Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

[zenit dozic]

Ne kontam dio gdje kazes da ti stari dolazi u mostar i ukljucuje se u to i odbranu, a vas salje u nevesinje. To mi je nekako kontradiktorno. Vamo se roka sa rezervistima i cetnicima a u isto vrijeme salje familiju da kazem u neprijateljsko leglo.

Drug dosta muslimana kad je puklo u mostaru je otislo kod rodbine u nevesinje. Jebiga znas da smo bili ovce 92 nismo nista kontali.

Invincible@ ovo za jesen 94. Svaka akcija, osim one kad je hujka poginuo je provaljena bila.
Samo ta nije i zato je uspjela.
Muderis je skonto da nesto nije u redu i nije zelio poslati ljude u sigurnu smrt.
Jebi ga u nas je svaka zena znala mjesec dana prije akcije da ce ista bit. Jedina akcija za koju niko nije znao da ce biti osim onih direktnih ucesnika je ova kad je sjeverni i bjelo polje oslobođeno i zato je i uspjela.

[invincible1921]

Ne kontam dio gdje kazes da ti stari dolazi u mostar i ukljucuje se u to i odbranu, a vas salje u nevesinje. To mi je nekako kontradiktorno. Vamo se roka sa rezervistima i cetnicima a u isto vrijeme salje familiju da kazem u neprijateljsko leglo.

Nije dosao u Mostar ja sam tj.on jer ja nisam bio ni rođen je živio u mostaru tačnije naselje avenija ako ti nešto znači. Naivnost moj brate.....mislio nece se tamo zaratit. Mnogi misle da je rrat eto počeo u svim dijelovima BiH. Pa bijelinja poklana a pola godine nakon toga se još živjelo normalno ko da se ništa ne desava.

[invincible1921]

Ne kontam dio gdje kazes da ti stari dolazi u mostar i ukljucuje se u to i odbranu, a vas salje u nevesinje. To mi je nekako kontradiktorno. Vamo se roka sa rezervistima i cetnicima a u isto vrijeme salje familiju da kazem u neprijateljsko leglo.

Drug dosta muslimana kad je puklo u mostaru je otislo kod rodbine u nevesinje. Jebiga znas da smo bili ovce 92 nismo nista kontali.

Invincible@ ovo za jesen 94. Svaka akcija, osim one kad je hujka poginuo je provaljena bila.
Samo ta nije i zato je uspjela.
Muderis je skonto da nesto nije u redu i nije zelio poslati ljude u sigurnu smrt.
Jebi ga u nas je svaka zena znala mjesec dana prije akcije da ce ista bit. Jedina akcija za koju niko nije znao da ce biti osim onih direktnih ucesnika je ova kad je sjeverni i bjelo polje oslobođeno i zato je i uspjela.

Kaze mi daidza (inace clan "sargana"-gtck.btl) trebaju da idu u neku akciju ne znam sad gdje, nije ni bitno. I sisli do rijeke kad pitaju ga starije zene, haman nane koje su tu prale odjecu.."kad ce ta akcija" zar nije trebalo stura da se ide,a to ko lafo tajna akcija cirkus zivi

Želio bih da napises ti ili neko drugi ko je ucestvovao u akciji u Sjevernom logoru. Znam dosta o tome, ali eto da cujem i misljenja drugih. Zivio sam tad u Zaliku veoma blizu pruge i prakticno prva linije odbrane je bila ispred mog haustora. Stari kaze da je kljucni momenat bio kad je jedan borac sa megafonom se popeo na "soliter" i poceo tekbirat HVO se dao u sveopstu bjezaniju, kaze da se tad dozvolilo ili da je bilo planirano da se moglo puno vise uzet,,,,ali politika. Kako da nesto osvojis kad si trebao nestati prema misljenju svojih vlasti.

Zanima me da li znas nesto vise o pogibiji rahmetli Hujke. Iako nisam pobornik nikakvih teorija zavjera, zaista ima puno kontradiktornosti u tome svemu. Naime prvo svi koji su ucestvovali u akciji kazu da se nije ni znalo da je poginuo dok nije zavrsila akcija, ali hajde to i mogu razumjet. Dalje kako je HVO koji je bio u opstoj bjezaniji uspio da ispali granatu ustvari ta "granata" navodnoa je prakticno jedina tada ispaljenja i pogodila je mjesto koje prema rijecima svoga oca koji je artiljerac nije bilo moguce da pogodi. Kaze da bi se to pogodilo trebalo je dosta pokusaja,,,e sad mozda je zaista bila samo takva nafaka da granata pogodi nemoguce i to bas dok je Hujka tu,,,ali mi je zaista puno cudnih stvari

Sve me vuce na obracun tadasnjih mocnika sa neistomljenicima koje je najbolje Sefer objasnio: Zakopaj u haremu dzamije, zatrpaj zemljom, napravi veliku dzenazu, mrtva usta ne govore.

Kad sam se već ovoga dodatako moram još jednu stvar reći. Vidio sam neki i osporavaju generala Halilovića,,,da zanemarimo sve šta je uradio ili da kažemo da je lažno sve što priča ipak postoje jasni dokazi o tome ko je i sta je bio Sefer. Jedan je kada tadašnji general nakon pregovora u Međugorju samoincijativno odlazi u Mostar praktično dok borbe i odbijanja HVO napada još traje. U to vrijeme niko drugi nije imao mu.da ni da razmislja o mostaru a kamol da ode tamo. Druga stvar koja meni dosta govori o njemu kao osobi su pregovori sa petkovićem. Imaju se naći i na YT jasno je rako njemu i HVO šta misli i šta želi.

Sefer heroj i nikako drugačije. Da je bilo više takvim mišljenja sam da bi rat drugačije završio

[asurbanipal]

@stakasa eo objavio sam snimak sa YT ....eto kakav je odnos Sarajeva i dan danas prema mostaru jedan takav izdajnik poput Juke Prazine koji je zarobio ove borce u Vranici dns u Sarajevu kod mnogih uziva status heroja

Šta reći za Jasmina Jaganjca.


http://www.oslobodjenje.ba/za-one-koji- ... lema/99399


http://radiobobovac.com/portal/index.ph ... ?start=200

[stakasa]

Sto se tice napada na vranicu tu je komanda zakazala jako.
Imale su se informacije da se sprema napad. Jedinice iz hotela mostar i đackog doma su se povukle a ostali su samo vojnici u vranici. A ko zna mostar zna da su te lokacije udaljene po 100tinjak metara jedne od drugih. Ili je trebalo sve povuc ili sve ostavit i pripremit za odbranu.
Vidimo da ni vojnici sto su ostali u vranici da nisu znali da ce biti napad. Niko od obicna naroda nije znao i to je bio veliki zajeb komande.
Sto se nista nije poduzelo ostaje misterija barem meni.
Vjerovatno su procjenili da se ne mogu tamo branit ali sto vojnici nisu bili obavjesteni pa da barem izvuku sebe i porodice da ne zavrse u logorima

Ta greska je napravljena par mjeseci prije toga kada se je popustilo da se napusti hotel Mostar i Dacki dom. Kupovalo se vrijeme. Mislim da nije u redu optuzivati komandu, s obzirom na stanje na terenu izvuceno je koliko se je moglo izvuci.

[log78]

Ljudi koliko je kasarni imala JNA u Mostaru, i jesu li njima pripadale one rusevine na na istocnoj strani mislim da se taj dio grada zove Bisce polje , tamo gde je gazpromova pumpa na istocnoj obali. Za sjeverni logor pretpostavljam da je to sadasnji Univerzitet Dzemal Bijedic. Neki dan sam bio u prolazu kroz Mostar pa mi je to privuklo paznju.
I kome je pripadao aerodrom u toku sukoba HVO i ARBIH

[stakasa]

Ljudi koliko je kasarni imala JNA u Mostaru, i jesu li njima pripadale one rusevine na na istocnoj strani mislim da se taj dio grada zove Bisce polje , tamo gde je gazpromova pumpa na istocnoj obali. Za sjeverni logor pretpostavljam da je to sadasnji Univerzitet Dzemal Bijedic. Neki dan sam bio u prolazu kroz Mostar pa mi je to privuklo paznju.
I kome je pripadao aerodrom u toku sukoba HVO i ARBIH

To o cemu ti pricas je Juzni logor, sada je tu bolnica

[log78]

Ok. Hvala

[zenit dozic]

Sto se tice napada na vranicu tu je komanda zakazala jako.
Imale su se informacije da se sprema napad. Jedinice iz hotela mostar i đackog doma su se povukle a ostali su samo vojnici u vranici. A ko zna mostar zna da su te lokacije udaljene po 100tinjak metara jedne od drugih. Ili je trebalo sve povuc ili sve ostavit i pripremit za odbranu.
Vidimo da ni vojnici sto su ostali u vranici da nisu znali da ce biti napad. Niko od obicna naroda nije znao i to je bio veliki zajeb komande.
Sto se nista nije poduzelo ostaje misterija barem meni.
Vjerovatno su procjenili da se ne mogu tamo branit ali sto vojnici nisu bili obavjesteni pa da barem izvuku sebe i porodice da ne zavrse u logorima

Ta greska je napravljena par mjeseci prije toga kada se je popustilo da se napusti hotel Mostar i Dacki dom. Kupovalo se vrijeme. Mislim da nije u redu optuzivati komandu, s obzirom na stanje na terenu izvuceno je koliko se je moglo izvuci.

Kako nije komanda kriva. Obican narod danima prico da ce se nesto desiti a oni nisu nista poduzeli.
Povukli jedinice sa dva mjesta a ostavili na trecem. Nema logike. Ili ostavi sve i pojacaj odbranu ili sve evakuisi.
Cuj nisu krivi.
Nije se nista uradilo. Sav narod osto tamo na milost i nemilost avisa i slicnih spodoba.

[zenit dozic]

Ne kontam dio gdje kazes da ti stari dolazi u mostar i ukljucuje se u to i odbranu, a vas salje u nevesinje. To mi je nekako kontradiktorno. Vamo se roka sa rezervistima i cetnicima a u isto vrijeme salje familiju da kazem u neprijateljsko leglo.

Drug dosta muslimana kad je puklo u mostaru je otislo kod rodbine u nevesinje. Jebiga znas da smo bili ovce 92 nismo nista kontali.

Invincible@ ovo za jesen 94. Svaka akcija, osim one kad je hujka poginuo je provaljena bila.
Samo ta nije i zato je uspjela.
Muderis je skonto da nesto nije u redu i nije zelio poslati ljude u sigurnu smrt.
Jebi ga u nas je svaka zena znala mjesec dana prije akcije da ce ista bit. Jedina akcija za koju niko nije znao da ce biti osim onih direktnih ucesnika je ova kad je sjeverni i bjelo polje oslobođeno i zato je i uspjela.

Kaze mi daidza (inace clan "sargana"-gtck.btl) trebaju da idu u neku akciju ne znam sad gdje, nije ni bitno. I sisli do rijeke kad pitaju ga starije zene, haman nane koje su tu prale odjecu.."kad ce ta akcija" zar nije trebalo stura da se ide,a to ko lafo tajna akcija cirkus zivi

Želio bih da napises ti ili neko drugi ko je ucestvovao u akciji u Sjevernom logoru. Znam dosta o tome, ali eto da cujem i misljenja drugih. Zivio sam tad u Zaliku veoma blizu pruge i prakticno prva linije odbrane je bila ispred mog haustora. Stari kaze da je kljucni momenat bio kad je jedan borac sa megafonom se popeo na "soliter" i poceo tekbirat HVO se dao u sveopstu bjezaniju, kaze da se tad dozvolilo ili da je bilo planirano da se moglo puno vise uzet,,,,ali politika. Kako da nesto osvojis kad si trebao nestati prema misljenju svojih vlasti.

Zanima me da li znas nesto vise o pogibiji rahmetli Hujke. Iako nisam pobornik nikakvih teorija zavjera, zaista ima puno kontradiktornosti u tome svemu. Naime prvo svi koji su ucestvovali u akciji kazu da se nije ni znalo da je poginuo dok nije zavrsila akcija, ali hajde to i mogu razumjet. Dalje kako je HVO koji je bio u opstoj bjezaniji uspio da ispali granatu ustvari ta "granata" navodnoa je prakticno jedina tada ispaljenja i pogodila je mjesto koje prema rijecima svoga oca koji je artiljerac nije bilo moguce da pogodi. Kaze da bi se to pogodilo trebalo je dosta pokusaja,,,e sad mozda je zaista bila samo takva nafaka da granata pogodi nemoguce i to bas dok je Hujka tu,,,ali mi je zaista puno cudnih stvari

Sve me vuce na obracun tadasnjih mocnika sa neistomljenicima koje je najbolje Sefer objasnio: Zakopaj u haremu dzamije, zatrpaj zemljom, napravi veliku dzenazu, mrtva usta ne govore.

Kad sam se već ovoga dodatako moram još jednu stvar reći. Vidio sam neki i osporavaju generala Halilovića,,,da zanemarimo sve šta je uradio ili da kažemo da je lažno sve što priča ipak postoje jasni dokazi o tome ko je i sta je bio Sefer. Jedan je kada tadašnji general nakon pregovora u Međugorju samoincijativno odlazi u Mostar praktično dok borbe i odbijanja HVO napada još traje. U to vrijeme niko drugi nije imao mu.da ni da razmislja o mostaru a kamol da ode tamo. Druga stvar koja meni dosta govori o njemu kao osobi su pregovori sa petkovićem. Imaju se naći i na YT jasno je rako njemu i HVO šta misli i šta želi.

Sefer heroj i nikako drugačije. Da je bilo više takvim mišljenja sam da bi rat drugačije završio

Drug ima ti dosta na ovoj temi napisano o svim akcijama posebno iz pocetka. Pa procitaj pomalo kad uhvatis vremena.

[invincible1921]

@zenit dozic

http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=11862

[stakasa]

Sto se tice napada na vranicu tu je komanda zakazala jako.
Imale su se informacije da se sprema napad. Jedinice iz hotela mostar i đackog doma su se povukle a ostali su samo vojnici u vranici. A ko zna mostar zna da su te lokacije udaljene po 100tinjak metara jedne od drugih. Ili je trebalo sve povuc ili sve ostavit i pripremit za odbranu.
Vidimo da ni vojnici sto su ostali u vranici da nisu znali da ce biti napad. Niko od obicna naroda nije znao i to je bio veliki zajeb komande.
Sto se nista nije poduzelo ostaje misterija barem meni.
Vjerovatno su procjenili da se ne mogu tamo branit ali sto vojnici nisu bili obavjesteni pa da barem izvuku sebe i porodice da ne zavrse u logorima

Ta greska je napravljena par mjeseci prije toga kada se je popustilo da se napusti hotel Mostar i Dacki dom. Kupovalo se vrijeme. Mislim da nije u redu optuzivati komandu, s obzirom na stanje na terenu izvuceno je koliko se je moglo izvuci.

Kako nije komanda kriva. Obican narod danima prico da ce se nesto desiti a oni nisu nista poduzeli.
Povukli jedinice sa dva mjesta a ostavili na trecem. Nema logike. Ili ostavi sve i pojacaj odbranu ili sve evakuisi.
Cuj nisu krivi.
Nije se nista uradilo. Sav narod osto tamo na milost i nemilost avisa i slicnih spodoba.

Ostajali su i oficiri na desnoj strani poslje devetog maja. Pa evo i od ovog momka je otac ostavio familiju na desnoj strani. Zivilo se je u nadi da nece puknut skroz. Pucalo se je i prije devetog maja, u aprilu, ne znam sad tacan datum. Pucalo se fino oko Vranice pa se izgladilo i nastavilo. Vrlo, vrlo nezgodna situacija. Sada, sa naknadnom pamecu lako je ustvrditi sta je trebalo. Ali onda nije bilo bas lako. Sve se je radilo da se izbjegne rat s njima

[invincible1921]

Da al cinjenica je da se moglo makar pokusati pomoci tim borcima. Kao sto ima u tekstu gore njih je ostalo između 40/50 u Vranici koju su branili gotovo dva dana.

Sto je najgore ta pomoc je obecanja. Od momka kojeg je kao sto sam ranije naveo moja mama spasila čuo sam da su se mogli oni izvuc bez veće pompe, ali im je naređeno da ostanu i da brane komandu i logistiku i da će im pomoć stić ubrzo. Međutim pomoć nije dolazila, a poslije podne tog 9. maja više nije ni mogla doć jer vranica je ostala potpuno odsječena od ARBIH. Također prema riječima oca takva obećanja su bila potpuna zavala...jer na našoj strani je bilo takvo rasulo da se nije znalo gdje prije da trčiš da braniš od bulevara, šantićeve a kamol da još šalješ ispomoć,....Tako da ta obećanja o pomoći ne da nisu bila realna nego nemoguća, ali su im čvrsto data i tako su ovi zaista istinski heroji zavaljeni.

Nije baš ni naša komanda potpuno čista u ovom...

Kad smo već kod vranice moram reć još nekoliko činjenica koje ne zna puno ljudi. Pored potpunog okruženja i pored toga što su ostavaljeni, vojnici ARBIH su se suočili i sa izdajom jer jedan od vojnika je pomogao HVO-u da uđu u zgradu tačnije Jukinim "borcima"...Onda ove priče koje se plasiraju o nekim taocima ne da su netačne nego nemaju veze sa mozgom. Civili su potražili utočište u komandi jer je HVO žestoko granatirao zgradu i prijetio da će je dići u zrak...

[zenit dozic]

@zenit dozic

http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=11862

Eto vidis i roditelji postavljaju isto pitanje.

Roditelji 12 nestalih mostarskih boraca, koje su maja 1993. godine u „Vranici“ zarobili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske, godinama biju bitku za istinu o sudbini svojih sinova, prenosi novinska agencija Patria.
Sada je već izvjesno da su ti hrabri branioci Mostara, nakon što su zarobljeni i prikazivani na Hrvatskoj televiziji, mučeni i ubijeni. U sjeni njihove tragične sudbine je priča o tome kako je 9. i 10. maja 1993. godine vođena bitka za „Vranicu“ u kojoj su bile smještene komande 4. korpusa Armije RBiH i 41. mostarske slavne brigade.

Tu bitku detaljno su opisali upravo roditelji netalih boraca u opširnom pismu koje su 16. avgusta 1994. godine uputili državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Pa, evo kako je, prema njihovom opisu, izgledala ta bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je presedan u modernoj historiji ratovanja.

Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.

„Povlačenjem svojih elitnih jedinica prema lijevoj obali“, piše dalje u ovom pismu, „Armija gubi kontrolu na desnom dijelu grada, što pogoduje postrojbama HVO i Hrvatske vojske i pruža (im) mogućnost totalne blokade desnog dijela grada i olakšava neometan napad na Komandu i sve strukture Armije, kao i civile Bošnjake u Mostaru“.


HVO i Hrvatska vojska napali su Komandu 4. korpusa u „Vranici“ 9. maja 1993. godine u 4,35 sati ujutro „svim raspoloživim sredstvima“, kako piše u ovom dokumentu. „Vranica“ je odmah opkoljena.

Roditelji su naveli i jedinice koje su napale komande 4. korpusa i 41. slavne brigade: Samostalna kažnjenička bojna „Široki Brijeg“ kojom je komandovao Mladen Naletilić Tuta, ATG Dretelj, „Ludvig Pavlović“ Čapljina, „Bruno Bušić“ Ljubuški, Specijalne jedinice HVO policije, Specijalne jedinice MUP-a HZHB, pripadnici Hrvatske vojske i grupa Juke Prazine, koja je djelovala u sklopu Tutine jedinice.

U vrijeme napada u komandama 4. korpusa i 41. slavne brigade bilo je oko 50 boraca zajedno sa zaštitnim vodom Vojne policije. Dodatna nevolja bila je i u tome što je logistika i obezbjeđenje 41.brigade bili smješteni u susjednoj „Kluzovoj“ zgradi. Logističari su se hrabro borili do poslijepodne, kad su bili prisiljeni na povlačenje. A povlačili su se preko krovova, a zatim se spustili do saboraca iz „Vranice“ . Tom prilikom na stepeništu je poginuo Ensar Omerika – pod nerazjašnjenim okolnostima: od zalutalog metka, ili ga je ubio neko od stražara.

Pedesetak članova komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade čitav dan su odolijevali napadima HVO i Hrvatske vojske. Istovremeno su, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, održavali stalnu vezu sa armijskim formacijama s lijeve strane Neretve.
Ali, sa lijeve strane Neretve su samo bodreni. Obećali su im poslati pomoć koja nije stigla.

Vezisti 4. korpusa iz opkoljene „Vranice“ uspjeli su da uspostave kontakt i sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. „Ali, nažalost“ , pišu roditelji nestalih boraca, „sva obećanja su bila isprazna, ili se neko pobrinuo da nikad ne budu ispunjena. Jer, pomoć Komandi „Vranice“ nikad nije došla“.

Uporedo sa bitkom za komande 4. korpusa i 41. slavne brigade u zgradi „Vranice“ odvijala se još jedna drama. U zgradi „Vranice“ , iznad komandi , živio je veliki broj civila različitih nacionalnosti, koji su se spuštali do armijskih boraca. Neki su od njih tražili zaštitu, a neki da se predaju kako zbog njih ne bi stradali civili.

U zgradi je sa porodicama živio i izvjestan broj pripadnika A RBiH. Kada je napad počeo, neki od njih su se priključili braniocima, a neki su odbili da se bore. Roditelji nestalih mostarskih boraca zaključuju da su na taj način branioci komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade doživjeli izdaju od nekih saboraca.

Uglavnom, ostalo je dvadesetak boraca koji nisu pomišljali na predaju i odbranili su „Vranicu“ prvog dana napada.

Ujutro, 10.maja, u 8,22 sata, Emir Bijedić, koji je bio dežurni operativac u Komandi 4. korpusa u „Vranici“ , uputio je depešu predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga u Sarajevu i Štabu Vrhovne komande u Zenici u kojoj je ukratko opisao dramatični događaj prethodnog dana. Bijedić je u toj depeši pisao:

„Dana 09.05.1993.godine otpočeo je iznenadni opšti napad postrojbi HVO i HV na Armiju RBiH – Komandu 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dana navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela…

Pošto je Komanda odsječena od borbenih jedinica, svi položaji Armije RBiH gađani su teškim artiljerijskim i raketnim naoružanjem (MB 120mm, haubice, tenkovi, VBR i dr.). Tokom dejstva više puta od strane dežurnog stožera HVO i Radija HZ HB – postaja Mostar tražena je bezuslovna predaja ljudstva iz Komande pod prijetnjom paljenja Komande sa cisternom benzina i masakriranja porodica starješina iz Komande.

Neposredno nakon požara stanari iz zgrade su se sklonuli u prostorije Komande, to nismo sprečavali, ali je Radio HZ HB Mostar objavio da držimo građane kao taoce. Nakon toga smo ponudili građanima da izađu i da dalje brigu o njima vodi HVO, što su apriori odbili.

Naši izviđači su nas tokom dana u više navrata obavještavali da HVO i HV selektivno odvode građane iz stanova na gradski stadion.

Napadima ustaških jedinica na Komandu i Logistiku 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade jedan borac je ubijen od strane dvojice pripadnika HV Splita, dvojica su teže ranjena, dvojica boraca uhapšena, a dvojicu vodimo kao nestale.

Zapovjedništvo HVO ne dozvoljava pristup Međunarodnom Crvenom križu i Hitnoj pomoći radi zbrinjavanja ranjenih boraca kao i civila. Već 24 sata ne možemo ranjenike iz Komande da prevezemo zbog onemogućavanja od strane HVO i HV. O ostalim našim gubicima nemamo tačnih podataka pošto smo od istih odsječeni.“

HVO i HV su 10. maja pojačali napade na „Vranicu“ i oko 11 sati izbio je požar u prizemnim prostorijama, gdje su bile smještene komande. Požar je ubrzo zahvatio i stanove. Gotovo u isto vrijeme popucale su vodovodne cijevi i u Komandi 41. slavne brigade došlo je do poplave. To je izazvalo haos kod stanara. U pismu roditelja nestalih boraca se kaže da je predsjednik kućnog savjeta, koji je hrvatske nacionalnosti, huškao stanare da razoružaju pripadnike Armije koji nisu htjeli da se predaju. Taj predsjednik kućnog savjeta je kasnije, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, pripadnicima HVO pokazivao borce koji su se presvukli i pomješali među civilima.

U 13 sati 10. maja branioci „Vranice“ podijelili su se u dvije grupe. Jedna odlazi na spratove odakle brani zgradu, a druga ostaje u prizemlju i nastavlja borbu. Tada u Komandu 41. slavne brigade upada grupa Juke Prazine. U pismu stoji da je Jukinoj grupi u tome pomogao pripadnik Armije Alica Pobrić, koji im je otvorio vrata i tako izdao svoje saborce. Upadom grupe Juke Prazine u „Vranicu“ slomljen je otpor članova Komande 41. brigade. Izvjestan broj boraca ove brigade, koji su se zatekli na spratovima, preobukli su se u civilna odjela i pomješali se sa stanarima. (Njih će kasnije, kako stoji u pismu, pripadnicima HVO pokazivati onaj predsjednik kućnog savjeta, čije se ime ne navodi).

Druga grupa boraca 41. slavne brigade probila je zid i priključila se Komandi 4. korpusa. Obruč oko „Vranice“ još više je stegnut .

Pripadnici HVO pozivali su članove Komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade da se predaju i prijetili da će cijelu zgradu dići u zrak ako to ne učine. Ponovo stanari vrše pritisak na članove Komande 4. korpusa. U toj haotičnoj atmosferi neki od branilaca odbijaju da se dalje bore i miješaju se sa civilima.

Ali dvadeset njih odbija da se predaju i odlučuju se na proboj. U proboj su krenuli: Emir Bijedić, Salko Husić, Rijad Dumpor, Narcis Dumpor, Benjamin Demirović, Avdija Čehić, Dževad Pobrić, Ensar Omerika, Hasan Balić, Dževad Čolić, Alija Čamo, Senad Čehić, Mimo Grizović, Dževad Husić, Vahidin Hasić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Dogovoreno je da grupu vodi Emir Bijedić, koji je obavljao dužnost zamjenika načelnika bezbjednosti 4. korpusa. Ako on pogine, komandu preuzima Salko Husić, a u slučaju da i on pogine, grupu vodi Fahir Penava. Penava je imao motorolu pomoću koje je trebalo u proboju da održava vezu sa jedinicama na lijevoj obali Neretve. Dogovoreno je takođe da ranjenike ne izvlače, niti da se zbog njih zadržavaju, nego da se ranjenici predaju.

Neopaženo su napustili „Vranicu“ i kraj zgrade MUP-a stigli do mesnice „Lijanović“. Tu su ih sa susjednog nebodera primjetili pripadnici HVO i na njih otvorili vatru. Odmah je teško ranjen Ensar Omerika, a Avdija Čebić lakše. (Čebić se pet dana krio u jednom stanu i potom domogao slobodne teritorije). Branioci „Vranice“ su ovdje razbijeni i nastavili su probijanje u grupicama bez ikakve koordinacije. Za njima je organizovana velika hajka. Bijedić i Husić su se sklonuli u stan blizu Bolnice i tako izbjegli potragu. Bijedić je gledao kako iz susjedne zgrade pripadnici HVO i specijalne jedinice MUP-a HZHB zarobljavaju pet njegovih saboraca.

Braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić uspjeli su da takođe izbjegnu hajku i probiju se do Neretve. Prilikom preplivavanja rijeke, utopio se Dževad Pobrić, a ostala trojica uspjeli su da se dočepaju lijeve obale Neretve.

A narednog dana, 11. maja 1993. godine, u centralnom TV Dnevniku Hrvatske televizije u 19,30 sati prikazana je snimka 12 zarobljenih pripadnika Armije RBiH, heroja grada koji su branili „Vranicu“.

Kamera je u krupnom planu prikazivala svakog od njih: Hasana Balića, Aliju Čamu, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu, Šefku Pobrića i Nazifa Šarančića.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“, pišu roditelji ovih 12 boraca. „Prema tvrdnjama svjedoka dovedeni su oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani.“

Roditelji nestalih mostarskih branitelja pišu da se njihovim sinovima tu gubi svaki trag. Navode i kako im je jedna zatvorenica kazala da su 12.maja ujutro kamionima odvedeni u nepoznatom pravcu.

Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

[invincible1921]

@zenit dozic

http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=11862

Eto vidis i roditelji postavljaju isto pitanje.

Roditelji 12 nestalih mostarskih boraca, koje su maja 1993. godine u „Vranici“ zarobili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske, godinama biju bitku za istinu o sudbini svojih sinova, prenosi novinska agencija Patria.
Sada je već izvjesno da su ti hrabri branioci Mostara, nakon što su zarobljeni i prikazivani na Hrvatskoj televiziji, mučeni i ubijeni. U sjeni njihove tragične sudbine je priča o tome kako je 9. i 10. maja 1993. godine vođena bitka za „Vranicu“ u kojoj su bile smještene komande 4. korpusa Armije RBiH i 41. mostarske slavne brigade.

Tu bitku detaljno su opisali upravo roditelji netalih boraca u opširnom pismu koje su 16. avgusta 1994. godine uputili državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Pa, evo kako je, prema njihovom opisu, izgledala ta bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je presedan u modernoj historiji ratovanja.

Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.

„Povlačenjem svojih elitnih jedinica prema lijevoj obali“, piše dalje u ovom pismu, „Armija gubi kontrolu na desnom dijelu grada, što pogoduje postrojbama HVO i Hrvatske vojske i pruža (im) mogućnost totalne blokade desnog dijela grada i olakšava neometan napad na Komandu i sve strukture Armije, kao i civile Bošnjake u Mostaru“.


HVO i Hrvatska vojska napali su Komandu 4. korpusa u „Vranici“ 9. maja 1993. godine u 4,35 sati ujutro „svim raspoloživim sredstvima“, kako piše u ovom dokumentu. „Vranica“ je odmah opkoljena.

Roditelji su naveli i jedinice koje su napale komande 4. korpusa i 41. slavne brigade: Samostalna kažnjenička bojna „Široki Brijeg“ kojom je komandovao Mladen Naletilić Tuta, ATG Dretelj, „Ludvig Pavlović“ Čapljina, „Bruno Bušić“ Ljubuški, Specijalne jedinice HVO policije, Specijalne jedinice MUP-a HZHB, pripadnici Hrvatske vojske i grupa Juke Prazine, koja je djelovala u sklopu Tutine jedinice.

U vrijeme napada u komandama 4. korpusa i 41. slavne brigade bilo je oko 50 boraca zajedno sa zaštitnim vodom Vojne policije. Dodatna nevolja bila je i u tome što je logistika i obezbjeđenje 41.brigade bili smješteni u susjednoj „Kluzovoj“ zgradi. Logističari su se hrabro borili do poslijepodne, kad su bili prisiljeni na povlačenje. A povlačili su se preko krovova, a zatim se spustili do saboraca iz „Vranice“ . Tom prilikom na stepeništu je poginuo Ensar Omerika – pod nerazjašnjenim okolnostima: od zalutalog metka, ili ga je ubio neko od stražara.

Pedesetak članova komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade čitav dan su odolijevali napadima HVO i Hrvatske vojske. Istovremeno su, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, održavali stalnu vezu sa armijskim formacijama s lijeve strane Neretve.
Ali, sa lijeve strane Neretve su samo bodreni. Obećali su im poslati pomoć koja nije stigla.

Vezisti 4. korpusa iz opkoljene „Vranice“ uspjeli su da uspostave kontakt i sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. „Ali, nažalost“ , pišu roditelji nestalih boraca, „sva obećanja su bila isprazna, ili se neko pobrinuo da nikad ne budu ispunjena. Jer, pomoć Komandi „Vranice“ nikad nije došla“.

Uporedo sa bitkom za komande 4. korpusa i 41. slavne brigade u zgradi „Vranice“ odvijala se još jedna drama. U zgradi „Vranice“ , iznad komandi , živio je veliki broj civila različitih nacionalnosti, koji su se spuštali do armijskih boraca. Neki su od njih tražili zaštitu, a neki da se predaju kako zbog njih ne bi stradali civili.

U zgradi je sa porodicama živio i izvjestan broj pripadnika A RBiH. Kada je napad počeo, neki od njih su se priključili braniocima, a neki su odbili da se bore. Roditelji nestalih mostarskih boraca zaključuju da su na taj način branioci komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade doživjeli izdaju od nekih saboraca.

Uglavnom, ostalo je dvadesetak boraca koji nisu pomišljali na predaju i odbranili su „Vranicu“ prvog dana napada.

Ujutro, 10.maja, u 8,22 sata, Emir Bijedić, koji je bio dežurni operativac u Komandi 4. korpusa u „Vranici“ , uputio je depešu predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga u Sarajevu i Štabu Vrhovne komande u Zenici u kojoj je ukratko opisao dramatični događaj prethodnog dana. Bijedić je u toj depeši pisao:

„Dana 09.05.1993.godine otpočeo je iznenadni opšti napad postrojbi HVO i HV na Armiju RBiH – Komandu 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dana navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela…

Pošto je Komanda odsječena od borbenih jedinica, svi položaji Armije RBiH gađani su teškim artiljerijskim i raketnim naoružanjem (MB 120mm, haubice, tenkovi, VBR i dr.). Tokom dejstva više puta od strane dežurnog stožera HVO i Radija HZ HB – postaja Mostar tražena je bezuslovna predaja ljudstva iz Komande pod prijetnjom paljenja Komande sa cisternom benzina i masakriranja porodica starješina iz Komande.

Neposredno nakon požara stanari iz zgrade su se sklonuli u prostorije Komande, to nismo sprečavali, ali je Radio HZ HB Mostar objavio da držimo građane kao taoce. Nakon toga smo ponudili građanima da izađu i da dalje brigu o njima vodi HVO, što su apriori odbili.

Naši izviđači su nas tokom dana u više navrata obavještavali da HVO i HV selektivno odvode građane iz stanova na gradski stadion.

Napadima ustaških jedinica na Komandu i Logistiku 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade jedan borac je ubijen od strane dvojice pripadnika HV Splita, dvojica su teže ranjena, dvojica boraca uhapšena, a dvojicu vodimo kao nestale.

Zapovjedništvo HVO ne dozvoljava pristup Međunarodnom Crvenom križu i Hitnoj pomoći radi zbrinjavanja ranjenih boraca kao i civila. Već 24 sata ne možemo ranjenike iz Komande da prevezemo zbog onemogućavanja od strane HVO i HV. O ostalim našim gubicima nemamo tačnih podataka pošto smo od istih odsječeni.“

HVO i HV su 10. maja pojačali napade na „Vranicu“ i oko 11 sati izbio je požar u prizemnim prostorijama, gdje su bile smještene komande. Požar je ubrzo zahvatio i stanove. Gotovo u isto vrijeme popucale su vodovodne cijevi i u Komandi 41. slavne brigade došlo je do poplave. To je izazvalo haos kod stanara. U pismu roditelja nestalih boraca se kaže da je predsjednik kućnog savjeta, koji je hrvatske nacionalnosti, huškao stanare da razoružaju pripadnike Armije koji nisu htjeli da se predaju. Taj predsjednik kućnog savjeta je kasnije, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, pripadnicima HVO pokazivao borce koji su se presvukli i pomješali među civilima.

U 13 sati 10. maja branioci „Vranice“ podijelili su se u dvije grupe. Jedna odlazi na spratove odakle brani zgradu, a druga ostaje u prizemlju i nastavlja borbu. Tada u Komandu 41. slavne brigade upada grupa Juke Prazine. U pismu stoji da je Jukinoj grupi u tome pomogao pripadnik Armije Alica Pobrić, koji im je otvorio vrata i tako izdao svoje saborce. Upadom grupe Juke Prazine u „Vranicu“ slomljen je otpor članova Komande 41. brigade. Izvjestan broj boraca ove brigade, koji su se zatekli na spratovima, preobukli su se u civilna odjela i pomješali se sa stanarima. (Njih će kasnije, kako stoji u pismu, pripadnicima HVO pokazivati onaj predsjednik kućnog savjeta, čije se ime ne navodi).

Druga grupa boraca 41. slavne brigade probila je zid i priključila se Komandi 4. korpusa. Obruč oko „Vranice“ još više je stegnut .

Pripadnici HVO pozivali su članove Komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade da se predaju i prijetili da će cijelu zgradu dići u zrak ako to ne učine. Ponovo stanari vrše pritisak na članove Komande 4. korpusa. U toj haotičnoj atmosferi neki od branilaca odbijaju da se dalje bore i miješaju se sa civilima.

Ali dvadeset njih odbija da se predaju i odlučuju se na proboj. U proboj su krenuli: Emir Bijedić, Salko Husić, Rijad Dumpor, Narcis Dumpor, Benjamin Demirović, Avdija Čehić, Dževad Pobrić, Ensar Omerika, Hasan Balić, Dževad Čolić, Alija Čamo, Senad Čehić, Mimo Grizović, Dževad Husić, Vahidin Hasić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Dogovoreno je da grupu vodi Emir Bijedić, koji je obavljao dužnost zamjenika načelnika bezbjednosti 4. korpusa. Ako on pogine, komandu preuzima Salko Husić, a u slučaju da i on pogine, grupu vodi Fahir Penava. Penava je imao motorolu pomoću koje je trebalo u proboju da održava vezu sa jedinicama na lijevoj obali Neretve. Dogovoreno je takođe da ranjenike ne izvlače, niti da se zbog njih zadržavaju, nego da se ranjenici predaju.

Neopaženo su napustili „Vranicu“ i kraj zgrade MUP-a stigli do mesnice „Lijanović“. Tu su ih sa susjednog nebodera primjetili pripadnici HVO i na njih otvorili vatru. Odmah je teško ranjen Ensar Omerika, a Avdija Čebić lakše. (Čebić se pet dana krio u jednom stanu i potom domogao slobodne teritorije). Branioci „Vranice“ su ovdje razbijeni i nastavili su probijanje u grupicama bez ikakve koordinacije. Za njima je organizovana velika hajka. Bijedić i Husić su se sklonuli u stan blizu Bolnice i tako izbjegli potragu. Bijedić je gledao kako iz susjedne zgrade pripadnici HVO i specijalne jedinice MUP-a HZHB zarobljavaju pet njegovih saboraca.

Braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić uspjeli su da takođe izbjegnu hajku i probiju se do Neretve. Prilikom preplivavanja rijeke, utopio se Dževad Pobrić, a ostala trojica uspjeli su da se dočepaju lijeve obale Neretve.

A narednog dana, 11. maja 1993. godine, u centralnom TV Dnevniku Hrvatske televizije u 19,30 sati prikazana je snimka 12 zarobljenih pripadnika Armije RBiH, heroja grada koji su branili „Vranicu“.

Kamera je u krupnom planu prikazivala svakog od njih: Hasana Balića, Aliju Čamu, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu, Šefku Pobrića i Nazifa Šarančića.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“, pišu roditelji ovih 12 boraca. „Prema tvrdnjama svjedoka dovedeni su oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani.“

Roditelji nestalih mostarskih branitelja pišu da se njihovim sinovima tu gubi svaki trag. Navode i kako im je jedna zatvorenica kazala da su 12.maja ujutro kamionima odvedeni u nepoznatom pravcu.

Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

A o pravosuđu i politici ne znam ni sta bih rekao....Otac od tada zarobljenog vojnika je bio na suđenju i kad je vidio da od presuda nema ništa iako se jasno koji su ljudi su mučili i odveli borce zatražio je preko svojih kanala da se od optuženih makad sazna mjesto na kojem su ubijeni tj pokopani...Nekome nije u cilju da ovaj kao ni drugi brojni zločini u mostaru nikada ne budu procesuirani.

Također prema nezvaničnim podacima, vojnike su lično pobili nikakvi hrvati nego muslimani iz jukine jedinice....

[stakasa]

Da al cinjenica je da se moglo makar pokusati pomoci tim borcima. Kao sto ima u tekstu gore njih je ostalo između 40/50 u Vranici koju su branili gotovo dva dana.

Sto je najgore ta pomoc je obecanja. Od momka kojeg je kao sto sam ranije naveo moja mama spasila čuo sam da su se mogli oni izvuc bez veće pompe, ali im je naređeno da ostanu i da brane komandu i logistiku i da će im pomoć stić ubrzo. Međutim pomoć nije dolazila, a poslije podne tog 9. maja više nije ni mogla doć jer vranica je ostala potpuno odsječena od ARBIH. Također prema riječima oca takva obećanja su bila potpuna zavala...jer na našoj strani je bilo takvo rasulo da se nije znalo gdje prije da trčiš da braniš od bulevara, šantićeve a kamol da još šalješ ispomoć,....Tako da ta obećanja o pomoći ne da nisu bila realna nego nemoguća, ali su im čvrsto data i tako su ovi zaista istinski heroji zavaljeni.

Nije baš ni naša komanda potpuno čista u ovom...

Kad smo već kod vranice moram reć još nekoliko činjenica koje ne zna puno ljudi. Pored potpunog okruženja i pored toga što su ostavaljeni, vojnici ARBIH su se suočili i sa izdajom jer jedan od vojnika je pomogao HVO-u da uđu u zgradu tačnije Jukinim "borcima"...Onda ove priče koje se plasiraju o nekim taocima ne da su netačne nego nemaju veze sa mozgom. Civili su potražili utočište u komandi jer je HVO žestoko granatirao zgradu i prijetio da će je dići u zrak...

Otvorio vrata Pobric zuti, je li mu Alica ime ne mogu se sad sjetit. Njega Juka izdvojio iz grupe i poveo sa sobom u Zaostrog a poslje toga pustio da ode u Australiju. Ostali pobijeni. Ima ovde svjedoka (u stvari forumasa koji ih poznaju), sa druge strane, Jukine, sta je bilo i kako je bilo

[stakasa]

Eto vidis i roditelji postavljaju isto pitanje.



Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.


Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

Da, 19. aprila. Tada je bilo - ili povucite iz Hotel Mostara i Dackog doma ili je rat. Arif rahmetli popustio nadajuci se da ce barem koliko toliko odgoditi rat, ako ne izbjeci. Nadao se Aliji, pregovorima, pomoci itd. Kasnije se je pokazalo kao greska ali tada nimalo nije bilo jednostavno donjeti odluku a nalazis se u sendvicu

[invincible1921]

Eto vidis i roditelji postavljaju isto pitanje.



Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.


Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

Da, 19. aprila. Tada je bilo - ili povucite iz Hotel Mostara i Dackog doma ili je rat. Arif rahmetli popustio nadajuci se da ce barem koliko toliko odgoditi rat, ako ne izbjeci. Nadao se Aliji, pregovorima, pomoci itd. Kasnije se je pokazalo kao greska ali tada nimalo nije bilo jednostavno donjeti odluku a nalazis se u sendvicu

Ok je to, ali mi nije jasno zasto su ostavili vranicu ..uredu tad 19.og, ali i dva dana prije sveopšteg napada znalo se da će HVO napasat...moglo se reagovat zaista mi nije jasno zašto komanda nije izmještena

[stakasa]

Eto vidis i roditelji postavljaju isto pitanje.



Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.


Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

Da, 19. aprila. Tada je bilo - ili povucite iz Hotel Mostara i Dackog doma ili je rat. Arif rahmetli popustio nadajuci se da ce barem koliko toliko odgoditi rat, ako ne izbjeci. Nadao se Aliji, pregovorima, pomoci itd. Kasnije se je pokazalo kao greska ali tada nimalo nije bilo jednostavno donjeti odluku a nalazis se u sendvicu

Ok je to, ali mi nije jasno zasto su ostavili vranicu ..uredu tad 19.og, ali i dva dana prije sveopšteg napada znalo se da će HVO napasat...moglo se reagovat zaista mi nije jasno zašto komanda nije izmještena

Bogami ne znam. Sada sa naknadnom pamecu je ocigledno da je to bila fatalna greska,izgleda cak i kao da su bili zrtvovani. Mada je meni tesko povjerovat da je to bilo tako, da ih je neko namjerno zavalio. A da nije njih bilo vjerovatno bi pao i dobar dio ljeve strane, oni se nisu okanili dok nisu Vranicu zauzeli, jako puno vojkse je bilo vezano tu. Za to vrijeme se je i Armija uspjela sredit. Juka majku li mu mrtvu usta jebem...

[sviunapad74]

U sjevenom je bilo ili mi ili oni. Diverzanti su minirali pješački most koji je spajao S. logor i Centar 2. Večina HVO-a pobjegla plivajuči ili preskačući preko pećina na skakalima. Taj sa megafonom je označio početak akcije. Oslobađanje S. Logora i B. polja je bila ista operacija, s tim da su u B.P.presudnu ulogu odigrali Bošnjaci pripadnici Hvo-a (1. Bojna). Rahmetli Hujka je poginuo pri samom završetku akcije od minobacačke granate, kad je već sjeverni bio očišćen. Ono što se zaboravlja je da su u toj akciji oslobođeni i Raštani na desnoj obali. Inače ti Raštani su oslobađani više puta, pravi razlog je bila HE Mostar koju je političko Sarajevo na čelu sa Edhemom Bičakćićem i Ejupom Ganićem velikodušno prepustilo hrhb. Također veći dio Bijelo polja koje je držala ARBiH poklonjeno je poslije rata opštini Zapad. Nikad nisam čuo da su Bošnjaci dobili nešto u kompenzaciju.

[invincible1921]

@stakasa ma ne vjerujem da sunamjero zavaljeni jednostavno je po meni vako kad slijed tragičnih događaja. To što kažeš da bi pao dobar dio istične strane itekako ima na težini jer najelitnije jedinice HVO-a su zadržane dva dana u puškaranju oko vranice umjesto da su kako je bilo panirano napale na bulevar i šantićevu...dalo je to itekako neophodno vrijeme da se Armija konsoliduje.

Međutim komanda u Sarajevu prije svega ova politička linija itekako treba da snosi odgovornost i za vranicu, ali i općenito mostar. Da se nije konstatnno vršio pritisak na 4.korpus i pokušavalo na sve načine da se grad prepusti HVO-u ne bi ono kao prvo tek tako ni smjeli napast, a kamol bez opaljenog metka zauzet pola grada....

@sviunapad74 hvala na informacijama

[zenit dozic]

Eto vidis i roditelji postavljaju isto pitanje.



Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.


Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

Da, 19. aprila. Tada je bilo - ili povucite iz Hotel Mostara i Dackog doma ili je rat. Arif rahmetli popustio nadajuci se da ce barem koliko toliko odgoditi rat, ako ne izbjeci. Nadao se Aliji, pregovorima, pomoci itd. Kasnije se je pokazalo kao greska ali tada nimalo nije bilo jednostavno donjeti odluku a nalazis se u sendvicu

Niko njega nije tjerao da ove povlaci a one ostavi. Ili povuci sve ili ostavi sve.
Dosta od mene na ovu temu.

[Us and them]

[mostarac_2009]

Najveca greska je uradjena kad su se nasi povukli iz hotela Mostara i djackog doma. Da se nisu povukli odatle na par dana prije, komanda a i Mostar bi bili odbranjeni od ustasa.

Jedna stvar sto me dan danas kopka a i ne spominje se bas javno. Kako je tih 20 ljudi moglo izaci iz Vranice i da ih ovi skontaju tek kod mesnice Lijanovic? Ovi sto poznaju taj dio Mostara ili koji su ti nekad zivjeli znaju dobro da od mesnice pa do zgrade Vranica ima oko 150 metara trcati na cistini. Vranica i sav taj kompleks je bio opkoljen od ustasa i bukvalno muha se nije mogla izvuci od kise metaka. Moja teorija je da su nekako uspjeli preci preko krova zgrade Vranice do zgrade iznad Kluza, pa onda do sljedece zgrade, i onda sljedeca nakon te je zgrada u cijem prizemlju se nalazila mesnica Lijanovic. Znam da su zgrada Vranica i iznad nekadasnjeg Kluza bile povezane preko krova, ali izmedju te zgrade i sljedece u pravcu Lijanovica je bio prolaz sirine oko 10 metara, to jeste nisu bile spojene. Eh sad ili su neku pregradu stavili pa preko tog krova dosli do zgrade iznad Lijanovica.

Ovo sto se spominje u ovom clanku iznad je da su dvojicu nasih ranili kod mesnice Lijanovic mi govori da su oni tek iz te zgrade poceli izlaziti, a ne pretrcavati iz Vranice. A kao sto rekoh, da se dodje do te zgrade ima 150 metara pretrcavanja, sto je nemoguca misija s obzirom da ni muha nije mogla proci. Tako da mi je jedina opcija ostaje da su nekako presli onaj prolaz iznad Kluzeve zgrade i preskocili na sljedecu zgradu pored jer je ta zgrada bila vezana sa ovom iznad Lijanovica. Ja sam zivio u blizini, tako da sam vidio les naseg vojnika odmah iznad mesnice Lijanovic, a znao sam da je nas jer su tad imali bijele opasace/kaiseve. U clanku se ne spominje sudbina jos jednog naseg vojnika tu, kojeg su najvjerovatnije zivog bacili sa zgrade. Kasnije sam cuo da je bio u toj grupi sto su se odlucili na proboj i da se pokusao izvuci presvlacenjem u civilno.

Drugi scenario izvlacenja ili proboja, sto je moguce, je na taj nacin da su kao dogovorili prekid vatre, to jeste predaju, i da su ovi ostali iz Vranice izasli, ali u civilkama, i kad se smirilo i kad su nadrogirane ustase mislile da je to to, ovih preostalih 20 se zaletili iz Vranice i bili primjeceni tek nakon 150 metara pretrcavanja.

Po ovoj prici da su uhvaceni u zgradama oko hirurgije, a za one koji nisu iz Mostara, to je odprilike oko 150 metara dalje od mesnice Lijanovic, znaci 300 metara od Vranice, a po kisi metara to je kao 3 kilometra. Znaci da je trebalo jos po onoj paljbi, gdje ni muha nije mogla proci, trcati jos 150 metara. Kad su vidjeli da se nalazi jos jedna linija obruca tu se zaustavili i uletili u zgrade i tu se predali. Svaka cast toj trojici koji su se uspjeli izvuci po takvoj paljbi i duboko u neprijateljskoj teritoriji i doci sve do rijeke Neretve.

Nek je rahmet dusi svim tim herojima

[invincible1921]

Najveca greska je uradjena kad su se nasi povukli iz hotela Mostara i djackog doma. Da se nisu povukli odatle na par dana prije, komanda a i Mostar bi bili odbranjeni od ustasa.

Jedna stvar sto me dan danas kopka a i ne spominje se bas javno. Kako je tih 20 ljudi moglo izaci iz Vranice i da ih ovi skontaju tek kod mesnice Lijanovic? Ovi sto poznaju taj dio Mostara ili koji su ti nekad zivjeli znaju dobro da od mesnice pa do zgrade Vranica ima oko 150 metara trcati na cistini. Vranica i sav taj kompleks je bio opkoljen od ustasa i bukvalno muha se nije mogla izvuci od kise metaka. Moja teorija je da su nekako uspjeli preci preko krova zgrade Vranice do zgrade iznad Kluza, pa onda do sljedece zgrade, i onda sljedeca nakon te je zgrada u cijem prizemlju se nalazila mesnica Lijanovic. Znam da su zgrada Vranica i iznad nekadasnjeg Kluza bile povezane preko krova, ali izmedju te zgrade i sljedece u pravcu Lijanovica je bio prolaz sirine oko 10 metara, to jeste nisu bile spojene. Eh sad ili su neku pregradu stavili pa preko tog krova dosli do zgrade iznad Lijanovica.

Ovo sto se spominje u ovom clanku iznad je da su dvojicu nasih ranili kod mesnice Lijanovic mi govori da su oni tek iz te zgrade poceli izlaziti, a ne pretrcavati iz Vranice. A kao sto rekoh, da se dodje do te zgrade ima 150 metara pretrcavanja, sto je nemoguca misija s obzirom da ni muha nije mogla proci. Tako da mi je jedina opcija ostaje da su nekako presli onaj prolaz iznad Kluzeve zgrade i preskocili na sljedecu zgradu pored jer je ta zgrada bila vezana sa ovom iznad Lijanovica. Ja sam zivio u blizini, tako da sam vidio les naseg vojnika odmah iznad mesnice Lijanovic, a znao sam da je nas jer su tad imali bijele opasace/kaiseve. U clanku se ne spominje sudbina jos jednog naseg vojnika tu, kojeg su najvjerovatnije zivog bacili sa zgrade. Kasnije sam cuo da je bio u toj grupi sto su se odlucili na proboj i da se pokusao izvuci presvlacenjem u civilno.

Drugi scenario izvlacenja ili proboja, sto je moguce, je na taj nacin da su kao dogovorili prekid vatre, to jeste predaju, i da su ovi ostali iz Vranice izasli, ali u civilkama, i kad se smirilo i kad su nadrogirane ustase mislile da je to to, ovih preostalih 20 se zaletili iz Vranice i bili primjeceni tek nakon 150 metara pretrcavanja.

Po ovoj prici da su uhvaceni u zgradama oko hirurgije, a za one koji nisu iz Mostara, to je odprilike oko 150 metara dalje od mesnice Lijanovic, znaci 300 metara od Vranice, a po kisi metara to je kao 3 kilometra. Znaci da je trebalo jos po onoj paljbi, gdje ni muha nije mogla proci, trcati jos 150 metara. Kad su vidjeli da se nalazi jos jedna linija obruca tu se zaustavili i uletili u zgrade i tu se predali. Svaka cast toj trojici koji su se uspjeli izvuci po takvoj paljbi i duboko u neprijateljskoj teritoriji i doci sve do rijeke Neretve.

Nek je rahmet dusi svim tim herojima

Ja ti kazem za ovog vojnika koji se kod nas krio u stanu...kako sam tvrdi kad su jukini upali oni su provalili zid i pobjegli. Na pitanje kako je neopazen prosao kaze skino oznake armije, a u to vrijeme u mostaru svih mogucih vojski.