http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/ ... -sa-carine
Sjećanja iz mostarskih mahala
Prva priča sa Carine
Piše: Semir Kazazić
Carina je mahala u kojoj je svaka kuća bar jedna priča, pa se čini da bilo materijala da se napiše veliki roman. Nešto veliko kao "Rat i mir". Moja generacija i oni stariji od nas, imamo čak i različito poimanje koji su to dijelovi grada koje zahvata Carina. Ali, bolje je da sad zanemarimo takve razlike.
Kad se čovjek misli s kojeg kraja da počne, onda mu se logično nametne najprostije rješenje, da počne od kuće koju je godinama, svaki dan, prvu vidio. Kad pogleda kroz prozor ili iziđe na ulicu iz svoje rodne kuće, pisac ovih redova bi uvijek prvo vidio preko ulice kuću porodice Ševa. Ako mu pogled skrene samo malo u desno, onda vidi kuću Muje i drugih Kahrimanovića , a to je onda opet cijela serija priča.
Može li se pisati o prošlosti, a da se ne piše o ratu i ružnim stvarima, koje uz to idu ? Davno rekoh sam sebi, ako dotaknem ružne stvari, onda to mora biti samo toliko da jače istaknu ono što je bilo dobro u zlu dobu. Možda je to djelovalo i na podsvijest, pa zato nikad nisam sanjao ratom razoreni Mostar. U snu šetam beskprijekorno čistim ulicama, zalazim u avlije pune cvijeća, i hodam samo nama znanim stazama pored, kao suza bistre, modro-zelene Neretve.
U Ševinoj kući još uvijek živi Devleta – Dela. Zovnem je telefonom iz daleke Kanade, poteče rijeka uspomena. Kad smo bili djeca, sačekivali smo i virili iza vrata kad će Dela doći s posla. Pitali se hoće li biti jako umorna, a gledali u nebo ima li oblaka. To su bili uslovi da nas roditelji puste da idemo na kupanje na Neretvu.Ubjeđivali smo sami sebe da će biti vedro i da mora Dela doći po nas. Nije Dela samo djeci donosila radost. Cijelog svog života pomagala je stare, siromašne i bolesne. Pitam je kome sada nosi tek ispečene frkove bureka kad nema stare Alke na Luci. A Dela se smije i kaže da je slaba i da nema više snage.
Malo dalje, na dnu ulice stanovala je medicinska sestra Anka Lovrić. Decenijama je Anka služila mostarsku medicinu, a uvijek bila spremna da priskoči svima u mahali. I djeca se manje bojala kad Anka daje injekciju. Došao rat, nadam se da je baš posljednji, a Anka nije htjela nikud da ide. Uzela Dela Anku kod sebe, pazila je i njegovala kao člana porodice. Blokada sa istoka, i blokada sa zapada, a kao rezultat na Carini zavlada stravična glad. O granatama ne govorim, nisu za ovu priču. Dijelila Dela sa Ankom zadnje mrvice koje je imala. U staroj Kazazića kući, ima velika bašća iza kuće, koja se ne vidi sa ulice. Muž od moje rodice, vrijedno obrađivao tu bašću, pa je po nekad pozivao Delu i Anku da pojedu nešto od povrća ili voća. Pitala bi Anka Delu kao što djeca pitaju , hoće li ih opet Haso pozvati na razljevaču.
U teškim ratnim uslovima, kopnila Anka brzo. Poručivala Dela Ankinim rođacima, ali pomoći nije bilo. Onda se urgiralo i preko našeg prijatelja Smaje Klarića, da se Anka nekako prebaci u bolnicu na drugoj strani. I konačno, kad je dogovoren transport sa Unproforom, oprašta se Dela sa Ankom, jedan momak joj prebacuje što "štiti one što ubijaju". A Dela se ljutito okrene i kaže: "Ti sigurno ne znaš ko je Anka i ušuti, jer, ako te ona čuje, ja ću te zadaviti!"
Umrla je Anka nekon nakon par mjeseci, ali je makar umrla u drugačijim uslovima od onih koje je ostavila na svojoj Carini.
Ova bi carinska priča mogla imati i sasvim drugačiji početak, koji seže daleko u onaj prethodni rat.
Izgubila je Dela u onom ratu sestru i brata. Bila u štali kod Ševa partizanska štamparija, i dolazili ljudi iz mahale po mlijeko, čuli su mašinu, ali niko nije ni pomislio da oda. Odštampani se ltci raznosili po gradu, najčešće sakriveni pod ženskom feredžom. Postala Delina sestra Fatima sumnjiva, veza kompromitovana, kako se to onda govorilo. Skrivala se jedno vrijeme kod Kazazića, a onda otišla u partizane. U mojoj familiji se uglavnom nisu rukovodili ideologijom, nego običnom ljudskom da za dobar komšiluk i prijateljstvo nekad valja rizikovati i vlastiti život. U nezaštićenu bolnicu, negdje blizu Boračkog jezera su upali četnici i zaklali Fatimu i još jednu medicinsku sestru Hrvaticu, koja se prezivala Oneščuk. Ime joj ne znam.
Delin brat Omer radio na željeznici. Kažu da je na nečijoj sahrani govorio da je ružno što se odvode mostarski Srbi. Ustaše ga pokupile sa radnog mjesta. Kad su ga hapsili rekoše mu : “Završićeš jednako kao i oni koje braniš” Omer je bačen u jamu negdje kod Širokog Brijega. I pored svega Dela nije sudila o ljudima po imenu ili naciji, a pogotovo nije mrzila.
Svaka vojska kad uđe u grad jednima donese slobodu, a drugima smrt. Dok se ne uspostavi kakva takva civilna vlast, vojska presuđuje. Ubili su oslobodioci jedan broj obrazovanih ljudi, koji nisu bili krivi. Osveta je uvijek slijepa. A osvetnici kad ne mogu dostići prave krivce, obično osvetu usmjere na one koji su im blizu – takvi su, pak, najčešće nevini. Nikad niko nije istraživao objektivno, koliko su ovakvih ubistava počinili oni koji su pred kraj rata promijenili stranu i uniformu.
Pretraživale se tada mahale i prvenstveno hrvatske kuće. Tako su jedan dan pretraživali kuće na Carini. Neko rekao Delinom ocu kako su ušli u kuću pokojne Ljube Ćuk. Razljutio se stari hadžija Ševa i uletio tamo vičući : “Šta radite ovdje ? Znala je Ljuba za štampariju u našoj kući. Da je ikad rekla jednu riječ, danas niko od naše familije ne bi dočekao oslobođenje. Izlazite svi van!".
Kaže Dela da je umorna. A znam da nije još uvijek umorna ni od godina, ni od vlastitih dobrotvornih akcija. Umorna je od kafića, koji se nalazi u prizemlju njene kuće. Iz kafića trešti muzika po cijelu noć, a njena soba tačno iznad izvora buke.
Nije samo Dela bihuzur, nego je bihuzur cijela mahala. Istini za volju mijenjali se vlasnici kafića, ali buka uvijek bila ista. Nije uspjevala Dela da riješi problem kafića ni u bivšoj ni u sadašnjoj državi. A u kafiću se ne krši samo zakon o javnom redu i miru, nego i još po neki. Zna to i policija, koju često zovu. Tamo gdje postoji država, za kršenje zakona, najčešće slijedi kazna. U Mostaru to još nije slučaj. Deli ostaje da se nada da će joj, za njenog života, neko omogućiti da mirno spava u vlastitoj kući.
Za kraj ove priče, treba reći da je Carina položila ispit i u onom i u ovom ratu - ispit ljudskosti i tako sačuvala dušu. Sve su ondašnje mostarske mahale bile nedvojbeno antifašističke. Treba se nadati da će doći dan kad će neke nove generacije, kao i u nekim evropskim zemljama, pitati kako je ovo sve bilo moguće.
Moja generacija se samo nada da neće biti zaboravljeno kako smo mi živjeli. Da li će iz toga neko uspjeti da izvuče pouku, ostaje da se vidi.
Nova Sloboda - Mostar
-
anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#2 Re: Nova Sloboda - Mostar
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/ ... a-svijetom
Sjetno podsjećanje
Radioamateri povezali Mostar sa svijetom
Nije lako pisati o nečem što je bilo davno, a moraš koristiti samo vlastita sjećanja kao izvor informacija. Nekad jedna riječ, slika ili tekuća vijest izazove buru u moru sjećanja. Događaje nekako poredaš po vlastitim kriterijima važnosti, prisjetiš se čak i dragih lica, ali teško je izvući na površinu imena, koja teret godina potiskuje u zaborav. Zato odmah na početku molim da mi oproste svi oni čije sam ime zaboravio, a bili su, možda, „kao inventar u klubu”, kako bismo to nekad rekli.
Ako se svi oni što ih je ovaj ratni vihor iščupao iz korjena mostarskih mahala i posijao širom planete, osvrnu malo oko sebe, vidjeće da je istinski teško naći i u razvijenom svijetu mali grad kao Mostar da ima sve one sadržaje, koje je ondašnji Mostar imao. Bilo je tu svega: od obrazovanja, sporta, kulture do zabave. Ondašnja ekonomija grada je manje više uspješno držala na svojim leđima Velež, Lokomotivu, Izviđače, Ferijalce, Pozorište, Abrašević, Simfonijski orkestar, a takođe i cijeli niz klubova „Narodne tehnike“, kao što su Aero, Foto i Radio klub.
Republički Savez radioamatera Republike Bosne i Hercegovine je osnovan odmah iza rata, možda 1947. godine A ubrzo iza toga su po većim gradovima osnivani regionalni savezi. Tada je počeo sa radom i naš mostarski Radio klub, čije su prostorije bile u prizemlju kuće preko puta stare Vatrogasne kule, a kasnije će odmah do kluba niknuti Robna kuća „Razvitak“. U klubu je bilo članova svih uzrasta, od školske djece do penzionera. Većina nas, u to doba mlađih, je počela već u osnovnoj školi dolaziti u Radio klub. Aktivnosti kluba su se odvijale u dvije važnije sekcije: primopredajna (PPS) i konstruktorska sekcija, koje su pripremale kurseve za svoje članove od početnih do naprednih. Primopredajna sekcija je s teškom mukom dolazila do prave opreme, najčešće se radilo sa predajnicima, koje su stariji članovi kluba pravili od starih vojnih stanica iz Drugog svjetskog rata. Najveću radost u sekciji bi izazvao dobitak nekog dobrog kratkotalasnog prijemnika poznatih proizvođača. Nas nekolicinu je više privlačila konstruktorska sekcija, ali i naše uho je postalo osjetljivo na poziv koji bi se čuo već u hodniku kluba „ta-ti-ta-ti ta-ta-ti-ta“. Tako je počinjao telegrafijski poziv amaterima širom svijeta, a u glasovnoj varijanti je to bilo „CQ CQ YU4CBC upućuje poziv svim amaterima....“. Daleke veze su se, zbog prirode prostiranja kratkih talasa, najčešće ostvarivale noću, pa je to bio jedan od razloga što su neki doslovno noćivali u klubu. Ostvarena veza se onda potvrđivala razmjenom QSL karte sa podacima o klubu, radio operatoru, frekvenciji,datumu i vremenu kad je veza ostvarena uz podatak o samom kvalitetu komunikacije. Imao je ondašnji Radio klub Mostar gomilu QSL karata. od kojih su neke bile i dosta rijetke.
Sigurno je da malo današnjih stanovnika u Mostaru zna da je iz prostorija Radio kluba, po prvi put, otišlo u eter „Ovdje radio Mostar....“. Nije ovdje riječ o amaterskom kratkotalasnom predajniku, nego o frekvenciiji koja je tada bila određena za lokalne komercijalne radio stanice. Nije mi poznato koliko je dugo ta prva stanica radila. Ja sam se tek rodio kad se Radio Mostar oglasio iz našeg Kluba prvi put. Ali se sjećam kad se to dogodilo po drugi put sa drugačijom opremom. Opet je sve bilo rezultat znanja i nevjerovatne želje grupe entuzijasta kluba da projekat uspije i da grad čuje svoj vlastiti glas. Bilo je tada žica na sve strane po prostoriji. Oni što su trebali da govore u mikrofon morali su dobro paziti da ne zakače neku žicu. Rezultat je, ipak, bio tu i ljudi su mogli čuti: „Ovdje Radio Mostar“. Koliko se sjećam, u grupi koja je uložila svoje znanje i veliki trud su bili Braco Antelj, Boro Škoro, Vanjo Jokanović i još nekolicina mlađih članova.
U to se doba pojavljuje i jedno novo medijsko sredstvo – televizija. Grad Mostar nema još u blizini TV predajnik. Ali, zato ima Radio klub, koji samostalno, i naravno, amaterski, počinje graditi jedan reflektor TV signala. Danas u svijetu kablovske, satelitske ili internet televizije malo ko zna šta je to „snijeg u slici“. A mi smo bili sretni kad se na ekranu pojavi slika puna „snijega“, da jedva raspoznaješ ljude. Istorija se nekad piše i malim događajima.
Počinje Olimpijada u Rimu 1960. Radioamateri namjerili da gledaju olimpijadu. Spakovao se televizor i smjestio u terensko vozilo. Ondašnja vojska dala i vozilo i agregat za napajanje, pa se krenulo u Podvelež, odakle se vjerovalo da se može uhvatiti TV signal iz Italije. I tako se u vrletima Podveležja gledala olimpijada iz Rima.
--
Preko puta Radio Kluba je godinama stanovala i jedna od mostarskih legendi, Habiba Avdić poznata kao Greta. Jedan dan u toku nastave konstruktorskog kursa, u prostoriju ulazi Habiba sa sinom Enom, koji nosi neku kutiju.U kutiji je mali dječji diaprojektor. Pita Greta za dozvolu da nam Eno prikaže film. Za one mlađe treba pojasniti da su u to vrijeme diapozitivi ostavljani u rolni, pa je takvu rolnu trebalo uložiti u projektor i ručno pomjerati jedan po jedan slajd. Gretin Eno stavi film u projektor, ali naopako, a u sali nastaje tihi smjeh, jer se svi plaše Grete. Okrene mu neko film ispravno, pojavljuje se naslovna slika, i onda neko pročita glasno: „Snježana i sedam patuljaka“, a smijeh postade glasniji. Kad je film stigao do kraja i projektor ugašen, okrene se Greta, uzme kutiju i kaže: „A sada da svi plate što su gledali film“. Pokupilo se nešto para da bi se sačuvao mir. Poslije smo se uvijek vadili kako nam je predsjednik kluba zabranio da se bez njegove dozvole prikazuju filmovi.
Nisam tada ni slutio da ću se ovog i još par sličnih dogadjaja sjetiti nekoliko decenija kasnije na Gretinoj sahrani – đenazi. A još manje sam slutio da će mi tada prići Ala Šestić i zamoliti me da kažem koju riječ i oprostim se od Grete u ime mostarske raje. Ali, to je već dio neke druge priče.
--
Kad god su u zemlji ili regionu bile vanredne situacije kao zemljotres, poplave i slično, radioamateri su bili tu da prvi prenesu informacije, da povežu ljude i pomognu koliko je to moguće. Koliko su samo puta traženi prijeko potrebni lijekovi za nekog bolesnog, a nekad je trebalo između raje skupiti pare da se lijek plati i onda pošalje po vozaču, kondukteru itd.
Imao je naš Radio klub odlično pojačalo za ono doba velike snage oko 100 vati. Za državne praznike je trebalo staviti zvučnike na Musali i pustiti po tadašnjem običaju, prvenstveno revolucionarne pjesme. Ali, sasvim sigurno ti su zvučnici bili dio vesele praznične atmosfere u Mostaru.Kasnije je brigu oko gradskog ozvučenja preuzeo Socijalistički Savez grada.
--
Po nekom ustaljenom redosljedu, dobio jedne godine Radio Klub Mostar mogućnost da pošalje dva amatera na savezni tečaj za nastavnike konstruktorskih sekcija u Mataruškoj Banji. Predložiše Stipu Rozića i mene, kao mladje nastavnike da idemo 15 dana na tu obuku. Bilo je to sredinom ljeta i sredinom 60.tih. Blagajnu kluba je vodio Borko Marić. Pošto Borko nije našao nikog od ovlaštenih da podigne pare za put, mi uzmemo naše K-15 karte i krenemo sa nešto đačkog džeparca na put ćirom preko Sarajeva i Višegrada uz tvrdo obećanje da će nam pare poslati.
Kamp radioamatera Srbije u Mataruškoj Banji, odmah pored rijeke, je za mlade bio bolji od luksuznih hotela.Dobro organizovan tečaj, mogućnost upoznavanja sa amaterima iz raznih krajeva, lijepi ambijent banje, kratko rečeno svi elementi za jedan krasan doživljaj. I pored više radio poruka i traženja para, do kraja tečaja ne dobismo ništa, osim diploma. Imali smo kartu za povratak preko Beograda. Stižemo u glavni grad po danu, a naš voz za Mostar kreće tek uveče. Sa sitnim ostatkom džeparca ne možemo platiti ni dobar sendvič, pa umjesto toga na Kalenić pijaci kupimo jednu veliku karpuzu. Dugo smo jeli tu karpuzu da zavaramo glad i ubijemo vrijeme. Nije nam trebalo dugo da spoznamo kako je Beograd imao malo javnih WC-a.
--
U ono doba se nastojalo neke organizacije držati pod kontrolom, pa su nam često u upravu kluba predlagali oficire i ljude iz SUP-a. Većina njih su ili već bili „inficirani virusom radiomaterstva“ ili bi taj „virus“ ubrzo primili, a imali su velike mogućnosti da klubu pomognu. U vojsci je onda bilo pravilo kad se vrši zamjena radiostanica i slične komunikacione opreme, da se ta oprema mora uništiti prije nego što se pošalje na otpad. Viši oficiri su obično bili striktniji od mlađih oficira kad bi nas pozvali da dođemo i pogledamo ono što će završiti na otpadu. Naša bi grupa dolazila uvijek sa malim kliještima u džepu da lakše obavi skidanje komponenti – otpornika, kondenzatora, zavojnica, transformatora. Realna vrijednost svega toga je bila mala, ali je to kršenje propisa donosilo Klubu prijeko potrebni materijal za rad.
..
Tamo gdje ima mladog svijeta uvijek ima i simpatija i ljubavi. Roditelji su bili većinom strogi, ali su lakše davali sagalasnost za izlazak u Radio klub nego na korzo. Klub jek uz tok nastojao da se poštuje određeni red u prostorijama. Onima koji su imali slabe ocjene u školi bi bio dat rok do kada moraju ocjene popraviti. Danas bi tako nešto, vjerovatno odmah dobilo etiketu „nedemokratskog postupka“.
Kroz ovu priču o klubuk redaju se izbledjela davna lica: Pavo Sudar bio sekretar Odbora narodne Tehnike, Duško Škoro bio predsjednik kluba, kao i pukovnik Vinko Hrabar, pa iz iste familije Boro, Momo i Rako Škoro , Vanjo Jokanović, Miladin, Božo Ćorić, Dino Suhonjić, Nikola Mustapić, Zdena Galić.
Iz primopredajne sekcije, ostade u sjećanju neko ime ili samo prezime: Meho Jonjić, Samardžić, Đuro Karanović, Miško Markić, Sejfo, major Sadović, Rade Đokić.
Od raje iz okoline kluba, bijahu Miloš i Melita, dvije Emice, Živa, Ziba, Višnja, Zehra, Majda i još mnogi.
Rasli su mladi i završavali školovanje, a često im rad u klubu uticao i na izbor studija. Po neko se zabavljanje iz kluba završilo i brakom. Odlazili neki dalje iz Mostara, a uvijek nosili lijepe uspomene iz kluba.
Za mnoge ne znam da li su još živi. Nekima je životni put tragično prekinut u ratu. Ali, znam sigurno da su svi oni znani i neznani, u nekoliko decenija rada u Klubu radio amatera Mostar, svojim radom višestruko vratili gradu ono što je grad uložio u klub. Takođe znam da i oni što su morali napustiti voljeni grad i sad su negdje u najdaljem kutu planete, kad čuju na TV ili u filmu ono „ta-ti-ta-ti ta-ta-ti-ta“, sigurno se u mislima, bar na tren, vrate u onaj Klub radioamatera Mostar.
Semir Kazazić
Sjetno podsjećanje
Radioamateri povezali Mostar sa svijetom
Nije lako pisati o nečem što je bilo davno, a moraš koristiti samo vlastita sjećanja kao izvor informacija. Nekad jedna riječ, slika ili tekuća vijest izazove buru u moru sjećanja. Događaje nekako poredaš po vlastitim kriterijima važnosti, prisjetiš se čak i dragih lica, ali teško je izvući na površinu imena, koja teret godina potiskuje u zaborav. Zato odmah na početku molim da mi oproste svi oni čije sam ime zaboravio, a bili su, možda, „kao inventar u klubu”, kako bismo to nekad rekli.
Ako se svi oni što ih je ovaj ratni vihor iščupao iz korjena mostarskih mahala i posijao širom planete, osvrnu malo oko sebe, vidjeće da je istinski teško naći i u razvijenom svijetu mali grad kao Mostar da ima sve one sadržaje, koje je ondašnji Mostar imao. Bilo je tu svega: od obrazovanja, sporta, kulture do zabave. Ondašnja ekonomija grada je manje više uspješno držala na svojim leđima Velež, Lokomotivu, Izviđače, Ferijalce, Pozorište, Abrašević, Simfonijski orkestar, a takođe i cijeli niz klubova „Narodne tehnike“, kao što su Aero, Foto i Radio klub.
Republički Savez radioamatera Republike Bosne i Hercegovine je osnovan odmah iza rata, možda 1947. godine A ubrzo iza toga su po većim gradovima osnivani regionalni savezi. Tada je počeo sa radom i naš mostarski Radio klub, čije su prostorije bile u prizemlju kuće preko puta stare Vatrogasne kule, a kasnije će odmah do kluba niknuti Robna kuća „Razvitak“. U klubu je bilo članova svih uzrasta, od školske djece do penzionera. Većina nas, u to doba mlađih, je počela već u osnovnoj školi dolaziti u Radio klub. Aktivnosti kluba su se odvijale u dvije važnije sekcije: primopredajna (PPS) i konstruktorska sekcija, koje su pripremale kurseve za svoje članove od početnih do naprednih. Primopredajna sekcija je s teškom mukom dolazila do prave opreme, najčešće se radilo sa predajnicima, koje su stariji članovi kluba pravili od starih vojnih stanica iz Drugog svjetskog rata. Najveću radost u sekciji bi izazvao dobitak nekog dobrog kratkotalasnog prijemnika poznatih proizvođača. Nas nekolicinu je više privlačila konstruktorska sekcija, ali i naše uho je postalo osjetljivo na poziv koji bi se čuo već u hodniku kluba „ta-ti-ta-ti ta-ta-ti-ta“. Tako je počinjao telegrafijski poziv amaterima širom svijeta, a u glasovnoj varijanti je to bilo „CQ CQ YU4CBC upućuje poziv svim amaterima....“. Daleke veze su se, zbog prirode prostiranja kratkih talasa, najčešće ostvarivale noću, pa je to bio jedan od razloga što su neki doslovno noćivali u klubu. Ostvarena veza se onda potvrđivala razmjenom QSL karte sa podacima o klubu, radio operatoru, frekvenciji,datumu i vremenu kad je veza ostvarena uz podatak o samom kvalitetu komunikacije. Imao je ondašnji Radio klub Mostar gomilu QSL karata. od kojih su neke bile i dosta rijetke.
Sigurno je da malo današnjih stanovnika u Mostaru zna da je iz prostorija Radio kluba, po prvi put, otišlo u eter „Ovdje radio Mostar....“. Nije ovdje riječ o amaterskom kratkotalasnom predajniku, nego o frekvenciiji koja je tada bila određena za lokalne komercijalne radio stanice. Nije mi poznato koliko je dugo ta prva stanica radila. Ja sam se tek rodio kad se Radio Mostar oglasio iz našeg Kluba prvi put. Ali se sjećam kad se to dogodilo po drugi put sa drugačijom opremom. Opet je sve bilo rezultat znanja i nevjerovatne želje grupe entuzijasta kluba da projekat uspije i da grad čuje svoj vlastiti glas. Bilo je tada žica na sve strane po prostoriji. Oni što su trebali da govore u mikrofon morali su dobro paziti da ne zakače neku žicu. Rezultat je, ipak, bio tu i ljudi su mogli čuti: „Ovdje Radio Mostar“. Koliko se sjećam, u grupi koja je uložila svoje znanje i veliki trud su bili Braco Antelj, Boro Škoro, Vanjo Jokanović i još nekolicina mlađih članova.
U to se doba pojavljuje i jedno novo medijsko sredstvo – televizija. Grad Mostar nema još u blizini TV predajnik. Ali, zato ima Radio klub, koji samostalno, i naravno, amaterski, počinje graditi jedan reflektor TV signala. Danas u svijetu kablovske, satelitske ili internet televizije malo ko zna šta je to „snijeg u slici“. A mi smo bili sretni kad se na ekranu pojavi slika puna „snijega“, da jedva raspoznaješ ljude. Istorija se nekad piše i malim događajima.
Počinje Olimpijada u Rimu 1960. Radioamateri namjerili da gledaju olimpijadu. Spakovao se televizor i smjestio u terensko vozilo. Ondašnja vojska dala i vozilo i agregat za napajanje, pa se krenulo u Podvelež, odakle se vjerovalo da se može uhvatiti TV signal iz Italije. I tako se u vrletima Podveležja gledala olimpijada iz Rima.
--
Preko puta Radio Kluba je godinama stanovala i jedna od mostarskih legendi, Habiba Avdić poznata kao Greta. Jedan dan u toku nastave konstruktorskog kursa, u prostoriju ulazi Habiba sa sinom Enom, koji nosi neku kutiju.U kutiji je mali dječji diaprojektor. Pita Greta za dozvolu da nam Eno prikaže film. Za one mlađe treba pojasniti da su u to vrijeme diapozitivi ostavljani u rolni, pa je takvu rolnu trebalo uložiti u projektor i ručno pomjerati jedan po jedan slajd. Gretin Eno stavi film u projektor, ali naopako, a u sali nastaje tihi smjeh, jer se svi plaše Grete. Okrene mu neko film ispravno, pojavljuje se naslovna slika, i onda neko pročita glasno: „Snježana i sedam patuljaka“, a smijeh postade glasniji. Kad je film stigao do kraja i projektor ugašen, okrene se Greta, uzme kutiju i kaže: „A sada da svi plate što su gledali film“. Pokupilo se nešto para da bi se sačuvao mir. Poslije smo se uvijek vadili kako nam je predsjednik kluba zabranio da se bez njegove dozvole prikazuju filmovi.
Nisam tada ni slutio da ću se ovog i još par sličnih dogadjaja sjetiti nekoliko decenija kasnije na Gretinoj sahrani – đenazi. A još manje sam slutio da će mi tada prići Ala Šestić i zamoliti me da kažem koju riječ i oprostim se od Grete u ime mostarske raje. Ali, to je već dio neke druge priče.
--
Kad god su u zemlji ili regionu bile vanredne situacije kao zemljotres, poplave i slično, radioamateri su bili tu da prvi prenesu informacije, da povežu ljude i pomognu koliko je to moguće. Koliko su samo puta traženi prijeko potrebni lijekovi za nekog bolesnog, a nekad je trebalo između raje skupiti pare da se lijek plati i onda pošalje po vozaču, kondukteru itd.
Imao je naš Radio klub odlično pojačalo za ono doba velike snage oko 100 vati. Za državne praznike je trebalo staviti zvučnike na Musali i pustiti po tadašnjem običaju, prvenstveno revolucionarne pjesme. Ali, sasvim sigurno ti su zvučnici bili dio vesele praznične atmosfere u Mostaru.Kasnije je brigu oko gradskog ozvučenja preuzeo Socijalistički Savez grada.
--
Po nekom ustaljenom redosljedu, dobio jedne godine Radio Klub Mostar mogućnost da pošalje dva amatera na savezni tečaj za nastavnike konstruktorskih sekcija u Mataruškoj Banji. Predložiše Stipu Rozića i mene, kao mladje nastavnike da idemo 15 dana na tu obuku. Bilo je to sredinom ljeta i sredinom 60.tih. Blagajnu kluba je vodio Borko Marić. Pošto Borko nije našao nikog od ovlaštenih da podigne pare za put, mi uzmemo naše K-15 karte i krenemo sa nešto đačkog džeparca na put ćirom preko Sarajeva i Višegrada uz tvrdo obećanje da će nam pare poslati.
Kamp radioamatera Srbije u Mataruškoj Banji, odmah pored rijeke, je za mlade bio bolji od luksuznih hotela.Dobro organizovan tečaj, mogućnost upoznavanja sa amaterima iz raznih krajeva, lijepi ambijent banje, kratko rečeno svi elementi za jedan krasan doživljaj. I pored više radio poruka i traženja para, do kraja tečaja ne dobismo ništa, osim diploma. Imali smo kartu za povratak preko Beograda. Stižemo u glavni grad po danu, a naš voz za Mostar kreće tek uveče. Sa sitnim ostatkom džeparca ne možemo platiti ni dobar sendvič, pa umjesto toga na Kalenić pijaci kupimo jednu veliku karpuzu. Dugo smo jeli tu karpuzu da zavaramo glad i ubijemo vrijeme. Nije nam trebalo dugo da spoznamo kako je Beograd imao malo javnih WC-a.
--
U ono doba se nastojalo neke organizacije držati pod kontrolom, pa su nam često u upravu kluba predlagali oficire i ljude iz SUP-a. Većina njih su ili već bili „inficirani virusom radiomaterstva“ ili bi taj „virus“ ubrzo primili, a imali su velike mogućnosti da klubu pomognu. U vojsci je onda bilo pravilo kad se vrši zamjena radiostanica i slične komunikacione opreme, da se ta oprema mora uništiti prije nego što se pošalje na otpad. Viši oficiri su obično bili striktniji od mlađih oficira kad bi nas pozvali da dođemo i pogledamo ono što će završiti na otpadu. Naša bi grupa dolazila uvijek sa malim kliještima u džepu da lakše obavi skidanje komponenti – otpornika, kondenzatora, zavojnica, transformatora. Realna vrijednost svega toga je bila mala, ali je to kršenje propisa donosilo Klubu prijeko potrebni materijal za rad.
..
Tamo gdje ima mladog svijeta uvijek ima i simpatija i ljubavi. Roditelji su bili većinom strogi, ali su lakše davali sagalasnost za izlazak u Radio klub nego na korzo. Klub jek uz tok nastojao da se poštuje određeni red u prostorijama. Onima koji su imali slabe ocjene u školi bi bio dat rok do kada moraju ocjene popraviti. Danas bi tako nešto, vjerovatno odmah dobilo etiketu „nedemokratskog postupka“.
Kroz ovu priču o klubuk redaju se izbledjela davna lica: Pavo Sudar bio sekretar Odbora narodne Tehnike, Duško Škoro bio predsjednik kluba, kao i pukovnik Vinko Hrabar, pa iz iste familije Boro, Momo i Rako Škoro , Vanjo Jokanović, Miladin, Božo Ćorić, Dino Suhonjić, Nikola Mustapić, Zdena Galić.
Iz primopredajne sekcije, ostade u sjećanju neko ime ili samo prezime: Meho Jonjić, Samardžić, Đuro Karanović, Miško Markić, Sejfo, major Sadović, Rade Đokić.
Od raje iz okoline kluba, bijahu Miloš i Melita, dvije Emice, Živa, Ziba, Višnja, Zehra, Majda i još mnogi.
Rasli su mladi i završavali školovanje, a često im rad u klubu uticao i na izbor studija. Po neko se zabavljanje iz kluba završilo i brakom. Odlazili neki dalje iz Mostara, a uvijek nosili lijepe uspomene iz kluba.
Za mnoge ne znam da li su još živi. Nekima je životni put tragično prekinut u ratu. Ali, znam sigurno da su svi oni znani i neznani, u nekoliko decenija rada u Klubu radio amatera Mostar, svojim radom višestruko vratili gradu ono što je grad uložio u klub. Takođe znam da i oni što su morali napustiti voljeni grad i sad su negdje u najdaljem kutu planete, kad čuju na TV ili u filmu ono „ta-ti-ta-ti ta-ta-ti-ta“, sigurno se u mislima, bar na tren, vrate u onaj Klub radioamatera Mostar.
Semir Kazazić