Pišite, pišite lijepo.... o svojim ljubavima......

[vesela_sveska]

Ali, bio joj je suviše sličan. Operisan od svake emocije, plašio se osjećanja koja su ga vukla njoj. Trebali su se, na neki neobjašnjiv način, ne mogavši jedno bez drugog. Ali, biti zajedno, ni to nisu mogli....
“Šta da ti kažem za svoje bivše ljubavi? Da samo jedan je bio poseban? Bi li ti išta to značilo? Kad i ti i ja isti smo… Oboje imamo nekog koga više nemamo."
"I nisam ovo htjela. Nisam birala tebe, ni nas. Ti si me natjerao na ovo. A zapravo, nisam se baš bunila. Ali proklinjem sebe što sam dozvolila da mi postaneš toliko bitan…”
“Često sjedimo tuga i ja čekajući tvoj povratak. Tebe nema, ti negdje skidaš jeftin ruž s usana nekoj od svojih zanesenih djevojčica. Vjerojatno su mi slične, barem po onoj naivnosti koja me je tako skupo koštala. Nažalost, kad si ti u pitanje sve smo mi ionako bile samo perle vješto nanizane na lančiću tvojih požuda.....

[vesela_sveska]

Sve ima svoj početak i kraj. Svaka priča je pisana sa ciljem da se završi, svaka pjesma, knjiga. To je pravilo života, ništa ne traje zauvijek, sve se jednom završi. Ali kraj jedne priče znači ustvari početak neke nove, možda čak uzbudljivije, interesantnije. Nakon pročitane knjige, ne treba je čitati ponovo, već je zatvoriti, skloniti sa strane i sjećati se sa osmjehom te priče, gledati na to kao jedno novo iskustvo iza sebe, kao jednu novu lijepu uspomenu. A zatim uzeti novu knjigu i krenuti sve ispočetka, sa nekim novim glumcima i glavnim likovima. Ne znajući ni njen početak, ni sadržaj, pa ni kraj. Uživati u svakoj stranici, trenutku, sve do kraja, sve do poslednje strane, koja će nas dovesti do nekog novog iskustva, nekih novih uspomena i kraja neke druge priče. Život nije samo jedna knjiga, već par njih. Krećemo kao mali još da ih čitamo. Da učimo da čitamo, da živimo, da osjećamo. Krećemo od knjiga sa malo stranica, pa vremenom čitamo sve deblje i ozbiljnije knjige. Sve do one posljednje, najdeblje. One koja se čita jako dugo, godinama. Koju ćemo završiti da čitamo u krevetu, u zagrljaju voljene osobe, a zatim utonuti u san, zauvijek...

[al_akhisari]

...tužno šapatom zbore slike prošlog vremena; duša moja pogledom pati, i u koferu istine grebanjem traži barem treptaj istine; i ponavlja...mogao bih da te gledam, stalno i iznova i ništa više od toga; samo da te posmatram, da te gledam

[edo_79]

Sve ima svoj početak i kraj. Svaka priča je pisana sa ciljem da se završi, svaka pjesma, knjiga. To je pravilo života, ništa ne traje zauvijek, sve se jednom završi. Ali kraj jedne priče znači ustvari početak neke nove, možda čak uzbudljivije, interesantnije. Nakon pročitane knjige, ne treba je čitati ponovo, već je zatvoriti, skloniti sa strane i sjećati se sa osmjehom te priče, gledati na to kao jedno novo iskustvo iza sebe, kao jednu novu lijepu uspomenu. A zatim uzeti novu knjigu i krenuti sve ispočetka, sa nekim novim glumcima i glavnim likovima. Ne znajući ni njen početak, ni sadržaj, pa ni kraj. Uživati u svakoj stranici, trenutku, sve do kraja, sve do poslednje strane, koja će nas dovesti do nekog novog iskustva, nekih novih uspomena i kraja neke druge priče. Život nije samo jedna knjiga, već par njih. Krećemo kao mali još da ih čitamo. Da učimo da čitamo, da živimo, da osjećamo. Krećemo od knjiga sa malo stranica, pa vremenom čitamo sve deblje i ozbiljnije knjige. Sve do one posljednje, najdeblje. One koja se čita jako dugo, godinama. Koju ćemo završiti da čitamo u krevetu, u zagrljaju voljene osobe, a zatim utonuti u san, zauvijek...

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudnu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobivam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.

Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.

Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

.......................

[vesela_sveska]

Sve ima svoj početak i kraj. Svaka priča je pisana sa ciljem da se završi, svaka pjesma, knjiga. To je pravilo života, ništa ne traje zauvijek, sve se jednom završi. Ali kraj jedne priče znači ustvari početak neke nove, možda čak uzbudljivije, interesantnije. Nakon pročitane knjige, ne treba je čitati ponovo, već je zatvoriti, skloniti sa strane i sjećati se sa osmjehom te priče, gledati na to kao jedno novo iskustvo iza sebe, kao jednu novu lijepu uspomenu. A zatim uzeti novu knjigu i krenuti sve ispočetka, sa nekim novim glumcima i glavnim likovima. Ne znajući ni njen početak, ni sadržaj, pa ni kraj. Uživati u svakoj stranici, trenutku, sve do kraja, sve do poslednje strane, koja će nas dovesti do nekog novog iskustva, nekih novih uspomena i kraja neke druge priče. Život nije samo jedna knjiga, već par njih. Krećemo kao mali još da ih čitamo. Da učimo da čitamo, da živimo, da osjećamo. Krećemo od knjiga sa malo stranica, pa vremenom čitamo sve deblje i ozbiljnije knjige. Sve do one posljednje, najdeblje. One koja se čita jako dugo, godinama. Koju ćemo završiti da čitamo u krevetu, u zagrljaju voljene osobe, a zatim utonuti u san, zauvijek...

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudnu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobivam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.

Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.

Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

.......................

druze kako si,sta ima?

[edo_79]

Sve ima svoj početak i kraj. Svaka priča je pisana sa ciljem da se završi, svaka pjesma, knjiga. To je pravilo života, ništa ne traje zauvijek, sve se jednom završi. Ali kraj jedne priče znači ustvari početak neke nove, možda čak uzbudljivije, interesantnije. Nakon pročitane knjige, ne treba je čitati ponovo, već je zatvoriti, skloniti sa strane i sjećati se sa osmjehom te priče, gledati na to kao jedno novo iskustvo iza sebe, kao jednu novu lijepu uspomenu. A zatim uzeti novu knjigu i krenuti sve ispočetka, sa nekim novim glumcima i glavnim likovima. Ne znajući ni njen početak, ni sadržaj, pa ni kraj. Uživati u svakoj stranici, trenutku, sve do kraja, sve do poslednje strane, koja će nas dovesti do nekog novog iskustva, nekih novih uspomena i kraja neke druge priče. Život nije samo jedna knjiga, već par njih. Krećemo kao mali još da ih čitamo. Da učimo da čitamo, da živimo, da osjećamo. Krećemo od knjiga sa malo stranica, pa vremenom čitamo sve deblje i ozbiljnije knjige. Sve do one posljednje, najdeblje. One koja se čita jako dugo, godinama. Koju ćemo završiti da čitamo u krevetu, u zagrljaju voljene osobe, a zatim utonuti u san, zauvijek...

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudnu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobivam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.

Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.

Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

.......................

druze kako si,sta ima?

Evo drug moj ... dobro je ... nego naletih na jedan prelijepi odlomak .... pa reko da ga podijelim .... kako si mi ti

[vesela_sveska]

Dobro sam,evo na poslu, imam neko mentorstvo,pa me ubija to,inace ok

[al_akhisari]

...srce se trzne, pomjeri se s mjesta i kaže mi da napišem pjesmu za tebe; pogledam, progutam i počnem da pišem i stihove redam; uzdahnem i pomirišem, na papir trag ostavim; i probudim pjesmu; pažljivo i nježno zamolim riječi, ušuškane tišinom u srcu mom, uspavane, da se ne naljute i da ne ustanu na nogu lijevu i kažu nešto što ne želim; i zamolim vjetar bezimeni da ti pjesmu pošalje, da ti je ispjeva; srce se trzne, pitaš kako da se zahvališ za pjesmu; ako sam izmamio osmjeh samo, dovoljno je...sve vrijedne stvari su besplatne

[vesela_sveska]

Nesto se prelomilo u meni, onu vecer kada smo se rastajali. Ne znam sto je bilo, ali znam da poslije toga nisam isti. Tu vecer sve je stalo, vrijeme, moj zivot. Nesto je puklo u meni, kao da sam tu vecer umro. Poslije te veceri sam prestao da zivim, nista vise nije isto. Neki kazu da je to ljubav. Ona nedovrsena ljubav, znate? Svi mi imamo neku pricu, ljubav poslije koje nismo ostali isti. Prijatelju ja sam tu vecer, kada sam je gledao kako odlazi umro. Promjenila se, nije vise ona ista. Odrasla je i ona, nije vise ona mala klinka u koju sam se zaljubio. Sada nema onog sjaja u ocima, nema vise onoga najljepseg osmijeha. Nesto je i nju promjenilo, morala je i ona jednom odrasti.....

Malena ,znas, volio bi da se jednom sretnemo, negdje, i da probamo razjasnit zasto smo morali postat stranci...?

[al_akhisari]

...čekam te, sam i na mjestu poznatom; zaboravi sve prepreke, vrijeme i rizike, dođi; čekam te, ponesi samo svoje želje i divlju strast; ponesi samo svoje srce žedno i ne brini; čekam te, ponesi i svoje lice sa osmjehom i usnama mednim; dođi, da te pogledam i pokušam da ne skrenem pogled; dođi, premazat ću tvoje tijelo vatrom i kartu mladeža da istražim

[sikstinajn]

.....

[al_akhisari]

...slučajno te upoznah, sada već nekad dosta davno; slučajno smo postali i prisni, nekako usput; sasvim slučajno postala si, bila i ostala mi važna, nekako daleka, a opet tako bliska; slučajno smo jedno drugom činili male i velike usluge, sitnice reklo bi se; slučajno si postala moja mala, veća i najveća želja; slučajno smo se često sretali i još slučajnije nalazili, na mjestima običnim i onim sasvim čudnim; slučajno, sasvim slučajno, često bi zalutala u moje misli i tu se kao slučajno gubila i ostajala danima i noćima; slučajno te sretoh, sada već dosta davno a, sresti tebe,...bila je moja najdraža slučajnost

[al_akhisari]

...i danas krećem na put i obilazim drumove poznate i staze i puteljke sve; spuštene glave, i sa komadićem srca u grudima samo, biram put i drumove biram; na putu prepoznajem tačke i mjesta, što još dišu i mirišu na tebe; bauljam, drumovima lutam i posrćem, u želji da se okajem i da te možda opet vidim; lutam i obilazim puteve i staze znane, tražim te da te vidim...da te pozdravim sa ovo malo srca što preostade

[MedicinskiBrat]

Sunce je raspizdilo svoje zrake,
Vrapci se deru ko konji!
Mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
jebo mater ako te ne volim.

Vjetar puše, šljive otpadaju,
trule šljive muhe
spopadaju.
Krmci jedu da ne
propadaju,
tvoje oči mi se dopadaju.

Tvoje oči ko farovi Fiće
ti si moje omiljeno biće.
Nešto mi se tamo dole
miče.
Kresn'o bi te neka nana
viče.

Sunce piči ko tepsija,
mene fata depresija.
Ide autobus Tuzla-Kalesija,
ti si opet moja opsesija.

Primi ovaj buket ruža,
što ti moje srce pruža.
Zaboravi bona da imaš
muža, jebo mater ako te ne volim.

[al_akhisari]

...noćas, volio bih da sam blagi povjetarac, nemirni dašak vjetra; iskrao bih se nečujno, zaplovio tamnim nebeskim svodom, i tiho se uvukao u tvoju sobu; prišao bih krevetu, tvom vrelom, mehkom tijelu i uvukao se u postelju s tobom; svježinom vjetra, dohvatio bih ti stopala, poigrao se par trenutaka i lagano krenuo prema koljenima i vrelim bedrima; zastao bih, uživao hladeći ti uzavreli stomak, nabujale grudi; oko bijelog vrata omotao bih se poput stare ogrlice, nježno ti milovao lijepo lice, vlažio ti užarene usne; a, kad ti izmamim sneni osmjeh, hitro bih se skrio u mirisnu ti kosu; mrseći je, igrao bih se dodirujući ti vrhove i dubinu uha; a, pred zoru, još jednom bih se ovio oko tebe, tjerajući ti žmarce uz tijelo, i na prvi znak buđenja, hitro se izvukao vani, gubeći se u nebeskom beskraju; noćas, tako bih volio da sam vjetar, blagi povjetarac

[pukepuke]

...noćas, volio bih da sam blagi povjetarac, nemirni dašak vjetra; iskrao bih se nečujno, zaplovio tamnim nebeskim svodom, i tiho se uvukao u tvoju sobu; prišao bih krevetu, tvom vrelom, mehkom tijelu i uvukao se u postelju s tobom; svježinom vjetra, dohvatio bih ti stopala, poigrao se par trenutaka i lagano krenuo prema koljenima i vrelim bedrima; zastao bih, uživao hladeći ti uzavreli stomak, nabujale grudi; oko bijelog vrata omotao bih se poput stare ogrlice, nježno ti milovao lijepo lice, vlažio ti užarene usne; a, kad ti izmamim sneni osmjeh, hitro bih se skrio u mirisnu ti kosu; mrseći je, igrao bih se dodirujući ti vrhove i dubinu uha; a, pred zoru, još jednom bih se ovio oko tebe, tjerajući ti žmarce uz tijelo, i na prvi znak buđenja, hitro se izvukao vani, gubeći se u nebeskom beskraju; noćas, tako bih volio da sam vjetar, blagi povjetarac

[al_akhisari]

...dešava se to, s vremena na vrijeme; ne usudim se da izgovorim tvoje ime, i pitam se da li ću ikada dotaknuti tvoje lice, kao nekad; dešava se to, ne vjerujem u riječi, u pjesme ne vjerujem; one su preduge i prave se od želja, i od riječi se prave; dešava se to, u glavi mi odzvanja glas; nekako ga čujem iz dalekog kutka moga srca; dešava se to, s vremena na vrijeme, meni je i jedna osoba, samo da je vidim dovoljna,...da mi svane jutro i zasja nov i sunčan dan

[al_akhisari]

...jednom ću ti pričati o danima mračnim i beznadnim, o noćima besanim i dugim; pričat ću ti o jutrima u samoći, koja svanu i oduzmu dah; jednom ću ti pričati o novom danu, o noći i o jutru novom,...pričat ću ti o svemu i o ništa

[al_akhisari]

...ljepše oči od tvojih neću nikada svojim zvati, ni ljepše snove od njih sniti; moja, pričalica, lijepa, daleka,...ljepše riječi ove noći ne mogu napisati; znaj, kada te tuga stigne i tvoje srce bol razapne, uzet ću pregršt riječi, u krilo ih staviti i pjesnikom ću da se nazovem

[al_akhisari]

...nauči me kako biti budan, a sanjati najljepši san; kako olovkom sa srcem crnim, nacrtati portret tvoj prepun šarenih boja, nauči me; gledati nekog svakog dana, kao da ga vidiš prvi put, nauči me; kako se vodi ljubav i koliko dugo ljubav traje,...nauči me, zauvijek da traje

[al_akhisari]

...ne budi me; u snovima ljubit ću te, dirat ću te kada i gdje poželim; kada ti ruku na gola bedra stavim, samo me pogledaj; a onda zatvori oči i pozovi me, u beskraj povedi me; ne budi me, u snovima i na javi ljubit ću te, dirat ću te; pogledaj me, smij se,...ne budi se, nježan sam kao riječ, kao neuhvatljiv pogled

[Fanzi]

Stepenicama ljubavnih razocarenja krocim, jos uvijek nisam pao.
Malena, dok se neki penju liftovima i u par koraka zgaze, ja tvoj iscezujuci lik sanjam i mastam na vrhu moga cilja.
Duge su stepenice, nikada ih krpio nisam. Koracam vrhovima prstiju, nikada ih nisam gazio. Nisam u grubosti izvajan.
Zao mi je sto se ne mogu opustiti, to sto me boli tudja bol. I to sto ne mogu biti jaci, da brinem samo o sebi.
Mene su citirali Oliver, i Kemo. Ja sam ljubavna balada, pasa solidni Dinin, neki radioaktivni element iz hemije od kojeg se svi drugi odbijaju.
Uvijek nedospio, uvijek nedovrsen, nesavrsen i potisnut.
Mekana nit finoce kada se trazi grubo vlakno. Zica prezategnuta koja lako puca na gitari koja svira lake note.
Odbijen sam potrazi u ljubavi vise od prosjaka u potrazi za milostinjom, vrata su mi zatvarana da mi se Jehovini svjedoci nasmiju i zahvale... nisu statisticki najgori, niti su ovo izgovori.
Ali, ja cu i sutra ustati s osmijehom na licu. Dati sve od sebe. Mozda cu primijetiti neku novu. Mozda sam ja njeno l ili v, a ona kocka koja mi fali kada kruzice odbacujem ili se ne uklapaju. Preci cu most hrabrosti, ponuditi sve sto imam. Skinuti se pred novom i svoje srce kidati.
Sutra ce mozda donijeti smiraj srcu. Smiraj prije smiraja. Tome ja u zivotu tezim. Poznajete li sretnog udovca ili udovicu? Kad umre jedno, umre dvoje.

Tada bih mogao i umrijeti prije smrti. Rahat.

[Dr Kova]

Sunce je raspizdilo svoje zrake,
Vrapci se deru ko konji!
Mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
jebo mater ako te ne volim.

Vjetar puše, šljive otpadaju,
trule šljive muhe
spopadaju.
Krmci jedu da ne
propadaju,
tvoje oči mi se dopadaju.

Tvoje oči ko farovi Fiće
ti si moje omiljeno biće.
Nešto mi se tamo dole
miče.
Kresn'o bi te neka nana
viče.

Sunce piči ko tepsija,
mene fata depresija.
Ide autobus Tuzla-Kalesija,
ti si opet moja opsesija.

Primi ovaj buket ruža,
što ti moje srce pruža.
Zaboravi bona da imaš
muža, jebo mater ako te ne volim.

direktore!!!!

[al_akhisari]

...spavaj mirno, ovih dana kao kukavica krijem se od svih, od ljudi se krijem; i od riječi krijem se, kao vojnik iza oružja što se krije; spavaj mirno, strahovi me noću stižu, pa se krijem od ljudi i od traženja se krijem; spavaj, evo već pada tužan mrak, i moja jedra negdje u daljinu željno zure; spavaj mirno, ali ipak ne ostavljaj ove noći otvoren prozor; mogao bih te poželjeti, tebi doći,...a moje se želje često ispune

[Njanjavi]

Volim tvoju picku cak i kad smrdi