Nastanak muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini: zanemareni aspekti*
U historiografiji je značenje nasljednih nadarbina u Bosni i Hercegovini (odžakluk) kao ključne pojave u postanku muslimanskog plemstva obično ili
prenaglašavano, do stupnja „očitovanja“ državnog i nacionalnog identiteta, ili umanjivano, sve do poricanja činjenice da je ono uopće postojalo. Pri tome je ostala zanemarena najvažnija činjenica, to jest širi kontekst oblikovanja klansko-plemenskih skupina utemeljenih na stvarnom ili fiktivnom srodstvu na zapadnobalkanskim prostorima s vlaškim ili nevlaškim skupinama kao protagonistima (u slučaju BiH radilo se o stanovitoj fuziji starijeg i pridošlog stanovništva u kontekstu rata i osmanskog osvajanja). Taj je proces započeo i prije kontakta s Osmanlijama, a potrajao je do duboko u 17. stoljeće.
U prvoj je fazi nova vlast proglašavala kneževsku nasljednu i neoporezivu baštinu timarima (proces završen do oko 1530.). Istovremeno se u mnogim biološki povezanim skupinama (ocak zadeleri) proširilo nasljeđivanje spahijskih nadarbina prema običajnom pravu, bez protivljenja države. Kasnije, u vremenima kriza znale bi se pojaviti carske naredbe u kojima bi se našao izraz „odžakluk timar“. Obje vrste nadarbina uskoro su se izjednačile, a pridružio im se i treći tip, odnosno plaća za tvrđavske posade u smislu kolektivnog timara ili gotovinskog iznosa sa stavke lokalnih regalija vezanog uz određenu skupinu posadnika. Time se rasprava približava komparativnoj perspektivi usporedbom s ustanovama hukumet, jurtluk i odžakluk na istočnim granicama Carstva. Te su ustanove jamčile širu autonomiju nego što se moglo očekivati u kontekstu bosanskog odžakluka, te je poznavanje
načela na kojima su počivale moglo dati dodatnog poticaja oblikovanju legendi o iznimnim zaslugama i pravima, pa i pretenzija na posebni status Bosanskog ejaleta.
Nakon što je Porta sredinom 18. stoljeća morala prenijeti dosta svojih nadležnosti na lokalnu elitu, posebice na kapetane, učvrstio se novi tip vladajuće kaste, ajani, kao neka vrsta plemićke konfederacije s težnjom da ovjekovječi svoj status. No nasljednost u okvirima novouspostavljene institucije ajanluka nikada se nije potpuno učvrstila, a tijekom epohe reformi u 19. stoljeću (Tanzimat) politička je moć ajana skršena. Usprkos tome, predodžba o plemstvu kao zalogu autonomije s korijenima u ranoj fazi osmanske vlasti održala se nudeći podlogu novijim ideologizacijskim tendencijama
Ovdje bih se ograničio na temu takozvanih povlastica muslimanskoga plemstva. Nije teško opovrgnuti romantične predodžbe o „postanku“ (charter myth antropologa), koje uključuju vjerovanje u političku autonomiju. Mnogo je zahtjevnije pokazati kako se mit temelji i na stanovitim događanjima i procesima koji nisu uvijek ideološki konstrukt. Historiografija se u dvadesetom stoljeću manje-više nadovezala na obrasce koji su bili već posve uobličeni u vrijeme Gradaščevićeve bune 1831. Tako se smatralo da je (politički) narod koji je iskazao nepokolebljivu vjernost sultanu, još 1463., za nagradu obdaren pravom da zadrži svoje posjede. Budući da vojnički stalež prima naknadu za službu u smislu njemu uvjetno odstupljenog prava na prihod od proizvoda podložnika, a to je pravo tijekom stoljeća dosta „očvrsnulo“, nije bio dug put do toga da se ono počne doživljavati kao produžetak statusa iz vremena prije pada Bosne. Tako će u središte ove rasprave doći pitanje „nasljednih“ (odžakluk) timara kao prevladavajućeg
tipa nadarbine.
Tema nasljednih nadarbina i dalje je s mnogo razloga kontroverzna. I dok autori s područja BiH s rijetkim iznimkama već više od stotinu godina smatraju da je nasljednost ne samo čvrsta činjenica nego da se na njoj temelji i poseban položaj pokrajine (pri tome stavovi variraju od ukazivanja na „specifičnosti“ do zamalo koncepta o „državi u državi“), šira zajednica povjesničara osmanista to ili ignorira ili u cijelosti odbacuje. Takva je situacija uvelike posljedica oskudnosti izvora, tek potom valjanosti njihova tumačenja. Posebice valja naglasiti da ne postoji dokument – uredba – kojim bi se poput „povelje o utemeljenju“ uspostavila takva ustanova, posve suprotna redovitom timarsko-spahijskom poretku.
Isto tako nijedna se rasprava iz vremena postojanja toga poretka ne bavi tim pitanjem. Pa ipak, postoji dovoljno neizravnih vijesti i marginalnih referenci koje donedavna nisu bile zapažene, a one osvjetljavaju problem iz sasvim drugog ugla ne dajući za pravo ni jednome od dva posve oprečna stajališta. Tako niz bilježaka iz ruznamče deftera iz 17. stoljeća prilično jasno potvrđuje postojanje odžakluk timara i definira njihovu narav. Pri tome nema govora o feudalnom pravu „zapadnoga“ tipa, a još manje o „autonomiji“ zemlje. Umjesto toga, naglašava se osobiti status pojedinih društvenih grupa, kako vlaških skupina, tako i drugih, njima bliskih slojeva angažiranih u pokrajinskome obrambenom sustavu. Tijekom prvog stoljeća osmanske vladavine sve je većem broju pripadnika toga svijeta odobravan neoporezivi status postojećih baština te su one proglašavane nadarbinama – timarima. U posljednjoj fazi redove tog dosta nisko rangiranog svijeta pograničnih milicija pojačavaju brojni sitni spahije i posadnici
tvrđava. Dakle, na taj način povijest „plemstva“ počinje odozdo, bez poveznice sa starim velikašima, koji su, osim rijetkih i pojedinačnih slučajeva, za nas ovdje nereprezentativnih, potpuno iščezli.
U Bosni se odžakluk timari izrijekom spominju od ranog 17. stoljeća pa do dokidanja posljednjih ostataka klasičnoga sustava s nastupom „pravih“ reformi u 19. stoljeću (Tanzimat). Naziv se kao takav prvi put pojavljuje u evidencijama smjena titulara nadarbina (ruznamče defteri) br. 505.
Navodi se i motiv za dodjelu takvog tipa timara: „da se ne razbija graničarske obitelji“, te carska naredba na temelju koje je ustanovljena ta praksa: hatihumajun, malo prije hidžretske godine 1017 (počela 17. travnja 1608.). Nabraja se i nasljedni red – od oca na sina, a ako nema sina, tada na braću, odnosno na druge za službu sposobne muške članove obitelji (akraba). Ponekad se u istom značenju pojavljuje i pojam serhat timarı (krajiški timar) ili ocak timarı (rodovski timar). Uočljivo je da je termin dospio u deftere iz kolokvijalne uporabe, jer nije pripadao petrificiranom birokratskom žargonu, s kojeg su razloga autori naviknuti na terminologiju središnje uprave Carstva odbacivali mogućnost takve pojave. S druge strane, bošnjački su autori smatrali da su odžakluk timari uvedeni „negdje u šesnaestom stoljeću“, ili barem nakon bitke kod Siska 1593., s mogućnošću da je spomenutu carsku naredbu izdao Ahmed I. (vladao 1603. – 1617.)
Moć krajiških begova: rane „dinastije“
Niz sandžakbegova te zapovjednika prostranih oblasti u statusu krajiškog vilajeta (kapetani, subaše, vojvode) u ranom je razdoblju često što formalno, što neformalno raspolagao širokim ovlastima. Ponekad se u skupini tih moćnih i utjecajnih pripadnika najvišeg sloja vojničke kaste (tur. ümera) u ranom razdoblju osmanske vlasti tražilo – ako već ne sponu koja bi jamčila kontinuitet bosanske državnosti – a onda barem začetak neprekinute priče o muslimanskome plemstvu kakvo se jasno može uočiti u 18. i 19. stoljeću. Primjer takvog shvaćanja, doduše u umjerenoj verziji, jest rad Behije Zlatar. Pri tome nabraja 180 osoba, od čega preostaje stotinjak onih koji nisu ostvarili karijere izvan Bosne i Hercegovine. Uže je obradila podatke o 46 obitelji za koje se može primijetiti da polovica nije mjesnog porijekla, a i od onih koje to jesu, dio nije ostavio potomstva koje bi se održalo (i to na visokim položajima) do kasne faze osmanske vlasti. Posve malo njih poteklo je od velikaša, više od sitnog plemstva, a najviše su bili zastupljeni oni koji su krenuli „ni iz čega“. I što je najvažnije, nema traga o formalnom priznanju nasljednih prava, a osobito ne o teritorijalnoj cjelovitosti posjeda, o čemu je uvjerljivo pisao Nedim Filipović. Malkoči, Memibegovići, Hercegovići, Sokolovići i drugi imali su veliku moć i utjecaj, ponekad su mogli činiti što su htjeli, ali više via facti s obzirom na činjenicu da je njihova uloga u sučeljavanju s neprijateljskim silama bila previše važna, a da im središnja vlast ne bi izlazila ususret. U svakom slučaju to je bio vrlo različit svijet od skupine ajana u 18. stoljeću.
Baština kao timar: Vlasi i vojnički stalež
Općenito govoreći, najvažniju ulogu u postupnom i zamršenom putu razvitka odžakluk timara odigrala je do sada neprimijećena, ili barem nedovoljno prepoznata, okolnost nazočnosti velikog broja pripadnika vlaškog poluvojnog reda, posebice u krajiškim područjima. Kada se u osmanskim uredbama (kanunima) i poreznim popisima do kraja 16. stoljeća spominju Vlasi unutar naslova uredbe ili cijelog dokumenta, dobiva se dojam da ih se pojmilo kao rodovske skupine s balkanskim modelom obitelji u pozadini. Nemajući osobita interesa za išta izvan uskofinancijskih okvira, popisivači su rabili ime kojim su se sami Vlasi služili. Ako bi se radilo o kakvoj drugoj rodovskoj skupini, uredbe bi glasile isto ili slično, ali ime ne. Tekst uredbe obično je jednoobrazan, nabraja vlaške obveze uglavnom kakve su bile već u predosmansko vrijeme (jedan zlatnik, pomoćna vojna služba te stanoviti „darovi“). Kada se ta prvobitna formula ozbiljnije promijeni, naziv „Vlasi“ (Eflakan) nestaje iz naslova, a gubi se i posebni kanun,
pa se tak javljaju kraći ulomci o vlaškim dužnostima unutar sveobuhvatnoga kanuna za raju. Stoga ćemo zaključiti da su osmanski popisi izvorno usredotočeni na „Vlahe“ koji uglavnom potječu iz balkanskih romanskih stočarskih sredina (bili oni jezično slavizirani ili bilingvalni), s tim da između njih i države postoji dogovor glede pomoćnih službi za vojsku i poreznih olakšica. S obzirom na to da je porezni sustav u najvećoj mjeri ovisio o vojnim potrebama, Vlasi se u ranim popisima javljaju gotovo kao vrsta vojnog odreda, a manje etnička, socijalna ili čak porezna kategorija. Ovdje-ondje može se pojaviti neizravna referenca na etnicitet, kao u uvodu u sumarni popis Hercegovačkog sandžaka iz 1530, što se još ponavlja u kanun-nami za isti sandžak još 1637./38.
Registracija po džematima kojima veličina nije fiksna (općenito „skupina“; ovdje „postrojba“) ukazuje na kolektivističko-ratnički značaj i indicira da se radi o agnatskim srodnicima pod vodstvom kneževa. Ta je populacija bila vrlo mobilna, no osim iznimno, u slučaju velikih migracija ili pak transhumantnog stočarenja, mobilnost je najčešće potjecala od neprestane fragmentacije većih skupina i potrage za novim životnim prostorom. Međutim, Vlasi su ipak smatrani dijelom, doduše specifičnim, staleža raje, iz jednostavna razloga što ih je bilo previše da bi služili svi istovremeno (to se događalo iznimno, i tada neturski izvori govore o stotinama i tisućama martolosa, dakle Vlaha jednokratno angažiranih u martološkoj službi).
Zato u popisima ubrzo počinje prevladavati naziv „vlaška raja“, odnosno „vlaški nevjernici“. Ipak, kneževi su zarana postigli vojnički, spahijski status, i to nasljedni. Time nije bio narušen temelj meritokratskog sustava na kojem je Carstvo počivalo. Vlast je baštinama kneževa priznala ne samo porezni imunitet nego ih je proglasila za nadarbine – timare. Bez obzira na to što je tipični timar značio pravo na prihod od oko 3.000, a vrijednost prihoda jedne kneževske bašine uglavnom nije premašivala 200 akči, formalno je to bilo izvedivo jer je za vrijednost timara postojala gornja, ali ne i donja granica.
Uključivanjem vlaške elite u spahijski stalež napredovala je i njezina islamizacija kao korak na putu jačanja i širenja posjeda te prerastanja u „prave“ spahije. Oko 1600. godine ta se skupina počinje stapati s posadnicima tvrđava (hisar erleri, mustahfizan), i to onima koji nisu bili plaćeni u gotovu već su uživali kolektivne timare (gedik). Na taj je način ustanova koja je teoretski strana klasičnome sustavu usvojena i prilagođena mu ne kao njegova negacija, štoviše prijetnja, nego kao razmjerno lako izvediva nadopuna. Nasljeđivanje je i dalje ovisilo o psihofizičkoj sposobnosti kandidata za službu, no tu nije bilo razlike od nasljeđivanja baština u redovima „obične“ zemljoradničke raje. Ipak je na taj način otvoren put razvitku i omasovljenju odžakluk timara. Ponovit ćemo da je ta pojava vrlo stara, ali prije 17. stoljeća ne dominira u strukturi vojničke kaste i
bjelodano nema veze s velikašima i srednjovjekovnim kraljevstvom.