Nas iz MUP-a prvi put su na Otes poslali početkom septembra 1992.Da "pojačamo" linije.Tako su nam rekli u komandi.Prebacivali smo se čitav dan,meni se učininilo da ćemo na kraju izbiti oko Pazarića.U zatvorenim kombijima do hala Hidrogradnje,tu smo nešto čekali pa onda prema Stupu gdje su nas zadržavali na punktu HVO pa nekakvim vozilima do vatrogasnog i opet čekaj,nešto tumače mudruju...onda kroz livade,bašte i odjednom pruga.Preko pruge trčeći uz upozorenje da se pazimo velike hale na kojoj su bordo limovi (zgrada Energoinvesta - TAT-a).I opet u neke garaže,skupljaj se,broji,zvjeraj. E onda klaj-klaj cestom do zgrada na Otesu.Sve mirno i tiho,pune bašte jesenjih plodova a nama oči ostale na baštama punim paradajza...
Vidjeli smo samo par tragova granata.Nigdje nisam vidio tranšeje i rova.Ideš cestom,poneko auto prođe,dosta hrvatskih zastava na kućama.Oaza mira.Smjestili su nas u neki prazan stan,nas 40 povaljalo se ko sardine i ja se javim da idem na stražu jer nisam imao gdje spavati.Nas četvorica krenuli na "liniju". Vodio nas neki domaći sa PAP-ovkom.Iz zgrada izađeš i hodaš nekih 200 metara do šljivika i tu počinje nešto što se zvalo tranše.Do koljena.Ja nisam htio prljati čizme nego išao travom.Mirno,ni metak se ne čuje.
Nakon stotinjak metara rov koji se račvao lijevo i desno.Kroz puškarnicu vidiš nepregledno polje kukuruza.To nam pokaza onaj "vodič" uz napomenu da su tamo četnici i ode levat.
Mi se rasporedili i shvatili ozbiljno zadatak.Osmatramo,šutimo.Ko fol da upratimo gdje su dušmani.I tako do ujutru.Došaptavali se čitavu noć,pušili cigare ko indijanci (da se plamen ne vidi) kad ujutru dolazi smjena.
Pitam ja te lokalne vojnike- gdje su četnici.Kaže,odmah iza onih jablanova.A jablanovi iza rijeke,bar 500 metara daleko
...
Sljedeću smjenu smo se opustili,brali šljive,pušili ko ljudi- kakva linija.
Priprema za liniju bila je sto metara dalje u jednoj štali.Puna sijena i mi se zavalimo ko da smo na kampovanju.Meščini da je lijepo spavati u sijenu jedino u filmovima.Prvo što mi je ono trunje upalo i u potkošulju i gaće pa se sav skidao da to očistim još kad sam vidio pacove i zmiju bjeloušku kako izlazi...odmah sam završio kampovanje u štali.
E to je bila linija na Otesu na pravcu prema Osjeku i Vreocima.Jeli smo neke splačine u kuhinji koja je bila u piceriji a lokalni HVO imao svega ,od pite do pečenih pilića.Hranili smo se sa lokalnim pripadnicima Armije BiH a u Otesu su još bili Jukini i HVO,obje te formacije svijet za sebe,Niko ni sa kim.Kupovali smo paradajz (1 DM - 1 kg),u jednoj bašti smo vadili po mraku krompir i luk i tako desetak dana uživali ,niko metka opalio nije dok ne krenu belaj u Doglodima.Onda nam je prisjelo.
To da je neko planirao neki napad baš tu gdje smo mi bilo - čisto sumnjam.To malo rovova i tranšeja iskopali su lokalni momci i to je sve.Od protivoklopa bila je jedna zolja i plinska flaša negdje u kukuruzima za čije je aktiviranje bilo potrebno spojiti dvije žice u bunkeru.Niti je ko išao u izviđanje niti si znao gdje su im tačno bunkeri.