u Zenicu u Ratnu oficirsku školu. Rat je okončao sa činom kapetana, a do 2002. godine bio je vojnik profesionalac.

Odlukom Ratnog predsjedništva Općine Tuzla njemu je dodijeljen stan iz kojeg je deložiran 2001. godine. Uslijedile su dvije godine golgote, a novi krov nad glavom Edin je dobio 2004. godine. Kaže kako je odnos vlasti s svih nivoa neodgovarajući prema boračkoj populaciji. No, dok je živ borit će se za prava svojih saboraca.

“U meni ostaje žal što je Armija BiH 1995. godine zaustavljena u svom oslobodilačkom pohodu. Žao mi je što se danas herojskih bitki rijetko ko sjeća. Djeca u školama ne uče o časnoj borbi Armije RBiH, a stidljivo se pominju historijski momenti. U OV Tuzla sam pokrenuo inicijativu da se u dovoljnom broju kupe državne zastave kojim bi se okitio grad na Dan državnosti i Dan nezavisnosti. Dok sam živ borit ću se za otvaranje muzeja u Tuzli koji bi bio posvećen 2. Korpusu Armije RBiH. Svjedoci smo čestih negiranja države BiH, ali siguran sam kako će naša domovina nadživjeti sve neprijatelje”, zaključuje Klej.

Posthumni dobitnici Zlatnog ljiljana s područja Općine Tuzle dobili su svoje ulice u gradu. Klej je srećom živ, ali bez stalnog zaposlenja.
(Klix.ba)

[Danguba]

Sjećanje na 1.april: Krvavi Bajram u Bijeljini







1. April 2015.


Srpski nacionalisti, u zadnjih stotinjak godina poznati kao četnici, uvijek su uživali u tome da počine neki zločin da li na pravoslavni blagdan (Božić, Uskrs, Pravoslavna nova godina i sl.) ili pak na muslimanski (Ramazanski i Kurbanski bajram). Četnička zvjerstva u Sandžaku i gornjem Podrinju pravoslavnog Božića 1943. godine, Genocid nad Bošnjacima i ostalim muslimanima Cetinja i okolice na Badnje veče 1711. godine, poznat kao „Istraga poturica”, koju je opjevao i glorifikovao Petar Petrović Njegoš, taj srpskocrnogorski Gebels XIX stoljeća, u svom Gorskom vijencu, epskoj pjesmi koja je jedan od temelja modernog srpskog ekstremizma i fundamentalizma, samo su neki od primjera te već, slobodno možemo reći, „tradicionalne četničke prakse”. Tako je i Agresija na suverenu Republiku Bosni i Hercegovinu počela 31. marta 1992. godine u Bijeljini, tačnije noći s 31. marta na 1. april, 28. noći ramazana 1412. hidžretske godine, a ne 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, kako se zvanično uzima datum i mjesto početka Agresije.

Upravo te noći 31. marta, rat, u liku Željka Ražnatovića Arkana, zakucao je na vrata bijeljinskih Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Roma i probosanskih Srba. Goloruki, nesvjesni realnosti, Bošnjaci i ostali probosanski Bijeljinci nisu bili spremni da se suprostave domaćim semberskim četnicima, ali i, poput parazita pridošlim srbijanskim četnicima, željnih „turske” krvi.

No, rat u Bijeljinu nije stigao nenajavljen, kako se u prvi mah činilo njenom nevinom stanovništu koje je uskoro, nakon skoro 50-godišnje pauze, ponovo osjetilo četnički nož na svojim šijama. Pored vijesnika rata na jugoslovenskom nivou (Miloševićev govor na Gazimestanu 1989. godine, Agresija JNA na Republiku Hrvatsku), te bosanskom (JNA uništavanje sela Ravno kod Trebinja, naseljenog Hrvatima, 1.oktobra 1991. godine, pucanja rezervista JNA po Tuzli i Kalesiji u oktobru 1991. godine, unaprijed pripremljeni koncentracioni logori, bunkeri i rameštena artiljerija JNA oko bosanskih gradova, proglašenje Srpske Republike BiH 9. januara 1992. godine) bili su tu i lokalni vijesnici, između kojih su najjasniji bili sljedeći:

– 19. septembra 1991. – Formirana SAO sjeveroistočna Bosna „kao neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koji će se pripojiti Jugoslaviji”, kako piše u osnivačkom dokumentu. Zanimljivo je da je ova srpska autonomna oblast, u koju su na kraju ulazile općina Tuzla, Kalesija (sa Osmacima), Srebrenik, Brčko, Zvornik (sa Sapnom), Lopare (sa Čelićem), Ugljevik (sa Teočakom), Bijeljina, bila naseljena sa 70% nesrpskim stanovništvom.

– 9. i 10. novembar 1991. – Održan je neustavni referendum na kojem se srpski narod izjašnjavao za formiranje srpske republike unutar BiH i ostanak te repuzblike u SFRJ, pa tako i Srbi Semberije. Naravno, za razliku od ovog, bosanskohercegovački referendum je održan u skladu sa dotadašnjim ustavima BiH i SFRJ, na kojem i desetina Srba glasala za nezavisnost BiH.

– 29. novembar 1991. – Nestao je Abdulah Kovačević, predsjednik MBO (Muslimanske Bošnjačke organizacije). Pošto je bio glavni inicijator odvajanja Čelića iz općine Lopare, iz razloga da Bošnjaci Čelića ne budu dio parateritorije, odnosno samoproglašene SAO Sjeveroistočna Bosna, odnosno Semberije i Majevice, rezervisti JNA su ga odveli iz njegove kuće u Vražićima kod Čelića. Njegovo beživotno tijelo je 6. januara 1992. godine izbačeno iz helikoptera u blizini njegove kuće. Za ovaj zločin JNA nije niko odgovarao ni tada, a ni dan-danas, kao i za ostale slične zločine širom BiH.

– 29. januar 1992. – Skupština SAO Semberija i Majevica objavljuje svoje otcepljenje od BiH i poručuje da oni koji neće s njima, neka se isele.

– 30. janaur 1992. – Skupština Bijeljina donosi odluku o nelegalnom preuzimanju Radija Bijeljina i smjeni direktora SDK Huse Elezovića.

– 31. januar 1992. – Pod oružjem izvršeno preuzimanje Radija i smjena direktora SDK. Naveče tog dana eksplodirala je bomba u prostorijama bijeljinske SDA.

1. februar 1992. – Eksplordirala bomba pred zgradom SDA u Bijeljini. Rafalni pucnji odjekuju naveče gradom. Smijenjen Jusuf Trbić sa mjesta glavnog i odgovornog urednika Radio Bijeljina i Semberskih novina, a na njegovo mjesto postavljen Pero Simić, novoimenovani ministar informisanja tzv. SAO Semberije i Majevice. Inače, Simić je bio nekvalifikovan i za funkciju novinara, a kamoli urednike jednog radija i novina, jer je imao samo srednju stručnu spremu.

1/2. februar 1992. – Pijani rezervista JNA Drago Miličić ubija šestero ljudi. Zahvaljujući ovom incidentu, protesti iz mjesnih zajednica, kojim bi bijeljinski narod digao glas protiv svega što se dešava, a koji su se trebali uskoro zbiti, nisu nikada održani, jer je strah ušao u ljude. Da stvar bude gora, unatoč strahu, Bošnjaci Bijeljine su se tješili da rata neće i ne može biti.

– 28. februar 1992. – Formirana je isključivo srpska policija na teritoiriji tzv. Srpske Republike BiH, pa je tako, i Bijeljina, sa 40% nesrpskog stanovništva (grad je po popisu 1991. godine imao 70% Bošnjaka, ako izuzmemo srpsko selo Gojsovac i neka srpska prigradska naselja, koja su tada računata u dio grada), dobila 100% srpsku policiju.

Zatim je došao i 30. mart 1992. godine. Do tada je SDS preuzela kontrolu nad svim – opštinom, policijom, vojskom, teritorijalnom odbranom, javnim ustanovama i službama, firmama, medijima. Bošnjaci su masovno pootpuštani sa svojih radnih mjesta uz apsurdne izgovore (Moju mater su otpustili iz Opštine pod izgovorom da nije imala položeni kurs korištenja računara, a pitanje da li je tada sva opštinska uprava imala i jedan računar!). Bošnjaci Bijeljine i Janje našli su se u bezizlaznoj situaciji. Sva srpska sela koja su ih okruživala bila su do zuba naoružana oružjem JNA i Teritorijalne odbrane. Štaviše, gradski Srbi, koji su čini sedminu građana Bijeljine, imali su više oružja od 30 hiljada bijeljinskih Bošnjaka i Roma. Bošnjaci su bilo osuđeni, samo toga nisu bili svjesni. Uveče, tog 30. marta bačena je bomba na kafić „Istambul”, gdje se okupljala bošnjačka omladina. Bilo je šest povrijeđenih. Strah je zavladao gradom. Ovaj bombaški napad četničkog teroriste Aleksandra Zekića iz semberskog sela Gojsovac bila je uvertira za ono što će usljediti sutradan naveče.

bijeljina2O ratnim zločinima u Bijeljini tokom rata, pogotovo o zločinima od 31. marta do 4. aprila, koliko su trajala divljanja arkanovaca, Jusuf Trbić je napisao knjigu „Gluho doba”, gdje donosi i svoje viđenje početka rata u Bijeljini, čiji je svjedok i žrtva lično bio.

„Zapucalo je u noći između utorka i srijede, između posljednje dana marta i prvog dana aprila. Tutnjalo je tu, oko nas, potmulo su odjekivale eksplozije, jedna za drugom, niko nije znao šta se dešava. Čulo se da su stigli arkanovci, očekivalo se nešto, a niko nije znao šta se dešava, ali je iznad svega lebdjela stara, poderana iluzija da rata ovdje ne može biti, jer nema ko ratovati. Za većinu nas rat je bio ono što smo vidjeli na filmu: jedna vojska puca na drugu. Ovdje su samo Srbi imali vojsku, policiju, oružje. Druge strane, jednostavno nema”, napisao je Trbić, između ostalog o početku „krvavog plesa” u Bijeljini.

Rečenica koju je Trbić čuo, dok je bio u rukama krvnika, a koju je izgovorio Mauzer: „Ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo”, dovoljno pokazuje koliko je ubijanje Bošnjaka Bijeljine bilo planski isplanirano i dovedeno do bolesnog savršenstva. Svemu tome, naravno, rukovodilo se iz matice Srbije, tj. iz Beograda: „Krizni štab SDS-a bio je vladar života i smrti u Bijeljini. Njemu su, direktno iz Beograda, upućivane dnevne naredbe, o kojima je govorila i Biljana Plavšić, a njegovi članovi su onda sve to stavljali na papir: koga ubiti, koga protjerati, koga samo opljačkati, koliko Bošnjaka može danas izaći, ako plate, a koliko ih treba vratiti iz Rače. Taj krvavi posao naslijedilo je Ratno predsjedništvo opštine. Policijski čas je sve Bošnjake držao noću u kućama. Pa su tako Vojkan Đurković i njegovi, ali i ostali iz policijskih i vojnih službi i paravojnih jedinica koje su se slegle u Bijeljinu, mogli da biraju koga će posjetiti i šta će mu raditi. U Bijeljini i Janji je otvoreno slobodno lovište na Bošnjake.”

Tačan broj Bošnjaka koji su ubijeni u tim pokoljima početkom aprila još uvijek se ne zna. Krivac je i Haški tribunal koji nije pokrenuo detaljnu istragu tih nemilih događaja. Stoga je i broj osuđenih za zločine nad Bošnjacima Bijeljine zanemarljiv. Brojni krvnici i dan-danas slobodno dišu, žrtva se svakodnevno susreće sa svojim krvnicima. Procjenjuje je se da je u četničkom divljanju u Bijeljini tokom aprila 1992. Godine,te kasnijim zločinačkim radnjama nastradalo između 700 i 1000 ljudi mahom Bošnjaka, ali bilo je i Albanaca, Roma, te nekolicina Srba, probosanske, antičetničke orijentacije. Inače, četnici su imali običaj da ovakve Srbe ubiju, pa optuže Bošnjake da su oni vinovnici njihove likvidacije.

Do danas nijedan izravni počintelj nije odgovarao za ove zločine, izuzev dva čuvara logora Batković koji su bili bošnjačke nacionalnosti. Doduše, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik su odgovarali za učešće u organizaciji zločina, ali brojni počinitelji koji su svoje ruke lično okrvavili hodaju slobodno. Možete ih susresti u Bijeljini, Zvorniku, Beogradu – teorijski u svakom gradu RS i Srbije. Okružno tužilaštvo je nedavno podiglo prvu optužnicu zbog zločina nad Bošnjacima Bijeljine i to zbog zločina nad Ramom Avdićem i njegovom porodicom. Štaviše, podigli su optužnice protiv 430 ljudi, većinom Bošnjaka.. Na kraju, kad je većina Bošnjaka otpala sa spiska zbog neosnovanih optužnica, broj onih protiv kojih su podnijete optužnice je spao na 130, opet uglavnom Bošnjkaka. Naravno, ove preostale optužnice kupe prašinu u zgradi Okružnog i opštinskog suda u Bijeljini. Zanimljivo je da je zgrada Suda izgrađena na vakufskoj zemlji, jednim dijelom na džamijskom mezarju, a drugim dijelom na mjestu Muslimanske kiraethane, kojeg su komunističke vlasti oduzele neposredno nakon II svjetsko rata. Tako je zgrada Suda samo jedan od brojnih simbola kontinuiranog genocida i urbicida nad Bošnjacima Bijeljine.

Međutim, ni u medijima ni i u publicistici stanje nije mnogo bolje. Osim rijetkih novina, te publiciste Jusufa Trbića, koji je napisao par knjiga na ovu temu, o genocidu i etničkom čišćenju se rijetko priča. Ispada da je skoro 35 000 protjeranih, te oko 1 000 ubijenih Bijeljinaca i Janjaraca sami iscenirali ubistva, pljačke, silovanja, prijetnje, logor Batković…

Drugog dana Bajrama, nakon podne-namaza, s obzirom da je Dan šehida, MIZ Bijeljina je na šehidskom mezarju Lipići, zajedno sa džematlijama i imamima Bijeljine, obilježio dan sjećanja na Bijeljince koji su zločinački ubijeni tokom rata, te na one koji su poginuli širom Bosne, braneći Republiku Bosnu i Hercegovinu, . U svom govoru, koji nam svima može služiti za pouku, Samir ef. Camić, glavni imam MIZ Bijeljina, pohvalio je prisutne, kojih je ovih godina bilo više nego ikad, što su sa sobom poveli djecu i unuke, jer su, kako on kaže, upravo ona zalog da nećemo zaboraviti četničke zločine nad Bošnjacima Bijeljine. Napomenuo je da je među prisutnima i Omer Nargalić sa svojim sinom Salkom Nargalićem. Naime, Omer Nargalić je sin poznatog bijeljinskog boksera Salke Nargalića-Ćose koga su arkanovci i domaći četnici zvjerski ubili nakon mučenja, u noći drugog na treći april, namamivši ga prijetnjom da će mu ubiti djecu. Omer je svom sinu dao ime po svom ubijenom ocu Salki. Efendija Camić je uputio i dovu da ne dozvolimo da nas ponovo ucjenuju, prijeteći da će nam ubiti djecu.

Žalosno, ali i na nesreću očekivano, nijedan medij nije propratio ovaj događaj, čak ni Dnevni avaz. Niti jedan političar nije bio prisutan, iako su izbori blizu. Međunarodna zajednica, koja se stalno busa u prsa kako štiti prava ugroženih, takođe nije poslala ni jednog jedinog predstavnika. Bošnjaci Bijeljine su zaboravljeni po ko zna koji put. Zauzvrat, uručuju se dvije nagrade gradonačelniku Bijeljine Mići Mićiću: priznanje za evropskog načelnika Republike Srpske 2012, po odluci Evropskog pokreta u BiH, te međunarodno priznanje „Najgradonačelnik 2012, koje dodeljuje Direkcija za izbor najmenadžera BiH, jugoistočne i srednje Evrope. Time se nagrađuje slavljenje 1. aprila kao “Dana oslobođenja” (čitaj Dana oslobođenja Bijeljine od njenih Bijeljinaca koji su tu stotinama godina živjeli), koje obilježava dotični gradonačelnik, te totalno zapostavljanje i ponižavanje preostalih Bošnjaka Bijeljine i Janje na svim nivoima lokalne vlasti u Bijeljini, na čijem je čelu upravo Mićić. Žalostan nam je ovaj svijet u kojem se diskriminacija, izolacija, ismijavanje potlačenih bijeljinskih i janjarskih Bošnjaka nagrađuje nagradama za najuspješnijeh gradonačelinka RS i cijele BiH! Žrtvi ni šipak!

Međutim, muslimani Bijeljine i Janje su, nadajmo se, već 1992. godine shvatili (neki će shvatiti, samo da ne bude kasno) da ih samo Uzvišeni Bog neće zaboraviti, pod uslovom da oni njega ne zaborave, kako su ga u plimi komunističkog trenda većina Bošnjaka i zaboravila.

Spisak “muslimanskih ekstremista”

Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio poznati semberski četnik Ljubiša Savić-Mauzer, koji je ubijen 2000. godine, najvjerovatnije u Miloševićevom razračunavanju sa svojim nekadašnjim „jaranima”, objavio je 15. maja 1992. godine u prvom broju SIM novina da su sljedeće osobe nastradale, tj. da su sljedeći „muslimanski ekstremisti” ubijeni: Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić-Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi Komšiću (1933) pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).

Piše: Jusuf Džafić

[Dominion93]

A jučer na faebook stranici Bijeljina vidim da oni tamo i dalje slave oslobođenje.

To ni danas ne razumijem, bio sam tamo za vrijeme rata i znam da nisu svi Srbi bili ekstremisti. Ali mislim da bi i sad 99 posto njih, koji tačno znaju onaj popis žrtava jer su ga njihovi mediji i objavili, opet rekli da ih je Arkan spasio od zelenih beretki. Joj kako bi ih ja denacifikivao...

[massacre]

Pozdrav..
Mislim da bi trebalo krenuti od pocetka .. Cijela uvertra za agresiju na BiH pocela je malo dalje tacnije na Drini. Jos prije ulaska u Arkana u Bijeljinu pod maskom provjere sposobnosti rezervnog sastava policije, samo neznam cije policije. Jedan dio obale Drine je bio kompletan blokiran i nije se moglo proci jer su kako rekoh vrsena provjera sposobnosti, zapravo tek kasnije ce se saznati da je Arkan vec bio sa jednim dijelom Tigrova, a ta policija je pazila da nebude primjecen i da se omoguci dostava MTS-a iz Srbije za lokalne cetnike.Tacno mijesto gdje se nalazio se danas zove Arkanovo brdo bas iz ovog razloga Ovo je period kraj februara pocetak marta 1992 godine.
Sitvacija u gradu pocinje da biva napeta, dolazi do provokacija cetnici vojvode Mirka Blagojevica bacaju u kaffe bar " Istambul " bombu primjecuje se kako grupa ljudi okuplja oko kaffe bara " Srbija " koje se nalazio malo dalje u istoj ulici da tako kazem gdje i " Istambul " vec naoruzana. Ako je neko pratio sudjenje Milosevicu jedan od prvi svjedoka je Alija konjanik koji dolazi na konju i pocinje pucati po cetnicima..Sitvacija je vec tada bila kriticna ali niko nije znao tacno sta se sprema.

Priprema i podjela oruzja za proglasenje SAO Semberije i Majevice se vrsila u kasnim satima i po seoskim zadrugama jer sva sela oko Bijeljine i Janje su naseljena 100% Srpskim stanovnistvom i nije bilo straha da se izvrsi bilo kakvo presretanje ili kontrola dotoka MTS-a Podjela po gradskom jezgru je bila varijanta ostavis svijetlo ispred kuce upaljeno, vratis se kasno sa pecanja ili iz lova sa sandukom municije i gratis par pusaka cudnog kalibra.
Sto se tice Patritske Lige postojala je sa nesto malo oruzja, a barikade koje su postavljene bile su sastavljene od lovackih pusaka par pistolja, vazdusnih i par automatskih pusaka. Iskreno i da je vise bilo nista nebi moglo promjenilo tok desavanja. Krizni stab SDS-a se nalazio preko puta doma omladine tadasnja zgrada urbanizma glavni i odgovorni je bio Ljubisa Savic-Mauzer, neko je pitao nesto vezano za njega, zaposlen je bio u centru za socijalni rad, socijalni radnik ( malo viski, malo koka kola prije rata ) poslje na funkci komadant Pantera.
Sobzirom da Arkanovci nisu poznavali teren niti su znali tacno gdje ko zivi svakoj grupi je se pridodavalo po par lokalnih cetnika kojima je komandovao Vojvoda Mirko Blagojevic.Tako da su tacno znali gdje se ko nalazi, uglavnom ugledne,poznate ljude su likvidirali odma odmah u startu. Pojedini Arkanovci su tako ubijali i Srbe na koje su naisli. Za zauzimanje grada iskljucivo su bili zaduzeni Arkanovci i Mirkovi cetnici dok je ostatak bio oko grada u slucaju da se pruzi veci otpor.
Za TV i Radio izvjestaje bio je zaduzen Pero Simic i TVNS- Novi Sad,inace Simic je sada savjetnik kod Dode. Upecatljiv mi je prilog tada na Radio Bijeljini " kada doticni kaze da je u Bijeljini eliminisana veca grupa zelenih beretki i Albanskih fundamentalista sto cak kasnije i Arkan ko fol govori...
https://www.youtube.com/watch?v=12pTEiTC4eM
Neko je pitao za Siketa on je dosao sa Arkanom i ostao u Panterima tipicni Bogradski uhljup kojem su vjerovatno dok je bio mali otimali slicice,klikere i nisu mu dali da se igra sa vrsnjacima da bi docekao kasnije 5 minuta svoje slave, ni od cega napravili su zvijezdu kako je on mogao da stavi na ledja minobacac i da puca i ostala sranja tacno je da je zaljepio na Bihacu.
Toliko za ovaj put...

[massacre]

Nastavak...
Sto se tice Pantera na pocetku rata Arkan je ostavio par svojih pulena kao sto je Siki jer su imali iskustva iz HR. Komandni kadar sa Mauzerom na celu i nije bas bio sposoban vecinom se islo na varijantu (samo rokaj) zbog velike prednosti u MTS-u. Na samom pocetku Panteri su pretezno bili sastavljeni od Srba sa podrucja Bijeljine i okolnih sela, nakon oslobadjanja sela oko Tuzle Caklovici,Pozarnica, brojno stanje se povecavalo kako su pristizali Srbi iz ostalih gradova Zenica,Sarajevo,Livno itd. Po slobodnoj procijeni bilo ih je 800-1000. sa jakom oklopnom podrskom. Ostale jedinice su: 1,2,3 Semberska brigada, 1,2,3 Majevicka brigada, Mirkovi cetnici mada su oni vise operisali po prodavnicama,kucama, u Brckom.
U sklopu ne znam sad tacno dali 2 ili 3 Semberske brigade bio je jedan dio Bosnjaka koji su ili mijesani ili se radi o bijelim Romima ( jedan brat se zove Ramo a drugi Zoran ) kad ih pitas sta su kazu Srbi kad odu u Tuzlu onda su Bosnjaci...Ukupan broj plafon od 50 do 80 ljudi. Najveci gubitci navedenih jedinica su se desili na podrucju Brckog ( Suljagica sokak, Ulice ) i na podrucju Teocaka prica koja je kruzila u tom periodu po gradu je da su u Teocaku betonski rovovi i da mjesalica ne prestaje da radi 24 sata, a imaju nekakv top Sultan se zove ...( neko bi pomislio da napadaju Normandiju ) ..

[llull]

Svaka cast @Shale na trudu.

Nego, sta bi sa Bijeljincima poslije. Oni koji su izasli vani, vrlo mali broj se vratio i pridruzio Hajri. Ostali ''patili'' po Becu i Berlinu.
Velika vecina(na zalost) se nije vratila u Bijeljinu nego su svoja kvalitetna imanja mijenjali za neke vukojebine oko Ilijasa, Podlugova, malo Tuzla, Zivinice, Sarajevo.

To nikada necu moci shvatiti. Svi imaju istu pricu ''necu ja tamo da moja djeca uce...bla, bla...'' a prosli bi bolje nego Bosnjaci Prijedora koji su se najmasovnije vratili.

Vrlo mali broj se vratio, zaista, i pridruzio Hajri na Teocaku, ali nazalost vrijeme je pokazalo, da je i ono malo sto se vratilo, najvjerovatnije pozalilo zbog svog patriotizma. Uostalom, isti je slucaj i sa svim ostalim gradovima. Takodje, treba imati u vidu i cinjenicu da je vecina izbjeglica iz Bijeljine i Janje, koja je protjerana na podrucje danasnjeg TK, svo vrijeme placala kiriju za iznajmljene stanove domicilnom stanovnistvu.
Eh sad, zasto se Bijeljinci nisu masovnije vratili, razlozi su brojni, prevashodno ekonomske prirode. Naime, ni dan danas, nema Bosnjaka zaposlenih u elekro, posti, telekomu, tek nekolicina u opstini i bolnici, ukupno mozda dvadesetak, fabrike ionako ne rade. A zamisli tek kako je bilo sve do negdje 2003. Tesko se mogu porediti BN i Prijedor, jer je oko Prijedora dosta bosnjackih sela, koja su se masovno vratila, a i tamo su Bosnjaci cinili vecinu na nivou opstine 1991. Zatim, zainteresovanost Srba sa svih strana nije bila tolika za zivot u Prijedoru, kao u Bijeljini, pa su Bijeljinci mogli da poprilicno realno prodaju kuce i imanja, itd. Ono naroda sto se vratilo, a trenutno u gradu ima desetak hiljada Bosnjaka, vratilo se uglavnom zbog poljoprivrede od koje se prije agresije zivjelo dobro, dakle vratili su se ljudi koji su imali dosta zemlje, jedan dio zanatlija i jedan broj onih koji nisu imali gdje drugo. Treba kazati, i da su Bosnjaci Semberije uglavnom zaboravljeni od svih, danas. Dok se silne pare trose na pomoc i obnovu u nekim pasivnim krajevima odakle su i prije agresije ljudi selili, ovdje dolaze samo mrvice i to najodanijim SDA poltronima.

Je li ovo ozbiljno podebljano? Je li mislis zajedno s Janjom ili samo grad Bijeljinu, nesto mi predobro zvuci!?

U gradu sada ima mnogo vise od 10 000 bosnjaka, vratilo ih se preko 60-70 procenata sigurno, u Janji cak i mnogo vise. Prica o tome da je bosnjacima tesko u gradu je apsurdna, zive kao ostali gradjani Bijeljine... Rade u privatnim i javnim preduzecima, imaju lokale, zanatske radnje, bave se poljuprivredom... Ne znam u kojoj ti Bijeljini zivis ali u onoj u kojoj sam ja i ljudi sa kojima svaki dan pijem kafu, radim, i druzim se su mahom bosnjaci i mogu ti reci da zive postene, casne i lijepe zivote. Zive od svog rada, ljudi ih cijene i postuju u gradu.
Za Janju ne mogu nista reci jer jednostavno tamo ne poznajem nikoga ali znam da generalno postoji i velika netrpeljivost izmedju bosnjaka u Janji i Bijeljini.

Sto se tice okoline mislim na Ugljevik i Lopare, za Ugljevik bas i ne znam kada su bosnjaci iseljeni jednostavno nikada nisam uspio saznati to, za Lopare znam da su od desetak porodica bosnjaka kojie su i zivjele u Loparama 2 ili 3 otisle tik pred sukob na Brcanskoj Malti i to su porodice policajaca, ostali su dugo bas ostali, neki cak i do samog kraja a neki su otisli za srbiju pa vani.

[shake69]

@llull, daj Bože da je tako, ali kako o tako velikim ciframa Bošnjaka povratnika u Bijeljinu nikad i nigdje u medijima nema? O Janji se zna, ali da je bijeljinskih Bošnjaka se preko 10000 vratilo mi je nevjerovatno!

[massacre]

@llull
Slazem se sa tobom da zive posteno, ali 60-70 % ni ukojem slucaju se nije toliko vratilo to bi znacilo da se 25000 ljudi ako se uzme u obzir da je prije rata u gradu Bijeljini bilo 40.000 bosnjaka. Sada grad sa okolnim selima ima oko 150000 mozda i vise stanovnika.
Kazes rade u privatnim preduzecima ... Da ali u Bingu jedan broj i u Konzumu zaposlen ima nesto u policiji, u opstini, u sudu su ti zaposleni Trbic family i tu vise niko nemoze ni uci ako nije dobar ili kano koju markicu prvo njima pa onda svim ostalima, imas par ljudi u komunalnom. Isto tako imas par ljudi koji rade po autopraonama posto niko drugi nece...kad sve saberes i oduzmes maksimalno jedno daj boze 1500 ljudi da radi.

[Saian]

http://www.cracked.com/personal-experie ... ocide.html

#6. Neighbors Can Turn On Each Other Overnight
#5. Genocide Starts In The Schools
#4. Not Everyone Goes Crazy -- And That's Your Only Hope
#3. When It's Over, The Bad Guys Get Away With It
#2. People Want To Forget
#1. Genocide Works