Šta je nama Barcelona?

[So What!]

ŠTA JE NAMA BARCELONA?: Da su se žrtvama terorizma u Barceloni poklonile samo Sarajlije kojima je taj grad napravio stanove, Titova ulica bi bila krcata!

Oni koji su četiri ratne godine kumili i molili cijeli dunjaluk za mrvu samilosti i razumijevanja i pomoći, i očajavali što nijednog ni drugog, a ni trećeg, nema, osim u rijetkim izuzecima među kojim je prednjačila Barcelona, danas su indiferentni prema patnjama i stradanjima drugih, od Sirije do evropskih gradova koji sa glavnih ulica svakodnevno kupe svoje mrtve, kao mi iz Vase Miskina, sa Markala...



"Trebali bismo večeras biti sretni, ali nismo sretni, jer se danas bombarduje Sarajevo". Ovim je riječima prije 25 godina na otvaranju Ljetnih olipmijskih igara u Barceloni, Pasqual Maragall, gradonačelnik glavnog grada Katalonije počeo svoj govor. Maragallove riječi-krik, vrisak, koje su ušle u domove milijardi ljudi širom planete, bile su, do tada (a i od tada!) najdirektnije upozorenje svijetu da se jedan evropski grad razara, a njegovi stanovnici svirepo ubijaju i, istoremeno, apel da se to barbarstvo zaustavi.

Da li bi gradonačelniku drugog olimpijskog grada, Sarajeva, Abdulahu Skaki, išta naškodilo, da li bi mu kruna sa glave pala, da je u petak večer izašao na binu, nekoliko sati nakon stradanja građana na ulicama Barcelone, i desetinama hiljada ljudi okupljenih na koncertu "Plavog orkestra" ispred sarajevske Vječne vatre ponovio iste riječi: "Ne možemo biti sretni i veseliti se, dok naše prijatelje u Barceloni kasape terorističke bande?!"

Ne bi mu naškodilo, dapače okoristio bi se tim činom lično, a građane Sarajeva koje predstavlja legitimisao kao uljuđene, dostojanstvene ljude koji ne zaboravljaju ni zlo, ali ni dobro. (Mada bi cinici rekli da je realnije očekivati da neko iz Skakinog ideološkog i političkog kruga, boraca protiv antifašizma, poput Tarika Dautovića, zatraži rušenje Vječne vatre kao simbola "zločinačkog Titovog režima" i postavljanje na to mjesto novim Bošnjacima nekog primjerenijeg simbola, džinovske nargile, recimo!)

PATI, PA VRATI

Istini za volju, napisao je sarajevski gradonačelnik učtiv, protokolarni telegram sućuti i uputio ga kolegama u Barceloni i građanima tog grada. Međutim, problem je što se prijateljima u nevolji, da ne kažem ožalošćenoj familiji, jer građani Barcelone to jesu, ne šalju telegrami, mailovi, SMS-ovi, kao što ni oni Sarajevu i Sarajlijama nisu slali protokalarne učtivosti i hladne izljeve solidarnosti, nego konkretna, izdašna, ničim uvjetovana, prijateljska, bratska pomoć.

Ne postoji tačna evidencija o tome koliko je puta gradonačelnik Barcelone Pasquall Maragall tokom opsade dolazio u ratno Sarajevo (dva puta što se zna), ali je nedvojbeno da je u ovom gradu boravio više i češće od većine lidera koji danas vode bošnjačku politiku. Višemilionska katalonska preijstolnica je uz svojih deset gradskih općina, tokom rata dodala i jedanaestu - Distrikt Sarajevo, zadužen za operetivnu podršku i svaku vrstu pomoći opkoljenom gradu.

Nije gradonačelnik Barcelone na muci i stradanjima Sarajeva i BiH sakupljao političke poene, i trasirao svoj politički uspon poput njegovog istanbulskog kolege, današnjeg predsjednika Turske: on je samo slijedio raspoloženje, emocije svojih sugrađana koji su tragediju Sarajeva doživljavali kao svoju osobnu.

Nije slučajno baš iz Barcelone, Jose Maria Mendeluse, šef UNHCR-a koji je svojom kamerom snimio četnički pokolj nad Bošnjacima u Zvorniku u aprilu 1992. godine i o tome prvi obavijesetio indiferentnu međunarodnu javnost, pa nakon rata višestruko svjedočio protiv čitavog čopora zločinaca u Haagu. U Barceloni je rođen i Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), prijatelj kakvih Sarajevo kroz povijest nije imalo mnogo, ako ih je uopće imalo.

Ali nije ovo tek kritika vlasti i njenog odnosa, neprilične reakcije prema tragediji koja se prošlog petka sručila na prijateljski grad i njegove stanovnike. Od te vlasti se ništa /drugo/ odavno i ne očekuje. Tužnija je i iritantnija ravnodušnost, ignorancija, bezbrižnost koju su prema tragediji u Barceloni ispoljili "obični" građani Sarajeva.

Građansko ispoljavanje pijeteta i solidarnosti koje je organizirao Međunarodni centar za mir, odnosno Ibrahim Spahić, uz briljantan odabir muzičkog sadržaja (Albinoniev „Adagio“, koji je svih hiljadu i kusur dana opsade Sarajeva bio muzička kulisa u glavnoj ulici u Barceloni) privuklo je u centru grada tek šačicu dobronamjernih znatiželjnika.

MOŽEMO (LI) MI TO BOLJE?

Grad Barcelona je, pored ostalog, nakon rata obnovila Olimpijsko selo na Mojmilu, sa 15 miliona maraka trajno skućila nekoliko hiljada obitelji - da je samo po jedan član te obitelji došao da izrazi žalost i ogorčenje zbog zločina u gradu-dobrotvoru, bio bi to impresivan skup. Još kad bi im se pridružili zaposleni u Kamernom teatru, Zetri, stanovnici nekoliko naselja u Hadžićima... svi oni kojima je nakon rata glavni grad Katalonije obnovio stanove, pozorišta, sportske dvorane i terene...

Ali, nisu. Oni koji su četiri ratne godine kumili i molili cijeli dunjaluk za mrvu samilosti i razumijevanja i pomoći, i očajavali što nijednog ni drugog, a ni trećeg, nema, osim u rijetkim izuzecima među kojim je prednjačila Barcelona, danas su indiferentni prema patnjama i stradanjima drugih, od Sirije do evropskih gradova koji sa glavnih ulica svakodnevno kupe svoje mrtve, kao mi iz Vase Miskina, sa Markala...

Sve se to zaboravlja, odnosno potcjenjivački bagateliše i nipodaštavajuće vrijeđa. Zaboravlja se da je tri dana pred srpsku okupaciju Srebrenice u Barceloni održan skupa na kojem je 50 hiljada ljudi, između ostalog i premijer Katalonije, tražilo hitnu intervenciju NATO Saveza da zaustavi Mladićeve zločince i spriječe genocid.

"Član Predsjedništva BiH naglasio je da Armija BiH u 1995. godini nije izgubila nijednu bitku", izvijestili su mediji o govoru Bakira Izetbegovića tokom posjete Cazinu ovoga vikenda. Da, nijednu bitku, osim one jedne sitne, u julu 1995., nakon koje je uslijedio nezapamćen genocid. I nešto prije nje uz nekoliko stotina mrtvih bezuspješno pokušalo deblokitrati Sarajevo.

Ali, tako je to, vrijeme i zaborav čine čuda, ako ga se često i pažljivo koristi i podstiče, odnosno njime pažljivo rukuje, to jest ako se njima bezočno manipulira...

Slobodna Bosna

[mali_milojica]

Ukratko
Malo nas je,al smo govna.

[supercali]

Mi smo generalno nezahvalan narod po svakom pitanju
Kad nam neko pomaze puna su nam usta istih kad treba simbolicno uzvratiti nema nas nigdje

[bersK]

Mrzim ih ko klub, ali grad volim.

[Grean]

Sramotni smo, napisah vec to na temi o derbiju na kojem nije ispostovana minuta sutnje i nebitno je sto nisu skontali i culi.

A na zalost bilo je i takvih komentara 'zaboli me qurac za Barselonu'.

[So What!]

Ma fazon je svijest o Barceloni. Ima li u školama išta, uče li našu djecu zbog čega je taj grad u bratskim odnosima sa Sarajevom.

Nisu nam ništa dužni, a mi njima itekako da jesmo. Iznenađuje dobar tekst od strane raspale Slobodne Bosne.

Zanimljivost je da je popljuvan gradonačelnik Skaka, koji je zaista mogao i iz neshvaćenog razloga nije u 10 sekundi spomenuo Barcelonu i patnju s kojom se taj grad suočava.

[Fanzi]

http://forum.klix.ba/sarajevo-bih-za-ba ... #p13845209