#26 RADIO CD ( Zokin ) JE BIO NAJBOLJA MEDIJSKA STVAR
Posted: 17/03/2006 23:47
Pozdrav raja,
Zoku Misetica sam poznavao licno i momak je bio fantasticna skoro nestvarna figura za ove nase prostore. Njegova ideja da u Zenici napravi jedan takav radio gdje ces moci slusati muziku koja nije narodnjacka, izuzetno pametni itervjui ( kultura, politika, sport ), pa onda one njegove reklame i djinglovi koje je radio , sve je to bilo 20-30 godina ( a danas se to potvrdjuje ) ispred nasega vremena.
Svaka mu cast. Narocito zbog toga sto sam ja bio u Patriotskoj Ligi u ono vrijeme kada su ga mudjahedini ganjali pa znam iz prve ruke da su iovi nasi SDA z opsine i jos kojekavi politicki papci pokusali "podmetnut" frku da izgubi zivot.
Moj jaran Nesa i komandant Puric mu je spasio zivot i mi smo svi znali da je ta prica o "navodjenju " cisto namjestena prica da se on fizicki ukloni. Supljiranje i nista vise. Mudjahedini su mu oteli majku,maltertirali 80togodisnju nepokretnu baku i opljackali (ispraznili) mu kucu. (To znam 100% jer smo mi bili poslani tamo ,nakon sto su mudjahedini otisli, da mu cuvamo majku i baku. Nas je narod pokvaren, pa onda kada znamo da smo mi nesto skrivili pokusavamo naci 100 razloga da se opravdamo i svalimo krivicu na nekoga drugog. Mi njemu da je navodio rakete a on u bolnici hoce da daje krv za ranjene. Jebo te, pa nisam tamo vidio ni Ademira Jerkovica ni naseg Ambasadora Djidica.
Na nasu veliku zalost taj radio je bio taj covjek, tako da kada je on otisao (kada su ga otjerali) Radio CD je izgubio svaki smisao. Postao je ispodprosjecna radio stanica.
Nedavno sam slusao intervju sa Zokom koji je isao na Radio Slobodna Evropa . U tom intervju on govori i o necemu o cemu ja nisam imao pojma ,a to je da mu je Tudjmanova specijalna policija pravila probleme
kada je dosao u Zagreb nakon onoga sto mu se desilo u Zenici.
Ispod je dio tog razgovora sto je Radio Slobodna Evropa napravila sa nasim Zokom Miseticem:
"RSE: Otkud ti uopšte u Sjedinjenim Američkim Državama? Naša zajednička prijateljica mi je pričala o tom tvom i Dijaninom životnom putu i meni je to malo onako ličilo na ostvarenje američkog sna.
MIŠETIĆ: Upravo tako. Sve je započelo još prije rata. Ja sam imao svoju privatnu radio stanicu u Zenici, Radio CD. To smo tad otvorili uz pomoć ljudi iz zeničke općine. Cijela filozofija se svodila na to da ću ja da provedem u praksu nekakvo svoje iskustvo koje sam stekao u Zagrebu na studijama, dok sam zapravo manje studirao a više se motao sa ljudima iz medija, odnosno Radija 101 i Omladinske televizije (OTV) u Zagrebu koja je u to vrijeme bila tek u povojima. Stekao sam iskustvo i radeći kao dopisnik za sarajevski Omladinski program. Dakle, sve me je to navelo na ideju da je to možda pravi put za mene, dakle da se malo ozbiljnije počnem baviti novinarstvom, da uložim sve moguće snage u to i da krenem sa svojom radio stanicom. Tako nešto se doista i dogodilo u Zenici početkom devedesetih. Na žalost, vrlo kratko nakon toga, za nekih manje od godinu dana rat je pokucao na bosanskohercegovačka vrata. Prije toga je počelo u Sloveniji i Hrvatskoj i proširilo se na Bosnu i Hercegovinu. I dan danas kad me ljudi pitaju za koga sam, odgovaram im da znam za koga nisam – nisam za ljude koji su cijepali Bosnu. U tom smislu se određujem, ne politički, nego kao čovjek, prema jednoj stravičnoj činjenici da su od početka, u svim tim pregovorima i tako dalje, tu Bosnu cijepali. To više nije ona Bosna koju sam ja zamišljao, niti u kojoj sam živio. Uostalom, cijeli taj prostor bivše Jugoslavije nije više isti. Ja jesam romantičan i nostalgičan za svojim prijateljima, za svojim drugovima, za ljudima sa kojima sam dijelio dobro i zlo, međutim nemam nekih velikih sentimentalnih veza sa zemljopisnim prostorom, sa stvarima. Ne veže me emocija za tlo, već za ljude sa kojima sam dijelio dobro i zlo. Kada je rat došao u Bosnu, 1992. godine, izdržao sam do 1993. godine. U početku rata sam imao problema sa Karadžićem. Radi se o famoznoj izjavi koju je on dao na našoj radio stanici. Nakon mislim zadnjeg zasjedanja u Skupštini BiH smo ga uspjeli dobiti na telefon da ga pitamo zašto ustvari vodi Bosnu i Hercegovinu ka kompletnom raspadu i totalnom ratu. U jednom trenutku se bio toliko iznervirao da mi je rekao u program: „Gospodine Mišetiću, vaših petnaest minuta je isteklo“. Ja to i dan danas čuvam na traci. Ja sam mu tada mrtav hladan odgovorio: „Ne, gospodine Karadžiću, mojih petnaest minuta tek dolazi, a vaših petnaest minuta je isteklo“. To je za mene bio ključni moment kada sam odlučio šta će zapravo biti moj život – da li ću tamo ostati i dalje i razmišljati o ljudima poput Karadžića i njemu sličnim, ili ću napustiti te prostore i započeti život sa dvije torbe, praktično ispočetka. Tako se i desilo. Prvo smo otišli u Hrvatsku, nakon vrlo nesretne situacije koja nam se desila u Zenici. Ne znam da li je to interesantno za tebe i za tvoje slušatelje. Moj radio je 1993. godine bio zauzet od strane mudžahedina koji su došli u Bosnu i Hercegovinu. Njih uopće nije interesirala činjenica da sam ja za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, da sam protiv recimo HDZ-ove politike. Ti ljudi apsolutno o tome nisu razmišljali, očigledno su bili malo potpomognuti nekim instrukcijama, da to tako nazovemo, nekih ljudi koji me nisu voljeli otprije, jer sam govorio o njihovim kojekakvim kriminalnim radnjama kad je u pitanju gospodarstvena situacija u Zenici. Zbog tih ljudi sam napustio Zenicu pod vrlo nelagodnim okolnostima. Moja buduća supruga mi se pridružila mjesec dana nakon toga. U Zagrebu sam započeo sa radom za Glas Amerike. Prvo javljanje koje sam imao za Glas Amerike bilo je vezano za kritiziranje politike Mate Bobana u Bosni i Hercegovini. I samo sedam dana nakon što sam napustio Zenicu, gdje su me ganjali mudžahedini, na vrata moga strica u Zagrebu, gdje sam živio, kucala je specijalna policija Franje Tuđmana i odvela me na saslušavanje. Međutim, kad su shvatili da radim za Glas Amerike, onda su jednostavno odustali od dalje persekucije. Meni je to međutim bio dovoljan znak da treba da napustim te prostore. Jednostavno se nisam mogao pomiriti sa takvom vrstom razmišljanja, podjele i cijepanja, da o nekome razmišljam da li je dobar ili loš samo po tome kojoj religiji pripada. Tako da smo se moja supruga i ja odlučili da napravimo taj zaokret u našim životima i da odemo u Sjedinjene Američke Države. Kad sam rekao da smo došli sa dvije torbe, to je bukvalno bilo tako, i mislim da sam imao negdje oko tristo-četiristo dolara u džepu tad kad smo stigli u Ameriku. Razmišljao sam prvo o odlasku u Washingtonu, jer se tada u Glasu Amerike razmišljalo o otvaranju programa na bosanskom jeziku, međutim odlučio sam da se time više jednostavno ne bavim. Rekao sam si da ako zemljopisno napuštam taj prostor, više nemam, ne moralni kredibilitet, ali zbog toga što bih bio odvojen od tog prostora čitavim oceanom, ne bi mi bilo baš jasno da li bih čiste glave govorio o političkoj situaciji koja se tamo dešava. A i nisam doista u to vrijeme vidio sebe kako nekoga ko se na dnevnoj bazi bavim političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. "Vozdra ,
Nermin
Zoku Misetica sam poznavao licno i momak je bio fantasticna skoro nestvarna figura za ove nase prostore. Njegova ideja da u Zenici napravi jedan takav radio gdje ces moci slusati muziku koja nije narodnjacka, izuzetno pametni itervjui ( kultura, politika, sport ), pa onda one njegove reklame i djinglovi koje je radio , sve je to bilo 20-30 godina ( a danas se to potvrdjuje ) ispred nasega vremena.
Svaka mu cast. Narocito zbog toga sto sam ja bio u Patriotskoj Ligi u ono vrijeme kada su ga mudjahedini ganjali pa znam iz prve ruke da su iovi nasi SDA z opsine i jos kojekavi politicki papci pokusali "podmetnut" frku da izgubi zivot.
Moj jaran Nesa i komandant Puric mu je spasio zivot i mi smo svi znali da je ta prica o "navodjenju " cisto namjestena prica da se on fizicki ukloni. Supljiranje i nista vise. Mudjahedini su mu oteli majku,maltertirali 80togodisnju nepokretnu baku i opljackali (ispraznili) mu kucu. (To znam 100% jer smo mi bili poslani tamo ,nakon sto su mudjahedini otisli, da mu cuvamo majku i baku. Nas je narod pokvaren, pa onda kada znamo da smo mi nesto skrivili pokusavamo naci 100 razloga da se opravdamo i svalimo krivicu na nekoga drugog. Mi njemu da je navodio rakete a on u bolnici hoce da daje krv za ranjene. Jebo te, pa nisam tamo vidio ni Ademira Jerkovica ni naseg Ambasadora Djidica.
Na nasu veliku zalost taj radio je bio taj covjek, tako da kada je on otisao (kada su ga otjerali) Radio CD je izgubio svaki smisao. Postao je ispodprosjecna radio stanica.
Nedavno sam slusao intervju sa Zokom koji je isao na Radio Slobodna Evropa . U tom intervju on govori i o necemu o cemu ja nisam imao pojma ,a to je da mu je Tudjmanova specijalna policija pravila probleme
kada je dosao u Zagreb nakon onoga sto mu se desilo u Zenici.
Ispod je dio tog razgovora sto je Radio Slobodna Evropa napravila sa nasim Zokom Miseticem:
"RSE: Otkud ti uopšte u Sjedinjenim Američkim Državama? Naša zajednička prijateljica mi je pričala o tom tvom i Dijaninom životnom putu i meni je to malo onako ličilo na ostvarenje američkog sna.
MIŠETIĆ: Upravo tako. Sve je započelo još prije rata. Ja sam imao svoju privatnu radio stanicu u Zenici, Radio CD. To smo tad otvorili uz pomoć ljudi iz zeničke općine. Cijela filozofija se svodila na to da ću ja da provedem u praksu nekakvo svoje iskustvo koje sam stekao u Zagrebu na studijama, dok sam zapravo manje studirao a više se motao sa ljudima iz medija, odnosno Radija 101 i Omladinske televizije (OTV) u Zagrebu koja je u to vrijeme bila tek u povojima. Stekao sam iskustvo i radeći kao dopisnik za sarajevski Omladinski program. Dakle, sve me je to navelo na ideju da je to možda pravi put za mene, dakle da se malo ozbiljnije počnem baviti novinarstvom, da uložim sve moguće snage u to i da krenem sa svojom radio stanicom. Tako nešto se doista i dogodilo u Zenici početkom devedesetih. Na žalost, vrlo kratko nakon toga, za nekih manje od godinu dana rat je pokucao na bosanskohercegovačka vrata. Prije toga je počelo u Sloveniji i Hrvatskoj i proširilo se na Bosnu i Hercegovinu. I dan danas kad me ljudi pitaju za koga sam, odgovaram im da znam za koga nisam – nisam za ljude koji su cijepali Bosnu. U tom smislu se određujem, ne politički, nego kao čovjek, prema jednoj stravičnoj činjenici da su od početka, u svim tim pregovorima i tako dalje, tu Bosnu cijepali. To više nije ona Bosna koju sam ja zamišljao, niti u kojoj sam živio. Uostalom, cijeli taj prostor bivše Jugoslavije nije više isti. Ja jesam romantičan i nostalgičan za svojim prijateljima, za svojim drugovima, za ljudima sa kojima sam dijelio dobro i zlo, međutim nemam nekih velikih sentimentalnih veza sa zemljopisnim prostorom, sa stvarima. Ne veže me emocija za tlo, već za ljude sa kojima sam dijelio dobro i zlo. Kada je rat došao u Bosnu, 1992. godine, izdržao sam do 1993. godine. U početku rata sam imao problema sa Karadžićem. Radi se o famoznoj izjavi koju je on dao na našoj radio stanici. Nakon mislim zadnjeg zasjedanja u Skupštini BiH smo ga uspjeli dobiti na telefon da ga pitamo zašto ustvari vodi Bosnu i Hercegovinu ka kompletnom raspadu i totalnom ratu. U jednom trenutku se bio toliko iznervirao da mi je rekao u program: „Gospodine Mišetiću, vaših petnaest minuta je isteklo“. Ja to i dan danas čuvam na traci. Ja sam mu tada mrtav hladan odgovorio: „Ne, gospodine Karadžiću, mojih petnaest minuta tek dolazi, a vaših petnaest minuta je isteklo“. To je za mene bio ključni moment kada sam odlučio šta će zapravo biti moj život – da li ću tamo ostati i dalje i razmišljati o ljudima poput Karadžića i njemu sličnim, ili ću napustiti te prostore i započeti život sa dvije torbe, praktično ispočetka. Tako se i desilo. Prvo smo otišli u Hrvatsku, nakon vrlo nesretne situacije koja nam se desila u Zenici. Ne znam da li je to interesantno za tebe i za tvoje slušatelje. Moj radio je 1993. godine bio zauzet od strane mudžahedina koji su došli u Bosnu i Hercegovinu. Njih uopće nije interesirala činjenica da sam ja za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, da sam protiv recimo HDZ-ove politike. Ti ljudi apsolutno o tome nisu razmišljali, očigledno su bili malo potpomognuti nekim instrukcijama, da to tako nazovemo, nekih ljudi koji me nisu voljeli otprije, jer sam govorio o njihovim kojekakvim kriminalnim radnjama kad je u pitanju gospodarstvena situacija u Zenici. Zbog tih ljudi sam napustio Zenicu pod vrlo nelagodnim okolnostima. Moja buduća supruga mi se pridružila mjesec dana nakon toga. U Zagrebu sam započeo sa radom za Glas Amerike. Prvo javljanje koje sam imao za Glas Amerike bilo je vezano za kritiziranje politike Mate Bobana u Bosni i Hercegovini. I samo sedam dana nakon što sam napustio Zenicu, gdje su me ganjali mudžahedini, na vrata moga strica u Zagrebu, gdje sam živio, kucala je specijalna policija Franje Tuđmana i odvela me na saslušavanje. Međutim, kad su shvatili da radim za Glas Amerike, onda su jednostavno odustali od dalje persekucije. Meni je to međutim bio dovoljan znak da treba da napustim te prostore. Jednostavno se nisam mogao pomiriti sa takvom vrstom razmišljanja, podjele i cijepanja, da o nekome razmišljam da li je dobar ili loš samo po tome kojoj religiji pripada. Tako da smo se moja supruga i ja odlučili da napravimo taj zaokret u našim životima i da odemo u Sjedinjene Američke Države. Kad sam rekao da smo došli sa dvije torbe, to je bukvalno bilo tako, i mislim da sam imao negdje oko tristo-četiristo dolara u džepu tad kad smo stigli u Ameriku. Razmišljao sam prvo o odlasku u Washingtonu, jer se tada u Glasu Amerike razmišljalo o otvaranju programa na bosanskom jeziku, međutim odlučio sam da se time više jednostavno ne bavim. Rekao sam si da ako zemljopisno napuštam taj prostor, više nemam, ne moralni kredibilitet, ali zbog toga što bih bio odvojen od tog prostora čitavim oceanom, ne bi mi bilo baš jasno da li bih čiste glave govorio o političkoj situaciji koja se tamo dešava. A i nisam doista u to vrijeme vidio sebe kako nekoga ko se na dnevnoj bazi bavim političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. "Vozdra ,
Nermin