Moje neke priče...

[Tesla10]

"SVRBI ME NOS NEKO ĆE DA UMRE"

Sigurno ste čuli ovu rečenicu iz naslova jedno hiljadu puta. Međutim o njenom porijeklu se i dan danas raspravlja. Ono što ću ja vama ovdje ispričati ne nosi stopostotnu garanciju istinitosti, ali znate kako kažu, gdje ima dima ima i vatre! Nadam se da ćete ipak pročitati priču i da ćete uživati u njoj do samoga kraja.

Bosna. Godina 1750. Osmanska imperija se i dalje širi. Ratovi su svakodnevnica. Evropa tutnji od njih i stvara se osjećaj kao da će čitav svijet da se sruši. Samo u gradu Višegradu stanje mirno. Ili se bar tako čini. Ljudi obavljaju svoje svakodnevne poslove. Djeca se igraju, a kafana starog Hasana Agića radi punom parom. U toj kafani često ste mogli da vidite ljude raznih profila. Pekare, bravare, vojnike, profesore i obične pijanice bez nekog posebnog zvanja. Jedan od tih pijanica je bio i čovjek pod imenom Bečir. Kada biste ga prvi put vidjeli rekli bi da se ne razlikuje od drugih pijanica tako puno. Prljava kosa i tijelo, oči crvene od alkohola, istrošena odjeća i smrad koji je podsjećao na lešinu. Osoba za izbjegavanje.

Međutim Bečir je bio "poseban" insan. Stalno se je žalio to jest. Gdje god da se je nalazio, u kakvom god društvu da bi se zatekao, a to su bili rijetki trenuci jer su ga ljudi stalno izbjegavali, Bečir bi se žalio. Sve mu je smetalo. Žena (samo Bog zna kako je uspio da se oženi), djeca, ratovi, siromaštvo, životinje, nebo, Sunce, zvijezde, jednom riječju sve. U svemu je nalazio manu. U svemu samo ne u sebi.

Jednog dana dok je sjedio pijan u Agićevoj kafani, za susjedni stol sjede stari asker Omer Subašić. Umirovljen zbog starosti, ali još uvijek sa dovoljnom snagom da volu rep istrgne, Subašić je bio vrlo močna, poštovana i ugledna osoba u Višegradu. To je bio čovjek sa uspravnim držanjem, odmjerenim hodom, uvijek dotjerana u lijepom odijelu i sabljom okačenom sa lijeve strane tijela. Pojava vrlo snažna i neobična. Volio je dobro društvo, muziku i pjesmu, žene pogotovo a i one njega, ali je svemu znao mjeru. Nije volio one koji pretjeruju ni u veselju a Boga mi ni one koji previše tuguju. Neki su ga zbog toga smatrali čudnim (jer nije svaka "sreća" niti je svaka tuga "tuga") , ali godine rada u carskoj vojsci su na njemu ostavile traga, i tu nije bilo više pomoći.

Vidjevši da je do njegovog stola sjeo stari Omer, Bečir onako pijan ustade i sjede za njegov stol. Bez ikakvog pitanja ni je li slobodno ni da li smije da sjedne. Odmah pošto što je sjeo krenu sa svojom dobro poznatom pričom o problemima koji su ga morili, a Omer ga je samo promatrao i promatrao. Kafana je u tom trenutku bila skoro prazna, jer osim njih dvojice tu je bio gazda Hasan i još samo dvojica ljudi koji su pili svoju popodnevnu kafu.

U jednom trenutku Omer ga ljutito upita: "Dobro brate Bečire, imaš li još da se na nešto požališ, je li još nešto ostalo"?

Bečir mu reče još da ga nos nešto svrbi čitav dan, ali baš u tom trenutku dok je govorio Subašić isuka svoju strašnu sablju, zamahnu na Bečira i udari ga tačno po sredini vrata! Udarac je bio toliko snažan da je sirotom Bečiru skinuo glavu sa ramena, a ljude koji su se zatekli tog trenutka u kafani zaprepastio do smrti. Nastala je tišina. Ljudi su u nevjerici gledali čas u mrtvo tijelo Bečira, čas u starog Omera Subašića. A Omer kao da se ništa nije desilo, uze svoju sablju, očisti je, vrati je u korice i upita prisutne: "Svrbi li još koga nos"?

Niko u kafani ni riječi nije progovorio, a Omer je polako izašao vani, vjerovatno ni sluteći, da će događaj iz kafane ući u legendu.

[spreca]

"SVRBI ME NOS NEKO ĆE DA UMRE"

Sigurno ste čuli ovu rečenicu iz naslova jedno hiljadu puta. Međutim o njenom porijeklu se i dan danas raspravlja. Ono što ću ja vama ovdje ispričati ne nosi stopostotnu garanciju istinitosti, ali znate kako kažu, gdje ima dima ima i vatre! Nadam se da ćete ipak pročitati priču i da ćete uživati u njoj do samoga kraja.

Bosna. Godina 1750. Osmanska imperija se i dalje širi. Ratovi su svakodnevnica. Evropa tutnji od njih i stvara se osjećaj kao da će čitav svijet da se sruši. Samo u gradu Višegradu stanje mirno. Ili se bar tako čini. Ljudi obavljaju svoje svakodnevne poslove. Djeca se igraju, a kafana starog Hasana Agića radi punom parom. U toj kafani često ste mogli da vidite ljude raznih profila. Pekare, bravare, vojnike, profesore i obične pijanice bez nekog posebnog zvanja. Jedan od tih pijanica je bio i čovjek pod imenom Bečir. Kada biste ga prvi put vidjeli rekli bi da se ne razlikuje od drugih pijanica tako puno. Prljava kosa i tijelo, oči crvene od alkohola, istrošena odjeća i smrad koji je podsjećao na lešinu. Osoba za izbjegavanje.

Međutim Bečir je bio "poseban" insan. Stalno se je žalio to jest. Gdje god da se je nalazio, u kakvom god društvu da bi se zatekao, a to su bili rijetki trenuci jer su ga ljudi stalno izbjegavali, Bečir bi se žalio. Sve mu je smetalo. Žena (samo Bog zna kako je uspio da se oženi), djeca, ratovi, siromaštvo, životinje, nebo, Sunce, zvijezde, jednom riječju sve. U svemu je nalazio manu. U svemu samo ne u sebi.

Jednog dana dok je sjedio pijan u Agićevoj kafani, za susjedni stol sjede stari asker Omer Subašić. Umirovljen zbog starosti, ali još uvijek sa dovoljnom snagom da volu rep istrgne, Subašić je bio vrlo močna, poštovana i ugledna osoba u Višegradu. To je bio čovjek sa uspravnim držanjem, odmjerenim hodom, uvijek dotjerana u lijepom odijelu i sabljom okačenom sa lijeve strane tijela. Pojava vrlo snažna i neobična. Volio je dobro društvo, muziku i pjesmu, žene pogotovo a i one njega, ali je svemu znao mjeru. Nije volio one koji pretjeruju ni u veselju a Boga mi ni one koji previše tuguju. Neki su ga zbog toga smatrali čudnim (jer nije svaka "sreća" niti je svaka tuga "tuga") , ali godine rada u carskoj vojsci su na njemu ostavile traga, i tu nije bilo više pomoći.

Vidjevši da je do njegovog stola sjeo stari Omer, Bečir onako pijan ustade i sjede za njegov stol. Bez ikakvog pitanja ni je li slobodno ni da li smije da sjedne. Odmah pošto što je sjeo krenu sa svojom dobro poznatom pričom o problemima koji su ga morili, a Omer ga je samo promatrao i promatrao. Kafana je u tom trenutku bila skoro prazna, jer osim njih dvojice tu je bio gazda Hasan i još samo dvojica ljudi koji su pili svoju popodnevnu kafu.

U jednom trenutku Omer ga ljutito upita: "Dobro brate Bečire, imaš li još da se na nešto požališ, je li još nešto ostalo"?

Bečir mu reče još da ga nos nešto svrbi čitav dan, ali baš u tom trenutku dok je govorio Subašić isuka svoju strašnu sablju, zamahnu na Bečira i udari ga tačno po sredini vrata! Udarac je bio toliko snažan da je sirotom Bečiru skinuo glavu sa ramena, a ljude koji su se zatekli tog trenutka u kafani zaprepastio do smrti. Nastala je tišina. Ljudi su u nevjerici gledali čas u mrtvo tijelo Bečira, čas u starog Omera Subašića. A Omer kao da se ništa nije desilo, uze svoju sablju, očisti je, vrati je u korice i upita prisutne: "Svrbi li još koga nos"?

Niko u kafani ni riječi nije progovorio, a Omer je polako izašao vani, vjerovatno ni sluteći, da će događaj iz kafane ući u legendu.

Nikad cuo.....obicno kazu da ces se ljutiti ili dobiti po picki ......a ovdje u rusiji kazu da ces se napiti

Prica je poucna