#112 Re: Banjaluka i njenih 45 džamija
Posted: 31/12/2020 17:27
by Tipicoti
Šeher Banja Luka
Početkom 16. stolječa Bosanac Sufi Mehmed-paša je uvakufio veliki dio svoga bogatstva u najstarijem banjalučkom naselju Gornjem Šeheru, kao što je ćuprija preko Vrbasa, Carevu džamiju na lijevoj obali Vrbasa, Sufi Mehmed-pašinu džamiju na desnoj obali Vrbasa, veliko javno kupatilo (hamam), šezdeset i devet dućana, veliki han, (karavan-saraj), tri mlina, čupriju itd…. tako je nastala kasaba Banjaluka.
Prvi bosanski beglerbeg Ferhat paša Sokolović 1580, je utemeljio onaj dio Banja Luke koji se naziva Donji Šeher i od kasabe napravio grad šeher Banjaluku. Preko dvije stotine objekata je izgradio Ferhad paša u ovom gradu.Iz njegove vakufname i drugih dokumenata znamo da je u Banjaluci podigao džamiju Ferhadiju , uz nju turbe za sebe, mekteb, šadrvan pred džamijom , medresu, hamam, vodovod, sahat kulu, karavan saraj, most na Vrbasu, most na Crkvini,oko dvije stotine dućana, javni toilet, mlinove na Vrbasu, te dvor za bosanskog begler bega. Njegov je bezistan sa oko stotinu dućana podignut od novca kojeg je zavještio poslije smrti. Ferhad paša izgradio i 1587 današnji Kastel. Sve u svemu u Ferhat paša je u Banjaluci izgradio 215 objekata. Banjaluka je u 16 stolječu bila centar obrazovanja i Ferhat-pašine pored imala je još četiri medrese.
Tokom zlatnog vremena Banjaluke tj u 16. stolječu i početkom 17. stolječa izgrađeno je oko 45 džamija od kojih su najpoznatije: Careva džamija, Gazanferija džamija, Džamija Hasana defterdara (Arnaudija), Ferhat pašina džamija (Ferhadija), Džamija Hadži-Mustaj paše Sokolovića, Sitarska džamija, Tabačka džamija, Kalenderija džamija,Kubad-agina džamija, Džafer-agina džamija, Osman-šahova džamija,Mahmud Ćelebijina džamija na Ilidži ,Musala (džamija Gornji Šeher), džamija Hadži Saliha (Stupnička džamija), Hadži Osmanbega džamija (Talih),Behram-begova džamija, Sofi Mehmed-pašina džamija, Hadži-Begzadova (Grabska džamija) sve iz 16. stolječa i Hadži Kurd džamija, Hadži-Pervizova džamija (Potočka), Mehdi-bega Imamovića džamija (Hisečka) iz ranog 17 stolječa.
U staroj Jugoslaviji je srušeno 8 banjalučkih džamija:
Herica-1918.; Debagija (Tabacka)- 1919.; Kalenderija (Sinikova)-1923., Pašića-1924; Apardi-pašina-1928., Džaferagina-1928.; Kubad-agina-1930.; Šehova (Sijamija) -1930.
U socijalističkoj Jugoslaviji srušeno je 15 džamija:
Mahmud Čelebijina (Ilidžanska)- 1950. Hadzi Firuzova -1950, Mustafa-pašina -1955, Musalla -1957. Hunkarija ili Careva -1957. Daudija (Medreska)- 1959, Osman-šahova džamija-1959. Pedesetih godina dvadesetog vijeka porušene su i Hadzi Babina (Šarena), Simidija, Sitarska, Čarsijska (Suki Sagir), Mejdan, Daudija, Mustafa-pasina i Hadži-Babina džamija.
Prepisano iz knjige: Nesagoriva Bosna u vjecitoj vatri.
==========================================================================================================================
Mr. arh. Sabira Husedzinovic
ZLOCINACKO UNISTAVANJE
spomenika islamske arhitekture u Banjoj Luci
Sacuvati i ojacati svijest o svom bosnjackom identitetu je nas imperativ, koji svoju snagu crpi u Islamu, jeziku, historiji i obicajima, ali i kulturnom nasljedu naseg naroda. Najveci dio tog nasljeda cinili su spomenici islamske arhitekture, a medu njima posebno mjesto imaju dzamije.
Gradnja dzamija u Banjoj Luci zapocinje 1527. godine kada ovi krajevi dolaze pod tursku vlast. Tada je u podgradu tvrdave Banja Luka izgradena prva dzamija posve-cena sultanu Sulejmanu Kanuniji i nazvana Careva, koja ce postati srediste buduce Carsije. Poslije opredjeljenja Sofi Mehmed-pase, namjesnika Bosanskog sandzaka, da 1553. godine ovdje premjesti srediste vojne i upravne vlasti, a posebno izgradnjom brojnih zaduzbina, Banja Luka je dobila status sehera. Dzamija ovog legatora izgra-dena je 1554/55. godine. Pretpostavlja se da je imala kupolu do 1688. godine, kada je zbog rusenja promijenila izgled, i dobila cetverovodan krov sa drvenom kupolom.
Zanimljivo je da se njeno ime, ali kao dzamija "Sofi Mehmed-pase u Hercego-vini", nalazi u spisku djela velikog arhitekte Turskog carstva Mimar Sinana, a koji je objavio njegov prijatelj pjesnik Mustafa Sai. Kako je prvobitna dzamija srusena u XVII stoljecu to sve ostaje kao predstavka koju treba istrazivati. Dolaskom Ferhad-pase, clana cuvene poro-dice Sokolovica, za bosanskog Sandzak-bega 1574. godine, a kasnije Begler-bega 1580. godine, Banja Luka postaje srediste Bosanskog ejaleta, sto joj osigurava dalji brzi urbani razvoj. Na prostoru tri kilome-tara nizvodno, u odnosu na Staru Banja Luku, Gornji Seher, Ferhad-pasa gradi 215 objekata, medu kojima dzamiju, tophanu, Sahat kulu, hamam, dvor za namjesnika, dva kamena mosta, karavan-saraj, brojne ducane i mlinove. Oko ovih objekata razvija se banjalucka Carsija.
Ferhadija dzamija kao sredisnji objekat carsije bila je jedno od najuspjesnijih arhitektonskih ostvarenja islamske arhitek-ture XVI vijeka na nasem tlu. Ferhadija dzamija je harmonijom svojih oblika i odnosom masa, te svojevrsnom piramidal-nom kompozicijom, ciji je centar oznaca-vala kupola, a vertikalnost isticala munara, privlacila i odusevljavala sve posjetioce, putopisce, povjesnicare, putnike namjer-nike. Osobitost prostornog rjesenja uvijek je svrstavala Ferhadiju u zanimljive i rijetke objekte naseg graditeljstva. Iako je kod nas u to vrijeme cesto koristen klasicni carigradski stil za gradnju jednoprostornih dzamija sa kupolom nad centralnim prostorom i tri kupolice na trijemu, Ferhadija je imala slozenije rjesenje. Ono se ogledalo u rasclanjenoj osnovi, gdje je centralni molitveni prostor bio pokriven kupolom, koja je lezala na pandantifima, dok su prosirenja sa strane bila pokrivena polumanastirskim svodovima, a mihrab polukupolom. Zbog slicnosti prostornog rjesenja ove dzamije i Muradije dzamije u Manisi, ali cija izgradnja je zapoceta 1583. u blizini Izmira, a koju je gradio Kodza Mimar Sinan, postoji pretpostavka da je Ferhadija dzamija nastala u carigradskom krugu arhitekata.
Dva prijatelja Ferhad pase, Gazanfer, koji je bio vojvoda i zaim, te Hasan - defterdar, ministar financija Bosanskog pasaluka izg-radili su dvije dzamije na suprotnim obalama rijeke Vrbas, vezane saobracajni-com ciju je izgradnju intenzivira Ferhad-pasa. To su Arnaudija i Gazanferija dzamija. Arnaudija dzamija pripadala je svojim stilskim i tipoloskim karakteristi-kama grupi jednoprostornih dzamija sa kupolom i tri kupolice i isticala se svojim skladnim proporcijama i harmonijom oblika, arhaicnim konstruktivnim rjesenjem sa trompama, te dogradenim turbetom uz korpus dzamije, kao i malom munarom u ogradi, ezan-tasom koja je cinila ljupki detalj citavog kompleksa.
Pored Ferhadije i Arnaudije dzamije, kao i Sofi Mehmed-pasine, vjerojatno je kupolu imala i Gazanferija dzamija, koja je kasnije pokrivena cetverovodnim krovom sa drve-nom oslikanom kupolom ispod njega. Sa dva kamena turbeta povezana zidom ona se dozivljavala kao mali utvrdeni prostor.
Znacajan dio graditeljskog nasljeda Banja Luke bile su i dzamije sa drvenom munarom, koje su po svojim karakteristi-kama i nacinu zidanja nosile elemente etno arhitekture. Najznacajnija je bila Behram-efendijina dzamija, nastala pocetkom XVII vijeka, zanimljiva po dogradenom turbetu, te mali prostor "kuija" koji je sluzio osnivacu za ibadet. Evlija Celebija je sredinom XVI vijeka zabiljezio u Banja Luci 45 mahala, a toliko je vjerojatno bilo i dzamija. Prema popisu iz 1851. godine bilo je 38 dzamija, koliko ih je bilo i 1918., po zavrsetku Prvog svjetskog rata.
Sistematsko i plansko unistavanje spome-nika islamske arhitekture u Banjoj Luci pocinje uspostavljanjem drzave SHS, i to sa obrazlozenjem o njihovoj zapustenosti i starosti. Tako je do drugog svjetskog rata sruseno osam dzamija i to: 1918. Herica; 1919. Debagija (Tabacka); 1923. Kalende-rija (Sinikova), ciji su ostaci stajali iza Drugog svjetskog rata; 1924; Pasica; 1928. Apardi-pasina i Dzaferagina; 1930. Kuba-dagina; 1930. Sehova (Sijamija) (zbog izgradnje hotela "Palace" prenesena u selo Mehovce).
Poslije drugog svjetskog rata zapocelo je dalje rusenje dzamija. Tako su vec bombardiranjem, 1944. godine sruseni drve-ni trijemovi na Ferhadiji i Arnaudiji dzamiji, a na isti nacin a zatim sljedece dzamije: Mahmud Celebi (Ilidzanska) 1950. Hadzi Firuzova 1950. Mustafa-pasina 1955. Musalla 1957. Hunkarija ili Careva 1957. Daudija (Medreska), 1959. Hadzi Babina, Sarena, a Simidija prenesene u selo Kozarac, i Kulmebel u selo Vrbanjce. Izmedu 1950. i 1959. porusene su Sitarska, Carsijska (Suki Sagir), Mejdan i Osman-sah dzamija. Ako su neke od dzamija i bile dotrajale, sigurno je da su se mogle popraviti, za sto Islamska zajednica nije imala mogucnosti, pa je ostajala zatecena uvjetima i pritiscima. Ali, neke od dzamija, kao sto su bile Daudija, Mustafa-pasina i Hadzi-Babina, bile su pravi problem za rusenje, posto su imale jake kamene zidove.
U ovom posljednjem ratu unistavanje spomenika islamske arhitekture u Banjoj Luci pocinje vec 1992. godine, kada su bacanjem bombi zapoceli nasrtaji na Ferhadiju i Arnaudiju dzamiju, te Ferhad-pasino turbe. Ubrzo iza toga ispaljena je "zolja" na Seferbeg dzamiju, cime je ona bila tesko ostecena. Sukcesivno unistavanje svih banjaluckih dzamija pocinje planski i redom 1993. godine, kada srpsko-cetnicke okupacijske vlasti zlocinackim cinom barbarske mrznje 9. aprila pale Seferbeg dzamiju, (Sl. 177, 178), a zatim u noci izmedu 6 i 7. maja u 3,00 sata ujutro, za vrijeme policijskog sata, miniraju Ferhadiju (Sl. 179, 180, 181, 182) i Arnaudiju dzamiju (Sl. 183, 184, 185, 186.) Munara Ferhadije dzamije ostala je uspravno stojeci, iako je eksplozija bila tako jaka, da je potpuno unistila sve ostale zidove dzamije do temelja, a sva stakla su na obliznjim zgradama popucala. Opstanak munare bila je posljedica sanacije, 1989. godine, kojom je ona bila u unutrasnjosti osigurana nekom vrstom celicnog korzeta.
I pored nastojanja strucnjaka za zastitu da se ocuva munara prezentiranjem kompletne projektne dokumentacije o njezinoj pretho-dnoj sanaciji, munara je ipak minirana 8. maja u 0,30 sati uz bucno slavlje cetnickih vandala.
Pristup rusevinama sprijecavale su jake policijske snage, da bi 11. maja bageri zapoceli odvozenje materijala na gradsko smetljiste. Na sva insistiranja pismena i usmena clanova Odbora Islamske zajednice, na celu s muftijom banjaluckim Hadzi Ibrahim-efendijom Halilovicem, a posebno strucnjaka za zastitu, da se ostaci dzamije sacuvaju na licu mjesta, srpskocetnicke vlasti nisu odgovorile, a ostatke dzamije su bacili.
Uz velike napore clanova Odbora Islamske zajednice i pojedinih sluzbenika zastite, uz stalno policijsko ometanje, provjeravanje, zapisivanje i privodenje spaseni su pojedini vrijedni komadi ovih dzamija. U meduvremenu je pocelo rusenje i paljenje ostalih dzamija. Tako je:
- Nova dzamija u Vrbanji (selo u blizini Banja Luke) minirana 11.05. 1993. godine.
- Hadzi-Zulfikar ili Telekova dzamija u Desnoj Novoseliji zapaljena 17.05.1993.(izgorio je krov, minaret i trijem, a zidovi su osteceni) (Sl. 187 i 188 )
- Behram-efendijina dzamija u Desnoj Novoseliji zapaljena 26.05. 1993. (izgorio je krov dzamije i turbeta, trijem, ali se sacuvala "kuija" mala prostorija za namaz) (Sl. 189 i sl. 190 )
- Sofi Mehmed-pasina dzamija minirana i potpuno porusena 04.07. 1993. godine. (Sl. 191, 192 )
- Hadzi Beg-zade, dzamija na Grabu minirana i potpuno porusena 04.07.1993. godine. (Sl. 193, 194 ) " Mehdi-beg dzamija minirana i potpuno porusena 04.07.1993. god. ( Sl. 195, 196 )
- Gazanferija dzamija minirana i potpuno porusena 04.07.1993. god. (Sl. 197, 198 )
- Sabanagina dzamija u Desnoj Novoseliji, minirana i potpuno porusena 14.07.1993. godine. (Sl. 199 )
- Hadzi Kurd dzamija u Lijevoj Novoseliji, minirana i porusena 14.07.1993. godine. (Sl. 200 )
- Hadzi Perviz ili Potocka dzamija zapaljena 06.09.1993. (izgorio krov, minaret i trijem, zidovi osteceni ) (Sl. 201, 202 )
- Hadzi Osmanija ili Talina dzamija zapaljena 08.09.1993. (izgorio krov, minaret i trijem i sjeverozapadni zid porusen). (Sl. 203, 204 )
- Hadzi Omerova ili Dolacka dzamija zapaljena 09.09.1993. (izgorio krov i minaret, ali u septembru 1994. svi ostaci odvezeni su na smetljiste) (Sl. 205, 206, 207 )
- Hadzi Salihija ili Stupnicka dzamija zapaljena 09.09.1993. (izgorio krov i minaret, zidovi osteceni) (Sl. 208, 209)
Iste godine, 15. decembra minirano je turbe Ferhad-pase (Sl. 210 i 211), te njegovih barjaktara (Sl. 212), a zatim Halil-pasino turbe (Sl. 213 i 214). Bagerom su poruseni sadrvan, portal, cesma i ograda (Sl. 215 i 216) a zatim Safikadunino turbe (Sl. 218 i 219) kao i svi nisani u haremu Ferhadije dzamije (Sl. 220, 221 i 222). Medu njima porusen je i mezar Ali-pase Rizvanbegovica hercegovackog vezira (XIX v.), koga je 1851. godine ubio Omer-pasa Latas u blizini Banja Luke. (Sl. 223). Odmah je pocelo uz veliko policijsko osiguranje odvozenje ostataka. Taj dan je minirana i banjalucka Sahat-kula, koja je vjerojatno bila najstarija u Bosni i Hercegovini. (Sl. 224 i 225 )
Ovaj vrijedan kompleks islamske arhitek-ture zlocinacki je unisten i iscupan iz urbanog tkiva Banjaluke, ali ne i iz naseg pamcenja. Isto tako unistavani su i ostaci ostalih dzamija uz pomoc mehanizacije, pri cemu su iskopavani njihovi temelji, ruseni nisani, sve to s namjerom potpunog zatiranja postojanja ovih objekata na tom mjestu.
Analizirajuci ovako sistematsko unistavanje kulturno - povijesnih spomenika i svega sto nije srpsko, moze se lahko zakljuciti da je osnovni cilj srbocetnickog okupatora bio da dokaze da je teritorij Banjaluke povijesno bio samo srpski u nastojanju da ostvari svoju ideju o Velikoj Srbiji. Zato se moze konstatovali da je ovaj rat imao predznak "kulturnog rata", u kome su se svjesno i s ciljem zatirala bas kulturna doba. Zbog toga postupak agresora, ukazuje da je namjerno i sistematski unistavao prostor i materijalnu kulturu bosnjackog naroda, s ciljem da unisti njegov identitet i njegov duh, nastojeci da ocisti prostor i proglasi ga svojim.
Svijest da je kulturna bastina svakog naroda zalog njegovog identiteta, mora biti podstrek obnove porusenih vrijednosti, cime bi se uspostavile relacije koje su vijekovima vladale ovim prostorom.