Bijeg iz grada na selo
„Sad moram spremiti pokošeno sijeno. Ako to ne napravim prije kiše, ostat će mi životinje bez hrane za zimu“, kaže mi nakon razgovora Hela Liverić, mlada žena čijom svakodnevicom upravljaju potrebe životinja kojima je okružena i meteorološki uvjeti. Hela nije ostala na selu kako bi nastavila obiteljsku tradiciju ili zbog toga što nije imala drugog izbora. Naprotiv. Koze, a to su uglavnom životinje koje spominje – mada se na njenom istarskom imanju slobodnu šeću i konji, kobila, istarska goveda, patuljasta svinja, kokoši, psi – bile su njen izbor. Hela je iz Rijeke, gradsko dijete iz građanske familije. Radila je u medicinskoj struci i nije imala pojma o kozama do prije tri godine. Tada se odlučila preseliti u selo Šumber pored Labina, prodala je stan u Rijeci i počela novi život s 25 koza. Prve je dane ona gledala u koze, ne znajući što bi s njima, a koze u nju, očekujući da se nešto dogodi. Onda su se polako počeli upoznavati. Danas ih ima 75, svakodnevno je s njima u ispaši i muze ih, radi izvrstan sir i skutu, izgradila je veliku štalu, obrađuje zemlju – zob, ječam, djetelina, ono što već životinjama treba.
Helina odluka nije došla baš tako iznenada i impulsivno. Kaže da je još od malena sanjala da jaše šarenu kobilu po livadama, a danas upravo to radi – uz pet konja, na imanju je i jedna kobila koju uči jahati. Iako će reći da joj ništa ne može zamijeniti veselje kada ju ujutro sve koze u glas pozdrave ili da nema ljepšeg od mirisa pokošenog sijena i osjećaja da zaspeš sasvim iscrpljen od rada, Hela ne romantizira svoj život. Priznaje da je to, prvenstveno fizički, težak posao, za koji je potrebna velika doza discipline i upornosti. Iza nje su zime u čija je hladna jutra na ruke nosile hektolitre vode koja bi se prolijevala po njoj i ledila, dvije godine u kojima je paralelno radila na tuđim farmama kao bi mogla ulagati u svoju, duge samotne večeri u zaselku sa svega desetak stanovnika. „Nisam bila sama, nego sa životinjama“, ispravlja se Hela i nabraja im imena. „Ovo je emotivna farma“, smije se i teško joj je ne povjerovati.
Hela Liverić je jedna od onih poduzetnih i hrabrih ljudi koji su odlučili ne žaliti se unedogled na nezadovoljstvo svojim životom i maštati o radikalnoj promjeni, nego su to i napravili. Neovisno o tome koliko to bilo izvan uobičajenih standarda građanskog života i ma koliko im drugi govorili da su ludi. Bila to farma koza, a da o kozama ne znate ništa, potpuna promjena profesije ili neki drugi novi početak, ljudi poput Hele su uzeli život u svoje ruke i pokušali ga oblikovati što bliže onome kako žele.
U takve se ubraja i Daria Metelko. Odrasla je u Zagrebu gdje je imala siguran i pristojno plaćen knjigovodstveni posao, ali joj to ni izbliza nije bilo dovoljno. „Grad me počeo ograničavati, izazivao je u meni nemir. Nisam više htjela vrijeme dijeliti na slobodno i radno i čekati vikende da radim ono što želim. Htjela sam živjeti svaki dan u tjednu“, objašnjava svoju motivaciju. A ono što je htjela, podrazumijevalo je da bude okružena prirodom, jer joj je to pružalo osjećaj spokoja. Svojoj želji se pomalo približavala nakon što je dala otkaz u Zagrebu i odselila se u gradove na obali. Onda je u ljeto prije pet godina zajedno s dvije prijateljice i cimerice otkazala stan u Rijeci da bi otišle put Brača u potrazi za mjestom na kojem bi mogle živjeti. Odlučile su ući u avanturu pretvaranja stare kamene kuće bez krova, bez vode i struje i sa zaraslim, makadamskim prilazom, u svoj dom. Bilo je to u uvali Stipanska blizu Sutivana na Braču. Divljina uz more. Prve su mjesece živjele u šatoru i osposobljavale kućicu od svega dvadesetak kvadrata za život. „Bilo je to potpuno robizonski, ali nas je jako držao entuzijazam i zajedništvo“, opisuje početke. Kuhale su na otvorenoj vatri, uz pomoć prijatelja su obavile nužne građevinske radove i prvu zimu su ipak dočekale pod krovom. Danas imaju povrtnjak, ukopani spremnik vode i solarne panele koji su im dovoljni za rasvjetu i muziku, a nekad uspiju i pogledati film na laptopu. „Sunce nam je struja, a kiša voda“, kaže.
Cilj im je da njihova mala zajednica bude što više samoodrživa – da imaju svu svoju hranu, mada je to teško izvedivo na mjestu na kojem nema dovoljno vode. Tako da se u budućnosti nadaju da će kupiti neki svoj komad zemlje na kojem će imati uvjete za uzgoj hrane. Svoje materijalne potrebe su minimalizirale, ali ipak ne mogu bez novca pa onda povremeno rade neke sezonske poslove, ljeti žongliraju i prodaju žonglerske rekvizite koje izrađuju, u jesen beru masline, čiste maslinike ili uređuju vrtove. „U početku su lokalni ljudi bili sumnjičavi prema nama, zvali su nas amazonkama, sotonistima i kako sve ne, ali su ubrzo shvatili da je s nama sve u redu i da smo voljne raditi pa smo se utrkivali tko će brže obrati masline. Danas smo sa svima u dobrim odnosima“, smije se.
Daria više ne može sebe vidjeti u gradu, kaže da je prešla granicu nakon koje se uvjerila koliko joj život može drugačije izgledati i da više ne bi mogla nazad. Ako joj nešto ipak nedostaje, to su koncerti, ali kada na neki koncert baš žele ići, onda skupe novce i otputuju. Usamljenost im svakako nije problem. Otkako su na Braču, sada već pet godina, posjećivali su ih brojni prijatelji i znatiželjnici koji su čuli za malu bračku zajednicu. Mnogi su im pomagali u uređivanju okoliša, neki su neplanirano ostali na neko vrijeme, a većina ih se ponovno vraća. Ako nešto jest povremeno teško, onda je to neprestani život u zajednici, k tome u malom prostoru gdje se teško izolirati od drugih. „U ovih pet godina sam prošla intenzivan tečaj tolerancije, komunikacije i suočavanja s vlastitim demonima“, kaže Daria, ali i naglašava da joj je vjera u ljude, u zajedništvo, prijateljstvo i solidarnost sada veća nego što je bila na početku. A i onda je bila vrlo velika, jer se inače ne bi upustila u život u zajednici. Kao idealnu projekciju budućnosti vidi da na tri do četiri hektara zemlje živi do desetero ljudi kako bi ih bilo dovoljno da mogu obavljati sve poslove. Ali tako da svatko ima neki svoj mali životni prostor, a da dijele zajedničke prostorije za druženje i kuhanje te da skupa obrađuju zemlju. Kada su uspjele u poprilično obeshrabrujućim uvjetima na početku svoje bračke avanture, nema razloga sumnjati da će ostvariti ono što žele.
Daria i cure se, zapravo, nerado otvaraju medijima, skeptične su i teško im je na tome zamjeriti, ali su pristale prvenstveno kako bi poslale optimističnu poruku ljudima koji možda imaju slične želje kao oni, ali se ne usude realizirati ih. „Potrebna je jaka želja i volja da ju se sprovede. Znala sam da će mi život u prirodi dati neopisiv osjećaj slobode i zbog toga mi nije bilo teško riskirati“, zaključuje.
Priroda je u središtu priče o promjeni životnog stila i Mojce Čortoloman i njene velike obitelji. Mojca i Jugoslav Čortoloman su osnovali Eko imanje Dharma prije četiri godine. Na pet hektara poljoprivrednog zemljišta u planinama oko Saborskog, mjesta na samom rubu Nacionalnog parka Plitvice, bave se proizvodnjom ekološke hrane, pčelarstvom, pripremom džemova, voćnih sokova i zimnice, uzgojem i preradom planinske lavande te proizvodnjom vegetarijanskih namirnica. Njihovi proizvodi imaju ljubitelje u nizu hrvatskih gradova, gdje ih redovito dostavljaju. No, do toga je trebalo doći. U korijenu i njihove priče leži san o drugačijem životu. Mojca je kao ekonomistkinja dugo godina radila u turizmu, a onda se počela osjećati izgubljeno „ganjajući karijeru i radeći za kredite“. Istovremeno su i njenog, tada budućeg, supruga, inače vojnog pilota helikoptera, mučila pitanja kako da najkvalitetnije uredi svoj život. „Negdje u zajedničkoj potrazi smo se sreli. Muž je uvijek sanjao eko imanje, život s puno raščupane djece u planini, u miru i bez gradskog stresa, a ja sam se uključila u njegov san, dodala u sliku malo turizma, psa, mačku i nescaffe ujutro“, romantično se prisjeća početaka. I san im se ostvario. Imaju četvero djece i žive u Ličkoj Jesenici, prekrasnom selu u dolini rijeke Zelenke, ali, na žalost, opustošenom ratom. Počeli su bez kapitala, ali im je pomogao državni program poticaja, a nešto i roditelji.
„Bilo je teško i još uvijek je teško. Život na selu zahtijeva rad od ranog jutra do kraja dana, ali stalno učimo, sve smo izdržljiviji i na našem je tanjuru sve više ručkova koje smo u potpunosti sami uzgojili i pripremili. Zime su oštre, a ljeta iznimno blaga i plodna. Još uvijek se čudimo kako sve u planini uspije narasti u samo nekoliko mjeseci“, kaže. Bez obzira na hladnoću zimi, povremene osamljenosti, besparice pa i krize, Mojca u šali kaže da je jedini nedostatak takvog života, u usporedbi s onim gradskim, to što nema gdje obući štikle. A prednosti lako nabraja: čisti okoliš, jednostavnost, smanjeni stres, zdrava hrana, vitalnost, djeca koja odrastaju u prirodi, upoznavanje samih sebe u toj tišini planine i, konačno, to što su kao obitelj povezaniji. Ako je takav omjer prednosti i nedostataka, zbog čega onda ima relativno malo primjera poput Čortolomanovih, cura na Braču ili Hele Liverić u Istri? Je li to strah, inercija, kombinacija toga ili nešto četvrto?
„Mislim da je strah od nesigurne egzistencije na prvom mjestu. Zatim strah od samoće, od rada, strah od gubitka svih mogućih čuda gradske kulture… Vrlo malo ljudi će dati otkaz da bi pokrenuli nešto potpuno novo i najčešće to rade zbog bolesti ili kada ostanu bez svega pa više nemaju što izgubiti. S druge strane, nije ni lako živjeti na selu. Nema mladih ljudi, sve je zapušteno – i ljudi i ceste i administracija. Potrebno je puno entuzijazma, vjere u sebe, u vrijednost svojih ruku, puno ljubavi prema prirodi i spremnosti na izazove. I jedna doza ludosti, svakako. Tako da vas nije ni malo briga što će vam svi reći da niste normalni”, zaključuje Mojca Čortoloman.
Barbara Matejčić
http://pogledaj.to/drugestvari/bijeg-iz-grada-na-selo/
Na zapadu, ili bar kad je Francuska u pitanju u zadnje vrijeme se pojavljuje fenomen Zajednica. Grupa ljudi ili par porodica koja otkupe parcelu ili staru i napustenu farmu, preurede je za zivot i zive u kolektivitetu. Uzgajaju ponesto i dode im jeftinije, od placa pa nadalje. Jedino treba odabrati prave osobe za taj poduhvat jer kasnije dijelite sve s njima, od dvorista pa do vrta.
U svakom slucaju i kada je Bosna u pitanju, ne treba ici negdje gdje nema prohodan put. To je minimum za bilo kakav opstanak.
. Kako ću onda očekivati od zemljoradnika da budu jedinstveni 
