Spiritbreaker wrote: ↑07/09/2021 13:54
Moje je misljenje, da sama pripadnost NSDAPu ili Waffen SS apsolutno ne smije istovremeno znaciti i krivicnu odgovornost. Mislim da je analogno kao sto su Amrikanci uradili poslije Nirnberga, dakle mislim na one naknadne procese pred americkim sudijama i tuziocima, sudjenje sudijama, proizvodjacima hemikalija, 12 sudjenja ukupno, trebalo uradit i u Jugoslaviji. Pravde bi slabo bilo, ali bi se makar znalo za je proces namjesten ali uz postivanje bilo kakve pravne procesure. Prije svega, da sad pitate bilo koga iz tadasnjeg sudstva, ne moze vam odgovoriti, koga su osudili, zbog kojih krivicnih djela,i vjerovatno ko su optuzeni odnosno osudjeni. 1945. godina je bila godina prijekog suda, smrt bez sudjenja, jer si saradnik okupatora. ta revolucionarna pravda je prije svega pogodila gradsku buržuaziju, bilo Hrvate ili Bošnjake, civile, jer je cilj bilo unisiti građansku klasu kao takvu i napraviti novo drustvo proletera.Mislim da kada su ljudi shvatili da su postali oruzje protiv boljsevizma, pa cak i uz saradnju sa cetnicima, da su ljudi izgubili vjeru u 13. SS, a samim time amnestija kao takva je bila samo okidac da se predaju. Mislim da se otpocetka vodila borba protiv cetnika kao sto je to bilo u glava ljudi, nikakve amnestije im ne bi bile privlacne.
Mislim da je najbolji primjer baltičkih SS jedinica, koje su se borile do zadnjeg covjeka i doslovno nestale na bojnom polju, jer su znali sta im sovjetska cizma donosi.
Vrlo interesantnu tezu postavljaš. Koliko ja znam, pripadnici nacističke partije NSDAP, kao i SS su sudjeni i osudjeni. Naravno da su se neki izvukli od kazne, ali zločini SS i nacista nikad ne zastarijevaju.Ovim ćemo se malo udaljiti od Hanžar divizije, ali presudjena vrhuška što NSDAP, Gestapo i SS je i dovela do katarze medju njemačkim narodom, jer je presudjeno pojedincima , uz pregršt dokaza, a ne cijelom njemačkom narodu. Nisu tu amnestirani ni članovi generalštaba Wehrmachta, pa su i neki njihovi generali osudjeni na smrt. Novija njemačka historiografija se bavi i dokazivanjem zločina vojnika Wehrmachta, posebno onih na istočnom frontu, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Uredbu da se za jednog poginulog njemačkog vojnika strelja 100 civila je donio Wehrmacht i to se itekako sprovodilo na terenu. A ovaj dio posta i taj vokabular mi je odnekle poznat, buržoazija, proleterijat, gradjanska klasa itd. Moje mišljenje je da je bila veoma pametna odluka onih koji su dezertirali iz Handžar divizije i to iz više razloga. Prvo, angažovani su prekasno za bilo šta, jer je Hitler već odavno izgubio rat, drugo, imali su mogućnost da sačuvaju glavu jer je Tito obećao amnestiju i treće, pošto su dobili naredbu da budu angažovani na drugim frontovima izvan BiH i to u borbi protiv Crvene Armije, prekršena je odredba koju su Nijemci dali El Huseiniju,prilikom osnivanja, da se Handžar divizija vojno angažuje isključivo na teritoriji BiH. Oni najuporniji, većinom Nijemci i Folksdojčeri, uz nešto Bošnjaka su se, kako je poznato, borili do zadnjeg dana rata.
Moje je mišljenje da su pripadnici Handžar divizije trebali biti sudjeni, zajedno sa svim kolaboraterima okupatorskih snaga, ali na fer sudjenju, a ne na tim farsama od sudjenja. Imam i dokaze da su i sudjenja bila po nacionalnom ključu, red Srba (četnika, Ljotićevaca, Nedićevaca), pa onda red Hrvata (prije svih ustaša i njihovog vodjstva) i na kraju , red Musslimana(Bošnjaka), što iz Handžara, što iz Mladih Muslimana, što Zelenog kadra