Selimović: "Derviš i smrt" vs. "Tvrđava"

[piupiu]

Evo još malo Lovrenovića ...

Nikakve štete od Zubanovićevih „teorija“ i „otkrića“ ne može imati uvriježena ideološka instrumentalizacija koja od Andrićeve i Selimovićeve književnosti, kao i od njihovih privatno-građanskih optiranja (uostalom, veoma različitih), pravi stubove srpske nacionalističke „misli“. Upravo obrnuto, iskazi primitivnoga antisrpskog šovinizma od kakvih je sazdan cijeli zubanovićevski niski diskurs samo učvršćuju njezinu argumentaciju, dolaze joj kao naručeni da potvrde sve njezine stereotipe o silnome srpstvu tih pisaca, o Bošnjacima i muslimanima, o Bosni kao „tamnom vilajetu“ itd…

http://ivanlovrenovic.com/2015/12/lazni ... selimovic/

[piupiu]

tenk ju piupiu (sad sam i stihoklepka)

Poetessa!

a malo me ova ijekavica, da 'prostis...
dakle: tenk ju pijupiju (tup)

odoh citati Jergovica...

edit: i procitala, i eto samo malo mi se place. sad.

Pijuk, dakleM.

Da, Miljenkov tekst produbljuje samoću ... ne kolektivnu, nego ljudsku samoću.

[hadzinicasa]

Pijuk, dakleM.

Da, Miljenkov tekst produbljuje samoću ... ne kolektivnu, nego ljudsku samoću.

misljenja sam da je svaki covjek sam. pa tako ne znam moze li se samoca produbiti.... ali hm, moguce je da i tu postoje leveli samoce... cuj leveli samoce. u to ime, odoh tamo na "slusanje", je'nu Mikinu postaviti. Kabaretsku. A mozda je mogla i ovdje. oh choices, choices.

eto zahvaljujem sto ispratiste ovaj moj to(ije)k misli...

[nasa]

Meni Dervis ali nekako nije da bas imam sud o tim knjigama jer postoje neke knjige koje ti ostave utisak kad tek pocnes ozbiljnije citati I shvatati, koje su ti temelj svega sto dodje kasnije...E tako ja imam nekih dvadesetak koje su mi na jednu stranu, a sve ostalo je druga kategorija..
Od nasih Selimovic, Andric, Copic, Humo, Zagorka ona mi je bila pvo iskustvo ljubavnih zavrzlama I tragedija itd.

Meni su u tim formativnim Tolstoj i Prust, koje sam prve iščitala kao tinejdžerka, pa onda svi ljubići i stripovi koji su se čitali na moru , narodne pjesme što su recitovale dede i sve pjesmice koje smo učili u školi (+ nezaobilazni Branko Ćopić i Hobbit kojeg sam čitala kao dijete), i Ante Kovačić: "U registraturi", meni je i to bio k'o neki ljubavni roman.

E to
A dobro si ljubavni romani to sam zaboravila

recimo Agata ma moze biti smece ali dio je mog odrastanja I nisam objektivna

[asurbanipal]

[hadzinicasa]

mozda je bilo, ali je u najmanju ruku zanimljivo...

http://www.6yka.com/novost/104190/jergo ... rdno-molio

[piupiu]

mozda je bilo, ali je u najmanju ruku zanimljivo...

http://www.6yka.com/novost/104190/jergo ... rdno-molio

Turobno. Kao onaj pasus iz Derviša:

"Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Želio sam da odem, jednom ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemoćna želja za oslobodjanjem, misao o onome što ne može biti. Sad se više ne javlja. Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogodjen. Prikovala me, kao kopljem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva. Sjedio sam u bašči, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajući da to činim po navici, bez volje, bez uživanja."

[hadzinicasa]

kako to da se najbolja djela pisu u i o rastrzanosti.... valjda covjek da bi dao nesto vrijedno i vazno mora dobro proceprkati po svojoj nutrini, krvariti.... iskrvariti i iza sebe ostaviti trag.

[Helena Trojanska]

Meni su kao jedno djelo..u oba romana tema je ista besmisao zivota I razocaranost u ljude.

[Niemand]

Meni su kao jedno djelo..u oba romana tema je ista besmisao zivota I razocaranost u ljude.

Za ovaj prvi dio se i slazem, al kako ba dijele isti besmisao i razocaranost?

Upravo u tom i jes poenta, ne dijele. Dva lika sa simbolicno istim imenima a opet dovoljno razlicitim, sa istom prosloscu i istim ranama, i priblizno slicnim belajima, a opet im putevi nisu isti. Znas ono "u zivotu uvijek imas bar dva puta", tako i njih dvojica. Nurudin se odlucio za samocu, pa na kraju dok promisli o bivsoj izgubljenoj ljubavi ipak veli "..zivi nista ne znaju. Poucite me mrtvi.. smrt je besmisao, kao i zivot."; a sabo se odlucio za ljubav i na kraju tvrdjave veli "..odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse: tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot."

Nisu isti. Oni su bili isti. Al svaki je za sebe izabrao put. Za mene, oba romana cine cjelinu o jednom covjeku, a svaki o onom sto je onaj drugi mogao biti.

A sad, koji je kome drazi. Zavisi kako kad. Meni je nekad jedan, nekad drugi. Pretezno je to bio nurudin, jer on mozda jest na kraju ostao sa svojim besmislom i zivota i smrti, al sabo je na kraju osto sa strepnjom ("..necu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.."), a to je uvijek gore. Al zadnjih godina mi je nekako opet drazi sabo, ako nista, makar na kraju nije zalio za izgubljenim. Al valjda zato i strepi.

Ma obojica su levati, kad malo bolje razmislim.

[hajib]

"Nevjerovatno mnogo rijeci sam okusao u sebi, i pravo je cudo sta se sve nametalo kao prva misao. Licilo je na poremecaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajuci zbrku i besmisao. Dok sam isao tim prolazom sto mi je ostao mracan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svecanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napisem sta je sve htjelo da izadje pri tom prvom susretu; pri prvom vidjenju. Bila je to tesko objasnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo sta sam ja, sta je moj mozak izmisljao tada, bjesneci i rugajuci se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i saptao mi tako nedostojne i odurne rijeci, tako smijesne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nadje bas u ovom casu kad mi je potrebna najveca sabranost! Ali on dolazi bas onda kad se ne nadas i kad ti je najgore. Jer, misliti kao sto sam ja mislio, ozbiljan i miran covjek, da pridjem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to moze da bude samo djavolov grijesni mig. Ostavi me, bozji otpadnice! - prijetio sam, jos vise ga razdrazujuci.
Zbunile su me i one juzne biljke u drvenim grobistima, palma i limun, pred kucom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje nas jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet."

[hajib]

"Tako, sad je gotovo. Mozda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim cukljem prsta u zuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmedju poda i kandilja, da strop podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje zelje da je savladam. cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Mozda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed obeshrabriti danasnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve sto je zalosno propala, samo ce sve trajati krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on."

[aewi]

Meni licno njegova bolja knjiga je tvrdjava, remek djelo sa genijalnim metaforama... Ono s mokrenjem npr
U njemu se moze pronaci sve i jedan prosjecan normalan insan u poslijeratnom periodu, te tegobe muke i dileme su izgleda oduvijek...
Dervis i smrt vec druga prica, tu mi je Selimovic ostao kratak... Sto se tice bilo kakvog "misticizma", dervisa i sl npr Karahasan je tu top

[hajib]

"Radnja je usred caršije, u Mudzelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zagušljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neciste sile smrada. Ali je to kadjenje malo pomagalo, i nije nam ostalo ništa drugo vec da se naviknemo.
I to mi je svejedno. Smijao sam se:
– Covjek se navikne na svaki smrad."

[hajib]

Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno, s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime, jer smo bili sami:
– Ja uvijek kazem: neka nije gore.
– Što rekao onaj pametni covjek kad su ga vodili na vješala.
– S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka zivota. A do vješala još ima nade.
– Uzaludne.
– Kakve-takve. I to je bolje nego ništa. A ovaj smrad, vidiš, meni upravo odgovara.
– Kako moze da ti odgovara?
– Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. A meni baš takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan covjek nece mnogo razmišljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozeš staviti, dva dobra teško mozeš sastaviti. Neka nije gore.
– Amin.

[hajib]

U sivom mraku, naslonjen bradom na oštru ivicu gvozdenog okvira, nazirao sam njegovo bezoblicno lice u cetvrtastom okviru, sasvim blizu mojih ociju. Zacudjeno je slušao ono što sam govorio, sa zanimanjem koje nisam mogao razumjeti.
- Nije to.
- Mozda je "Pauk"?
- Ne znam. Svejedno. Kakve tri vrste?
- "Jedno su srecni sadrugovi, jednaki u sreci. Oni su bili predvodnici, i stali su ispred svih ljidi. Allahu su se priblizili, i zive u rajskim vrtovima blazenstva. Ovo je skupina prvih, a malo ce ih doci docnije. Oni su na prestoljima zlatom izvezenim, ugodno zavaljeni jedni prema drugima. Sluze ih djecaci, cije se godine nikad ne mijenjaju, obilaze ih s vrcevima, ibricima i cašama, napunjenim cistim picem što iz jednog izvora tece. Od tog pica nece ih zaboljeti glava, niti ce im tijelo oslabiti. I uzimace voce koje im se svidi, i meso pticje, kakvo zele. Obilazice oko njih divne djevojke, sa krupnim ocima, lijepe kao biser što se u školjci cuva. Ovo je nagrada za zasluge njihove. Nece slušati prazne rijeci, ni govora griješnog. Samo ce se cuti rijeci: mir! mir!"
"I drugovi s desne strane su drugovi u sreci. Sjede ispod plodnog drveta lotosova što nema bodljika, i pod bananama što im plodovi vise u grozdovima, i u hladu što se široko razastro pored vode što bistra tece, i u obilju voca što ga nikad ne nestaje, niti se zabranjuje, odmaraju se na visokim lezajima."
- Lijepo. I njima.
Šapat mu je zadivljen, pun zavisti.
- "A kako je teško jadnicima koje je zadesila nesreca! Njihovo mjesto je u uzarenom ognju i kljucaloj vodi u magli tmastog i crnog dima, koji nije ugodan ni lijep. - Ješcete gorke plodove drveta zekkum, i picete kljucalu vodu. Picete kao prezednjele deve. Mi smo odredili da medju vama caruje smrt, a naša moc je velika, i bice tako".
- A zašto? Jesu li krivi?
- To Bog zna, Dzemale.
- Ima li još?
- "Reci ce nesrecni izabranima: "Cekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!" odgovorice im se: "Vratite se, i trazite sebi svjetlo". Onda ce se izmedju njih podici zid, unutra ce biti milost, izvan zida patnja. Vikace oni izvana: "Zar nismo bili s vama?"
- Oh, Boze milosni. Opet. Bez svjetla.

[KatarinaKosaca]

Mula Ibrahim, olicenje bosanskpg straha. Straha od vlasti. Mahmut Neretnjak tako simpatican lik. «snadji se» osoba. Od ucenja onih trgovaca grcki kobe nitko kasnije u Solunu nije razumio do frula po sarajevskim brdima.

[hajib]

- Tesko tebi, tesko tebi, i opet tesko tebi!

[hajib]

- A ja? Gdje cu ja?
- Ne znam.
- Hocu li s desne strane?
- Moze biti.
- "Vas cekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku". To je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje cu ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voce. Za zasluge.
- Šta je s tim covjekom?
- Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ceš, kaze. Tamo. I svi dobri ljudi. To je dobro. Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje.
- Kako je umro?
- Teško. Duša nije htjela. Da izadje. Otimao se. Bio sam i ja.Tako. Pomogao.
- U cemu si pomogao?
- Udavljen je.
- I ti si pomogao da ga udave?
- Otimao se.
- Nije ti bilo zao?
- Zao. Zbog sunca. Što je govorio.
- Kako mu je ime? Da nije Harun?
- Ne znam.
- Idi, Dzemale.
- Mozda cu i ja? S onu stranu. Zida.
- Sigurno, Dzemale.

[hajib]

Vracajuci se sa jacijske molitve, prvog petka nakon sahrane, u mraku sam vidio kako na Harunovu grobu gori svijeca. Neko je stajao sa strane.
Prišao sam i poznao Mula-Jusufa, ucio je molitvu.
- Jesi li ti upalio svijecu?
- Nisam. Gorjela je kad sam naišao.
Stavile su je i zapalile necije ruke, za pokoj, i spomen ubijenom.
Otada su uoci svakog praznika gorjele svijece na nišanima.
Uvijek zastanem u mraku i gledam ta mala drhtava svjetla, uzbudjen, ganut prvih dana, poslije ponosan. To je moj bivši brat, to njegova cista duša svijetli plamiccima, to njegova sjena dovodi nepoznate, da pale ove njezne vatrice njegovoj uspomeni.
Postao je ljubav kasabe, poslije smrti. Za zivota jedva ga je ko znao.
Meni je bio krvavo. Za zivota bio mi je samo brat.

[sikstinajn]

Meša je napravio tešku grešku u Tvrđavi.
ahmed je šabo u jednoj sceni šetao Darivom.
one noći nakon što su ga premlatili.
Dariva je kao geografski pojam, tj. izletište nastao (nastala) u 19 stoljeću, 1880 i neke, i ime je dobila po Josefu Da Rivi, vinaru iz Austrije.
Radnja romana tvrđava se događa u 17 stoljeću.
e sad....otkud Šabe da šeta Darivom 1680 i neke...
the question is now!
dobro je pa Šabo nije u onoj trafici kupio paloma maramice, kutiju bonda i Stav.

[KatarinaKosaca]

Premlatili su ga negdje na Vratniku, mislim, blizu njegove kuce kad se vracao sa sijela sa Carsije