Ova fotografija je snimljena sa Voyagera 1, 1990. godine. Radi boljeg uvida u prostor o kojem je rijec, fotografija je snimljana sa udaljenosti od samo 4 svjetlosna sata. Nisam siguran da li ce vam ista pomoci ako vam kazem da nas svemir seze u dubinu i do nekoliko desetina milijardi svjetlosnih godina!
Evo sta Carl Sagan kaze o snimku ciji je on sam inicijator u svojoj knjizi "Plava tacka u beskraju":
"Napokon smo uspjeli fotografirati nasu planetu iz dubokog svemira i, ako se malo bolje zagledamo vidjet cemo jedva vidljivu tackicu. Upravo ta tackica smo mi, nas dom. Na njoj, svako o kome smo ikada culi, svaki covjek koji je ikada rodjen. Na toj tackici sva nasa radovanja i patnje, hiljade religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i sakupljac, svaki heroj i kukavica, svaki graditelj i rusitelj civilizacija, svaki kralj i seljak, svaki zaljubljeni par, svako dijete puno nade, svaka majka i otac, svaki izumitelj i istrazivac, svaki ucitelj o moralu, svaki korumpirani politicar, svaki superstar, svaki vrhovni lider, svaki svetac i grijesnik tokom cijele historije nase vrste, zivjeli su bas na tom zrncu prasine, koju ovdje vidimo na zraci Sunca.
Zemlja je vrlo sicusno mjesto u kosmickom prostoru. Razmislite o rijekama krvi prolivenim zarad nebrojenih generala i imperatora da bi na kraju oni sami, u svoj toj slavi i ponosu, postali na jedan tren gospodari jednog sicusnog djelica te tackice. Razmislite o beskrajnim okrutnostima stanovnika jednog dijela tackice nad jedva distinktnim stanovnicima drugog dijela te iste tackice. O njihovom neprestanom nerazumjevanju, o njihovoj nezasitoj zelji za medjusobnim ubijanjem, o njihovoj neprestanoj mrznji jednih prema drugima. Nas stav, nasa umisljena samovaznost, nasa iluzija o privilegiranom mjestu u kosmosu je direktno izazvana ovom fotografijom.
Nasa planeta je usamljena trunkica u prostoru obavijena enormnim kosmickim bespucem. U nasoj zbunjenosti svim tim prostorom ne nazire se ni najmanji nagovjestaj spasenja iz vana, spasenja nas od samih sebe. Ipak, spas ostaje jednino na nama samima. Astronomija nas s pravom cini sicusnim ali, zelio bih dodati i to da nam je ona jako bitna u izgradnji nase osobenosti. Po meni, za prikaz nase budalaste uobrazenosti nema boljeg primjera od ove fotografije naseg sicusnog svijeta snimljene sa 6.4 milijarde kilometara udaljenosti. Takodjer, ovaj prikaz naseg svijeta bi trebao probuditi nasu duznost ka uljudnijem i ljubavi punijem ljudskom medjuodnosu i protom dati podstreka za ocuvanje i njegovanje ove plave tackice u beskraju, jedinog doma za kojeg znamo."
Zamislimo se nad cinjenicom koliko smo samo sicusni i nebitni u svom tom prostranstvu!
Pozdrav...
