Travnik / 7 Korpus A RBiH

[Kotromanic]

POGLED IZ HAGA

STOTINU LJUDI ŽIVO SPALJENO U SVOJIM KUĆAMA

U januaru 1992, Dario Kordić, jedan od najviše rangiranih hrvatskih političara u Hercegovini, izjavio je na mitingu u Busovači, U BiH, da je Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna “Hrvatsko tle i tako će da bude”. U decembru 2004, Žalbeno veće MKSJ-a potvrdilo je kaznu od 25 godina koju mu je pretresno veće izreklo za zločine u kojima je učestvovao sa “željom da se uspostavi suverena hrvatska država unutar teritorije Bosne i Hercegovine, po svaku cenu”.

U Hercegovini 1992, ta ‘cena’ uključivala je napade na gradove i sela naseljena bosanskim Muslimanima i ubijanje i nanošenje velike patnje ili teškog bola civilima, među kojima su bili žene, deca i starije i nemoćne osobe. Veće je utvrdilo da je putem propagandnih govora Kordić ohrabrivao, podsticao i zagovarao mržnju i razdor na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi.

Bosanski Muslimani uklonjeni su sa položaja na državnom i opštinskom nivou, a civili su prisilno premeštani iz domova i sela. Kuće, stanovi, poslovni prostori i posedi civila opljačkani su ili znatno oštećeni. Onima koji su bili zatvoreni uskraćene su osnovne ljudske potrebe, kao što su adekvatna voda, hrana ili smeštaj, a neki su korišćeni kao taoci ili živi štitovi.

Naročito strašan primer ovih zločina dogodio se u selu Ahmići u aprilu 1993. U rano jutro u petak, 16. aprila 1993, u planiranom napadu na stanovništo bosanskih Muslimana, hrvatske snage su istovremeno napale nekoliko gradova i sela u opštini Busovača, uključujući Ahmiće, Nadioke, Šantiće i Piriće. Napad na Ahmiće počeo je između pet i šest sati ujutro, dok su stanovnici još spavali ili bili na molitvi. Oni nisu pokušali da se odbrane, već su se sakrili u kuće.

Krenuvši u napad, vojnici su neke stanovnike sela isterali iz njihovih kuća, pravo iz kreveta – u odeći u kojoj su spavali i bosonoge. Vojno sposobni muškarci su ubijani iz neposredne blizine, a kuće i štale su paljene zapaljivim mecima, bombama i benzinom. Nekoliko kuća je spaljeno pre nego što su ljudi koji su bili unutra uspeli da izađu. Ukupno više od 100 ljudi je ubijeno, među kojima su većinom bili starci, žene, deca i dojenčad, koji su živi spaljeni u svojim kućama.

Žalbeno veće je utvrdilo da je kao lokalni politički vođa odgovoran za ovo područje, Dario Kordić planirao i podsticao zločine koji su se desili u Ahmićima 16. aprila 1993. i susednim selima Šantići, Pirići i Nadioci. Takođe je osuđen i za mnoge zločine počinjene u opštini Kiseljak.

Mariju Čerkezu se sudilo zajedno sa Kordićem i Žalbeno veće je zaključilo da on nije učestvovao u zločinima počinjenim u Ahmićima i nekim drugim delovima Hercegovine, ali da “snosi krivičnu odgovornost za zatvaranje i protivpravno zatočavanje civila bosanskih Muslimana” u Vitezu do kraja aprila 1993. To protivpravno zatočenje predstavlja progone, jer su zatočenici bili isključivo bosanski Muslimani i Čerkez je imao “nameru da ih sistematski diskriminiše”. Iz tog razloga, osuđen je na šest godina zatvora.

Osim toga, Žalbeno veće je zaključilo da je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad Hrvatskim većem odbrane i da je rukovodila u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVO-a, kao i da je u to vreme postojao međunarodni oružani sukob između Hrvatske i BiH.

Ovo je do sada treći predmet pred Međunarodnim sudom koji se odnosi na zločine počinjene u Lašvanskoj dolini u BiH tokom 1992. i 1993. Još se očekuju suđenja u predmetima protiv Paška Ljubičića i Miroslava Brala koji se nalaze u pritvoru Suda. Međutim, prema rečima Žalbenog veća “činjenica je da ovaj Međunarodni sud nikada nije imao i nikada neće imati mogućnost da vodi suđenja protiv svih osoba koje su navodno…odgovorne za događaje u Lašvanskoj dolini… Zašto, objektivno gledajući, nekom od navodnih počinilaca teških krivičnih dela nije, niti će biti, suđeno pred ovim Međunarodnim sudom, ima više razloga, od kojih je najvažniji taj da tužilac nije imao dovoljno dokaza i/ili da nije bilo dovoljne saradnje između Međunarodnog suda i neke države, bilo u prošlosti bilo danas.

Kao rezultat toga, većima ostaje da pažljivo analiziraju pitanje individualne krivične odgovornosti za zločine počinjene u Lašvanskoj dolini u odnosu na pojedine optužene kojima sude.” Iz tog razloga, domaći sudski organi širom bivše Jugoslavije snose veliku odgovornost za krivično gonjenje brojnih pojedinaca kojima se neće suditi pred Tribunalom u Hagu.

[ErrorNo1]

[bosniaque]

a sta predstavlja ova krstina ovde, i gdje stoji krstina!!!!

[ErrorNo1]

Zapisavanje teritorija i potpis na zlocin.

Stoji u Ahmicima.

Ima jos jedan pred Pociteljem.
A uz njega i tabla oslobodioca tisucljetnih hrvatskih prostora:




Inace Pocitelj su takode oslobodili od zivota: urbane i svake druge kulture & ljudi...

[SD-6]

...dok su neki pozivali na smjenu ministra Mehmedgica kada je par ovaca zavrsilo u jablanickom jez.(sto je naravno za osudu)...nijedan se nije sjetio da kritkuje istog zbog stotina nelegalno izgradjenim krizeva...koji su hrvati po principu zapisavanja teritorije ponosno zasijali tu,na vjekovima vecinom bosnjacima naseljenu teritoriju...inace ko poznaje te dijelove herc.poput mene (roditelji su mi iz tih krajeva)i ko je prolazio tim krajem ima osjecaj kao da je zagazio u jezivo groblje kojem nema kraja...cak je bio i odredjen datum rusenja ovih napominjem nelegalno izgradjenih krizeva(u Stocu)...ali su se hrvati dobro organizovali i sprijecili sprovodjenje prava...a da napomenem takodjer nelegano izgradjena dzamija na Bradini je vec uveliko spremna za miniranje...sve je presvuceno i skinuto, ostaje samo jos taj zadnji akt miniranja...a dzamija ce biti legalno napravljena na obliznjem mjestu ...dakle opet dvostruki arsini...koji naravno se opet obijaju bosnjacima o glavu...i to naravno opet nikom ne smeta

[kub lajkan]

...koji su hrvati po principu zapisavanja teritorije ponosno zasijali tu,na vjekovima vecinom bosnjacima naseljenu teritoriju...

Podizanje golemih krizeva je "zapisavanje teritorije" isto onoliko koliko je to i pravljenje dzamija...

[SD-6]

...tebi je vjerovatni i obnavljanje dzamija "zapisavanje teritorije"...zasto se ne sruse nelegalno izgradjeni krizevi?...dzamija u bradini se rusi...s pravom...a kad ce krizevi doci nared...s obzirom na okolnosti ne mislim da ce ikad...

[kub lajkan]

...tebi je vjerovatni i obnavljanje dzamija "zapisavanje teritorije"...zasto se ne sruse nelegalno izgradjeni krizevi?...dzamija u bradini se rusi...s pravom...a kad ce krizevi doci nared...s obzirom na okolnosti ne mislim da ce ikad...

Obnavljanje nije, ali gradjenje tamo gdje ih nikad nije bilo svakako jeste.

Zasto se ne ruse ne znam, ali sigurno ce doci na red...

[SD-6]

... gle cuda ...prvi put se slazemo oko necega(ne skroz,al za pocetak...)...mislim ipak da kvantitativno posmatrano se ne moze porediti broj nelegalno izgradjenih krizeva sa nel.izgr.dzamijama(na privatnoj zemlji)...ali su tebi dzamije u tvojoj avliji ,pred ocima...pa ti mozda bode oci...a ono sto ne vidis i nije u tvojoj blizini nije ni vazno

[Šandor]

... gle cuda ...prvi put se slazemo oko necega(ne skroz,al za pocetak...)...mislim ipak da kvantitativno posmatrano se ne moze porediti broj nelegalno izgradjenih krizeva sa nel.izgr.dzamijama(na privatnoj zemlji)...ali su tebi dzamije u tvojoj avliji ,pred ocima...pa ti mozda bode oci...a ono sto ne vidis i nije u tvojoj blizini nije ni vazno

Samo bi se blesa mogla sloziti sa Lajkanom. Lajkan ne vidi razliku izmedju krstova na temeljima porusenih dzamija i Istiklal i Fahdove dzamije.

Mada su krstovi u Stocu izgradjeni na temeljima porusenih dzamija a Istiklal i Fahdova dzamija na nicijoj zemlji.
Ne sjecam se je li nesto postojalo na mjestu Fahdove dzamije prije rata ali znam da na mjestu gdje je Istiklal dzamija nije bilo nista. Obicna neiskoristena livada.
Medjutim, Lajkan ne vidi razliku izmedju te dzamije, krsta na temeljima porusene dzamije u Stocu i parkiralista ne preoranom muslimanskom groblju u Zvorniku.

[Fair Life]

Odvojiti religiju od drzavne politike i takve stvari se nece desavati... ali kad se vec dogode politicari nemaju muda da se tome suprostave jer su u kleru pronasli oslonac za palamudjenje narodu i podrsku za ostanak u fotelji.

Ja problem vidim u ovome...:

[kub lajkan]

... gle cuda ...prvi put se slazemo oko necega(ne skroz,al za pocetak...)...mislim ipak da kvantitativno posmatrano se ne moze porediti broj nelegalno izgradjenih krizeva sa nel.izgr.dzamijama(na privatnoj zemlji)...ali su tebi dzamije u tvojoj avliji ,pred ocima...pa ti mozda bode oci...a ono sto ne vidis i nije u tvojoj blizini nije ni vazno

Slazemo se sasvim slucajno....

Bodu meni oci i krizevi, ali ne iz istog razloga kao tebi.

Nije u pitanju samo NELEGALNO gradjenje nego GRADjENjE UOPSTE. U toj mjeri.

Izmedju tebe i mene ce uvijek biti ponor, jer ti uvijek nalazis opravdanje zasto je tvoj narod u pravu, a onaj drugi i krivu...

[BECHO]

[Šandor]

Lajkane, naravno da ce biti ponor. Kad tebi smetaju dzamije izgradjene u Sarajevu jednako kao krstovi na temeljima porusene dzamije u Stocu.
A meni ne smeta izgradnja crkava i izgradnja dzamija.
Ono sto meni smeta je izgradnja crkava, dzamija i krstova na mjestima na kojima ne zivi narod kojem to nesto znaci.

Na zalost, u tome prednjace Srbi i Hrvati. 90% krstova izgradjeno je u nekoc gotovo cistim bosnjackim mjestima. Cesto na temeljima porusenih dzamija.
U RS-u je cest slucaj izgradnje parkiralista i stambenih zgrada na preoranom muslimanskom groblju.

U Kozarcu danas postoji prilicno velika crkva. A tamo Srba nema. Mozda ima svega nekoliko porodica.....toliko ih je bilo i prije rata. Svi koji su dosli otisli su.

A dzamija ili crkva izgradjena u Sarajevu mi uopste ne smeta. Niti mi smeta crkva izgradjena bilo gdje. Ukoliko nije izgradjena na zemljistu nekog Bosnjaka ili na muslimanskom groblju.

U Sarajevu se gradi crkva na Alipasinom polju i ja nemam nista protiv toga. Pri zavrsetku gradnje je katolicka crkva u Ilijasu (tamo prije rata nije bilo katolicke crkve jer kolalne vlasti nikada nisu htjele izdati dozvolu za njenu izgradnju).
Ne mislim da se te crkve grade da bi provocirale narod. Grade se iz potrebe isto kao i dzamije.

Druga je stvar sto tebe vjerovatno vrijedjaju i bole te dzamije koje su izgradjene konkretno u Sarajevu.
Zbog takvih kao sto si ti nije bilo ramazanskog i bajramskog (prenosa bajramske molitve) programa na FTV i BHT1. Niti je bilo prenosa iz Vatikana kad je umro papa.

Jer to bi kao nekog moglo uvrijediti?

[kub lajkan]

Jesi li ti autor http://www.idijebimater.com/ kao sto si naveo u profilu?

Ako jesi, onda se i ne čudim tvojim intrepretacijama tuđeg mišljenja...

[Šandor]

Stranicu sam stavio cisto zbog naziva iste.

Vjerovao ili ne nisam procitao ni rijec sa te stranice.

[BECHO]

Da se nikad ne zaboravi...

Jutro kada su ubijana djeca

AHMICI - U rano jutro 16. aprila 1993. godine vojnici HVO izvrsili su napad na selo Ahmice kod Viteza i tom prilikom ubili 117 civila starosti od sedam mjeseci do 81 godine.

I ovog 16.aprila, 12 godina poslije, Ahmicani su obiljezili ovaj datum okupljanjem na sehidskom mezarju u Vitezu, gdje je sahranjeno 117 do sada identifikovanih zrtava. Medju njima je bilo 105 stanovnika Ahmica i 12 izbjeglica. Na mezarju je proucen jasin-serif svim sehidima Viteza.

Udruzenje 16. april Ahmici, zajedno sa Muftilukom travnickim, organizovalo je u dzamiji u Ahmicima tevhid, kojeg je predvodio muftija Nusret efendija Avdibegovic.

Za zlocine u ovom selu do sada su pred Medjunarodnim tribunalom u Hagu osudjeni Vladimir Santic na 18 godina i Drago Josipovic na 12 godina zatvora. Zalbeno vijece je oslobodilo odgovornosti Zorana i Marjana Kupreskica, a prije njih jos Dragana Papica i Vlatka Kupreskica.

Ahmicani ne vole pricati o Hagu i odlukama Tribunala. “Nemojte me danas... Danas sam nikakav”, kazao nam Junuz Berbic, koji je prezivio napad na Ahmice dok dolazi na mezarje da prouci Fatihu onima koje je izgubio tacno prije 12 godina. Danas su Ahmici obnovljeni. Na temeljima spaljenih podignute su nove kuce, izgradjena je nova skola, dzamija...

M. DAJIC

[neutralac]

Spokoj bosnjackim zrtvama iz Ahmica ubijenih zlocinackom hrvatskom rukom, uz isti pijetet hrvatskim zrtvama stradalim od zlocinacke bosnjacke ruke u Trusini.

[kub lajkan]

Spokoj bosnjackim zrtvama iz Ahmica ubijenih zlocinackom hrvatskom rukom, uz isti pijetet hrvatskim zrtvama stradalim od zlocinacke bosnjacke ruke u Trusini.

Ovo boldirano si mogao i izbaciti...

[neutralac]

Slazem se , ali ubacio sam tu nacionalnu odrednicu koja treba da naglasi da su ubojstva ucinjena samo zbog toga sto "onaj drugi ima drugacije ime i vjeru", jer u pitanju nije bilo postizanje nikakvog ratnog preimucstva ili stvaranje nekakvih povoljnijih polaznih polozaja.

[BECHO]

Zlocin je zlocin bez obzira na razlike! Svaka majka isto suze lije, bez obzira kojem se bogu moli i da li je sina izgubila negdje u Ahmicima ili u Grabovici! Meni licno je zao svakog zlocina pocinjenog sa bosnjacke strane, jer sam bio tri puta u Armiji BiH i tako nesto dozivljavam kao i neku vrstu svoje licne tragedije. Ne ponovilo se...

[tecumseh]

Selo koje sam zavolio u ratu, nikad u njemu nisam bio. Pola godine pružali otpor, nanijeli značajne gubitke VRS. Krenuli u prodor od 80 km i stigli u Travnik. Po meni najveći heroji rata, ali malo se šta zna. Ko su bili ti ljudi?

Sve ove poslijeratne godine pratim hocu li sta procitati o legendarnim Večićima, ali ni riječi.

[T8]

Preporucio bih ti sljedeci link

http://www.vecici-online.de/43152.html

Večići (Kotor Varoš) - Herojskog selo



U proljece 1992 god zapocinje etnicko ciscenje na podrucju Bosanske krajine. Ubistva, logori, protjerivanja su scenarij koji se ponavlja u svim mjestima koja zauzimaju Karadziceve horde.
Jedino se mještani Vecica (Kotor Varoš) odlucuju oruzano suprotstaviti agresiji.
Iako u totalnom okruženju organizuju otpor suprotstavljajući se višestruko nadmočnijem neprijatelju. Pripadnici Ratnog zrakoplovstva bivše JNA su, u više navrata, ratnim zrakoplovima nadlijetali i bombardirali područje sela bombama velike razorne moći (“krmače”) te raketama punjenim bojnim otrovima.
Nakon 6 mjeseci teskih borbi, optereceni velikim brojem ranjenika i civila, sa minimalnim kolicinama hrane i municije, oko 500 boraca iz Vecica uz koje je bio i jedan dio civila krece u proboj.
Pred njima je bio put dug preko 80 kilometara.



Ramo Zeher - komandant odbrane Vecica

Ubrzo nailaze na prvu zasjedu. U haosu koji nastaje kolona se dijeli u dvije grupe. Veci dio boraca uspjeva se probiti kroz srpske linije i minska polja do slobodne teritorija.
O sudbini druge grupe od oko 200 ljudi koja u tome nije uspjela svjedocio je na sudjenju Momcilu Krajisniku u to doba 14-godišnji Elvedin Pasic
Prema do sada dostupnim podacima vecina njih brutalno je pogubljena u srpskom selu Grabovica.

Link: Heroji Vecica
http://www.vecici-online.de/43152.html? ... ion*id*val*

______________________________________
Sudjenje bivsem politicaru bosanskih Srba nastavljeno je ovog tjedna potresnim svjedocenjem mladica koji pukim slucajem i sam nije postao zrtva jednog od najvecih zlocina koji se spominju u optuznici.
Rijec je o Elvedinu Pasicu, koji je pred sudom opisao kako je srpska artiljerija sravnila sa zemljom sjevernobosansko selo u kojem je zivio, te kako su ga nakon toga – dok je zajedno s grupom od oko 200 muslimanskih i hrvatskih boraca pokusavao pobjeci iz napadnutog podrucja – zarobili srpski vojnici.
Svi koji su se zatekli u spomenutoj grupi – ukljucujuci i svjedokovog oca – kasnije su bili pogubljeni.
Taj je masakr jedan u nizu zlocina navedenih u optuznici podignutoj protiv Krajisnika, kojeg se tereti za podrsku “zajednickom zlocinackom poduhvatu” protjerivanja bosanskih Muslimana i Hrvata s podrucja sjeverne Bosne.
Zbog svoje upadljive frizure, modernih naocara i uredno potkresane brade, dvadesetsestogodisnji Elvedin – koji danas zivi u Sjedinjenim Drzavama – izgleda krajnje netipicno za svjedoka na Medjunarodnom sudu za ratne zlocine. No, radi se o osobi koja je vec svjedocila na sudjenju jednom od lidera bosanskih Srba, Radoslavu Brdjaninu, koji je nedavno osudjen na 32 godine zatvora za zlocine pocinjene prilikom etnickog ciscenja.

Kada je u proljece 1992. u Bosni izbio rat, Elvedin je imao 14 godina i zivio je, zajedno sa svojom obitelji, u bogatom muslimanskom selu Hrvacani (opscina Kotor Varos). Imao je utisak da se sukobi odvijaju veoma daleko od njega, te da ni na koji nacin nece poremetiti ni njegov, niti zivot njegove obitelji. A onda je tokom jednog skolskog odmora u svibnju/maju 1992., zajedno sa svojim drugovima, vidio kolonu vojnih vozila prepunu vojnika kako prolazi kroz selo. Osjetio je da nesto nije u redu.
“Pitali smo ucitelje sto se desava, a oni su nam rekli da je to samo vojna vjezba. Ali, vojne vjezbe koje sam do tada imao prilike vidjeti bile su zabavne i licile su na igru. Ovoga puta je sve bilo potpuno drugacije”, rekao je Elvedin pred sudom.
Dana 12. lipnja/juna, dva tenka i 30 do 50 srpskih vojnika zauzeli su polozaj na brdu iznad Hrvacana. Te noci, bez ikakvog upozorenja, uslijedilo je granatiranje. Do zore je citavo selo bilo sruseno.
Elvedin i njegova obitelj su prezivjeli, ali su bili svjesni da moraju napustiti selo prije no sto u njega stigne i srpska pjesadija.
Stoga su pobjegli, da bi se potom Elvedinov otac i brat prikljucili snagama bosanskih Muslimana koje su se oruzano suprotstavile Srbima, dok je Elvedin zajedno s majkom nekoliko mjeseci proveo lutajuci od sela do sela u potrazi za sklonistem i hranom.
Pocetkom novembra 1992. cinilo se da ce i posljednje lokalno uporiste muslimansko-hrvatskog otpora, selo Vecici, ubrzo pasti u ruke Srba. Tako je Elvedinova obitelj odlucila pokusati pobjeci u srednju Bosnu, na teritorij koji je bio pod kontrolom bosanske vojske.
Elvedinova majka je ostala u civilnom konvoju. Posto je strahovao da ce srpski vojnici Elvedina, koji je vec bio gotovo i vojno sposoban, oteti iz izbjeglicke kolone, otac je odlucio povesti decaka sa sobom. Prikljucili su se djecakovom ujaku, da bi se potom, s jos oko 500 boraca, pokusali probiti kroz sumu.
Medjutim, ubrzo su upali u srpsku zasjedu. U pometnji koja je uslijedila, grupa se podijelila.
Elvedin je ostao zajedno s ocem i oko 200 boraca; pridruzio im se i manji broj civila, medju kojima su se zatekla jos petorica djecaka. Iako pod vatrom, uspjeli su se spustiti niz brdo do rijeke – da bi nakon toga nabasali na minsko polje.
“Vodja nase grupe nagazio je na minu, koja mu je raznijela obje noge”, rekao je Elvedin na sudu, a glas mu je drhtao.
Prisjetio se i da je te noci padala kisa, te da je preveliki mantil koji je nosio bio natopljen vodom. Jedva je hodao, ali ga je otac sve vrijeme pozurivao. Najzad, Elvedinova grupa je naletjela i na drugu zasjedu. Ovoga puta nisu mogli uciniti nista drugo osim - predati se.
“Prisilili su nas da lezimo u blatu, licem prema zemlji, puna dva sata. Srpski vojnici su nasumce odabirali ljude koje su tukli. Otac je lezao pokraj mene, i njega su takodjer udarali”, rekao je Elvedin.
Potom su stigli kamioni, nakon cega je zenama i djeci iz grupe bilo receno da ustanu i izdvoje se.
“Nisam zeleo izaci, ali je ujak insistirao”, rekao je Elvedin. “´Samo ces tako prezivjeti´, kazao mi je. ´I ne okreci se, jer ce te ubiti´.”
Prestraseni djecak je poslusao ujakov savjet. A oca i ujaka vise nikada nije vidio.
Zene i djecaci bili su odvedeni u skolu u spskom selu Grabovci, gdje je trebalo da provedu noc prije no sto se prikljuce muslimanskim i hrvatskim izbjeglicama koji su narednog dana kretale ka srednjoj Bosni. Elvedin je smjesten u ucionicu na katu, ali je bio toliko uplasen da se nije usudio provjeriti jesu li otac i ujak negdje u blizini.
Nikada nije uspio ustanoviti sto im se zaista dogodilo. Ipak, u jednom od borbenih izvjestaja vojske bosanskih Srba, s kojim je sud upoznala optuzba, stoji da je grupa od 200 muslimanskih boraca tih dana bila zarobljena u Grabovcima, te da je potom “brutalno pogubljena”. U pitanju je navodno bila osveta za smrt jednog i ranjavanje cetvorice srpskih vojnika.
Sljedeceg je jutra Elvedinu bilo dozvoljeno da se, zajedno s ostalima, ukrca u autobus, koji je trebalo da ih odveze na teritorij pod bosanskom kontrolom. No, prije toga je trebalo proci i kroz spalir koji su nacinili srpski civili – “polako, kako bi nas mogli tuci drvenim palicama i gadjati kamenicama”, rekao je Elvedin na sudu, briznuvsi u plac.
“Ja sam bio posljednji. Udarali su me svom snagom po ledjima i kada sam najzad stigao do autobusa, jedna Srpkinja je zgrabila noz i rekla da ce me ubiti. Skamenio sam se. Ali, jedan vojnik ju je odgurnuo i ugurao me u autobus.”
Nakon sto je to izgovorio, Elvedin je nekontrolirano zajecao; suci, tuzioci i branioci zurili su u njega, i sami ocito potreseni.
Konacno, sudac Alfons Ori (Alphons Orie) zahvalio se svjedoku i pozeleo mu sretan povratak kuci.
“Takodjer vam zelim i da uvijek imate dovoljno snage, jer ce vam ona, s obzirom na sve sto ste dozivjeli, i ubuduce biti potrebna”, rekao je on.

http://www.iwpr.net/?apc_state=henitri2 ... f&o=163784

[tecumseh]

Znam tu web stranicu. Ja sam davno cuo da je taj komandant Ramo prezivi. Da li je to istina?
Hvala

[tetakk]

Nije prezivio , nastradao u jednom okolnom selu, a isto tako onaj sto ga je ubio nije uspio ni pusku mu da podigne sa zemlje.
Da bi umanjili herojsku borbu sela cetnici su izmisljali razno razne zlocine koje su navodno pocini borci iz Vecica i okolnih sela, kao sto je nabijanje na razanj srpskih zarobljenika te spaljivanje lica zarobljenicima.

http://forum.blic.net/viewtopic.php?t=2 ... 2d845acebf