Kraljica Katarina

[Bloo]

@Bossona

Prije sklapanja braka Katarina je živjela u patarenskoj/heretičkoj sredini, budući da je njezin otac bio istaknuti pataren ali je bila i pod utjecajem svoje bake Jelene, koja je bila pravoslavna i koja je odgojila njezinu majku. Morala je bar poznavati i katolike, koji su bili brojni na posjedima njezina oca.

Kad se odlučila na vjenčanje s bosanskim kraljem Tomašom, koji je već bio prigrlio katolicizam, Katarina ga je u tom slijedila. Za njezin vjerski odgoj brinuli su se bosanski franjevci. Malo poslije vjenčanja, polovinom 1446 godine papa Eugen IV dao joj je dozvolu, da može sebi izabrati dva kapelana među bosanskim franjevcima.

Za vrijeme Katarine u Bosni nije bilo Hrvata niti Srba, već su bili Bošnjani i par procenata Vlaha,


Ovo je odluka Vijeća umoljenih Dubrovačke republike od 2. jula 1376. navodi društvenu podjelu stanovništva Bosne na – Bošnjane i Vlahe

Nakon preuzimanja Vlaha u novoosvojenim dijelovima srednjovjekovne bosanske države u donjem i srednjem Polimlju, dijelu Podgorja, Travuniji, Gornjoj Zeti, dijelu zapadnog Huma i njegovim ostalim dijelovima, prema pisanim spomenicima iz druge polovine XIV stoljeća, koji su sačuvani u Državnom arhivu u Dubrovniku, stanovnici Bosne svrstani su u dva društvena sloja: ljude Bošnjane i Vlahe.

U Hercegovini su živjeli pripadnici triju vjerskih zajednica: Crkve bosanske, Katoličke crkve i Pravoslavne crkve, etnički Vlasi, od kojih je najveći dio bio pravoslaviziran i Arbanasi, pretežno katoličke vjeroispovijesti, od kojih je jedan dio, također, bio pravoslaviziran, te Cigani (Romi), bez utvrđene vjerske pripadnosti

Ova prisutnost Vlaha potvrđuje se i u jednoj povelji kralja Stjepana Tomaševića iz 1461. godine kojom on potvrđuje Radivoju ne samo sela što mu je dao kralj Tomaš (prethodni bosanski kralj i Stjepanov otac) i koja je Radivoj kupio, već i “kuće i mline i vrtle i vinograde” u Jajcu i Jezeru, a “u Buljini šest kmeta i vinograde” – “i katun Vlaha koji mu su sada u državi i koje bi posli pronašao što ne bi ispod naše službe bilo”. (Povelju spominje Aleksandar Solovjev u Vlasteoskim poveljama bosanskih vladara.)

U Bosni su od ranije svoje uporište imali pripadnici Crkve bosanske (heretici) i katolici, koji su se nastojali etablirati pritiscima iz Rima prema bosanskim vladarima. Mimo ranije pomenutih teritorija koje su postale sastavnim dijelom bosanske države, pravoslavnog stanovništva nije bilo u Bosni kao ni crkvene organizacije. O tome piše i N. Malcolm (Povijest Bosne) sljedeće:

-Što se tiče teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju zaista nema tragova prisutstva Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.

Međutim, nakon dolaska Turaka slika se počinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeća spominju se pravoslavni svešyenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima.
Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljeću (u Tavni, Lomnici, Paprači, Ozrenu i Gostoviću), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine – ističe ovaj britanski historičar.

Dakle, stanovništvo srednjovjekovne Bosne i Hercegovine čine starosjedioci Bošnjani/Bošnjaci te Vlasi – kao neznačajnija manjina ispod pet procenata nakon proširanje Tvrtkove Bosne na dijelove Srbije čija se brojnost uvećava u vrijeme otomanske okupacije Bosne

[Bloo]

I navodi barem izvore

https://miruhbosne.wordpress.com/2017/0 ... ke-drzave/