Pismo Enesa Kurtovića ministarstvu zdravstva; Za sve one koj

[zambaklija]

Poštovani g. ministre,

18.06.2012 godine u 22.45 u Kantonalnoj bolnici „Dr Irfan Ljubijankić“ umro je Husnija (Hasana) Kurtović (1936-2012) iz Arapuše, opština Bosanska Krupa. Vama ovo ime ne znači ništa, ali meni znači mnogo, jer je on moj otac. Zbog događaja koji su prethodili njegovoj smrti u ustanovi kojom i vi upravljate, a koju i ja djelimično finansiram svojim porezom, zahtjevam od vas da koristeći ovlaštenja i instrumente koja su vam na raspolaganju sprovedete istragu o postupcima zdravstvenih radnika u ovom konkretnom slučaju.

Moj otac je prve simptome u vidu bolova u stomaku osjetio u nedjelju 17.06. u prijepodnevnim satima, ali je smatrao da se radi o manjim stomačnim tegobama i nije odmah tražio ljekarsku pomoć. Međutim, kako se situacija pogoršavala uz česta povraćanja, onemoćalost i vrtoglavicu, prvi put je dovežen u službu Hitne pomoći Doma zdravlja u Bosanskoj Krupi, u noći između 17. i 18. 06. i tom prilikom je primio infuziju sa lijekovma protiv bolova, nakon čega je vraćen kući. Drugog dana se povraćanje nastavilo, pa sam ga ponovo odovezao u Hitnu službu u Bosansku Krupu oko 12.00 sati, i tad mu je pod predpostavkom da se radi o opstipaciji / zatvoru, propisan laksativ, a dobio je intramuskularno Ranibos i Reglan. Nakon kraćeg smirenja bolova, u popodnevnim satima uslijedila su nova povraćanja, ovaj put praćena nadimanjem i pojačanim bolovima u stomaku. Po treći put oko 19.40 potražili smo pomoć u Hitnoj službi u Bosnaskoj Krupi, gdje je dežurna liječnica pod pretpostavkom da se radi o „ileusu“, uputila mog oca u Kantonalnu bolnicu u Bihać, kao hitan slučaj. U vrlo kratkom roku, obezbjeđeno je sanitetsko vozilo, jer pacijent više nije podnosio sjedeći položaj, te pratnja medicinske sestre u vozilu. Sanitetsko vozilo je prevezlo mog oca do Bihaća vrlo brzo, tako da ga nisam uspio pratiti i u bihaćku bolnicu stigao sam poslije njih.

Na recepciji odjela hirurgije, gdje su mi rekli da će otac biti upućen, recepcionerka mi nije mogla potvrditi da je pacijent iz Bosanske Krupe stigao, niti gdje bi se mogao nalaziti. Tražio sam po sobama gdje je recepcionerka pretpostavljala da bi mogao biti, tako da mi je trebalo vremena da ga na kraju pronađem u prijemnoj ordinaciji hirurgije. Otac mi je rekao da je već vođen na snimanje abdomena i da mu je doktor rekao da vjerovatno ima „zapetljanje crijeva“. U tom momentu, stariji medicinski tehničar uzimao mu je uzorak krvi i urina i, kako sam shvatio, doktor je rekao da neće raditi ništa dok ne stignu rezultati analize. Stariji medicinski tehničar daje u zadatak mlađem medicinskom tehničaru da popuni određene formulare i odnese uzorke na analizu. Kako je za jedan formular trebao pečat sa recepcije, pojavio se problem, jer je recepcionerka u međuvremenu otišla u trgovinu, a mlađi medicinski tehničar se nije usudio poslati uzorke bez ispečaćenog formulara. Kada se recepcionerka vratila i konačno popunila prijemni formular, da bih ubrzao proces lično sam nosio uzorke u laboratoriju i tamo molio laborantice da požure zbog hitnosti slučaja. Vratio sam se u prijemnu ordinaciju, gdje je otac još uvijek ležao, ječeći od bolova. Kako u ordinaciji nije bilo nikog od medicinskog osoblja, na stolu sam pročitao dokument pod nazivom ANAMNEZA koji je potpisao doktor Damir Pavlović, a u kojoj se konstatuje da se pacijent žali na bolove u stomaku, te da je „svjestan i komunikativan“ i da se radi „o lakšem bolesniku“. U tekstu se spominjala i riječ „subileus“. Nakon nekog vremena, otac je ponovo dobio nagon na povraćanje. Tražeći neku posudu ušao sam u susjednu sobu, u kojoj je bila smao jedna ženska osoba koja je primala infuziju, a iz te prostorije sam ušao u sljedeću u kojoj su četiri muške osobe u medicinskim uniformama gledale prenos fudbalske utakmice Hrvatska-Španija. Na moje traženje pomoći, stariji medicinski tehničar mi je pronašao i dao limenu posudu. Dok je otac povraćao sam sam mu pomago, čistio ga i prosipao povraćotine, jer drugog medicinskog osoblja nije bilo, osim što je stariji medicinski tehničar ulazio u prostoriju s vremena na vrijeme. Nakon nekog vremena, prema mojoj procjeni oko 21.45, mlađi medicinski tehničar donio je nalaze iz laboratorije, a stariji medicinski tehničar ih je priložio uz ostale formulare. Tek oko 22.15, stariji medicinski tehničar se pojavio i poslao mlađeg po neku osobu koja je oca trebala prebaciti na „hirurgiju“. Taj neko je bio vozač kolica, koji je imao problem kako da oca prebaci na treći sprat jer lift ne radi. Nakon kraće rasprave sa tehničarima, našlo se rješenje da se otac preveze kroz prostorije intenzivne njege, ali ja nisam mogao s njima, već sam morao nekim drugim hodnicima i stepenicama.

Pošto sam mislio da riječ „hirurgija“ znači da će ocu konačno (nakon dva sata čekanja u prijemnoj ordinaciji) biti urađen neki zahvat, iznenadio sam se kad sam shvatio da je on, u stvari, poslan „na spavanje“ u sobu sa drugim pacijentima. U sobi broj 3 smješten je u krevet, a ja sam pokušavao objasniti dežurnoj sestri da otac nije za ležanje, već mu treba hitna pomoć. Ona je tvrdila da samo slijedi upute „starijeg doktora“. Insistirala je da otac svuče svoju odjeću i da obuče pidžamu. Kad sam rekao da otac nema pidžamu jer je upućen kao hitni slučaj, održala mi je lekciju o tome kako svaki pacijent mora imati pidžamu i papuče i kako ona sad mora ići da ih traži „u rezervi“. U međuvremenu je otac ponovo počeo povraćati, pa sam opet morao tražiti posudu, ovaj put neki lavor iz sanitarnih prostorija. Kad se sestra vratila, insistirala je da otac obuče pidžamu koju je donijela, iako je on već bio potpuno iscrpljen i onemoćao, žute boje kože, u bolovima, uz povremeno povraćanje smeđe tekućine, vrlo neugodnog mirisa. Pošto sam bio vrlo uzbuđen, ljut i glasan, sestra je naredila da napustim sobu, „jer uznemiravam druge pacijente“, a sve što me zanima reći će mi „stariji doktor“, koji će doći „uskoro“. Čekao sam na stepeništu ispred odjela Hirugije i nakon desetak minuta pojavio se doktor Goran Galić, koji mi je izrazio saučešće, jer mi je otac umro.
Nakon nekoliko minuta totalnog šoka, nevjerice, bola, ljutnje, bijesa, izgubljenosti… pitao sam doktora zašto je moj otac ležao u prijemnoj ordinaciji dva sata bez ikakve liječničke pomoći i da li su doktori morali prvo odgledati fudbalsku utakmicu, da bi se tek onda posvetili pacijentima. Doktor je rekao da je smrt uslijedila uslijed moždanog udara, da je to iznenadna smrt koja se mogla desiti u svakom momentu, te da razumije moju bol zbog gubitka voljene osobe, zbog čega u afektu optužujem doktore za nemar“.

Sutradan, kada sam došao po otpusno pismo, preuzeo sam ga u uredu kod gospođe, čije ime i funkciju ne znam. Pitao sam je zašto u otpusnom pismu nije navedeno vrijeme prijema pacijenta. Ona je odgovorila da samo uručuje otpusna pisma i da o njihovom sadržaju ne zna ništa. Kad sam primjetio da je u otpusnom pismu kao vrijeme smrti upisano 21.45, a ne 22.45, rekla je da se vjerovatno radi o tipkarskoj grešci, pa je hemijskom olovkom prepravila taj podatak u dokumentu. Na moj komentar kako mi sutra na sudu niko neće vjerovati da tu ispravku nisam uradio sam, rekal je (citiram)“možete vi tužiti koga hoćete, ali nikakve vam fajde od toga nema“ (kraj citata). Nije mi dozvolila ni da pogledam očeve medicinske nalaze, jer to mogu dobiti samo nakon odobrenog službenog zahtjeva.
Nakon toga razgovarao sam sa pacijentima iz sobe 3, koji su mi ispričali da je nakon mog izlaska iz sobe otac nastavio povraćati, da je sestra pozvala doktora, koji je pokušao zahvat guranjem sonde u želudac, pri čemu je došlo do fatalnog moždanog udara.
Porodica je odlučila da neće pokretati nikakav sudski postupak, ali zbog svega proživljenog, zbog lične moralne satisfakcije, zbog svog Huse, zbog budućih pacijanata, zahtijevam od vas da pokrenete postupak provjere događaja u noći 18.06.2012. godine, i da mi dostavite rezultate te provjere kako bi konačno dobio odgovor na pitanje zašto je moj otac, Husnija Kurtović, ležao u prijemnoj ordinaciji hirurgije od 20.30 do 22.20 bez kontrole, njege i liječenja od strane dežurnog medicinskog osoblja, iako je tamo bio upućen kao hitan slučaj.
U prilogu vam šaljem kopiju otpusnog pisma i osmrtnicu.

S poštovanjem,
Enes Kurtović Sanski Most, 25.06.2012.


Vaša iskustva i mišljenja....

moja greška,nije se meni desilo već podpisniku,toliko me je potreslo a vidim da niti jedan veći portal ili novine neprenose pa se odlučih ovdije postaviti da vidim jeli to svugdje u BiH ili samo pojedinačna pojava

[bull21]

Primi moje iskreno saučešće zbog gubitka oca.

[braca]

Zao mi je zbog tvoga oca, veliki je to i tuzan gubitak.

Vezano za tvoj dopis/pismo/temu, mogu reci samo jedno, sto sam napisao stotinu puta: ovo je Bosnia, lokacija (namjerno ne pisem drzava) na kojoj moze raditi ko sta hoce (ili ne raditi, ovisno sta mu je u opisu posla za koji je hvatao sve veze da ga dobije), nema nikakvog straha ni odgovornosti, tek pojedini, rijetki dobiju po usima, a sto se tice malih pojedinaca, na zalost, ne smijemo se oslanjati na druge ni na sistem, dobiti cemo samo ono za sta se IZBORIMO noktima i zubima, ono sto bi nam trebalo po slovu morala ili zakona pripadati, to dobiti necemo niti to trebamo ocekivati, nego zasuci rukave pa na zalost i u bolnici boriti se za svoja prava, inace ce se dogoditi i dogadjati upravo ovo sto se je na zalost dogodilo tvome ocu......i mnogima drugima.

Totalni raspad morala, i po horizontali i po vertikali. O sistemu kao takvom necu ni da pisem.

[nemoguce vruce]

Nije to samo u Bihacu nemar i nerad. U tim slucajevima rado se sjetim i praktikujem jednu mudru od Al Kaponea, nako sto su mu poceli pametovati kako i lijepa rijec sva vrata otvara a ne samo sila. Lik je na to hladno odgovorio:" Tacno, ali lijepa rijec i puca jos brze i bolje".
Naime, prije tri godine, starija kcerka povrijedi koljeno. Srecom niije do kosti. Dodjem sa njom u hitnu, noga sva krvava, ne moze da mrdne od bolova. Dezurni kloc i sestra kao da su na godisnjem a ne na poslu. Pogledi su bili u smislu, pa sto bas sad dodjoste, zar nije moglo za pola sata kad predajem dezuru. Lijeno ustajanje sa stolice, zijevanje i istovrmeno zvakanje zvake, samo jos vise udarali po ionako mojim stankim zivcima.
Nakon mog pitanja gdje je dezurni ljekar, med. sestra odgovara: "Sta ja znam. valjda je tu nedje"...
Ok, ako je tako gospoja...lagano podignem kosulju, pokazem drsku i kazem:" Ne rodis li ga za minut, ttrebat ce tebi".
Epilog: za 20 minuta rana sanirana, ja fasovo tuzbu, uredno platio i kapak.
Druagcije sa korumpiranom bandom se ne moze. Ko ima jake zivce bujrum.

[wonderboy]

Iskreno saučešće zbog gubitka oca.
Zalosno je sta se sve desava po bolnicama a niko o tome ne vodi racuna, pokusaj prikupiti potrebnu dokumentaciju nalaze bilo kakve dokaze da ih mozes tuziti jer bi bio red da neko nesto poduzme u vezi tog slucaja a vjerujem da nije jedini

[dr.gog]

Poštovani g. ministre,

18.06.2012 godine u 22.45 u Kantonalnoj bolnici „Dr Irfan Ljubijankić“ umro je Husnija (Hasana) Kurtović (1936-2012) iz Arapuše, opština Bosanska Krupa. Vama ovo ime ne znači ništa, ali meni znači mnogo, jer je on moj otac. Zbog događaja koji su prethodili njegovoj smrti u ustanovi kojom i vi upravljate, a koju i ja djelimično finansiram svojim porezom, zahtjevam od vas da koristeći ovlaštenja i instrumente koja su vam na raspolaganju sprovedete istragu o postupcima zdravstvenih radnika u ovom konkretnom slučaju.

Moj otac je prve simptome u vidu bolova u stomaku osjetio u nedjelju 17.06. u prijepodnevnim satima, ali je smatrao da se radi o manjim stomačnim tegobama i nije odmah tražio ljekarsku pomoć. Međutim, kako se situacija pogoršavala uz česta povraćanja, onemoćalost i vrtoglavicu, prvi put je dovežen u službu Hitne pomoći Doma zdravlja u Bosanskoj Krupi, u noći između 17. i 18. 06. i tom prilikom je primio infuziju sa lijekovma protiv bolova, nakon čega je vraćen kući. Drugog dana se povraćanje nastavilo, pa sam ga ponovo odovezao u Hitnu službu u Bosansku Krupu oko 12.00 sati, i tad mu je pod predpostavkom da se radi o opstipaciji / zatvoru, propisan laksativ, a dobio je intramuskularno Ranibos i Reglan. Nakon kraćeg smirenja bolova, u popodnevnim satima uslijedila su nova povraćanja, ovaj put praćena nadimanjem i pojačanim bolovima u stomaku. Po treći put oko 19.40 potražili smo pomoć u Hitnoj službi u Bosnaskoj Krupi, gdje je dežurna liječnica pod pretpostavkom da se radi o „ileusu“, uputila mog oca u Kantonalnu bolnicu u Bihać, kao hitan slučaj. U vrlo kratkom roku, obezbjeđeno je sanitetsko vozilo, jer pacijent više nije podnosio sjedeći položaj, te pratnja medicinske sestre u vozilu. Sanitetsko vozilo je prevezlo mog oca do Bihaća vrlo brzo, tako da ga nisam uspio pratiti i u bihaćku bolnicu stigao sam poslije njih.

Na recepciji odjela hirurgije, gdje su mi rekli da će otac biti upućen, recepcionerka mi nije mogla potvrditi da je pacijent iz Bosanske Krupe stigao, niti gdje bi se mogao nalaziti. Tražio sam po sobama gdje je recepcionerka pretpostavljala da bi mogao biti, tako da mi je trebalo vremena da ga na kraju pronađem u prijemnoj ordinaciji hirurgije. Otac mi je rekao da je već vođen na snimanje abdomena i da mu je doktor rekao da vjerovatno ima „zapetljanje crijeva“. U tom momentu, stariji medicinski tehničar uzimao mu je uzorak krvi i urina i, kako sam shvatio, doktor je rekao da neće raditi ništa dok ne stignu rezultati analize. Stariji medicinski tehničar daje u zadatak mlađem medicinskom tehničaru da popuni određene formulare i odnese uzorke na analizu. Kako je za jedan formular trebao pečat sa recepcije, pojavio se problem, jer je recepcionerka u međuvremenu otišla u trgovinu, a mlađi medicinski tehničar se nije usudio poslati uzorke bez ispečaćenog formulara. Kada se recepcionerka vratila i konačno popunila prijemni formular, da bih ubrzao proces lično sam nosio uzorke u laboratoriju i tamo molio laborantice da požure zbog hitnosti slučaja. Vratio sam se u prijemnu ordinaciju, gdje je otac još uvijek ležao, ječeći od bolova. Kako u ordinaciji nije bilo nikog od medicinskog osoblja, na stolu sam pročitao dokument pod nazivom ANAMNEZA koji je potpisao doktor Damir Pavlović, a u kojoj se konstatuje da se pacijent žali na bolove u stomaku, te da je „svjestan i komunikativan“ i da se radi „o lakšem bolesniku“. U tekstu se spominjala i riječ „subileus“. Nakon nekog vremena, otac je ponovo dobio nagon na povraćanje. Tražeći neku posudu ušao sam u susjednu sobu, u kojoj je bila smao jedna ženska osoba koja je primala infuziju, a iz te prostorije sam ušao u sljedeću u kojoj su četiri muške osobe u medicinskim uniformama gledale prenos fudbalske utakmice Hrvatska-Španija. Na moje traženje pomoći, stariji medicinski tehničar mi je pronašao i dao limenu posudu. Dok je otac povraćao sam sam mu pomago, čistio ga i prosipao povraćotine, jer drugog medicinskog osoblja nije bilo, osim što je stariji medicinski tehničar ulazio u prostoriju s vremena na vrijeme. Nakon nekog vremena, prema mojoj procjeni oko 21.45, mlađi medicinski tehničar donio je nalaze iz laboratorije, a stariji medicinski tehničar ih je priložio uz ostale formulare. Tek oko 22.15, stariji medicinski tehničar se pojavio i poslao mlađeg po neku osobu koja je oca trebala prebaciti na „hirurgiju“. Taj neko je bio vozač kolica, koji je imao problem kako da oca prebaci na treći sprat jer lift ne radi. Nakon kraće rasprave sa tehničarima, našlo se rješenje da se otac preveze kroz prostorije intenzivne njege, ali ja nisam mogao s njima, već sam morao nekim drugim hodnicima i stepenicama.

Pošto sam mislio da riječ „hirurgija“ znači da će ocu konačno (nakon dva sata čekanja u prijemnoj ordinaciji) biti urađen neki zahvat, iznenadio sam se kad sam shvatio da je on, u stvari, poslan „na spavanje“ u sobu sa drugim pacijentima. U sobi broj 3 smješten je u krevet, a ja sam pokušavao objasniti dežurnoj sestri da otac nije za ležanje, već mu treba hitna pomoć. Ona je tvrdila da samo slijedi upute „starijeg doktora“. Insistirala je da otac svuče svoju odjeću i da obuče pidžamu. Kad sam rekao da otac nema pidžamu jer je upućen kao hitni slučaj, održala mi je lekciju o tome kako svaki pacijent mora imati pidžamu i papuče i kako ona sad mora ići da ih traži „u rezervi“. U međuvremenu je otac ponovo počeo povraćati, pa sam opet morao tražiti posudu, ovaj put neki lavor iz sanitarnih prostorija. Kad se sestra vratila, insistirala je da otac obuče pidžamu koju je donijela, iako je on već bio potpuno iscrpljen i onemoćao, žute boje kože, u bolovima, uz povremeno povraćanje smeđe tekućine, vrlo neugodnog mirisa. Pošto sam bio vrlo uzbuđen, ljut i glasan, sestra je naredila da napustim sobu, „jer uznemiravam druge pacijente“, a sve što me zanima reći će mi „stariji doktor“, koji će doći „uskoro“. Čekao sam na stepeništu ispred odjela Hirugije i nakon desetak minuta pojavio se doktor Goran Galić, koji mi je izrazio saučešće, jer mi je otac umro.
Nakon nekoliko minuta totalnog šoka, nevjerice, bola, ljutnje, bijesa, izgubljenosti… pitao sam doktora zašto je moj otac ležao u prijemnoj ordinaciji dva sata bez ikakve liječničke pomoći i da li su doktori morali prvo odgledati fudbalsku utakmicu, da bi se tek onda posvetili pacijentima. Doktor je rekao da je smrt uslijedila uslijed moždanog udara, da je to iznenadna smrt koja se mogla desiti u svakom momentu, te da razumije moju bol zbog gubitka voljene osobe, zbog čega u afektu optužujem doktore za nemar“.

Sutradan, kada sam došao po otpusno pismo, preuzeo sam ga u uredu kod gospođe, čije ime i funkciju ne znam. Pitao sam je zašto u otpusnom pismu nije navedeno vrijeme prijema pacijenta. Ona je odgovorila da samo uručuje otpusna pisma i da o njihovom sadržaju ne zna ništa. Kad sam primjetio da je u otpusnom pismu kao vrijeme smrti upisano 21.45, a ne 22.45, rekla je da se vjerovatno radi o tipkarskoj grešci, pa je hemijskom olovkom prepravila taj podatak u dokumentu. Na moj komentar kako mi sutra na sudu niko neće vjerovati da tu ispravku nisam uradio sam, rekal je (citiram)“možete vi tužiti koga hoćete, ali nikakve vam fajde od toga nema“ (kraj citata). Nije mi dozvolila ni da pogledam očeve medicinske nalaze, jer to mogu dobiti samo nakon odobrenog službenog zahtjeva.
Nakon toga razgovarao sam sa pacijentima iz sobe 3, koji su mi ispričali da je nakon mog izlaska iz sobe otac nastavio povraćati, da je sestra pozvala doktora, koji je pokušao zahvat guranjem sonde u želudac, pri čemu je došlo do fatalnog moždanog udara.
Porodica je odlučila da neće pokretati nikakav sudski postupak, ali zbog svega proživljenog, zbog lične moralne satisfakcije, zbog svog Huse, zbog budućih pacijanata, zahtijevam od vas da pokrenete postupak provjere događaja u noći 18.06.2012. godine, i da mi dostavite rezultate te provjere kako bi konačno dobio odgovor na pitanje zašto je moj otac, Husnija Kurtović, ležao u prijemnoj ordinaciji hirurgije od 20.30 do 22.20 bez kontrole, njege i liječenja od strane dežurnog medicinskog osoblja, iako je tamo bio upućen kao hitan slučaj.
U prilogu vam šaljem kopiju otpusnog pisma i osmrtnicu.

S poštovanjem,
Enes Kurtović Sanski Most, 25.06.2012.


Vaša iskustva i mišljenja....

moja greška,nije se meni desilo već podpisniku,toliko me je potreslo a vidim da niti jedan veći portal ili novine neprenose pa se odlučih ovdije postaviti da vidim jeli to svugdje u BiH ili samo pojedinačna pojava

Ileus , odn "zapetljaj crijeva" je trebao biti prepoznat ranije nego što je to utvrđeno u ambulanti Hitne pomoći, tačnije, onda kada je primio Ranibos i Reglan (h2 blokator i antiemetik). Stvar iskustva ljekara koji je pregledao čovjeka..Ileus je kod starijih osoba nešto na šta se treba sumnjati skoro uvijek kada se pojave slični simptomi(posebno karakteristični bol).

Što se tiče prijema u bolnici. on je ,po meni, trebao biti ažurniji. Također ponašanje tehničara je bilo loše. Kakva utakmica dok je "ileus" na prijemu? Ali to neka razmisle kolege u Bihaću, ne bih da sudim naprečac.Neka istraga kaže svoje, jer je sve moguće provjeriti.

Ljekar je, u pokušaju da smiri simptome ileusa, pravilno odredio stavljanje sonde, ali moždani udar je nešto nepredvidivo, dok njegov ishod zavisi od slučaja do slučaja...

U svakom slučaju...moje saučešće i razumijevanje zbog gubitka, jer se svakodnevno srećem sa sličnim teškim situacijama..

[biscanka2]

Slicno iskustvo ( godinu dana prije pocetka rata) sa mojom rahmetli materom.
Hitno upucena u bolnicu ... brat kad je stigao a ono mati lezi u krevetu u hodniku odjela.
Od bolova je jaukala i kako je povratila onako sve stoji.- nigdje nikog.
Kad je brat pronasao bolnicara a on covjek pusi.
Kad ga upitao za pomoc materi i zasto je u onom stanju u hodniku a on mu mrtav hladan
odgovara,sad cu ja dok popusim.
Kad se brat na njega zaletio uhvatio ga za prsa i dreknuo da ce mu cigaru u grlo zabiti onda se trgo i
potrco u hodnik do matere nam.
Dok je doktor stigao intervenisati pala je u komu - nakon cetri dana umrla ( sa 62 godine ).
Takvim idiotima koji u bolnici rade i nisu svjesni svoje odgovornosti treba, ne samo otkaz dati nego
i diplomu oduzeti.
Prije par godina od kolegice muz (srcani bolesnik) u Sarajevu u bolnici takodjer sta je sve dozivio ali
sreca da je imao dodatno osiguranje te ih je kolegica kontakrirala i ukazala na hitnost slucaja.
Poslali su helikopter sa ljecnickim timom koji ga je prebacio u München gdje su ga stabilizovali i nakon par dana
prebacili u bolnicu njegove opstine u kojopj boravi ( u Sarajevu joj se to s muzem desilo za vrijeme godisnjeg
odmora) .
Kaze kad su joj muza njemci preuzimali iz bolnice izletilo osoblje to bi rekao tako brizni i odgovorni.
Kad je vidjela kako glume nije izdrzala,svasta im je izgovorila.
Rekli su joj, nemojte nas gospodjo pred ovim ljudima sramotiti... .
Ma kao" @nemoguce vruce" treba covjek ako nema dobre misice sa sobom cakiju ponijeti pa kad ih
par nastrada onda ce se i drugi guzi bojati pa ce svoj posao ljudski odradjivati.

[Korisničkoime]

Ma samo tužiti, prvo prijaviti direktoru bolnice, tražiti da se sprovede postupak i da se utvrdi da li je postupanje med.osoblja bilo ispravno ali biti uporan, dosadan, napastan tražiti otkaze odgovornih ujedno tužiti i doktore i medicinsko osoblje od žene na recepciji preko tehničara medicinskih sestara do doktora koji je pokušao zahvat sondom te samu bolnicu i odgovornu osobu u istoj time se stvara pritisak na iste u postupku koji treba utvrditi da li je postupanje navedenih bilo ispravno. Isto bi trebalo uraditi i sa Domom zdravlja i njihovim osobljem. Dotičnom oca ništa neće vratiti ali će itekako pomoći budućim pacijentima naime kad bi kod svakog slučaja javašluka ili očitog zanemarivanja pružanja liječničke pomoći i zanemarivanja vršenja dužnosti navedeni zajedno sa ustanovom i odgovornom osobom u istoj bili tuženi garantujem u 50 % slučajeva bi isti bili primorani makar odštetu platiti a u nekim bi imalo i Tužiteljstvo posla.
Na žalost u našem društvu doktori, profesori i inspektori (porezni, tržni, carinski, komunalni itd.) su postali osobe niskog morala da ne upotrijebim kakvu grublju riječ. Šta očekivati od ljudi koje možeš za 10 KM kupiti (naravno zavisno od usluge koja se traži cijena se penje). Nemarnost, javašluk, ne etičnost, neodgovornost, korumpiranost, lijenost su nažalost postali potpuno normalne pojave i u nekada najuglednijim profesijama. Dok njih ne počne glava boliti od nas u vidu gubitka posla, zabrane obavljanja djelatnosti, gubitka para i sličnog neće se sami od sebe dovesti u red.

[poznanik]

...moja greška,nije se meni desilo već podpisniku,toliko me je potreslo a vidim da niti jedan veći portal ili novine neprenose pa se odlučih ovdije postaviti da vidim jeli to svugdje u BiH ili samo pojedinačna pojava

Možeš li pokušati pratiti razvoj interne istrage u ovom slučaju, pa nas izvještavati, da smo u toku?

[gerberica]

Koliko sam ja cula vec godinama vlada pravilo da onaj ko ode u Bihac u bolnicu tek onda vidi sta su muke.Mnogi se opeku pa nece vise tamo ni pod razno.

Sabur porodici,a nadam se da ce pravda pobjediti.

[zambaklija]

...moja greška,nije se meni desilo već podpisniku,toliko me je potreslo a vidim da niti jedan veći portal ili novine neprenose pa se odlučih ovdije postaviti da vidim jeli to svugdje u BiH ili samo pojedinačna pojava

Možeš li pokušati pratiti razvoj interne istrage u ovom slučaju, pa nas izvještavati, da smo u toku?

sve što budem čuo,postaviću ali sumnjam da će se nešto desiti ili promjenuti ova bolnica i osoblje su inače na jako lošem glasu.Žalosno je reći ali je tako da imućniji idu u Prijedor ili Banjaluku pa čak i Zagreb ali siroti i slabi su primorani koristiti "usluge" ove nazovi ustanove

[Pasiflora]

Stalni pritisak putem ministarstva - pisite im, zalite se za svaku, pa i najmanju sitnicu i javasluk zdravstvenih radnika. Ministar (za razliku od medicinskog osoblja) zavisi od glasaca, a iz perspektive sefa moze puno promijeniti.
Ovo ne pricam napamet.
Iskreno saucesce porodici

[zambaklija]

Stalni pritisak putem ministarstva - pisite im, zalite se za svaku, pa i najmanju sitnicu i javasluk zdravstvenih radnika. Ministar (za razliku od medicinskog osoblja) zavisi od glasaca, a iz perspektive sefa moze puno promijeniti.
Ovo ne pricam napamet.
Iskreno saucesce porodici

hmm....direktori bolnica su ujedno i članovi vladajućih stranaka.....