NASA POSLA

Locked
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#76 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

MALO SE ZNALO ALI SE SAD ZNA. STA MOZEMO TAKVU SMO POVJEST UCILI
" Srbi u ustaskom i politickom vrhu NDH-a"
Autor , Nadan Filipović

Mnogi Srbi pojma nemaju da je jedan broj njihove braće bio veoma odan ustašama i vlasti Nezavisne države Hrvatske. Bilo je Srba koji su se „proslavili“ kao ustaški koljači koji su baš sa posebnim zadovoljstvom sadistički mučili i na najzvjerskiji način ubijali svoje sunarodnjake. Naime, nemali broj Srba historiju i historijske činjenice podrazumijevaju kao nekakav „švedski sto“. Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Moje je lično mišljenje, koje će neki dijeliti, a neki neće, da su mnogi Srbi pravi maheri za skrivanja nekih historijskih činjenica, te za prekrajanje historije po svojoj mjeri i najbesprizornija izmišljanja, laži i falsificiranja. Nije otac i vrhovni guru srpske nacije Dobrica Čosić „onomad lepo rekao i sve lepo objasnio“ pohvalivši svoje stado: „Mi Srbi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i dosetljiv način.”

Image
Ko je ovi i ciji je general

Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.

Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.
Slijedi jos jedan nastavak
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#77 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

ZNA LI ČOVIĆ GDJE JE BRIŠEVO

106POLITIKA Nedim HASIĆ 18.03.2017.

Image

U svega dva dana u julu 1992. godine u prijedorskom je selu Briševo ubijeno 68 Hrvata. Oko stotinu hiljada krajiških Hrvata raseljeno je, zatvarano u logorima, mučeno, silovano. Njihova je imovina opljačkana, a bogomolje porušene. Sve to nije bilo dovoljno Draganu Čoviću da podrži zahtjev BiH za revizijom presude Međunarodnog suda pravde u Hagu

Tomislava Matanovića srpska je policija iz kuće u prijedorskom Briševu odvela u noći s 24. na 25. august 1995. godine na saslušanje. U pritvoru je s roditeljima Josipom i Božanom bio do 19. septembra. Onda su odvedeni. Tijela su im pronađena u Rizvanovićima-Bišćanima, u bunaru. Svećenik Matanović i njegovi roditelji sahranjeni su 2001. Pobijeni su u ponoć 20. septembra 1995.

Dva mjeseca kasnije, u obližnjoj Ravskoj, ubijen je svećenik Ivan Grgić. Župnik Iljo Arlović bio je zatočen u logoru. Mato Tadić bio je član najužeg rukovodstva prijedorskog HDZ-a. Tadić je jedna od posljednjih žrtava logora Omarska. Dvije sedmice nakon što su Ed Vulliamy i Penny Marshal otkrili logor, Mato Tadić je izveden iz logora s Faizom Mujkanovićem iz Kozaruše. Više se nije vratio. Ubijen je iako je uredno bio registriran kao logoraš tokom posjete predstavnika Međunarodnog crvenog krsta.

UBIJANI KRAMPOVIMA

Njihova imena Draganu Čoviću ne znače ništa. Da znače, da zna gdje je Briševo, možda bi mu proradila savjest pa ne bi bio neutralan kada je morao odgovoriti na pismo iz Haga u kojem ga pitaju podržava li reviziju. Nositelj evropskih vrijednosti ne posjećuje Briševo, iako je samo pola sata vožnje daleko od Banje Luke, u kojoj skoro svake sedmice kahveniše s Miloradom Dodikom. Briševo je teška, ali nebitna priča za njih dvojicu. Oni svakako na svojim sastancima tvrde pazar, dogovaraju svako malo detalje političke trgovine, baš onako kako se u ljeto 1992. godine trgovalo životima prijedorskih Hrvata.

U Briševu i okolnim selima srpske snage su u ljeto 1992. godine, prema haškom svjedočenju Ive Atlija iz Briševa, ubile oko 200 ljudi, mnoge muškarce odveli u logore, a žene i djevojke silovali. Stanovništvo Briševa je 25. maja 1992. godine lokalnim srpskim vlastima predalo svo naoružanje. Uprkos tome, selo je 24. jula 1992. godine granatirala teška artiljerija, a “redovna vojska i četnici” ubili su u napadu 68 ljudi. Atlija je u pisanoj izjavi Hagu iznio i detalje o silovanjima žena u tom kraju. Atlija je posvjedočio da je o tim zločinima u više navrata razgovarao s Vojom Kuprešaninom, tadašnjim visokim zvaničnikom SDS‑a u Prijedoru, ali je od njega dobio samo prazna obećanja. Atlija se sastajao i s tadašnjim gradonačelnikom Prijedora Milomirom Stakićem, uzaludno tražeći dozvolu da preostalo stanovništvo napusti to područje kako bi zaustavio dalja stradanja. “Stekao sam utisak da smo im potrebni kao taoci za trgovine u političkim razgovorima koji su se tada vodili”, kazao je.

Atlija je svjedočio kako su briševske Hrvate srpski vojnici i policajci ubijale krampovima. Vidio je lopate, krampove na kojima je bilo tragova krvi i ljudskog tkiva. Milanu Buzuku, čije su tijelo pronašli u zaseoku Mlinari, bila je smrskana glava. Pored nje se vidio iscurjeli mozak, a na mjestu gdje su trebale biti oči ostale su samo crne rupe. Oko devet sati ujutro 24. jula 1992. godine pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, granatirali su i napali selo. U dva dana ubijeno je 68 Hrvata, od djece do staraca. Najmlađa žrtva imala je 14 godina. Zapaljena je crkva, zapaljeno i opljačkano 65 kuća. Od 1.600 Hrvata župe Stara Rijeka, sada u njoj živi stotinjak starijih osoba.

100 HILJADA HRVATA

U obrazloženju odbijanja žalbe odbrane Momčila Krajišnika, ratnog zločinca osuđenog u Hagu, tamošnje je Tužilaštvo naglasilo kako je namjera srpskih snaga bila da se unište Hrvati kao etnička skupina. U općinama na koje se odnosi Krajišnikova optužnica živjelo je više od 100 hiljada Hrvata, u Banjoj Luci, Brčkom, Prijedoru i Kotor‑Varoši. Hiljade Hrvata bilo je zatočeno u koncentracijskim logorima, držani su u najmanje 23 zatočenička objekta u najmanje 13 općina. Od maja do augusta 1992., 125 Hrvata zatočeno je u logoru Omarska u Prijedoru, a početkom maja 1992., 117 Hrvata nalazilo se u drugim objektima, poput logora Krings u Sanskom Mostu. Dokazane su masovne deportacije Hrvata. U Kotor‑Varoši je 1991. bilo oko 8.000 Hrvata i činili su 28 procenata stanovništva. U jednom izvještaju srpskih policijskih snaga navodi se da je hrvatski udio stanovništva pao na pet procenata i da se radilo “uglavnom o starijim osobama, tako da se od njih ne očekuje bilo kakva opasnost”.

Masovno je oduzimana i uništavana imovina Hrvata, pljačkane i rušene katoličke crkve. Dokazi su to i činjenice koje Čovića nimalo ne dotiču. Nisu važne za njegovo mišljenje o reviziji. Patnje logoraša nikada ga se i nisu ticale. Jer da jesu, ne bi nekadašnji čelnik UJDI-a (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu), nakon što je krajem 1992. godine imenovan za direktora mostarskog “Sokola” (neki tvrde dekretom Mate Bobana), pola godine kasnije, u junu 1993., tražio od zamjenika upravitelja logora Heliodrom da se “za potrebe Zrakoplovne industrije ‘Soko’ Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”.

O tome kako su određeni poslovi zapravo bili prisilan rad tokom kojeg su mnogi zatočenici i ginuli, u nekoliko je navrata svjedočio logoraš Sead Tabaković, koji je Čovića viđao kako u društvu tajnice svakoga jutra dolazi na posao. Sa svojom je plaćom Čović tada mogao na posao dolaziti u malenom Renaultu 5, ali u godinama nakon rata počinje uzlet njegovih “sokolova”. Osamnaest objekata “Sokola” prodano je za 900 hiljada maraka. Imovinu “Sokola” kupovali su ljudi koji su rodbinskim, poslovnim ili stranačkim vezama bili direktno povezani s Draganom Čovićem i koji su danas na ključnim pozicijama, kako u federalnoj, tako i u vlasti na “državnoj razini”. Svi ti koji su učestvovali u sumnjivoj privatizaciji “Sokola” žive ugodno. Nagrađeni državnom sinekurom, bez finansijskih problema.

Godine su prošle, istrage su propale, prijedorski su Hrvati pobijeni, protjerani, raseljeni. I nevažni. Ono što su oni doživjeli u Prijedoru sa svojim komšijama zove se genocid, ma koliko se Čovićev drug iz Banje Luke upirao da to minimizira, pozivajući se na sudske presude po kojima se u Prijedoru desio “samo” ratni ili zločin protiv čovječnosti. U pauzi sastanaka s Dodikom, dok se oko njih dvojice vrzma i Fahrudin Radončić, Čović licemjerno izjavljuje kako se nije opredjeljivao u vezi sa zahtjevom za reviziju presude jer je bio siguran da bi predstavnici bošnjačke strane pokrenuli tužbu i protiv Hrvatske pred tim sudom u slučaju negativne drugostepene presude protiv šesterice nekadašnjih dužnosnika tzv. Herceg-Bosne pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Čović je to kazao u razgovoru za glasilo svoje partije, Večernji list, koji je nekoliko dana ranije prije te izjave iz pera svog kolumniste najavio takvo pojašnjenje.

Ivanić je radio za Srbiju, pa je red da se Čović brine i za Hrvatsku, iako je jasno, i on to dobro zna, da BiH ne bi mogla dići tužbu protiv Hrvatske za genocid jer Hrvatska vojska genocid nije ni počinila. Zločina je bilo, ali genocida ne. Posebice se ne bi mogla podnijeti tužba za ono što se događalo 1995. godine jer je tada ratovanje HV-u u BiH dopuštao Splitski sporazum. Sve je to Čoviću jasno, no morao je ispaliti kakvo zapaljivo pojašnjenje kako bi opravdao suzdržanost. I to je od njega bilo previše, jer genocid njega ne zanima. Zanima ga samo politička trgovina s Dodikom. Blokiranje, kočenje, zatezanje svakog posla i procesa u ovoj zemlji kako bi tako dokazao da ništa ne funkcionira. I da se dalje ovako ne može. Briševo, Kotor‑Varoš, Prijedor, Banja Luka, ogromni dijelovi Posavine svakako ne spadaju u granice njegovog zamišljenog entiteta.

http://stav.ba/zna-li-covic-gdje-je-brisevo/
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#78 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Čavka: Neriješena ubistva se gomilaju, nema odgovornosti Tužilaštva
Zastupnik Koalicije “Domovina” u Narodnoj skupštini Republike Srpske Admir Čavka (SBB), najavio je da će istrajati na zahtjevu za informaciju o neriješnim slučajevima ubistava u entitetu RS.

Image
Admir Čavka Admir Čavka

Između ostalog, Čavka u pisanoj izjavi upozorava na slučaj iz Trnopolja iz 2014. godine, ali i druge ranije neriješene slučajeve napada i ubistava.

-Uputio sam pitanje prema Republičkom tužilaštvu ko je kriv za ubistva Almira Redžića i Muharema Balića u Trnopolju na Bajram 2014. godine? Nakon što je Zikriju Krkića Okružni sud u Banjoj Luci oslobodio u septembru 2015. godine, nije bilo nikakvog odgovora Tužilaštva po ovom pitanju. Za javnost je važila priča o Krkiću i povezanosti takozvanog 'vehabijskog pokreta', a kada je oslobođen odgovornosti, niko nije napravio ništa da riješi slučaj i traži stvarnog krivca - saopćio je Čavka.

Navodi također da nikad nije riješen slučaj stradanja Murata Badića na postavljanju kamena temeljca Ferhadija-džamije, kao ni ubistva Melihe Durić u Vlasenici na 11. juli prije 16 godina.

-Brojni slučajevi fizičkih napada na ljude i imovinu građana bošnjačke nacionalnosti nadležni organi nisu tretirali s obzirom na otežavajuće okolnosti napada - raspirivanja međuetničke i međureligijske mržnje, već kao obične slučajeve oštećenja stvari ili napada sa 'lakšim' tjelesnim povredama. Sjetimo se napada na Nezira Dardagana u Zvorniku ili napada na Nerku Hanifića u Vrbanjcima kod Kotor-Varoša - dodao je Čavka u pisanoj izjavi.

Upozorava “da su nadležna tužilaštva nemarnim odnosom prema ovim slučajevima poslala poruku javnosti da napad na građane bošnjačke nacionalnosti može proći nekažnjeno u RS”.
smrdim/vijest/cavka-nerij ... tva-242595
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#79 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Voz u travi

Gojko Berić

Image

Vozovi su, naime, jedna od najboljih metafora današnje Bosne i Hercegovine. Tri i po godine nakon Daytona zamišljena država i dalje hrče među koricama famoznog sporazuma, a život se uglavnom odvija bez nje i mimo nje. Slično je i sa vozovima. Stotine kilometara tračnica zarasle su u travu, a polomljeni vagoni izgriženi rđom stoje razbacani po mrtvim kolosijecima. Iz međunarodne kase iz koje se parama pune bosanski bunari bez dna, dato je nešto novca i željezničarima, kako bi se saobraćaj pokrenuo bar na dionicama gdje za to postoje uslovi. Ali, vozovi i dalje stoje. Istina, tu i tamo protutnji teretnjak sa kakvim namjenskim teretom i brže-bolje se vraća natrag. Čujem da ide i nešto putničkih vozova iz Sarajeva. Kažu: jedan voz ide čak do Mostara i Čapljine, a lokomotiva s jednim vagonom kotrlja se do Visokog i natrag. Država je poderana, pa je i željeznica poderana.
Kloparanje vozova nije više zvuk koji se širi Bosnom. Danju je taj zvuk mamio poglede ljudi koji su živjeli uz prugu, a noću su s njim ulazili u san i isto tako se budili. Kad se kaže voz, svi mislimo na onaj putnički. Tako je otkako postoji željeznica. U životu svakog čovjeka voz zauzima važno, ponekad i najvažnije mjesto. Ne znam ima li novinara koji nije napisao bar jednu reportažu iz voza. Voz je za Bosance bio najveća pričaonica na svijetu: još prije nego što bi smjestili svoj prtljag i sjeli, oni bi spontano započinjali dijalog. U vozu su se ljudi jedni drugima ispovijedali kao nigdje drugdje. Voz je bio velika putujuća košnica u kojoj su neznanci jedni drugima nudili cigarete, rakiju iz boce i pečenu piletinu. U vozu su ljubavi bile iznenadne i kratke, ali su se uvijek pamtile. Na zadnjoj stanici, u kupeima su ostajali tragovi našeg putovanja: oglođane kosti u zamašćenom papiru, pepeo i prazne kutije od cigareta, ispijene limenke, ogrisci jabuka i pročitane novine.
Svako putovanje vozom bilo je na svoj način neponovljivo. A evo, u Bosni stasava generacija koja možda ni u svojoj dvadesetoj godini neće vidjeti voz, a kamoli njime putovati.
Ali čak i kad bi sutra, nekim čudom, vozovi krenuli u svim pravcima, u njima bi opet bilo veoma malo putnika, pa makar svaki kupe pratila po dvojica vojnika SFOR-a. Hoću reći da putovanje vozom nije više stvar željezničara. Sloj rđe koji se nataložio na željeznici direktno je proporcionalan slobodi kretanja u Bosni i Hercegovini. Oni koji su etnički podijelili ovu zemlju, znaju šta rade i kad je riječ o vozovima. Jer kad bi vozovi sa putnicima oslobođenim bilo kakvog straha ponovo krenuli na sve strane, Bošnjaci, Srbi i Hrvati bi se opet počeli miješati. A ima li išta opasnije za čuvare nacionalnih torova, za te vladare naših podijeljenih i slomljenih duša. Njima je dovoljan samo jedan voz, onaj koji saobraća unutar njihovog ksenofobičnog mentalnog polja.
(Preneseno iz Oslobođenja od 7. maja 1999. Prošlo je, dakle skoro 18 godina a stotine kilometara BiH-tračnica zarasle su u travu, a polomljeni vagoni izgriženi rđom stoje razbacani po mrtvim kolosijecima.)
Bosnjackooko.com
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#80 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Nevješto i uzaludno farbanje povijesti

Image
(Na slici: Eugen Dido Kvaternik čija je mama bila Židovka i možda je zbog mame jako “volio” Židove)

Mladen Lojkić o Židovina u vrhu NDH i velikoj ljubavi ustaša prema Židovima


Autor teksta Mladen Lojkić piše: Apsolutno se može potvrditi da nije bilo nikakvog antisemitizma niti u načelima Ustaškog pokreta niti u njegovom djelovanju do Drugog svjetskog rata. Ustaški pokret je čak bio naglašeno filosemitski, ne samo zbog predsjednika Čiste stranke prava pokrštenog Židova dr. Josipa Franka od kojega potječu korijeni ustaškog pokreta, već i zbog cijele elite Židova i polužidova u samom vrhu pokreta.

Svakako su najutjecajniji Židovi u pokretu bili:

Vlado Singer koji je rođen i odgajan kao Židov, a kasnije je u NDH vodio obavještajni odjel Glavnog ustaškog stana;

Ivo Korsky, jedan od ideologa Ustaškog pokreta, a za vrijeme NDH-e bio je sudac Kotarskog suda u Osijeku i vijećnik Sudbenog stola;

prvaci ustaškog pokreta Ivan Frank, Srećko Kremzier, Krunoslav Vilček, Viktor Gutman, Stipe Mosner i mnogi drugi.

Osim toga supruga dr. Ante Pavelića, Mara, imala je židovske krvi; Eugen Dido Kvatetrnik bio je polužidov pošto je njegov otac pukovnik i slavni vojskovođa Slavko Kvaternik bio oženjen kćerkom Josipa Franka, a i sam je Dido bio oženjen Židovkom itd.

U vojsci Nezavisne Države Hrvatske među mnogim vojnicima i časnicima židovskog podrijetla bilo je i 28 generala, što Židova, što djelomično židovskog podrijetla:

Hinko Alabanda,

Ladislav vitez Aleman,

Edgar Angeli,

Emanuel Balley,

Oton Ćuš,

Julio Fritz,

Josip Gamberger,

Ferdinand pl. Halla,

Dragutin Helbich,

Đuro Isser,

Oskar Kirchbaum,

Rudolf Kraus-Tudić,

Rikard Kubin,

Josip vitez Metzger,

Milan Miesler,

dr. Milan pl. Praunsperger,

Julio Resch,

Dragutin Rumler,

Julio Sach,

Julio Simonović,

Nikola vitez Steinfel,

Ivan Šarnbek,

Ivo vitez Šnur,

Josip Scholtz,

Kvintijan Tartaglija,

Rudolf Wanner,

Mirko Vitez Zgaga

Božidar Zorn. (Vjenceslav Topalović: Srednja Bosna- ne zaboravimo Hrvatske žrtve 1941.-1945./ 1991.-1995. Hrvatski Informativni centar, Zagreb, 2001., str. 70.-74.). Valja zamijetiti i to da su od šest hrvatskih generala koji su na Bleiburgu pregovarali sa „saveznicima“, samo trojica bili čiste hrvatske krvi, dok je jedan bio čistokrvni Židov. Osim toga, među pogubljenim hrvatskim vojnicima na Bleirbuškom polju i Križnom putu bilo je oko 2.500 stradalih Židova.

Sve to ukazuje na dvije činjenice.

Jedna je ta da ustaški pokret ni u kom slučaju nije zamišljen kao rasistički, fašistički ili nacistički. Dokaz tomu je to što je ustaška vlast neposredno nakon proglašenja NDH zabranila rad Govedićeve Hrvatske nacionalsocijalističke stranke. S druge strane, istina je kako je samo u Zagrebu, kao jedinom glavnom gradu u okupiranoj Europi, Židovska općina radila tijekom cijelog rata.

Danas se NDH optužuje za svakojake zločine i progone, nad Židovima, Srbima, pripadnicima partizanskog pokreta, itd. O Židovima kao „sraslom tkivu“ Ustaškog pokreta je rečeno, a o progonu nad Srbima i „oslobodilačkom pokretu“ također treba nešto dodati. Što se tiče odnosa NDH prema Srbima nešto se uporno prešućuje. Činjenica je da je i u Hrvatskom državnom saboru bilo dosta zastupnika pravoslavaca (Srba). Dr. Savo Besarić, odvjetnik iz Sarajeva bio je ministar u vladi NDH, a devetorica generala pravoslavaca bila su u hrvatskom domobranstvu: Đuro Dragičević, Fedor pl. Dragojlov, Jovan Iskrić, Đuro Gruić, Mihajlo Lukić, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Zvonimir Stimaković i Milan Uzelac. Primjerice, upravo je general Đuro Gruić bio najveći Pavelićev pouzdanik koji je kao glavar Stožera u Glavnom stanu predlagao da se hrvatska vojska u svibnju 1945. godine ne povuče iz Hrvatske, već da se brani na hrvatskom tlu. (Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 84., 92., 94., 120.i 126.). Pavelić je tek pod pritiskom Hitlerove Njemačke uveo rasno zakonodavstvo. Tu svoju pogrešku, prema pisanju židovskog povjesnika Leona Urisa, ustaško je vodstvo odmah ublažilo prihvaćanjem zakona o „počasnom arijevstvu“. Vlasti NDH su u prvim godinama rata i drugim načinima pokušale izbjeći dosljednu primjenu tih zakona, trudeći se pronaći najraznovrsnije oblike mimikrije kako bi spasili što više nedužnih Židova, ali nakon dolaska Himmlera u Zagreb u ljeto 1943. godine i njegovog nezadovoljstva „rješavanjem židovskog pitanja u Hrvatskoj“, ustaške vlasti su pooštrile svoj odnos prema Židovima te vršili deportaciju Židova u Njemačku. Ako usporedimo odnos ustaških vlasti prema Židovima s primjerice vishyjevskom vladom maršala Philippea Petainea u neokupiranom dijelu Francuske, vlašću Strjelastih križeva Ferenca Szalasyja u Mađarskoj, četničkom strahovladom u Nedićevoj Srbiji, gdje je Beograd kao jedini glavni grad pod kontrolom fašističkih ili nacističkih vlasti već u svibnju 1942. godine bio u potpunosti očišćen od Židova i „ponosno“ nosio ime Judenfrei,itd., razvidno se uočava da je svuda postupak prema Židovima bio kudikamo radikalniji, okrutniji i drastičniji. Ali, tko danas za antisemitizam optužuje francuski, mađarski ili srpski narod...

(Ovo je ekscerpta iz teksta Mladena Lojkića naslovljenog “Srbi i Srbijanci su počeli s ubijanjem Hrvata tri dana prije uspostave hrvatske države”, a koji je objavljen na portalu Hrvatskiog fokusa – tjednika za kulturu, znanost i društvena pitanja, od 11.4.2004. godine.)
http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=77

NAPOMENA: Puno farbanja i to u tolikoj mjeri da se orginalna boja uopste ne vidi. Naravno, nasa posla.
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#81 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

UŠKOPLJENI TAJKUN: Kako su Čović i Dodik „kupili“ Radončića!
Mnogi se pitaju zašto lider SBB-a Fahrudin Radončić i njegova medijska imperija teroriziraju sve odreda bošnjačke političare dok u isto vrijeme njeguju podanički odnos prema vodećim političarima iz reda Srba (Milorad Dodik) i Hrvata (Dragan Čović).

Image

Čime je primjerice Dodik „zadužio“ Radončića i za sva vremena mu zalijepio flaster preko usta? Radončićev snishodljiv odnos prema Dodiku kod nekih je probudio sumnju da se u pozadini krije ozbiljan obavještajno-politički projekat osmišljen u Beogradu sa ciljem kontinuiranog destabiliziranja i marginaliziranja Bošnjaka, što je u konačnici rezultiralo nedokazanim optužbama o sprezi medijskog tajkuna sa zloglasnim KOS-om.

Kako je Čović pridobio naklonost Radončića i osigurao njegovu skoro neskrivenu političko-medijsku podršku za svoje opskurne političke ciljeve suprotstavljene političkim ciljevima Bošnjaka?

Ko je sklon teorijama zavjere ima na pregršt materijala za razne konstrukcije, no mi ćemo se pozabaviti materijalnim, neoborivim činjenicama koje upućuju na neprincipijelni savez Radočića sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom.

Riječ je o prozaičnim, materijalnim interesima koji se mjere desetinama miliona KM.

Svoju spregu s Čovićem Radončić je učvrstio još prije desetak godina kada je na ekspresan i krajnje mutan način dobio povoljan kredit Razvojne banke Federacije BiH (više od 22 miliona KM!) za izgradnju poslovnog tornja u Sarajevu.

Riječ je o „političkom kreditu“ koji Radončić nikada ne bi dobio bez izravne podrške tadašnjeg Nadzornog odbora Razvojne banke, na čijem je čelu bila Ankica Kolobarić, inače supruga Branka Kolobarića, vjenčanog kuma Dragana Čovića!

I veza Radončića s Dodikom učvršćena je novcem.

Srbijanski tajkun Miroslav Mišković je 2007. godine preko svoje kompanije „Delta M“, a kasnije “Delta Real Estatea” ušao u posao sa Fahrudinom Radončićem, „bivšim“ vlasnikom „Avaz Roto-pressa“.

Mišković i Radončić potpisali su ugovor o osnivanju zajedničkog preduzeća “Prezident nekretnine” u junu 2007. godine, a ugovor je mijenjan u još dva navrata nakon toga. Prema registraciji u Sarajevu, u februaru 2008. godine, “Delta Real Estate” je posjedovala pedeset procenata preduzeća, Radončićev “Avaz Roto-press” 25 posto, a još 25 posto posjedovala je offshore kompanija registrovana na Belizeu “Vanity International Corporation“.

Prvi zajednički poslovni poduhvat Miškovića i Radončića, odnosno njihove kompanije „President nekretnine“ bila je kupovina atraktivne lokacije stare željezničke stanice u Tuzli radi gradnje stambeno-poslovnog centra.

Međutim, kako ni Mišković, a ni Radončić nisu imali gotovog novca za ulazak i realizaciju projekta vrijednog tridesetak miliona maraka, za pomoć su se obratili Komercijalnoj banci a.d. Beograd, u većinskom vlasništvu Vlade Srbije.

Odobren im je kredit od desetak miliona KM, a kao garant iza Miškovića i Radončića, po izravnom nalogu Milorada Dodika, stao je tadašnji Telecom Srpske, koji je u to vrijeme još bio u vlasništvu Vlade RS-a. To je vjerovatno jedinstven primjer u poslijeratnoj praksi BiH koja obiluje apsurdima – da neka državna firma izdaje bankarske garancije privatnim preduzećima.

Naravno, besplatni ručak ne postoji i Radončić i danas plaća cijenu svojih neumjerenih poslovno-političkih ambicija.

Uspio je tajkun iz Gusinja pridobiti naklonost Čovića i Dodika, ali nikad većine Bošnjaka.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/507 ... chica.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#82 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Kako su četnici 'oslobodili' Banju Luku
Nema veze što su ti bradati kvislinzi bili saradnici ustaša, Italijana i Nijemaca, što su klali, ubijali i palili nesrbe i svakog srpskog antifašistu...

Piše:Dragan Bursać
Na partizanskom spomeniku na Šehitlucima izvješen je transparent na kojem piše da su grad oslobodili partizani, a ne fašistiArhiva

Image

Da se danas sa nebesa spusti Milančić Miljević u Banjaluku i pored silnog junaštva bio bi onako mrtav, na smrt preplašen. To je isti onaj Milančić Miljević, komandant Šeste krajiške brigade, koji je prije 72 godine oslobodio grad na Vrbasu. To je silni i veliki narodni heroj partizanski, kome je dojadio kuluk okupatroski, koji je bacio motiku i koji se uhvatio puške, šume i partizana i na koncu prvi ušao u oslobođenu Banjaluku.

Baš taj, kako ga povijest pamti, onizak, ali kao hrast širok i stabilan čovjek, čudom bi se začudio nad Banjalukom koja 2017. godine slavi Dan grada i oslobođenje od fašizma. Jer, nekako, čudno Banjaluka proslavlja taj Dan. Taj Dan koji se počinje sve više malim slovom pisati.

Etnički čista Banjaluka, presmrzla od noćnog mraza, sve sa svojim glavarima odradi ono što mora. Gradonačelnik Igor Radojičić i vlasnik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik polože vijence na biste narodnih heroja, a onda počinje orkestrirana paračetnička komemoracija.

Partizana ni u priči
Parastosti, kandila, komemoracije vojnicima Vojske RS-a, vjerski skupovi, koji imaju veze sa partizanima koliko i današnja Banjaluka sa multietničnošću, preplave grad. Na svakom ćošku se čuje Bože pravde, srBske trobojnice paraju banjalučko nebo.

A ono pola šake preživjelih partizana ne zna da li da gleda u lokalne popove, silnu rojalističku svitu, koja "proslavlja oslobođenje", ili dole u beton od sramote. Nema na tom obilježavanju oslobođenja niti ugnjetenih radnika i seljaka, nema Bošnjaka, nema Hrvata, nema nikoga, tek Srbi, sa jedne strane, i zle ustaše, sa druge.

I nekako, svaki dan u silovanoj povijesti bradati kvislinzi četnici, sve otovrenije na bijelim konjima ulaze u Banjaluku, "oslobađaju" je i staju na oltar pobjede. Ne, nema veze što su ti četnici bili saradnici ustaša, Italijana i Nijemaca, ne, nema veze što su klali, ubijali i palili nesrbe i svakog srpskog antifašistu. Eto, tek tako, preko noći, koja traje od 1992. godine, oni "oslobađaju" Banjaluku.

U tom četničkom "oslobodilačkom" ratu nastradao je postratno svaki slobodnomisleći čovjek. U tom četničkom orgijanju, koje je povampireno opet zaživjelo devedesetih, na tim tradicijama iz Drugog svjetskog rata, uništen je nukleus grada, uništena je sva duhovnost. Ali i fizički, uništene su sve banjalučke džamije, sa Ferhadijom i Arnaudijom kao najsignifikantnijim primjerima orijentalne arhitekture, u tom perverznom piru relativizacije četnici, velim, postaše mejnstrim mjesto "oslobodilaca".

Antifašisti (opet) u ilegali
Pitate se, kako li je nesrbima, dok gledaju četničku ikonografiju, dok slušaju fabrikovanje povijesti, sve uz četničke koračnice na Dan oslobođenja grada? Lako je. Njih i nema. Na sramotu svih nas.

Zapravo, Banjaluku su toliko "oslobodili" četnici da se svako normalan povukao u ilegalu i izolaciju. Ljudi, čestiti i dobri, koji su na partizanski spomenik na Šehitlucima i ove godine izvjesili transparent na kome piše da su grad oslobodili Partizani, a ne fašisti-četnici, zapravo djeluju u ilagali. I ne samo to. Postavljanje transparenta je od većine osuđeno kao nekakav vandalski čin najprvo, a pazite sad, najviše se zamjera LJUDIMA što su napisali da su četnici fašisti?! Jok, eto nisu, nego su komunisti!

Sama činjenica da se morate pravdati i pojašnjavati zašto ljudski reagujete i zašto se borite protiv četničkog mračnjaštva kao da po sebi nije dovoljna, nego morate djelovati u dubokoj ilegali.

A, danas kad prošetate Banjalukom, gledajući narod, trgove, zastave, ulice, grbove, TV programe... možete komotno zaključiti da su grad oslobodili četnici. Danas kad prošetate čaršijom, između štandova sa majicama Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Draže Mihailovića, uz pozadinsku muziku Baje Malog Knindže, žureći se sa "Kotlićijade Borik-Nektar 2017" na 5. međunarodno otvoreno prvenstvo grada Banjaluka u bridžu, e da bi poslije toga mogli stići na Fudbalski turnir veterana FK Vrbas i prijatelja sa Kosmeta, morate zastati i reći sebi: "Čekaj, do đavola, kakva je ovo manifestacija povodom Dana oslobođenja grada od fašizma? Kakvi crni bridževi, prijatelji sa Kosmeta, kakvi parastosi 'borcima iz otadžbinskog rata', kakvo izjednačavanje partizna i četnika?".

Bildanje naconalnog bića
Ali, da, to je Banjaluka 2017. godine! To je taj grad u kome, od silnih pansrpskih manifestacija, nema niti jedne posvećene istinskim oslobodiocima. I da, jedina svrha ovog samodovoljnog cirkusa je bildanje naconalnog bića u neizbornoj godini i natezanje mišića Dodika i svite mu.

Ne vjerujete? E, vidite, onaj dobri i pošteni junak Milančić Miljević sa početka priče, onaj narodni heroj i partizan, NEMA u Banjaluci svoju ulicu. A kako bi je i mogao imati pored četničkih vojvoda Rade Radića i Uroša Drenovića. Šta će jednom partizanu oslobodiocu ulica kad je Banjaluka i imena naselja, brda i spomenika promijenila?! Tako je Mejdan postao Obilićevo, Budžak je preimenovan u Lazarevo, dok je Šeher postao Srpske Toplice. A i brdo Šehitluci, na kojem se nalazi spomenik palim borcima i na koga se u dubokoj ilegali kači transparent na kojem se konstatuje da su četnici fašisti, dobilo je naziv Banj Brdo. I to od novokomponovane elite, koja je protjerala Osmana Đikića, Augusta Šenou i ostale velikane, kako bi napravila prostora velikosrpskim "zvijezdama".

Nema u Banjaluci mjesta ni za Srđana Aleksića, a kamo li za odavno zaboravljenog partizana Milančića Miljevića, za koga ne zna 90 posto Banjalučana. Perverzno, grad Banjaluka i okolina, koja je debelo stradala od fašističke ruke u Drugom svjetskom ratu, potpuno je izopačila sebe i čitavu povijest, fabrikujući četničke sluge okupatora u nekakve mučenike i oslobodioce.

Priča o svima nama
Ne, od istorije ovaj narod ništa naučio nije, samo se okrenuo i urinirao po svojim precima. I narodnog heroja Milančića Miljevića naprosto bi obuzela ledena jeza, koja bi ga natjerala u grob da se vrati. I dok bi pogledom tražio Arnaudiju, "mlađu sestricu" Ferhadije, a ne bi je našao, jer ni temelja nema, njegov racio bi mu nepogrešivo tačno rekao: "Možda su Banjaluku i oslobodili partizani, ali su nekako, ne znam kako, četnici ipak pobijedili."

Na žalost svih nas! I hoćeš li ti biti na strani onog četnika Uroša Drenovića, što na fotografiji nazdravlja sa ustašama, domobranima i nacistima, pa kao zaslugu dobija ulicu u Banjaluci, ili ćeš se prikloniti partizanskom heroju Milančiću Miljeviću, do tebe je i tvoje savjesti.

Jer, ovo nije priča o jednom narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata koji je oslobodio grad, ovo je priča o svima nama koji danas trebamo ponovo osloboditi Banjaluku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#83 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Neko se dodjetio i predstavio bosankog politicara. U stvarnosti ovo nikad ne bi moglo biti.

Image
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#84 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Image

Manje ili vise svi mastamo da napravimo neku vikendicu ili vrtnu kucicu ali tako da ulozimo sto manje novca. Vrsljajuci po intrnetu naidjem na ove fotografije, lijep opis ali i VIDEO kako jeftino napraviti lijepu kucicu. Kucica moze biti manja ili veca, zavisno sta kod od nas zeli. Procitajte ovo, pogledajte fotofravija i nacin gradnje. Mislim da nije tesko raditi i da treba pokusati.

Image

NAPOMENA: Kliknite na link da procitate tekst, pogledate fotografije i VIDEO koji prezentira nacin gradnje.

http://milos.io/zemljane-kuce-su-ekolos ... ta-za-500/
Last edited by Haman2 on 28/04/2017 19:32, edited 2 times in total.
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#85 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Mislim da nije lose?
User avatar
KB9
Posts: 8449
Joined: 26/10/2014 08:20

#86 Re: NASA POSLA

Post by KB9 »

smece
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#87 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

FIGAROVA ŽENIDBA
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 30. April 2017. 02:04:17

Image
Sead ZUBANOVIĆ: Masovna četnička, kao i ustaška silovanja Bošnjakinja, ali i Bošnjaka, u agresiji od 1992. do 1995. godine, direktna su posljedica ove laži i iz nje proizašle želje da se tim zločinom Srbima, a i Hrvatima, ublažio osjećaj žrtve. Srbi i Hrvati su se kasnije ujedinili u lažima o nadmudrivanju turskih zemljoposjednika pričom da su se njihovi preci dosjetili i organizovali na isti dan više svadbi u istom kraju, te nadmudreni Turčin nije fizički mogao razdjevičiti sve tek udate.
Bijes srpskog naroda se kroz vijekove dovodi do tačke ključanja korištenjem laži po kojoj su Turci kao zemljoposjednici, koristili pravo prve bračne noći nad srpskim nevjestama. Ovaj termin je dobro poznat Evropi i njenim feudalcima još od Rima i Grčke, a u Francuskoj se zvao droit du seigneur, gospodarevo pravo na razdjevičenje djevica, latinski jus primae noktis. Pravo prve bračne noći primjenjivali su vikinzi nad kršćanima, Englezi nad Škotima, Amerikanci nad Afrikancima sve do građanskog rata, a i u Rusiji je taj običaj prestao tek u 19. vijeku. Radnja opere Figarova ženidba, Wolfganga Amadeusa Mozarta, zasnovana je na pravu prve bračne noći, iako danas, stideći se tog svog adeta, Evropa pere ruke i tvrdi da ga nikad u njoj nije ni bilo. Taj čin, uz masovna silovanja, kroz vrijeme je najviše korišten kao način učvršćenja okupacione vlasti.

Da bi želja za osvetom generacija koje dolaze kod Srba bila što veća, skovan je i naziv Šetanje konja i opanaka. Jadni mladoženja, naravno pravoslavac, a kasnije dodatim žalopojkama i katolik, morao je, kao, vodati aginog ili begovog konja čitavu noć i šetati svoje opanke dok se ovaj naslađivao tijelom njegove, tog dana tek vjenčane ljube. Masovna četnička, kao i ustaška silovanja Bošnjakinja, ali i Bošnjaka, u agresiji od 1992. do 1995. godine, direktna su posljedica ove laži i iz nje proizašle želje da se tim zločinom Srbima, a i Hrvatima, ublažio osjećaj žrtve. Srbi i Hrvati su se kasnije ujedinili u lažima o nadmudrivanju turskih zemljoposjednika pričom da su se njihovi preci dosjetili i organizovali na isti dan više svadbi u istom kraju, te nadmudreni Turčin nije fizički mogao razdjevičiti sve tek udate. Drugi način spasa nevjeste bio je tetovirenje krsta na tijelu mladenki zbog kojeg je turski zlotvor preplašen odustajao od seksa. Neshvatljivo je da i danas, čak i oni kojima je internet svakodnevnica, mogu vjerovati u ovakve laži. Do najboljih proplanaka i oranica kmetovi su dolazili zahvaljujući tome što im kćerke, a počesto ni mlađe supruge, nisu bježale od ložnica bogataša, tada aga i begova. Naprotiv... E, ta se bruka prikriva ovom neistinom.

Još jedna laž kojom se raspirivala želja za osvetom hrišćanskog stanovništva je priča o enormnoj visini poreza. Iznos od jednom utvrđene desetine koji je godišnje plaćalo nemuslimansko stanovništvo, a o kome se danas s čežnjom priča ne samo u Srbiji nego i širom Balkana, učinio je Osmansko carstvo neprikosnoveno najjeftinijom državom ovih prostora. Za Bošnjake muslimane, kao vladajući narod čiji su muškarci služili vojsku i to u vremenskom periodu od osam do petnaest godina, bila je dosta teža situacija, jer se njihov porez usklađivao sa visinom ostvarenih prihoda i pratio je uvećanje imetka. Uz to, iz ratova se često vraćao samo svaki deseti Bošnjak, dok je hrišćansko stanovništvo doživjelo u tom vremenu najveći demografski bum kroz svoje postojanje. Istina je da se plaćao po muškoj glavi godišnji vojni porez zvani nizamija, otprilike u vrijednosti jednog janjeta, što je zaista bila zanemarivo mala cijena, imajući u vidu da su bili pošteđeni vojne obaveze. Isto tako, besmislena je i priča o nekakvom porezu na trošenje begovskih zuba. Eto, turski mrski okupatori su naplaćivali dodatni porez zato što su trošili svoje zube jedući otete poslastice iz srpskih kuća. Ma koliko normalnom čovjeku izgledalo sve ovo naivno osmišljeno, srpski narod svojim popovima vjeruje. Vjeruje im, iako je zapisano i dokumentovano puno slučajeva iz tog vremena da hrišćanski sveštenik nije htio da obavi obred sahrane dok mu se unaprijed ne plati njegova služba. Cijena jedne krave je bila i cijena sveštene ceremonije pogreba, pa su komšije Bošnjaci često znali između sebe sakupiti novac i tako pomoći komšiji kmetu pravoslavcu u nevolji. Ljeti su tijela preminulih članova siromašnih pravoslavnih porodica znala doći u fazu truhljenja i svojim smradom uznemiravati okolinu, ali popovi su ostajali neumoljivi.Da je to tačno potvrdio je tragičan događaj koji se desio 30. jula 2013. godine, kada su se u srbijanskom gradu Paraćinu na kupanju u rijeci utopila dva brata, Aleksandar i Bojan Ivanišević. Njihov otac Siniša, uz svu bol koja ga je razarala, molio je i kumio javnost da mu pomogne u plaćanju pogrebnih troškova jer ih on nije mogao sam podnijeti. Crkva se, naravno, nije odazvala apelu i njoj se morala platiti puna cijena usluge, koja je i najveća stavka prilikom ovog vjerskog obreda.

Muška djeca, sinovi koje porodice šalju da se školuju i postanu vjerski službenici, zbog seksualnih zlostavljanja po crkvama i manastirima često znaju izvršiti i samoubistvo. Oni koji su izmišljali laži o tome kako su Turci silovali srpske kćeri, u isto vrijeme su po pravoslavnim hramovima silovali, a i danas siluju, srpske sinove.

GROBARSKI BIZNIS: Kako se da zaključiti, po njenom distanciranju i prikrivenoj konfrontaciji s crkvenim vrhom, vlast u Srbiji je svjesna svoje vojne i političke nemoći nastale kao posljedica pogubnosti politike koja je državu odvela u ratne poraze, ekonomsku propast i stavila na svjetski stub srama. Uzalud patrijarh i svita oko njega svojim žalopojkama o gubitku Kosova traži saveznike u izvršnoj vlasti. Na momente se čini da su čak i četnici shvatili koliko je egoizma i pohlepe skriveno u već otrcanom crkvenom pozivu da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Pravoslavno sveštenstvo stalno priželjkuje rat i čini sve da do njega dođe, jer ono na sahranama pa kasnijim zadušnicama i pomenima najviše profitira. Tu konkurencije nema, njihov monopol je neprikosnoven, a srpske majke i očevi su spremni bogato nagraditi one koji će njihovim poginulim sinovima, najčešće jedincima, otvoriti nebeske kapije raja pa neka košta šta košta. Ti ožalošćeni ljudi postaju njihova doživotna klijentela i garantovani izvor prihoda prilikom obilježavanja godišnjica pokojnikove smrti. Tada se i sveštenici lažno solidarišu s roditeljskom boli i obavezno javno pozivaju na osvetu, a u stvari su najveći krivci što su ti mladići, čineći drugome zlo, i sami nastradali. Nije rijetkost da u takvim slučajevima svu svoju imovinu roditelji testamentom ostave crkvi. Na taj način se dolazi do ogromnih sredstava koja sveštenicima pune kase i omogućavaju komforan život uz orgije svih vrsta. Muška djeca, sinovi koje porodice šalju da se školuju i postanu vjerski službenici, zbog seksualnih zlostavljanja po crkvama i manastirima često znaju izvršiti i samoubistvo. Oni koji su izmišljali laži o tome kako su Turci silovali srpske kćeri, u isto vrijeme su po pravoslavnim hramovima silovali, a i danas siluju, srpske sinove.

Aktuelne krilatice s portala SPC-a na najbolji način ilustruju kako svetosavska crkva nastavlja duhovnu kampanju pripreme mladosti svoga naroda za zločine i novi rat, u kojem sveštenici, naravno, nemaju namjeru ginuti, nego ubirati plodove svoje kampanje: – Srbija je Božije oko, – Kosovo je zenica Božijeg oka, – Bog čuva Srbiju, – Po Svetom Savi Srbi iznad sebe priznaju samo nebeski Jeruzalem, a na zemlji nikoga, – Srbi, delfini i kitovi, čuvari planete, – Ujedinjenje Srba ili smrt, – Srbi čuvari jezika, DNK-a i periodičnog sistema elemenata, – Poslije Gospoda Boga najveće čudo u svemiru je srpski jezik i srpska azbuka i tako dalje i tako redom, sve do novog kolektivnog ludila Srba, pa fašizma i rata. Tačnije rečeno; ubijanja, pljačkanja, silovanja i progona komšija, prije svega Bošnjaka, ali i, pogotovo tada, dobro plaćenih sahrana u pljačkaškim pohodima poginulih Srba.

Treba se sjetiti i kako su početkom devedesetih godina prošlog vijeka počele duhovne pripreme nebeskog naroda za agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima i ko je po njoj uporno nosao nekakve mošti i mahao kandilom. Ni ova se činjenica ne smije nikako zaboraviti. Pop Momčilo Đujić je ratni zločinac još iz Drugog svjetskog rata i kasnije osnivač četničkog Ravnogorskog pokreta. Njegov je monstruozni izum žrtvu zatvoriti u bure u koje su s vanjske strane zakucani mnogobrojni veliki ekseri i zakotrljati niz brdo. Za vrijeme dok su se morali prevrtati u buretu nesretnici su po cijelom tijelu bivali ranjavani, žestoko izbodeni vrhovima eksera, a poslije dugo umirali u mukama sve, dok ne bi iskrvarili. Ovo je zaista slikovit primjer svetosavskog hrišćanskog milosrđa i dobrodušnosti jednog pripadajućeg mu vjerskog službenika. Zvanični Beograd očigledno više ne stoji iza otvorenog ratno-huškačkog crkvenog lobiranja u javnosti. Nije tu u pitanju odustajanje od plana formiranja velike Srbije, nego posljedica procjene Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), da politička situacija u svijetu, a ekonomska u zemlji, ne dozvoljavaju trenutno upuštanje u takvu vrstu avanture. Vrh SPC-a ima drugačije promišljanje i samo iz razloga njegove žurbe stalno dolazi do još većeg varničenja na permanentno šovinističkoj srbijanskoj političkoj sceni.

Nastaviće se, inša'Allah!

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=61800
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#88 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Livnica čelika Tuzla: Kradljivci bakra poharali nekadašnjeg industrijskog giganta
Autor: J. B.
Nakon što je uplatio 13,9 miliona maraka za imovinu Livnice čelika Tuzla, Sead Džafić angažirao je stručnjake iz svoje kompanije Unis Tok da izvrše inspekciju i popis.

Image

Livnica čelika Tuzla: Plaćena 13,9 miliona KM Livnica čelika Tuzla: Plaćena 13,9 miliona KM
Pregled kompletne imovine traje više od 10 dana i još uvijek nije završen, a razlog je to što zbog lopova u Livnici čelika trenutno nema struje.

- Gdje god se nalazi bakar napravljena je šteta. Pored uništene trafostanice, veliki dio kablova je ukraden. Čak su sjekli kablove debele 150 milimetara da bi došli do bakra - priča Sead Džafić.

Podsjećamo, Džafić je načelnik Kalesije i vlasnik fabrike Unis Tok koja proizvodi otkivke i odbojno-vlačne naprave, a ima oko 350 zaposlenih. Ova fabrika vodeća je u jugoistočnoj Evropi u svojoj branši, a između ostalog, proizvode ležajeve za kamione i autobuse i sarađuju sa njemačkim Marcedesom.

- Sada čekamo ponude za remont trafostanice. Tek kada se to završi i omogućimo snabdijevanje električnom energijom ući ćemo u proizvodne hale i vidjeti šta je s kalupima i pećima za lijevanje. I tu ima dosta bakra, pa očekujem da će biti i dosta štete - navodi Džafić.

On nije želio spekulirati o novčanima iznosima kada je u pitanju šteta dok se ne završi kompletan popis imovine.

- Ogromne su štete, ali ćemo sve dovesti u optimalno stanje - zaključio je Džafić.
smrdim/vijest/livnica-celika- ... nta-246928

Tagovi: Livnica čelika Tuzla
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#89 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

„Makedonski scenario“ i srpska posla

Image
Teofil Pančić, Beograd

„Građani mogu da budu spokojni, podigli smo borbenu gotovost“ - izjavio je, s uobičajenom (melo)dramatskom crtom u intonaciji, premijer Srbije Aleksandar Vučić, i tako po svoj prilici mnoge građane onespokojio, jer kada se negde „podiže borbena gotovost“ to obično znači da nešto ozbiljno nije u redu. A građani ionako sve do tada nisu ni bili svesni da je možda bilo razloga da budu nespokojni, ne pre nego što su Vučić i saradnici učinili sve da im povrate spokojstvo, za koje smo već napomenuli da nije ni bilo narušeno... i tako u krug.

Ispade nekako prilično zagonetna, čak i paranormalna stvar, to sa (ne)spokojstvom u Srbiji. Poznato je da je Srbija „sidro stabilnosti na Balkanu“, tako da građani ionako nemaju nikakvih razloga za uznemirenost. Međutim, u komšiluku Srbije stvari ne stoje tako blistavo: evo, recimo, izgleda da se u susednoj Republici Makedoniji upravo ostvaruje “makedonski scenario” – na koji su nas Vučić i njegovi pobočnici odavno upozoravali, a mi smo ih olako shvatali – što je, doduše, s jedne strane sasvim logično (jer, zaboga, gde je „makedonskom scenariju“ prirodnije mesto nego u Makedoniji?), ali je s druge i uzmemiravajuće, jer bi taj „makedonski scenario“ – kako i priželjkuju neprijatelji svih boja – mogao da se prelije s ove strane granice, a onda zbogom stabilnosti i ostalim divotama Vučićeve Srbije...

Ako ste se malo pogubili u meandrima ove logike, ako ne uspevate da pratite radnju i ako brkate likove, ne krivite sebe. Nego „scenariste“. Koji, gle, uopšte ne moraju da budu „makedonski“. Šef scenarističkog tima se, doduše, zove Aleksandar, ali makedonski ipak nije.

Hajde da malo raspetljamo ono što smo zapetljali, to jest, verno preneli tuđe „zapetljancije“. Aktuelnim nasilnim političkim nemirima u susednoj Makedoniji prethodili su parlamentarni izbori. Do sada vladajuća VMRO-DPMNE osvojila je 51 mandat, opoziciona Socijaldemokratska stranka Makedonije (SDSM) 49, nekoliko partija etničkih Albanaca ukupno 20 mandata. Partija Nikole Gruevskog do sada je vladala u koaliciji s Albancima (pre svega DUI), ali nisu uspeli da sklope sporazum o daljoj saradnji, jer su se ovi priklonili SDSM. Ništa neobično, svakodnevna stvar u demokratijama: kolicije nastaju i nestaju, nema tu „crkvenih brakova“.

Zoran Zaev, predsednik SDSM skupio je komotnu većinu (67 od 120 poslanika) za formiranje vlade, ali je predsednik države Ivanov – kadar VMRO – naprosto odbio da mu da mandat za formiranje vlade, što je zapanjujući presedan, nelegalan i nelegitiman čin protiv elementarnih demokratskih pravila. Pri tome se pozvao na „patriotske razloge“, jer bi SDSM s Albancima tobože rasturio jedinstvenu Makedoniju, iako je VMRO bio u koaliciji s tim istim Albancima, i tako je hteo i da nastavi. Izgovor za de facto državni udar Ivanov i VMRO pronašli su u polufantomskoj „Tiranskoj deklaraciji“, spisku „lepih želja“ albanskih etničkih partija, mada im ni ta deklaracija ni te partije ni pojedinci (Talat Džaferi, sada tobože sporni novi predsednik Sobranja, kod Gruevskog je bio ministar odbrane, što je mnogo osetljivija dužnost u svakoj državi!) nisu smetali dok su s njima bili u koaliciji, i dok se verovalo da će se takva koalicija održati u još jednom mandatu.

Znamo šta je usledilo: izbruh divljačkog, brutalnog političkog nasilja, očigledno u organizaciji bar nekih ljudi iz do sada vladajuće partije i njene okoline, kao i uz diskretnu, ali nesumnjivu pomoć odmetnutih državnih i paradržavnih struktura. Bio je to, po svoj prilici, očajnički, kockarski pokušaj da se vlast do u nedogled uzurpira po svaku cenu – a oni koji su to učinili najbolje znaju zašto misle da samo dok su na vlasti mogu da budu sigurni da će biti na slobodi.

E sad, sve je to lepo (ili nije) ali kakve veze Srbija ima s tim, i zašto bi taj unutarmakedonski politički zaplet – ma koliko scene iz vandalizovanog Sobranja bile teške i mučne za gledanje – bilo kako destabilizovao susednu zemlju, sa sasvim drugačijom unutrašnjepolitičkom situacijom, i s vlašću čvrsto u rukama jedne partije i jednog čoveka?

Na logično potanje ne može se jednostavno dati isto tako logičan odgovor. Famozni „makedonski scenario“ već je neko vreme jedna od mantri vlasti u Beogradu, a da je sve vreme najasno što je to uopšte i kako se to „aplicira“ na Srbiju? Ako ovde i ima nekih bitnijih političkih turbulencija, one su intonirane doslovno oprečno od onih u Makedoniji, tako da sličnosti nema, osim u mozgovima „teoretičara zavere“, a takvima ionako nikakav razum i logika nisu pogonsko gorivo, niti ima smisla nadgornjavati se s njihovom morbidnom maštom.

Pa, čemu onda sve to? Kako je u svakoj, čak i naizgled pomalo zaumnoj politici naposletku moguće, pa i nužno, pronaći velik grumen pragmatičnosti i sleđenja sopstvenog partikularnog interesa predstavljenog kao briga za zajedničku stvar, tako je to moguće detektovati i u veštački podgrevanoj histeriji oko nelegalnog uvoza „makedonskog scenarija“ u Srbiju.

Da vidimo šta bi to, dakle, bilo. Gruevski i VMRO-DPMNE vladaju Makedonijom deset godina, na način izrazito autoritaran i demagoški, isprva se pozivajući na izrazito „evropejstvo“ (i EU i NATO), da bi se, kako se ta priča izduvavala kao prazna retorika, sve više okretali auoritarnim partnerima i pokroviteljima na drugim adresama, pre svega onoj moskovskoj. Takođe, odnosi Vučićeve Srbije i Makedonije Gruevskog od početka su puni toplog razumevanja i uzajamne kolegijalme simpatije, do granice međusobnog poistovećivanja.

Šta, dakle, vidi Vučićeva Srbija u današnjoj, prevratnoj Makedoniji? Svoju moguću budućnost, koju će nastojati da po svaku cenu predupredi. Naime, pre ili kasnije, i Vučić i okolina izgubiće većinu, kao i svi pre i posle njih. Ali će u međuvremenu – kao i VMRO u Makedoniji – već sasvim interiorizovati stanovište po kojem njima vlast pripada po nekoj višoj pravdi, na koju ne može presudno da utiče nešto tako banalno kao što su tamo neki glasovi i izbori. Zato bi pokušaj – ma koliko bio zakonit, pravno i politički čist - nekoga drugog i drugačijeg da preuzme vlast „samo“ zato što je u stanju da formira neku novu većinu bio ocenjen kao izdajnički čin, a zna se kako se tretiraju izdajnički činovi...

U dizanju moralne panike i upadljivom solidarisanju sa svojim južnim političkim partnerima, koji se pokazuju kao verovatno opasne, svakako degutantne, ali u nekom dubljem smislu trivijalne političke siledžije, Vučićeva vlast otkriva kao na dlanu sopstvene strahove, lošu savest, bojazni i demone koji je proganjaju. To je jedini stvarni „makedonski scenario“, sve drugo su tlapnje.

(Preneseno sa sajta “Radio Slobodna Evropa” 1.5.2017)
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#90 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

DA JE POŽIVIO STARI: Ovako bi izgledala SFR Jugoslavija da se ostvario Titov tajni plan (FOTO)
Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska

Image

Neki se danas s nostalgijom sjećaju Jugoslavije, smatraju kako se tada živjelo bezbrižnije i sigurnije, a drugi smatraju kako je Jugoslavija bila umjetna tvorevina koja je silom desetljećima pokušavala na okupu i u zajedništvu održati nespojive narode.

Međutim, tko zna kakva bi sudbina Jugoslavije bila da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita.

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska.

Povjesničarka Sabrina Ramet za Blic je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati "od Soče do Soluna".

Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.
Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.

Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

"Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti", poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja:

Autor neobične karte ističe da bi u nekom "paralelnom svemiru" komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske.

Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/518 ... _foto.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#91 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Nesta slicno vec vidjeno u poslednjem ratu. Nasa posla.[/b
ZLOČIN KOJI JE UZBUDIO DUHOVE U MOSKVI: Mračna tajna ukrajinske pjesme koja je pobijedila na Eurosongu (VIDEO)
Ukrajinka Jamala prošle je godine donijela pobjedu domovini na Eurosongu s kontroverznom pjesmom "1944"

Image
Foto: Getty images

Za sve je kriv Staljin sa svojom suludom naredbom iz 1944. da se s Krima u središnju Aziju, najviše u Uzbekistan, deportira kompletna populacija tamošnjih krimskih Tatara. Još i prije pobjede na Eurosongu prošle godine, ukrajinska jazz pjevačica Jamala objasnila je da ju je na pjesmu "1944." inspirirala teška životna priča njene prabake, krimske Tatarke, koja je s tisućama drugih u tipično staljinističkim povijesnim uvjetima, deportirana godinu dana prije rata.

Danas se procjene o broju deportiranih ljudi kreću od 180 do 230 tisuća. Oko broja umrlih, bilo tijekom deportacije, bilo u prvim mjesecima po dolasku u Uzbekistan, ogromna su razilaženja. Ukrajinske vlasti danas smatraju da je umrla skoro svaka druga deportirana osoba. Sovjetski dokumenti iz tog vremena, pak, govore da je umrlo oko pet posto svih deportiranih.

Jamala je uoči nastupa u finalu izjavila da je od hladnoće u vlaku umrla i sestra njene bake, te da su njeno tijelo vojnici potom samo izbacili iz vlaka. Staljin je na suludi potez bio potaknut navodnom podrškom krimskih Tatara nacistima tijekom okupacije dijelova SSSR-a u Drugom svjetskom ratu. Povijesna je činjenica, međutim, da se na strani Trećeg Reicha u ratu borilo samo 9225 Krimskih Tatara, a da se čak 15 posto cjelokupne populacije njihovih odraslih muškaraca u ratu borilo u redovima Crvene armije.

Sama Jamala izjavila je da je njena obitelj u ratu bila na strani koja se borila za oslobođenje SSSR-a od nacista, odnosno u Crvenoj armiji. Unatoč tome, i oni su bili deportirani. Staljin je 1944. identičnu stvar učinio i Čečenima, te Ingušima, odnosno čak pola milijuna ljudi. I u tom slučaju opravdanje je bilo da su cijele etničke skupine surađivale s nacistima, iako to uopće nije točno. Samo Čečena, primjerice, u Crvenoj armiji bilo je čak 40.000.

Svi su oni priliku za vratiti se u svoj zavičaj dobili tek u 1980-ima. Krimskim Tatarima pomogao je reformistički sovjetski vođa Mihail Gorbačov. Prvo tako što su 1987. uopće smjeli javno prosvjedovati tražeći svoja prava, isključivo zahvaljujući Gorbačovljevoj politici glasnosti, a potom, dvije godine poslije, i time što im je on i zakonski omogućio povratak.

Povratak imovine koju su u međuvremenu već desetljećima zauzimali etnički Rusi i Ukrajinci na Krimu, do danas nisu dočekali. Tatarski su se vođe nastavili tužiti na diskriminaciju i nakon osamostaljenja Ukrajine. Tvrdili su da nisu dobili nikakvu nadoknadu za pretrpljenu otimačinu i strahote, kao i to da ih se onemogućava u dobivanju administrativnih poslova.

Ukrajinski parlament Vrhovna Rada zakonski se pokrenuo tek nakon spornog proruskog referenduma o odvajanju Krima i pripojenju Ruskoj Federaciji iz ožujka 2014. Aneksiji Krima snažno su se protivili i krimski Tatari. Rezoluciju kojom je deportaciju cijelog naroda iz 1944. proglasio genocidom, parlament u Kijevu izglasao je tek u studenom 2015.


http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/519 ... video.html

NAPOMENA" Kliknite na link da pogledate VIDEO.
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#92 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Bingo efendija dobio emajla sa ataćmentom

Image
(na sliki je Dodo prija tajnog tehvida njegovoj najdražoj neni)

DodoI Dodig se slaže sa kolegicom, gospođom Mirsadom Hadžić, da se hali ne daje ime Gorana Čengića

Bingo efendija uoči tajnog tehvida Dodigovoj neni


Poslo sam emajla Dodigu sa pitanjem jel on zato da se sportskoj hali u Novom Sarajvu dadne ili nedadne ime Gorana Čengića. Bio je nešto zauzet oko tajnog tehvida za njegovu rahmetli nenu. Ne voli on puno prićati o neni jerbo bi mog'o kod svojih srbova zijanit' na popularitetu zbog radi toga što je i on d'jelom musliman odnosno Bošnjak. Ima jedna tajna genetićka veza. He-he-he!

Prič'o mi je prija u Titagino vr'jeme kad nije bijo vako srbast da je plaho begenis'o svoju nenu koja ga je k'o malehnog nosala i nosala kad bi mu mater i otac otiđi na muzike a njeg ostavi s nenom pa bi on u bešiki ili dubku zakamići. Tol'ko puta je spominj'o to nosanje da sam mu znao rijet: “Eeee, vallahi billahi, žao mi je što te nije đegod glavom na beton bacila, kol'ko si dosadan sa tom tvojom nenom!!!”

Evo šta piše: “Jarane Bingo, igrali smo se kao dijetovi i uspomene ostaju. Što se tiče pitanja o hali u Novom Sarajevu (Novom Teheranu, he-he-he, moram malkice zbog mojih hajvana ovdi) apsolutno se slažem sa odlukom Komisije na čelu sa kolegicom viječnicom gospođom Mirsadom Hadžić.

Brate si mi dragi, ne valja mu ime za etnički skoro očišćeno Sarajevo, dok mi u Republici Srpskoj živimo 100% multietnički. K'o prvo ne valja mu ime, srpskasto je Goran, a da je bijo naš srbski rukometaš pa ga ubile balije - Turci nebi išlo ni ovde, naprimjer da se sportskoj hali u Boriku dadne prezime Čengić. Svako srbsko djete zna kakav je genocid i holokaust nad nama napravio njegov predak Smailaga Čengić. Jasenovac je bio mala maca prema strašnom Smailagi Čengiću.

K'o drugo, imate vi tamo nekoliko heroja koji su prije tog rukometaša zaslužili da se hali dadne njihovo ime. Na primijer, po imenu onog velikomučenika Amira Zukića, Bakirovog partijskog sekretara, koji legi bez veze, zavidni mu na kućerku što ga je napravio otkidajući od usta i što je zapošljavao djecu pripadnika svoje partije. Pa koga će, ako neće djecu partijskih kolega. Taj isti Amir Zukić je bio tajni agent odbrane Sarajeva jer se uvijek presvlačio u cursko ruho, u dimije i hod'o pokriven k'o visoka cura i k'o cura trk'o Baščaršijom. Ostali majmuni koji se nisu obukli u dimije i pokrili - njih bi gonilo hajde hajvani juriš na Trebević, na Žuč i okolo. Šef Amirov Bakir k'o pi.ka se krio u već 100% opuhanom trezoru (opuhala pare šatro Hajra Balorda, he-he-he), a Amir pravi heroj u dimijama i pod zarom laganice šeće gradom. Amira u SDA, doduše iza leđa, iz zezancije nazivaju “golema lezbejka”.

Doduše, mogli bi esdeaovci dati ime toj hali i po onom SDA-ministru što je pobjegao iz već blokiranog Sarajeva preobučen u staru nenu ihtijarku, dakle u dimije, profesorske glavuše maskirane jamenijom i velikim starinskim naočalama sa staklima kao dna od tegle. U drhtavim rukama tespih i Kuran. Pravi heroj! Iskoristio je ministarski autoritet pa ujagmio vozilo Hitne pomoći sa šoferom Srbinom, pa su se ministar i njegov zamjenik, isto Srbin, potrpali u vozilo i nagarili. Zamjenik ministra je šatro bio pratitelj stare i bolesne nene koja se zahvaljujući ministarskom autoritetu snabdjela lažnim identitetom na ime svoje majke i sa nalazima koje su mu napisali doktori (i sada živi i zdravi) prema kojim je „nena“ trebala da ide na hitno i neodloživo liječenje u Zagreb. I zaista je bilo najherojskije djelo provući se kroz sve naše linije i kroz našu teritoriju tako preobičen u nenu i dokopati se Zagreba, pa onda Švedske. To je onaj što ga u kuloarima SDA sada nazivaju Žujan-Minhauzen. Da, da, onaj lažni emeritus za Sarajevo je bio k'o fol profesor emeritus u Švedskoj, a njima gore spaldumio da je profesor emeritus u Sarajevu, pa je u Sarajevu švedski emeritus, a u Štokholmu sarajevski meritus. Prevara na dva fronta. Zaista je herojski hrabro varati u dvije države. Kako je ono moja rahmetli nena znala kazati, zapamtio sam – bardak ide na fiskiju dok se ne razbije, lažni emeritus je i gore i u Sarajevu totalno provaljen. Šveđani se koji su dugo pušili njegove lažnoemerituske dumine okrenuli su mu leđa i ne fermaju ga ni za suhu šljivu, starog lažovčinu. Ne daju mu više oko njih prismrditi. Ušutio se nešto. Prije je pisao debele knjige pune šege i budalaština, a sada je kao bubica. Mora biti da nešto sprema, stari varalica.

Doduše, ako Mirsada Hanuma predloži i podrži da se ime poda po imenu tog ministra - nene pobjegulje – heroja odbrane Sarajeva, nemam ništa protiv. Dobro mu je ime, a i staro, bivše prezime, a kako je promjenijo prezime sviđat će se ono i Jakobu Finciju, zna on zašto. Uostalom, mislim da je najbolje dati ime pod kojim je herojski pobjegao, dakle, prije nego što je promijenio prezime.

Eto, toliko od mene.”

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=57
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#93 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Ranije sam citao da je Tjentiste bilo naseljeno Bosnjacima, da je od 100 stanovnika Drugi svjetski rat prezivilo samo 10, da su napustene kuce obrasle u siblje u beogradskoj stampi prikazivane kao srpske, a to su cinili novinari koji su se ma Jadrana preko Tjentista vracali u Beopgrad. Tokom skolovanja Tjentiste je bilo tabu tema u smislu onoga sta se tamo desilo Bosnjacima. Ali da ne duzim puno procitajte sta kaze jedan od stanovnika Tjentista ciju su zemlju Agrarnom reformom svojevremeno oduzeli komunisti.
Oduzeli im komunisti: Seid Ožeković traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem
Autor: Predrag Zvijerac

Image

Seid Ožegović traži od vlasti Republike Srpske da mu vrati 1.860 dunuma zemlje, odnosno gotovo kompletan Nacionalni park Sutjeska, uključujući i dio Maglića, koju su komunističke vlasti tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Narodne Republike Jugoslavije oduzele 1956. godine od njegovog rahmetli oca Sulje Ožegovića.

Seid Ožegović sa suprugom ispred partizanskog spomenika izgrađenog na njegovoj očevini

- Ocu Sulji, za čijim posmrtnim ostacima još tragam, tadašnje vlasti su bez novčane ili bilo kakve naknade oduzele tu zemlju i na njoj sagradili Nacionalni park Sutjeska, spomenik na Tjentištu, Titovu vilu, hotele, barake i sve što je tamo i na Magliću do zadnjeg rata bilo i što se danas privatizira i što želi kupiti brat Milorada Dodika – kazao je Seid za Faktor.

Agrarna reforma i kolonizacija

Ožegović koji danas živi u Chicagu, u američkoj državi Illinois, decenijama je pokušavao doći do dokumenata koji to dokazuju.

- Sad imam sve na papiru i, budući da mi vlasti BiH, odnosno Republike Srpske u čijoj je to nadležnosti, odbijaju vratiti našu imovinu, spreman sam ići na Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Već sam razgovarao sa uglednim advokatom Francisom Boyleom i on je okvirno izrazio spremnost zastupati me – naglasio je Ožegović u ispovijesti za Faktor.

Narodna Republika Bosna i Hercegovina, odnosno, Narodni odbor Sreza Goražde izdao je Rješenju 10. februara 1956. kojim je Ožekovićima oduzeta gotovo sva imovina koju su decenijama imali, na kojoj su radili i na kojoj su upošljavali desetke radnika.

Komunističke vlasti pri tome su se pozvale na član 53 i član 58 tadašnjeg Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u BiH, u skladu sa odredbama Zakona o nadležnosti narodnih odbora opština srezova po republičkim propisima (prilog 3, točka 6) i član 162 Zakona o narodnim odborima srezova.

Tadašnji Sekretarijat za opštu upravu i budžet Narodnog odbora sreza Goražde donio je Rješenje kojim se prvo "ustanovljuje da se zemljišni posjet suvlasnika Ožegović Sulje, Hamida i Pembe udate Puzo, nasljednika umrlog Ožegović Avde i Ožegović Vasvije i dr. i nasljednika umrlog Ožegović Uzeira – Ožegović Derviše i dr. sastoji od 646 dunuma i 958 kvadratnih metara obradivog zemljišta i 412 dunuma i 820 kvadratnih metara šume, koji je upisan u posjedovnim listovima broj 158, 160, 170, 174, 185 i 220 KC Tjentište; 15 i 16 KC Tovarnica; 316 KC Ćurevo i 35 kao Maglić".

- Suvlasnici gornjih nekretnina su zemljoradničkog zanimanja. Radi toga, primjenom niveliranog člana 11 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Bosni i Hercegovini, svim suvlasnicima se ostavlja jedan zemljoradnički maksimum i to 390 dunuma i 858 kvadratnih metara obradivog zemljišta i 179,9 dunuma šume – navodi se u tom rješenju.

Ožekovićima je tako ostavljena 251 katastarska čestica koje uključuju njive, livade, voćnjake, pašnjake i šume na Tjentištu, Magliću i Tovarnici od kojih je svaka veličine od trećine do najveće od 25,6 dunuma.

- Ostalo zemljište, koje kao višak prelazi zemljoradnički maksimum iz člana 11 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, oduzima se i kao opštenarodna imovina unosi u zemljišni fond – navodi se u rješenju tadašnjih komunističkih vlasti.

Sudeći po dokumentu koji nam je dao Seid Ožegović, radi se o 49 katastarskih čestica od kojih nijedna nije manja od dva dunuma, dok je nekoliko livada i šuma pojedinačno površine veće od 20 dunuma. Sve one su upisane 19. januara 1956. godine kao “Državno dobro Tjentište”.

- Na oduzetom zemljištu imaju se brisati svi eventualno uknjiženi tereti. Nakon što ovo zemljište postane pravosnažno i izvršno na oduzetom zemljištu uknjižit će se pravo svojine u korist opštenarodne imovine – navodi se u Rješenju. Njime je utvrđena i visina naknade koju su Ožekovići trebali dobiti.

- Visina naknade određena je na osnovu ustanovljenog prosječnog jednogodišnjeg prinosa u posljednjih 10 godina tako što je prosječan prinos ustanovljen i to za njivu 70 kilograma ječma množeno sa tržišnom cijenom od 45 dinara, livadu 120 kilograma sijena množeno sa tržišnom cijenom od 15 dinara, što ukupno čini iznos od 856.790 dinara – navodi se u rješenju koje uz potpis “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!” potpisuje načelnik Huso Pašić.

Ili selidba ili zatvor ili streljanje

Seid Ožegović tvrdi da taj novac ne da njegov otac Suljo nikad nije dobio, nego da se nikad nije usudio ni tražiti pa čak ni Rješenje o oduzimanju imovine.

- Da jeste, odmah bi ga proglasili narodnim neprijateljem. Možda bi završio u zatvoru, možda bi ga streljali – kazao je Seid Ožegović za Faktor.

Seid navodi i da su Ožegoviće komunističke vlasti htjele potpuno protjerati s tog područja i naseliti ih na drugim područjima na zemlji koju su također nekome oduzele.

- Nudili su mu Ćenanovića i Mujanovića zemlju na Butmiru kod Sarajeva. On je to odmah odbio – kazao je Seid za Faktor.

Kakav im je život u Tođevcu, odnosno Tjentištu, bio zbog toga govori i podatak da niko od njih nije mogao decenijama dobiti nikakav posao dok su gledali kako na njihovoj zemlji kroz omladinske radne akcije nicali objekti u kojima su se odmarali komunistički funkcioneri. Oni nisu nikad mogli dobiti ni jedinstveni matični broj i, kako je naglasio, u očima države bili su niko i ništa.

- Kakav je to nacionalni park, koji bi trebao biti zaštićen, kad je tamo kod pošte čovjek je napravio kuću. Kako je to moguće, jer bi morao imati 'papire' jedan kroz jedan. Prošle godine sam išao kod direktora NP Sutjeska i pitao ga to, a on mi je kazao da su podnijeli zahtjev da se te kuće, izgrađene na mojoj livadi, sruše. Nijedna nije srušena i pitanje je koliko novih će biti uskoro izgrađeno – kazao je Ožeković za Faktor.

On kaže da je ta firma, odnosno NP Sutjeska praktično privatizirana. Ožegovići su se, kaže Seid, s dokumentima koje posjeduju obraćali i bivšem predsjedniku Skupštine općine Foča Lutviji Šukalu koji je kontaktirao Nadu Srdanović, koja je nekad bila direktorica NP Sutjeska.

- Ona je potvrdila da smo mi vlasnici te zemlje i da mi možemo staviti ključ u bravu tog nacionalnog parka. Međutim, mi kad odemo kod drugih ljudi, oni ti kažu da još nema zakona po kojem mi to možemo vratiti. A ljudi u međuvremenu dižu kuće i vikendice. I sad se sjećam kako sam s rahmetli ocem obilazio pašnjake koji su nekad bili naši, gledao voćnjake, stabla oraha… Nemam čak ništa protiv da tamo na mojoj zemlji neko obnovi kuću, ako će tamo i živjeti i obrađivati zemlju. Međutim, ne možeš živjeti u Sarajevu ili negdje drugo, tamo napraviti vikendicu i dolaziti s vremena na vrijeme – naglasio je Seid Ožeković.

Dodikovi žele cijeli NP Sutjeska

Tokom agresije 1990-ih Seid je izgubio oca, majku, tetku… Pronašli su tek nekoliko kostiju majke i tetke koje je sahranio, oca još traži.

- Otac je imao 89 godina. Majka 75. Očeva sestra 86. Ubijeni su samo zato što nisu Srbi. Šta ja to još trebam dati? Oca sam morao uz dva svjedoka u Foči proglašavati mrtvim. Tražili su mi medicinski karton! Moram čekati da se to oglasi u Službenom listu RS-a.

On sam bio je pripadnik Četvrte motorizovane brigade A RBiH. Sve u NP Sutjeska, disko, hotel, sve planinske kućice, Titovu vilu, ali i svu imovinu Bošnjaka koji su tamo živjeli… uništili su, kaže, četnici koji su došli uglavnom iz Gacka. Danas se, tvrdi, Dodikov brat raspituje da kupi cijeli NP Sutjeska.

Dva puta protjerani

Ukazao je i na inicijativu iz Izraela da se Jevrejima vrati imovina koja im je oduzeta poslije Drugoga svjetskog rata ili da im se isplati, prema nekim procjenama, oko šest milijardi maraka. Smatra da bi država to napraviti svima.

- Bio sam borac Armije RBiH. Izgubio pola porodice. Oficirima JNA vraćeni su vojni stanovi u FBiH ili im je isplaćena naknada, a ja ne mogu da dođem do svoje imovine. Ići ću s tužbom i do Strasbourga (Evropskog suda za ljudska prava, op.a.). Već sam razgovarao s uglednim advokatom Francisom Boyleom i on je okvirno izrazio spremnost zastupati me – naglasio je Seid Ožeković.

Dodaje da je te 1956. godine imovina koja im je oduzeta bila vrijedna najmanje milion maraka. Dodaje i da su neki od njegovih nekadašnjih susjeda pristali i da su prihvatili da ih se protjera s tog područja, da su se naseljavali po Posavini i oko Sarajeva, uglavnom na Butmiru. Njegovi Ožekovići nisu dobili ni dinara.

- Šta znam ljudi koji mi se javljaju, koji su protjerani tamo nakon Drugog svjetskog rata, a nakon zadnjeg rata opet protjerani… Oni su sad 'ni tamo ni amo'. Ono oko Tjentišta ne mogu dobiti, ono oko Dervente ili Gradište je isto tako bilo i ostalo tuđe i neko drugi 'ganja papire' i dokazuje da su njima komunisti oduzeli tu zemlju – naglasio je Ožeković.

Protjerivanje i naseljavanje

Naglasio je da je u Americi, gdje sad živi, stupio u kontakt i s Miljenkom Šimovićem, koji je nekad bio direktor Nacionalnog parka Sutjeska.

- Mislio sam da je Srbin iz Foče, ali on je Hrvat koji je napredovao u tom sistemu i naslijedio je funkciju od Dobrivojevića 1960-ih, kad se gore gradio spomenik. Danas živi u St. Louisu. Pitao sam ga zašto je to rađeno, zašto su od ljudi uzimali zemlju, nisu im dali da je obrađuju, protjerivali ih i onda tu dovodili ljude koji nisu nikakve veze nikad imali sa Tjentištem, iz neke Hodžiće iz Crne Gore i slične. On je kazao da je to možda bila greška. Kad sam mu rekao da će mi morati biti svjedok na sudu, on je to odmah odbio – tvrdi Seid Ožegović.

Ipak, pomogao mu je, kazavši da rješenje kojim im je oduzeta imovina, može naći na Šumarskom fakultetu u Sarajevu, ali i u arhivu NP Sutjeska.

- Za rješenje iz kase NP Sutjeska mi je rečeno da ga je čistačica slučajno bacila – kazao je Ožegović za Faktor. Dodao je da očekuje da ga Republika Srpska, koja je nadležna, isplati ili da mu vrati zemlju.

- Uvijek ima neko ko će me isplatiti. Imamo sad ljude iz Austrije, Njemačke, evo i iz arapskih zemalja, koji dolaze i kupuju zemlju. Uknjižite na mene, isplatit će me oni – kazao je Ožeković. On misli da će mu na kraju jedan dio vratiti, onaj koji je manje vrijedan, dio isplatiti, ali i da će prije toga morati ići sve do Strasbourga.

smrdim/vijest/seid-ozekovic-t ... tem-248224
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#94 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

OBLJETNICA POGIBIJE HUSKE MILJKOVIĆA: BOŠNJAČKIM VELIKANIMA SUĐEN JE ZABORAV

Redakcija STAVA 16.05.2017.

U četvrtak, 27. aprila 2017. godine, navršile su se 74 godine od pogibije krajiškog branioca i heroja Huseina Huske Miljkovića. Njegova smrt do današnjeg dana ostala je neriješena zagonetka

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Image

Sedamdeset i tri godine prošle su otkako je dobri čovjek Husein Huska Miljković spušten u kabur u haremu Gradske džamije u Velikoj Kladuši zajedno sa svojim bratom Šabanom. Njegova smrt do današnjeg dana ostala je neriješena zagonetka. Ko ga je ubio? Ustaše, Nijemci ili partizani? Sve tri osumnjičene strane optuživale su jedna drugu. Mnogo je toga do dana današnjeg ostalo obavijeno velom tajne. Bivši socijalistički režim kao da se pobrinuo da sve ostane tajna i kontroverza. Međutim, jedno je kristalno jasno, a to je da je Huska bio veoma hrabar i cijenjen među krajiškim stanovništvom svih konfesija. Stariji Krajišnici koji su upamtili ovog junaka i danas pričaju o njemu ne skrivajući svoje divljenje i simpatije.

Iako Huska i danas živi u srcima mnogih Krajišnika, godišnjicu njegove smrti niko ne obilježava. Nije obilježena ni ove godine. Udruženja za promociju kulture i tradicije ne mogu organizirati ovakva obilježavanja bez pomoći sa strane, a političari to ionako ne žele jer im ne donosi nikakve poene. Doduše, oni koji nas vode uglavnom i ne znaju ko je bio Huska. Slično je i kada je u pitanju obilježavanje godišnjica rođenja i smrti reisa Džemaludina Čauševića, čije obilježavanje nikad nije organizirano u okviru nadležnih institucija. Ponekad se čovjek zapita: Isplati li se zaista žrtvovati za narod koji se neće udostojiti ni da se bar ponekad sjeti svojih dobrotvora?

ZA DIN SPREMNI

Huska Miljković bio je voljena i harizmatična osoba od svoje rane mladosti. Rođen je 1906. godine u mjestu Dabrovina nedaleko od Velike Kladuše. Savremenici ga pamte kao čovjeka krupnije građe, plećata i velike fizičke snage. U Velikoj Kladuši završio je osnovnu školu i građevinski zanat. Odgojen je u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici, privržen vjeri i tradiciji. Prije rata radio je kao građevinar, a tokom mjeseca ramazana kao ramazanski imam u nekim mesdžidima na području Velike Kladuše, zbog čega je među muslimanskim stanovništvom bio poštovan i cijenjen. Huskin kasniji ratni drug Šukrija Bijedić spominje da je još dvadesetih godina Huska bio narodni poslanik Cazinske krajine. “Te (1928) godine su u jednoj političkoj tuči u Cetingradu poginula dva Kladušanina i zatim uz veliku masu svijeta sahranjena pored džamije. Da je toga dana rekao onoj masi da ide žariti i paliti po Cetingradu, izvjestan broj sigurno bi pošao, ne pitajući se za koga i kome to koristi.” (Š. Bijedić, Ratne slike iz Cazinske krajine)

Njemačkom okupacijom Kraljevine Jugoslavije i stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske dolazi i do masovnih zločina nad civilnim stanovništvom. Kako bi spriječili dalje pogrome, Huska sa svojim partijskim drugovima Milom Dejanovićem i Tomom Horvatom radi na pripremi i organiziranju ustanka. Krajem 1942. godine, kada su partizani osvojili Bihać i veći dio Krajine, Huska je postavljen za komandanta mjesta u Velikoj Kladuši i sekretara Mjesnog komiteta. Početkom 1943. godine počinje njemačka ofanziva “ Weiss” i partizani počinju napuštati područje Krajine. Huska je bio energično protiv odlaska partizanskih jedinica i smatrao je da vojska mora ostati da brani nenaoružano stanovništvo. Znao je dobro kakva je nesreća zadesila Bošnjake Kulen‑Vakufa, Ljutočke doline, Podrinja i ostalih mjesta u BiH. Bojao se da bi njegov narod u ovom ratu mogao postati najveća žrtva, što ga je nagnalo da napusti partizane i da se sa svojim vjernim saborcima vrati u Krajinu.

Ideju o narodnoj vojsci pod njegovim zapovjedništvom, koja bi imala defanzivni karakter, ostajala isključivo na svojoj teritoriji, branila ljude od svake pljačke, Huska iznosi pred narod Velike Kladuše jednog pijačnog dana sredinom 1943. godine. Ubrzo je formirana jedinica Muslimanske milicije sa sjedištem u Pećigradu. Ove dobrovoljačke jedinice koje će kasnije narod nazvati Huskina vojska odigrat će ključnu ulogu u odbrani naroda Cazinske krajine. Muslimanska milicija bila je prepoznatljiva po tome što su pripadnici nosili crveni fes s polumjesecom i zvijezdom. Njihov ratni pozdrav glasio je: “Za din – spremni”, ili: “S Allahom za din”. Vijest o formiranju “muslimanske vojske” Krajinom se širila brzinom munje i mnogi Bošnjaci žurili su da stupe u njene redove. Huska je bio proslavljeni partizanski ratnik i o njemu su kružile nevjerovatne priče. Svojom pojavom zadivio bi prisutne. Divili su mu se i pripadnici drugih naroda. “Moram da kažem da je Huska pravi heroj, a ni danas mi nije jasno što to i zvanično nije”, govorio je Srbin Stevo Božić, a što navodi i Vera Kržišnik-Bukić u knjizi Cazinska buna. Do kraja 1943. godine Huska je pod svojom komandom imao oko 4.000 vojnika, od kojih je formirano 11 bataljona. Njegove jedinice bile su veoma borbene i munjevito su djelovale.

Partizani su u nekoliko navrata pokušali da razbiju Huskinu miliciju, ali su doživljavali samo neuspjehe i trpjeli ozbiljne gubitke. Huska Miljković nijednoj vojsci nije dozvoljavao da upada i slobodno se kreće po njegovoj teritoriji. Za svaki prolaz kroz Cazinsku krajinu svi su od Huske tražili dozvolu i obično su je dobijali uz dogovorene uvjete i nadoknade. Najčešće je to bilo oružje i municija, kao i druga ratna oprema i potrepštine. Četnici se nisu usuđivali ni da se približe Krajini jer su i oni doživljavali katastrofalne gubitke u okršaju s Huskinom vojskom.

Vojna sila kojom je raspolagao Huska Miljković za mnoge je bila primamljiva. Nijemci, ustaše i partizani međusobno su se nadmetali ko će pridobiti Huskinu miliciju. Nakon pregovora, početkom februara 1944. godine, Huska sa svojom vojskom prelazi u partizane.

PUKOVNIK HUSKA

Naredbom Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita 11. novembra 1945. Huska je unaprijeđen u čin pukovnika. Glavni štab za Hrvatsku od Huskine vojske formira Unsku operativnu grupu s Huskom kao komandantom. Iako se priključila partizanima, Huskina vojska zadržala je svoja obilježja, što mnogima nije bilo po volji. Partizanima je posebno smetalo to što su Huskine jedinice slušale samo svog komandanta.

Šukrija Bijedić zapisao je: “U početku se Huska sa mnom nije uopšte savetovao već je sve činio samostalno, na svoju ruku. Isto tako su se ponašali i njegovi komandanti koji nisu smatrali komesara ravnopravnim članom štaba. Ako bih prvih dana ma koje naređenje izdao vojnicima ili njihovim rukovodiocima, a ne bih naglasio da je to naredio Huska, niko ga ne bi izvršio.

Jednom je pred jedinicama trebalo da govori Huška, kao komandant Unske operativne grupe, ali on uopšte nije došao. Poslao je zamenika Halila Šakanovića, koji je primio raport i održao kratak govor o Muslimanima i njihovom položaju, ne spomenuvši uopšte Narodnooslobodilačku borbu, Partiju i druga Tita, o čemu je sigurno malo znao. Takvi su uostalom bili svi Huskini komandanti. Posle Halila govorio sam ja. Nastojao sam da kažem ono što je propustio Halil. O uspesima NOV, o Cazinskoj krajini i o značaju njenog uključenja u NOP, o bratstvu i jedinstvu naših naroda. Kad bih u govoru spomenuo Partiju i Tita, iz postrojenih redova čulo se samo odobravanje boraca partizana, a ostali su ćutali kao zaliveni. Samo kad bi Halil digao ruku u vis, oni su gromko uzvikivali ‘živio’.” (Š. Bijedić, U Cazinskoj Krajini)

Pored velikog autoriteta i moći kojima je raspolagao među Muslimanima Cazinske krajine, i mada možda baš zbog toga, Huska Miljković ubijen je u atentatu krajem aprila 1944. godine. Ko je organizirao njegovo ubistvo, ni danas nije jasno. Partizani su bili također osumnjičeni, što je dovelo do toga da se oko 600 partizana odmetne. Ovu odmetnutu grupu predvodio je bivši komandant Bužimskog odreda Hase Dizdarević, kojeg su partizani kasnije uhvatili i strijeljali.

http://stav.ba/obljetnica-pogibije-husk ... e-zaborav/
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#95 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

KO JE BIO UGROZEN?
Jesmo li živjeli u “celovitoj” Republici Srpskoj do 1992 godine?

Prof.Dr. Nadan Filipović

I danas smo svjedoci kroničnog kukanja o navodnoj ugroženosti srpskog naroda u predratnoj Bosni i Hercegovini. To je naricanje bilo najglasnije orkestrirano prije agresije na našu državu. Nakon što je dominantna većina bosansko-hercegovačkih Srba izapranih mozgova “povilenila” i izdala svoju domovinu i kao peta kolona poslužila prekodrinskoj bratiji i beogradskoj čaršiji, to zapomaganje postaje sve glasnije i glasnije. Međutim, to kukumavčenje je sada kao neko opravdanje ili “smokvin list” za genocid i zločine koje je, sukladno presudama iz Haag-a, počinila vojska i policija te “republike šumske” na cijeloj teritoriji BiH, svakako uz više nego li darežljivu ispomoć prekodrinske četničke bratije. Naime, brojni eksponenti neumorne velikosrpske ideologije, a posebno oni iz genocidne tvorevine takozvane “republike srpske”, tim neprekidnim kukumavčenjem pokušavaju bilo kako opravdati genocid, klanja i ubijanja oko dvije stotine hiljada bosanskih Muslimana, silovanja hiljada i hiljada muslimanskih djevojčica, djevojaka i žena, protjerivanja preko milion i tri stotine hiljada ljudi, rušenje preko šest stotina džamija, uništavanje stotina i stotina mezarja i drugih muslimanskih sakralnih objekata, koncentracione logore, “(č)etnička čišćenja”, masovne pljačke, paljevine, odnosno pokušaj zatiranja svega što ima i “M” od Muslimana Bosne i Hercegovine.

Preciznije kazano, oni žele tom navodnom prijeratnom ugroženošću Srba opravdati sve svoje monstruozne zločine, kako sami pred sobom, tako i pred takozvanom međunarodnom zajednicom koja je, kako je i slijepcu očevidno, „do ušiju zaljubljena“ u sve muslimane svijeta i islam.

Kada se neuk čovjek pažljivije osvrne na hiljade javno izrečenih i pisanih gebelsovskih tvrdnji o ugroženosti Srba u periodu od 1945. do 1992. godine, skoro da počne i vjerovati da je taj konstututivni narod zaista i bio u podređenom položaju u Bosni i Hercegovini. Sve te tvrdnje o navodnoj ugroženosti Srba u BiH uglavnom su produkti iz psihotoksikoloških laboratorija u centralama u velikoj palanci Beogradu (SANU) i manjoj, banjalučkoj palanci. Ta se navodna ugroženost uveliko temelji i na historijskim falsifikatima o Jasenovcu, i hipertrofiranim prikazivanjime Srba kao glavne žrtve Drugog svjetskog rata u BiH. Sve je svedeno na formulu „Jadni Srbi! Jedini su oni poklani u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini Srbi nisu mogli da dišu. To je bila tamnica srpskog naroda. Nisu imali nikakvih prava. Bili su građani trećeg reda. Muslimani i Hrvati su dominirali u svim područjima života...“. Ovoj, većinskom srpskom uhu ugodnoj muzici, moglo bi se dodati na hiljade primjera koji su lansirani samo da još temeljitije izlude narod koji je od Kosovske bitke žrtva stalnog samoizluđivanja, a mi svi kolektivne žrtve tog „nebeskog naroda“.

Kad trovači kolektivne srpske psihe lansiraju psihotoksine, koji se nakon čitanja ili slušanja urezuju u srpske engrame, oni nikad ne koriste bilo kakve argumente. Ti neprijatelji svih naroda, pa u konačnici i srpskog, hiperproduktivno lansiraju samo mase izmišljotina sintetiziranih prema „broju cipele“ mentalnog sklopa onih svojih sunarodnjaka koji se vječito samo brane i koji uvijek moraju biti u pravu. A takvih je, po mom mišljenju, preko 90%.

No, hajdemo postaviti dvostruko sročeno pitanje „Jesu li Srbi zaista bili ugroženi u Bosni i Hercegovini ili nisu bili ugroženi u Bosni i Hercegovini?“

Odgovor jedino može glasiti „Srbi nisu bili ugroženi u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, oni su bili maksimalno privilegirani i od sviju ostalih prosto maženi. SR Bosna i Hercegovina je za njih bila skoro pa kao takozvana republika srpska“.

Mislim da je najbolji način za raskrinkavanje tih već zamornih srpskih laži iznošenje određenih autentičnih padataka o stvarnoj “ugroženosti” srpskog naroda u SR Bosni i Hercegovini.

Dokazi:

9. aprila 1971. godine, znači dvadest i jednu godinu prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, na Republičkoj konferenciji Socijalističkog Saveza Radnog Naroda (SSRN) Bosne i Hercegovine objavljena je i jednoglasno usvojena “Informacija o nacionalnom sastavu kadrova u republičkim organima i institucijama SR BiH”. Podatke za spomenutu informaciju sakupila je i pripremila Komisija za izbore i pitanja kadrovske politike SSRN Bosne i Hercegovine čiji je predsjednik bio Srbin.

Dakle, evo kako je izgledala kadrovska struktura u Bosni i Hercegovini te 1971. godine.

Vrhovni sud Bosne i Hercegovine imao je 39 sudija, od kojih šesnaest Srba ili 41,0%, trinaest Muslimana ili 33,3%, osam Hrvata ili 20,5%, te dvojica sudija iz grupacije “ostalih” ili 5,1%.

Predsjednik Vrhovnog suda BiH bio je Srbin. Sekretar suda bio je Srbin. Od petnaest stručnih saradnika u Vrhovnom sudu BiH bilo je sedam Srba ili 46,6%, dva Muslimana ili 13,3%, četiri Hrvata ili 26,6%, dvojica iz grupacije “ostalih” ili 13,3%.

Viši privredni sud Bosne i Hercegovine imao je devet sudija, od kojih četiri Srbina ili 44,4%, četiri Muslimana ili 44,4% i jedan Hrvat ili 11,2%.

Predsjednik Višeg privrednog suda bio je Srbin, a od dva stručna saradnika jedan je bio Srbin ili 50%, te jedan Musliman ili 50%.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine imao je šest sudija, od kojih su dvojica bili Srbi ili 33,3%, dvojica su bili Muslimani ili 33,3%, jedan je bio Hrvat ili 16,6%, te jedan iz grupacije “ostalih” ili 16,6%.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine bio je Srbin.

Javno tužilaštvo Bosne i Hercegovine imalo je jednog republičkog javnog tužioca koji je bio Srbin, a od trinaest zamjenika republičkog javnog tužioca bila su četiri Srbina ili 30,7%, pet Muslimana ili 38,45, jedan Hrvat ili 7.6% i trojica koji su bili iz grupacije “ostalih” ili 23,0%.

Republičko javno pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine imalo je jednog republičkog javnog pravobranioca koji je bio Srbin, te jednog zamjenika republičkog javnog pravobranioca koji je takođe bio Srbin.

Što se pak tiče Republičke uprave stanje je bilo slijedeće:

Republički sekretari-starješine republičkih organa, njih je bilo jedanaest, od kojih su trojica Srba ili 27,2%, četiri Muslimana ili 36,3%, te četiri Hrvata ili 36,3%.

Republički sekretari u Izvršnom vijeću Bosne i Hercegovine – bilo je pet sekretara u Izvršnom vijeću, a od toga su bila četiri Srbina ili 80%, te jedan Musliman ili 20%.

Zamjenici republičkih sekretara u Izvršnom vijeću Bosne i Hercegovine – bilo je ukupno jedanaest zamjenika sekretara, od kojih su šest bili Srbi ili 54,5%, dva Muslimana ili 18,1%, te tri Hrvata ili 27,2%.

Podsekretari Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine – bilo je osam podsekretara, od čega dva Srbina ili 25,0%, pet Muslimana ili 62,5%, te jedan Hrvat ili 12,5%.

Pomoćnici republičkih sekretara Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine – bilo je dvadest i sedam pomoćnika republičkih sekretara, od čega trinaest Srba ili 48,1%, šest Muslimana ili 22,2%, sedam Hrvata ili 25,9%, te jedan iz grupacije “ostalih” ili 3,6%.

Savjetnici Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine – bilo je sedamnaest savjetnika Izvršnog vijeća, od kojih je bilo osam Srba ili 47,0%, šest Muslimana ili 35,3%, tri Hrvata ili 17,7%.

Direktori glavnih javnih ustanova koje je postavljalo-imenovalo Izvršno vijeće – bilo ih je dvanaest, od čega pet Srba ili 41,7%, tri Muslimana ili 25,0%, tri Hrvata ili 25,0%, te jedan iz grupacije “ostalih” ili 8,3%.

Služba društvenog knjigovodstva – glavni direktor je bio Srbin, a od tri pomoćnika glavnog direktora dvojica su bili Srbi ili 66,7%, te jedan Musliman ili 33,3%.

Republički sekretarijat za unutrašnje poslove – republički sekretar je bio Hrvat, a od dvadeset i osam rukovodnih radnih mjesta bilo je trinaest Srba ili 46,4%, devet Muslimana ili 32,1%, pet Hrvata ili 17,8% i jedan iz grupacije “ostalih” ili 3,7%.

Republički sekretarijat za narodnu odbranu Bosne i Hercegovine – republički sekretar za narodnu odbranu bio je Srbin, a od devet članova rukovodnog osoblja bilo je šest Srba ili 66,7%, te tri Muslimana ili 33,3%.

Sto se tiče sredstava informisanja situacija je bila slijedeća:

“Oslobođenje” – u redakciji “Oslobođenja” radilo je 75 ljudi. Od toga je bilo trideset i sedam Srba ili 49,3%, dvadeset i dva Muslimana ili 29.3%, trinaest Hrvata ili 17,3%, te tri saradnika iz grupacije “ostalih” ili 4,0%.

“Večernje novine” – u redakciji “Večernjih novina” radilo je dvanaest Srba ili 38,7%, četrnaest Muslimana ili 45,1%, četiri Hrvata ili 12,9%, te jedan iz grupacije “ostalih” ili 3,2%.


“Vesela sveska” – u redakciji ovog dječijeg lista radila su dvojica ljudi i to jedan Srbin ili 50,0% , te jedan Musliman ili 50,0%.

“Male novine” – u redakciji “Malih novina” radilo je sedam Srba ili 58,4%, dva Muslimana ili 16,6%, jedan Hrvat ili 8,3%, te dvojica iz grupacije “ostalih” ili 16,6%.

Radio-televizija Sarajevo – generalni direktor je bio Srbin, a nacionalna struktura novinara na Radiju bila je pedest i šest Srba ili 63,6%, jedan Musliman ili 1,2%, sedamnaest Hrvata ili 12,5%, te trojica iz grupacije “ostalih” ili 3.4%.

Nacionalna struktura novinara na Televiziji bila je dvadeset Srba ili 45,6%, jedanaest Hrvata ili 25,0%, tri Muslimana ili 6,8%, te deset iz grupacije “ostalih” ili 22,7%.

Što se tiče institucija kulture situacija je bila slijedeća;

Narodna biblioteka Bosne i Hercegovine – direktor Narodne biblioteke bio je Srbin, a od sedam rukovodilaca pojedinih službi bilo je zaposleno pet Srba ili 71,4% i dva Muslimana ili 28,6%.

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – predsjednik Akademije nauka i umjetnosti BiH bio je Srbin, sekretar Akademije bio je Srbin, a u predsjedništvu Akademije bila su četiri Srbina ili 40,0%, tri Muslimana ili 30,0%, jedan Hrvat ili 10,0%, te dvojica iz grupacije “ostalih” ili 20,0%.

“Bosnafilm” – direktor je bio Srbin, a od rukovodilaca pojedinih službi bila su tri Srbina ili 60,0%, jedan Hrvat ili 20,0%, te jedan iz grupacije “ostalih” ili 20,0%.

“Sutjeska film” – direktor je bio Srbin i svi zaposleni su bili Srbi ili 100%.

“Kinema” – direktor je bio Srbin.

Muzej revolucije Bosne i Hercegovine – direktor je po nacionalnosti bio Jevrej, a pomočnik direktora je bio Srbin, viši samostalni savjetnik je bio Srbin, a od rukovodilaca bila su tri Srbina ili 75,0%, te jedan Musliman ili 25,0%.

“Zemaljski muzej” – Direktor muzeja je bio Srbin, a načelnici odjela su bili dva Srbina ili 40,0%, 2 Hrvata ili 40,0%, te jedan iz grupacije “ostalih” ili 20,0%.

Komisija SR BiH za unapređenje kulturne saradnje sa inostranstvom – komisija je imala dvadeset i tri člana, od čega je bilo osam Srba ili 34,8%, osam Muslimana ili 34,8% i sedam Hrvata ili 30,4%.

Savjet za naučni rad SR BiH – predsjednik Savjeta bio je Srbin, dva pomoćnika predsjednika bili su Srbi.

Republički arhiv SR BiH – direktor Arhiva bio je Srbin, a dva rukovodioca odjeljenja bili su Muslimani ili 66,7%, dok je jedan rukovodilac odjeljenja bio Srbin ili 33,3%.

Sto se tiče obrazovnih institucija situacija je bila slijedeća:

Univerzitet u Sarajevu – Dekana i direktora univerzitetskih institute bilo je ukupno osamnaest, od čega sedam Srba ili 38,8%, tri Hrvata ili 16,6%, dok je čak osam bilo iz grupacije “ostalih” ili 44,4%.

Republička zajednica obrazovanja BiH - direktor Republičke zajednice obrazovanja bio je Srbin, a njegov zamjenik je bio Srbin. Stručnih saradnika je bilo osam, od čega tri Srbina ili 37.5%, dva Hrvata ili 25,0%, te tri iz grupacije “ostalih” ili 37,5%.

Republički prosvjetno-pedagoški zavod – direktor je bio Srbin, a od 25 prosvjetnih savjetnika 11 su bili Srbi ili 44,0%, sedam Muslimana ili 28,0%, pet Hrvata ili 20,0%, te dva iz grupacije “ostalih” ili 8,0%.

Republički zavod za planiranje i ekonomska istraživanja – direktor Zavoda bio je Srbin.

Republički zavod za statistiku – direktor Zavoda bio je Srbin, od tri pomoćnika direktora dvojica su bili Srbi ili 66,7%, a jedan Musliman ili 33,3%.

Narodna banka Jugoslavije – filijala Bosna i Hercegovina – generalni direktor je bio Musliman, a od dvojice direktora direkcija jedan je bio Srbin ili 50,0%, a jedan Hrvat ili 50,0%.

Investiciona banka Bosne i Hercegovine – generalni direktor je bio Srbin, zamjenik generalnog direktora je bio Srbin, od tri pomoćnika direktora dva su bili Srbi ili 66,7%, a jedan je bio Musliman ili 33,3%. Pomoćnika direktora direkcija bilo je pet, od čega četiri Srbina ili 80,0%, te jedan Musliman ili 20,0%.

Nacionalna struktura u članstvu Saveza komunista SR BiH prema podacima iz 1967. godine:

1967. godine u članstvu Saveza komunista SR BiH bilo je 133.273 članova, od čega 76.069 Srba ili 57,14%, 35.049 Muslimana ili 26,30%, te 15.693 Hrvata ili 12,05%. (Ne posjedujem provjerene podatke za 1971. godinu)

Da ne nabrajamo 64% kvote diplomatskog kora SR BiH - Srbi, 77% direktora osnovnih i srednjih škola - Srbi, 81% direktora predškolskih ustanova - Srbi, 66% direktora svih značajnijih preduzeća - Srbi, itd., dakle, sve su to bili “ugroženi” Srbi.

Prema popisu iz 1971. godine stanovništvo Bosne i Hercegovine, od ukupno 3.746.111 stanovnika, Muslimana je bilo 1,482.430 ili 39.57%, Srba 1,393.148 ili 37.18%, Hrvata 772.491 ili 20.62%, Jugoslovena 42.796 ili 1,16% i ostalih 54.246 ili 1,44%.

Kada se pogleda kadrovska zastupljenost Srba u odnosu na njihovu zastupljenost u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine jasno se vidi da je u oko 86% slučajeva zastupljenost Srba u rukovodećoj kadrovskoj strukturi bila ili približna ili čak i značajno veća od njihove procentualne zastupljenosti u populaciji Bosne i Hercegovine.

Svako je i bezobrazan i pohlepan onoliko koliko mu se dozvoli.

Zbog sveg navedenog ne treba kriviti samo Srbe, već i one Muslimane i rijetke Hrvate koji su im se zbog sitnog političkog šićara zavlačili u stražnjice. Sve u svemu, umjesto da su Muslimani i Hrvati, pa bogami i “ostali”, već tada digli dreku i opravdano zakukumakali o svojoj ugroženosti od strane Srba u Bosni i Hercegovini, oni su valjda radi “bratstva i jedinstva” šutjeli i malte ne pomagali “gurati” Srbe na rukovodeće pozicije i tiho životarili u jednoj socijalističkoj varijanti republike srpske. Ona "politika" - sabur, sabur, kraju lađu, samo domuzu niz dlaku da se ne bi naljutio!

Gdje je tada bio vajni Jakob Finci da digne dreku i zaživi optužnicu “Sejdić – Finci”?

Eto vidite da je put do džehennema uvijek popločan najboljim namjerama i vjerom u dobronamjernost komšija kojim smo zaboravili, pa mnogi čak i halalili ono što su nam njihovi djedovi i očevi uradili u periodu 1941 - 1945. Hajdemo jednom dobiti makar dvicu iz historije. Dosta je bilo neuspješnih popravnih i odvala “na godinu”.

Potpuno je jasno da Srbi nisu bili ugroženi u SR Bosni i Hercegovini.

Kako su to bili ugroženi kad su u BiH zauzimali najveći broj najvažnijih pozicija političke i ekonomske moći i vlasti. I to im je sve bilo malo! Malo pohlepnoj maci i goveđa glavuša!

Znači, kada se spomene “ugroženost srpskog naroda, a posebno srpske nejači” znamo da se radi o gomilama laži, izmišljotina i falsifikata u koje se golemi dio vječno “drogiranog” nebeskog naroda zaklinje kao u najveće istine.

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je bila bosanskim Srbima domovina po mjeri. Valjda sad neki od njih shvataju da je bila mnogo bolja od ove nakarade od “republike srpske”, gdje urbani Srbin više nema šta da traži. Tamo mu sudbinu određuje klan seljačina iz Lijevče Polja, na čelu sa domuzinom gojnim, bivšim lokalbim prvakom mladih traktorista. Papčina sa dna kace! Onim koji su, potpuno nepotrebno, pomoću klanja, logora, silovanja, genocida i svih ostalih zločina krčili put od bijele pogače prema crnom kruhu moglo bi se poručiti „Poželjet će Srbi ko nekad' Bosnice, al' te Bosnice više biti neće. Poželjet će kadli – tadli!”

(Ovaj statistički prikaz je objavljen 2009. godine na portalu Bošnjaci.net, ali smatram da ga treba sačuvati i na OKU.)
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#96 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Hoćemo li Slovencima platiti 1,3 milijarde KM: Kad treba vratiti dug, RS priznaje državu
Autor: Almir Šarenkapa

BiH bi se u narednom periodu, moguće je već do kraja godine, mogla suočiti s obavezom plaćanja minimalno 1,3 milijarde KM Elektrogospodarstvu Slovenije, na osnovu arbitražnog postupka koji je pokrenut, jer Termoelektrana Ugljevik nije ispunjavala svoj dio ugovornih obaveza. Ovaj iznos bi mogao narasti i na čak tri milijarde maraka ukoliko budu obračunate i zatezne kamate.

Image

Dug TE Ugljevik mogao bi narasti na tri milijarde KM FOTO: ARHIV Dug TE Ugljevik mogao bi narasti na tri milijarde KM FOTO: ARHIV
Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova u Washingtonu uskoro bi trebao donijeti odluku o tužbi BiH kojom se osporava nadležnost ove međunarodne arbitražne institucije u slučaju spora kojeg je protiv BiH pokrenulo Elektrogospodarstvo Slovenije. BiH je ovaj zahtjev, kojim se osporava nadležnost Centra iz Washingtona, upućen u novembru prošle godine, a slovenska kompanija je svoj odgovor uputila prije nešto više od mjesec dana. Time su otklonjene prepreke za nastavak arbitražnog procesa.

Arbitražni postupak pokrenut je zvanično prije tri godine. Radi se o tome da je Elektrogospodarstvo Slovenije još 1981. godine učestvovalo u finansiranju izgradnje Termoelektrane Ugljevik. Prema tadašnjem sporazumu između BiH i Slovenije, odnosno između Elektrogospodarstva Slovenije i TE Ugljevik, bh. "tvornica struje" je imala obavezu da isporučuje dogovorenu količinu električne energije po povoljnijoj cijeni. Ovaj sporazum je poštovan do 1992. godine kada isporuka prestaje.

Nakon rata Slovenija je godinama pokušavala reaktivirati ovaj sporazum, odnosno natjerati TE Ugljevik i Vladu RS-a, kao većinskog vlasnika termoelektrane, da ispoštuju ugovorne obaveze. Kada su shvatili da od toga neće biti ništa, pokrenuli su arbitražni postupak pred Međunarodnim centrom u Washingtonu.

Vlada RS-a, kao i u slučaju ratnog duga za gas, uporno odbija da preuzme svoje obaveze, tvdreći da, čak i u slučaju da Elektrogospodarstvo dobije spor, sav dug treba da padne na teret instiutucija, odnsono budžeta BiH, s obzirom da se radi o međudržavnim odnosima nastalim prije rata.

Pri tom treba znati da pokretanjem ovog arbitražnog postupka Slovenija nije uradila ništa što svaka država koja "drži do sebe" ne bi učinila. Pokušala je zaštititi svoja prava proistekla iz, u vrijeme međurepubličkih, a danas međudržavnih sporazuma.

Za razliku od Slovenije, BiH se prilično bahato i neodgovorno odnosi prema svojoj imovini u drugim bivšim jugoslovenskim republikama. Do sada nije učinjeno gotovo ništa da bi se ta imovina vratila u vlasništvo BiH, entiteta, ili firmi koje su tu imovinu i prava i stvorili.

Kada se u našoj zemlji spominje ovo pitanje, govori se isključivo o radničkim odmaralištima na Jadranskoj obali. Međutim, ta odmarališta su tek jedan dio ukupne imovine koju su naše firme imale u bivšim republikama SFRJ.

Da se ne radi o beznačajnim iznosima ilustruje podatak da je knjigovodstvena vrijednost nepokretne imovine firmi koje su u nadležnosti Agencije za privatizaciju FBiH oko 165 miliona KM. Ako se tome doda i vrijednost imovine firmi koje su u nadležnosti kantonalnih agencija za privatizaciju, taj iznos naraste na 268 miliona KM. U ove iznose nisu unesena potraživanja firmi iz RS-a, tako da je ukupna suma na nivou cijele države zasigurno daleko veća.

I to su samo oni iznosi za koje su agencijama dostavljeni podaci o knjigovodstvanoj vrijednosti, dok za značajan broj veoma vrijednih objekata nisu dostavljene čak ni te osnovne informacije. Takva je recimo luka u Šibeniku koja je bila vlasništvo sarajevskog Šipada, a čija vrijednost se mjeri desetinama, pa možda čak i stotinama miliona maraka. U iznosu kojeg smo naveli nisu uračunata ni tri odmarališta Željeznica FBiH u Podgori i Gradcu, kao i brojne druge nekretnine, ponajprije u Srbiji i Hrvatskoj.

Međutim, za razliku od Slovenije, iz BiH niko nikada nije pokrenuo niti jedan sudski postupak da vrati ovu imovinu. Vođeni su brojni pregovori da se ovo pitanje pokuša riješiti na političkom nivou, ali nakon što bi Hrvatska i Srbija odbili zahtjeve bh. predstavnika na tome bi se stajalo.

Čak su BiH i Hrvatska u jednom trenutku bile veoma blizu potpisivanja sporazuma o regulisanju imovinsko-pravnih odnosa kojima bi se riješilo pitanje imovine preduzeća. Međutim, Vlada BiH se usprotivila ovakvom sporazumu, jer njime nije bilo obuhvaćeno stanarsko pravo. Uvjeravanja da se taj problem treba rješavati drugim sporazumom nisu dala rezultata, tako da je ovaj pokušaj propao.

Treba znati da bi se u eventualnim sudskim postupcima iznos od 268 miliona KM vjerovatno i višestruko uvećao. Iako među nekretninama koje BiH potražuje ima i onih koje su devastirane, postoji i veliki broj onih čija bi procijenjena tržišna vrijednost bila veća od knjigovodstvene. Osim toga, u sudskom postupku bi se moglo tražiti i da se u obzir uzme i prihod koji se mogao ostvariti u proteklom periodu, u objektima poput luke u Šibeniku i slično, a koji je, kao pravo, uskraćen našoj zemlji.

Ovo pitanje je obuhvaćeno i Aneksom G Sporazuma o sukcesiji, ali je BiH jedina usvojila odgovarajuće zakona kojima se osigurava provedba ovog aneksa u našoj zemlji. Nijedna druga država nasljednica nije to učinila, tako da je BiH jedina država koja je priznala pravo na imovinu firmama iz drugih biših republika.

smrdim/vijest/hocemo-li-slove ... avu-249060
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#97 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Nasa posla ne dozvoljavaju nam da dodjemo do stvarene i objektivne povjesti. Malo znamo o iseljavanju muslimana uz Srbije, Hrvatske, Vojvodine, Madjarske itd, gotovo nista ne znamo o zlocinima nad muslimanima u balkanskim ratovima. Iz usmenih kazivanja znamo nesto o zlocinima nad muslimanima Podrinja u Drugom svjetskom ratu. a najvise ali i iz Dedijerove knige Zlocini nad muslimanima u Drugom svjetskom raatu itd. O Jasenovcu slusamo ovakve i onakve price, o Dobrovoljackoj isto tako, o Tuzlanskoj koloni svako ima svoje vidjenje. Da li se mozemo sloziti o bilo kakvoj nasoj proslosti. Ja mislim tesko. Evo jedan dokumenta tek toliko da spoznamo i vidjenje drugih, ali pred povjesnicarima je da razrijese ovaj problem, i to sto prije to bolje.
Arhiva: Jedan interesantan bugarski dokument o koncentracionom logoru Jasenovac

Dokument br. 81

Izvješće atašea za tisak veleposlanstva Bugarske u NDA Petra Lungova veleposlaniku Bugarske u NDH Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac, Br. 40/ Т. А. Zagreb, 7. veljače 1942. g.

Image
Povjerljivo

Gospodine Ministre,
Prekjučer, 6-og o.m., petak, odjel za tisak Ministarstva vanjskih poslova pozvao je nas, skupinu predstavnika stranih zemalja, u posjet koncentracijskom logoru u Jasenovcu – danas najvećem i najpoznatijem logoru u Hrvatskoj. Očito, svrha ovog posjeta bila je pokazati kako koncentracijski logori u Hrvatskoj nisu mjesta za mučenje nego mjesta za rad u kojima se izoliraju osobe koje opasno ugrožavaju javni red i mir do popravljanje njihovog ponašanja.

U posjetu logoru sudjelovali su: njemački ataše za tisak gosp. Malberg, gosp. Rekuard pobočnik njemačkog opunomoćenog ministra Kaschea, jedan njemački bojnik, gosp. Schuster – predstavnik GTA, dopisnici njemačkih novina gosp. Gruber i gosp. Hörhager, predstavnica Associated Press-a gđa Hausberger (Njemica) koja sada radi za neke južnoameričke agencije, predstavnik “Stephanie” gosp. Solari-Boci, dopisnik “Corriere della Serra” gosp. Benedetti, predstavnik papinskog nuncija u Hrvatskoj i još jedan katolički kanonik, voditelj ureda za tisak u mađarskom poslanstvu gosp. Fr. Grof, dopisnik mađarske novinske agencije gosp. Bolgar, dopisnik rumunjske novinske agencije “Rador” gosp. Ksifta, crnogorsko-hrvatski publicist gosp. Lipovac, gosp. Mazzura – voditelj odjela za tisak Uprave za tisak i kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova – i bugarski ataše za tisak Lungov.

Voditelj grupe bio je sam ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost gosp. Eugen Kvaternik. Naime, pod nadležnošću toga Ravnateljstva nalaze se kako koncentracijski logori tako i policijska “sudišta” koja odlučuju tko i na koliko vremena mora biti poslan u te logore. Formalno, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost predstavlja sektor Ministarstva unutarnjih poslova, ali gosp. Eugenu Kvaterniku je uspio dobiti skoro potpunu neovisnost. Zbog nadležnosti njegovog ureda, posebice po pitanju progona Židova, u zadnje vrijeme je nastao sukob između gosp. Kvaternika i ministra unutarnjih poslova gosp. Artukovića te je bilo glasina o ostavci gosp. Kvaternika. Međutim, Poglavnik je u međuvremenu promaknuo gosp. Eug. Kvaternika u čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne, što je bio jedan od znakova stabilizacije njegova položaja. Izgleda da su i Eug. Kvaternik i Artuković – obojica bivši emigranti i borci protiv Jugoslavije – jednako vrijedni i potrebni Poglavniku, zbog čega je odlučio da neće razriješiti niti jednoga. S druge strane, postojeća međuresorna previranja daju Paveliću jako dobru mogućnost da uvijek bude arbitar, pogotovo u tako osjetljivom području kao što je policija u autoritarnim državama. Posjeta stranih dužnosnika, koju je g. Eug. Kvaternik sada priredio u jedan od njemu podređenih logora, nesumnjivo predstavlja manifestacija njegovih postignuća pred svijetom, a time i dokazivanje koliko je potreban režimu.

Od Zagreba do Jasenovca, što je udaljenost od oko 120 km na liniji Zagreb – Zemun (Beograd), putovali smo posebnim vlakom koji je krenuo u 6,30 sati ujutro te se istim vratili nazad u 8 sati navečer. Jasenovac je selo s oko tisuću stanovnika. Od kolodvora su nas odveli do velike zgrade u centru sela – bivše privatne kuće – u kojoj se sada nalazi središnja uprava logora. (Sam logor se nalazi izvan sela).

U središnjoj upravi logora su nam najprije pokazali ured s osobnim podatcima. Ovdje su, na prvom mjestu, detaljni dosjei o svim ustašama koji su na službi u logoru, uglavnom kao čuvari. U logoru radi sveukupno 800 ustaša, od kojih su stalno prisutni oko 300, a ostali su ili na odmoru ili na terenu, tj. u pokrajini (Bosna), gdje ratuju protiv četnika. Dakle, dvije-tri satnije ustaša-čuvara logora su stalno zauzeti borbom, što održava njihov vojnički duh i čuva ih od mentalne opuštenosti. Dosje svakog ustaša sadrži detaljni životopis, u kojem je posebno označena njegova politička prošlost; opis imenovanja koja su mu dodijeljena tijekom službe u ustaškom pokretu; opis eventualnih povreda službene dužnosti i disciplinskih sankcija; podatke o njegovoj obitelji, osobito o prošlosti supruge; izjava da neće piti alkohol i neće se kockati.
Zatim, bitan dio ureda s osobnim podatcima je kartoteka svih zatočenika, koji su bili ili se još uvijek nalaze u logoru. Dosjei ove kartoteke se izrađuju na temelju izvješća o svakoj osobi poslanoj na prisilni boravak u logoru. Izvještaj je u tri primjerka, od kojih se jedan šalje u središnji ured Ravnateljstva za javni red i sigurnost u Zagrebu, drugi ostaje u središnjoj upravi logora, a treći se šalje u sektor rada, gdje je zatočenik upućen na rad. U dosje svakog zatočenika najprije je slovima zabilježena njegova politička “boja”. Tako, na primjer, slova “ŽCI” znače “Židov-cionista”, “ŽK” – židov-komunista, itd. Slijedi još “prekršaja”: Židov spolno kriv (tj. imao je spolni odnos s arijkom); Srbin-četnik, Srbin-komunista, Srbin-nacionalista, naštetio hrvatskim interesima, Hrvat-komunista, Hrvat-mason, itd. Kao što se vidi u logoru ne nedostaje i Hrvata, protivnika države. Posebnom oznakom navedena je stručnost svakog zatočenika i tako se upravi logora olakšava određivanje posla za bilo kojeg zatočenika te ubrzava proces pronalaženja odgovarajuće osobe za obavljanje novog posla u “novoj grani proizvodnje.” U dosjeima su i bilješke o ponašanju osobe u logoru – ponekad uzornim ponašanjem zatočenik može olakšati svoj položaj, odnosno bude prijevremeno pušten. Naposljetku u dosjeu je zabilježen i rok na koji je osoba poslana na prisilni boravak u logor. U jednom dosjeu, kojeg su nam predočili kao primjer, vidio sam da je rok “zatočeništva” do siječnja 1945. – tj. tri godine! Na koliko vremena i koga se mora kazniti slanjem u koncentracijski logor, odlučuje Ured gosp. Eugena Kvaternika u Zagrebu – temeljem dobivenih podataka i na prijedlog njegovih tijela u metropoli i drugim gradovima.

Zatim su nam pokazali odjeljak za pohranu središnje uprave logora. Prvo su nam pokazali sobu za pohranu dokumenata i dragocjenosti zatočenika. Još po dolasku, svaka nova osoba mora predati sve svoje dokumente i dragocjenosti. Dokumenti se stavljaju u paket i pohranjuju u ormare, a novac, satovi i sl. se popisuju i predaju na blagajnu. Na paketu se upisuje samo broj zatočenika. Nakon ulaska u logor osoba prestaje biti osoba s imenom i prezimenom, ona je već samo broj. Taj broj je napisan na traci koju zatočenik nosi na lijevoj ruci i za svoje kolege po sudbini ta osoba više nema ime nego broj. Niti jedan zatočenik, kako smo saznali, nema pravo reći drugom zatočeniku svoje ime, odakle je, što je bio u životu i slično. Dakle, osoba izašla iz logora ne može nekim zainteresiranim ljudima dati informacije tko su osobe u logoru, iz koje društvene skupine potječu, itd.

Kasnije smo u odjelu računovodstva vidjeli ustaše koji vode ured za opskrbu logora. Iz jedne proračunske šeme, koje su nama pokazali, vidi se da je za koncentracijske logore u Hrvatskoj iz državnog proračuna za ovu godinu predviđen iznos od 120 milijuna kuna (oko 200 milijuna leva) i to posebno za opskrbu namirnicama. Taj iznos se predviđa za 20.000 zatočenika, što je vjerojatno sadašnji broj, odnosno to je projekcija za broj poslanih u logor ove godine. Kako nam je rečeno, sada u Hrvatskoj ima pet koncentracijskih logora. U logoru Jasenovac smješteno je oko 1500 ljudi. Logori za žene odvojeni su od onih za muškarce. Za hranu svakog zatočenika predviđa se takva količina obroka kakav dobiva jedan vojnik jer zatočenici se bave teškim fizičkim radom i uz manje hrane neće biti sposobni izvršavati svoje obveze. Na moje pitanje dobivaju li zatočenici nagrade kako bi pripomogli vlastitim obiteljima, Eugen Kvaternik mi je rekao da je naknada za rad iznimka i da sudbina obitelji zatočenika policiju ne zanima: neka rade što god hoće.

Nakon što je nam pokazana središnja uprava logora, odvezli su nas na desetak sanjki u sam logor, koji se nalazi izvan sela u blizini željezničke pruge i rijeke Save. Za potrebe logora koriste se zgrade ciglane i pilane koje se nalaze u neposrednoj blizini. Oba objekta su u posljednje tri godine bila zapostavljena – tamo se nije radilo ništa; sada su ponovno stavljeni u funkciju. Samu cestu, koja vodi do logora, čuva ustaška straža naoružana teškim strojnicama. Tom cestom i u logor ne može ići nitko od mještana: u sabirni logor idu samo ustaše koji ga čuvaju; naša grupa je bila posebna iznimka. Logor, osobito dio u kojem su barake gdje žive zatočenici, odnosno dio gdje provode noć, najvjerojatnije zbog pokušaja bijega okružen je bodljikavom žicom. Taj zid od bodljikave žice doseže dvije ljudske visine, s unutarnje strane zida je bodljikava žica križana dijagonalno – na takav način da je pristup do samog okomitog (vertikalnog) žičanog zida, u pokušaju prodora kroz njega, nemoguć. Osim toga, na kutovima tog dijela logora, izvan ograde izgrađeno je 5-6 velikih drvenih kula – karaula, u kojima je straža stalno na dužnosti. Unutar logora na svakih 50-60 koraka i na svakom uglu stražare ustaše s bajunetom na puški. Ustaške satnije koje čuvaju logor smještene su u posebnim barakama-vojarnama izgrađenim ispred logora, koje mi nismo imali mogućnosti vidjeti.

Naša grupa te posebno gosp. Eug. Kvaternik, bili smo snažno čuvani. Na putu u logor, na čelu procesije sanjki išle su sanjke s ustašama naoružanim automatskim puškama i strojnicama. A lijevo i desno od nas jahali su ustaše s puškama na ramenima. Štoviše, dok smo se kretali unutar logora ispred i iza nas, a posebno oko Eug. Kvaternika stalno su bili ustaše sa strojnicama u ruci, spremni u svakom trenutku ukloniti svakog od “zatočenika”, koji bi mu pokušao prići s bilo kojim alatom, lopatom, itd..
Za vrijeme razgledavanja radnih prostorija logora, najprije smo došli u željezarsku radionicu. U nju su dovezeni strojevi iz različitih dijelova zemlje, posebno iz Bosne – zaplijenjeni nakon borbi s četnicima koji su uništavali tvornice – i spojeni na način da je stvorena gotovo cijela tvornica željeza. Usput, ima i snažan mehanički malj. Ovdje se proizvode različiti željezni proizvodi, posebno oni najpotrebniji vojsci za razne namjene te rezervni dijelovi za automobile, bicikle, pisaće strojeve, itd. U susjedstvu se nalazi i stolarska radionica, u kojoj radi nekoliko desetaka ljudi.

Kao što sam već naveo, svaki od zatočenika nosi na svojoj lijevoj ruci traku s brojem. Traka je različite boje prema podrijetlu: Židovi nose žute trake, Srbi – plave, Hrvati (komunisti) – crvene. Židova u svim radionicama je najviše. Oni loše izgledaju, iscrpljeni su i blijedi. Kao što su nama objasnili razlog tome je što nisu navikli na fizički rad.

Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno i čak rumeno. Kao što smo prethodno obaviješteni, bilo kakvi razgovori sa zatočenicima su zabranjeni. Međutim, i samim zatočenicima je zabranjeno međusobno razgovarati. Nekim zatočenicima je preko ustaša koji su nam bili u pratnji postavljena neka pitanja. Ali, kako je njima rečeno da nikome ne smiju reći svoje ime, na pitanje “Kako se zoveš”, zatočenici su samo pokazivali svoj broj. Jasno je da su svi zatočenici terorizirani unutarnjim strahom da svakog trenutka mogu izgubiti svoj život. Njihovo ponašanje je vrlo ropsko, oni kad im prilaze ustaše ili posjetitelji već s više od desetak metara udaljenosti skidaju kapu, dugo stoje bez kape na glavi i ne stavljaju je i kada im je rečeno da to učine.

Zatim smo vidjeli kako se radi u ciglani i pilani. Još do početka zime u ciglani je proizvedeno puno opeke i crijepa koji su se u međuvremenu osušili i sada se peku. Za potrebe ciglane popravljen je jedan lokomobil, a sada se popravlja i lokomotiva, kojom će se na proljeće dovoziti ilovača za proizvodnju opeka i crijepa. U pilani se isto radi ozbiljno. Dio proizvedenih dasaka, kao i opeke i crijepa, ići će za gradnju baraka, a zatim i za zgrade logora. Svugdje, u svim radionicama, posao vode osobe koje su među sobom izabrali zatočenici, tako da ustašama ostaje samo kontrola i nadzor logora. Poslovođe, i sami zatočenici, u svojoj želji da se istaknu i na taj način poboljšaju vlastiti položaj u logoru, čak pretjeruju sa zahtjevima prema svojim kolegama po sudbini, ovaj način rada daje, za upravu logora, vrlo dobre rezultate. Poslovođe koji su se svojim radom posebno istakli, nagrađeni su boljom hranom i blagovanjem u zasebnoj blagovaonici, tamo imaju priliku čitati i novine. Svi ostali zatočenici potpuno su odsječeni od vanjskog svijeta. Ne čitajući novine ne znaju ništa o događajima u svijetu i u državi. Zabranjeni su im posjeti članova obitelji, uz vrlo rijetke iznimke. Isto tako je zabranjen unos hrane izvana. Dozvoljeno je primiti tek nešto odjeće i deke.

Planove za nove zgrade u logoru napravili su također sami logoraši. Tu je i posebna radionica u kojoj su se okupili inženjeri, tehničari i sl. koji crtaju i planiraju, kao i komercijalni zaposlenici i sl., oni izračunavaju količine potrebnih materijala, rade popise i sl. U jednoj prostoriji smo pronašli logoraše, koji se bave keramikom: izrađuju figurice, vaze, pepeljare i sl. Među njima ima i umjetnika. Mladi Židov, studirao u Beču, crta već treći portret Poglavnika, a u odjelu keramike drugi logoraš, studirao u Italiji, radi skulpturu koja predstavlja borbu ustaša s četnicima. U željezarskoj radionici pronašli smo logoraše koji izrađuju značke s natpisom: “Sve za Poglavnika”. Doista, i život u koncentracijskim logorima ima svoje ironije…

Zatim su nam pokazali stambene prostorije zatočenika. Oni su smješteni u barakama tankih zidova koji ne stvaraju gotovo nikakvu prepreku hladnoći i vlagi. Istine radi, u njima ima peći, ali grijanje je gotovo simbolično. Logoraši spavaju na ležajevima po troje u svakom odjeljku, širine oko 1,20 metara, a još troje spava na daskama iznad njih. U svaku baraku stane oko 150 ljudi. Nabrojio sam desetak baraka. U ovom trenutku, međutim, gradi se još oko 25 baraka – kolci su već zabijeni u zemlju. Snijeg se čisti da bi se kolci poravnali, a zatim će se na njih postaviti drveni podovi. Pored ovih nedovršenih baraka u proljeće će se graditi pedesetak novih baraka u polukrugu, jer je, kao što su nam objasnili, tako čuvarima najlakše promatrati. Jedna od već izgrađenih baraka je bolnica. I ovdje gotovo da i nema grijanja. Liječnici i medicinske sestre isto su zatočenici. Postoji i nešto kao stomatološka ordinacija.

Kuhinja logora je u posebnoj baraci. Ona je i blagovaonica. Druga prostorija služi kao klaonica, za skladištenje mesa i sl. Tu su i staje za krave, ovce, farma svinja, kokošinjci i sl., sušara za meso, pekarnica itd. Pokazali su mi jednog pijetla kojeg je jednom ustaši donio njegov prijatelj, borio se u Bosni; u dvorištu nekog četnika uhvatio je pijetla i čuvao ga četiri dana tijekom bitke koju su vodili. Vjerojatno su i druge ptice i životinje dostavljene na sličan, iako ne uvijek na tako herojski način.
Privremeni zapovjednik logora (poslan iz Zagreba kako ga bi organizirao) – “Maks” – iznio nam je detaljne planove za širenje logora, prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu obalu Save. Graditi će se nove zgrade za vojarne, stambene zgrade, gospodarske zgrade (novi mlinovi, pekare i skladišta hrane su u izgradnji), stvoriti će se veliki povrtnjaci, sijat će se pšenica itd, itd. Tako će se – kao što je “Maks” rekao – postići puna autarkija (samodostatnost). Osim toga logor će “bacati i robu na tržištu”, na primjer, mogao bi izniti cigle na tržište dva mjeseca ranije nego što je to uobičajeno i sl. Ime “Maks” prikriva pravo ime zapovjednika logora. Taj nadimak ostao mu je iz emigracije. Ime zapovjednika drži se u tajnosti kako nitko ne bi mogao tražiti, preko njegovih rođaka van logora, da se zapovjednik zauzme za bilo kojeg zatočenika; da se ne bi netko od rodbine zatočenih osvetio zapovjedniku ili njegovoj rođbini; da ne bi zatočenik, po izlasku iz logora znao reći tko je upravljao logorom, itd. Samo u emigraciji, u Mađarskoj, “Maks” je oko 15 puta bio u raznim zatvorima. Putovao je i u druge zemlje, uvijek vjeran i u službi Poglavnika. Sada, s vremena na vrijeme odlazi na teren, odnosno u krajeve, gdje se vode borbe s četnicima. “Maks”-ov pomoćnik – “Ljubo” (još jedan nadimak) – bavi se poslovnom stranom logora, posebno s proizvodnjom. Rekao mi je da je novinar po struci. Nedvojbeno je, međutim, da mu je njegova encikopedijska struka pomogala da se dobro nosi sa svojim zadatkom. Ostali najbliži pomoćnici “Maks”-a – kao što mi je rekao Eug. Kvaternik – u većini su Bošnjaci (ali katolici). Oni su inteligentni, djeluju odlučno i očito rade u ime jedne ideje. Ovi mladi ljudi su pravi pretorijanci režima.

Eugen Kvaternik, kojeg sam bio u mogućnosti promatrati punih 14 sati, nikako ne izgleda odbojno, ili kao što je kolega Bolgar rekao, “ne ostavlja loš dojam.” To, naravno, ne spriječava da se o njemu ne pričaju legende i da njegovo ime stvara strah i strepnju u nekim krugovima. Zapovjednim tonom prema podređenima, on je blag u odnosima s drugima. U razgovorima o raznim temama Eug. Kvaternik svojom inteligencijom ostavlja dojam. Tečno govori njemački, talijanski i francuski. Diplomirao je pravo, a do doktorata mu je ostao jedan ispit. Rođen 1910. godine, on je do travnja 1941. bio osam godina u emigraciji – godinu dana je studirao u Parizu. Njegova impresivna tjelesna građa izaziva respekt: gotovo za dvije glave je viši od ostalih.

U prilično detaljnom razgovoru koji sam s njim vodio za ručkom, Eug. Kvaternik mi je rekao da je organizacija logora temeljena na iskustvu Nijemaca, ali da je uzimajući nešto od njih, dodao i nešto novo; posebno dobre su kartoteke zatočenika u Hrvatskoj. Eugen Kvaternik je meni rekao da sada u Zagrebu živi još 4000 Židova (od 15 tisuća ranije). Dio onih koji više nisu u Zagrebu pobjegli su u inozemstvo, drugi su strijeljani, a treći su u koncentracijskim logorima. Isto tako, u Zagrebu je živjelo 20.000 Srba, a od travnja 1941. godine njihov broj se povećao; to objašnjava činjenicom da se zbog progona u nekim pokrajinama Srbi ipak osjećaju najsigurnije u glavnom gradu. Nakon pokolja 50.000 muslimana (od strane Srba) u Bosni, a zatim čistke nad Srbima, broj Hrvata u Bosni, prema E. Kvaterniku, sada je gotovo jednak onom Muslimana i Srba. Na moje pitanje što misli o sada razvijenoj teoriji da pravoslavci u Hrvatskoj nisu Srbi nego Hrvati – „pali“ pod utjecajem srpske propagande – gosp. E. Kvaternik je rekao da se ta teorija razvija “pro forma”, sve u svemu u Hrvatskoj ostaje još milijun Srba. Na moje pitanje što se događa s čistkom četnika, rekao je da se ne može provesti preko zime. U proljeće hrvatska vojska će biti jača i još bolje organizirana. U Njemačkoj se sada školuju 150 časnika i 600 dočasnika, a potom, njihovom pomoću, formirat će se dvije nove divizije. Osim toga, od Poglavnikovih bojni nastat će još jedna divizija. O jugoslavenskim časnicima koji su pristupili hrvatskoj vojsci, E. Kvaternik je rekao da su zbilja opasni, a o bivšim austrijskim časnicima je rekao da su vrlo stari te na taj naćin nije izrazio baš laskavo mišljenje i o svome ocu maršalu Slavko Kvaterniku, bivšem austrijskom časniku…

Prilikom odlaska iz logora, jedan ustaša nam je skrenuo pažnju na dva mala spomenika u dnu vježbališta. To su bili grobovi desetorice ustaša koji su prekršili prisegu i kažnjeni su strijeljanjem. Sada na ovom mjestu prisegu polažu novoprimljeni ustaše. Sudbina ustrijeljenih služi kao upozorenje da se prisega točno izvršava, sudbina ustrijeljenih je i najbolja lekcija mladima.

Fotoaparati sudionika posjeta prikupljeni su još prije odlaska u logor. Tako je otklonjena mogućnost slikanja ne samo života u logoru, nego i srušene pravoslavne crkve u selu, na putu prema logoru. U Jasenovcu je bilo dosta pravoslavaca. Od crkve sada strši samo jedan zid i nekoliko greda…
Gospodine Ministre, prihvatite molim vas, moje osobito poštovanje prema Vama.

Petar Lungov

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=77

Izvor: CDA (Središnji državni arhiv Republike Bugarske), F. 176 к, оp. 8, а.е. 1153, str. 46-55
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#98 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

[quote]
UDBAŠKI KRKANLUK NA PRVI DAN RAMAZANA
Autor: Nedžad Ćeman
Objavljeno: 23. May 2017. 03:05:08

Preduslov za nestanak jednog naroda leži u porobljavanju njegovog uma, odvajanju od istinskih vrijednosti koje taj narod baštini u svojoj kulturi i tradiciji, slijeđenju razvrata kao trenda života, te ubijanju kulture pamćenja kao preduslova opstanka. Danas više nego ikada na djelu je velikosrpska i crnogorska nacionalistička udbaška politika koja za cilj ima da spinuje istinu o agresiji na BiH i genocidu nad svojim komšijama Bošnjacima. Isto tako da putem krkanluka, igre, zabave, raznih trivijalnih događaja na kojima glavnu riječ vode trećerazredni pjevači i pjevaljke (pevaljke i pevači) s onu stranu Drine, isti oni koji su u vremenu agresije na Bosnu i genocida nad Bošnjacima, pjevali četnicima dok su po logorima prebijali, ubijali i klali Bošnjake. I sve to dok se krv nedužnih žrtvama slijevala niz kame srpsko-crnogorskih zlikovaca, bodrili su ih zlikovci sa mikrofonom i guslarskim mitomanskim stihovima genocidnog pjesnika Njegoša ali i njegovih nasljednika. Ovo govori da se kroz razne zabave nastoje uljuljati ali i porobiti um Bošnjaka – žrtava genocida, te se tako stvori ambijent za manipulaciju i asimilaciju, zaborav i odvajanje od onoga što Bošnjake čini posebnim, što ih čini autohtonim, a to je njihov etnos, bosanski jezik, kultura i tradicija koja se brižno čuva i njeguje u domovini Bosni, Sandžaku, bošnjačkoj dijaspori!

Već duži niz godina, nikako slučajno, već posve dobro isplanirano zakazuju se razni zabavni događaji koji se poklapaju sa datumima koji su krvavim slovima ugravirani u historiju Bošnjaka i čovječanstva. Desi se ne slučajno da se finale „Zvezde granda“ koje se eto iz prevelike „ljubavi“ prema Bosni održava u Sarajevu i to baš pred 11. juli, Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, ali i kolektivne dženaze u Potočarima kada se ukopavaju identificirani posmrtni ostaci žrtava genocida. Srpsko-crnogorska slučajnost ne postoji, postoji samo naivnost Bošnjaka, koji dozvoljavaju sebi takav luksuz da im udbaši i profiteri sa “našim” imenima u koperaciji sa đukanima, organizuju vašare sa četničkim šljamovima koji u vidu pjevača i pjevaljki nastoje da ubiju dostojanstvo, vrijeđaju i ismijavaju žrtve genocida. Dakako pri takvom krvavom četničkom piru “naši” mediji koji to reklamiraju i sami Bošnjaci koji hodaju po tim i takvim skupovima, postaju saučesnici u ponižavanju žrtava genocid i cijelog svojeg naroda. Naravno organizatori takvih orgijanja, okorjeli udbaši se predstavljaju da su ‘veliki’ Bošnjaci, koji se svjesno takvim postupcima stavljaju u službu velikosrpske i crnogorske politike i sprovođenja plana koji je već davno zapisan u Memorandumima SANU-a.

GENOCID U BRATUNCU: OTAC U MEZAR SPUŠTA OSTATKE BEBE EMIRA SULJIĆA

Image

Zar nije ponižavajuće da baš niko ne sprječava udbaše koji se pojavljuju kao organizatori raznih folk urnebesa na kojima se pojavljuju polugole pjevaljke i pjevači koji po dernicima veličaju četnike i četiništvo, zločince i zločine? Zar nikoga ne čudi i ne boli da se upravo na dan ukopa žrtava genocida u Bratuncu 12.maja 2017.godine, u Tuzli održava koncert četnikuše Dragane Mirković i Ane Bekuta!? Da li je moguće da se baš niko ne sjeća da je Mirkovićka na početku srpsko-crnogorske agresije na BiH, izrekla šovinističku izjavu: "Da znam da me slušaju muslimani u Bosni ja bih prestala pevati”, i to možda u momentu kada su zlikovci iz njenog naroda u Bratuncu ubili tek dva dana staru bebu Emira Suljića. I gle čuda, 25 godina kasnije, dok su u kabur spuštali najmanji tabut bebe Emira Suljića, sa nešto koščica što su u masovnim grobnicama pronašli, organizuju dernek Mirkovićki, što nikako nije slučajnost, nego dobro isplanirana podvala, na koju Bošnjaci ne više naivno nego bolesno glupo nasijedaju, te svojim sredstvima finansiraju svoj nestanak. Zar oni Bošnjaci koji prisustvuju takvim dernecima nisu svjesni da su činom kupovine karte i prisustvom ustvari saučesnici sa četnicima koji su ubili dva dana starog Emira? Zar zaista nisu svjestni da prisustvom na takve derneke ponovo ubijaju žrtve genocida, ali i dostojanstvo i pamćenje Bošnjaka.

Ništa manje bolesno nije ni organizovanje proslave dana nezavisnosti Crne Gore u Njemačkoj, gdje se u ulozi organizatora i voditelja pojavljuju kvazi Bošnjaci. Poznavaocima prilika među Bošnjacima je dobro poznato da se radi organizatoru o bivšem uvježbanom Arkanovcu i srpskom KOS-ovcu koji se već nekoliko godina transofrmirao u crnogorskog udbaša, inače poznat kao islamofob i pljuvač na sve islamske svetinje i vrijednosti. Taj udbaš (sa još par istomišljenika), dobio je zadatak od crnogorskih šefova da po forumima pod raznim nickovima i socijalnim mrežama unosi pometnju, napada čestite Bošnjake. Nema šta tome udbašu (i udbašima) nije izašlo iz ćenife ispod staljinističkih brkova.

Pjevačko orgijanje predvodiće Behljulj Behljuljević alijas Beki Bekić, rodom iz Gusinja sa adresom u Beogradu. Skoro četiri decenije van zavičaja odvele su ga stopama đikanske kulture, te nije ni čudo što je zaboravio da njegovi sunarodnici Romi muslimani itekako poštuju islamske principe i instituciju ramazana, bajrama…, tako da bez obzira na financijsku dobit nije smio pristati na udbaško tezgaranje sa kuririma đavoljeg nauma i to baš u ramazanu. To važi i za ostale orgijaše sa koji su uokvireni na njihovom posteru.

!/quote]

NAPOMENA: Ovo je bio kraci izvod iz teksta.
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=61965
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#99 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Posuđeni komentar: Znaju li oni koji su rušili džamiju u Beogradu za Isu Mahmutovića
Kolumnistica srbijanskog lista "Danas" Safeta Biševac objavila je komentar povodom nedavnog rušenja džamije u beogradskom naselju Zemun Polje. Tekst u nastavku prenosimo u cijelosti.

Image
Srušena džamija u Zemun Polju Srušena džamija u Zemun Polju

Vijest o rušenju nedovršenog vjerskog objekta Islamske zajednice Srbije u Zemun Polju izazvala je brojne reakcije. Meni najpoučniji bio je komentar Nebojše Babovića. "Kad je nekim budalama palo na pamet da ruše Njegoševu kapelu na Lovćenu, radnik koji je odbio je bio Bjelopoljac Iso Mahmutović, jer nije htio da ruši tuđe svetinje. Isa je prije par dana posthumno odlikovala SPC za ovaj časni čin... Onda se, ni 24 sata poslije, u Beogradu našao magarac da sruši džamiju i izazove instant bijes cijele muslimanske zajednice u ovom prokletom regionu. I to na početku ramazana, da bi valjda dali temu ljudima kad se skupe da iftare. Dok za nalogodavca mislim da je kreten koji je zaslužio da istrune u septičkoj jami, žao mi je što se među tolikim Srbljem ne nađe bar jedan Iso da nam obraz spasi", poručio je Babović.

Image
Safeta Biševac

Komentar plasiran preko društvenih mreža ima "osebujniji" riječnik, koji pristojni mediji pokušavaju da izbjegnu, ali politička korektnost ionako više nije "in". Na Lovćenu je do početka sedamdesetih prošlog vijeka postojala Njegoševa crkva-kapela, koju je tadašnja vlast riješila da sruši i izgradi Mauzolej. Prijedlog je izazvao nesuglasice i u rukovodstvu Komunističke partije, ali je navodno Tito presudio - ima da bude srušena. Svi pokušaji da rušenje bude spriječeno bili su bezuspješni. Zakon promijenjen, pa je, što bi rekao menadžer Beograda Goran Vesić, "u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima", grupa građevinskih radnika poslana na teren da sruši crkvu.

Upravnik gradilišta Mirko Živković im saopćio zadatak, ali Iso Mahmutović se usprotivio. Razni izvori različito bilježe njegove riječi, ali suština je ista. "Neću da rušim crkvu. Neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog", rekao je navodno Mahmutović. Živković ga upitao da li zna da će zbog toga dobiti otkaz, a Iso mu odgovorio: "Ne morate se mučiti, odlazim sam". Nakon Isa pobunili se još neki radnici. Mahmutović je umro prije 18 godina, pa je posthumno odlikovanje SPC-a od vladike Amfilohija prije nekoliko dana primio njegov sin Ćazim.

Opće je poznato da mi muslimani, najblaže rečeno, nismo Njegoševi "fanovi". Štaviše. "Gorski vijenac" u nama izaziva provalu ljutnje i bijesa, ali ljudskost i pristojnost nalažu čovjeku da ne ruši tuđe. Nedovršeni i nelegalno građeni vjerski objekat u Zemun Polju se naravno nikako ne može porediti sa Njegoševom kapelom, ali suština je u tome - ne moraš ni da voliš ni da razumiješ, ali ne vrijeđaj i ne ruši. Pogotovo ne ruši vjerski objekat pred praznik pripadnika te vjere. I ukoliko imaš hiljade prečih za rušenje. Argumenti - nelegalno je građen, što nisu tražili dozvolu, pravna država... Sramni su izgovori za sramno (ne)djelo. To vam je kao kad radnicima koji mjesecima i godinama ne primaju plaće, isključite struju, pošto nisu platili račun. Realno duguju i normalno da im struja bude isključena. Ali šta ćemo sa time što ti ljudi ne mogu da naplate svoje zarade? Sličan je slučaj sa muslimanima Beograda. Još sredinom devedesetih mi se tadašnji beogradski muftija rahmetli Hamdija Jusufspahić žalio da Islamskoj zajednici država ne dozvoljava da u Beogradu podigne novu džamiju, niti daje parcelu za muslimansko groblje. Stanje je nepromijenjeno. A Jusufspahići su toliku lojalnost i poniznost prema državi pokazivali da mnogim muslimanima, posebno nama Sandžaklijama, idu na živce.

O ovome je govorio i premijer-predsjednik AV. U svom stilu: Srbija sve poštuje, muslimani naši građani, ja ću da ih štitim, ali zakon mora da se poštuje... Rušenje u Zemun Polju nema veze sa zakonom već sa diskriminacijom i onom poznatom: "Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine".

smrdim/vijest/posueni-komenta ... ica-250868
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#100 Re: NASA POSLA

Post by Haman2 »

Ko je negator genocida u Srebrenici k"oji je "šokirao Zapad?
Autor: Nedim Pobrić
Ukoliko vam historijski utemeljene činjenice, zasnovane na presudama najrelevantnijih međunarodnih pravosudnih institucija, nisu po volji i u skladu sa pokušajima revidiranja historije, prihvatljive mogu biti, po sistemu "daj šta daš", prikladne teze jednog od nekoliko hiljada vojnih posmatrača koji su boravili u ratu u BiH.

Image

Carlos Martins Branco, bivši vojni posmatrač koji je uspio unovčiti negiranje genocida u Srebrenici Carlos Martins Branco, bivši vojni posmatrač koji je uspio unovčiti negiranje genocida u Srebrenici
S obzirom na hronični manjak teza kojima se dovodi u pitanje genocid u Srebrenici, zašto ne "iskopati" neke starije i njima, kako su to opisali mediji iz Republike Srpske i Srbije, "šokirati Zapad"? Prisjetili su se negatori genocida te mogućnosti prije nekoliko dana, kada su "otkrili" i kao novu informaciju plasirali sadržaj knjige koju je još prošle godine objavio portugalski general Carlos Martins Branco, a u kojoj tvrdi da se genocid u Srebrenici nije dogodio.

Branco dovodi u pitanje postojanje genocidnih namjera vojnih, paravojnih i policijskih formacija Republike Srpske i susjedne Srbije, pa i sam broj žrtava genocida u Srebrenici. Kao ključni argument za tu tezu koristi podatak da se 3.000 osoba koje su bile proglašene za nestale našlo na spisku birača na izborima održanim u septembru 1996. godine. Relevantnost biračkih spiskova iz 1996. godine, u jeku radova na sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama u okolini Srebrenice, kao dokaza o ukupnom broju srebreničkih žrtava je suvišno komentirati.

S obzirom da su nadležne institucije utemeljile karakter događaja u Srebrenici, suvišno je komentirati i sadržaj Brancovih teza, ali ćemo nekoliko redova posvetiti kredibilitetu nekadašnjeg vojnog posmatrača Ujedinjenih nacija (UN).

On je, sudeći prema svjedočenju pukovnika Josepha Kingorija, bio tek jedan od oko 700 vojnih posmatrača koji su boravili u i oko Srebrenice. Za razliku od nekoliko stotina svojih kolega, Branco je doveo u pitanje postojanje genocida u Srebrenici, to je pretočio u knjigu, te seriju tekstova koji su objavljivani u medijima i internet stranicama fondacija koje finansiraju negatori genocida, uglavnom oni iz susjedne Srbije.

Koliko su Brancove teze tačne i relevantne, najbolje dokazuje epilog suđenja u kojem ih je odbrana optuženog koristila kao dokaz koji bi trebao ići u korist klijenta kojeg su zastupali. Radi se o procesu koji je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju vođen protiv Vujadina Popovića, načelnika sigurnosti Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Popović je, podsjećanja radi, osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon bošnjačkog stanovništva.



Jedan od prvih Brancovih tekstova posvećenih Srebrenici je objavljen još 1998. godine, a ni tada, a pogotovo ne sada, nije "šokirao Zapad". Tekst pod nazivom "Da li je genocid u Srebrenici prevara?" objavljen je na stranici srpske nevladine organizacije iz Toronta "Centar za mir na Balkanu", koja se "istaknula" negiranjem genocida, teorijama zavjera, islamofobijom i promoviranjem srpskih ultranacionalističkih ideja.

Branco je bio i dio skupine "Srebrenica Research Group", koju je predvodio Edward S. Herman, čovjek koji se "proslavio" tezom da je u Srebrenici ubijeno između 500 i 1.000 osoba.

Image
Edward Herman

Edward S. Herman svoj dio budžetskog novca Republike Srpske "opravdao" procjenom o broju žrtava u Srebrenici

Iako su za sebe tvrdili da su samofinansirajuća skupina, utvrđeno je da je "Srebrenica Research Group" finansirala i Vlada Republike Srpske i to sa čak 400.000 KM na godišnjem nivou. Glavni operativac skupine bio je Stefan Karganović, koji je, prema izvještaju MUP-a Republike Srpske, oštetio budžet tog bh. entiteta za 104.680 KM izbjegavanjem plaćanja poreza, a od Vlade Republike Srpske je za svoje projekte o Srebrenici naplatio dva miliona KM.

Image
Stefan Karganović

Stefan Karganović od Vlade Republike Srpske naplatio dva miliona KM

- Od Vlade i Ministarstva finansija sam više puta tražio odgovor na pitanje u koje svrhe je Karganovićeva organizacija potrošila skoro dva miliona maraka i da li je toliko izdvajanje novca, u uslovima krize, bilo opravdano i potrebno, ali sam uvijek nailazio na zid ćutanja – kazao je 2015. godine predsjednik PDP-a Branislav Borenović.

Aktueliziranje oronulih i još odavno oborenih teza, poput Brancovih, u medijima pod kontrolom Milorada Dodika pokušaj je pravdanja budžetskog novca uloženog u razne istraživače, autore i historičare, okupljene u okvire različitih nevladinih organizacija, koji su godinama za ne baš simboličnu naknadu pokušavali negirati nešto što je dokazano i utemeljeno tamo gdje se to trebalo uraditi, a to su Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde u Hagu. Na njihovu žalost, to aktueliziranje ne samo da nije "šokiralo Zapad", već je potpuno ogolilo nemušte pokušaje Dodikovog režima.
Locked