shalla wrote:Dozer wrote:sta sam dobio zauzvrat? Nista
Izvini druže, jako JAKO te poštujem zbog toga što vidim šta si sve predeverao i gdje si sve bio ali ovaj dio posta sam izdvojio jer je to po meni suštinska razlika "njih" i "nas". Mi (mislim na vas koji ste ratovali, ja sam '80 godište pa sam ipak bio premlad) i nismo htjeli ništa zauzvrat, mi smo spašavali svoje živote, branili svoje mame, tate, djecu, braću, sestre, svoje kuće i sl, oni su ti koji su htjeli da dobiju nešto zauzvrat. Mi smo vodili odbrambeni rat, oni napadački, oni su ti koji su digli ruke na nas, oni su ti koji su htjeli nešto da osvoje tako da ja stvarno ne mogu da poistovjetim ulogu nekih Trokadera i Alekseja sa jedne (ne mislim evo direktno na njih, nego na XY osobe) i tebe i recimo PM-a sa druge strane. Znam da ja da je tu 50% ljudi koji su ratovali na onoj strani bili kolateralna šteta u smislu da su oni bili samo pijuni u izvršavanju kojekakvih političkih ciljeva ali kažem ti, nikako istim očima ne mogu da gledam onoga ko je ubijao tromjesečne bebe ili silovao 80-godišnje starice i vas koji ste te iste bebe i starice branili i koji ste gledali kako da izvučete žive glave, da preživite bez hrane, vode, grijanja, bez svih osnovnih stvari potrebnih za život koje su nam "oni" uskratili
I da me neko pogrešno ne shvati, nisam nacionalista, imam hvala Bogu što prijatelja što radnih kolega svih vjera i nacija, vjenčani kum mi je jevrej, jedan od najboljih prijatelja srbin i uopšte ne gledam ljude tako, za mene postoje ljudi i neljudi ali nekako mi jednostavno bode oči kad kažete da su vaše uloge bile iste, samo na suprotnim stranama, to se nikako ne mogu složiti jbg...
Sve to stoji sto si napisao, cinjenica je da smo se borili
protiv a ne
za, medjutim vecina nas je davno skontala da upravo oni koji su povlacili kljucne poteze nisu imali takve ciljeve i da su stavljali vlastiti interes u prvi plan... Jebi ga, ode ta prica daleko sada, ali svi smo mi dobro zajebani. Neki od ovih forumasa slobodno na Palama u kafani kazu 'dje su nosili ljiljane i sta su radili, neki u Lukavici, Banjaluci... Meni licno je nekako lakse tamo "srati" jer vidim u kakvom jadu zive a sve je to u pet deka, oni, mi... samo sto imam nazovi srecu pa sam ostao u svom gradu koji je glavni grad pa se nekako mogu kamuflirati... Niko od nas nije htio nista materijalno da hajruje, htjeli smo da budemo ponosni i da ne gledamo suborce koji su invalidi a jedva sastavljaju kraj sa krajem. To je ono sto uzasno boli, sto je bukvalno saka ratnih mangupa prezivjela od A do Z i nema ih na mapi. Sve je dobro dok se sami borhamo i privredjujemo, ali kada radi gluposti zaglavis kod hecima... Frka ti na poslu, u po' frke ne mozes ovjeriti knjizicu, nemas za lijekova... A niti hoces niti mozes da nekoga molis... Ja nemam frke da sjedim sa drugom stranom, da jedem, pijem, slusam rock, trunim o ratu. Ja znam svoje i znam sebi odrediti granicu, znam da nemam straha od osamnaeste godine i znam zasto je tako. Potpuno razumijem Sarajmena i njegov stav protiv kafenisanja sa drugom stranom...
Da se vratimo na temu, evo jedne price iz knjige Sjecanja bez reda, postoji i istoimeni blog, stranica na facebook-u za ove nove kolace.
"Prošlo je tek osam mjeseci otkako je rat počeo, a ja sam se osjećao nekako umorno, kao da traje osam godina. Čuo sam jednom priču, kako se svaki čovjek rodi sa jednom dozom sreće, koju lagano troši kroz život. Kad li ću ja svoju sreću početi trošiti ili sam možda rođen bez te doze…
Decembar '92.godine. Temperatura je ispod nule i nema snijega. Neprijatelj je napravio pomake na liniji koju je držao HVO. Valjda su u Generalštabu mislili da smo mi svemogući, pa su nas angažovali na zaustavljanju neprijatelja duž čitave linije na Stupu. Istina, mi smo već tada držali neke rovove, ali sada smo bili razvučeni cijelim dijelom stupske odbrane. U našoj bazi ostali su samo stražari. I komanda se izmjestila u kuću RTV-a, koja je bila bliže liniji. Na tom rejonu bio sam već par sedmica, ali posljednju sedmicu dobro sam upamtio.
I dan
S protivoklopnom grupom sam poslan prema Ilidži, da napadnemo fabriku TAT. Iza Zvonka, Benje i mene kretala se jedna grupa vojnika Armije BiH. Poslije izviđanja napravili smo plan i preuzeli na sebe da skinemo minsko polje i da im uništimo dobro utvrđeni bunker. Tada bi Armija krenula u napad. Od neprijatelja nas je dijelila rijeka. Uzimamo dva vojnika Armije i dolazimo do rijeke. Stojimo u vodi. Ispred nas je minsko polje. Počinjemo polahko puzati i skidati mine; Zvonko skida prvu; ide sporo, jer ima ih puno. Mi smo na čistini i nadamo se da nas neće otkriti. Ali otkriše nas i neprijateljski snajper usmrti vojnika do mene. A onda nastade panika. Zvonko predlaže da izvučemo vojnika ka rijeci, a on će ostati i davati nam vatrenu podršku. Neprijateljski meci oru zemlju oko nas. Gledam u Zvonka: on mrtav-hladan, kao da se ne plaši. Akcija je propala i trebamo se izvući. Zajedno sa vojnikom Armije, kolega iznosi mrtvog. Drugi kolega i ja vatrom štitimo njihovo izvlačenje. Gađamo neprijatelja tromblonima i zoljom. Naši se izvlače i na nekoliko metara do sigurnog mjesta, od snajpera gine drugi vojnik. Ostali smo u vodi. Kako se izvući? Na tom dijelu nikako. Spuštamo se niz rijeku, u nadi da ćemo naći bolje mjesto za izvlačenje, ali rijeka teče u njihovu teritoriju i mi se vraćamo. Polazimo na drugu stranu, uzvodno, a onda neprijatelj počinje granatirati korito rijeke. Vraćamo se pod most. Mokri smo do kože i ne znamo šta dalje.
Odlučili smo ispod mosta sačekati noć, a onda se pokušati izvući. Vezom nam naši daju do znanja da nam ne mogu pomoći. Ostali smo sami. Prolaze sati. Prestali smo i razgovarati. Rekao sam kolegi da ovako ne ide, jer ćemo se smrznuti. Cvokoćemo od zime. Odlučili smo ponovo krenuti uzvodno, a onda se začu jaka buka. Njihov tenk nađe se na mostu, nama iznad glava. Puca prema našima. Imam protivoklopnu minu. Bacit ću je na tenk. Gledam u kolegu, koji mi pogledom i klimanjem glave govori da ostanem gdje jesam, jer bi u protivnom neprijatelju otkrio da smo još tu. Okrenuti leđima, pribili smo se jedan uz drugog. On gleda uzvodno, a ja nizvodno. Otkočenih pušaka i s metkom u cijevi čekamo neprijatelja. Dogovorili smo se da nećemo živi njima u ruke i za to nam je bila garant ona mina. Odjednom se tenk povlači i nastaje tišina. Zavukao sam se ramenima ispod nosećih stubova mosta i tako sam lakše mogao stajati na nogama. Počinje mi se spavati. Na momente me hvata san. Hladnoća čini svoje. Mirujemo, a to nije dobro. Na odjeći mi se stvaraju ledenice. Smrzavamo se.
Vrijeme prolazi.
Više ne možemo izdržati u rijeci, pa izlazimo ispod mosta i liježemo na obalu rijeke. Dobro je; barem više ne stojimo, ali čini mi se da mi je bilo toplije u vodi. Pada mrak. Krajnje je vrijeme da se izvlačimo, poljubimo se i oprostimo u slučaju da nam dohakaju. A onda se sjetim da neprijatelj ima noćne nišane na snajperima. Ma, pusti snajper, idemo!, zaključismo obojica. Taman kad smo skupili hrabrosti da krenemo, čuli smo glasove s naše strane. Idu da nas izvlače. Nisu znali jesmo li mrtvi ili živi, jer nam je veza bila uništena od vode. Izvukli smo se za par minuta. Odlazimo do jedne kuće u kojoj gori vatra. Skidamo opremu i odjeću i grijemo se. Napokon smo u toplom, kakvo zadovoljstvo…! Nakon par minuta uslijedio je poziv. Komanda traži da odmah dođemo u RTV, u isturenu bazu. Ne volim psovati, ali sam tad opsovao. Ponovo oblačim mokru odjeću, zatim čizme iz kojih se cijedi voda i izlazim napolje. Vani je hladno, oko minus deset. Za petnaest minuta smo u komandi. Prilazi nam zamjenik komadanta Kemo i pita nas kako smo. Smrznuto i mokro. Proveli smo u vodi više od osam sati. Hladno nam je, rekoh. Znam momci. Imamo problema. Pala je linija koju je držao HVO. Ne vjerujem više nikom sem vama. Vas pet, dobit ćete još šest momaka i vodiča, idete odmah, nema odmora, ali kad ovo prođe, obećavam da ćete odmarati. Pogledali smo plan akcije, dogovorili se i krenuli. Na putu do linije prolazimo kroz Fabriku čarapa i oko ponoći dolazimo do neke kuće.
II dan
Ukopasmo se u jednoj garaži pored kuće. Kopali smo na smjenu. Pri tome nisam osjećao hladnoću.
Ujutro kad je svanulo, osmatrali smo teren. Nismo znali ni gdje smo mi, a kamoli gdje je neprijatelj. Vodič je otišao još istu noć. Istraživali smo okolicu i Rođak mi reče: Ima neko u onoj sušnici, kod one kuće prekoputa naše. Pogledao sam sušnicu, posmatrao malo i rekoh mu da nema nikoga. Vjetar je vjerovatno pomjerio vrata. Nije se složio sa mnom i insistirao je da provjerimo. Otrčali smo do te kuće, ušli u kuću i provirili kroz kuhinjski prozor. Gledam u sušnicu i šaljivo uzviknuh: Izlazi, ili ću ti baciti bombu.
Ne pucajte! Izlazim!, začu se odgovor koji mi skide osmijeh s lica. Panično hvatam pušku i okrećem je ka sušnici. Izađe momak dvadesetih godina, u civilki. Zarobili smo ga i priveli u kuću. Ko si? Odakle si? Šta radiš ovdje?, pitamo ga, a on, gledajući u pod, reče da je borac HVO-a i da mu je tu kuća. Gdje su ti uniforma i puška? Imaš li dokumente?, ispitujemo ga. Imam. Sakrio sam ih u kući!, odgovori. Donijeli smo njegove stvari i utvrdili da govori istinu. Pitao sam ga zašto je u civilki i gdje mu je jedinica. On podiže glavu i gleda u nas kao u vanzemaljce. Pa, vi niste oni! Skoči i poče nas ljubiti. Polahko, Božiji insanu. Smiri se, šta ti je!
Vi ste naša policija! Odakle ovdje? Jeste li to vratili linije? Jesu li se oni povukli? Sad on nas ispituje, a mi njega gledamo k'o vanzemaljca. O čemu pričaš? Polako nam reci. Onda smo čuli da puca "praga". Izađosmo van, neprijateljska "praga" nam je bila iza leđa. Puca po Sarajevu. Shvatili smo da smo u njihovoj teritoriji. Pa, vi pojma nemate gdje ste. Ova linija je pala jučer, reče momak. Pa, otkud ti ovdje? pitasmo ga u glas. Vratio sam se da uzmem nešto iz kuće i više se nisam mogao izvući. Skrivao sam se u sušnici, dok me vi niste otkrili. Zgledasmo se. Šta sad? Čujem se s komandom i oni nam rekoše da je vodič pogriješio. Nismo trebali biti tu, ali sad je kasno. Šta sad? Najbliža strana za izvlačenje je lijeva, nekih tristo metara od nas. Tamo je jedna naša jedinica. Trebamo pretrčati stotinjak metara meraje do neke štale, pa između kuća prema njima. Po planu, kad budemo blizu naših, oni će napraviti dimnu zavjesu da bismo sigurnije pretrčali posljednju čistinu.
Nismo se stigli ni dogovoriti, a neprijatelj poče žestoko granatirati naše položaje na lijevoj strani. Imali su mrtvih i ranjenih. Sad oni traže od komande da se izvuku. Imaju velike gubitke. Komanda zahtijeva da ne uzmiču, jer su nam oni posljednja nada. Ako se oni povuku, mi smo izgubljeni. Slušamo vezu i pitamo se da li će izdržati. Nisu uspjeli i oni se u panici izvlače. Slušao sam na vezi i gledao iz daljine njih desetak. Napada ih na desetine neprijateljskih vojnika potpomognutih tenkovima, "pragama", oklopnim vozilima, a vrše i selektivno granatiranje. Ruše kuću po kuću. Nisam se ni nadao da će uspjeti zadržati neprijatelja. Slušajući vezu čujem da njihov komandir Čaja pokušava stupiti u kontakt s bazom. Govori: S nekim svojim borcima izgubio sam vezu. Kuće u kojima su bili, srušene su. Ne mogu im prići. I dalje gubim ljude. Oni se izvlače.
Ostali smo sami. Ustvari, ostala nam je desna strana prilično udaljena nekih petsto metara. Tražio sam od njih da nam daju vatrenu podršku. Moj kolega, komandir te desne strane, reče mi da nije htio da rizikuje ljude i izvukao se na bolji položaj. Tražio sam da se vrati, jer nam je trebala vatrena podrška. Reče da je to nemoguće, jer je neprijatelj već zauzeo te položaje. Idiot im je dao položaje bez borbe i tako ode i naša posljednja nada da se izvučemo. Dogovorili smo se da ostanemo tu do noći, da se ne otkrivamo, a onda da se pokušamo izvući pod okriljem mraka. Komanda nam poželi sreću i ostadosmo čekati noć.
Napravili smo plan za izvlačenje. Međutim, snajper rani Suada, momka koji je bio s nama od početka. Dužio je "osu" i prije samo minut tražio dozvolu da ode od nas i da neprijatelju uništava oklopnjake. Nije mogao gledati kako se voze pored nas. Raspravljao sam se s njim. Nisam mu dozvolio tako nešto. Rekao sam mu da će biti vremena za pogotke, da je sad jedino važno da nas ne otkriju. Stajao je pored mene, a onda odjednom pade. Povukoh ga na sigurno i upitah gdje je pogođen, a onda vidjeh da je u pitanju noga. Da bismo vidjeli ranu, poderali smo mu hlače. Imali smo šta i vidjeti. Bio je pogođen u arteriju, visoko prema preponi. Najgore od svega je bilo to što nismo mogli zaustaviti krv koja je šikljala iz rane. Hvata nas panika. Suad to primijeti i on postade nervozniji. Dajte mi peškir i kanap od puške, viknuh. Preko zavoja sam stavio peškir i pokušao ga stezati iznad rane. Nisam uspio, jer je rana bila visoko. Krvnički sam stegao direktno preko rane i krvarenje stade. Nismo znali šta dalje. Suad je već počeo da se gubi. Gleda u mene i reče: Nemojte čekati akšam, iskrvarit ću, i zatvori oči. Šamarom sam ga dozvao svijesti i rekao mu: Iskrvariti nećeš. Izvući ćemo se zajedno i to ti obećavam! Tada poče jaukati i onaj zarobljenik. I on je bio pogođen istim metkom, ali nije bilo ništa ozbiljno. I njega smo previli. Slijedi dogovor. Ovdje među nama, svi smo komandiri. Recite svoje mišljenje o ovome što ću predložiti, ja mislim da se trebamo odmah izvlačiti. Suad je izgubio dosta krvi i ne može čekati noć. Pogledah upitno u Fareta, Dževada i ostale, a oni redom klimaju glavom potvrdno.
I krenuli smo se izvlačiti. Prvi iskače Rođak i pretrčava čistinu. Najbliža kuća nalazi se na nekih stotinjak metara udaljenosti. Kad dođe do sredine puta, pade granata i mi gledamo kako se njegov trk naprijed pretvara u let nazad. Rođak pada na zemlju i ostaje nepomično ležati. Taman kad pomislih da je poginuo, neko reče: Nuto, živ je! Nastavio je trčati. Samo ga je bacila detonacija. Kad je stigao do kuće, mašući nam je dao znak da i mi krenemo. Prešla su još dvojica. Slijedeća dvojica nose Suada. Fare, još jedan momak, koji nije bio iz našeg voda, i ja ostali smo posljednji. Mislim da se zvao Goran. Dogovor je bio da se, ako nas ne otkriju, nađemo u jednoj štali. Kod neke kuće zastajemo i hvatamo dah. Mislili smo da smo tu sigurni. Međutim, rafal prošara po kući. Pogodi Gorana u ruku, mene preskoči, pa pogodi Fareta, koji se samo "složi" na zemlju. Zalegao sam pored njega i upitao ga da li može otpuzati do štale. Klimnuo je potvrdno. Pogledam u Gorana, koji je još uvijek stajao. Bio je sav izbezumljen. Vikao sam mu da legne, ali on je i dalje stajao. Udario sam ga po nogama i oborio na zemlju. Jesi li normalan? Zašto stojiš?, proderem se na njega. Bio je sav blijed. Onda progovori: Ne dajte samo da me uhvate živog, mučit će me jer sam Srbin.
Eh, koliko smo se samo plašili da živi ne padnemo neprijatelju u šake!
Pogledao sam mu ranjenu ruku i rekao da puzi za mnom. Kad smo dopuzali do štale, skinuo sam s Fareta jurišni prsluk i jaknu. Našao sam prostrelnu ranu na vratu. On se ipak dobro osjećao. Previli smo i njega i Gorana. Brojim. Jedan kolega nam fali. Pitao sam je li ga ko vidio. Neko reče on je otišao pravo, nije se kod štale ni zaustavljao. Sad nas je bilo desetorica, od toga trojica ranjenih. Slijedeća etapa, opet čistina. Na samom startu pogodiše nam mitraljesca. Vratio se do nas, gdje smo ga i previli. Sačekali smo malo, a onda istim putem krenu drugi. I njega pogodiše. Pao je kao pokošen. Naš mitraljezac baci mitraljez i potrča ka kolegi. Diže ga jednom rukom sa zemlje i ponese do jedne kuće. Pretrčava još jedan. Saginje se da uzme pištolj, koji je ispao mitraljescu i on biva pogođen, ali se izvlači sam. Sad već imamo šest ranjenika, a nas zdravih je samo četvorica.
Ranjenik nosi ranjenika. Ja nosim Suada. Njegov jurišni prsluk obukao sam preko svoga, a pušku stavio preko prsa i dobro utegao. Svoju pušku držao sam u lijevoj ruci, a na leđima nosio ruksak pun municije i tromblona. Suada pridržavam desnom rukom, a on i dalje nosi svoj ručni bacač. Pretrčavamo tu čistinu, ali sporo, jer Suad skakuće na jednoj nozi. Pucaju na nas, ali nas ne pogađaju. Pred kućom Suad izgubi svijest, a ja ostajem bez daha. Padamo obojica na stepenicama. Pritrčava Snajpi da nam pomogne i uvlačimo se u tu kuću. Jedva dišem. Ostali su već otišli dalje. Šamaramo Suada. On jedva dođe svijesti, a onda se ponovo baildisa. Jedan od naših se izvlači. Gledamo ga kako trči niz cestu, za njim se diže zemlja, gađaju ga PAM-om. Pogodili su. Okrenuo se u krug oko sebe i pao. Ostao je ležati. Ja uzimam vezu i pozivam komandira koji je napustio položaje sa moje desne strane. Ako izađem živ, ja ću ti kukavico, suditi!, ljutito mu kažem. U vezu se ubacuje Kemo, Vikićev zamjenik. Reče mi: Ti se ne sekiraj za njega, jer ja ću to uraditi umjesto tebe. Ti se samo izvuci sa svojima. To je bilo posljednje što sam čuo prije nego što se baterija "motorole" ispraznila. Snajpi i ja gledamo u kolegu koji leži na cesti. Nadamo se čudu i ono se dešava. Kolega se diže i nastavi trčati prema našim položajima. Ponovo pucaju na njega, ali ne pogađaju i on se uspijeva izvući. Bio je pogođen u RAP. Ostali smo još nas trojica. Nismo se smjeli izvlačiti. Neprijatelj nam se približava. Nemamo gdje drugo osim niz cestu, a cestu je kontrolisao PAM.
Šta dalje? Neko od nas dvojice mora pokušati otrčati niz cestu i dovesti pomoć, rekoh Snajpiju. Dogovorili smo se da ću to biti ja. Izašao sam iz kuće i počeo trčati cik-cak, koliko god su me noge nosile. Na samom kraju ceste gubim snagu, ali ipak nastavljam dalje. Trčim pravolinijski. Za divno čudo, niko nije pucao na mene. Odjednom, iz neposredne blizine začujem glasan i oštar uzvik: Stoj! Bacio sam se u kanal pored ceste i uperio cijev puške u pravcu glasa. Ko si ti? Iz koje si jedinice? pita me. Šta reći kad ne znam ko me pita. Rekoh mu neodređeno: Iz Draganove jedinice. Ako su "oni", misliće da sam njihov, a ako su naši, shvatit će da sam mislio na Dragana Vikića. Hajde ovamo! Tvoji su nam rekli da vas ima još trojica. A, ko ste vi?, upitah. Armija BiH, odgovoriše. Izlazim iz kanala i prilazim im još u nedoumici. Bili su to stvarno naši. Rekao sam da imam dolje još dvojicu i da je jedan bez svijesti. Tražim nosila i četiri odmorna vojnika da se vratimo po njih. Neko povika: Jesu li to oni?! Vidio sam Snajpija kako tetura prema nama i pridržava Suada koji je došao svijesti. Kada su mi prišli, upitam Suada zašto nosi ručni bacač? A, zašto ti nosiš dva prsluka, dvije puške, ranac?, uzvrati on. Bilo mi je jasno. Bez obzira na okolnosti, nije htio baciti oružje, jer nam je bilo i suviše dragocjeno. Tad smo izgubili samo mitraljez, ali ni njega nismo izgubili džaba. Mitraljezac je bio ranjen, ali je uprkos tome nosio ranjenika. Ostala su još tri projektila za bacač, ali ljudi su nam ipak bili dragocjeniji od oružja. Ranjenike su odvezli i ostadosmo Snajpi, Benjo, momak koji je dan prije sa mnom gazio rijeku i ja. Na liniju je došao Kemo, sakupio nas oko sebe i rekao: "Sakupio sam još par momaka! Neki ne znaju gdje su im grupe i razbijeni su kao i vi! Slušajte šta vam je zadatak"...
Nas desetak dobismo naredbu da se ukopamo prema TAT-u, tvornici koju sam napadao dan prije, samo ovaj put s druge strane. Zamolio sam Kemu, čim sazna kako su naše izranjavane kolege, da nam javi i što prije nađe smjenu, jer je hladno a mi smo još od jučer mokri. Tražio je da izdržimo još tu noć. Na polasku mi reče: "Ono" sam ti sredio. Čuo sam da je onog komandira, koji je napustio položaj, dobro "iskritikovao". Dok sam se izvlačio iz okruženja često sam sebi govorio da, ako se izvučem, neću više nikad zapaliti cigaretu. Ali čim sam se izvukao, prvo što sam onako zadihan uradio, zapalio sam. Pušim i danas, ali zato ne trčim.
III dan
Ukopali smo se. Vrijeme sporo prolazi. Nismo spavali već dvije noći. Poželio sam da se nešto dešava, da se mičem i zaboravim na hladnoću. Skinuo sam mokre čarape i obukao suhe. Brzo su se skvasile, jer su mi čizme mokre. Kolega mi pokaza svoje smrznute noge, prsti mu već počinju modriti. Bio je uplašen. Nastojao sam ga nasmijati, pa mu rekoh: U najgorem slučaju, odrezaće ti prste. Dobićeš vojnu penziju i nećeš više morati ratovati. A što je bolje od toga, nećeš više morati sjeći nokte. Nasmija se i on. Svanulo je, a ja Boga molim da nam dođe smjena. Kemo s odmornim momcima dođe iza podne. Kolege su vam dobro! Niko nije kritičan. A sad idite u bazu i presvucite se, pa ih možete obići, rekao nam je.
Kad sam došao u bazu, ušao sam u svoju sobu. Sam i kaharan među četiri duvara. Ima plina i radi grijanje. Dugo sam sjedio pored peći i to samo u gaćicama. Vrata sobe su otvorena i vidim momke iz obezbjeđenja koji stoje ispred. Ti momci nisu još opalili ni metak u ovom ratu. Sad su najzad postali borbena jedinica. Ne izgledaju mi baš oduševljeni time.
Komandir čete im objašnjava zadatak. Čuo sam da se opet radi o Stupu, ali sam čuo i to da bih ja trebao voditi jednu grupu. Onako u gaćicama odmah sam skočio i prišao Džaferu. Komandire, ja nigdje ne idem! Umoran sam, gladan i žedan. Premrzao sam, a još nisam ni obišao kolege u bolnici!
Razumijem te i ne želim te prisiljavati, reče. Ušao sam u sobu i zatvorio vrata, legao i gledao u prazne krevete mojih drugova. Tu je nekoć ležao onaj što je prvi poginuo, do njega onaj što je poginuo drugi, pa do njega onaj što je ranjen, pa sve tako redom, a onda krevet Raifa, Seje i Ministra. Oni su negdje na drugom terenu; nadam se da su čitavi. A na zadnjem krevetu ležao je Benjamin. I on je sada u bolnici. Šta li će biti s njim? Da li će mu rezati stopala? Rastužio sam se i umalo da zaplačem.
Otvoriše se vrata i uđe par momaka. Sjedoše na jedan prazan krevet. Jedan od njih me molećivo pogleda i reče mi: Idemo na Stup! Mi bismo voljeli kad bi nas ti vodio, jer poznaješ teren, a i vjerujemo ti. Ustanem i unesem mu se u lice. Mislim da smo ga zvali Delija. Kako mi vjeruješ? Pogledaj ove prazne krevete! Gotovo svi iz ove sobe su izranjavani u prošloj akciji, baš na tom Stupu!
Jeste, ranjeni su, ali i živi! Ja imam troje djece i želim da im se vratim! Ubijedili su me i otišao sam komandiru reći da idem na teren, ali da idem prvo obići ranjene kolege. Nasmijao se i zadovoljno rekao: Znao sam da će te "slomiti".
IV dan
Obišao sam kolege koji su ležali po raznim odjelima nekoliko sarajevskih bolnica, a zatim otišao na teren. Te večeri opet sam se našao u rijeci, mokar do gole kože. Prije ove akcije neki pukovnik je pričao okupljenim borcima: Imat ćete jaku artiljerijsku podršku s Igmana. Kad artiljerija sve uzore, onda vi krećete. Plan je da ujutro oko dva krenete preko livade do rijeke. Puzat ćete nekih stotinjak metara. U rijeci ćete ostati do zore. Napašćemo na čitavoj liniji. Ovu akciju deblokade grada radit će samo policija. Ne očekujemo jak otpor, jer je njihova vojska na odmoru. Linije im čuvaju starci i babe. Smijao sam se. S koliko samo entuzijazma nas je "ložio". Krenuli smo u akciju i neprimjetno dopuzali do rijeke. Izašli smo iz rijeke na obalu. Od njih smo bili udaljeni samo nekih desetak metara.
Čekamo sabah. Svanulo je i "Ide rosa". Bila je to šifra za našu artiljeriju. Kanonada traje samo minut. Više granata palo je po nama nego po njima. Jake li artiljerije, prokomentarisali smo tiho. Dvadeset granata, ali to je ipak na nas psihološki djelovalo, jer prvi put u ratu imamo artiljerijsku podršku. Spremamo se da krenemo u napad. Naš PAT je trebao "prošarati" dvije kuće, koje smo mi trebali zauzeti. Znak za početak akcije bio je kad taj PAT prestane pucati. Pored mene leži momak iz OBL-a. Mislim da nije čak ni disao, očito je prvi put bio u akciji. Naš PAT je vrlo brzo pogođen. Pucao je svega desetak sekundi i to je bilo relativno dugo, kad se uzme u obzir šta ga je sve gađalo: PAT, razni projektili, PAM... Dok je on pucao, jedan rikošet me pogodi u šljem. Pomislio sam: Evo i meni je odzvonilo! Držim u ruci bombu, izvadio sam osigurač, ali je ne bacam. Mi smo najistureniji i ne želim da nam otkrijem položaj. Niko od nas nije se smio ni mrdnuti, a kamoli krenuti u napad. Naše lijevo krilo već je nagrabusilo, petnaest mrtvih, na desetine ranjenih. Isto tako je loše prošlo i desno krilo. Neki su otkriveni prerano. Mislim da je njih otkrio most koji su napravili da ne bi gazili rijeku. Pametno, ali ih je to koštalo, bili su previše uočljivi. Poslije dvadesetak minuta, pucanje je prestalo. Na svu sreću mi nismo bili otkriveni, ali još uvijek smo bili u toj rijeci i nismo znali kako da se izvučemo. Prišao mi je kolega Bukva i rekao: "Ja odoh potražiti siguran put za izvlačenje". Uspio je pronaći neko suho korito rijeke, kojim smo se izvukli jedan sat poslije prestanka akcije.
U nekoj kući doručkujemo i sušimo se. Pomislih, na svu sreću niko od mojih ne nastrada, ali je zato, nažalost, stradalo mnogo momaka iz drugih policijskih jedinica. Razmišljanje mi prekide Bukva. Vratio se iz komande, bacio tefter na pod i ljutito rekao: Onaj naš pukovnik nije normalan. Ljut je što nismo krenuli u napad i, možeš misliti, još me pipao, da vidi jesam li mokar. Rekoh Bukvi: Trebao si pukovniku reći, da smo mi htjeli u napad, ali da nam nisu dali one njegove babe i starci.
Uslijedi smijeh.
V dan
Prebacili su nas na drugi dio odbrane Stupa. Smješteni smo u halu neke fabrike. Hladnoća me ubija. Otišao sam do isturene bolnice na Stupu. Tu sam dobio neku vitaminsku injekciju i tablete protiv upale. Zatim smo otišli u izviđanje, jer se opet trebala raditi akcija. Oni su nas razvaljivali, a mi smo non-stop radili neke kontranapade. Te večeri dobili smo i puding, kao desert uz kraljevsku večeru, ali znali smo da nam takva večera obično prisjedne. Dok smo jeli, zalutali rasprskavajući metak pogodi u zid i rani nam dvojicu policajaca, a nalazili smo se u pozadini, dvjesto metara udaljeni od linija. Previli smo ih i pravac bolnica!
Odvojio sam se od ostalih, jer sam želio biti sam. Razmišljao sam o tome kako sam jedini koji se dva puta našao u toj prokletoj rijeci, a nisam se ni na šta žalio. A nisam bio dobro: slabo sam jeo, iznemogao sam, promrzao, loše sam se osjećao i psihički i fizički. Onda sam ugledao neku željeznu šipku. Uzeo sam je i stavio nogu na basamak. Zamahnuo sam, ali nisam imao hrabrosti da sebi slomim nogu. Bacio sam šipku i vrisnuo. Izbacio sam iz sebe taj gnjev koji se nakupio u meni. Došli su neki momci da vide šta se dešava. Rekao sam im da je sve uredu. Da sam slomio nogu, rekao bih kolegama da sam pao niz stepenice i napokon bih bio u nekoj toploj sobi, na poštedi, suh. Sretan ili nesretan, ko bi znao...
VI dan
U rani sabah krenuli smo na položaj nesretnih i neraspoloženih lica. Valja opet napadati. Jedva da iko išta i progovara. Ima puno specijalaca koji prvi put idu u borbu. Većina ih je prestrašena. Malo je nas starijih boraca i nije nam drago što sa "gušterima" idemo u akciju. Ja sam na jednog već bio ogorčen otkako me pogodio rikošet u šljem u onoj rijeci. On me tek poslije upitao: Šta ono tebe pogodi? Kasno pitaš momak, odgovorio sam. Trebao si me to pitati kad me pogodilo, a ne sada... Sreća je što sam imao šljem, a pored tebe sam mogao iskrvariti da sam bio ozbiljnije pogođen. Zamolio sam ga da mi ne bude blizu u akciji. Rekao sam mu to kroz zube i mislim da me ozbiljno shvatio.
Akcija je počela, a moj zadatak je bio da ispaljujem tromblone. Ispaljivao sam ih preko kuća u njihovu pozadinu, tako da je to više ličilo na artiljerijsku podršku. Ispalio sam osam komada prije nego što mi je prišao jedan kolega i rekao da imaju na putu mitraljesko gnijezdo koje treba uništiti. Ostao mi je još jedan tromblon, ručni rad naših majstora. Eksplodirao mi je na pušci i za mene je patnja stupskog ratišta bila završena. Odvezli su me u hitnu, a odatle u bolnicu Koševo.
VII dan
Konačno rahatluk! U bolničkom sam krevetu. Operisan. Infuzija kapa, oko mene leže ranjenici, a ja sretan. Napokon mi se želja djelimično ostvarila. Nalazim se u toplom, na suhom i bez onog straha koji me mučio prethodnih dana. Prepričavamo gdje je ko ranjen. U sobi se nalaze dvojica koji su ranjeni na Stupu, pa imamo o čemu i pričati. Jedan mi je tada rekao nešto neobično, što mi je ostalo u sjećanju. Kuća na Stupu, u kojoj je bio s pet kolega, bila je pogođena tenkovskom granatom. Kada su se razišli dim i prašina, komandir ih je poimenično dozivao, da vidi ko je sve živ. Dvojica se nisu javila, a onda ih je upitao ko je među njima izgubio nogu. Pogledao je niz tijelo i vidio da nije njegova, ali ipak tamo je bila nečija noga. Bila je to noga onog što je i pitao, komandirova. Čuo sam još jednu neobičnu priču od momka koji je također izgubio nogu na Stupu.
Priča mi ranjenik: Bio sam u nekakvoj kući sam. Dužio sam snajper. Neprijatelj je počeo gađati iz tenkova i selektivno rušiti kuću po kuću. Onda su odjednom preskočili par kuća i pogodili moju. Nisam se tome nadao. Ležao sam na podu, a jedna betonska greda mi je pala na nogu i smrskala je. Pokušavao sam se izvući; nisam mogao. Tražio sam stanicu da pozovem pomoć; nisam je našao. Onda sam čuo na vezi kako me moji prozivaju, ali im nisam mogao odgovoriti, jer mi je stanica bila predaleko. Čuo sam da se izvlače misleći da sam ja poginuo. Vrištao sam i dozivao ih, niko me nije čuo. Pucao sam, ali ko je to mogao primijetiti, jer se pucalo na sve strane. Tek tada me počeo hvatati panični strah. Pomislio sam da će me uhvatiti živog. Izvadio sam nož iz futrole i to onaj vojni. On je bio namjenjen svemu osim rezanju mesa. Zažmirio sam i počeo ubadati i kidati vlastito meso. Stiskao sam zube, vrištao od bolova i kad sam otvorio oči vidio sam da mi samo kost drži ostatak noge. Uzeo sam pušku i pucao sebi u kost i tako je odrezao mecima. Bio sam slobodan! Riješio sam se svoje noge. Krvi je bilo posvuda. Podvezao sam nogu da ne bih iskrvario i sam se izvukao.
Govorim sebi: Ja sam još i dobro prošao. Ovo što je on uradio zaista je bilo hrabro i sigurno je bilo jako bolno. Uvijek ima gore od goreg.
Generalštab je planirajući deblokadu grada prognozirao da ćemo imati na stotine mrtvih i preko hiljadu ranjenih. Unaprijed su iskopavani mezari i pripremani kreveti u bolnicama. Broj mrtvih i ranjenih približno su pogodili, ali u jednom su fulali: nismo uspjeli deblokirati grad. Saznao sam još da onog drugog dana, kad je ranjenik nosio ranjenika, nismo ranjavani samo od njihovih. Ranjavali su nas i naši. Halal im bilo, nisu znali. Onaj snajperista, što jedini tada ostade čitav, ubrzo je poludio. A onaj momak HVO-a, što ga zarobismo, ostao je tad na Stupu u okruženju i nije se htio izvlačiti s nama. Kasnije je uhvaćen od njihove strane i bio prikazan na njihovoj televiziji, gdje je tvrdio da smo ga mi mučili, ispitivali i ranili i da smo mi jedna banda kriminalaca.
Tad su pokazali i zarobljene vojnike Armije BiH, nekih tridesetak momaka. I oni su o nama pričali kao o negativcima. Ako ih osuđujete zbog toga, nemojte! Samo pomislite šta biste vi uradili da ste se kojim slučajem našli na njihovom mjestu. Dok smo bili u okruženju, moja grupa i ja razmišljali smo da se predamo, ako nas otkriju. Nadali smo se da će nas zapasti neki njihov oficir koji poštuje Ženevsku konvenciju. Razmišljali smo i da se borimo do posljednjeg metka, a zadnji metak sačuvali bismo za sebe. Pisali smo i oproštajna pisma na kutijama lanč-paketa. Poruke su bile različite, od onih: "Djeco, voli vas tata, babo, otac," do onih: "Majko, volio sam te puno". Ja nisam znao šta zapisati, k'o mi je prioritet, šta staviti prvo: "nano", "majko "ili "sestro". Raniše Suada, ja ništa ne zapisah, a ostalo sad znate.
Priču je pročitao sudionik tih događaja, Snajpi. Čitajući je, često je i duboko uzdisao. Želio je napomenuti dvije stvari. Prvo; "garonju" smo uspjeli izvući sutradan kada smo vratili izgubljene položaje. I drugo; što je njemu jako bitno, jeste da sam ja bio taj koji ih je tjerao da se izvlače i koji je uvijek ostajao zadnji dajući im vatrenu podršku. I vjeruje da sam ja najzaslužniji što smo se izvukli. Ništa mu tad ne rekoh, valjda od dragosti što mu se priča svidjela, a i velikim se čovjek osjeća kad mu ratni drug nešto tako kaže. Ono što on nije znao je da sam ja možda bio više prestravljen od njih, ako ni zbog čega drugog onda zbog odgovornosti koju sam imao kao komandir. Vjerovatno me je ta odgovornost i tjerala da činim to što sam činio. Kud bih ja pred narod i drugove da sam ispao kukavica.
Sjećam se kada smo se izvukli da sam nosio Suada prema kolima Hitne pomoći i da smo naišli na jednu ogradu. I baš tad neprijateljska "praga" je krenula probijati liniju nedaleko od nas. Vidjeli su nas i zapucali. Rafali su dizali zemlju ispred nas. Suada sam tad odgurnuo u stranu, a ja sam preskočio ogradu i izvukao se u zaklon. Tamo sam našao jednog našeg vojnika sa ručnim bacačem. Sjedio je ispod stepenica i vjerovatno od straha ništa nije činio. Nagovorih ga da izađe ispred "prage" i on je uništi. Tek tada sam se sjetio i upitao se, šta je sa Suadom i otišao sam po njega.
Zamisli, Snajpi, zaboravio sam na momenat da ranjeni kolega i postoji."
I naravno, mora se svaka prica zavrsiti nekim crnjakom:
"* Tijesna ulica, čovjek bez nogu do koljena, prosi…
Drži papir na kojem piše: "Ja sam ratni vojni invalid, sakupljam pare za proteze."
Nailazi ratni profiter, baci mu 5 maraka i reče:
"Pokupi malo noge, da se može fino prolaziti!""
kaze kako onda da si i brz i pokretan uz sve to 
a samo 4 hrvata 
