Piše: Snježana Mulić-Softić, Al Jazeera
Ovako, moleći da mu "ime ne stavimo u novine", jer “ko će živ rodbini pred oči”, svoju godišnju avanturu, zvanu ‘odmor u domovini’, dočarava Sarajlija koji je, kako kaže, od 1994. godine, nakon što je teško ranjen i sa porodicom izmješten u inostranstvo, prestao biti Sarajlija, a postao “dijaspora”.
Kaže da teško radi u jednoj tvornici, kao i njegova supruga, koja u dvije smjene rasprema kancelarije i riba tuđe kuhinje, kako bi školovao djecu i pomogao bar tri familije uže rodbine u Sarajevu.
Kredit za pokazati se u mahali
“Svakog mjeseca šaljemo u Bosnu pare, jer više od polovine rodbine je nezaposleno, a i ono malo što ih radi ili prima penziju, kao da ništa i ne primaju. Oni u nas gledaju kao u neke čarobnjake i ja im tu sliku ne smijem pokvariti. Nekad sam pokušao kazati kako teško radim, ali ovi moji kao da su gluhi, nikada to ne čuju. Oni misle da meni tamo u tuđini pečene kokoške padaju s neba. Ne nabijam nikom na nos, ali pomalo sam umoran od svega, od toga da sam postao bankomat iz kojeg se izvlači lova”, skoro plačnim glasom nastavlja priču.
Kaže da je njegova priča identična pričama hiljada drugih “dijasporaca”, odakle god bili.
“Ima ih što su se snašli, pa dobro zarađuju, ali oni su mudriji, pametniji, ljeti idu na godišnji negdje u inostranstvo, a obilaze samo najužu rodbinu, pa nekako izbjegnu sve ovo.”
Zaina Gafić Tocchetti, koja već dugo živi u Švicarskoj, kaže nije iz ove “tužne dijasporske priče”, ali zna da ih ima napretek. Ipak, kad dođe kući, želi pomoći roditeljima.
“Tako ja navalim da nešto platim, a onda se moj tata kao opire i na kraju kaže: ‘Dobro, Zina, ti plati velike, a ja ću male račune’. Eto, na kraju nam je to postala naša interna zezancija", kaže Zaina, koja upravo provodi godišnji u BiH.
Naš sagovonik s početka priče nastavlja priču o onima poput njega, pa navodi primjer poznanika, iseljenika iz Doboja, koji, kaže, svake godine digne mali kredit samo da bi, kad dođe u svoju mahalu, bio ono što oni od njega očekuju da bude.
“Onda se jadan čitavu godinu doziva od tog kredita, radi kao rob po dva-tri posla i taman kad se malo oporavi, valja mu ponovo na godišnji u Bosnu. Ama, najgore mi je kad kažu: lako je vama. I ja onda zašutim. Kome išta nakon toga objašnjavati?”, pita, dok njegova kćerka, 22-godišnja studentica u Hamburgu, dodaje:
“Znate kako izgleda naš boravak ovdje: kad dođemo svi se skupe, prvo uža rodbina, onda i šira, a ubrzo počne dolaziti i komšiluk. Prvo je to ona fina vesela priča – kako si, kud si, gdje si, jesi lijepa… sve uz kafu, pitu i kolače, a dok mi dijelimo one kese sa poklonima. A onda krene kuknjava i moj otac, koji se, usput rečeno, nikad nije oporavio od toga ranjavanja i radi tako bolestan, vadi pare, vadi, ne znam ni ja odakle više. Mama šuti, a znam da u sebi broji koliko je dao, da razmišlja šta ćemo kad se vratimo, od čijeg će stana krenut sa čišćenjem i peglanjem.
A kad izađemo u grad, niko ništa ne plaća, samo moj otac. Plaća i robini, i komšijama, i svakom ko naiđe. Pa ih odvedemo i na more. Svima lijepo, svi se cikoću, smiju, samo moja mama grize usnu, navečer joj oči k'o reflektori, a otac se pravi da je sve uredu, a znam da krišom pije sodu-bikarbon da ublaži bol u želucu.”
Ona se pita zašto njeni rođaci samo sjede po kafićima, a ništa ne rade.
“Kad već nemaju posla za ono za što su se školovali, što se ne prekvalifikuju, što ne rade nešto drugo? Mislim da bi mom ocu bilo lakše dići im kredit da naprave malinjak ili pokrenu neki mali biznis, nego što ovako svake godine šalje - kao da sipa vodu u šuplje bure”, kaže uz opasku kako ona uz studij redovno radi i neki poslić, kako bi imala za džeparac.
http://radiosarajevo.ba/novost/196611/p ... njih-papci
--------------------------------- ------------------------------------------------------------
Ne vidim nista sporno u ovom tekstu.
.
. Nakon tog clanka mi je bilo jasno koliko su im novinari dobri.
). 
obicno hoce ako ste drzavljan danske a vako ni ovim visoko obrazovanim strancima nece.