Ma ne govorim o tome. Govorim o bezličnosti i predvidljivosti same muzike. Mislim, ni prvi talas nu metala nije
bio nešto posebno (čast izuzetcima kao što su Deftones). Linkin Park su to samo dodatno razblažili i spojili
sa pop muzikom i, meni najiritantnije, povrh svega toga su pisali najpatetičnija moguća teenage angst sranja od tekstova.
Mislim, Kurt Cobain se sa tim konceptom teenage angsta sprdao, ali ovi su to shvatili krajnje ozbiljno i doveli pisanje
takvih pjesama do krajnjih granica podnošljivosti. Mislim, kako se neko nakon što izađe iz tih teenage godina može identificirati
sa tekstom tipa One Step Closer? Najozbiljnije pitam? Jer kad čujem tu pjesmu, ja vidim srednjoškolskog klinca, smrknutog,
nadrkanog i ljutog na cijeli svijet koji misli da su Linkin Par vrh buntovništva i srednji prst establišmentu i roditeljima.
Hajde i to mi je ok, jebiga takve su godine, osjetljive i nisi još sazreo ni u bilo kojem smislu pa ti se može i podmetnuti
Linkin Park kao neki dobar bend. Ali jebote, imati dvadesetak pa i tridesetak godina u nekim slučajevima i slušati
ovo i smatrati Linkin Park vrhunskim bendom. WTF?
I kakav je osjećaj bio Chesteru, koji je koliko sam skontao
zagazio u četrdesete, svaku noć pjevati takve pjesme? I ja bih bio depresivan.
To je isto ko' da si i sam ostao zarobljen
u tim teen godinama.
Ne znam, možda ću ispasti kao nadrkani matorac koji soli mlađariji pamet
, ali njihova popularnost i fenomen mi
nikada nije bio jasan.
Rant over!
[/quote]
Pečat na ovo.
Ali, gotivio ja bend ili ne, nije mi drago vidjeti da se oduzima život.