#201 Re: RIP Đorđe Balašević
Posted: 21/02/2021 19:36
Balasa ne treba slusati vec izucavati. Ovaj odlazak je u rangu odlaska Tita za sve normalne ljude.
Zato sto nije bilo normalnog pitanja, vec samo provokacije sa sminkom lazne radoznalosti.Matzan wrote: ↑21/02/2021 18:51Tito_i_Partija wrote: ↑21/02/2021 18:18Stvar je u tome sto ti uopste ne trazis odgovor. SDA botovi poput tebe nisu imali nista protiv da se jedna skola nazove po SS-ovcu i fasisti, a kad se nesto slicno trebat uradit' za jednog istinskog prijatelja Sarajeva i BiH, onda idu pitanja "zbog cega?", "zasto?" i "otkud to?"
Na normalno pitanje počeo si histetisati.
Sljedeći put prvo popiti terapiju pa onda sjesti da forumaš.
U ove stvari je u ovom momentu stvarno nezahvalno ulaziti, međutim mora se reći da je Balašević svojim djelima pa i riječima kasnijeultima_palabra wrote: ↑21/02/2021 14:36
Sta se nagovorise liku koji je napisao istinu... nisu bas svi Balasevicevi fanovi kosmopoliti.
Naravno, isto tako ne treba zaboraviti koncerte i albume iz 90-tih gdje se otvoreno suprostavio Miloševićevom režimu što je u tomTo je bila stvarno univerzalna pjesma, kao tema odnosa Srba i Albanaca. Ta pjesma je iz jedne drske 1986. Pokazalo se da nisu to samo Srbi i Albanci, nego ima jako puno bagrenja oko nas. Nekad Srbi ispadnu Albanci Albancima, Albanci Srbi Srbima. Ne znaš više tu tko je loš momak, tko je dobar. To se zakuhava periodično i žao mi je što se ne može jednom već da ustanovi i presječe. Ja sam rođen osam godina poslije Drugog svjetskog rata i mislio sam da ja kao klinac nemam veze s tim. Osam godina i par decenija u historiji nije ništa. Bio sam dovoljno blesav da napišem: Ostat će u knjigama i priča o nama, Balkan krajem jednog vijeka, svako pleme crta granicu, svi bi htjeli svoju stranicu. Na toj stranici povijesti mi ćemo biti samo nekih 50 godina i svi ćemo stati u jedan pasus
Balašević itekako treba dobiti ulicu u Sarajevu i zajedno s njim i pokojni Milan Mladenović. I to ne neke zabačene ulice, već ulice u centru grada.Matzan wrote: ↑21/02/2021 11:31phillie wrote: ↑21/02/2021 08:17
Prevarantu!
Ostao si mi duzan koncerata jos
Ostao si bi duzan jos koju ravnicarsku pricu
Ostao si mi duzan ... ma sve!
Mirno spavaj Bistrooki Djecace!
Vjecna ti slava.
@Matzan
Mozda zato sto se pokazao kao prijatelj Sarajevu, u vremenu i sa mjesta odakle je Sarajevo dobijalo samo horde dusmana. I nije bio prijatelj "u sebi", vec je govorio o tome. Bio je autor ili koautor pjesme "Sarajevo ce biti..."
"I kada šuti, Sarajevo pjeva
I kad žmiri svjetlucaju mu oči
Suzama kiša u oluk se slijeva
Sarajevo će biti, sve drugo će proći"
Dosao je iz novog Sada u Sarajevo odrzati koncert, kad nikome nije padalo na pamet i pomisliti takvo sto. Krenuo je ponovo graditi mostove sto su ih horde dusmana rusile 4 godine. Neki ce reci, naivno je krenuo sam na vjetrenjace i pokusavao ispraviti nepopravljivo, ali...eto. Morao je i to neko.
Mozda ovaj argument se cini malo za ulicu u Sarajevu, ali eto ne mora biti Strosmajerova, mozda ima neka Neimenovana Ulica, neki Sokak pa da tu Tabla sa Imenom Velikog Pjesnika nadje svoj dom. Mislim da je zasluzio.
Hvala za odgovor.![]()
Da nije bilo Balaševića, manje bi oko nas bilo dobrih prostodušnih ljudi
Balašević nikako nije mogao biti moj izbor. Za njegove pjesme rođen sam ili prekasno, ili prerano. Estetski: slabo sam podnosio tu prezašećerenu sentimentalnost. Politički: već mi s nenavršenih četrnaest nikako nije odgovaralo njegovo “računajte na nas”, jer sam već nabavio “Dolgcajt”, prvi album ljubljanskih Pankrta, na kojem se na Balaševića referirala pjesma “Računite z nami”. Rugali su mu se, prevodili njegove sentimente, te još više kolektivne sentimente socijalističke Jugoslavije, u matricu totalitarnog zaglupljivanja. Vi ste glupani, govorili su prilično otvoreno Pankrti svima koji su po stadionima, na omladinskim kongresima i na ljetnim plažama zaljubljeno pjevali: “U ime svih nas iz pedeset i neke, za zakletvu Titu sam spevao stih, ne spominjem prošlost, ni bitke daleke, jer rođen sam tek posle njih, al’ život pred nama još bitaka skriva i preti nam preti k’o duboki vir, ja znam da nas čeka još sto ofanziva, jer moramo čuvati mir, računajte na nas…” A ja sam, mali panker, vjerovao Pankrtima. I još nešto: za moju, tada četrnaestogodišnju sliku svijeta, u kojoj ništa, kao ni danas uostalom, nije bilo upečatljivije ni važnije od pjesništva i od književnosti, Đorđe Balašević zvučao je poput glasnika onoga dijela svijeta koji je, istina, uredno čitao školsku lektiru, ali mu čitanje nije ostavljalo dublje posljedice za ubuduće.
U veljači 1998. nisam još napunio trideset i dvije. Stigao sam na nekoliko tjedana u Sarajevo – tada bih još s punim uvjerenjem govorio: u svoj grad – baš u vrijeme kada je, u organizaciji UNHCR-a, bio najavljen Balaševićev koncert u velikoj dvorani Skenderije. Nakon što je prethodnog rujna onako dobro prošao koncert U2 na koševskom stadionu, i nakon što se načas pričinilo da muzika miri svijet, netko se među famoznim činovnicima međunarodne zajednice odlučio na nešto mnogo hrabrije, a možda i neizvjesnije: samo dvije godine po završetku rata i one strašne srpske opsade grada, dovest će iz Srbije u Sarajevo neku veliku pop zvijezdu, koja se u ratu i oko rata nije ogriješila. Nekoga kome će ljudi oprostiti i s kime će se miriti, pa će tako, makar i simbolički, opraštati i miriti se sa svim svojim srpskim i srbijanskim susjedima.
Upitali su Balaševića, i on je pristao. Pristavši, on nije mogao znati što će mu se dogoditi u Sarajevu, ali je znao da će se u Srbiju, tojest u tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, vraćati kao izdajnik. To nije pozicija na koju pristaju pop zvijezde i zabavljači. To bi učinio samo netko tko pristaje biti luzer u ime onog u što vjeruje. Zato sam 7. veljače otišao na koncert u Skenderiji. Prolazio sam kroz policijska osiguranja i, ne sluteći ništa, ušao sam u dvoranu u kojoj je već bilo, prema kasnijim izvještajima UNHCR-a, oko četrnaest tisuća ljudi. Svi oni su, osim malobrojnih izuzetaka, možda stotinjak pjevačevih fanova pristiglih iz Hrvatske, doživjeli rat u Bosni i Hercegovini. Barem deset tisuća ih je preživjelo opsadu Sarajeva.
Čuo se huk, žamor, drhtaj mase svijeta, kakav nikad više neću osjetiti. Svakome od njih ubijen je netko. Rođak, brat, otac, prijatelj, znanac ili barem susjed, i svi su oni iz rata iznijeli svoj strah, očaj, tugu, traumu. Iznijeli su nešto što se poslije cijeloga života nosi. Koliko je u dvorani moglo biti u ratu ranjenih? Koliko je gelera moralo te večeri ploviti pod kožom, u tijelima četrnaest tisuća ljudi koji su došli na taj koncert? Nekoliko desetina, ili nekoliko stotina, ili čak i nekoliko tisuća gelera? Što stvarnih, što metaforičnih.
Bilo je zanimljivo i vrlo poučno to doživjeti. Mislio sam o tome kako bih sad, da sam taj Balašević, izašao na tu pozornicu. Kako bih došetao na sredinu i progovorio, a kamoli zapjevao? Ne razumijete pitanje? On je bio taj prvi čovjek otamo, koji sad izlazi pred ljude, nakon svega onog što je ovim ljudima otamo činjeno. Od njega bi trebalo nešto da započne ili bi se na njemu trebalo nešto završiti. Da smo u antičkoj tragediji, ili da smo u kristološkoj legendi, nad Balaševićem bi se te večeri provela drevna pravda. On je tu da iskupi sve grijehe svijeta. Doista je bilo tako. I to je bilo nevjerojatno, djelovalo je nemoguće. Zar jedan šlager pjevač, balader i trubadur s crnobijelih ekrana socijalističke Jugoslavije da na sebe preuzima takav teret?
Sljedeća tri-četiri sata, do duboko iza ponoći, sa svojim je orkestrom svirao i pjevao toj masi od četrnaest tisuća ljudi one svoje pjesme, pa im je onda govorio između pjesama. Govorio je dugo, ali s mjerom u smislu i sadržaju. Nije se šalio, nije pretjerivao sa sentimentima, nije govorio na način na koji inače govori. Publika je bila izvan sebe. Ljudi su dočekali nekog kome su mogli da oproste nešto za što on nije kriv. I pred kime su se moglo pokazati kao dobri, ispravni i neosvetoljubivi. Mogli su se pokazati kao normalni i dobri ljudi. To je bio prvi refleks izlaska iz rata. Osveta na riječima, pizma i zaljubljenost u vlastitu žrtvu stizat će godinama kasnije…
Sutra sam ponovo došao. Da vidim hoće li Balašević sve isto ponoviti. Je li i ovo još jedna u međuvremenu dobro uvježbana matrica. I ne, nije ponovio. Opet je krenuo ispočetka, i sve je drukčije išlo. Bio sam fasciniran. Bio sam duboko potresen. Kupio sam majicu, odštampanu specijalno za ova dva sarajevska koncerta. Imam je i danas.
Nisam nakon ovog iznenada postao Balaševićev fan. Nije mi se promijenilo mišljenje ni o ukusu njegove publike, ni o svim tim našim zaljubljenicama i zaljubljenicima u Préverta, Jesenjina i fototapetu zalaska sunca negdje u Dalmaciji. Nemam ništa protiv, ali nisam taj! Ali o njemu sam mišljenje promijenio. Ipak je Đorđe Balašević velika faca. Nakon što je samo jednom u životu, neoprezno i neodgovorno, zaigrao na sentimente jačeg i moćnijeg, onog koji po definiciji uvijek pobjeđuje, pa je pjevao “Računajte na nas” i “Triput sam video Tita”, sva njegova kasnije opredjeljivanja odvila su se po nekom drugom principu. Jedini on, među svim pop zvijezdama, djelovao je i nastupao protiv svoje popularnosti. Zamjerao se većini u korist manjine, vlasti u korist opozicije, Srbima u korist Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca… I u tome nije bilo baš nikakvog komercijalnog plana. Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, svo to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti. Valja to ponavljati.
Umio je u svojim pjesmama pričati priče. Bio je vješt stihoklepac, i umio je većinu darnuti u srce. Znate li priču o Vasi Ladačkom? Pitanje na koje narodne mase ginu u suzama. Pa “Lepa protina kći”, i sva ta pretpubertetska erotika i erotika iz staračkih domova i jučerašnjih novina. I preko toga stotinu-dvije istih takvih, pa još ganutljivijih pjesama. A onda, u devedesetima, desetak učiteljskih, pedagoški odmjerenih protestnih, protuotadžbinskih i antimiloševićevskih songova, koji, možda, i nisu preodgojili Srbiju, ali su nekim ljudima iz prvog komšiluka stalno potvrđivali da u toj Srbiji nisu svi isti, da nisu svi izgubili razum. Spašavao je Balašević prostodušne srpske duše, i na tome mu ovoga žalosnog petka, 19. februara 2021, od mene veliko hvala, ali je spasio možda i još više istih takvih, prostodušnih hrvatskih i bošnjačkih duša, na čemu mu još veća hvala. Tim poslom bave se anđeli. Čime dodatno sebi objašnjavam vlastiti slab interes za njegovo stvaralaštvo.
Važan je i kao kulturna pojava. Njegovi songovi ostavljaju dubok trag na jezik i na jezike u kojima su spjevani. Pogledajte samo koliko je samo hashtagova, i koliko fraza u jeziku ostalo iza Balaševića. Od panonskog mornara i računajte na nas, sve do one, dostojne Karla Jaspersa i Hannah Arendt, krivi smo mi. Ključne riječi, ključne fraze našega jezika nisu Krležine ni Andrićeve, nego su Balaševićeve. Naravno da to govori o nama, našem jeziku, i o onome od čega se on gradi i što se u njemu raspada i nestaje. Kakav svijet, takav mu i jezik. Ali meni se čini da bi ovaj svijet bez Đorđa Balaševića bio mnogo gori, strašniji i beznadniji, i da bi među nama bilo mnogo manje tih dobrih i prostodušnih ljudi. Onih kojima je Balašević sačuvao dušu. Onih koji bi ostali bez duše da njega nije bilo.
Tog 7. veljače 1998. premijerno je pred onih četrnaest hiljada ljudi zapjevao ovo: “Štagod noćas da zapevam vuče na sevdalinku/ usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku/ Grom udari/ planu seno/ rasturi se stado njeno/ zaplete se dim na uvojku/ Reče da se zove Bosna/ čudno ime za devojku.”
Da me je netko tad vidio, pomislio bi da sam poludio, da sam se, evo, rasplakao na Balaševića.
miljenko jergović 21. 02. 2021.
Slazem se uglavnom, vrlo odmjeren postdale cooper wrote: ↑21/02/2021 21:20
U ove stvari je u ovom momentu stvarno nezahvalno ulaziti, međutim mora se reći da je Balašević svojim djelima pa i riječima kasnije
prevazišao ovu fazu kada se činilo da je ugazio u, za njega, neobrano grožđe. U jednom od zadnjih intervjua je za pjesmu Ne Lomite
Mi Bagrenje rekao:
Naravno, isto tako ne treba zaboraviti koncerte i albume iz 90-tih gdje se otvoreno suprostavio Miloševićevom režimu što je u tomTo je bila stvarno univerzalna pjesma, kao tema odnosa Srba i Albanaca. Ta pjesma je iz jedne drske 1986. Pokazalo se da nisu to samo Srbi i Albanci, nego ima jako puno bagrenja oko nas. Nekad Srbi ispadnu Albanci Albancima, Albanci Srbi Srbima. Ne znaš više tu tko je loš momak, tko je dobar. To se zakuhava periodično i žao mi je što se ne može jednom već da ustanovi i presječe. Ja sam rođen osam godina poslije Drugog svjetskog rata i mislio sam da ja kao klinac nemam veze s tim. Osam godina i par decenija u historiji nije ništa. Bio sam dovoljno blesav da napišem: Ostat će u knjigama i priča o nama, Balkan krajem jednog vijeka, svako pleme crta granicu, svi bi htjeli svoju stranicu. Na toj stranici povijesti mi ćemo biti samo nekih 50 godina i svi ćemo stati u jedan pasus
momentu bila izuzetna hrabrost, sa obzirom da te mrak mogao pojesti (a neke i jeste) Mislim da je Balaš bio itekako svjestan
da je u nekim stvarima pogriješio, i nastojao je ispraviti svoje greške i zablude.
I treća stvar koji mnogi vjerovatno zaboravljaju, a ovi malo stariji ili nečiji roditelji će se sigurno sjetiti, da je prije ovih krvavih ratova
na Balkanu i prije nego što su se shvatile prave namjere Slobodana Miloševića postojao određeni anti albanski sentiment i u drugim
dijelovima i republikama bivše Jugoslavije. Tako da Balašević sigurno nije jedan od rijetkih koji se ogriješio o Albance u to vrijeme.
Ta propaganda je bila jaka i počela je već početkom 80-tih sa prvim protestima Albanaca na Kosovu.
„Deco, okanite se tih tema. Večeras je tu s nama Dino Rađa, velikan svetskog sporta. Takve stvari treba da vas vesele, a ne Jugoslavija. Jugoslavija nije valjala, da je valjala ne bi se onako krvavo raspala. Mene zovu jugonostalgičarem, ali ja sam jugoplastičar. Meni nedostaje Jugoplastika, meni samo nedostaju ta vremena, a ne ta država“, rekao je Balašević, na iznenađenje mnogih.
Ne treba zagađivati temu ovim četnikom i ljudskom gnjidom.Q_Line wrote: ↑22/02/2021 22:20 Više me čak niti ne iznenađuje nešto što Vasić izjavi, nažalost, ali uvijek me više čudi potpuni izostanak bilo kakve reakcije onih koji bi se trebali baviti ovakvim primitivcima i kažnjavati ih za ovakve krajnje morbidne, degutantne i primitivne izjave.
Fuj!![]()
![]()
![]()
Vasić o Balaševiću: "Ko neće da dođe u Banjaluku, i treba da umre"
Slažem se dijelom, jer nevjerovatno je koliko nema reakcija nadležnih na ovakav njegov govor!Better Man wrote: ↑23/02/2021 10:33Ne treba zagađivati temu ovim četnikom i ljudskom gnjidom.Q_Line wrote: ↑22/02/2021 22:20 Više me čak niti ne iznenađuje nešto što Vasić izjavi, nažalost, ali uvijek me više čudi potpuni izostanak bilo kakve reakcije onih koji bi se trebali baviti ovakvim primitivcima i kažnjavati ih za ovakve krajnje morbidne, degutantne i primitivne izjave.
Fuj!![]()
![]()
![]()
Vasić o Balaševiću: "Ko neće da dođe u Banjaluku, i treba da umre"
Tvrdiće, sa zlobnim sjajem
Da sam drhtao pred zmajem
Gledali su oni… iz prikrajka…
Al ti slutiš otkud bore
Trunje se u oku diglo
Olujno je tamo gore
Gde nas nije puno stiglo
....
Pričaće ti kojekakvi,
Zloba se ko rubin cakli
Kako odjek mog osmeha ječi.
Kleće se u pretpostavke
Kljuckajući, kao čavke
Moje loše prepričane reči