Evo cijeli intervju da ne morate klikati
Prof. dr. Mehmed Jahić dugogodišnji je profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i vrstan poznavalac prilika u ekonomiji, posebno u oblasti finansija. Za Klix.ba govori o tome kako i koliko bh. vlasti rade na ekonomskim reformama, ulozi MMF-a i Svjetske banke, zašto je privatizacija bila nastavak rata, ali i o valutnom ratu kao načinu obračuna među velikim silama.
Kako ocjenjujete prioritete reformi koje nam predviđa Reformska agenda?
Reformska agenda je zbir zahtjeva određene zajednice, u ovom slučaju EU, koja ima svoj standard koga primati u članstvo, onaj koji vas prima propisuje standarde. Ta evropska agenda podrazumijeva mnogo stvari koje jedna zemlja koja je izašla iz rata, koja nije obnovljena i u kojoj društvena svijest nije dignuta na jedan viši nivo, ili barem vraćena na onaj nivo prije rata, nije na tom nivou da bi se mogla uklopiti u te agende. Uslovi se ne ispunjavaju na papiru već djelima, uslovi se ispunjavaju u ambulantama, školama, općinskim šalterima, industrijskim halama... No, bez obzira na samo provođenje ili neprovođenje te Reformske agende, nas će EU primiti u svoje članstvo kada njima bude odgovaralo, sjetite se samo priče kako mi nismo spremni za Šengen, kako moramo ispuniti mnoge uvjete, a onda preko dana dobijemo Šengen. Tako da morate tu u obzir uzeti i neke vanjske kriterije, ako nekome bude odgovaralo mi ćemo ispunjavati sve uvjete, ali ako ne bude nekome odgovaralo nećemo ispunjavati nijedan.
Vlasti se od 2014. godine, pozivajući se na tu Reformsku agendu, kunu u provođenje reformi. Šta smo vidjeli od tih reformi?
Oni to vrlo malo ili nimalo provode, a narod nimalo ne osjeti. To što govore da provode reforme je princip dodvoravanja međunarodnoj zajednici i pokazivanja da su oni za reforme jer ne smiju u brk međunarodnoj zajednici reći da neke reforme ne žele provesti, neke ne smiju, a treće ne mogu. To se ne smije reći, inače bi međunarodna zajednica našla načina da ih skloni sa scene jer nisu poslušni. Pa imate jednog člana Predsjedništva koji se hvali kako ćemo ispuniti sve zahtjeve, kako ćemo provesti sve reforme, a unutar države radi sve da do toga ne dođe pri tome tražeći partnera u jednom entitetu.
Iako je određena supervizija prisutna još od Dejtonskog sporazuma, u posljednje dvije godine bh. vlast je doslovno u međunarodnim, prvenstveno finansijskim institucijama, dobila tutora, nijedan zakon se ne smije usvojiti bez aminovanja MMF-a i Svjetske banke. Šta za jednu državu znači takva vrsta tutorstva?
Na MMF i Svjetsku banke gledam vrlo specifično. Kada se u nekoj zemlji završi rat oni se pojavljuju u jednoj vrlo zanimljivoj ulozi koja meni liči na orla lešinara koji obilazi i iz zraka gleda gdje šta može uzeti pod plaštom obnove i razvoja. Međunarodna zajednica je odmah nakon rata došla u BiH sa svojim finansijskim institucijama i preko nekih banaka je pokušala aktivirati alate za učešće u privatizaciji, ograničavajući nas šta možemo, a šta ne možemo finansirati, na koji način smijemo podizati standard, propisujući da se devizne rezerve Centralne banke čuvaju pod njenim kišobranom. Dakle, nisu dali prostor za razvoj jer se boje da bismo se brzo snašli. Ovaj narod nije toliko neinteligentan da ne vidi ograničenja, ali smo dovedeni u takvu situaciju jer vlast da bi bila vlast prihvata sve što međunarodna zajednica kaže.
Iz entitetskih vlada i Vijeća ministara BiH tvrde da im stručnjaci MMF-a i Svjetske banke besplatno pomažu u kreiranju boljeg poslovnog ambijenta. Jesu li ove međunarodne institucije toliko dobronamjerne pa im naše vlasti bezgranično vjeruju?
Međunarodna zajednica nije osnovala MMF da bi on bio neprofitna organizacija, MMF i Svjetska banka su izrazito profitne organizacije koje zarađuju na nerazvijenima ili srednje razvijenima. Iako oni imaju svoje organizacije koje imaju zadatak da pomažu podizanju standarda nerazvijenim zemljama, pa imate IDA-u koja pomaže, IFC koji daje kredite, a kad se razvijete dolazi MIGA koja garantuje za vaš platni promet, ali uzima procent, uzima danak. MMF i Svjetsku banku nije ni osnovala sirotinja već bogati da bi sebi osigurali monopolski utjecaj na finansijska sredstva u plasmanima kako bi mogli određivati kome, kad i pod kojim uvjetima dati sredstva. MMF kod nas kaže da će nam dati kredit, ali odredi prioritete u šta se može ulagati. Zašto? Pa vjerovatno zato što je nečiji interes implementirati nekog svog dobavljača. Imate slučajeve gdje međunarodna zajednica preko raznih vladinih i nevladinih organizacija finansira određene projekte koji se vode kao pomoć BiH. Ali kad uđete u detalje projekta vidite da je 80 posto zadovoljenje potreba infrastrukture tih njihovih ljudi koji implementiraju projekat. Pojednostavljeno, daju vam milion KM, ali onda njihovi ljudi potroše 800.000 KM radeći na implementaciji tog projekta, uvozeći neke stvari iz svojih zemalja.
Jesmo li dovedeni u pat-poziciju: nema plata i penzija bez MMF-a, a aranžman sa MMF-om podrazumijeva uvjete koje oni određuju?
Niko nema pravo određivati u šta će zemlja trošiti sredstva. Što će nama MMF davati kredit? Uzeli su naše devizne i slobodne rezerve, novac naših građana, i onda nam taj isti novac daju kroz kredite i zarađuju na nama. Zašto MMF nije rekao da pod strogom kontrolom i pod nadzorom MMF-a Centralna banka BiH devizne rezerve plasira u razvoj BiH? Tada kamata ne bi bila ni dva ni tri posto već 0,5 posto, samo da se pokriju manipulativni troškovi. Sada je u svakom budžetu prva stavka vraćanje međunarodnih dugova, to se prvo vraća i oni se moraju prvo namiriti. Zašto to ne može raditi naša Centralna banka? Evo neka komisija za odobravanje kredita bude mješovita, neka polovinu članova imenuje MMF, ta komisija neka prati procjenu rizika u plasmanu. Kao što možemo garantirati da ćemo vraćati kredite međunarodnim institucijama, isto tako možemo garantirati da ćemo prvo novac vratiti Centralnoj banci. Mi imamo toliko novca da sami sebe možemo razvijati.
Jesu li u pravu oni koji kažu da mi danas faktički nemamo Centralnu banku?
Mi imamo Centralnu banku, ali je ona pod plaštom međunarodne zajednice svedena na mjenjačnicu. Ona ne može samostalno voditi svoju politiku, ona sada čuva novac, štampa novi ako su neke novčanice oštećene, nadzire donekle rad banaka u BiH brinući se o slobodnim i deviznim rezervama... No, ona nema onu funkciju koju ima u drugim zemljama, jer smo pod plaštom MMF-a koji ne da da mi imamo centralnu banku u punom smislu.
Dodik je nedavno aktuelizirao pitanje Centralne banke tražeći da shodno višku deviznih rezervi štampa određenu sumu novca. Da li je to izvodivo?
Ne bih komentarisao te Dodikove poruke, ali je dijelom takva politika uredu. Mora se dati veći stepen samostalnosti Centralnoj banci. Sve dok MMF pod takvom kontrolom i takvim spregama drži Centralnu banku, ona ne obavlja svoju ulogu.
Često se kaže kako se ovdje ne bi znalo ko pije, a ko plaća da nije te kontrole MMF-a, da bi se novac štampao kako kome naumpadne?
Ali kako ćemo znati da li bi se naši političari i Centralna banka ponašali u korist privrede ako joj ne date slobodu? Dajte malo olabavite vaše mjere. Probajte trenirati naše političare, našu vlast i Centralnu banku. Recite da godinu dana nećete koristiti svoje ovlasti i svoj utjecaj pa ako naše vlasti ne urade posao onako kako zamišlja naše društvo i vi, opet vratite mjere. Čije su pare u toj banci? To su pare naših građana. Ako je to naš novac, zašto ne spustite obaveznu rezervu, a bankama kažete da se rezerva spušta ako će sredstva plasirati u proizvodnju, dajte svakome ko radi na zapošljavanju povoljne uvjete, dajte olakšice svima koji izvoze jer time podstičemo priliv deviza.
Vlast radi sasvim suprotno, nedavno je ukinut podsticaj izvoznicima.
Jeste, pod pritiskom MMF-a. Eto šta vam je MMF i kako nam misli dobro. On ne da da vi iz Evrope izvlačite eure. Kontrola kursa KM je dobra, ali sve ostalo što se tiče plasmana što MMF diktira je loše.
Politika je od ekonomije skoro neodvojiva, ali nam se često poručuje kako bismo u BiH trebali raditi na ekonomskim reformama, koje će automatski generirati političke reforme. Može li ekonomija biti prethodnica?
Ne, to je zabluda. Kod nas je društveno-politički sistem postavljen tako da je politika pa ekonomija. Ovdje kada trebamo odlučiti šta ćemo i iz kojih sredstava finansirati moraju se dogovoriti dvojica ili trojica. Kada se bira direktor određenih utjecajnih kompanija moraju se dogovoriti dvojica ili trojica, u privredu ne može doći neko ako ga politika nije aminovala. U uređenim društvima ekonomija mijenja politiku jer razvojem standarda, rastom privrede i zapošljavanja budžetska kasa se drugačije puni, pri čemu i stanovništvo drugačije zadovoljava svoje potrebe.
Kako riješiti glavni problem u BiH – enormno visoku stopu nezaposlenosti?
Bez malo više elastičnosti kod investiranja taj problem se nikada neće riješiti. Mora se naći rješenje da sa malo jeftinijom kamatnom stopom banke u privredu plasiraju sredstva. Sada imate kamate na štednju od 1 ili 2 posto. Zašto se ta sredstva privredi ne daju uz kamatnu stopu od 3 ili 4 posto. Ako banka štedišama plaća kamatu 1 posto, a onda ta sredstva daje privredi uz kamatu od 2 posto, banka ima zaradu od 100 posto. To je sasvim dovoljna zarada, zašto banka mora zarađivati po 300 posto i privredi davati kredite uz kamatu od 6 ili 7 posto.
Direktori banaka u BiH će reći da smo mi nestabilna zemlja, što utječe na skuplje izvore finansiranja pa su i kamate veće.
To će reći direktori stranih banaka. Mi smo njima nestabilni jer im je malo koliko god zarade. A gdje odnose novac koji ovdje zarade? Odnose ga u države iz kojih su došli. Što tu dobit ne ostave ovdje, da je ponovo plasiraju? Ako smo nestabilni za plasmane, zašto su uopće došli? Kakva je to hrabrost doći u nestabilnu državu i donijeti milijardu eura? U teoriji ekonomije postoji model prema kojem nestabilnost utječe na kamatne stope, ali to ovdje nije tako jer mi nismo toliko nestabilni.
Znači li to da razliku između kamatne stope štednje i plasmana banke uzimaju sebi?
To je zarada banaka. Gdje to imate da je kamata na štednju 1 posto, a kad ta ista sredstva banka plasira onda je kamata 5 posto? Zašto MMF ne ograniči kamatu na plasmane? Ako imate kamatu na štedne uloge 3 posto, maksimalna kamata na plasmane vam je 5 posto, to vam je dovoljno jer zarađujete 70 posto. Ono što je još gore jeste da mi zakonom nismo rekli da se zarada iz BiH ne može iznijeti. Svake godine iz BiH se isplaćuju stotine miliona KM koje su banke zaradile, na tu zaradu se plati samo 10 posto poreza na dobit. A sve fol banka nije njemačka, austrijska, italijanska.... A gdje odlazi zarada? U Njemačku, Austriju, Italiju...
Zabija li vlast nož u leđa vlastitoj privredi izdavanjem obveznica i trezorskih zapisa jer je svakoj banci sigurnije dati kredit vladi nego privredniku kojem niko ne garantira uspjeh?
Zato svaka emisija zapisa i uspije jer je vlada garant vraćanja, a kamate su povoljne za banke. Bankarski sistem kreira privredu, politika nema para da kreira privredu. Zašto politika ne kaže da ograničava kamatne stope na plasmane za privredu na 3 posto pa ko hoće nek izvoli. Mi ne smijemo dozvoliti da dobit automatski ide van BiH. Imali smo jedan zakon prema kojem je dobit stranih partnera ostajala u BiH najmanje pet godina. Zašto ne vratimo taj zakon koji je stabilizirajući? I tada je bio MMF pa smo imali taj zakon.
Nakon rata industrijski giganti su rasformirani, tada se tvrdilo da je budućnost bh. privrede u malim i srednjim preduzećima, da velike kompanije ne mogu opstati. Jesmo li pogriješili?
Prvo je privreda porušena i pokradena u ratu, a privatizacija je bila drugo zabijanje noža u grlo. To je najlošiji primjer privatizacije. Prvo je velika privreda spuštena na malu, a svugdje u svijetu pokretači razvoja privrede su velike kompanije. I danas u svijetu imate kompanije koje zapošljavaju po 30 ili 40 hiljada radnika, a nama su rekli ne možete vi to. A gdje god je mala privreda, mala je i država, gdje je mala privreda mali je i razvoj. Energoinvest, Famos, Hidrogradnja... to su bile u svijetu prepoznatljive kompanije. Ne, to se moralo svesti na mjeru. Emitovani se certifikati nominalne vrijednosti od 100 KM, a već sutradan su prodavani za 3 KM. Vi ste automatski obezvrijedili vrijednost za 97 posto. Odmah se vidjelo da je privatizacija propast za državu. Radnicima se nije dalo neko vrijeme da obnove fabrike, počnu nešto raditi, pa kad je malo razviju onda je privatiziraju, ali ne za certifikate već za novac. Certifikat se mogao koristiti za PIO fondove, otkup stanova, ali je bilo besmisleno njima kupovati fabrike. I šta se desilo? Došli su uglavnom strani privatizacijsko-investicioni fondovi koji su kupili certifikate za 3 KM pa su onda prodavali za 20 KM. Rat se nastavio privatizacijom, grad je onog koji je privatizirao preduzeća u gradovima. Preduzeća su opustošena, iskorištena kao zalog za kredite... Vi se sad možete izboriti za Feroelektro kada su i ulazna vrata pod hipotekom. A ta priča da se privreda mora razvijati na malim i srednjim preduzećima upravo odgovara MMF-u i Svjetskoj banci jer ostajete mali i trebate njihove kredite.
Koji su resursi na koje bi se BiH u ovim okolnostima mogla osloniti, na kojim bi se mogla temeljiti bh. privreda?
U ovoj situaciji to bi bila poljoprivreda, energetski resursi, proizvodnja i prodaja zdrave hrane i zdrave vode. Svi hvale našu vodu, ali niko neće da je kupi, pri čemu mi godišnje uvozimo vode u vrijednosti od 150 miliona KM. Svi koji kažu da su nam prijatelji, ako žele da nam pomognu neka nam ne daju novac jer ćemo ga još večeras potrošiti. Otkupljujte naše proizvode, dajte nam ugovore za otkup poljoprivrednih proizvoda, mesa, vode...
Turska nam je ponudila nešto slično?
Da, ona nam jedina pruža ruku. Turska kaže dajte mi toliko mesa godišnje, naši ljudi će se snaći kako da proizvedu tu količinu. Mi se moramo okrenuti resursima koje imamo, a onda svojim poznanstvima, lobijama i radom širiti tržište. Kod nas je malo nakaradno, ako nije prodato iz FBiH nije prodato iz BiH. Trgovina iz RS-a i Brčko distrikta čini platnu bilancu BiH, neka se svako izbori na svoj način da nekome nešto proda.
Šta je s ljudskim resursima, kako će očigledna i prilično zastrašujuća depopulizacija utjecati na bh. privredu i općenito budućnost BiH?
Demografski procesi specifično utječu na privredu. Skandinavija ima problem s opadanjem stanovništva, ali se to ne vidi. Ako je prirodni priraštaj negativan, onda vi razvijate uvjete da oni koji su već tu ostanu u državi, umjesto ekstenzivne razvijate intenzivnu privredu, razvijate tehnologiju koja nadoknađuj radnike... Kada stvorite dobre uvjete rada i života, onda možete računati i na porast nataliteta. Tu novu generaciju potom kvalitetno obrazujete i na neki način kvalitetom nadoknađujete kvantitet.
Obrazujemo li generaciju koja bi mogla u budućnosti odgovoriti izazovima o kojima razgovaramo?
Najgora kazna koja se može dogoditi jednoj državi događa se preko obrazovanja koje utječe na sve drugo. Bolonja je najgore što se moglo desiti svijetu, sada umjesto obrazovanja imamo pekaru iz koje izlaze diplome. Nema inžinjera bez fabrike, nema ekonomiste bez banke ili preduzeća koje će biti osnova za primjenu stečenog znanja. Mi ćemo se uskoro hvaliti da imamo 20 ili 30 posto visokoobrazovanih, bit će diploma, ali neće biti znanja.
Pored niskog nataliteta iz BiH odlaze mladi, školovani. Ništa od pobrojanog u BiH za njih nije kreirano, obrazovni i zdravstveni sistem su uništeni, odlaze mladi u čije školovanje je ulagano 20 godina
Tu je kriva država. Potroše se silne pare na obrazovanje jednog ljekara i onda ga država pušta da ode. Najopasniji izvoz para jeste izvoz kadra koji finansira država. Vi sav budžet potrošite na finansiranje univerziteta, a onda se ne brinete gdje će ta omladina raditi i stalno potencirate priču da ljudi odlaze. Pa normalno da će ići vani, neće ovdje čekati pet godina posao. Društvo mora pokazati malo više brige, subvencionirati fabrike koje će mladima dati priliku. Onda vi morate povesti računa da ti mladi dobiju priliku da kupe stan pod povoljnim uvjetima...
EU ostaje najznačajniji trgovinski partner BiH. Dolar jača u odnosu na euro, američka privreda također bilježi rast, dok se Evropa, posebno južni dio, suočava sa sve većim problemima. Šta će to značiti za ekonomiju?
Mnogi koji se bave ovom problematikom vide kako na monetarnom tržištu MMF i Svjetska banka, koji utječu na rezultate berzi, kreiraju korpu bitnih valuta. Među njima su dolar, euro, jen, franak i kineski juan koji im remeti tržište. Mi smo imali situaciju da je franak pobjesnio jer mu je podloga takva da je moga postavljati uvjete. Tako je franak otišao sa 1,25 na 1,80, uznemirio sve, cijeli taj problem nazovemo “švicarski problem”. Ali niko sad ne vidi da je i dolar došao sa 1,25 na 1,80 i niko to ne zove “američki problem”. Davno sam rekao da se u budućnosti neće voditi rat oružjem, osim u slučajevima kada treba nekoga "dozvati" pameti. U budućnosti ćemo svjedočiti valutnim ratovima, onaj ko vas želi uništiti samo treba pratiti odakle dolazi vaš uvoz i gdje izvozite. Neka samo podigne tu valutu, a valute rastu samo ako za njima postoji velika potražnja.
Šta će se dešavati na valutnom tržištu?
Prije dvije godine sam rekao da će dolar stići euro i prestići ga. Politika će time reći Evropi da je ona tu glavna. Japanski jen će pratiti dolar, sa 1,15 narastao je na 1,65. Da bi se dolar zaštitio i od franka, jena i juana, on će finansirati kanadski i australski dolar i oni su već počeli rasti. Dolar voli blizu sebe imati dolar, nije bitno čiji je on. Ceh za sada plaća britanska funta koju Evropa namjerno spušta zato što Britanija napušta Evropu. Kursna lista je najbolji način uništavanja jedne zemlje od moćnih na jednom makro planu.
Novi američki predsjednik najavio je valutni rat Kini, od kompanija traži da postrojenja za proizvodnju ne sele izvan SAD-a, najavljuje uvođenje carinskih barijera...
To je neprijateljski čin. Ako 20 posto poraste juan, onda mi iz Kine nećemo dobiti nešto tako jeftino i možda ćemo umjesto kineskog kupiti evropski ili američki proizvod jer mu više vjerujemo. Kada neko želi podići vrijednost juana, to znači da želi smanjiti kineski izvoz. Zato u cijelu tu priču morate ukomponovati cjenovni, kamatni i kursni rizik.
Al eto sjeti se za desetak godina da smo diskutovali o ovome kad se ostvare crne slutnje (koje se btw već uveliko ostvaruju).
Otkud ti to, ja samo malo emotivno konstatujem činjenično stanje jer mi je žao što mi mladost prođe u neznanju al jebiga bolje ikad nego nikad