Preko Trebevića u opkoljeno Sarajevo
Obraćam vam se ovom pričom, jednim ratnim događajem, koji je u mojim moždanim vijugama dobro zapisan i to nikad neću zaboraviti. Odlučio sam ovo ispričati, ne iz razloga da bih pokazao svoju veličinu ili hrabrost u ratu, da u mene gledate kao u čovjeka koji je napravio nešto veliko, već stoga da vidite kako Svevišnji Gospodar Allah dž.š. svoje robove stavlja na kušnju, da bi vidio koliko je neko od njih sposoban da u Njegovo ime izdrži i ono što ostali ne mogu.
Bilo je to 1992. godine u decembru mjesecu, kada je ŠVK Armije R. BiH donio naredbu o deblokadi grada Sarajeva. Mnogo jedinica se sakupilo na legendarnom Igmanu i tu su počeli razrađivati planove oko deblokade grada. Jedna od varijanti bila je i ta da se glavnina snaga uputi pravcem Trnovo-Jahorina-Trebević i da sa te strane izvrši proboj, s ciljem spajanja sa snagama koje su bile u Sarajevu.
Ja sam se nalazio sa jednom grupom iz ‘Crnih labudova’ i iz hotela na Igmanu smo krenuli u večernjim satima 19. decembra 1992. godine, kada je bio pokret svih jedinica ka Jahorini. Naša grupa je imala zadatak da ovlada raskrsnicom puteva Pale – Jahorina - Trebević. Marš ka tom odredištu trajao je punih dvanaest sahata. Ja sam na sebi nosio mitraljez ‘84’, koji je težak 10 kg sa kutijom i mecima i još nešto opreme. Sve je to lahko kada znaš da se boriš za pravu stvar i da si na Božijem putu. Tu nam se desilo ono što nismo očekivali. Peta kolona je radila svoj posao krajnje profesionalno. Tu smo razbijeni, ne zbog snage dušmana, već zbog nepripremljenosti jedinica.
To je početak ove priče.
Kada su svi odlučili da se vrate nazad, ja sam odlučio da pođem u moje voljeno Sarajevo. Taj dan 20. decembra 1992. godine, protekao je u iščekivanju daljih poteza četnika, koji su prolazili nedaleko od mene, pretražujući teren na svega nekoliko metara udaljenosti. Allahova volja je bila da me tu ne vide. Noć sam proveo nedaleko od mjesta okršaja. Za to veče imao sam rezervne čarape, koje su bile suhe, da mi ne bi noge promrzle. Onako u snijegu, dočekao sam sabah, uzeo tejjemmum, klanjao sabah i sa Božijom pomoći nastavio put prema zacrtanom cilju. Taj dan nisam imao nekih većih poteškoća, osim što nisam imao ništa od hrane, sem jedne kesice kakao praha iz lanč paketa. Tek kada sam bio na izmaku snage, otvorio sam kesicu i uzeo nekoliko ‘gutljaja’. Allah je dao da to bude dovoljno, da mogu ponovo nastaviti put. Drugu noć sam proveo na jednom proplanku, na vrhu jedne visoke kote. To večer nisam imao suhih čarapa, već sam morao one mokre izuti sa nogu, dobro ih ocijediti od propuštene vode, jer je snijeg bio vlažan i staviti pod pazuha da bi bile toplije ujutru. Na noge sam nekako navukao vojničke rukavice, a onda noge stavio u ranac, dobro ih uvezao da mi ne bi bilo hladno i ponovo dočekao zoru. Novi sabah namaz i novi nastavak puta. Ovo jutro sam umorniji, iscrpljeniji, ali duhovno jači da izdržim. Tek tad nastupaju iskušenja.
U toku noći spustila se magla i palo je malo snijega, koji je samo pokrio stare tragove. Zbog toga je orijentacija bila vro teška, ali ja sam nastavio, pokušavajući da idem jednim pravcem. Tako nisam mogao dugo. Nakon dva sahata hoda postao sam svjestan da se krećem u krug, jer sam nekoliko puta naišao na svoj trag.
Tako pješačeći iz jednog drveta zapazio sam da neko sjedi, odnosno vidio sam samo savijeno ljudsko koljeno. Primicao sam se oprezno od drveta do drveta. Adrenalin je narastao do neslućenih razmjera. Tijelo se nije pomjeralo. Kada sam prišao dovoljno blizu bacio sam jedan kamenčić u tom pravcu. Pušku sam držao na gotovs. Reakcije nije bilo. Kada sam prišao imao sam šta i vidjeti: tijelo skoro raskomadano, dio vojničke jakne visio je visoko na jednoj grani, a utroba skoro sva prosuta. Pokušavao sam biti oprezan koliko mogu. Nisam smio pomjerati tijelo, možda je minirano od strane četnika. U jednom od neoštećenih džepova našao sam novčanik u kojem su bila i dokumenta. Čovjek se zvao Junuz Šabanović, selo Tuhobići, opština Konjic. Uzeo sam njegovu vojničku knjižicu, da ako preživim mogu svjedočiti barem o njegovoj smrti, a ličnu sam ostavio uz njega da ako ga nađu četnici mogu ga razmijeniti. U novčaniku je bilo i nešto novca, oko 30 maraka i nešto bosanskih dinara. I to sam ostavio ne bi li se zlotvori smilovali. No, nažalost, Junuz nikad nije razmijenjen. Počeo sam tražiti odgovor kako je ubijen i vrlo brzo sam otkrio osigurač bombe kojom je raznesen. Bio je pored njega, i to osigurač bombi koje smo zvali rumunke, sa dugim upaljačem i bijelim osiguračem. Zaključio sam da se sam ubio i pomislio: Bože, daj mi snage da ne učinim nešto slično. Hvala Bogu, čini mi se da sam poslije toga bio još jači da nastavim put.
Pješačio sam skoro šest sahata, a da nisam odmarao jedan trenutak. Uz put sam uzimao pomalo kakao praha. Negdje poslije podne zamalo se nisam sudario sa četničkom patrolom, koja je patrolirala jednim šumskim putem. Uspio sam je izbjeći i odmah sam postao svjestan da se nalazim negdje blizu naselja. Kada su oni prošli, pošao sam tim pravcem iz kojeg su oni došli. Nakon dvadesetak minuta pješačenja došao sam do jednog velikog sela. Tu sam se malo prikrio na rubu šume, osmatrajući i pokušavajući se orjentisati, jer nisam bio siguran na koju stranu planine ću izaći poslije višesatnog lutanja. Donekle sam uspio sebe ubijediti da sam na pravom putu. Asfaltna cesta koja je vodila kroz to selo je bila vrlo prometna, pa sam zaključio da to može biti samo cesta prema Sarajevu. Odlučio sam je slijediti.
Kada sam nastavio putovanje strogo sam se držao šume, istovremeno prateći cestu. Tako sam se probijao dok se nije potpuno smračilo. Odlučio sam da se zaustavim. Tražio sam pogodno mjesto da bih prenoćio, ako ga uopšte ima u dubokom snijegu. Ali, Allah je milostiv, pa je jedna jelika obložena snijegom polozila svoje grane do zemlje. Kada sam provirio u unutrašnjost, otkrio sam da je kopno. Tu sam zanoćio. U mojoj blizini je bio put, nekih stotinjak metara, ispod puta selo, a iznad puta straža. Dok sam se smještao čuo sam njihovo dozivanje, pri čemu su jedni druge upozoravali da budu dobro budni, jer je šuma puna balija.
Tako sam to veče čekao novi sabah, a kesica kakao praha bila je već do pola prazna. Svitalo je. Spremio sam se za polazak. Morao sam tapkati u mjestu više od pola sahata, da bi mi se noge zagrijale i krv proradila pošto su maltene bile zaleđene. Predamnom je bio novi dan i nova nafaka. Putovanje je proticalo bez problema i negdje oko podne namaza ustanovio sam da se nalazim nadomak Trebevića, ali još nisam bio siguran, te je tu počelo moje opreznije hodanje i biranje sigurnijih mjesta. Tako hodajući, došao sam do prvih vojnih objekata, prateći telefonsku žicu, koja je povezivala dva njihova objekta. Došao sam skoro do pred kapiju jednog od hotela ili motela na Trebeviću. Tu sam primijetio da je živo i da ima dosta četnika. Povukao sam se nazad, u zaštitu dobre trebevićke borovine i nastavio put, zaobilazeći taj objekat, tako da sam se našao na samom putu koji ide ka Lukavici. Tu sam pretrčao put i stao iza prvih borova. Osmatrao sam da li sam neprimjećen prošao.
Kada sam bio siguran da me niko nije primijetio, zaputio sam se prema kosi koja je bila preda mnom. Zaustavili su me glasovi koji su dolazili iz tog pravca. Kada sam bolje osmotrio, vidio sam nekoliko četnika kako se šeću samom kosom. To vam je onaj vrh sa kojeg se najbolje vidi Baščarsija i dolina rijeke Miljacke, odnosno Lapišnica.
Tu sam zalegao i odlučio čekati da padne mrak, da bih mogao uspješno preći tu njihovu prvu liniju. Dok sam čekao, pokušao sam se primaći malo bliže, ne bih li šta čuo u njihovim besjedama. Ono što sam tada čuo bilo je upućeno preko sredstava veze, nekome ko je ispaljivao minobacačke projektile po Baščaršiji, pa je jedan od njih davao upustva: ‘To, Mile, još, još malo desno, jedno 50, i posred’! Poslije drugog pucnja čuo sam radostan usklik: ‘To, brale! U munaru’! Poslije ovih riječi doveo sam sebe u nedoumicu šta uraditi. Ustati i ispucati po njima onih tridesetak metaka i baciti one dvije bombe, što sam imao kod sebe, pa šta Bog dragi da, ili strpjeti se malo, pa poslije ako Bog da vratiti im još jače i žešće, ali ne po njihovim crkvama i nezaštićenim civilima, nego po toj gamadi i ljudskim crvima, koji gmižu i prljaju ovu lijepu Bosnu zemlju, ćilimima zastrtu.
Kada je pao prvi sumrak, počeo sam svoje konačno prebacivanje preko četničke linije. Trebao sam preći jedan put, koji je povezivao liniju, čuvanu od četnika i objekat u kojem je bila smještena njihova straža. Kada sam došao nadomak tog puta, do zadnjeg drveta, provirio sam da vidim ima li koga. Vidio sam jednog četnika kako dolazi ka meni iz pravca kuće za stražu. Nisam znao kako postupiti. Drvo iza kojeg sam stajao bilo je prilično tanko i loša zaštita, a svaki pokret bi me odao. Tada čovjeku jedino ostaje oslonac Allah dž.š. Počeo sam učiti 9. ajet sure Jasin, koji glasi: ‘I kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili - zato oni ne vide’. Nadajući se prvi put u životu iskreno da će Allah dž.š. din-dušmaninu staviti ovu koprenu na oči da me ne vidi, i hvala Allahu, on je prošao tik pored mene, nekih pola metra, a da me nije opazio. Kada je prošao, pretrčao sam taj put i pošao niz kosu, računajući da tu nema četničkih bunkera. Hvala Allahu, nije ih ni bilo. Počelo je moje spuštanje prema našoj liniji, izuzetno naporno, ali i slatko, jer sam bio nadomak spasenja. Sve je trajalo tri puna sahata. Po mrkloj noći jedini orjentir mi je bio četnički PAM sa Lapišnice, odnosno mjesto gdje su padali svjetleći meci od PAM-a. Bili su siguran znak da je tu naša linija. Ponovo u meni nova borba, kada sam prišao nadomak naših linija. Novo iskušenje. Da li čekati zoru? Da li poći sada prema linijama, na kojim je mrtva straža - puca se u sve što se kreće? A ako sačekam zoru, neću moći izdržati, noge će mi definitivno promrznuti.
Odlučio sam poći.
Kada sam došao u naselje, koje je pod našom kontrolom, malo sam zastao, da bih sakupio snage i došao do daha. Odlučio sam da pozovem stražare, da im se javim, kada sam čuo tiho i promuklo: ‘Stoj!’ Odazvao sam se, ukopavši se u mjestu i očekujući rafal metaka, izgovarajući: ‘Stao sam. De, momci, ne pucajte, ja sam’. Čuo sam iz suprotnog pravca: ‘Pa jesi li ti, brate’? Uspio sam reći: ‘Jesam, brate’. Mojoj sreći nije bilo kraja. Istog momenta pao sam na sedždu dragom Bogu, i ko zna koliko puta, poljubio naš slobodni bosanski beton pod mojim nogama. Našu čistu i lijepu zemlju Bosnu.
Poslije ovoga sam bio još jači borac na Božijem putu, sa jasnim znacima preda mnom, da smrti nema dok je Allah ne propiše.
Uz mahsuz Selam.
