Kraljevina Jugoslavija

[tuzlak-x]

...

[Junuz Djipalo]

@united bosnae

Ovo za boracku penziju trazi pojasnjenje ili cu takvo poredjenje shvatiti kao najobicniju glupost. Drzava legalno ubire porez od sviju i daje ga svima. Ne kazem konkretno ti, ali vjerovatno se neki ljudi osjecaju ugrozenim jer ne dobivaju invalidnine a trebali bi!? Ma gluposti Junuze, fakat gluposti pises...

Evo da ti objasnim: 90 % korisnika istih u BiH su Bošnjaci, a Hrvata ima 25 % u federaciji (nešto malo ispod). E i Hrvati nemaju ništa protiv da se boračke ukinu (ne invalidnine). Zapravo što se nas tiče nije trebalo ni donosit zakon. Možda bi nama nešto drugo odgovaralo recimo gradnja ceste kroz lašvansku dolinu od tih para.

I sad će moj unuk reći, evo da su napravili cestu bilo bi razvoja i života, međutim dijelili su nekakvim "borcima" neradnicima. Na kraju su ostali samo borci i socijala a vrijedni ljudi su preselili negdje drugo gdje se ceste grade. I tako su se raširili Bošnjaci gdje ih nikad nije bilo.

Mislim baš da ne može bit bolja usporedba od ove...

E sad je stvar kuta gledanja, može se reći da je namjerno napravljeno s nekim višim bošnjačkim planom o širenju u BiH, možeš reći da je samo zato da ima manje nezadovoljnika koji će skinut vlast, a možeš i jednostavno reći da je to civilizacijska tekovina tj. oni koji mogu pomažu one koji ne mogu.

Biraj, možeš odabrat bilo koje od to troje, koje ti odgovara a možeš i sve troje.

I svakako je pitanje u cijeloj priči: Što je tu uzrok a što posljedica?

Da li su Srbi domogli se zemlje ciljano ili je to posljedica reforme.

Po meni prije će bit da je posljedica reforme ma što efendija rek'o...

[Bosanac sa dna kace]

problem sa muslimanskim zemljoposjednicima jeste sto su oni vecinom zivjeli u gradu i pojma nisu imalai dje im je ta zemlja i suma, ko to obradjuje, vec su ocekivali da im kmet sam od sebe donese ''pravo'' ma kakva ljetina bila, a biti aga i beg u osmansko doba bilo je sasvim nesto drugo jer svaki aga i beg morao je da zna sta ima na svojoj zemlji, licno je morao da ubire od kmetova, za svakog kmeta moro je on da odgovara pred vlastima itd... po svakom pravu zemlja treba da pripada onom ko je obradjuje, onom ko lije krv i znoj na njoj, a ne tamo nekom ljenguzi na minderu u carsiji...
problem sa agrarnom reformom jeste sto je dosta zemlje oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u sjevernoj i zapadnoj Bosni (mislim da je najvise oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u Lijevcu, nisam siguran), od ljudi koji su imali tek tolko zemlje da prezive, tu se naravno javlja i otimacina vakufa i radnji od bogatijih zanatlija.
opet na kraju bi se agrarna reforma mogla i podnijet da oduzeto nije dodjeljivano iskljucivo srbima koji nisu bili jedini bez zemlje

[Bosanac sa dna kace]

@united bosnae

Ekonomske nepravde ne moraju biti i dokaz navodne neprijateljske politike protiv neke etnicke ili verske grupe. I Nemacka je zbog pocetnog medjusobnog nepoverenja cinila neke diskriminatorske postupske prema svojim sunarodnicima katolicke veroispovesti ( dominantni Prusi su bili protestanti ) ,ali se s tim vremenom prestalo. Jugoslavija je imala neprijateljski stav prema Albancima , koji su bili diskriminisani po svakom kriterijumu , nisu imali ni pravo glasa a postojao je i sporazum s Turskom o njihovom preseljenju tamo. Porediti blagu diskriminaciju usled nepoverenja prema Hrvatima i jugoslovenskim muslimanima i onu pravu usled neprijateljske politike prema Albancima je stvarno neozbiljno i jednino se moze objasniti sadasnjom mrznjom prema Srbima.

Jugoslovenski muslimani su za razliku od Albanaca imali pravo glasa, pa samim tim i mogucnost da isprave nepravde koje su im eventualno nanete kao sto su Nemci katolici i Hrvati ucinili. Sve ovo naravno pod predpostavkom da je muslimanima zaista kolektivno i namerno naneta nepravda. Koliko sam se ja raspitala o toj reformi , sastojala se od oduzimanja viska imanja manjini ( muslimanima - spahijama ) koja je drzala u podredjenom polozaju vecinu ( pravoslavce i katolike ). Licno ne vidim nista lose da se bogatom plemstvu oduzme imovina koju nisu posteno stekli , mada predpostavljam da je jedan broj muslimana ipak nepravedno ostao bez imovine.

@Junuz Djipalo

Opet mi nisi odgovorio. Napisao si se svega i svacega , uglavnom onoga sto nije tema ove diskusije ,ali mi nisi dao svoje misljenje o vezi sporazuma Cvetkovic-Macek na otopljavanje odnosa izmedju Srba i Hrvata.

Tvrdis da je Jugoslavija bila prema muslimanima zla drzava. Ako ti je jedini argument za to ,po tebi nepravedna agrarna reforma onda svakako mogu reci da iza tvog negativnog misljenja o kraljevini stoji mrznja prema Srbima

oduvijek sam bio nameracen na zene sa ekavicom. evo ti i zadnji dunum, hahahahahahah!

ma ne, ona ne tvrdi to, ona tvrdi da je kraljevina Jugoslavija bila dobra država za muslimane....a Bosna za Srbe nije itd...

[zonbirile]

problem sa muslimanskim zemljoposjednicima jeste sto su oni vecinom zivjeli u gradu i pojma nisu imalai dje im je ta zemlja i suma, ko to obradjuje, vec su ocekivali da im kmet sam od sebe donese ''pravo'' ma kakva ljetina bila, a biti aga i beg u osmansko doba bilo je sasvim nesto drugo jer svaki aga i beg morao je da zna sta ima na svojoj zemlji, licno je morao da ubire od kmetova, za svakog kmeta moro je on da odgovara pred vlastima itd... po svakom pravu zemlja treba da pripada onom ko je obradjuje, onom ko lije krv i znoj na njoj, a ne tamo nekom ljenguzi na minderu u carsiji...
problem sa agrarnom reformom jeste sto je dosta zemlje oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u sjevernoj i zapadnoj Bosni (mislim da je najvise oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u Lijevcu, nisam siguran), od ljudi koji su imali tek tolko zemlje da prezive, tu se naravno javlja i otimacina vakufa i radnji od bogatijih zanatlija.
opet na kraju bi se agrarna reforma mogla i podnijet da oduzeto nije dodjeljivano iskljucivo srbima koji nisu bili jedini bez zemlje

------------------------------------------------
sve to nekako dođe tako,samo pravda niti je dostižna niti poštena.Pošteno bi bilo reći da se i erazi mirija(zemlja u vlasti sultana-sic.) prevodila u vlasništvo mulk isključivo muslimanima.Kako god zapetljalo se do vijeka zbog nezvanih gostiju.

[Jellena85]

@united bosniae

Ono sto je Jugoslavija uradila je ukidanje zaostalog feudalnog sistema iz vremena turske okupacije. Austrijanci su mozda modernizovali BiH u smislu gradjenja infrastrukture , ali uopste nisu unapredili drustveno-ekonomski sistem koji se zasnivao na svojevrsnom aparthejdu prema hriscanima. Posle prvog svetskog rata , sirom bivsih teritorija imas proces oduzimanja imovine plemstvu koje je podrzavalo AU. U Ceskoj i dan danas postoji zakon koji zabranjuje bilo kome iz porodice Habzburg da poseduje imovinu u toj drzavi. Mislim da su agrarnu reformu , koja je i te kako bila neophodna, najbolje opisali @zonbrile i @bosanac s dna kace. ... tj. nije bila savrsena , ali je ucinila vise dobrog nego loseg.

@Junuz Djipalo

Svakako da bi bilo bolje da je do sporazuma doslo ranije, ali on svejedno nije dosao prekasno. Hrvati su i dalje velikom vecinom verovali u Jugoslaviju i smatrali se Jugoslovenima. Oni su tu drzavu mozda videli na nesto drugaciji nacin nego Srbi , ali cak ni te 1939. to nije bio toliko veliki problem pa da nije mogao da se resi. Samo da nije bilo rata 1941. Jugoslavija bi opstala do dan danas , i to kao poprilicno napredna i demokratska drzava ... najverovatnije parlamentarna monarhija poput Spanije ili Norveske.

[Ne pada mi na pamet]

@Junuz Djipalo

Svakako da bi bilo bolje da je do sporazuma doslo ranije, ali on svejedno nije dosao prekasno. Hrvati su i dalje velikom vecinom verovali u Jugoslaviju i smatrali se Jugoslovenima. Oni su tu drzavu mozda videli na nesto drugaciji nacin nego Srbi , ali cak ni te 1939. to nije bio toliko veliki problem pa da nije mogao da se resi. Samo da nije bilo rata 1941. Jugoslavija bi opstala do dan danas , i to kao poprilicno napredna i demokratska drzava ... najverovatnije parlamentarna monarhija poput Spanije ili Norveske.

Da rimljani nisu ugusili batonov ustanak, sad bi sve ovo bila Ilirija. Da se srbi nisu ponasali kao genocidni manijaci, mozda bi zivjeli u jednoj drzavi. Greske proslosti. Hvala na njima i sto nam je napokon skinuta koprena sa ociju.

[Junuz Djipalo]

Svakako da bi bilo bolje da je do sporazuma doslo ranije, ali on svejedno nije dosao prekasno. Hrvati su i dalje velikom vecinom verovali u Jugoslaviju i smatrali se Jugoslovenima. Oni su tu drzavu mozda videli na nesto drugaciji nacin nego Srbi , ali cak ni te 1939. to nije bio toliko veliki problem pa da nije mogao da se resi. Samo da nije bilo rata 1941. Jugoslavija bi opstala do dan danas , i to kao poprilicno napredna i demokratska drzava ... najverovatnije parlamentarna monarhija poput Spanije ili Norveske.

Malo mi je teško pričat kako je bilo 1939. ne znam nikoga ko je to vrijeme opisivao kao neko bajno, zapravo ni za jedno osim AU ili poslije Jugoslavije od 60-ih, barem ne na mojim područjima (Hr, BiH). Treba znat da su to vremena i svjetskih kriza i velike bijede i u Evropi i Americi. A i nakon ubojstva kralja bilo koje države, narodu u čije ime se to napravilo sigurno nije dobro. Problem je što Srbi imaju neki mentaliet sile, silnosti i u Timingu je ključ.

Evo recimo ti si mi žena i živiš sa mnom ja ti mogu svašta pružit a i ti meni no kad smo već pred razvodom onda obećanja i ne vrijede puno.

Banovina Hrvatska je bila lijepa na karti ali sumnjam da se odnos popravio, sjeme mržnje je i dalje raslo paralela sa Daytonom, teoretski svi zadovoljni ali mržnja raste jer to nije "konačno" rješenje, niko, ni Srbi ni Hrvati tad to nisu shvatili kao konačno rješenje. Da su njome riješeni svi SH problemi ne bi do kasnijih logora i svega drugog ni došlo, hrlili bi svi u jugoslavensku vojsku da brane Jugoslaviju.

Imamo mi mnogo bolji i svježiji primjer (zašto nam se iste stvari ponavljaju stalno?) pred raspad Jugoslavije.

Sve što ima epitet jugoslavensko polagano postaje sinonim za srpsku dominaciju, u Zenici je recimo odjednom počeo buktit broj Srba, u samom gradu je odjednom ih bilo više nego Hrvata, a pogotovo su u državnim službama dominatni bili Srbi.

Slično je bilo i u Hrvatskoj gdje je bio ogroman nesrazmjer zaposlenosti u državnim službama i politici u odnosu na broj Srba, to je bio fakat pretjeran omjer. A pogotovo što Srbi i nisu neki prilivode pa da se samo priklone i šute. Nego baš obratno...

Kroz jugoslavensko ovo i ono su se pare vukle u BG (svaka slučajna podudarnost sa današnjom BiH je namjerna).

Bilo je za očekivat da će se pokušat odtijepit bogatije republike, jednostavno je Juga uvijek bila previše bila ugodna Srbima za razliku od ostalih.

Čim je došlo do turbulencija u svijetu (čije su posljedice uvijek ratovi, nastajanja i raspadi) bilo je logično da se ide na svođenje računa.

I evo prva prilika za Srbe da konačno nešto olabave taj zagrljaj. Nudi im se 3 + 3 republike u Jugoslaviji, dakle zajednica zapadnih u konfederaciji sa istočnim republikama. Odbijaju jer konačno pokazuju pravo lice (vođe ne narod a ovo očekujem uskoro i od Bošnjaka u BiH), žele što veću Srbiju, maske padaju.

Druga prilika: povlačenje vojske iz Hrvatske bi ostavilo Jugoslaviju sa 4 republike i nadu, veliku po mom mišljenju, da će se i te dvije kad tad vratit.

Treća prilika je kad je počeo rat u Hr a u BiH još ne: Umjesto da kažu lijepo krajiškim Srbima nemate vi šta tražit u Hrvatskoj nego ćemo razgraničit BiH po granicama Banovine, to je Karadžić htio napravit zato se i nije dogodilo nikad ujedinjenje SAO Krajine i RS. Muslimani bi ostali u toj Jugoslaviji jer su je uvijek obožavali, mada meni i nije baš jasno zašto (valjda mentalitet, strah od promjena), ne bi bilo rata a i milim da je to bilo vrijeme i za dogvor oko Kosova pola pola, ako se dobro sjećam bilo je takvih nekih prijedloga i iz srpskih redova.

Ne mislim da je S.M. ikad bio neki veliki Srbin koji je provodio Garašaninove ideje, po meni njega je zanimalo samo kako da ostane na vlasti što duže, ali Srbi iz Krajine ili iz BiH te s Kosova su tražili od njega da čini ono što je činio a on onako prikloni se masi jer bi me mogli smjenit.

Tu i jest problem sa Srbima, što nije političar ili kralj taj koji pritišće druge narode, nego je kompletan srpski narod u većini takav bio.

I doista to nije stalo dok nisu počele bombe i po Banja Luci i po Palama i po Mitrovici i napose Beogradu. Ja nikad nisam shvatio što je Srbima toliko trebala Krajina u Hrvatskoj, što su htjeli sa Sarajevom pa je bilo toliko u blokadi. Moglo je se i ranije stat. Hrvati su stali čim je prva snimka iz Ahmića stigla počelo je negodovanje, čim su počele stizat snimke logora prekinut je rat s Muslimanima. Za nas je BiH naše Kosovo ali ne moramo je baš po svaku cijenu imat.

E sad zašto sam sve ovo ispisao, da ti odgovorim da ne bi nikad bila kraljevina Jugoslavija stabilna ni dobra, Srbi u njoj naprosto ne bi znali stat kao što nisu znali ni u ovoj novijoj. Za takvo nešto treba civilizacijsko, ekonomsko, vjersko dostignuće a neko ko se još uvijek oslanja na Kosovski boj i na nadljudstvo to teško može.

No bila bi moguća zajednička država sa točno u centimetar zapišanim teritorijem, baš kakve i jesu danas i Srbija (bez Kosova) i Hrvatska. To je naprosto za nas koji graničimo sa Srbima jedino rješenje. I koliko osjetim odnosi zapravo nisu nikad bili bolji još od 1918. i gusaka koje idu u maglu...

Još da ova BiH ne pravi probleme i Srbi s Kosovom, ko zna možda bi bili već opet u zajedničkoj državi a vjerujem da ćemo i bit čim se ova dva problema riješe...

Eto Jelči mislim da mnoge od ovih stvari ti nisu baš prijatne ali možemo mi radit na uspostavi i poboljšanju hrvatskosrpskih ili srpskohrvatskih odnosa.

Upoznao sam i znam jako puno Srba dobrih i normalnih, s nekima sam i odrastao, onako individualno nikad sa Srbima nisam imao problema, problem je samo kad ih se skupi par tisuća...

[Ne pada mi na pamet]

ti i cetnici od iste majke rodjeni

Srecom su mu dugi tekstovi pa ih ne pratim bas, ali iz onog sto sam prije citao mislim da je lik cisto zlo i jed. Usrecilo bi ga samo da pocrkaju muslimani ili makar bosanci to jest bosnjaci. Jeli tako junuze care?

[Prozor]

ma veliki povjesnicar, ko treb´o je milosevic predloziti banovinu(hej!) hrvatima i napraviti novi cvetkovic-macek, pa nebi bilo rata, veli i dabic je to htio, a znamo ko je jos bio veliki povjesnicar.....

[Junuz Djipalo]

ti i cetnici od iste majke rodjeni

Srecom su mu dugi tekstovi pa ih ne pratim bas, ali iz onog sto sam prije citao mislim da je lik cisto zlo i jed. Usrecilo bi ga samo da pocrkaju muslimani ili makar bosanci to jest bosnjaci. Jeli tako junuze care?

Ma nekako mi konfuzno ovo Muslimani, Bosanci, Bošnjaci.

Elem nikad ne znam kad se nekom obratim a zove se Meho na pr. i pokušam neku priču kad me čovjek ispravi nje tako nego ovako, recimo umjesto bosanske, bošnjačko stajalište. A jučer me jedan Mirso nap'o zašto ja njega svrstavam u Bošnjake kad je on - Hrvat, i lijepo donese papir smrtni list oca, Munib mu ćaća a mater Ružica a ćaći mu na smrtnom listu iz 1959. piše Hrvat.

I sad kad tu ništa nije jasno kod nekoga ko se zove Mirso, kako će bit jasno Ivi koji živi u takvom svijetu ko ga uopće handri.

Čovjek bi se borio protiv nečega ali protiv čega. Brate 91. sve bilo jasno nakon toga o'šlo u helać.

Mislim da kad su hrvatsko srpski odnosi u pitanju ovi iznad se nemaju šta petljat, nisu dorasli niti jedni.

A meni se čini da vama smeta jedan malo drukčiji osvrt na nedavnu prošlost u odnosu na ono čime vas bombardiraju i kako vam to prezentiraju. I odmah umjesto neke rasprave - četnik.

Zapravo ko god uopće komunicira sa Srbima - četnik.

A ne daj Bože da bih ja za ikoga volio da crkne.

Post je zapravo antisrpski u kojem se objašnjavaju razlozi zašto Kraljevina nikad ne bi bila neka dobra država za ikoga osim Srba.

Ne znam zašto ste se našli uvrijeđeni federalna bratijo?

[Junuz Djipalo]

Nedaj se ti zbuniti.

Ostalo TL;DR

Pi-šem kra-tak post ka-ko bi ga pro-či-ta-li, od-va-jam slo-go-ve ka-ko bi vam bi-lo lak-še, ne-moj-te mrdat us-na-ma dok či-ta-te.

[Ne pada mi na pamet]

Nedaj se ti zbuniti.

Ostalo TL;DR

Pi-šem kra-tak post ka-ko bi ga pro-či-ta-li, od-va-jam slo-go-ve ka-ko bi vam bi-lo lak-še, ne-moj-te mrdat us-na-ma dok či-ta-te.

Ima bolan neko i tebe da voli, makar mater. Jadna zena.

[tuzlak-x]

Nedaj se ti zbuniti.

Ostalo TL;DR

Pi-šem kra-tak post ka-ko bi ga pro-či-ta-li, od-va-jam slo-go-ve ka-ko bi vam bi-lo lak-še, ne-moj-te mrdat us-na-ma dok či-ta-te.

Ima bolan neko i tebe da voli, makar mater. Jadna zena.

sumnjam da ga i mati rodjena voli kad mu je karadzic pozitivna historijska licnost.
btw, moderator, kako se dozvoljava ovom liku da slavi ratne zlocince?

[Junuz Djipalo]

Ima bolan neko i tebe da voli, makar mater. Jadna zena.

sumnjam da ga i mati rodjena voli kad mu je karadzic pozitivna historijska licnost.
btw, moderator, kako se dozvoljava ovom liku da slavi ratne zlocince?

Mislim da je za Srbe pozitivno to što se nisu ujedinile Krajina i RS jer danas ni jedne ne bilo.

Ne vidim ja tu veličanje, to je čisti pregled tijeka događaja a i Hitlera se spominje kad se analizira prošlost. Zar ne?

Ne vidim veličanje... Ne dao Bog.


Nego ekipa kritičari, gdje su vam naša slova?

To se opet 7.minhenska kaoti bori za Bosnu?

Nije ni čudo što vam naš jezik teško čitat, lagano se zaboravlja...

[Penicilin]

problem sa muslimanskim zemljoposjednicima jeste sto su oni vecinom zivjeli u gradu i pojma nisu imalai dje im je ta zemlja i suma, ko to obradjuje, vec su ocekivali da im kmet sam od sebe donese ''pravo'' ma kakva ljetina bila, a biti aga i beg u osmansko doba bilo je sasvim nesto drugo jer svaki aga i beg morao je da zna sta ima na svojoj zemlji, licno je morao da ubire od kmetova, za svakog kmeta moro je on da odgovara pred vlastima itd... po svakom pravu zemlja treba da pripada onom ko je obradjuje, onom ko lije krv i znoj na njoj, a ne tamo nekom ljenguzi na minderu u carsiji...
problem sa agrarnom reformom jeste sto je dosta zemlje oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u sjevernoj i zapadnoj Bosni (mislim da je najvise oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u Lijevcu, nisam siguran), od ljudi koji su imali tek tolko zemlje da prezive, tu se naravno javlja i otimacina vakufa i radnji od bogatijih zanatlija.
opet na kraju bi se agrarna reforma mogla i podnijet da oduzeto nije dodjeljivano iskljucivo srbima koji nisu bili jedini bez zemlje

Iz prvog svjetskog rata Srbija je izašla na strani zemalja pobjednica i kao saveznik Engleske i Francuske imala je otvorene ruke da se organizuje na bivšim austrougarskim južnosnavenskim teritorijama kako hoće. U BiH srpska vojska ušla je direktno i uspostavila kontrolu i vlast. Organizacija države, vlasti i provođenje reformi naravno bilo je u potpunosti u interesu Srbije i Srba i stvarno ne vidim šta je tu sporno. Od tolike sile Srbi su postali bahati i to je karakteristika srpske politike i do danas.
Hrvatska je ipak imala određenu koheziju unutrašnjih snaga ali je naravno igrala igru i čekala priliku da se išćupa (jel ovo šćakavska riječ?) što je karakteristika hrvatske politike u svim zajedničkim državama i do dan danas. Agrarna reforma je bila najobičnija otimačina zemlje koja je podjeljena Srbima i cilj je tu vrlo jasan. Oslabiti muslimanski faktor, a ojačati Srpski u skladu sa interesima Srbije koja se pitala i mogla silom da provede ono što zamisli. U principu to je bila klasična kolonijalna politika. Agrarne reforme jesu na provedene u večem dijelu Evrope tokom transformcije feudalnog sistema u kapitalistički ali kod nas je ova transformacija provođena od strane druge države i to isključivo u njenom interesu. Pri tome je klasna borba postala etnička. Finalni stadij ovog projekta bila je podjela BiH na banovine čime je trebala da bude izbrisana kao istorijska politička cjelina. Priča o dobrim i reformstičkim namjerama agrarne reforme je priča za malu djecu.
Sa druge strane što se tiče ulogu muslimanske feudalne klase u BiH, činjenica je da ti ljudi nisu imali ama baš nikakvih državotvorinh ideja niti im je išta drugo bilo na dnevnom redu osim očuvanja povlastica koje su uživali za vrijeme Osmanlija. Oni su vrijeme austrougarske vladavine iskoristili u natezanju oko svojih povlastica i na kraju reforma nije ni provedena a poslije im se desilo to što se desilo. Ne mogu reći da mi ih je nešto naročito žao obzirom da ih posebno krivim za nedostatak državotvorne političke inicijative ali to je valjda posljedica navike iz vremena Osmanlija da će neka velika sila tamo negdje to da sredi što je karakteristika bošnjačke politike i danas.

[zonbirile]

problem sa muslimanskim zemljoposjednicima jeste sto su oni vecinom zivjeli u gradu i pojma nisu imalai dje im je ta zemlja i suma, ko to obradjuje, vec su ocekivali da im kmet sam od sebe donese ''pravo'' ma kakva ljetina bila, a biti aga i beg u osmansko doba bilo je sasvim nesto drugo jer svaki aga i beg morao je da zna sta ima na svojoj zemlji, licno je morao da ubire od kmetova, za svakog kmeta moro je on da odgovara pred vlastima itd... po svakom pravu zemlja treba da pripada onom ko je obradjuje, onom ko lije krv i znoj na njoj, a ne tamo nekom ljenguzi na minderu u carsiji...
problem sa agrarnom reformom jeste sto je dosta zemlje oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u sjevernoj i zapadnoj Bosni (mislim da je najvise oduzeto od slobodnih muslimanskih seljaka u Lijevcu, nisam siguran), od ljudi koji su imali tek tolko zemlje da prezive, tu se naravno javlja i otimacina vakufa i radnji od bogatijih zanatlija.
opet na kraju bi se agrarna reforma mogla i podnijet da oduzeto nije dodjeljivano iskljucivo srbima koji nisu bili jedini bez zemlje

Iz prvog svjetskog rata Srbija je izašla na strani zemalja pobjednica i kao saveznik Engleske i Francuske imala je otvorene ruke da se organizuje na bivšim austrougarskim južnosnavenskim teritorijama kako hoće. U BiH srpska vojska ušla je direktno i uspostavila kontrolu i vlast. Organizacija države, vlasti i provođenje reformi naravno bilo je u potpunosti u interesu Srbije i Srba i stvarno ne vidim šta je tu sporno. Od tolike sile Srbi su postali bahati i to je karakteristika srpske politike i do danas.
Hrvatska je ipak imala određenu koheziju unutrašnjih snaga ali je naravno igrala igru i čekala priliku da se išćupa (jel ovo šćakavska riječ?) što je karakteristika hrvatske politike u svim zajedničkim državama i do dan danas. Agrarna reforma je bila najobičnija otimačina zemlje koja je podjeljena Srbima i cilj je tu vrlo jasan. Oslabiti muslimanski faktor, a ojačati Srpski u skladu sa interesima Srbije koja se pitala i mogla silom da provede ono što zamisli. U principu to je bila klasična kolonijalna politika. Agrarne reforme jesu na provedene u večem dijelu Evrope tokom transformcije feudalnog sistema u kapitalistički ali kod nas je ova transformacija provođena od strane druge države i to isključivo u njenom interesu. Pri tome je klasna borba postala etnička. Finalni stadij ovog projekta bila je podjela BiH na banovine čime je trebala da bude izbrisana kao istorijska politička cjelina. Priča o dobrim i reformstičkim namjerama agrarne reforme je priča za malu djecu.
Sa druge strane što se tiče ulogu muslimanske feudalne klase u BiH, činjenica je da ti ljudi nisu imali ama baš nikakvih državotvorinh ideja niti im je išta drugo bilo na dnevnom redu osim očuvanja povlastica koje su uživali za vrijeme Osmanlija. Oni su vrijeme austrougarske vladavine iskoristili u natezanju oko svojih povlastica i na kraju reforma nije ni provedena a poslije im se desilo to što se desilo. Ne mogu reći da mi ih je nešto naročito žao obzirom da ih posebno krivim za nedostatak državotvorne političke inicijative ali to je valjda posljedica navike iz vremena Osmanlija da će neka velika sila tamo negdje to da sredi što je karakteristika bošnjačke politike i danas.

-------------------------------------
respekt,divno je to napisao i Nobelovac,pa sada ispade najgori dušman Bosne.

[Jellena85]

Banovina Hrvatska je bila lijepa na karti ali sumnjam da se odnos popravio, sjeme mržnje je i dalje raslo paralela sa Daytonom, teoretski svi zadovoljni ali mržnja raste jer to nije "konačno" rješenje, niko, ni Srbi ni Hrvati tad to nisu shvatili kao konačno rješenje. Da su njome riješeni svi SH problemi ne bi do kasnijih logora i svega drugog ni došlo, hrlili bi svi u jugoslavensku vojsku da brane Jugoslaviju.

.

Prvo , tema je kraljevina Jugoslavija , a ne dogadjaji posle 1941.

Drugo , tvrdis da se odnosi nisu popravili , da je nepoverenje bilo na istom nivou pa cak i izrastalo u mrznju??? Kako onda objasnjavas cinjenicu da je ceo Split bio zavijen u crno kad je kralj Aleksandar bio ubijen , da su mu sirom zemlje dizani spomenici ,a u Varazdinu najveci od svih? Koliko ja znam , da su Hrvati mrzeli Srbe , Jugoslaviju i kraljevinu njegovo ubistvo bi bilo obelezeno na sasvim drugaciji nacin. Cinjenica je da odnosi nisu bili najbolji , kao ni da se Srbi kao nosioci vlasti nisu uvek ponasali korektno , ali tu cinjenicu ne treba preuvelicavati kao sto ti cinis i tvrditi da su se Srbi i Hrvati mrzeli.

Trece, primecujem da u tom preuvelicavanju verovatno nesvesno poistovecujes sve tadasnje Hrvate s Ustasama koje su cinile zanemarljivu manjinu unutar hrvatskog naroda. To je isto kao kada bi sada poistovecivao sve Srbe s neonacistima iz Nacionalnog Stroja.

[Jellena85]

Primecujem da niste naceli deo uvodnog posta u kojem dajem svoje misljenje o kraljevini Jugoslaviji posle drugog svetskog rata , pod predpostavkom da je opstala.

Verujem da nema sumnje da bi u tom slucaju Jugoslavija dozivela brz ekonomski razvoj kao i rano clanstvo u organizacijama poput EU i NATO , a pokolji koje smo doziveli se ne bi ni desili kao ni raspad Jugoslavije. Nemci su prevazisli unutrasnja nacionalna trvenja pa bi to bio slucaj i sa Jugoslovenima.

S obzirom da je ovo tema delom tipa "sta bi bilo kad bi bilo" volela bih kad biste izostavili komentarisanje nedavnih ratova, ustasa i cetnika.

[Junuz Djipalo]

Primecujem da niste naceli deo uvodnog posta u kojem dajem svoje misljenje o kraljevini Jugoslaviji posle drugog svetskog rata , pod predpostavkom da je opstala.

Verujem da nema sumnje da bi u tom slucaju Jugoslavija dozivela brz ekonomski razvoj kao i rano clanstvo u organizacijama poput EU i NATO , a pokolji koje smo doziveli se ne bi ni desili kao ni raspad Jugoslavije. Nemci su prevazisli unutrasnja nacionalna trvenja pa bi to bio slucaj i sa Jugoslovenima.

S obzirom da je ovo tema delom tipa "sta bi bilo kad bi bilo" volela bih kad biste izostavili komentarisanje nedavnih ratova, ustasa i cetnika.

Kod nas se stvari ciklički ponavljaju a za jasniju sliku je bolje uzimat primjere nedavnih događaja jer su ih mnogi od nas osjetili.

Pa evo da ponovim o toj zamišljenoj ono što sam već napisao:

E sad zašto sam sve ovo ispisao, da ti odgovorim da ne bi nikad bila kraljevina Jugoslavija stabilna ni dobra, Srbi u njoj naprosto ne bi znali stat kao što nisu znali ni u ovoj novijoj. Za takvo nešto treba civilizacijsko, ekonomsko, vjersko dostignuće a neko ko se još uvijek oslanja na Kosovski boj i na nadljudstvo to teško može.

No bila bi moguća zajednička država sa točno u centimetar zapišanim teritorijem, baš kakve i jesu danas i Srbija (bez Kosova) i Hrvatska. To je naprosto za nas koji graničimo sa Srbima jedino rješenje. I koliko osjetim odnosi zapravo nisu nikad bili bolji još od 1918. i gusaka koje idu u maglu...

Mislim da smo konačno došli do r(j)ešenja zašto si sad komplicirat život?

Zar nije lijepo sretnemo se negdje vani i nikakvih problema?

Sve su rjeđi, ne sjećam se ni kad su zadnji bili, nacionalni sukobi u Hrvatskoj ili Srbiji pa i BiH između nas, pa ima više između skinsa i metalaca u Zagrebu ili između delija i grobara u Beogradu.

A zajednička valuta, nestanak granice će nas opet spojit a onda ćemo vjerojatno bit nešto poput skandinavskog bloka zemalja, zar nismo to na par eurovizija već i pokazali.

Žao mi je što ti niko ovdje ne vjeruje u priču a priča o kralju i Dalmaciji ili Varaždinu ti je još jedan srpski mit. Nikad to nije bilo tako kao što se u Srbiji priča. Da jest i danas bi se spominjalo. Zašto mi evo i nakon 600, 700 godina se još uvijek sjećamo Kulina bana a u Dalmaciji nećeš naći nikoga ko uopće zna kako se kralj zvao, čak i da je bio neki kralj. Prekratko je to i bilo.

Drži mi se a ja sam uvijek za razgovor i uz kavu ili pivu...

[Fratris]

Popis stanovnistva 1885. Kotarska ispostava Grahovo i Opcina Unac Dolnji. U nase vrijeme, to su opcine Grahovo i Drvar.

Na citavom tom podrucju je 1885. zivjelo 10615 ljudi. Bilo je 6(brojem: sest!) slobodnih seljaka i 3269 kmetova. Niti jedan jedini vlastelin. Znaci, 3269 muskaraca plus njihove porodice je crncilo na zemlji ciji vlasnici nisu zivjeli cak ni u blizini. Naravno, izbora nisu imali jer je kmet vlasnistvo vlasnika zemlje. Ne mozes otici ako ti se ne svidja.

1400 kvadratnih kilometara prostora i 10000 ljudi, i 6 ih je imalo svoju zemlju. I onda nije trebalo provoditi agrarnu reformu.


http://img19.imageshack.us/img19/8255/92213277.png

http://img142.imageshack.us/img142/6448/34446647.png

[bach]

Popis stanovnistva 1885. Kotarska ispostava Grahovo i Opcina Unac Dolnji. U nase vrijeme, to su opcine Grahovo i Drvar.

Na citavom tom podrucju je 1885. zivjelo 10615 ljudi. Bilo je 6(brojem: sest!) slobodnih seljaka i 3269 kmetova. Niti jedan jedini vlastelin. Znaci, 3269 muskaraca plus njihove porodice je crncilo na zemlji ciji vlasnici nisu zivjeli cak ni u blizini. Naravno, izbora nisu imali jer je kmet vlasnistvo vlasnika zemlje. Ne mozes otici ako ti se ne svidja.

1400 kvadratnih kilometara prostora i 10000 ljudi, i 6 ih je imalo svoju zemlju. I onda nije trebalo provoditi agrarnu reformu.


http://img19.imageshack.us/img19/8255/92213277.png

http://img142.imageshack.us/img142/6448/34446647.png

Ne znam šta je tu čudno, Zeničani rade u Željezari, a robovlasnik Mittal živi u Indiji. Ja sam radio za firmu u Sarajevu, čiji je vlasnik Poljak, koje je godinu dana koliko sam radio došao jednom, da nas podsjeti da radimo još više, eto da nema mjesečnu dobit 50.000 KM, nego malo više.

Šta ako danas radite u podružnicu Microsofta u BiH? Je li treba Bill Gates da se doseli u Sarajevo?
Odrastite ljudi.

[Fratris]

Ne znam šta je tu čudno, Zeničani rade u Željezari, a robovlasnik Mittal živi u Indiji. Ja sam radio za firmu u Sarajevu, čiji je vlasnik Poljak, koje je godinu dana koliko sam radio došao jednom, da nas podsjeti da radimo još više, eto da nema mjesečnu dobit 50.000 KM, nego malo više.

Ja pretpostavljam da si ti mogao otici ako ti se nije svidjelo, dok je kmet vlasnistvo bega ili age i moze dati otkaz jedino ako umre. A to sto tebi nije cudno da su dvije citave danasnje opcine bile roblje prije 120 godina, to je druga prica.

[BHCluster]

RAT I KRALJEVINA: BOSNA 1914.-1941.

POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -

Historicari se jos spore oko toga je li atentat bio posljedica srpskog nacionalizma ili jugoslavenstva, srpskih tajnih drustava ili obicne lokalne inicijative. Mnogi su Bosanci vrlo brzo zakljucili na kome lezi krivica: uvecer 28. juna 1914. izbile su u Sarajevu protivsrpske demonstracije i izgredi, pri cemu su unisteni srpski ducani i kuce. Novi reis-ul-ulema Dzemaludin Causevic javno je protestovao protiv tog pogroma i licno uzeo u zastitu nekoliko Srba.1 Neki vodeci bosanski Srbi takodje su osjecali da se moraju osloboditi bremena srpske krivnje, pa su se obratili vlastima, kad je izbio rat, da ih posalju na prvu liniju fronte protiv Srbije kako bi dokazali svoju privrzenost caru.2

Cinjenica, da su vecina urotnika bili bosanski Srbi, cinila se karakteristicnom, a kad je izbilo na vidjelo da su glavni izvrsitelji atentata Princip i Cabrinovic nekad studirali u Beogradu, da su ondje pribavili bombe i da su se s njima vratili u Bosnu, cinilo se da su sve to dovoljni dokazi krivice. Neosporno je, da su zaista primili odredjenu pomoc od jednog clana organizacije "Narodna odbrana" koji je radio i za pukovnika Apisa, sefa srpske obavjestajne sluzbe.3

Jos su i sad u optjecaju mnoge teorije o Apisovoj umijesanosti u atentat i njegovim mogucim politickim motivima, ali se mirne duse moze odbaciti pretpostavka da je atentat isplanirala sama srpska vlada.

Cak ni austrougarska vlada nije optuzila Srbiju da je direktno kriva za ono sto se dogodilo. U njenu ultimatumu od 23. jula samo je stajalo da je srpska vlada "tolerisala mahinacije kojekakvih drustava i udruzenja uperenih protiv Monarhije, nedolican jezik stampe, velicanje pocinitelja nepodopstina, sudjelovanje oficira i sluzbenika u subverzivnoj agitaciji" - sto je sve u stvari bila istina.

Od deset zahtjeva sto ih je Austro-Ugarska postavila za suzbijanje tih aktivnosti, Srbija je prihvatila sve osim jednoga, koji bi iziskivao dolazak austrougarskih istraznih sudaca i policajaca u Srbiju da vode istragu na njenu teritoriju.4 To neprihvacanje samo jedne tocke bilo je dovoljno onima u Budimpesti, Becu i Berlinu - nadasve u Berlinu - koji su zeljeli rat.

Historicari su obicno tvrdili da je rat izazvalo nesto tako bezlicno kao sto je "medjunarodni poredak", ali se sad uglavnom slazu da je Njemacka svim silama nastojala da dodje do rata kako bi zadala odlucan udarac sve vecoj prevlasti Rusije.5 Austro-Ugarska se ipak skanjivala jer se isto toliko bojala da se u rat ne uplete Rusija (kao zastitnica Srbije) koliko je Njemacka prizeljkivala da se to dogodi. Premda je u austrougarskoj vladi bilo ministara koji su zeljeli da se poduzme kaznena akcija protiv Srbije, oni nisu ozbiljno pomisljali na sirenje teritorija na Balkanu.

Naprotiv, ugarski ministar Tisza izricito je zahtijevao (zbog tradicionalnog madjarskog straha od opterecivanja prevelikim brojem Slavena) da se ne anektiraju nikakvi srpski teritoriji. Cak i kad je u razdoblju izmedju 1906. i 1913. godine Austro-Ugarska snivala rat protiv Srbije, ona uopce nije znala sto bi ucinila s tom zemljom, ako je osvoji. A Srbija, premda je ocito zeljela da se domogne Bosne, nije uopce pomisljala na to da bi ikad mogla u ratu pobijediti Austrougarsku Carevinu. Stoga je u tom balkanskom kontekstu bilo jakih razloga za neprijateljstvo, ali nije bilo dovoljno razloga za rat. Bez njemackog pritiska, atentat u Sarajevu vjerovatno ne bi bio izazvao ni ozbiljniji balkanski rat, a kamoli rat u koji ce biti uvucene sve svjetske velesile.

Srbi su se junacki borili. Mnogi od austrougarskih vojnika koji su upuceni u Srbiju pod komandom vojnog namjesnika u Bosni generala Potioreka bili su takodje Srbi, iz same Bosne i Hercegovine te iz bivse Vojne Krajine u Hrvatskoj. Pravoslavni su se borili protiv pravoslavnih: bijase to kao nekad kad su Habsburgovci ratovali protiv Osmanlija.

Ali, medju austrougarskim vojnicima bilo je i mnogo muslimana i katolika, a medju ovima zadnjima bijase i mladi Poluhrvat, Poluslovenac po imenu Josip Broz - poslije poznatiji pod nadimkom Tito. Godine 1914. austrougarska je vojska dva puta potisnuta sa srpskog tla, uz velike gubitke na obje strane. Srbija je izdrzala sve do kasnog ljeta 1915. godine.

Tada je novu ofanzivu protiv nje poveo njemacki general von Mackensen, a u rat je stupila i Bugarska, na strani Austro-Ugarske i Njemacke. Srpska je vojska zapocela svoje epsko povlacenje, uz velike ljudske zrtve, preko planina na sjeveru Albanije do obala Jadranskog mora. Oni koji su prezivjeli to povlacenje na kraju su se pridruzili saveznickim vojnim snagama koje su se borile u Solunu. Odatle su se probili u jesen 1918. godine kroz Makedoniju i Srbiju, ponovo 1. novembra osvojili Beograd i produzili napredovati u Bosnu i Vojvodinu.

U srpskoj vojsci bilo je mnogo dobrovoljaca iz Bosne i drugih slavenskih zemalja u Austro-Ugarskoj. Zna se da je oko 5000 Bosanaca bilo u "Prvoj srpskoj dobrovoljackoj diviziji", a da je u crnogorskoj vojsci bilo tri bataljona dobrovoljaca iz Hercegovine.6

Stoga i nije neko cudo sto su vlasti u Bosni, najprije pod Potiorekom, a poslije pod njegovim nasljednikom baronom Sarkoticem, preduzele neke ostre mjere protiv srpskih nacionalista, politickih aktivista i drugih potencijalnih simpatizera srpske stvari. Srbi iz istocne Bosne preseljeni su silom u zapadnu iz straha od petokolonasa, a otprilike 5000 srpskih porodica protjerano je preko granice u Srbiju i Crnu Goru.7 Mnogo je ljudi pohapseno i internirano; buduci romanopisac Ivo Andric, recimo, koji se vratio u Bosnu cim je cuo da je izvrsen atentat, uhapsen je 29. jula i zatvoren redom u nekoliko zatvora u Dalmaciji i Sloveniji. (Na kraju je bio u nekoj vrsti internog egzila u selu nedaleko od svoga zavicajnog grada Travnika, sve do opce amnestije za takve slucajeve 1917. godine.)8 Najmanje 3300, a mozda cak i 5500 osumnjicenih bosanskih gradjana, uglavnom Srba, bilo je u sabirnim logorima u Bosni i Madjarskoj; smatra se da ih je negdje izmedju 700 i 2200 pomrlo u njima. Primijenjene su vrlo ostre mjere protiv clanova "Mlade Bosne" i slicnih drustava djaka i studenata: 1915. godine 142 takve osobe izvedene su pred sud. A na najpoznatijem od tih procesa, na sudenju ljudima iz pokreta "Narodne odbrane" odrzanom u Banjoj Luci 1916. godine, optuzeno je 156 osoba, od kojih ih je sesnaest osudjeno na smrt, a osamdeset sest na robiju.9 Kao sto se moglo i ocekivati, takve su mjere pripomogle vrlo malo Austro-Ugarskoj u ratu, ali vrlo mnogo srpskom i/ili jugoslavenskom nacionalistickom pokretu.

Vecina Bosanaca, ma kakve bile njihove strepnje, ostala je lojalna austrougarskoj drzavi. Iako su neki muslimani sluzili kao dobrovoljci u srpskoj vojsci, vecina ih nije zeljela da im domovinu u svojoj poratnoj ekspanziji proguta Srbija. Njihovi su prvaci vrlo rado sklapali takticke saveze s bosanskim Srbima u posljednjih petnaestak godina prije rata ne bi li izborili neke posebne ustupke od vlasti, ali to je bilo nesto sasvim drugo.10

Bosanski Hrvati su bili vise podijeljeni medju sobom odrazavajuci na taj nacin razlike u misljenju u samoj Hrvatskoj. Zanimljivu analizu stavova bosanskih Hrvata nalazimo u jednom pismu voditelja katolickog sjemenista u Travniku austrijskom namjesniku. On je u tom pismu ustvrdio da neki Hrvati zele da pripadnu Srbiji, a da su neki apsolutno protiv toga. Oni koji zele bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom dolaze mahom iz redova inteligencije, a neki su od njih cak spremni odreci se i svoga katolicanstva: "njihove tendencije 'oslobadjanja od Rima' podudaraju se s njihovim tendencijama 'oslobadjanja od Austrije'"."

Od istaknutih politicara u samoj Hrvatskoj, od kojih su neki pristupili "Jugoslavenskom odboru" u egzilu, niko nije predvidjao preobracanje na pravoslavlje kao cijenu ujedinjenja sa Srbijom. Oni su zeljeli ocuvati poseban identitet Hrvatske u buducoj jugoslavenskoj drzavi i bili su nepovjerljivi prema svim planovima o stvaranju nekakve "Velike Srbije". Njihovo se nepovjerenje jos vise pojacalo 1915. godine kad je srpska vlada prihvatila sporazum prema kojem ce veliki dijelovi Dalmacije, Istre i Slovenije biti odsjeceni i prepusteni Italiji za nagradu sto je stupila u rat na strani saveznika. Takvi su potezi samo potkrijepili argumente onih politicara koji su jos djelovali u Austro-Ugarskoj i koji su se zalagali za prosirenu verziju starog "trijalistickog" rjesenja: za ujedinjeni jugoslavenski entitet kao ravnopravnog partnera s Austrijom i Ugarskom u sklopu Habsburske Monarhije. Takav je bio stav i vodeceg predstavnika Slovenaca u Austrijskom parlamentu, monsinjora Korosca.12

Na dan 30. maja 1917. Korosec je s nekoliko svojih kolega izdao deklaraciju kojom je pozvao na ujedinjenje "sve zemlje u Monarhiji koje nastavaju Slovenci, Hrvati i Srbi". Ta "Junska deklaracija" snazno je odjeknula u Bosni i mnogi tamosnji srpski i hrvatski politicari pristali su uz nju. Srbi su pozdravili izricito ukljucivanje Srba u taj prijedlog (sto bijase napredak prema svim prethodnim verzijama "trijalizma"), i dakako da su to smatrali necim sto je najblize jugoslavenskoj drzavi koja bi se mogla ostvariti pod austrougarskom kapom. Umjereni bosanski Hrvati bili su skloni takvu planu. Konzervativni katolici predvodjeni nadbiskupom Stadlerom davali su prednost ogranicenoj verziji te iste zamisli, prema kojoj bi predvidjeni entitet ukljucio i Bosnu, ali bi imao znacaj Velike Hrvatske.

Medjutim, muslimani su bili jos vise podijeljeni medju sobom. Kad su dvojica vodecih muslimanskih politicara, Serif Arnautovic i Safvet-beg Basagic, posjetili cara u avgustu 1917, oni su umjesto toga zatrazili bosansku autonomiju u sklopu Ugarske.13 Ova zamisao, predocena kao izrazitija, samostalnija verzija statusa koji je Hrvatska vec uzivala, bijase zapravo ponovo ozivljeni stari san o autonomiji kojim bijahu zaokupljeni bosanski muslimani jos u doba Husein-kapetana, u tridesetim godinama 19. stoljeca. Njena je glavna privlacnost bila u tome sto na taj nacin Bosnu ne bi progutala drzava u kojoj glavnu rijec vode Hrvati. Mnogi su se muslimani toga ozbiljno pribojavali, iako je sam Safvet-beg Basagic bio u svojim opcim nazorima toliko blizak Hrvatima da je malo kasnije bez pol muke stao na pozicije "Velike Hrvatske".14 Medjutim, bilo je mnogo muslimana koji su cak i autonomiju u sklopu Ugarske smatrali nedostojnim kompromisom, pa bi radije usli u zasebnu jugoslavensku drzavu. Medju njima je bio i reis-ul-ulema Causevic, koji je monsinjoru Koroscu 1917. godine rekao da mu je dozlogrdilo zivjeti pod Turcima i Svabama.15

Austrougarske vlasti nisu se mogle odluciti ni za jedan od tih prijedloga i nisu nista preduzimale. Kad su ih, u proljece 1918. godine, napokon poceli uzimati ozbiljno, bilo je vec kasno. U februaru te iste godine izbila je pobuna na austrougarskoj ratnoj floti u Boki kotorskoj. Svakog je dana bivalo sve vise dezertera i sabotera i na pomolu je bio totalni poraz u ratu. Namjesnik u Bosni baron Sarkotic zapoceo je niz sastanaka i rasprava na kojima su pretresane sve politicke opcije da se ocuva habsburska vlast. Najprije je u martu preporucio caru da Bosnu pripoji Hrvatskoj, a onda je u maju predlozio ili da se Bosna pripoji Hrvatskoj ili da joj se dade autonomija kao corpus separatum pod ugarskom krunom. Napokon, kad se potkraj maja raspravljalo o tim pitanjima na Carevinskom vijecu, opet se vratio na prijedlog da se Bosna ujedini s Hrvatskom.16

U avgustu, kad je Austro-Ugarska iz dana u dan dozivljavala poraze u ratu, monsinjor Korosec okupio je ponovo oko sebe politicare, koji su potpuno odbacili ideju o vrhovnoj ulozi Austro-Ugarske i osnovali "Narodno vijece" radi "ujedinjenja jugoslavenskog naroda u nezavisnu drzavu". Kako je propast drzave bila na vidiku, car je u septembru poslao ugarskog ministra grofa Tiszu u Zagreb i Sarajevo, u posljednjem jalovom pokusaju da nagovori lokalne politicare da prihvate novi ustavni status pod ugarskom krunom.

Odgovori sto ih je Tisza dobio u Sarajevu daju zanimljivu sliku stavova vodecih bosanskih politicara. Srbi i Hrvati (predvodjeni srpskim politicarom Vojislavom Solom) urucili su mu zajednicki memorandum, u kojem su izjavili da su oni svi skupa jedan narod i da zele osnovati jugoslavensku drzavu u kojoj ce zivjeti svi Srbi, Hrvati i Slovenci. Gorko su se pozalili na ratne mjere kao sto su gusenje lokalnih vlasti, rekvizicije i politicki procesi. Zahtijevali su, izmedju ostaloga, amnestiju svih politickih zatvorenika i povratak ustavne vladavine, te slobodne izbore za novi Sabor. Od muslimanskih prvaka, Arnautovic je jos bio za autonomiju pod Ugarskom, a Basagic je prvenstveno bio za ujedinjenje s Hrvatskom, a tek onda za autonomiju u sklopu Ugarske. Medjutim, dominantni je stav izrazio covjek koji je tada bio sekretar Trgovacke komore, ali ce izmedju dva rata postati vodeci bosanski politicar: Mehmed Spaho. I on se gorko pozalio na postupanje s narodom u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, napose na rekviziciju ziveznih namirnica i regrutovanje staraca i golobradih mladica za vojsku. Rekao je da su ratne nevolje ublazile podjele izmedju muslimana i ostalih vjerskih zajednica. Upravo dobrim dijelom i zbog toga, mnogi su muslimani u Bosni i Hercegovini bili skloni stvaranju jugoslavenske drzave.17

Kraj je uskoro uslijedio. U oktobru je u Zagrebu odrzan sastanak "Narodnog vijeca". Bosanski izaslanici koji su na njemu sudjelovali vratili su se u Sarajevo i osnovali svoje Narodno vijece za Bosnu i Hercegovinu. Na dan 29. oktobra Hrvatski sabor sluzbeno je dokinuo vladavinu Habsburgovaca u Hrvatskoj i prenio vlast na Narodno vijece, te ujedno proglasio novu nezavisnu drzavu Slovenaca, Hrvata i Srba. Premda se to proglasenje odnosilo samo na bivse dijelove Austro-Ugarske, ono je ocito najavilo i neposredno stvaranje jugoslavenske drzave. Kako se ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom ocekivalo za koji dan, i kako je srpska vojska bila vec na bosanskim granicama, Srbi su se od svih naroda u Bosni i Hercegovini najvise osjecali kao pobjednici. Tako je baron Sarkotic 29. oktobra izvijestio Bec: "Cini se da je u Sarajevu pretjerano veselje Srba donekle rastrijeznilo Hrvate i muslimane".18*

Sutradan su mu dosli u posjet vodje Narodnog vijeca Bosne i Hercegovine. Iznijeli su mu vise zahtjeva, kao sto je, recimo, da se prestane rekvirirati stoka, ali nisu, zacudo, zatrazili od njega da im preda vlast. Tek mu je Ministarstvo rata iz Beca brzo javilo te iste veceri da se sve vojne snage u Bosni i Hercegovini stave na raspolaganje Narodnom vijecu.

Na dan 1. novembra Sarkotic je pozvao vojne komandante i prvake Narodnog vijeca sebi i saopstio im da podnosi ostavku. Jedan je od prisutnih politicara, hrvatski vodja u Bosni Josip Sunaric, zatrazio od njega da oslobodi sve politicke zatvorenike. Sarkotic mu je jednostavno odgovorio: "Sad ste vi na vlasti". Nakon dva dana osnovana je "Prva narodna vlada Bosne i Hercegovine".19

Prva posljedica propasti Austro-Ugarske bijahu izbijanje opste anarhije i seljackih pobuna. Najgore je bilo u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljackani mnogi veleposjedi i pokradena stoka. Kad se to pocelo dogadjati i u Bosni, najcesce su zrtve takvih pljacki bili muslimani, jer je veci dio veleposjeda bio u njihovim rukama. Ali, bilo je u tome i srpskoga trijumfalizma nad muslimanima kao takvima, pogotovo nakon dolaska srpskih i crnogorskih vojnika na pocetku novembra.

U martu 1919. reis-ul-ulema Dzemaludin Causevic izjavio je jednom francuskom novinaru da je pobijeno 1000 muslimana, da je 76 zena spaljeno i da je 270 sela poharano uz pomoc, pasivnu ili aktivnu, srpskih jedinica. Kad je novinar objavio tu njegovu izjavu u listu Le Temps, nova vlada u Beogradu izvrsila je pritisak na reis-ul-ulemu da je demantira.20 Medjutim, ta zvjerstva tesko da mogu posluziti kao nekakav dokaz za vjekovnu etnicko-religioznu mrznju izmedju bosanskih Srba i muslimana.

Do njih je doslo u ekstremnim i izvanrednim okolnostima, na samom kraju rata u kojem su ljudi trpjeli od silne oskudice i neimastine. (Tesko je izracunati koliko je u svemu osoba u Bosni i Hercegovini izgubilo zivote u ratnim akcijama i od tifusa: u razdoblju izmedju 1910. i 1921. godine demografski gubici iznose vise od 300.000 ljudi, gotovo jednu sestinu ukupnog naroda, ali su u taj broj ukljuceni i oni muslimani koji su se iselili u Tursku u drugom valu emigracije poslije 1918. godine.)21 Za sve vrijeme rata muslimani su se u Bosni i Hercegovini smatrali lojalnim podanicima vlade koja je vodila rat protiv Srbije. Muslimani su isto tako sluzili (zajedno s Hrvatima, pa i nekim Srbima) u Schutzkorpsu, lokalnim odbrambenim jedinicama koje su provodile vladinu protivsrpsku politiku u istocnoj Bosni, gdjekad i brutalnim metodama.22 Razumljivo je da je medju lokalnim Srbima bilo i ogorcenih pojedinaca. I, jamacno je postojala nekakva vjekovna mrznja na muslimane medju vojnicima koji su dosli iz Srbije, i koji su bili zadojeni mislju da muslimani kao takvi predstavljaju gotovo mitske simbole neprijateljstva prema Srbiji. Ali to nije vrijedilo za bosanske seljake Srbe koji su cetrdeset i vise godina zivjeli u miru sa svojim susjedima muslimanima.

Ipak, bilo je jasno da je bosanskim muslimanima potrebna snazna politicka organizacija koja ce stititi njihove interese. U tim prvim mjesecima nove drzave nastalo je nekoliko politickih grupacija: u decembru "Muslimanska organizacija" i stranka "Jugoslavenska muslimanska demokratija", a na pocetku 1919. "Muslimanski savez".23

Ali, glavna stranka, koja je uskoro stekla tako reci monopol na muslimansku potporu, bijase "Jugoslavenska muslimanska organizacija" osnovana u Sarajevu u februaru 1919. U njenu je vodstvu bio i Mehmed Spaho, koji se uskoro upleo u rasprave o temeljnim nacelima nove jugoslavenske drzave. Jedna struja u toj stranci, koju je predvodio predsjednik stranke Ibrahim Maglajlic, bijase sklona jedinstvenoj i centralizovanoj Jugoslaviji za kakvu se zalagao srpski politicki prvak Nikola Pasic. Mnogi su od tih muslimana bili intelektualei koji su izgradili svoje nazore u muslimanskom kulturnom drustvu "Gajret". Od 1909. godine "Gajret" je bio izrazito prosrpski raspolozeno drustvo (toliko izrazito da su ga vlasti zabranile za vrijeme rata), koje je drzalo da se muslimani trebaju identifikovati sa Srbima ako se zele osloboditi Austro-Ugarske.24 Medjutim, taj je stav sve vise gubio pristase zbog nasilja koje su srpski seljaci i srpski vojnici provodili nad muslimanima u prvim poratnim mjesecima. Da su bosanski muslimani znali za licno misljenje ministra u srpskoj vladi Stojana Protica, koji je 1917. godine predlagao da se problem bosanskih muslimana "rijesi" programom prisilnog pokrstavanja i pokolja, te bi se simpatije zacijelo bile jos brze istopile.25

Spahino misljenje, koje je na kraju prevagnulo u "Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji", bijase da Bosna treba nastojati da ocuva svoj identitet kao autonomna jedinica u takvoj jugoslavenskoj drzavi.

Opcenito uzevsi, takvim je misljenjem stao na stranu Hrvatske u dugogodisnjoj borbi izmedju srpskog centralizma i hrvatskog regionalizma koja ce dominirati politikom izmedju dva rata.

Svakako je na taj nacin Spaho bio blizi stajalistu bosanskih Hrvata, ciji je vodja, Josip Sunaric, zestoko kritikovao unitariste u Beogradu i zauzimao se za konfederalnu Jugoslaviju. Glavna bosanska srpska stranka, Radikalni demokrati, bila je sklona centralizovanoj jugoslavenskoj drzavi i ostala je vjerna svome porijeklu, pokretu Mlade Bosne, zahtijevajuci korjenite drustvene reforme. Postojala je jos jedna, znatno radikalnija pansrpska organizacija koja je izdavala list Srpska zora i zahtijevala da se Bosna potpuno uklopi u Srbiju.26

Kad su u novembru 1920. odrzani u cijeloj Jugoslaviji izbori za ustavotvornu skupstinu koja ce odluciti o buducoj strukturi jugoslavenske drzave, Spahina stranka osvojila je gotovo sve muslimanske glasove u Bosni i Hercegovini i na taj nacin stekla pravo na 24 zastupnicka mjesta u skupstini.27 Buduci da su glasovi tih poslanika, zajedno s glasovima sestorice muslimana izabranih u Makedoniji, mogli lako donijeti preevagu u skupstini, ostali jugoslavenski politicari nastojali su ih predobiti za sebe. Spahi je najvise bilo stalo do toga da ublazi udarac agrarnih reformi zadan muslimanskim zemljoposjednicima. Godine 1919. jugoslavenska je vlada ukinula kmetstvo i donijela zakon prema kojem kmetovske porodica stjecu pravo vlasnistva nad zemljom koju obradjuju. Spaho se svim silama borio da zemljoposjednici dobiju novcanu nadoknadu od drzave za svoju zemlju. Na kraju je drzava zaista isplatila na milijune dinara, ali je opcenito visina nadoknade bila ispod trzisne vrijednosti zemlje. Ta je reforma pogodila otprilike 4000 muslimanskih zemljoposjednickih porodica, od kojih su neke pale na prosjacki stap.28 Zbog te njihove djelatnosti Spahu i njegovu stranku proglasili su njihovi kriticari predstavnicima stare feudalne klase, iako su zapravo samo sestorica od 78 kandidata na izbornim listama stranke 1920. godine bili zemljoposjednici, a pedeset dvojica bili su odvjetnici, ucitelji i drugi skolovani ljudi.29 Kako bilo da bilo, zemljoposjednici su bili tek neznatan dio muslimanskog naroda, a velika vecina bijahu seljaci s nesto malo zemlje.

Druga stvar za koju se Spaho zauzimao u Ustavotvornoj skupstini bijase da se ocuva regionalno-administrativni identitet Bosne i Hercegovine. U tome je donekle uspio, iako je paradoksalno sto je zauzvrat morao podrzati posve centralisticki ustav koji su predlagali srpski politicari. (Taj je ustav poznat pod imenom "Vidovdanski ustav" zato stoje izglasan 1921. na Vidovdan, dakle na godisnjicu bitke na Kosovu, 28. juna.) Medjutim, alternative gotovo da nije ni bilo zato sto je vodja glavne hrvatske stranke glupo povukao sve svoje poslanike iz skupstine. I stoga, kad je cijeli jugoslavenski teritorij iznova podijeljen na 33 "oblasti", granice Hrvatske nestale su sa karte, ali su granice Bosne i Hercegovine ocuvane - zapravo je sest bosanskih oblasti tacno odgovaralo sest Kreise (ili okruga) u Austro-Ugarskoj, koji su se opet bazirali na sandzacima iz posljednjeg razdoblja osmanlijske vladavine.30

Zahvaljujuci Spahinim nastojanjima, Bosna i Hercegovina bijase jedini konstitutivni element Jugoslavije koji je na taj nacin ocuvao svoj identitet.

Zbog tih politickih manevara koji su se nastavili do kraja dvadesetih godina, dok je sve vise rasla napetost izmedju Zagreba i Beograda, mozda je nesto lakse shvatiti zasto su se neki istaknuti muslimani javno izjasnjavali kao "Hrvati muslimanske vjeroispovijesti" ili kao "Srbi muslimanske vjeroispovijesti".

Vidjeli smo vec kako su se neki od njih tako izjasnjavali jos prije rata, iz osjecaja kulturne identifikacije -pogotovo takvi pisci kao stoje Safvet-beg Basagic koji je urastao u hrvatsku knjizevnu kulturu. Ali glavna je osnova svih takvih izjasnjavanja bila politicka. Bas kao sto je u prvom desetljecu 20. stoljeca postojala sklonost da se stane na stranu Srba kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beca, tako je i sad postojala sklonost da se stane na stranu Hrvata kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beograda. U Jugoslavenskoj skupsini 1924. godine svi muslimanski poslanici iz Bosne izjasnjavali su se kao Hrvati, osim samog Spahe, koji je i dalje govorio da je Jugoslaven.31 Medjutim, od dva Spahina brata, jedan se izjasnjavao kao Hrvat a drugi kao Srbin. U uvodniku lista Jugoslavenske muslimanske organizacije iz 1920. godine otvoreno se savjetovalo muslimanima da se izjasnjavaju kao pripadnici onog naroda koji im nudi najbolje izglede za "ekonomski razvoj".32 Sama zamisao da se "nacionalni identitet" bira na temelju suparnickih ekonomskih politika bijase ocigledno povrsna, da ne kazemo apsurdna. Zapravo su muslimani imali manje razloga da se izjasnjavaju kao Hrvati ili Srbi u Bosni i Hercegovini, nego sto su, recimo, imali makedonski muslimani da se izjasnjavaju kao Makedonci ili muslimani u Srbiji kao Srbi. Kao sto smo vec vidjeli, jedina prava osnova za bosanske pravoslavce ili katolike da se smatraju Srbima ili Hrvatima bijase njihov vjerski identitet, a upravo je to, naravno, bilo ono po cemu su se bosanski muslimani razlikovali od njih. Povrsna i mahom takticka identifikacija muslimana sa Srbima ili Hrvatima u ovom razdoblju pokazuje da je jos postojalo teoretsko skanjivanje da se rijec "musliman" upotrebljava kao kulturno-historijska oznaka istog ranga, ali su u prakticnom smislu muslimani vec djelovali kao zajednica na ravnopravnoj osnovi s ostalima, zajednica koja je branila svoj identitet, i to uistinu djelotvornije nego ikoja druga grupacija u bosanskoj politici.

Dok je naziv "musliman" na taj nacin dobivao politicko znacenje, strogo religiozna osnova toga naziva postupno je slabila pod svjetovnim utjecajima 20. stoljeca. U Bosni se nikad nisu "fana-ticki" pridrzavali islamskih obreda i obicaja, iako su neki putnici namjernici opisivali pokatkad takve slucajeve. Bilo je doduse nekih zadrtih ortodoksnih muslimanskih svestenika, ali se stanovnistvo opcenito nije strogo pridrzavalo vjerskih propisa. Tako je, na primjer, Arthur Evans zapisao 1875. godine: "Sto da kazemo o zabrani Prorokovoj da se slikaju ziva bica? Zapravo se u Bosni te zabrane pridrzavaju isto toliko koliko i zabrane da se pije vino."33

Od 1878. godine polako je tekao proces sekularizacije. Sve veci broj muslimana sticao je zapadnjacku obrazovanje u drzavnim skolama, a neki su od njih odlazili studirati medicinu ili tehniku u Bec ili Budimpestu. Kako su se malo-pomalo gubile prednosti ekonomske moci zemljoposjednistva, gornji slojevi muslimanskog drustva prirodno su se poceli okretati strukama za koje je bila potrebna zapadnjacka naobrazba. Jedan je posmatrac 1920. godine bio iznenadjen velikim brojem muslimana koji studiraju na sveucilistima i visokim skolama.34 Dotle su obicne, neskolovane muslimanke poticali da se zaposle u sarajevskim tvornicama kao radnice - sto je bilo nezamislivo u strogim muslimanskim sredinama u to doba.

Sve ove tendencije svojski je podupirao reis-ul-ulema Causevic, koji je sam studirao u Istambulu, procitao djela velikih muslimanskih modernista i reformatora al Afganija i Abduha te upoznao Ataturkovu Tursku. Godine 1927. izazvao je sablazan medju konzervativnim bosanskim muslimanskim svestenstvom, najprije time sto je ustvrdio da bi se vakufska zemlja u gradskim sredistima na kojima se nalaze groblja mogla bolje iskoristiti tako da se na njoj sagrade skole, a zatim intervjuom objavljenim u novinama, u kojem se usprotivio obicaju da zene nose feredze. "Vise volim vidjeti muslimansku djevojku bez feredze koja posteno zaraduje za zivot, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredzom na licu a vecer provodi u kafani."35 Tvrdio je da nosenje feredze nije vjerska duznost nego tek obicaj, a preporucio je i da muskarci, umjesto fesa, nose obican sesir à la Ataturk. (Nosenje fesa bio je nametnuo sultan 1828. godine kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad i vjernici su se tomu tada zestoko odupirali kao simbolu nevjernika, ali nakon 99 godina niko vise nije bio toga svjestan.)36 Ove Causeviceve izjave izazvale su buru negodovanja - drzali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijece u Sarajevu objavilo je svoj sluzbeni stav u kojem je osudilo njegove poglede. Causevic je medju muslimanskim svestenstvom bio u manjini, a proces modernizacije po uzoru na Zapad morao je jos dugo teci prije nego sto je dopro do obicnih bosanskih muslimana na selu. Ali u vrijeme kad je vec jedna muslimanska primadona, Bahrija Nuri Hadzic, pjevala u beogradskoj operi, bilo je jasno da su na pomolu velike drustvene promjene koje nisu mogle zaustaviti nikakve osude muslimanskog svecenstva.37

Putniku namjerniku izmedju dva rata moglo se uciniti da izmedju muslimana i krscana u Bosni ima vise razlika nego prije, iz jednostavnog razloga sto su krscani mnogo ranije odbacili svoj "istocnjacki" nacin odijevanja. Tako je jos 1903. jedan posmatrac zapisao: "StBanac vrlo tesko moze razlikovati krscane od Turaka u Bosni, jer i jedni i drugi nose turbane, izvezene prsluke, siroke, otvorene kapute, vrecaste hlace skupljene ispod koljena i opanke s uzvijenim vrhovima".38 Sad kad su se katolici i muslimani izjasnili kao Hrvati i Srbi, odrekli su se - barem u gradovima - svoje stare bosnjacke odjece. Novinar John Gibbons pribiljezio je 1930. godine da se muslimani izdvajaju na sarajevskim ulicama svojom tradicionalnom nosnjom. "Meni je ipak bilo najcudnije od svega," nadodao je, "kako se oni svi skupa tako savrseno slazu jedni s drugima."39 Tri godine prije toga slicno je misljenje iznio i jedan americki autor: "Ovdje covjek moze vidjeti bosanskog seljaka pravoslavne vjere kako ubacuje milodar u salicu slijepog muslimana koji cuci i svira na gusle pred ulazom u dzamiju. Gledajuci one mirne male prodavaonice u kojima se poslovno druze krscani, muslimani i Zidovi, a svaki od njih poslije odlazi svojim putem u katedralu, dzamiju ili sinagogu, upitao sam se nije li tolerancija ipak jedna od najvecih ljudskih vrlina."40

Glavna je prijetnja toleranciji dolazila, kao i mnogo puta u bosanskoj historije, izvana.

U dvadesetim je godinama sve vise rasla nerazrijesena politicka napetost izmedju unitarista i njihovih protivnika. Mehmed Spaho bio je clan nekolikih nestabilnih vlada koje su nastale tih godina. Cesto je suradjivao sa slovenskim vodjom monsinjorom Koroscem kao neka treca sila koja je posredovala izmedju anticentralista Hrvata i centralista Srba. Njih su dvojica pripomogla da se 1924. godine srusi vlada bahatog Nikole Pasica. Obojica su u februaru 1928. godine ukljucena kao ministri u jos jednu vladu kojoj su na celu stajali Srbi. Tada je vec atmosfera u jugoslavenskoj politici bila krajnje zaostrena.

U martu 1928. suspendiran je iz Skupstine hrvatski vodja Stjepan Radic zato sto je ministru socijalne zastite dobacio: "Vi ste tuzibaba s tom svojom tikvom od glave! Vi ste ignorant! Vi ste lopov u ministarskoj fotelji!"41 Tri mjeseca kasnije, jedan crnogorski poslanik, ozlojedjen upadicama za svoga govora, izvadio je pistolj i ustrijelio nekoliko zastupnika, medju njima i Radica. Kralj Aleksandar pokusao je u prvi mah rijesiti krizu i osnovati novu vladu na celu s Koroscem.

Ali je onda, u januaru 1929, kralj preduzeo drasticniju akciju, suspendovao ustav i uspostavio kudikamo centralizovaniji politicki poredak od svega sto su srpski politicari do tada uopce pokusali provesti u djelo.

Prva simbolicna promjena bijase obznana da ce se drzava ubuduce zvati "Jugoslavija" - ime koje je zvucalo mnogo jedinstvenije nego "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca". Aleksandar je zelio izbrisati sa karte stare regionalne identitete, pa je izvrsio sasvim novu podjelu jugoslavenskog teritorija na devet banovina (upotreba ovoga starog hrvatskog naziva bijase gotovo jedina mrvica dobacena povrijedjenom hrvatskom ponosu), a svaka je od tih banovina presijecala stare granice konstitutivnih elemenata jugoslavenske drzave. Banovine su mahom prozvane po imenima rijeka.

Bosna je razdijeljena na cetiri banovine: Vrbasku, u koju je ukljucen i dio Hrvatske, Drinsku, u koju je ukljucen i velik dio Srbije, Zetsku, koja se sastojala uglavnom od Crne Gore, i Primorsku, koja je obuhvatila i dio dalmatinske obale. Prvi put za vise od cetiri stotine godina Bosna nije vise bila jedinstvena cjelina.

"Banovi" su bili namjesnici koje je imenovao kralj, a oni su opet imenovali svoje povjerenike umjesto izabranih lokalnih drzavnih sluzbenika. Srpski svestenik iz Bosne Simo Begovic, ugledan gradjanin koga je austrougarski sud u Banjoj Luci, u politickom procesu odrzanom 1916. godine, bio osudio na smrt, poveo je izaslanstvo seljaka iz Pala u banovu rezidenciju u Sarajevu da se potuzi na sve te promjene. On je zatrazio od bana 4000 dinara. "Sto ce ti 4000 dinara?" upitao ga je ban. "Htio bih kupiti kartu za Bec," odgovorio mu je Begovic, "da odem na grob Franje Josipa pa da mu kazem: 'E, moj Franc, da sam samo znao u kakvoj ce se kasi naci Bosna nakon tvoje smrti, ne bih bio ni prstom mrdnuo da te svrgnemo'."42

Ako se tako osjecao jedan srpski pravoslavni svestenik, mozemo samo zamisliti kako su se osjecali obicni Hrvati, koji su smatrali da ta nova unitaristicka Jugoslavija u stvari nije nista drugo do ostvarenje srbijanskih snova.

Niko nije bio zadovoljan tim promjenama, pa cak ni srpski politicari, koji su bili razocarani kako su im kraljevskim pucem potkresana krila.

Bosanski muslimani bili su duboko nesretni, jer su u svakoj od cetiri banovine u kojima su zivjeli bili u manjini, a muslimanskim drzavnim sluzbenicima dodijeljeni su najnizi polozaji u ministarstvima i nadlestvima nove kraljevske vlasti. Ipak, Hrvati su bili najnesretniji.

Najradikalniji hrvatski politicar Ante Pavelic emigrirao je i poceo, uz Mussolinijevu potporu, organizovati ustaski pokret koji ce se boriti za nezavisnost Hrvatske.43

Vodja glavne hrvatske stranke Vladko Macek (nasljednik ubijenog Stjepana Radica) izdao je u novembru 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatrazio povratak demokracije i okoncanje srpske hegemonije. Nakon toga su slicne izjave dali Korosec u Sloveniji i Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhapseni. Slovenski i muslimanski vodja uskoro su pusteni, ali je Macek osudjen na tri godine zatvora.44

Jedna od manje vaznih unitaristickih mjera donesenih u tom razdoblju kraljeve licne vladavine bijase i reorganizacija muslimanske vjerske zajednice u Jugoslaviji. Do tada su postojale dvije odvojene organizacije, jedna za Bosnu i Hercegovinu a druga za Makedoniju i Kosovo (kojoj je sjediste bilo u Skopju).

Kraljevskim dekretom 1930. godine svi jugoslavenski muslimani podvrgnuti su jednom reis-ul-ulemi i jednom islamskom vijecu, a sjediste je reis-ul-uleme premjesteno u Beograd. Causevic je bio protiv toga pa je podnio ostavku, a novi reis-ul-ulema za cijelu Jugoslaviju postao je Ibrahim bivsi prosrpski predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije.45

Medju ostalim izmjenama nastalim u to vrijeme uveden je zapadnjacki nastavni plan u medresama (muslimmanska sjemenista). Bio je to dio opce politike standardizovanja Skolskih nastavnih programa u cijeloj zemlji.46

Godine 1930. kralj je dobio sira zakonska ovlastenja da nadzire rad muslimanske vjerske zajednice. Medjutim, nakon smrti kralja Aleksandra doneseni su novi zakoni i odredjena je demokratskija procedura, prema kojoj su vijeca lokalnih vakufskih komisija predlagala tri kandidata za reisa-ul-ulemu, od kojih je kralj izabirao jednoga za tu funkciju.47

Nakon ubistva kralja Aleksandra 1934. godine doslo je do blagog popustanja sistema kraljevske autokracije.

Novi regent, knez Pavle (koji je zastupao jedanaestogodisnjeg prestolonasljednika Petra), pustio je Maceka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio mladom srpskom politicaru Milanu Stojadinovicu da sastavi kompromisnu vladu. Stojadinovic je od poznatih politicara ukljucio u vladu jedino Korosca i Spahu. Uz njihovu pomoc, kako se poslije prisjecao, vlada je bila "jaka u narodu, ali slaba u skupstini": Korosceva je stranka bila bojkotovala izbore, a Spahina 'Jugoslavenska muslimanska organizacija´ bila je na opozicionoj izbornoj listi koju je predvodio Macek (i koja je lose prosla prema izbornom sistemu sto je osiguravao nerazmjerno velik broj zastupnickih mjesta pobjednickoj "listi").4" Poslije je, te iste godine, Stojadinovic osnovao novu vladinu stranku, "Jugoslavensku radikalnu zajednicu", ujedinivsi svoju stranku (Srpske radikale) sa strankama Korosca i Spahe. Medjutim, u proljece se Glavni odbor Radikalne stranke usprotivio tom sporazumu i javno se suprotstavio vladi.

Tako se Stojadinovic nasao u neobicnom polozaju da vlada Jugoslavijom bez podrske glavnih hrvatskih i srpskih stranaka, samo uz potporu Slovenaca, bosanskih muslimana i svojih vlastitih preostalih pristasa. Stojadinoviceve su se vlade odrzale cetiri godine. On je za to vrijeme postigao stanovite uspjehe u demokratizaciji, dopustio da se pregovara s Macekom o eventualnom uvodjenju federalnog uredjenja u Jugoslaviji i vodio pomirljivu vanjsku politiku koja je tezila za povecavanjem robne razmjene i zeljela prijateljske odnose s Italijom i Njemackom.

Najveca rusilacka snaga u jugoslavenskoj politici tih godina bijase srpski nacionalizam: Srbi su, podjarivani Pravoslavnom crkvom, zestokim demonstracijama uspjeli sprijeciti sklapanje "konkordata" izmedju Jugoslavije i Vatikana 1937. godine.

Na dan 3. februara 1939. jedan od Stojadinovicevih srpskih ministara u vladi odrzao je u Skupstini govor u kojem je istakao superiornost Srba nad Hrvatima i Slovencima izjavivsi: "Politika ovog doma i ove vlade bit ce uvijek srpska".

Mehmed Spaho zatrazio je od Stojadinovica da demantira tu izjavu, ali je Stojadinovic sutio.

Te je veceri Korosec organizovao dogovor petorice ministara da u znak protesta podnesu ostavke, medu njima i Spaho, srpski ministar Dragisa Cvetkovic i Dzafer Kulenovic, koji je bio Spahin zamjenik u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji. Ta je akcija omogucila knezu Pavlu da smijeni Stojadinovica i imenuje na njegovo mjesto Dragisu Cvetkovica.49

Posto je Hitler osvojio Cehoslovacku, a njegov poklonik Ante Pavelic u Italiji sve otvorenije zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se vise ne moze odgadjati rjesavanje nacionalnog pitanja na federalni nacin koji bi zadovoljio Hrvate. U aprilu su zapoceli pregovori izmedju Cvetkovica i Maceka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dadne u stanovitoj mjeri politicka vlast. Prvo u cemu su se ta dvojica slozila bijase da se ujedine dvije glavne hrvatske banovine, Savska i Primorska (u koje su bili ukljuceni i neki dijelovi Bosne i Hercegovine), zajedno s dubrovackom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela Bosne i Hercegovine "izjasne plebiscitom zele li se pridruziti Hrvatskoj ili Srbiji". Konacni je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne drzave Srbije, Hrvatske i Slovenije.50 Ali knez Pavle nije htio prihvatiti takvu drzavnu tvorevinu, pa je odrzana nova runda pregovora. Ovaj put su jos neki dijelovi bosanskohercegovackog teritorija jednostavno na karti odsjeceni i pridodani Hrvatskoj - medju njima i Brcko, Gradacac, Derventa, Travnik i Fojnica. Umjesto tripartitne drzave, u novoj tvorevini samo ce Hrvatska postati posebna banovina sa svojim saborom, a ostatak Bosne i Hercegovine bit ce i dalje podijeljen na dvije postojece ali smanjene banovine, Vrbasku i Drinsku. Takav je plan napokon prihvacen "Sporazumom" u avgustu 1939.51

Mehmed Spaho umro je u junu 1939, dok su ovi pregovori bili u najkriticnijoj fazi. On je bio promucuran politicar koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u medjuratnom razdoblju politicki uticaj nerazmjerno veci od njihove brojcane snage, ali cak ni njegovo zestoko protivljenje nije moglo sprijeciti komadanje Bosne i Hercegovine. Njegov nasljednik Dzafer Kulenovic zatrazio je stvaranje posebne banovine Bosne i Hercegovine. Vlasti se nisu obazirale na njegove zahtjeve, izmedju ostalog i zato sto su na preostalim podrucjima Bosne i Hercegovine u vecini bili Srbi, koji se nisu zeljeli odvajati od ostalih banovina u kojima su Srbi dominirali.52 Kulenovic je ostao u vladi, ali je bivao sve izolovaniji i nezadovoljniji. Kad ga je na pocetku 1940. godine posjetio Korosec da ga pita zasto bojkotira sjednice vlade, Kulenovic ga je obasuo prituzbama. Rekao mu je da njegova stranka dobiva samo mrvice politickog pokroviteljstva, i da ne moze podnijeti neprestane rasprave o tome da se osnuju Slovenska i Srpska banovina koje ce biti istoga ranga kao i Hrvatska, a da se niko i ne sjeti da se slican status dadne Bosni i Hercegovini. Zahtijevao je da se osnuje nova banovina od preostalih bosanskohercegovackih teritorija i Novopazarskog sandzaka u kojemu su muslimani u vecini.53

Ni ovaj put nije bilo ni govora o tome da se udovolji njegovim zeljama. Kulenovic je bio ogorcen covjek koji je osjecao snazno neprijateljstvo prema Srbima, jer je sve jasnija bivala njihova zelja da progutaju Bosnu i Hercegovinu.

Dok su se 1940. godine i dalje vodile takve jalove debate, sile Osovine vrsile su sve jaci pritisak na Jugoslaviju. Svjetsko je javno mnijenje bilo sokirano padom Francuske i ozlojadjeno napadom Italije na Grcku. Ipak, posto se sad Treci Reich granicio s Jugoslavijom (nakon aneksije Austrije), a Velika Britanija ocito nije mogla nikome pruziti nikakvu djelotvornu zastitu na Balkanu, jugoslavenski su se politicari osjecali duzni usvojiti politiku popustanja.

Knez Pavle i njegova vlada odolijevali su vise mjeseci njemackom navaljivanju da pristupe Trojnom paktu, ali kad je na pocetku marta 1941. i Bugarska pristupila Trojnom paktu, zakljucili su da se ne mogu vise opirati. Jugoslavenski su drzavnici potpisali pakt u Becu 25. marta 1941.

Dan nakon njihova povratka u Beograd, oni i knez Pavle svrgnuti su s vlasti pucem koji je protekao bez krvi i uzivao veliku podrsku naroda, a organizovala ga je vojska i stare srbijanske politicke stranke. Uspostavljena je nova vlada nacionalnog jedinstva u koju su usli i hrvatski vodja Vladko Macek i nekoliko bivsih ministara. Ta je vlada pozvala gradjane na red i mir nastojeci voditi i dalje pomirljivu politiku prema Njemackoj.

Nakon deset dana, 6. aprila, Luftwaffe je izvrsila prvi u nizu teskih zracnih napada na Beograd. U Jugoslaviju su prodrle njemacke, talijanske, bugarske i madjarske jedinice. Nakon rata koji je potrajao jedanaest dana, jugoslavenska vojska predala se njemackoj Vrhovnoj komandi.54

1 Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 134.
2 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 328.
3 Ibid., 289-294, 388-390.
4 Ibid., str. 418-419.
5 Dobar sazetak novijih historijskih pogleda vidi kod Stone, Europe Transformed, str. 326-339.
6 Skaric i dr., Bosna pod austro-ugarskom upravom, str. 160-161.
7 Ibid,str. 157-158.
8 Hawkesworth, Ivo Andric, str. 15-17.
9 Skaric i dr., Bosna pod austro-ugarskom upravom, str. 157-158; Kapidzic, "Austrougarska politika", str. 17.
10 O muslimanskim dobrovoljcima vidi kod Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 125.
11 Kapidzic, "Austro-ugarska politika", str. 9, u fusnoti.
12 Najbolji prikaz svih tih sporova dao je Banac, National Question, str. 115-125.
13 Kapidzic, "Austro-ugarska politika", str. 24-26, 35.
14 Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu, str. 255.
15 Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 134.
16 Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu, str. 246-248. 218
17 Ibid., str. 255-257.
18 Ibid., str. 316-317.
19 Ibid., str. 317-320.
20 Novinar Charles Rivet ponovo je objavio taj intervju u svojoj knjizi Chez les slaves libérés; i vidi Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 150-151. Bilo je i nekih glasova potkraj 1918. godine da muslimani iz sjeverozapadne Bosne pljackaju srpska sela u susjednoj Hrvatskoj (Banac, National Question, str. 130).
21 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 225.
22 Banac, National Question, str. 367, u fusnoti.
23 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 329.
24 O "Gajretu" vidi ibid., str. 285; Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 126-127. O prosrpskoj struji u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji vidi kod Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 165.
25 Proticeve su rijeci zabiljezene u memoarima kipara Ivana Mestrovica: "Kad nasa vojska predje preko Drine, dace Turcima rok od 24 ili 48 sati da se vrate u krilo vjere svojih predja. Svaki onaj koji to odbije bice masakriran, onako kako smo nekad radili u Srbiji" (Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 126)
26 Rivet, Chez les slaves libérés, tir. 154-161, 177.
27 Purivatra, Nacionalni i politicki razvilak, str. 181; o pojedinostima kako se glasalo u samoj Bosni i Hercegovini, i o krajnjoj slabosti ostalih muslimanskih stranaka, vidi Banac, National Question, str. 370-371.
28 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 347-355
29 Banac, National Question, str. 370.
30 Koristan sazetak Vidovdanskog ustava i karta svih oblasti vidi kod Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 322-328.
31 Macek, Struggle for Freedom ("Memoari"), str. 94.
32 Banac, National Question, str. 374-375.
33 Evans, Through Bosnia, str. 191.
34 A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 279, 283; Yelavitch, "Les Musulmans de Bosnie", str. 128.
35 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 342.
36 Lewis, Emergence of Modern Turkey, str. 101. Fes je zamijenio turban.
37 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 342-345.
38 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 287. Arthur Evans bio je isto tako iznenadjen "posve muhamedanskom vanjstinom" krscana, zenama koje nose feredzu i muskarcima s percinom: Through Bosnia, str. 133.
39 Gibbons, London to Sarajevo, str. 180.
40 Hornby, Balkan Sketches, str. 153.
41 Dragnich, First Yugoslavia, str. 30, 48-49.
42 Dedijer i dr., History od Yugoslavia, str. 543-544, u fusnoti.
43 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 200-201.
44 Dragnich, First Yugoslavia, str. 94; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 183-184.
45 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 318-319.
46 Ibid., str. 323; Djordcvic, "Yugoslav Phenomenon", str. 319.
47 "Statuto della comunitá musulmana".
48 Stojadinovic, Ni rat ni pakt, str. 344-346.
49 Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 128-129.
50 Macek, Struggle for Freedom, str. 188.
51 Ibid., str. 190-192; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 198-200.
52 Dragnich, First Yugoslavia, str. 116, 127.
53 Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 198-199.
54 Sazetak tih zbivanja u kojem se istice kontinuitet drzavne politike poslije puca vidi kod B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 235-237.

[united bosnae]

Drugo , tvrdis da se odnosi nisu popravili , da je nepoverenje bilo na istom nivou pa cak i izrastalo u mrznju??? Kako onda objasnjavas cinjenicu da je ceo Split bio zavijen u crno kad je kralj Aleksandar bio ubijen , da su mu sirom zemlje dizani spomenici ,a u Varazdinu najveci od svih? Koliko ja znam , da su Hrvati mrzeli Srbe , Jugoslaviju i kraljevinu njegovo ubistvo bi bilo obelezeno na sasvim drugaciji nacin.

Svoje misljenje o Kraljevini Yu sam vec ranije iznio...samo bih se ovaj put osvrnuo na gore navedenu Jeleninu (pro)iz-valu uz komentar da i nakon 600 godina ljudi istocno od Drine i dalje zive i hrane se raznoraznim nebuloznim mitovima koji su izmedju ostalog i barem djelemicno bili uzrok desavanjima na Balkanu krajem proslog vijeka.

Sto se tice tuge za kraljem koja se prosula od Varazdina do Splita (koliko god to smijesno zvucalo) samo se sjeti tuge u Beogradu i koliko je ona bila iskrena kada je umro J.B.Tito te kako su samo 10 godina poslije isti ti ljudi htjeli deportovati Marsalove kosti iz svete zemlje Srbije.