I ne samo to...
Nakon ruske oktobarske revolucije, 1920–1921. Formirana je Balkanska komunistička federacija, na koju su utjecali stavovi Vladimira Lenjina o nacionalnosti (vidi pod Proleterski internacionalizam). Bila je to komunistička krovna organizacija u kojoj su bile zastupljene sve komunističke stranke na Balkanu. Dominirali su zahtjevi koje je Sovjetski Savez nametao preko Kominterne. Zalagala se za "Balkansku federativnu republiku" koja bi uključivala Bugarsku, Jugoslaviju, Grčku i Tursku; neki su projekti također uključivali Rumunjsku, ali većina ih je samo predviđala njezino usitnjavanje. Ovo tijelo je tako nadziralo aktivnosti Bugarske komunističke partije (BKP), Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), Komunističke partije Grčke (KKE), Komunističke partije Turske (TKP) i, do određene mjere, Komunističke partije Rumunjske (PCdR). Rasformirana je 1939.
U Sofiji u Bugarskoj, od maja do juna 1922., pitanje "autonomije Makedonije, Dobrudže i Trakije" pokrenuo je Vasil Kolarov, a podržao ga je Dimitrov, bugarski delegat koji je predsjedavao sastankom. Grčki delegat zatražio je odgodu jer nije bio voljan odobriti prijedlog koji nije bio na dnevnom redu. U decembru 1923. Balkanska komunistička federacija održala je svoju Petu konferenciju u Moskvi. 1924. godine Kominterna je započela pregovore o suradnji između komunista i Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO), Unutarnje tračke revolucionarne organizacije (ITRO) i Unutarnje dobrudžanske revolucionarne organizacije (IDRO) i stvaranju ujedinjenog revolucionarnog pokreta. Ideju o novoj jedinstvenoj organizaciji podržao je Sovjetski Savez, koji je vidio šansu za korištenje ovog dobro razvijenog revolucionarnog pokreta za širenje revolucije na Balkanu i destabilizaciju balkanskih monarhija.
Objavljen je takozvani Majski manifest od 6. maja 1924. godine u kojem su predstavljeni ciljevi jedinstvenog makedonskog oslobodilačkog pokreta: neovisnost i ujedinjenje podijeljene Makedonije, borba protiv svih susjednih balkanskih monarhija, formiranje Balkanske komunističke federacije i suradnja sa Sovjetskim Savezom . Godine 1925., pod utjecajem BKP-a, nekoliko se ljevičarskih skupina (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija (Ujedinjena), Dobrudžanska revolucionarna organizacija i Unutarnja tračka organizacija) odcijepilo od glavnih organizacija. Ta su krila militirala za vlastite sovjetske republike, koje bi bile dio "Balkanske komunističke federacije". Staljin je natjerao BKP da podrži formiranje makedonske, tračke i dobrudžanske nacije kako bi se te nove zasebne države uključile u balkansku komunističku federaciju. Kasnije je balkanski sekretarijat Kominterne 7. januara 1934. izdalo rezoluciju Balkanske komunističke federacije za priznavanje makedonske nacionalnosti. Prihvatio ga je Politički sekretarijat u Moskvi 11. januara 1934., a odobrio Izvršni odbor Kominterne.
Delegat KKE Nikolaos Sargologos potpisao je prijedlog bez središnjeg odobrenja; umjesto da se vrati u Atenu, emigrirao je u Sjedinjene Države. Politički organ i novine KKE, Rizospastis, bio je protiv prijedloga jer je smatrao da je to dobro za BKP u Bugarskoj, ali pogubno za KKE u Grčkoj. KKE je stav BCF-a o Makedoniji smatrao teškim, ali je nakratko pristao uz njega. U junu 1924., na svom petom sastanku, priznala je "makedonski narod", a u decembru 1924. podržala je prijedlog za "ujedinjenu i neovisnu Makedoniju i ujedinjenu i neovisnu Trakiju" s perspektivom ulaska u uniju unutar Balkanske federacije "protiv nacionalnog i socijalnog jarma grčke i bugarske buržoazije".
Međutim, KKE je pretrpio porazan poraz na grčkim izborima 1928., a posebno u grčkoj Makedoniji. Razlike unutar KKE već su učinile prijedlog neodrživim do 1927. godine, a u martu ga je konferencija KKE razvodnila, pozivajući se na automatsko određivanje Makedonaca dok se ne pridruže "Balkanskoj sovjetskoj socijalističkoj federaciji" i samo za "dio Makedonije (Florina) naseljeno slavomakedoncima Do 1935. jednostavno je pozvao na„ jednaka prava za sve zbog promjene nacionalnog sastava grčkog dijela Makedonije ", a time i zbog toga što je" lenjinističko-staljinističko načelo samo-odlučnosti zahtijevalo zamjenu starog slogana ". KPJ je imala svojih problema i neslaganja; strahovi od srbizacije stranke i Vardarske banovine, čiji su se stanovnici osjećali bliže (iako ne nužno identificirani) Bugarskoj od Kraljevine Jugoslavije. KPJ je slijedio primjer KKE 1936. Godine 1936. lijeva krila VMRO-a, ITRO-a i IDRO-a regionalnim su načelom bila uključena u Balkanske komunističke partije.
U Albaniji su na komunističke ideje uglavnom utjecale susjedne zemlje. Unatoč naporima Kominterne da uspostavi Komunističku partiju slanjem i podržavanjem emisara kao Kosta Boshnjakua i Ali Kelmendija kasnije, komunističke skupine nisu bile dobro organizirane i bile su slabe. Komunistička partija bit će uspostavljena tek 1941. Ipak, kontakti Albanaca s Kominternom uspostavljeni su i prije. Pariška mirovna konferencija utvrdila je granice Albanije kako su definirane prije Prvog svjetskog rata Londonskom konferencijom 1912–13, ostavljajući značajna područja s albanskim stanovništvom izvan svojih granica. Istodobno, zemljom je tokom ranih 1920-ih dominirala osmanlijska vladajuća klasa bez namjere da se bavi oštrim temama u zemlji, uključujući agrarnu reformu i sudbinu Albanaca koji su ostali izvan granica.
Početkom dvadesetih godina dva su entiteta došla u kontakt s Kominternom: ljevičarska opozicija koju je predvodio biskup Fan Noli i Kosovski odbor. Bajram Curri, kosovski Albanac i ključna osoba za oboje, pisao je u decembru 1921. sovjetskom ministru u Beču da "albanski narod nestrpljivo čeka određivanje svojih granica, ali ne na temelju brutalnih i krvavih istorijskih dešavanja , već na temelju aktuelnih dešavanja. S čvrstim uvjerenjem da će sovjetska Rusija u bliskoj budućnosti moći na pravedan način odrediti granice Europe, posebno na Balkanu, molim se da velika sovjetska vlada odobri našu pravednost zahtjeva u to vrijeme. "
Nakon neuspjele Junske revolucije, Noli i drugi nastanili su se u Beču gdje su osnovali KONARE (Revolucionarni nacionalni komitet), ljevičarski revolucionarni odbor otvoreno prosovjetski nastrojen. Iako KONARE, ali čak i sami, Kosovski odbor pridružili bi se Balkanskoj federaciji i dobili financijsku potporu. Surađivali bi s militantima VMRO-a kao što su Todor Aleksandrov i Petar Chaulev. Do 1928. godine KONARE je de facto došao pod kontrolu Kominterne; 24 mlada Albanca poslana su u Moskvu na studij u sovjetske institucije. No, početkom 1930-ih odbrana Jugoslavije postala je službena komunistička linija. Na taj način svaka podrška Odboru za Kosovo je nestala. Uvođenjem interesa fašističke Italije u jednadžbu potpuno je poremetilo svaku vezu između albanskih nacionalističkih pokreta i Kominterne. KONARE će se također raspasti sredinom 1930-ih, ostavljajući Kominterni malo rasutih komunističkih skupina unutar Albanije.
Kratko vrijeme tokom Informbiroa, jugoslovenski i bugarski komunistički čelnici Josip Broz Tito i Georgi Dimitrov radili su na projektu spajanja svojih dviju zemalja u Balkansku Federativnu Republiku. Kao ustupak jugoslavenskoj strani, bugarske vlasti pristale su na priznavanje posebne makedonske etničke pripadnosti i jezika u dijelu vlastitog stanovništva u bugarskom dijelu geografske regije Makedonije. To je bio jedan od uslova Bledskog sporazuma, potpisanog između Jugoslavije i Bugarske 1. avgusta 1947. U novembru 1947., pod pritiskom i Jugoslavena i Sovjeta, Bugarska je također potpisala ugovor o prijateljstvu s Jugoslavijom. Bugarski šef države Georgi Dimitrov bio je naklonjen makedonskom pitanju. Bugarska komunistička partija bila je ponovno prisiljena prilagoditi svoj stav sovjetskim interesima na Balkanu. Politike proizašle iz sporazuma preokrenute su i nakon razlaza Tita i Staljina u junu 1948. godine, kada je Bugarska, podređena sovjetskim interesima, bila prisiljena zauzeti stav protiv Jugoslavije.
Čime se i završila svaka priča i Brozovi vlažni snovi o utopiji nazvanoj "Balkanska Federacija", zemlji većoj od Njemačke i Francuske, a kojom bi jel'te vladao najveći sin svih balkanskih naroda
Iliti što bi naš narod kaz'o: "Malo mačku teleća glava"