Konjic/VI Korpus ARBiH

[dragan.s]

Ti sigurno nisi iskusio ratne strahote, nisi se nikada našao kao dio jedne ratne mašinerije koja se zahuktala i u kojoj ne možeš često gotovo ništa promjeniti....

[taxi_driver]

I ja imam slicnu pricu, kad su mi zarobljenici dosli kopati rovove. S tim da sam ja sam s njih cetvoricom bio. Taj dan nisu nista radili, dao sam im po kutiju cigara, popili kafu i ispricali se. Na kraju sam i ja cedulje dobio da im javim familiji koja je bila ostala u selu(samo zene i djeca) da su zivi i zdravi. Malo sam rizikovao prolazak kroz punktove ali snasao sam se i uradio ono sto bi svako normalan uradio. Nisam zapamtio nikom imena.

[samojaznam]

The true path ja mislim da ti do podne mrzis citav svijet a od podne sebe. Ako ti smeta tema ne dolazi na nju.

tačno tako

[samojaznam]

imam i ja , ja sam 91 bio u JNA i jedan zarobljeni zenga me molio da mu javim kući gdje je ,dao mi ceduljicu s brojem telefona , sjećam se svog straha kad sam izašao iz kasarne u B.luci i otišao na javnu govornicu i nazvao njegove kući , cijelo vrijeme sam se osvrtao da li me neko prati ....i kad sam se vratio i kad sam mu namignuo da sam javio ....i njegovog zahvalnoh pogleda ...ima tome dvadeset godina a pamtim ko da je jučer bilo , nemam pojma kako se čovjek zove

[FrankSlade]

Dokle vise ovih pateticnih tema Od par postenih izuzetaka napravite lijepu bajku od krvavog rata. Uozbiljite se.

[samojaznam]

Dokle vise ovih pateticnih tema Od par postenih izuzetaka napravite lijepu bajku od krvavog rata. Uozbiljite se.

idi ti gledaj u Zemlji Krvi i Meda , to je tvoj domet, temu preskocci ako ti ne odgovara

[theTruePath]

Dokle vise ovih pateticnih tema Od par postenih izuzetaka napravite lijepu bajku od krvavog rata. Uozbiljite se.

bas tako,,isto kao da vas je platila srpska sluzba da temu otvorite..sad ce ispasti prava "melajcad"

[taxi_driver]

Dokle vise ovih pateticnih tema Od par postenih izuzetaka napravite lijepu bajku od krvavog rata. Uozbiljite se.

bas tako,,isto kao da vas je platila srpska sluzba da temu otvorite..sad ce ispasti prava "melajcad"

Ja tebe ne kontam a vjerovatno ni ti sebe. Ako ti tema smeta , ne citaj. A da dvojica ste, isto vrijedi i za FrankKafu.

[istina i pravda]

Nakon priče o ranjenom vojniku iz Nevesinja; postavljam drugu priču u
kojoj također tragam za određenim osobama. Moj je cilj kompletirati
određene ratne događaje koje namjervam objaviti u svojoj knjizi
istinitih ratnih priča (radni nslov knjige; "CRNI VRHOVI"). To bi bila
moja druga knjiga, mada se prva bvi sasvim drugim temama više je znanstvene
prirode...
Priča započima ratne 93. godine, jesen/zima ratište Crni Vrhovi iza
Makljena u okolici Prozora. Bio sam vojnik HVO-a na prvoj crti
bojišnice, i, samo mi sa prve crte znamo pravu istinu kako i na koji
način smo ratovali; - sve drugo što se do sada pisalo su obične laži!
Naš zapovjedni centar u Prozoru bio je prepun ratnih časnika kojima je
bio glavni cilj da se dokopaju činova i svih povlastica koje činovi i
funkcije nose. Zato su svi nastojali prikazivati stanje u svojoj zoni
odgovornosti tako da ni u kom slučaju nebi bio ugrožen njihov položaj.
Prva crta na Crnim Vrhovima koju je držala moja postrojba zahtjevala
je 77 vojnika, toliko su ih i prijavljivali u zapovjednom centru.
Žalosno je što nas je, u stvari, bilo samo 16, dvojicu su nam ubili i
ostalo nas je 14. Probleme su nam stvarale velike količine hrane,
pića, konzerava, kruha, cigareta..... koje smo dobivali za onih
prijavljenih 77 vojnika.
Kako bi prikrili istinu rekli su da će nam dovesti grupu zarobljenika,
kako bi iskopali rupe i svu tu hranu zatrpali. Ja nisam bio previše
sretan što će nas posjetiti ti zarobljenici. Dobro sam znao kako se
moji dečki znaju opustiti i tu i tamo prislone puški i odmaknu se od
nje. Ja sam ih upozoravao da budu vrlo oprezni jer se radi o borbenim
borcima koji su spremni iskoristit svaku priliku kako bi se dočepli
slobode i oružja.
Da ne duljim, u tim sam zarobljenicima prepoznao običnu bosansku
sirotinju koja nema veze sa ratom, samo su ih pokupuili negdje kako bi
pokazali ratne uspjehe.
Pošto su iskopali jame i zatrpali te namirnice u dvorištu Pervizove
kuće, koja se nalazi sa desne strane puta nakon što se krene iz
Prozora put Makljena; - poticao sam suborce da te jadnike pristojno
nahranimo i obučemo toplom odjećom koje je bilo na pretek u toj
obiteljskoj kući. Jednom sam dao da jede iz mog tnjira prije mene i
ostali su napravili slično. Rekli su mi da nitko njihov već godinu
dana ne zna gdje se nalaze i jesu li uopće živi. To me tako
razljutilo, malo sam se drznuo pa sam od njih tražio telefone kako bi
im obavjetio obitelji i reko istinu gdje se nlaze. Jedan je imao brata
u Zagrebu, nazvao sam ga i rekao mu da obavjesti međunarodni Crveni
Križ te da se hitno zauzme za njegovo izvlačenje (ovome nism zpamtio
ime jer sam odmah nakon poziva iskidao papirić, to sam prethodno
odlučio jer nisam želio daljnje kontakte). Ali ovom drugom kojem sam
nazvo sestru u Njemačku - nikada neću zaboravit ime i prezime, mada
sam i njegov papirić odmah pokido. Kad se ta žena pretstvila ja sam joj
rekao da joj nosim pozdrav od njezina brata Kasre Bahrudina iz Žepča.
Nikada u životu neću zaboravit vrisak te žene preko telefona. Odmah
sam nastavio govoriti da je on dobro i da me zamolio da vas nazovem,
ali ona nije prestajala vriskati i plakti.
Zahvaljivala je na toj vjesti jer ništa nisu znali o njemu. Odmah je
rekla da mu prenesem kako su mu djeca i žena na sigurnom kod nje u
Njemačkoj. Ali kad me je upitala tko sam ja, i, kad sam joj rekao da
sam ja običan hrvatski vojnik i da je on naš zarobljenik; - mislim da
se od vriska te žene tresla cijela Njemačka. Odmah sam tražio od nje da
se sabere i da uzme olovku te da samo zapisiva što ću joj govoriti.
Uglavnom zapisala je broj telefona od brata iz Zagreba onog drugog
zarobljenika. Rekao sam joj da ga što prije nazove i skupa dogovore
njihovo izvlačenje......
Sad me zanimaju sve te osobe iz već poznatih razloga.
HVALA!

Poznaje li tko Karsu Bahrudina iz Žepča, je li živ, je li se vratio iz rata???

[mikimiki5]

kao i svake godine razgledavam udarne vijesti na BiH portalima i primjecujem da kao i uvijek zanemurju tragediju koja se u ratu dogadjala hrvatima na podrucju Jablanice, Konjica itd.. i uvijek se pitam zasto je to tako? ima li pravda u BiH dva lica ili ce jednom stici i pocinitelje ovih zlocina?
nadam se da nece biti nacionalistickih ispada i da ce na temu odgovoriti ljudi koji imaju osjecaj za pravdu i patnju svakog covjeka bez obzira na nacionalnost, pozdrav

[Nekako s proljeća]

Naravno, ali ako mogu da te zamolim, da nam daš malo više ulaznih informacija o sustini teme koje će dati odgovore na pitanja koja se nameću (Šta,kada,ko,kako..i sl). pozz

P.S. Poznato mi je da su 1993 g. ubijena 33 vojnika HVO-a , i nesto manje od deset civila koji su bili sa njima.

[frombosna]

Jel se to možda radi o ovome?

ZLOČIN ARMIJE BiH 19. obljetnica ubojstva 39 hrvatskih civila i branitelja na Stipića livadi

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen-obilježju stradalim Hrvatima na lokalitetu Stipića livadi u Doljanima, u općini Jablanica, obilježena je 19. godišnjica stradanja 21-og pripadnika HVO-a i 18 civila koje su na današnji dan 1993. ubili pripadnici Armije Republike BiH.
Raseljeni mještani Doljana i porodice stradalih, svake godine se okupljaju kako bi odali počast i pomolili se za svoje najmilije. Podsjećaju, kako ni nakon 19 godina, za ovaj zločin niko nije odgovarao. Nakon stradanja na Stipića Livadi, više od dvije stotine preživjelih mještana Doljana - među kojima žene i djeca, uhapšeni su i zatvoreni u Muzeju bitke za ranjenike u Jablanici, gdje su bili zarobljeni do marta 1994. kada su razmijenjeni.
Osim ožalošćenim obiteljima, ali i svim Hrvatima neshvatljiva je činjenica da ni nakon 19 godina nitko nije odgovarao za ovaj monstruozni zločin, iako postoje oni koji su svjedoci što se to događalo tog srpanjskog jutra.
U ranim prijepodnevnim satima 28. srpnja 1993. muslimanske su snage sastavljene od pripadnika 44. brdske brigade Armije BIH, MUP-a i postrojbe za posebne namjene «Zulfikar» opkolile područje sela Doljani. Do popodnevnih sati uspjeli su ovladati većim dijelom sela te Stropom, Stipića livadom i komunikacijskim pravcem koji preko vodi prema Gračacu.
Tijekom ovih bojevih djelovanja na zločinački i svirep način ubili su i masakrirali 39 osoba hrvatske nacionalnosti. Isti dan uhitili su i 198 Hrvata, mještana sela Doljani, od čega 66 djece, i odveli u logor Armije BiH zvani «Muzej» u Jablanici.
U spomenutom logoru, prema kasnijim izvješćima Međunarodnog crvenog križa, već se od ranije nalazilo veći broj zatočenih Hrvata, i to; 37 iz sela Ćopi, Donja Grabovica i Grabovica; 7 iz sela Mrakovo; 8 iz sela Žuglići. U podrumskom prostoru logora «Muzej» bilo je zatočeno i 48 pripadnika HVO-a.

[FrankSlade]

http://www.klix.ba/vijesti/bih/bugojno- ... 120729078/

Vjecni rahmet....

[Nekako s proljeća]

Jel se to možda radi o ovome?

Možda, ako uniformisane bojovnike nazovemo civilima. Zato sam i pitao za nešto više informacija, da ne kažem verzija.

[mikimiki5]

http://www.klix.ba/vijesti/bih/bugojno- ... 120729078/

Vjecni rahmet....

kao sto sam rekla, ne zelim da se ovo pretvori u ovakvu raspravu, i da neka je pokoj nevinim ljudima koji su stradali u ratu, bez obzira na nacionalnost. svi krivci trebaju biti kaznjeni, neovisno kome su zlo ucinili. veliki pozz tebi.

[mikimiki5]

Jel se to možda radi o ovome?

Možda, ako uniformisane bojovnike nazovemo civilima. Zato sam i pitao za nešto više informacija, da ne kažem verzija.

bilo je pripadnika Hvo-a ali i civila, slike mozete lako na google-u naci kako i na koji nacin su ubijeni. zlocin je zlocin. uopce ne zelim raspravljati o tome da li je to bio zlocin nego zasto odogovrni nisu kaznjeni, tko ih stiti?

[mikimiki5]

Ubojstva hrvatskih civila prije, za vrijeme i poslije sukoba HVO-a i Armije BiH na području bugojanske općine. Ubijeni su Hrvati - civili:

1. Franjo Žulj, sin Rafaela i Ljube r. Šarić, rođen 1960. g., živio je u Golom Brdu, a dana 25. svibnja 1993. godine ubijen je i izboden nožem na svojoj njivi pored kuće u Golom Brdu. Sahranjen je 28. svibnja 1993. na groblju u Kandiji.

2. Miro Telenta, sin Dragana i Pavke, dana 17. srpnja 1993. ubijen je dok se vozio u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja kroz Vrbanju.

3. Mijo Vučak, sin Marijana i Lucije r. Grabovac, rođen 10. studenoga 1965. godine, ubijen je skupa s Mirom Telentom; on je u automobilu bio ranjen pa je odveden do Mektaba, gdje su mu iz neposredne blizine pucali u potiljak.

4. Stipe Gvozden, sin Ive; ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 16. srpnja 1993. godine. Sahranjen je na groblju "Biljeg" u Glavicama.

5. Vlado Marina, sin Ratka i Ljube r. Kapetanović, ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 18. srpnja oko 15. sati dok se vraćao s pogreba prijatelja, njegovo tijelo je pokopano noću 19. srpnja na groblju "Biljeg" u Glavicama.

6. Mirko Kasalo, sin Ive, ubijen je na Mandalcu.

7. Juričić, maloljetna osoba, nađen mrtav.

8. Niko Grabovac, sin Pere iz Bugojna, nastanjen u Ulici bratstva i jedinstva, odveden iz podruma zgrade "Koprivnica", gdje se bio sklonio sa ostalim stanarima. Odvele su ga dvije uniformirane osobe, proveden je pored crkve Sv. Ante i ubijen u parku ispred BH banke. Tu mu je tijelo ležalo nekoliko dana, nakon čega je prevezeno iza šljunčare na Ciglanama, a poslije, nakon identifikacije pokopano.

9. Pavka Maros, r. Menjak, žena Ive, iz Jaklića, strijeljana je na svom kućnom pragu. Ubojica je Enes Manjušak iz Jakelića kod Bugojna.

10. Jela Mršo, rođena Turalija

11. Slavko Mršo, sin Marka, rođen 1934. godine.

12. Tereza Vojna-Mrško, r. 1941. godine. Žrtve pod brojevima 10, 11 i 12 su zajedno strijeljane u podrumu jedne zgrade u gradu, na prostoru gdje je bila smještena prva bojna Armije BiH. Nakon toga su njihova tijela uklonjena i nikada nisu pronađena.

13. Franjo Kirn iz Bugojna, rođen 1907., nastanjen u Ulici A. Mavraka, bio je evakuiran iz svoje kuće i nastanjen s drugim starim osobama u Domu časnih sestara. Jednoga dana, prilikom obilaska svoje kuće, ubijen je pred njom, a nakon toga pokopan.

14. Ivica Jezidžić, sin Stipe i Ljube r. Vujević, rođen 28. kolovoza 1948. Ne zna se dan smrti. Njegov brat Nikica našao ga je izgorjena u kući brata Marka 24. kolovoza 1993. Pokopan je na groblju u Čaušlijima.

15. Marijan Bekavac, sin Joze iz Vučipolja. 16. Jure Dusper, sin Ilije iz Bugojna.

17. Blaž Ivić, sin Blaža iz Bugojna.

18. Dominko Lučić, sin Frane iz Zlavlasti.

19. Frano Lebo, sin Jure iz Vučipolja.

20. Josip Markić, sin Ante iz Kandije.

21. Marijan Nosić, sin Ivana iz Vučipolja.

Civili između rednih brojeva 15 i 21 krenuli su bez dopuštenja muslimansko-bošnjačkih vlasti iz Bugojna, s namjerom da napuste grad, 30. listopada 1993.; u podnožju brda Gorica uhvaćeni su i svi ubijeni hicima u potiljak.

22. Marica Marina, kći Stipe, rođena 1944. ubijena je 19. srpnja 1993. kod svoje kuće. Prije toga je sve njeno opljačkano, a oteto joj je i oko 10 tisuća DEM. Najprije pokopana kod svoje kuće, a poslije je tijelo preneseno u groblje "Biljeg".

23. Josipa Visković, kći Karla, sedamnaestogodišnja djevojka, vođena je od muslimansko-bošnjačke do muslimansko-bošnjačke kuće i u jednom momentu ubijena iz snajpera.

24. Ivo Visković, rođen 1906. u Kuli, spaljen je u svojoj kući. Privremeno je pokopan u vrtu, a poslije prenesen u grob na Bristovima.

25. Pero Palinić, sin Frane i Mare r. Tomasić, rođen 1933. godine.

26. Ljuba Palinić, r. Marić, 1934., žena Pere.

27. Vinko Palinić, sin Ive i Mare r. Brajković, rođen 1934.

Žrtve pod brojevima 25, 26 i 27 ubijene su 24. studenoga 1993. u kući Pere Palinića s po dva hica iz vatrenoga oružja svaki. Pokopani su na groblju u Bristovima.

28. Tadija Vujević, sin Pere iz Poriča, bio je sam kod kuće kada je odveden od strane nepoznatih osoba i ubijen u Mačkovcu na putu prema Veseloj.

29. Ivo Grabovac, sin Ante i Luce r. Lučić, rođen 13. rujna 1929., odvele su ga nepoznate uniformirane osobe (Armija BiH) u noći između 6. i 7. rujna 1993. godine. Sutradan u poslijepodnevnim satima pronađen u mlaki, djelomice potopljen u vodu s prostrijeljenom sljepoočnicom.

30. Ana Lozić, r. Jezdižić, 1927. ubijena je pred ulaznim vratima u svoju kuću 20. ili 21. srpnja 1993. godine. Tri dana kasnije njena kuća je spaljena, a s njom i Anino tijelo. Ostaci tijela nikada nisu pokopani.

31. Mijo Križanović, sin Ante.

32. Janja Strujić.

33. Jozo Klarić, star oko 60 godina.

Žrtve pod rednim brojem 31 i 33 su izmasakrirane, nađene su u Čipuljiću; tu su vjerojatno dovezene, a ubijene u selu Vrpeći.

34. Niko Miloš, zvan Ćibo, sin Ilije i Anđe r. Govorušić.

35. Pavo Miloš, sin Tadije i majke Ruže r. Maros.

37. Mladen Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.

38. Draško Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.

Svi Miloši, pod brojevima od 34 do 38, zarobljeni su u selu Gračanica i držani u kući Ivice Miloša, pa u kući Ferida Čuste i pred njim ubijeni, svi osim Mladena Miloša. On je tada uspio pobjeći, ali je poslije uhvaćen, odveden u kuću Mehmeda Bambura i tu ubijen.

39. Mara Jazvić, kći Stipe, rođena 1936. iz Kordića, zarobljena je u svome selu i odvedena u zatočeništvo u selo Zlavast. Kasnije je ubijena a njen leš je pronađen u blizini Vrbasa. Sahranjena je na groblju Humac.

40. Stipo Bošnjak iz Crniče, ubijen je u Gračanici, a prethodno je bio zarobljen u Crničkim Podovima.

41. Jakov Gašpar, sin Stipana i Jele r. Luburić, rođen 1929.

42. Dragutin Bartulović, sin Fabijana, rođen 1933.

43. Zdravko Keškić, sin Stjepana i Anđe r. Perić.

44. Stipo Stipić, sin Marka i Anke r. Matić, rođen 1952.

45. Ilija Keškić, roden 1906.

Civil pod rednim brojevima od 41 do 45 zarobljeni su u selu Odžak, zatvoreni u školu, a nakon nekoliko dana ubijeni.

46. Mara Lučić, r. Lončar, 1939. godine uhvaćena je 20. srpnja 1993., vezane su joj noge i ruke za namještaj u njenoj kući, silovana je i nakon toga ubijena višestrukim ubodima u leđa.

47. Ana Blatančić, žena Stipe, ubijena je u svojoj kući.

48. Marija Čokljat, r. Čokljat, kći Ive i Ane r. Grgurić, rođena 3. rujna 1929. godine otišla je 9. kolovoza 1993. u Kandiju da bi iz svoje zemlje iskopala krumpira. Dugo se nije vraćala kući pa je njen muž Nikola u pratnji muslimansko-bošnjačke policije otišao u Kandiju i tu ženu našao mrtvu, masakrirane glave i ostalih dijelova tijela.

49. Ivka Konta, kći Ive i Klare r. Grabovac-Jerkić 1928., 10. rujna 1993. otišla je u Kandiju vidjeti kuću svog brata i tu je ubijena. Pronađena je zapaljena u bratovoj kući. Valja napomenuti da je bila mentalno retardirana osoba.

50. Dragija Svalina, kći Ikana i Kate r. Antunović, rođena 1927. godine, bila je mentalno retardirana osoba. Ona je ostala u Kandiji nakon odstupanja Hrvata. Nađena je mrtva 8. kolovoza 1993. te sahranjena na groblju u Sultanovićima.

51. Stipo Udovičić, sin Jakova i Cvite r. Kustura, rođen 1928. godine. On je 30. rujna 1993. otišao s Rašidom Manjušakom, iz Jaklića u Golo Brdo s namjerom da Rašidu proda sijeno. Tom prigodom na njih je bačena eksplozivna naprava od koje je Stipe Udovčić poginuo, a Rašid Manjušak teže ranjen.

52. Dragija Kustura, kći Ive i Mare rod. Udovičić, rođena 21. srpnja 1930. godine ubijena je 21. srpnja 1993. godine u Goruši i tu je pokopana.

53. Jozo Milardić, sin Luke i Kate r. Zeko, rođen 24. siječnja 1914. godine.

54. Milica Milardić, rod. Ljubas.

Bračni par Jozo i Milica Milardić su, 21. srpnja 1993. godine, zatečeni u svojoj kući u selu Goruša i ubijeni, a kako je potom kuća zapaljena i oni su u njoj izgorjeli.

55. Ljuba Dujmović, kći Ilije iz Glavice ostala je u kući iako su iz nje pobjegli njen otac i brat. Od tada nema joj traga i pretpostavlja se da je ubijena.

56. Božo Sučić, sin Pere i Ljube r. Miloš, rođen 1939. godine, dana 19. srpnja 1993. ubijen je u svojoj kući. Pokopan je noću na groblju u Kandiji.

57. Pero Gavrić, sin Stojana i Janje, rođen 1958. godine. Zarobljen je u selu Lugu i ubijen u selu Čaušlijama, a pokopan u groblju u Sultanovićima.

Vojnici Armije BiH su na bugojanskom području silovali veći broj Hrvatica, djevojaka i žena, no samo je nekoliko njih dalo izjavu o vlastitom silovanju ili su pronađeni drugi tragovi toga zlodjela. Silovane žene su:

1. P. P., iz Bugojna, silovana je početkom srpnja 1993. godine. Nju je najprije silovao susjed Esad Jusić, potom Seno Čaluk iz Donjega Vakufa i stanoviti Čaluk zvani Biko, kome se ne zna osobno ime, a također je iz Donjeg Vakufa.

2. J. M., r. Marić iste noći kada je silovana P. P. i ona je doživjela istu tragediju. Nju je silovao Čaluk, Biko, a pokušao je i Seno Čaluk, ali nije dovršio čin silovanja.

Silovanja su prijavljena tadašnjim bugojanskim vlastima, počinitelji se znaju, ali krivični postupak protiv njih nije pokrenut.

3. L. M. iz Micana, općina Bugojno, silovana je 11. kolovoza 1993. Silovali su je nepoznati vojnici Armije BiH u dvorištu ispred njene kuće.

4. Mara Lučić, r. Lončar, rođena je 1939. u selu Zlavasti; nju je 22. srpnja 1993. silovala nepoznata osoba, a nakon toga je usmrćena.

U sukobu između HVO-a i Armije BiH mnogi hrvatski vojnici su, zarobljeni i zatočeni u logore. Prema njima nisu primjenjivane norme međunarodnog ratnog prava nego su ubijani i slani na bojišnice da bi kopali rovove za Armiju BiH, otklanjali mine i tome slično i u tim prilikama bili su ubijeni. Osim toga mnogi su teško premlaćeni, tako da su neki danas invalidi.

Ubijeni ratni zarobljenici, pripadnici HVO-a:

1. Mario Zrno, sin Joze, s grupom zarobljenika primoravan je kopati grobove za poginule Muslimane-Bošnjake. Tijekom kopanja su ga stražari, u jami, toliko tukli da je pao i od zadobivenih povreda umro.

2. Ratko Crnjac, doveden je u zatvor MUP-a Bugojno, a nakon 15 minuta ga je stražar izveo van. Čim su izašli, začuo se puščani hitac. Kasnije je službeno priopćeno da je poginuo od granate, iako u to vrijeme nije bilo granatiranja.

3. Mladen Havranek, sin Stanislava, zajedno s Draganom Brečićem, Franom Košakom, Mirom Marjanović i Zrinkom Alvir izveden je iz podrumskog prostora u prizemni prostor zatvora "Salon namještaja". Tu su ih uniformirane osobe premlaćivale željeznim cijevima i pendrecima, a Mladen Havranek je od zadobivenih povreda odmah potom preminuo.

4. Vlatko Kapetanović, sin Ante, bio je zarobljen kao pripadnik Prve bojne HVO Bugojna. Zatočen je bio u garaži u Donjićima. Pred garažom je pretučen, a potom je odveden u zatvor, u Kloster časnih sestara i tu ponovno premlaćen. Poslije toga premlaćivanja ubačen je u prtljažnik osobnog vozila marke mercedes i odvežen u nepoznatom smjeru. Njegovo raspadnuto tijelo, skoro samo kosti, nađeno je na Crničkim Podovima nakon dva mjeseca, gdje je i identificiran.

5. Josip Lučić, sin Pere, iz Zlavasti, pripadnik HVO-a.

6. Ivica Šakić, sin Marijana iz sela Zlavasti zarobljen je kao vojnik HVO-a. Zajedno s Josipom Lučićem, sinom Pere, zatvoren je u sušionicu mesa, a stražu je čuvao Nijaz Đulima. Poslije toga o njima se ništa nije znalo. Šakićeva majka je nakon mjesec i pol dana pronašla Ivičino tijelo na rimokatoličkom groblju na Humcu i identificirala ga. Pored njega je vjerojatno pokopan i Josip Lučić, kome se od dana zarobljavanja zameo svaki trag.

7. Franjo Ivandić, sin Franje, iz Kordića, zarobljen je 18. srpnja 1993. godine u selu Kordićima kao vojnik HVO-a. Odveden je u selo Zlavast, zatvoren s ostalima. Njegov leš je identificiran na rimokatoličkom groblju na Humcu, vjerojatno je ubijen.

8. Ivo Gunjača iz Vesele, podaci su isti kao za Franju Ivandića, s napomenom da nije obavljena identifikacija.

9. Ivo Miličević, sin Frane, rođen 1961., iz Vesele. I za njega su podatci isti kao za Ivandića i Gunjaču. Neidentificiran.

10. Branko Juričić, sin Ante, rođen 26. siječnja 1956. godine, iz Bugojna, vojnik HVO-a u vrijeme ratnog sukoba zatekao se u stanu u Ulici Đure Pucara br. 13/B, tu je uhićen i razoružan, a u srijedu 21. srpnja 1993. po njega su došla četvorica pripadnika Armije BiH, navodno da ga odvedu u MUP u Bugojnu. Sveli su ga u podrum zgrade u kojoj je stanovao, zadržali ga oko 15 minuta i potom odveli na ulicu i ubili ispred zgrade 8/B.

11. Nikica Nine Grlić, sin Ivice i Kate r. Miloš, pripadnik Prve bojne HVO-a Bugojno, zarobljen je i odveden s obitelji Mršo u podrum kuće Branka Jurića, u kojoj je 23. srpnja ubijen. Njegovo mrtvo tijelo viđeno je, a nakon toga uklonjeno i pokopano, ali nikada nije otkriveno gdje.

12. Miro Kolovrat, sin Alojzija, zarobljen je kao vojnik HVO-a u robnoj kući INPO, potom zatočen u zatvoru "Gimnazija". Dana 23. srpnja 1993. odveden je iz zatvora pred Ljubljansku banku da bi, prema zapovijedi Muslimana-Bošnjaka, pozivao pripadnike HVO-a na predaju, tom prigodom je na pločniku ubijen.

13. Ante Dilber, sin Ivice i Ruže, rođen 6. travnja 1945. godine zarobljen je na prostoru Crničkih Podova, kasnije je odveden u selo Gračanicu gdje je ubijen; pokopan na groblju na Humcu; identificirala ga je njegova supruga Mara.

Stradali pripadnici HVO-a koji su kao ratni zločinci primoravani na obavljanje radova na bojišnici:

1. Davor Jezidžić, sin Pere, zarobljen je kao pripadnik Druge bojne HVO-a i zatvoren s drugim zatvorenicima na Stadionu NK "Iskra". S ostalima je vođen na kopanje rovova za Armiju BiH Uskoplje/Donji Vakuf. Početkom listopada otac Pero je obaviješten od zapovjednika Armije BiH da je njegov sin Davor poginuo i da je privremeno sahranjen u Uskoplju. Kasnije je prevezen i pokopan u Bugojnu.

2. Željko Tabaković, sin Draška, poginuo je l. studenoga 1993. godine na isti način i na istom mjestu kao i Davor Jezidić pa je i sahranjen kao i on.

3. Vlatko Vasiljić, sin Vojislava i Slave r. Breljak, nije poštovao radnu obvezu pa je kao civil zatvoren. S grupom Muslimana-Bošnjaka je, kao zatvorenik, a jedini Hrvat, odveden na kopanje rovova prema Uskoplju i tom prilikom je ustrijeljen u potiljak.

4. Ivica Kotarac, sin Joze iz sela Vesela, kao ratni zarobljenik radio je na otklanjanju mina na prostoru oko Nove stolarije u Bugojnu. Jednog dana mu je eksplodirala eksplozivna naprava u rukama pa je teško ranjen prevezen u Medicinski centar u Zenici, tu je liječen i nakon toga razmijenjen u Žepču.

5. Anto Barišić, sin Drage iz Bugojna, kao vojni zatočenik morao je ići na kopanje rovova prema Uskoplju i tu je ranjen, ali nije hospitaliziran, nego ponovno prebačen u logor na Stadionu NK "Iskra".

6. Božo Dominik, sin Džone i Kate iz Bugojna, također ranjen prigodom kopanja rovova za potrebe Armije BiH u Uskoplju. U svemu ostalome imao je istu sudbinu kao Anto Barišić.

[poznanik]

ZLOČIN ARMIJE BiH 19. obljetnica ubojstva 39 hrvatskih civila i branitelja na Stipića livadi

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen-obilježju stradalim Hrvatima na lokalitetu Stipića livadi u Doljanima, u općini Jablanica, obilježena je 19. godišnjica stradanja 21-og pripadnika HVO-a i 18 civila koje su na današnji dan 1993. ubili pripadnici Armije Republike BiH.
Raseljeni mještani Doljana i porodice stradalih, svake godine se okupljaju kako bi odali počast i pomolili se za svoje najmilije. Podsjećaju, kako ni nakon 19 godina, za ovaj zločin niko nije odgovarao. Nakon stradanja na Stipića Livadi, više od dvije stotine preživjelih mještana Doljana - među kojima žene i djeca, uhapšeni su i zatvoreni u Muzeju bitke za ranjenike u Jablanici, gdje su bili zarobljeni do marta 1994. kada su razmijenjeni.
Osim ožalošćenim obiteljima, ali i svim Hrvatima neshvatljiva je činjenica da ni nakon 19 godina nitko nije odgovarao za ovaj monstruozni zločin, iako postoje oni koji su svjedoci što se to događalo tog srpanjskog jutra.
U ranim prijepodnevnim satima 28. srpnja 1993. muslimanske su snage sastavljene od pripadnika 44. brdske brigade Armije BIH, MUP-a i postrojbe za posebne namjene «Zulfikar» opkolile područje sela Doljani. Do popodnevnih sati uspjeli su ovladati većim dijelom sela te Stropom, Stipića livadom i komunikacijskim pravcem koji preko vodi prema Gračacu.
Tijekom ovih bojevih djelovanja na zločinački i svirep način ubili su i masakrirali 39 osoba hrvatske nacionalnosti. Isti dan uhitili su i 198 Hrvata, mještana sela Doljani, od čega 66 djece, i odveli u logor Armije BiH zvani «Muzej» u Jablanici.
U spomenutom logoru, prema kasnijim izvješćima Međunarodnog crvenog križa, već se od ranije nalazilo veći broj zatočenih Hrvata, i to; 37 iz sela Ćopi, Donja Grabovica i Grabovica; 7 iz sela Mrakovo; 8 iz sela Žuglići. U podrumskom prostoru logora «Muzej» bilo je zatočeno i 48 pripadnika HVO-a.

Ja prvi put čitam o ovom događaju

[Gojeni H]

Doljani i Grabovica jesu nasa sramota. Kako Bosnjacima tako i svim patriotima pripadnicima Armije BiH.

Pripadnike HVO-a i civile ipak moramo razdvojiti.
Radi istine, porodice zrtava bi se trebale izboriti da se iznosi samo istina. Bilo kome ko je aktivno bio u ratu reci da je neko "vodjen a zatim ubijen iz snajpera" zvuci kao "suplja", ali eto iz postovanja prema zrtvama necu reci laz.
Ko je to koga vodao pa ubio snajperom?

Porodice treba da se bore kroz institucije da se pocinioci privedu pravdi.
Mada sam ja mislio da je vec najmanje 2-3 bivsih pripadnika Armije osudjeno za Stipica Livadu ili Grabovicu?

[milojicabrzi]

...za Grabovicu osudjena petorica, za Stipica livadu, jos niko...

[SmokingMan]

Nisam baš siguran da se bilo koji gubitak pripadnika HVO-a može deklarisati kao zločin,oni su se broril za šta su se borili,tako da niko nemore biti krivično gonjen za vojne žrtve na bilo kojoj strani,za razliku od nepravednog ubijanja civilnog stanovništva.

[harač]

likvidacije civila i ratnih zarobljenika predstavlja zločin iste težine, stoga insistiranje na klasifikacijama nema naročitog praktičnog značaja

[ZV Keli]

Nisam baš siguran da se bilo koji gubitak pripadnika HVO-a može deklarisati kao zločin,oni su se broril za šta su se borili,tako da niko nemore biti krivično gonjen za vojne žrtve na bilo kojoj strani,za razliku od nepravednog ubijanja civilnog stanovništva.

Potpisujem!
Jer taj vojnik bi tebe isto ubio u obrnutoj situaciji razmislite o tome.

[emillio estevez]

Nisam baš siguran da se bilo koji gubitak pripadnika HVO-a može deklarisati kao zločin,oni su se broril za šta su se borili,tako da niko nemore biti krivično gonjen za vojne žrtve na bilo kojoj strani,za razliku od nepravednog ubijanja civilnog stanovništva.

Potpisujem!
Jer taj vojnik bi tebe isto ubio u obrnutoj situaciji razmislite o tome.

Sto potpisujes ??
,, ubojstvo zarobljenog i razororuzanog neprijatelja je krsenje Zenevske konvencije
i spada u ratne zlocine ,, jedino sto je gore od toga ( osim ubijanja civila ),, je osoba koja to podrzava .

I kako ti znas sto je taj vojnik ,, mislio ili bi napravio u zamjenjoj situaciji ,

[istina i pravda]

Zahvaljujući jednom brici iz Zagreba, uspio sam pronaći dosta podataka.
Tko bi rekao; brijačnice su i danas djelotvornije od svih informativnih centara!