MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Košarka u BiH, NBA liga, NLB liga, Euroliga,...

Moderators: Tomahawk11, Charuga

User avatar
edin_Basket
Posts: 326
Joined: 08/05/2008 22:47

#1 MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by edin_Basket »

prije sedam godina umro je najbolji bh kosarkas svih vremena
User avatar
IH!
Posts: 38
Joined: 01/12/2008 00:20

#2 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by IH! »

Sedam godina od smrti Mirze Delibašića


Image




Umjetnik kome su i Jazine aplaudirale

Svako vremensko razdoblje ima ličnosti koje su ga obilježile. Mirza Delibašić bio je dovoljno jaka ličnost da obilježi ne samo vremensko razdoblje, već i cijelu jednu generaciju, jedan sport, jedan grad i jednu državu.

Najbolji sportista svih vremena u Bosni i Hercegovini prerano nas je napustio prije tačno sedam godina, 8. decembra 2001. godine. Ostao je upamćen ne samo kao veliki sportista, već i kao veliki čovjek, osoba koja je izazivala divljenje i poštovanje gdje god se pojavila.

„Kakav je čovjek bio Mirza govori anegdota sa kraja 70-ih godina prošlog vijeka. Tada smo obojica bili u Bosni i gostovali smo u legendarnim Jazinama kod Zadra. Jazine su tada važile za jednu od najneugodnijih dvorana za gostovati. Međutim, prilikom predstavljanja ekipa, kad je zvanični spiker pročitao Kinđetovo ime, kompletna dvorana je ustala na noge i gromoglasnim aplauzom pozdravila Bosninu ‘dvanaestku’. Svaki Mirzin koš Zadru bio je popraćen aplauzom. Mislim da niko nikad nije tako dočekan u Jazinama, a to dovoljno govori kakav je Mirza bio čovjek“, prisjeća se trenutaka sa Kinđetom još jedna legenda Bosne, Bogdan Tanjević, Mirzin trener iz vremena kad je sarajevska ekipa pokorila bivšu državu i Evropu.

Mirza Delibašić je bio umjetnik pod koševima i boem u životu. Njegovim odlaskom nestalo je i generacije košarkaških „romantičara“. Mirza nije igrao košarku, Mirza je živio košarku. U maju ove godine, Delibašić je i zvanično uvršten među 50 najboljih košarkaša koje je Evropa ikada imala.

Iako nas je Kinđe napustio prije sedam godina, sjećanje na njega i ono što je ostalo iza njega ne blijedi i ne može izblijediti. Mirza, hvala ti na svemu[/quote]
User avatar
Admir_1984
Posts: 7632
Joined: 13/03/2006 01:33
Location: Slabo poznajem Szenttamas, ali stignem do tvoje kuće

#3 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by Admir_1984 »

Evo i od mene jedan text od mnogobrojnih koje imam sacuvane na kompu
“MIRZA DELIBAŠIĆ – KINĐE”
piše: Damir Delić-Đulić

Mirza Delibašić...
Mnogi su trošili riječi i riječi opisujući samo jedno... Njegove oči...Ali, to je uvijek bio onaj jednostavni, skromni pogled genija... Pogled gorostasa sa licem dječaka, pogled Bosanca od glave do pete, čovjeka koji je bio Bosanac samo onda kada je to bila najveća sramota... Prvi puta je to bilo 1972, kada je veliki Partizan pozvao na probu mladog Tuzlaka i Mostarca. No,Tuzlak, po imenu Mirza Delibašić, uprkos pozivima, nije želio da ostane u momčadi Partizana. Onaj drugi, Mostarac se priključio, poslije će biti poznat po strašnom šutu iz vana, i pod imenom Dražen Dalipagić. Drugi puta je to bilo 1992, u zimu, kada je na radiju 99 rekao onaj svoj čuveni monolog, koji je završavao legendarnim riječima : "Mi ćemo pobijediti, jer volimo, mi volimo i naše Srbe, i naše Hrvate mi volimo, i naše Muslim... Čak i Muslimane naše mi volimo."

To su bili nevjerovatni šokovi za sve one koji nisu vjerovali u – Velikog Genija. Njegov košarkaški put počeo je te famozne 1969 godine, kada, uprkos nevidjenom talentu za tenis, odustaje od tenisa samo zato što je neki guzonjin sin otišao na nagradno putovanje u Čehoslovačku, i počinje iznova, sa novim sportom, u novom klubu, u Tuzlanskoj Slobodi. U počecima je to bila zabava, no vrlo brzo će prerasti u veliku strast, strast koja će obilježiti period od 1972-1984, i strast koja će otvoriti novu stranicu naše, ali i Evropske košarke. Tih godina Jugoslovenska košarka je bila u svojim najboljim godinama. U to vrijeme, kroz reprezentaciju Jugoslavije, prokrstarila su takva imena kao što su:
Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Nikola Plečaš, Dražen Dalipagić, Žarko Varajić, Vinko Jelovac, i mnogi mnogi drugi, imena koja se i danas u košarkaškim krugovima spominju sa velikom dozom poštovanja i respekta.

Put do zvijezda Mirze Delibašića je bio puno trnovitiji nego što su neki mislili i nego što je to izgledalo izvana. Uvijek potkačivan od nekih potrčkovića, uvijek osporavan od polovnih trenera, uvijek sa bezobraznom distancom u odnosu sa javnosti, istom onom bezobraznom distancom koju je imao i u odnosima sa protivničkim igračima, bez doze mržnje, ali sa provokativno bezazlenim pogledom, i provokativno opasnom igrom. Mirza Delibašić je bio genije. Jedan, i jedini. 1972. godine, nakon velike farse zbog odbijanja da predje u Beogradskog prvoligaša, momčad Partizana, koja je tih godina spremala veliku momčad, i prelaska u drugoligašku Bosnu, ekipu koja do tada nije napravila ama baš ništa vrijedno spomena, kao ni bosanskohercegovačka košarka uopće, vec je skrenuo na sebe uvijek radoznale novinarske i uvijek za kritiku spremne poglede košarkaške javnosti. U tom periodu vodstvo Bosne radi iznenadjujuće pametno, gradi svoju momčad, sa svojim igračima, a na kormilo postavlja omalenog, dobročudnog anonimca koji se predstavlja kao Bogdan Tanjević. To je svakako bila najveća sreća za mladog Delibašića, sreća da je radio sa energičnim, temperamentnim Tanjevićem, u Bosni, i velikim filozofom Aleksandrom Nikolićem u reprezentaciji Jugoslavije . Na toj će se kombinaciji graditi i Kinđe, kombinaciji filozofije i eksplozije, kombinaciji Tanjevićeve brzine, i Nikolićeve elegantnosti. Prve godine su bile teške, ali i uspješne, mlada ekipa je lagano sazrijevala, dječije bolesti je vrijeme lagano liječilo, i bilo je vrijeme da se trud, rad, i igra pretvore u rezultat. Prva prilika za to je bila sezona 1976/1977 kada je Bosna titulu prvaka izgubila u zadnjoj sekundi košem Damira Šolmana. Svaki drugi igrač bi već tada prešao u, recimo, momčad Partizana koja je već tada imala formirane igrače, sve same reprezentativce vjerovatno najjače reprezentacije Jugoslavije svih vremena. No, Kinđe je ostao... Ostao je iz ljubavi prema Sarajevu, ljubavi prema Bosni, i ljubavi prema svom načinu života, koji je samo tu mogao ostati prihvaćen.

Njegov život uz čašicu i cigaretu jednostavno je bio njegov izbor. On nije mogao drukčije, to je jednostavno bilo jače od njega. No, Kinđe na terenu uvijek je bio isti. Uvijek miran i pribran, a opet, drsko brz i snažan.

Osvajanje nacionalnog prvenstva Jugoslavije u sezoni 1977/1978 je bio mali korak na velikom putu koji će zavrsiti famoznom pobjedom u majstorici u Grenobleu. To je bio vrhunac, vrhunac jedne generacije, vrhunac jednog vremena. Niko iz te generacije nije napravio nešto slično. Na povratku iz Grenobla, kada su hiljade ljudi izašle na ulice da proslave veliku pobjedu, Kinđe je bio nekako tužan, kao da nije bio ni svjestan koliko je veliko to što su on i suigrači napravili. Nije bio svjestan, jer je on samo igrao onoliko koliko je mogao u tom trenutku... On je samo radio ono što voli... A , Božiji dar da je u tome bio neprikosnoven je odlučio da ta njegova zabava i posao bude od strašne važnosti za razvoj košarke, ali i načina razmišljanja uopće na ovim prostorima. To je bila injekcija koja je trajala i traje, injekcija koja nam daje veliko saznanje da nismo gubitnici.

Da i Bosna ima svoje vrijednosti, i to velike. Jer, ni Dalipagić, ni pokojni Krešo, ni Šolman, ni Jelovac, nisu svojim timovima donijeli titulu prvaka Evrope. Kinđe jeste. Bosna u sastavu: Vučević, Đogić, Benaček, Bosiočić, Izić, Radovanović, Pešić, Varajić, Delibašić, Bilalović, Hadzić i Mitrović je postala velika ekipa, niotkuda, sam Gospod zna kako. Prije 7 godina niko, ama baš niko nije znao za njih, a u toj sezoni su pali i Real, sa Corbalanom, Romayem i Brabenderom, i veliki Macabbi iz Tel Aviva, da bi na kraju i Emerson, predvođen Dinom Meneghinom pao i to u jednom od najneizvjesnijih finala ikad viđenih. Ta majstorica u Grenoblu je veliki dokaz, velika slika naše košarke.

Ta utakmica je neodoljivo podsjećala na staru Bosansku sevdalinku, tim više, jer, isto kao što su sevdalinke dokaz postojanja Bosanaca, tako je i ta utakmica dokaz postojanja naše košarke. Kada ne bi bilo te snimke, traženje motiva bi bilo jako daleko, ne bismo mogli vjerovati da ćemo to ponoviti. Dok bude živjelo sjećanje na to, živjet će i ta snimka, a dok ona bude živjela, živjet ce i košarka u BIH.

U sezoni 1979-1980 Bosna u neznatno promjenjenom sastavu osvaja još jednu titulu prvaka Jugoslavije.

To je bio vrhunac, to je bio kraj jednog ciklusa, to je bio kraj Sarajevske priče o Kinđetu. 1981. godine, nakon velikih ubjeđivanja od strane njegovih velikih prijatelja iz Madrida, Huana Corbalana i Waynea Brabendera, Mirza Delibašić potpisuje za Real.

Rijedak je slučaj da cio grad tako, ne samo dostojno i gostoljubivo, nego sa ogromnim zadovoljstvom i srećom dočeka jednog košarkaša. Sarajevski princ je baš tako dočekan. U Realu je preko noći postao zvijezda, imao je priliku da igra u jednoj vrhunskoj ekipi i da se druži sa tada najvećim košarkaškim zvijezdama, suigračima, Dalipagićem, Corbalanom, Brabenderom, i nogometnim zvijezdama toga vremena, Alfredom di Stefanom, Puskasem i ostalim... No, to nije bio onaj život koji je želio, i na koji je bio navikao Sarajevski princ. Imao je Madrid svoje ljepote, monumentalnosti, ali nije imao onu raju kakvu je imalo Sarajevo, nije imao Baščaršiju, daleko su tada bili njegovi prijatelji, daleko je ostala Kinđetova duša. U izuzetno jakoj momčadi Reala osvaja interkontinentalni kup (1981) i titulu prvaka Španjolske (1982).

I, nije više mogao... Daleko je bila njegova duša, daleko su bili njegovi prijatelji, to je bio potpuno tuđi svijet. 1982, nezadovoljan svojom izvedbom, napušta Madrid. Iako je uprava kluba bila zadovoljna njegovom igrom, ali prije svega, njegovim odnosima sa suigračima, on insistira da napusti klub, i odlazi onom istom svom, temperamentnom, dragom Boši, ovog puta u Indesit, u Italiju. Svi su mislili da će to biti novi početak, Kinđe je bio u najboljim godinama, no, nakon samo dvije utakmice, dešava se veliki bum za cijelu košarkašku javnost. Svi su zašutjeli, a onda su doktori progovorili. Rekli su ono čega su se svi pribojavali i što je sve brinulo. Doživio je moždani udar, nikada više neće moći igrati.

U velikom krugu Delibašićevih prijatelja nikoga nije plašila dijagnoza. Plašila ih je činjenica da Kinđe nikada neće napustiti svoj način života. Uvijek će biti vjeran svojim porocima... Jer, on je htio da zivi svoj život, jer je on volio život, volio ga je više od sebe. Čuvena je njegova rečenica iz tog perioda: "Neka živim koliko živim, ali živjet cu život dostojan čovjeka."

Cijeli život je igrao samo dvije igre. Igru košarke i života. I u obje je dostigao ono što će običnim smrtnicima uvijek ostati strano... Daleko, i strano...

Da li je to sudbina, il ko zna šta je, ali u svim velikim uspjesima naše košarke, na ovaj ili onaj način učestvovao je i Mirza Delibašić.
Nakon toga, jedno vrijeme provodi kao direktor i trener Bosne, no, kako je rekao, nije mogao podnositi utakmice, i odstupa sa trenerske stolice. No, krajem 1999 godine, se ponovo vraća na mjesto šefa stručnog staba KK Bosna, na kojoj poziciji ostaje do same smrti. Međutim, Bosna ne postiže ništa vrijedno spomena, i 2001 rasprodaje kompletnu momčad, i dovodi mlade, talentovane igrače, praveći dugoročni plan, nadajmo se, bar približno uspješan onom iz 1972 godine. Uprkos svemu, Mirza je oduvijek bio najmanje cijenjen u našim košarkaškim krugovima, uprkos svemu, više su se cijenile riječi nekih drugih, potpuno neukih ljudi. Na izboru novog selektora, Mirza je predlagao svog prijatelja, velikog pedagoga i košarkašku legendu, Vjećeslava Tolja, no, uinat, za selektora je izabran Draško Prodanović. Ne kazem da Prodanović nije adekvatno rješenje, no, mislim da je svojom riznicom medalja, ako ničim drugim, stvarima koje se kod nas ne cijene, pameću, košarkaškim talentom i imenom, zasluživao da njegova riječ bude najvažnija za ljude iz saveza. No, gospoda iz saveza, skupina košarkaških amatera, koja kroji sudbinu našoj košarci, na čelu sa gospodom Dzonlagićem i Đelilovićem jednostavno ima ekskluzivno pravo da radi šta hoće,ne pitajući nikoga, i ne brinući za tuđe probleme. Nonšalantno, kako i priliči nemoralnim i bezobzirnim ljudima, ponijeli su se i kada je Mirza Delibašić, uz velikog stručnjaka Rusmira Halilovica i uz cijelu javnost i trenere širom BIH, zahtijevao reorganizaciju košarkaškog saveza.

Ako se tako cijeni takva veličina, onda cemo mi zauvijek ostati prosječni, glupi balkanski narod. Sarajevski princ je svoju poslednju životnu bitku izgubio 8. decembra 2001 godine, a sahranjen je u aleji velikana, na groblju Bare, pored svog velikog prijatelja, pjevača, Davorina Popovića.. Ispračen je onako kako i priliči, dostojanstveno, uz pjesmu koju mu je još 1984, na oproštajnoj utakmici otpjevao njegov dragi Pimpek. Na komemoraciji su prisistvovali svi značajni ljudi Balkanske košarke danas, njegovi prijatelji: Bogdan Tanjević, Mirko Novosel, Željko Jerkov, Dalipagić, Kićanović, Ivković, Skasi, Šolman, Rato Tvrdić, Pino Giergia, Prodanović, Halilović, i mnogi drugi dragi prijatelji Kinđeta.

Svi su bili tužni, svi su bili svjesni gubitka. To je bio strašno tužan dan za sve poklonike košarke,i sve Bosance i Hercegovce uopće.

No, da je nasa svijest strasno niska, da smo mi ipak jedan nepopravljivo zaostao i glup narod, pokazuje i cinjenica da je, na imenovanju ulica, nakon sto su Hrvati iz Brčkog ulici dali ime Dražen Petrović, a bosanski Srbi su ulicu nazvali po košarkaškom stručnjaku Aleksandru Nikoliću, Bošnjaci se nisu uspjeli složiti da ulica dobije ime po najvećem sportisti BIH svih vremena. Neka nas je sram i stid, sve nas, zbog toga, iako i nismo učestvovali u tom izboru, jer je to pokazatelj cjelokupne svijesti jednog naroda.

Već smo, čini se zaboravili našu najveću legendu, a da se to nikako nije smjelo dozvoliti. Jer, kako reče jedan novinar, BOSNE NEĆE BITI, AKO DJECA NAŠE DJECE NE BUDU ZNALA KO JE BIO KINĐE...

(prenešeno iz Magazina DANI)
User avatar
rossoner
Posts: 499
Joined: 12/12/2004 01:29
Location: Država Željo

#4 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by rossoner »

Edo Maajka ft. Dino Šaran - Za Mirzu.mp3
User avatar
mgogic
Posts: 530
Joined: 20/05/2007 11:03

#5 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by mgogic »

E stvarno smo glup narod,sramotno je da djeca generacije 93-nadalje nemaju pojma u 95% slucajeva ko je Kindje!
KENJAC
Posts: 4603
Joined: 26/12/2006 13:10

#6 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by KENJAC »

Legendo!
Kad sam tuzan i kad mi je pun kurac svega odem na you tube i pogledam Bosna-Emmersson 96:93 i moram ti rec malo koji put nisam plako! Imo sam 14 godina a pobjego sam iz skole da vas docekam na Butmiru. Nikad ni jedna utakmica nije prosla da vas u Sarajevu nisam gledo a isao sam tri puta u Beograd! Hvala ti care za sve!
Nek ti je laka zemlja, sigurno si se naso tamo sa jos jednom legendom iz FIS-a i moram vam rec da vam je tamo bolje nego nama ovamo! Ovdje vladaju neka nova pravila, vise se ne dijelimo na navijace neke Cibone, nekog Partizana ili Sibenke. Sad su neke druge podjele. Sad se mrzimo i bez utakmica! Sad su nam neki drugi uzori. Neki sto nikad nisu mogli igrat ni za raju a ne da osvoje sa svojom BOSNOM sve sto ziv covjek moze osvojit i sa SVOJOM JUGOSLAVIJOM da bije Ruse 4 godine za redom, Italijane Spance Meksikance.. Vanzemaljce i ostale!
Legendo!
Dok sam ziv bit cu ti zahvalan za sve a posebno za onaj rolling protiv Veyna Brabendera! Sanjam ga!
User avatar
HAVANA
Posts: 32695
Joined: 19/08/2008 23:04

#7 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by HAVANA »

Genijalac i uz Pimpeka jedan od najdražih i najboljih ljudi ovoga grada.
User avatar
amrica
Posts: 7110
Joined: 26/01/2007 17:58

#8 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by amrica »

KENJAC wrote:Legendo!
Kad sam tuzan i kad mi je pun kurac svega odem na you tube i pogledam Bosna-Emmersson 96:93 i moram ti rec malo koji put nisam plako! Imo sam 14 godina a pobjego sam iz skole da vas docekam na Butmiru. Nikad ni jedna utakmica nije prosla da vas u Sarajevu nisam gledo a isao sam tri puta u Beograd! Hvala ti care za sve!
Nek ti je laka zemlja, sigurno si se naso tamo sa jos jednom legendom iz FIS-a i moram vam rec da vam je tamo bolje nego nama ovamo! Ovdje vladaju neka nova pravila, vise se ne dijelimo na navijace neke Cibone, nekog Partizana ili Sibenke. Sad su neke druge podjele. Sad se mrzimo i bez utakmica! Sad su nam neki drugi uzori. Neki sto nikad nisu mogli igrat ni za raju a ne da osvoje sa svojom BOSNOM sve sto ziv covjek moze osvojit i sa SVOJOM JUGOSLAVIJOM da bije Ruse 4 godine za redom, Italijane Spance Meksikance.. Vanzemaljce i ostale!
Legendo!
Dok sam ziv bit cu ti zahvalan za sve a posebno za onaj rolling protiv Veyna Brabendera! Sanjam ga!

:thumbup: :thumbup: :thumbup:
Kralj Tvrtko XXVIII
Posts: 562
Joined: 11/02/2007 16:03

#9 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by Kralj Tvrtko XXVIII »

Legenda. I Tuzlak i Sarajlija. Lijepo je da se neko sjetio.
User avatar
-danTe-
Posts: 2578
Joined: 09/01/2007 12:16
Location: drzava Ilidza

#10 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by -danTe- »

amrica wrote:
KENJAC wrote:Legendo!
Kad sam tuzan i kad mi je pun kurac svega odem na you tube i pogledam Bosna-Emmersson 96:93 i moram ti rec malo koji put nisam plako! Imo sam 14 godina a pobjego sam iz skole da vas docekam na Butmiru. Nikad ni jedna utakmica nije prosla da vas u Sarajevu nisam gledo a isao sam tri puta u Beograd! Hvala ti care za sve!
Nek ti je laka zemlja, sigurno si se naso tamo sa jos jednom legendom iz FIS-a i moram vam rec da vam je tamo bolje nego nama ovamo! Ovdje vladaju neka nova pravila, vise se ne dijelimo na navijace neke Cibone, nekog Partizana ili Sibenke. Sad su neke druge podjele. Sad se mrzimo i bez utakmica! Sad su nam neki drugi uzori. Neki sto nikad nisu mogli igrat ni za raju a ne da osvoje sa svojom BOSNOM sve sto ziv covjek moze osvojit i sa SVOJOM JUGOSLAVIJOM da bije Ruse 4 godine za redom, Italijane Spance Meksikance.. Vanzemaljce i ostale!
Legendo!
Dok sam ziv bit cu ti zahvalan za sve a posebno za onaj rolling protiv Veyna Brabendera! Sanjam ga!

:thumbup: :thumbup: :thumbup:
:thumbup: :thumbup: :thumbup: :thumbup:
User avatar
shana_majka
Posts: 2349
Joined: 25/10/2006 03:34

#11 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by shana_majka »

.
Last edited by shana_majka on 10/12/2008 15:32, edited 1 time in total.
User avatar
edin_Basket
Posts: 326
Joined: 08/05/2008 22:47

#12 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by edin_Basket »

ne mogu da nadjem pjesmu
evo ovo http://www.youtube.com/watch?v=mwcaxHyVKT4
User avatar
shana_majka
Posts: 2349
Joined: 25/10/2006 03:34

#13 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by shana_majka »

[
Last edited by shana_majka on 10/12/2008 15:31, edited 1 time in total.
User avatar
DiplomataSaSela
Posts: 1044
Joined: 20/10/2004 23:51

#14 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by DiplomataSaSela »

KENJAC wrote:
Dok sam ziv bit cu ti zahvalan za sve a posebno za onaj rolling protiv Veyna Brabendera! Sanjam ga!
I rolling u Sibeniku kad je Slavnica bacio na pod,i 52 kosa Partizanu u BG i odlucujuci kos preko Farciceve ruke,banana Kicanovicu se ne moze zaboravit...itd.itd...moglo bi se danima pisat'...
User avatar
JThomas
Posts: 69048
Joined: 24/05/2008 15:01
Location: Sic semper tyrannis

#15 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by JThomas »

shana_majka wrote:+
Na zalost, u privatnom zivotu nije bio tako sretan i uspijeshan kao u sportskom. :(

!
vjerujte, ovo mi prvo padne na pamet kad ga neko spomene, pa tek onda bilo šta vezano za košarku. tragični heroj. sretan čovjek nije bio, ni pod razno.

počivaj legendo :(
User avatar
seln
Posts: 23262
Joined: 06/02/2007 13:57
Location: FORGET? HELL!

#16 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by seln »

Jedna velika, topla bosanska dusa.
User avatar
sarajlijica
Posts: 33
Joined: 18/07/2004 02:25

#17 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by sarajlijica »

mgogic wrote:E stvarno smo glup narod,sramotno je da djeca generacije 93-nadalje nemaju pojma u 95% slucajeva ko je Kindje!

:thumbup: :thumbup: :thumbup: :thumbup: :thumbup:
za sve generacije....pogotovo iza devedesetih!
http://www.boracbl.net/files/kindze/mirza_kindze.html

JEDAN JE KNDJE - MIRZA, HVALA TI!


Volim te Bosno, i Hercegovino.... :bih:
User avatar
Admir_1984
Posts: 7632
Joined: 13/03/2006 01:33
Location: Slabo poznajem Szenttamas, ali stignem do tvoje kuće

#18 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by Admir_1984 »

Admir_1984 wrote:Evo i od mene jedan text od mnogobrojnih koje imam sacuvane na kompu
“MIRZA DELIBAŠIĆ – KINĐE”
piše: Damir Delić-Đulić

Mirza Delibašić...
Mnogi su trošili riječi i riječi opisujući samo jedno... Njegove oči...Ali, to je uvijek bio onaj jednostavni, skromni pogled genija... Pogled gorostasa sa licem dječaka, pogled Bosanca od glave do pete, čovjeka koji je bio Bosanac samo onda kada je to bila najveća sramota... Prvi puta je to bilo 1972, kada je veliki Partizan pozvao na probu mladog Tuzlaka i Mostarca. No,Tuzlak, po imenu Mirza Delibašić, uprkos pozivima, nije želio da ostane u momčadi Partizana. Onaj drugi, Mostarac se priključio, poslije će biti poznat po strašnom šutu iz vana, i pod imenom Dražen Dalipagić. Drugi puta je to bilo 1992, u zimu, kada je na radiju 99 rekao onaj svoj čuveni monolog, koji je završavao legendarnim riječima : "Mi ćemo pobijediti, jer volimo, mi volimo i naše Srbe, i naše Hrvate mi volimo, i naše Muslim... Čak i Muslimane naše mi volimo."

To su bili nevjerovatni šokovi za sve one koji nisu vjerovali u – Velikog Genija. Njegov košarkaški put počeo je te famozne 1969 godine, kada, uprkos nevidjenom talentu za tenis, odustaje od tenisa samo zato što je neki guzonjin sin otišao na nagradno putovanje u Čehoslovačku, i počinje iznova, sa novim sportom, u novom klubu, u Tuzlanskoj Slobodi. U počecima je to bila zabava, no vrlo brzo će prerasti u veliku strast, strast koja će obilježiti period od 1972-1984, i strast koja će otvoriti novu stranicu naše, ali i Evropske košarke. Tih godina Jugoslovenska košarka je bila u svojim najboljim godinama. U to vrijeme, kroz reprezentaciju Jugoslavije, prokrstarila su takva imena kao što su:
Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Nikola Plečaš, Dražen Dalipagić, Žarko Varajić, Vinko Jelovac, i mnogi mnogi drugi, imena koja se i danas u košarkaškim krugovima spominju sa velikom dozom poštovanja i respekta.

Put do zvijezda Mirze Delibašića je bio puno trnovitiji nego što su neki mislili i nego što je to izgledalo izvana. Uvijek potkačivan od nekih potrčkovića, uvijek osporavan od polovnih trenera, uvijek sa bezobraznom distancom u odnosu sa javnosti, istom onom bezobraznom distancom koju je imao i u odnosima sa protivničkim igračima, bez doze mržnje, ali sa provokativno bezazlenim pogledom, i provokativno opasnom igrom. Mirza Delibašić je bio genije. Jedan, i jedini. 1972. godine, nakon velike farse zbog odbijanja da predje u Beogradskog prvoligaša, momčad Partizana, koja je tih godina spremala veliku momčad, i prelaska u drugoligašku Bosnu, ekipu koja do tada nije napravila ama baš ništa vrijedno spomena, kao ni bosanskohercegovačka košarka uopće, vec je skrenuo na sebe uvijek radoznale novinarske i uvijek za kritiku spremne poglede košarkaške javnosti. U tom periodu vodstvo Bosne radi iznenadjujuće pametno, gradi svoju momčad, sa svojim igračima, a na kormilo postavlja omalenog, dobročudnog anonimca koji se predstavlja kao Bogdan Tanjević. To je svakako bila najveća sreća za mladog Delibašića, sreća da je radio sa energičnim, temperamentnim Tanjevićem, u Bosni, i velikim filozofom Aleksandrom Nikolićem u reprezentaciji Jugoslavije . Na toj će se kombinaciji graditi i Kinđe, kombinaciji filozofije i eksplozije, kombinaciji Tanjevićeve brzine, i Nikolićeve elegantnosti. Prve godine su bile teške, ali i uspješne, mlada ekipa je lagano sazrijevala, dječije bolesti je vrijeme lagano liječilo, i bilo je vrijeme da se trud, rad, i igra pretvore u rezultat. Prva prilika za to je bila sezona 1976/1977 kada je Bosna titulu prvaka izgubila u zadnjoj sekundi košem Damira Šolmana. Svaki drugi igrač bi već tada prešao u, recimo, momčad Partizana koja je već tada imala formirane igrače, sve same reprezentativce vjerovatno najjače reprezentacije Jugoslavije svih vremena. No, Kinđe je ostao... Ostao je iz ljubavi prema Sarajevu, ljubavi prema Bosni, i ljubavi prema svom načinu života, koji je samo tu mogao ostati prihvaćen.

Njegov život uz čašicu i cigaretu jednostavno je bio njegov izbor. On nije mogao drukčije, to je jednostavno bilo jače od njega. No, Kinđe na terenu uvijek je bio isti. Uvijek miran i pribran, a opet, drsko brz i snažan.

Osvajanje nacionalnog prvenstva Jugoslavije u sezoni 1977/1978 je bio mali korak na velikom putu koji će zavrsiti famoznom pobjedom u majstorici u Grenobleu. To je bio vrhunac, vrhunac jedne generacije, vrhunac jednog vremena. Niko iz te generacije nije napravio nešto slično. Na povratku iz Grenobla, kada su hiljade ljudi izašle na ulice da proslave veliku pobjedu, Kinđe je bio nekako tužan, kao da nije bio ni svjestan koliko je veliko to što su on i suigrači napravili. Nije bio svjestan, jer je on samo igrao onoliko koliko je mogao u tom trenutku... On je samo radio ono što voli... A , Božiji dar da je u tome bio neprikosnoven je odlučio da ta njegova zabava i posao bude od strašne važnosti za razvoj košarke, ali i načina razmišljanja uopće na ovim prostorima. To je bila injekcija koja je trajala i traje, injekcija koja nam daje veliko saznanje da nismo gubitnici.

Da i Bosna ima svoje vrijednosti, i to velike. Jer, ni Dalipagić, ni pokojni Krešo, ni Šolman, ni Jelovac, nisu svojim timovima donijeli titulu prvaka Evrope. Kinđe jeste. Bosna u sastavu: Vučević, Đogić, Benaček, Bosiočić, Izić, Radovanović, Pešić, Varajić, Delibašić, Bilalović, Hadzić i Mitrović je postala velika ekipa, niotkuda, sam Gospod zna kako. Prije 7 godina niko, ama baš niko nije znao za njih, a u toj sezoni su pali i Real, sa Corbalanom, Romayem i Brabenderom, i veliki Macabbi iz Tel Aviva, da bi na kraju i Emerson, predvođen Dinom Meneghinom pao i to u jednom od najneizvjesnijih finala ikad viđenih. Ta majstorica u Grenoblu je veliki dokaz, velika slika naše košarke.

Ta utakmica je neodoljivo podsjećala na staru Bosansku sevdalinku, tim više, jer, isto kao što su sevdalinke dokaz postojanja Bosanaca, tako je i ta utakmica dokaz postojanja naše košarke. Kada ne bi bilo te snimke, traženje motiva bi bilo jako daleko, ne bismo mogli vjerovati da ćemo to ponoviti. Dok bude živjelo sjećanje na to, živjet će i ta snimka, a dok ona bude živjela, živjet ce i košarka u BIH.

U sezoni 1979-1980 Bosna u neznatno promjenjenom sastavu osvaja još jednu titulu prvaka Jugoslavije.

To je bio vrhunac, to je bio kraj jednog ciklusa, to je bio kraj Sarajevske priče o Kinđetu. 1981. godine, nakon velikih ubjeđivanja od strane njegovih velikih prijatelja iz Madrida, Huana Corbalana i Waynea Brabendera, Mirza Delibašić potpisuje za Real.

Rijedak je slučaj da cio grad tako, ne samo dostojno i gostoljubivo, nego sa ogromnim zadovoljstvom i srećom dočeka jednog košarkaša. Sarajevski princ je baš tako dočekan. U Realu je preko noći postao zvijezda, imao je priliku da igra u jednoj vrhunskoj ekipi i da se druži sa tada najvećim košarkaškim zvijezdama, suigračima, Dalipagićem, Corbalanom, Brabenderom, i nogometnim zvijezdama toga vremena, Alfredom di Stefanom, Puskasem i ostalim... No, to nije bio onaj život koji je želio, i na koji je bio navikao Sarajevski princ. Imao je Madrid svoje ljepote, monumentalnosti, ali nije imao onu raju kakvu je imalo Sarajevo, nije imao Baščaršiju, daleko su tada bili njegovi prijatelji, daleko je ostala Kinđetova duša. U izuzetno jakoj momčadi Reala osvaja interkontinentalni kup (1981) i titulu prvaka Španjolske (1982).

I, nije više mogao... Daleko je bila njegova duša, daleko su bili njegovi prijatelji, to je bio potpuno tuđi svijet. 1982, nezadovoljan svojom izvedbom, napušta Madrid. Iako je uprava kluba bila zadovoljna njegovom igrom, ali prije svega, njegovim odnosima sa suigračima, on insistira da napusti klub, i odlazi onom istom svom, temperamentnom, dragom Boši, ovog puta u Indesit, u Italiju. Svi su mislili da će to biti novi početak, Kinđe je bio u najboljim godinama, no, nakon samo dvije utakmice, dešava se veliki bum za cijelu košarkašku javnost. Svi su zašutjeli, a onda su doktori progovorili. Rekli su ono čega su se svi pribojavali i što je sve brinulo. Doživio je moždani udar, nikada više neće moći igrati.

U velikom krugu Delibašićevih prijatelja nikoga nije plašila dijagnoza. Plašila ih je činjenica da Kinđe nikada neće napustiti svoj način života. Uvijek će biti vjeran svojim porocima... Jer, on je htio da zivi svoj život, jer je on volio život, volio ga je više od sebe. Čuvena je njegova rečenica iz tog perioda: "Neka živim koliko živim, ali živjet cu život dostojan čovjeka."

Cijeli život je igrao samo dvije igre. Igru košarke i života. I u obje je dostigao ono što će običnim smrtnicima uvijek ostati strano... Daleko, i strano...

Da li je to sudbina, il ko zna šta je, ali u svim velikim uspjesima naše košarke, na ovaj ili onaj način učestvovao je i Mirza Delibašić.
Nakon toga, jedno vrijeme provodi kao direktor i trener Bosne, no, kako je rekao, nije mogao podnositi utakmice, i odstupa sa trenerske stolice. No, krajem 1999 godine, se ponovo vraća na mjesto šefa stručnog staba KK Bosna, na kojoj poziciji ostaje do same smrti. Međutim, Bosna ne postiže ništa vrijedno spomena, i 2001 rasprodaje kompletnu momčad, i dovodi mlade, talentovane igrače, praveći dugoročni plan, nadajmo se, bar približno uspješan onom iz 1972 godine. Uprkos svemu, Mirza je oduvijek bio najmanje cijenjen u našim košarkaškim krugovima, uprkos svemu, više su se cijenile riječi nekih drugih, potpuno neukih ljudi. Na izboru novog selektora, Mirza je predlagao svog prijatelja, velikog pedagoga i košarkašku legendu, Vjećeslava Tolja, no, uinat, za selektora je izabran Draško Prodanović. Ne kazem da Prodanović nije adekvatno rješenje, no, mislim da je svojom riznicom medalja, ako ničim drugim, stvarima koje se kod nas ne cijene, pameću, košarkaškim talentom i imenom, zasluživao da njegova riječ bude najvažnija za ljude iz saveza. No, gospoda iz saveza, skupina košarkaških amatera, koja kroji sudbinu našoj košarci, na čelu sa gospodom Dzonlagićem i Đelilovićem jednostavno ima ekskluzivno pravo da radi šta hoće,ne pitajući nikoga, i ne brinući za tuđe probleme. Nonšalantno, kako i priliči nemoralnim i bezobzirnim ljudima, ponijeli su se i kada je Mirza Delibašić, uz velikog stručnjaka Rusmira Halilovica i uz cijelu javnost i trenere širom BIH, zahtijevao reorganizaciju košarkaškog saveza.

Ako se tako cijeni takva veličina, onda cemo mi zauvijek ostati prosječni, glupi balkanski narod. Sarajevski princ je svoju poslednju životnu bitku izgubio 8. decembra 2001 godine, a sahranjen je u aleji velikana, na groblju Bare, pored svog velikog prijatelja, pjevača, Davorina Popovića.. Ispračen je onako kako i priliči, dostojanstveno, uz pjesmu koju mu je još 1984, na oproštajnoj utakmici otpjevao njegov dragi Pimpek. Na komemoraciji su prisistvovali svi značajni ljudi Balkanske košarke danas, njegovi prijatelji: Bogdan Tanjević, Mirko Novosel, Željko Jerkov, Dalipagić, Kićanović, Ivković, Skasi, Šolman, Rato Tvrdić, Pino Giergia, Prodanović, Halilović, i mnogi drugi dragi prijatelji Kinđeta.

Svi su bili tužni, svi su bili svjesni gubitka. To je bio strašno tužan dan za sve poklonike košarke,i sve Bosance i Hercegovce uopće.

No, da je nasa svijest strasno niska, da smo mi ipak jedan nepopravljivo zaostao i glup narod, pokazuje i cinjenica da je, na imenovanju ulica, nakon sto su Hrvati iz Brčkog ulici dali ime Dražen Petrović, a bosanski Srbi su ulicu nazvali po košarkaškom stručnjaku Aleksandru Nikoliću, Bošnjaci se nisu uspjeli složiti da ulica dobije ime po najvećem sportisti BIH svih vremena. Neka nas je sram i stid, sve nas, zbog toga, iako i nismo učestvovali u tom izboru, jer je to pokazatelj cjelokupne svijesti jednog naroda.

Već smo, čini se zaboravili našu najveću legendu, a da se to nikako nije smjelo dozvoliti. Jer, kako reče jedan novinar, BOSNE NEĆE BITI, AKO DJECA NAŠE DJECE NE BUDU ZNALA KO JE BIO KINĐE...

(prenešeno iz Magazina DANI)
8 godina vishe nije sa nama :(

Jedan je bio Kindze
User avatar
11sumirp
Posts: 573
Joined: 01/10/2009 09:07
Location: primus je u bunkeru

#19 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by 11sumirp »

Kinđe,legendo :bih: :bih:
User avatar
11sumirp
Posts: 573
Joined: 01/10/2009 09:07
Location: primus je u bunkeru

#21 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by 11sumirp »

burek_in_space wrote::(
Nema potrebe za tugom ,taj covjek je svojim zivotom i djelom medju nama, donio puno radosti i lijepih trenutaka,zbog takvih velicina kao sto je bio Kinđe lijepo je biti Bosanac,zato osmijeh na lice,ponos u dusu i jedno
Kinđe hvala ti... :) :bih:
User avatar
atko
Posts: 6054
Joined: 06/07/2006 14:51

#22 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by atko »

Ljudina

Mirza hvala ti


... neko rece nema potrebe za tugom ... covjece kad se samo pogleda kako odumiremo ne da sam tuzan nego sam prestravljen :( :shock: ... tako bezlicni i bezdusni postajemo ... prestrasnooo
User avatar
Dammme
Posts: 1175
Joined: 18/04/2007 10:35
Location: Sarajevo

#23 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by Dammme »

Sve što ču reći je:
MIRZA, HVALA TI!
P.S. I dok pišem ovo malo teksta, suze krenuše same
mikogoago
Posts: 1182
Joined: 31/10/2009 17:33

#24 Re: MIRZA DELIBASIC (8.12.2001.-8.12.08.)

Post by mikogoago »

I dan danas mi se okrece film i osvajanje prve titule Jugoslavije i ono finale u Grenoblu.Dok sam ziv pamticu to i onaj osjecaj ponosa i srece koji sam tada osjetio.Boze mislio sam poleticu,bio sam lagan ko pero rasprsnucu se od prevelike srece i ponosa.taj osjecaj pamticu dok sam ziv.Te generacije velicanstvenih i Mirze kao njihovog predvodnika i simbola.
Dok sam ziv pamticu tu skromnost, ljudskost i jednostavnost.Sretanja u SD Bosna,kod Davora i pozdravljanja.Tuzno je da nisi vise tu Kindje sa nama i nekako Ti zavidim da si u boljem drustvu tamo sa Davorom,Talijanom idr.Laka Ti zemlja bila! :( :( :(
Post Reply