Ratni dnevnik, 3.novembar 1994 - Čudan susret oficira HVO i boraca VRS nakon pada Kupresa
Vijest o napuštanju Kupresa na borce je djelovala kao udarac maljem. Komentari se uglavnom svode na optuživanje rukovodstava Srpske i Srbije za izdaju i tvrdnje da više ne vrijedi boriti se i ginuti.
Na Veliku Plazenicu stiže jedan od tenkova koji su noćas povučeni iz Kupresa. Tenkom komanduje Momčilo Milišić Skršo, sa njim u posadi su Lisica, Mitrović i Kemo.
Tenk dobija raspored u pozadini, kod lokve. Da po potrebi može da interveniše u svim pravcima plazeničkog platoa.
Za obezbjeđenja tenka određujem Miloša Milišića, Stanka Karana, Dragana Žderu, Trifuna Šikića, Željka Milišića Žecu i Dragu Crnogorca.
Ujutro su muslimani napali naš položaj na Semešnici, ali je napad kratko trajao. Prije i poslije napada muslimani su se dovikivali sa mojim vojnicima. Uglavnom provociraju, pitaju gdje nam je Kupres i šta čekamo, zašto ne krenemo u pravcu Šipova.
Zaključio sam da su kratkotrajno puškaranje i dovikivanje samo „ispipavanje pulsa“ i da će uskoro uslijediti ozbiljniji napad.
Zato na Semešnicu šaljem Dragu Čolića i Željka Milišića Beraća.
Iz pravca Kupresa dopiru artiljerijske detonacije. Napušteni grad granatiraju Hrvati!
Da li zbog toga što misle da smo još u Kupresu ili da bi spriječili muslimane da prije njih uđu u grad? Ili reda radi? Da bi sutra mogli reći da su ga osvojili, a ne dobili kao poklon. Zajednički poklon srpske politike i muslimanske vojske.
Nalazio sam se na komandnom mjestu na Križu, kada je iz šume koja počinje stotinjak metara lijevo, iz pravca Semešnice (1.724 m), koju su branili Kuprešani i dalje Javorka, koji su branili Šipovljani, počela da dopire jača puščana vatra.
Krenuo sam u tom pravcu. Samo što sam izašao iz Krištine drage, po Semešnici je otvorena jaka minobacačka vatra. Najača do tada.
Nekoliko granata je palo blizu mene, detonacije su bile neobično snažne, prilikom bacanja na zemlju osjećao sam jak vazdušni udar ali gelera kao da nije bilo. Očigledno, punjenje eksploziva je bilo slabo, a košuljice granata bile su od nekog slabog materijala.
Pokajao sam se što sam krenuo sam. Mogu poginuti, a niko ne zna kuda sam otišao. Razmišljao sam da zalegnem i čekam da granatiranje prođe, ali znao sam da poslije artiljerijske pripreme obično slijedi pješadijski napad. Htio sam da ga dočekam sa svojim vojnicima na prvoj liniji.
Kupres smo izgubili. Vojska se povukla na prilaze Blagaju. Danas uspostavljena linija odbrane od Plazenice do Kurljaja i dalje do Hrbljine je nekoliko puta kraća od linije Plazenica – Stožer – Siver – Raduša – Ravašnica - Pakline - Crni vrh - Batoglav - Donji Malovan - Drežnica koju smo do sada branili. Postojeće jedinice su više nego dovoljne da je brane. Znači, Blagaj će biti odbranjen. Ne smije da se dogodi da ta odbrana bude ugrožena našim kiksom na Plazenici.
Brinulo me je što su jedinicu koju sam prije deset dana preuzeo bili ljudi iz radne obaveze, koji su mali ili nimalo učestvovali u borbama. Bolje je imati desetak iskusnih boraca, nego pedeset neiskusnih.
Išao sam od jednog do drugog rova, nastojao da vojnicima podignem moral, ubjeđivao ih da nam muslimani ne mogu ništa, ali i grdio ih što još uvijek nemaju rovove i zaklone.
Rovovi plitki, grudobrani niski. Ne može u njih da stane pola čovjeka, a kamoli da uđe nekoliko ljudi. Da dejstvuje i bude zaštićeno od neprijateljske vatre.
Za razliku od muslimana koji su na dostignutim linijama odmah kopali duboke rovove, pravili čitave tranšeje, mi smo to nerado radili. Otaljavali posao.
Drugi razlog moje ljutnje bilo je to što uopšte nisu uradili zaklone za odmaranje i zaštitu od granata.
Zdravi i snažni ljudi. Po cijeli dan ništa ne rade. Svuda okolo šuma. Mogli su za dan iskopati rovove i pokriti ih balvanima, tako da im ni direktan pogodak granate ne bi naudio, a oni za deset dana nisu uradili ništa. Umjesto skloništa oni su pravili nešto što je više naličilo na čobanske bajte, koje smo mi pravili dok smo čuvali ovce.
Kada sam došao do mjesta na kojem se nalazio učitelj Janko Turkić i još dvojica-trojica boraca, čijih se imena ne sjećam, počeo sam da ih grdim.
Janko Turkić, sa kojim sam imao specifičan odnos, jer smo jedan drugog uvažavali i uvijek kada bi se sreli razmjenjivali mišljenja o raznim temama, je moju grdnju okretao na šalu. Ipak, obećali su, kad prođe napad, jer granate su i dalje padale, da će početi sa kopanjem pravog rova.
Janko me je dva puta zvao da se vratim, da me "još jednom" priupita za novosti sa ratišta. Ljude je više zanimalo šta se događa sa Kupresom, nego granate koje su oko njih padale.
Dva puta sam se vraćao.
Kada sam treći put krenuo, a on me opet pozvao, dovikivanjem smo se dogovorili da ćemo razgovor nastaviti kasnije. Nije bilo suđeno.
Poslije, kad bih se prisjećao tih trenutaka, pomišljao sam da je Janko možda imao osjećaj da će mu se nešto dogoditi, da je tim pozivima da se vratim, da još popričamo, otimao još to malo života što mu je ostalo.
Kada sam prešao još stotinak metara uslijedio je žestok pješadijski napad. Uskočio sam u rov kod Jovice Čolića.
Ispred duboko iskopanog rova bio je grudobran, pun kamenja, iza kojeg je počinjala skoro okomita strmina. Koristeći mrtvi ugao, muslimani su mogli da dođu pod sam rov. Bila je dovoljna jedna bomba ili tromblonska pa da nas neutrališu.
Zbog toga su se vojnici iz rova, sve Jovičine komšije i prijatelji, prebacili deset-dvadeset metara nazad i tu zalegli. Među njima pogledom sam "uhvatio" Mitra Čivčiju, braću Pivač... Jovica nije htio da se povlači.
Iznenadilo me sa kojom prisebnošću i srčanošću se posvetio odbrani svog rova.
Napad je trajao dvadesetak minuta. Muslimani su nam bili skroz prišli. Dovikivali smo se. Oni su psovali i arlaukali, pitali nas gdje nam je Kupres, ja sam se trudio da budem što smireniji. Vikao sam: "Komšije, ovdje prolaza nema. Nije ovo Kupres".
Kako su puške bile beskorisne, Jovica se prihvatio bombi, a ja kamenja. Srećom, u rovu se zateklo dovoljno bombi. Pedesetak komada.
On je bombe bacao polako, a ja kamenje nisam morao da štedim. Svaki kamen je u tim trenucima na tom mjestu bio vrijedan koliko i puška.
Međutim, težište napada je bilo pedesetak metara desno od nas, u pravcu iz kojeg sam došao. Tu se Plazenica u bugojansku kotlinu ne obara naglo, pa su muslimani pokušavali da tom padinom izađu na plato.
Razvila se žestoka borba. U jednom trenutku čuo sam Željka Milišića Beraća da galami i psuje. Kad sam pogledao u tom pravcu vidio sam njega i Dragu Čolića. Obojica su izašla iz zaklona. Željko je stajao na čistini, u raskoraku, držao je mitraljez u rukama, pucao i vikao. Čolić je radio isto to, ali iz automatske puške.
Trebalo je pola minuta galame i žestokih psovki da me poslušaju i zalegnu u zaklon.
Kada je napad odbijen, krenuo sam nazad prema Križu, da vidim kakvo je stanje na drugim dijelovima linije. Vojnici koji su ležali daleko iza Jovičinog rova su me zvali da ostanem, govorili su da očekuju drugi napad. Bio sam svjestan da su velike šanse da muslimani ponovo napadnu Semešnicu, ali odgovaran sam za cijelu liniju.
Šta vrijedi što smo odbili napad na Semešnicu, ako je pao neki drugi položaj.
Malo sam okuražio vojnike i otišao.
(Godinu dana kasnije, 11. septembra 1995. godine, u povlačenju VRS sa Kupreške visoravni, kod sela Natpolje, Šipovo, geleri hrvatske granate smrtno su pokosili Jovicu Čolića. Smrt ga je zadesila na dužnosti komandira čete u Kupreškom bataljonu 7. brigade.)
Nažalost, nikakva sredstva veze nisam imao. Ni jednu radio stanicu, motorolu, poljsku liniju...Ništa.
Kod prvog rova, na mjestu gdje je bio najžešći napad, zatekao sam Željka Milišića i Dragu Čolića. Prekaljeni u sličnim situacijama, zadovoljni što su odbili napad, raspoloženi za novu bitku.
U rovu desno od njih vidio sam Jovu Pavlovića iz Vukovska, Novu Zubića i još jednog momka iz Vukovska. Sljedeći rov je bio prazan...sljedeći takođe.
Nekoliko metara ispred mjesta gdje smo se rastali ugledao sam Janka Turkića. Ležao je na zemlji. Kleknuo sam kraj njega, pogledao mu u lice, opipao puls. Bio je mrtav.
Počeo sam da se osvrćem oko sebe.
Nigdje nikog.
Prekrstio sam se, rekao: "Janko, oprosti..." i nastavio niz napuštenu liniju prema Križu.
Možda sam prešao dvadesetak metara kada je u šumi ispred mene neko počeo da krši granje...Bili su to Predrag Trifunović, Željko Trifunović, Dušan Marić Momirov, Žeca, Stevo Kolonja i Boris Kureljušić.
Mjesecima je Boris tražio da ga primim u „jutelovce“, izviđačko-diverzantsku četu Sedme brigade. Dan ili dva ranije ispunio sam mu želju i primio ga. Da pogine. Tako je ispalo.
Stevo i Dušan su u rukama držali nosila.
-Šta će vam nosila?
-Pošli smo po Janka.
-Janku nema pomoći, imate vi važnije posla. Rasporedite se u rovove, muslimani će ponovo da napadnu.
Ja nastavljam prema komandi, oni odlaze u drugom pravcu.
Kriština draga prazna. Minobacač i granate ostali na napuštenom položaju. Komandni šator prazan. Nigdje žive duše.
Iz pravca Križa oko mene fijuču meci. Stanem u zaklon, ne previše glasno pitam ima li koga, niko ne odgovara.
Vojska pobjegla. Bez borbe. Kroz pojas šume koji od komandnog mjesta vodi prema Rastičevu. Trčim da stignem ljude, da ih vratim na položaj, prije nego što ga uzmu muslimani. Nigdje nikog.
Kilometar dalje, nadomak lokve, na livadi sjedi i leži nekoliko desetina, možda i svih stotinu milicionera.
Livada se šareni od uniformi.
Objašnjavam situaciju, molim da bar njih dvadesetak pođe sa mnom, da zaposjednemo napušteni položaj na Križu. Dok ne vratim vojsku koja je pobjegla.
Odgovaraju mi da su krenuli na drugi zadatak. Idu prema Maglaju. Objašnjavam da je Maglaj tu blizu, da neće ništa izgubiti, ali ne vrijedi. Među njima vidim i nekoliko Kuprešana.
Dok se ja sa njima objašnjavam od Semešnice ponovo počinje da dopire pucnjava. Muslimani su krenuli u novi napad, čije detalje saznajem kasnije od Drage Čolića.
Dušan i Boro ostali su sa sa Beraćem i Dragom Čolićem.
Rasporedili su se u rovove. Prvi rov do Čolića i Beraća zaposjeo je Boris, drugi Stevo, treći Jovo Popović....
Ubrzo nakon što sam ja otišao, Predrag i još dvojica vojnika stavili su Janka na nosila i ponijeli ga prema komandi. Ostavili su ga nadomak Krištine drage, jer su muslimani sa Križa na njih otvorili vatru.
Ovaj napad je trajao oko pola sata.
Jedna granata pogodila je u Borisov rov i teško ga ranila.
Kada je napad odbijen, Dušan i Berać su ranjenog Borisa, preko položaja koje su držali Šipovljani, snijeli do ceste i poslali u bolnicu u Banjaluku, gdje je dva dana kasnije preminuo.
Šipovljani preuzimaju rovove naše borbene grupe do kose na kojoj su bili Čolić i Berać.
Nakon toga, Jovica i njegovi vojnici su samovoljno napustili Semešnicu i niz Prla, preko Kupreške rijeke, otišli u Novo Selo, kući.
Semešnicu, koju su muslimani napali svom silinom u dva navrata, smo odbranili. Križ i Krištinu dragu na koje nije bilo pravog napada, smo izgubili.
Teško shvatljivo, ali tako je bilo.
Ostatke svoje raspršene vojske okupljam u Jakića drazi, na drugom rezervnom položaju.
Sve vrijeme, već dva sata, i na Demirovcu traje žestoka bitka. Grmi. Borba se vodi u talasima. Muslimani napadaju, vojnici Prve baljalučke protivoklopne brigade hrabro odbijaju napade. Dok slušam kako se bore još više žalim što su prije nekoliko dana na onako gilipterski način Demirovac, najvišu kotu na planini i cijelom ratištu, prepustili muslimanima. Imaju mrtvih i ranjenih.
Malo i pod utiskom bitke koju su Banjalučani vodili na Demirovcu, odlučili smo da pokušamo da povratimo izgubljeni položaj. Pada dogovor da u akciji angažujemo i tenk.
Skršo bez razmišljanja prihvata, momci iz njegove posade takođe. Kao da smo ih pozvali na izlet.
Dozvolu za upotrebu tenka od komande oklopnog bataljona nismo tražili jer smo znali da je ne bi dobili.
Od lokve do Križa ima više od kilometar. Ako se izuzme nekoliko uspona, sve brisani prostor.
Dovoljno je da jedan muslimanski vojnik zalegne na Križu sa dvije-tri zolje ili nekim drugim protivoklopnim oružjem i bira kako će uništiti tenk.
Po propisima, trebalo je da mi idemo ispred i bočno od tenka i tako ga štitimo. Mi ćemo potpuno suprotno: kretaćemo se iza tenka, on će nama služiti kao zaštita.
Odlučili smo da u protivnapad krene samo nas dvanaest, jer iza tenka ne može da se sakrije više ljudi.
Žurilo nam se. Da se muslimani ne bi utvrdili na našem položaju i donijeli protivoklopna sredstva.
Od ideje da krenemo u protivnapad do trenutka kad smo krenuli nije prošlo više od desetak minuta.
Pored izviđača, u grupi je bilo i nekoliko vojnih policajaca.
Ostali vojnici su nas gledali sa čuđenjem. Vjerovatno se većina među njima pomalo divila našoj hrabrosti, ali nije mali broj i onih koji su sigurno pomislili da smo budale.
Od lokve do Križa nismo stali. Tenk je išao što je brže mogao, samo povremeno zastajkujući da ispali granatu. S vremena na vrijeme posada je otvarala mitraljesku vatru. Mi smo trčali iza tenka, krijući se od metaka koji su fijukali oko nas.
Na posljednjem usponu prije Križa rasporedili smo se u strijelce, otvorili vatru i prateći tenk nastavili napredovanje.
Muslimani su se razbježali bez otpora. Iako su vidjeli da nas je malo, vjerovatno ih je uplašila pojava tenka i naša energičnost.
Zatekli smo minobacač. Muslimani su ga samo prevrnuli, granate nisi dirali. Janka smo našli tamo gdje je i ostavljen. Da bi obezbjedili tenk rasporedili smo se po Križu i prednjim rubovima Krištine drage, prema Semešnici i bugojanskoj kotlini.
Nas nekoliko krenulo je pucajući niz Križ. Stigli smo do našeg posljednjeg rova.
Za sat vremena i ostala vojska se vratila i zaposjela položaje na Križu i oko Krištine doline.
Kako je pala noć, spajanje sa Šipovljanima ostavili smo za jutro.
Nismo bili sigurni u čijim rukama je Semešnica, a postojala je mogućnost da se u mraku međusobno poubijamo.
Tog dana, dok smo mi bježali i vojevali po Plazenici, oko 10 časova prijepodne, nakon što su se uvjerili da je grad napušten, prvi muslimanski vojnici iz pravca Kupreških vrata, pripadnici 307.brigade ušli su u Kupres.
Mehmed Alagić je kasnije izjavio da je tog jutra izašao na Stožer i radio vezom obavjestio Hrvate da je Kupres napušten i da slobodno krenu u grad.
U dva sata popodne naši vojnici, koji su već bili zaposjeli položaje na Kurljaju, obavjestili su komandu da hrvatska kolona autobusa, tenkova i kamiona iz pravca Malovana, ulazi u Kupres.
Bez borbe.
Što je koliko juče bilo nezamislivo. Sve mi izgleda kao ružan san, košmar.
Sat vremena kasnije kolona hrvatskih tenkova prošla je kroz Olovo i Osmanlije i ušla u napuštena Zlosela.
Šest tenkova zaustavilo se na izlazu iz Bilog potoka, prema Suhovi i Blagaju.
Nekoliko stotina metara ispred položaja naše pješadije, iza kojih su se nalazili naši tenkovi.
Ubrzo su se iz pravca Bilog Potoka putem prema Blagaju pojavila i dva luksuzna džipa, marke "čiroki" i "pajero". Iza džipova je nastupala hrvatska pješadija, razvijena u streljački stroj. Džipovi su upali pravo među naše vojnike, pripadnike Ključkog bataljona, koji su nakon povlačenja iz Kupresa zaposjeli položaj u širem zahvatu puta Kupres - Blagaj.
U jednom džipu bili su vozač i pukovnik Hrvatske vojske, u drugom džipu vozač i oficir nižeg ranga.
Između iznenađenih pripadnika VRS i "gostiju", koji su očigledno i sami bili zatečeni prisustvom srpske vojske na tom mjestu, poveo se sljedeći razgovor.
Srpski vojnik: "Gdje ste se zaputili?"
Hrvatski pukovnik: "Krenuli smo do kapele. Otkud vi ovdje?"
Srpski vojnik: "Ovdje smo raspoređeni. Ovo nam je položaj".
Hrvatski pukovnik: "Pa, vi ste trebali biti s onu stranu groblja i kapele. Tako je dogovoreno".
Riječ je o kapeli i groblju na Mašetu, između Suhove i Rastičeva, dva i po kilometra od mjesta gdje je razgovor vođen.
Hrvati su se prvi snašli i "omekšali" atmosferu: iz džipova su iznijeli dva kartona sa limenkama Karlovačkog piva i cigarete. I ponudili svoje domaćine.
Srpski vojnici, umorni od svega, žedni i gladni, ogorčeni zbog pada Kupresa, ubjeđeni da ga nisu izgubili vojnički već politički, prihvatili su ponude.
Razgovor je nastavljen u manje usiljenoj atmosferi.
Na primjedbu srpskih vojnika da nije pošteno što su ušli u savez sa muslimanima i mučki, s leđa, napali kupreške Srbe, koji su prije godinu dana od muslimana spasili više od 4.500 Hrvata, uslijedilo je utješno uvjeravanje hrvatskog oficira da su morali da napadnu da Kupres ne bi zauzeli muslimani, a da je krajnji cilj njihove ofanzive - zauzimanje Bugojna.
Čak je objašnjavao da će Bugojno napasti zajedničkim snagama sa Srbima.
Kako se više nije imalo šta razgovarati, niti je bilo rezona da se poslije popijenog piva i popušene lule mira puca, hrvatski pukovnik se pješke udaljio u pravcu Zlosela, uz objašnjenje da ide da vrati svoje tenkove.
Tenkovi su doista i vraćeni prema Zloselima.
Uz neko objašnjenje koje je Srbima očigledno bilo uvjerljivo i niži oficir je nesmetano odšetao prema Zloselima.
Džipovi i vozači su zadržani do dolaska vojne policije, koja je vozače uhapsila, a džipove zaplijenila.
U vrijeme čitave zbrke i pojave hrvatskih tenkova, jedan od prisutnih komandira oklopnog bataljona srpske vojske zatražio je dozvolu da srpski tenkovi koji su se nalazili u blizini stupe u akciju i napadnu hrvatske tenkove.
Iz komande u Blagaju stiglo je upozorenje da se ne preduzima nikakva akcija.
Samo desetak minuta nakon što se vojna policija sa džipovima i vozačima udaljila sa mjesta susreta i ispijanja karlovačkog piva, Hrvati su plutonima iz višecjevnih bacača raketa počeli da tuku Blagaj, Mrđenovce, Rastičevo i novozaposjednute položaje VRS na Maglaju.
Kada sam čuo detalje susreta na brdima između Zlosela i Suhove, ponovo sam se sjetio prethodne noći, kada je general Borić izdao naredbu za povlačenje iz Kupresa i na vojnoj karti povukao liniju preko Mašeta.
Da li je naše povlačenje iz Kupresa ipak dogovoreno? Da li je dogovor postignut ranije ili u noći kada je vojska povučena? Da li je tim dogovorima određena i linija do koje ćemo se povući?
Ili je general Borić slučajno odredio da se njegove jedinice povuku do Mašeta?
Da li je pominjanje "dogovora", kapele i groblja, od strane hrvatskog pukovnika rezultat njegove domišljatosti u pokušaju da se izvuče iz klopke u koju je upao ili je dogovora ipak bilo?
Zašto hrvatska artiljerija koja je prethodnih dana plutonima iz VBR-ova preoravala položaje srpske vojske cijelo jutro i prijepodne nije ispalila ni jednu granatu na put kojim se povlačila srpska vojska? Put od Kupresa, posebno u Zloselima, bio je bukvalno zakrčen vozilima i ljudima, u slučaju da je bilo granatiranja srpskoj vojsci su mogli biti pričinjeni veliki gubici.
Da li je naredba koja je tenkistima stigla iz Blagaja da ne preduzimaju nikakvu akciju protiv hrvatskih tenkova posljedica tog dogovora ili je srpska komanda procjenila da je u konfuznoj situaciji u kojoj su se naše jedinice nalazile, sa vojskom koja je bila u šoku zbog gubitka Kupresa, bolje izbjeći tenkovsku bitku i dobiti dan-dva vremena da se linije koje su tek zaposjednute bolje utvrde?
http://pressrs.ba/vijesti/drustvo/ratni ... -vrs-nakon