Intervju

[Haman2]

Vuk Drašković: Bauk Rusije nad Balkanom
Jedna davna Lenjinova rugalica upućena “nazoviboljševicima” savršeno pristaje današnjim “nazovirusofilima” u Srbiji.



Vuk Drašković: Rusija pomirena sa SAD-om i EU-om bila bi iscjeliteljica na Balkanu Vuk Drašković: Rusija pomirena sa SAD-om i EU-om bila bi iscjeliteljica na Balkanu
- Od njih stotinu devedeset su nitkovi, devetorica kreteni, a boljševik je samo jedan – kazao je Lenjin.

- Ko su naši “nazovirusofili”? Sve moćnija mreža službi bezbjednosti iz krvavih devedesetih godina minulog vijeka, ubice iz ratnih i poslijeratnih eskadrona smrti, ratni huškači i profiteri, mafijaši, optuženi i osuđeni za ratne zločine i genocid, akademici, pisci i svećenici koji ubice kite vijencima nacionalne slave, urednici pobjesnjelih tabloida i televizija, mnoge stranke, komentatori i analitičari, zastupnici i ministri, diverzanti koji, svakoga dana, u svakoj prilici, bacaju bombe na sve izrovaniji drum Srbije ka EU i Zapadu, eksperti za lobotomiju nad nacijom, da zaboravimo šta je jučer bilo, da zaboravimo sva naša zla, da zaboravimo sve, osim NATO bombardovanja Srbije – naveo je lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković u autorskom tekstu za Danas.

Pijana ljubav Srba prema Rusiji

Drašković navodi da oni ne obožavaju Rusiju zbog srpske dijaspore, jer je sva srpska dijaspora na Zapadu i svojim najbližim u Srbiji svake godine šalje po nekoliko milijardi eura. Ili zbog srpskog izvoza u Rusiju, jer samo na Kosovo i u Bosnu Srbija izvozi više nego u Rusiju i Kinu zajedno. Ne vole oni Rusiju ni zbog njenih donacija Srbiji, jer ih nema.

- Koji je onda razlog toj pijanoj ljubavi i zaglušujućoj propagandi koja hipnotiše sve više i više ljudi u Srbiji?

Odbrana logora i očuvanje ruševine! Glavni krivci ubistva Jugoslavije, podrum i krov svih zločina koji su zalijepili najsramniju mrlju na srpsku historiju, kopači kosovske jame i sloma, stražare nad Srbijom, kao gavranovi nad zgarištem, čuvaju svoj logor i komandu nad njim. Srbija u EU i NATO alijansi, Srbija na Zapadu, za njih je ono što je toplota za led – piše Drašković.

On navodi da je razumljiva ambicija Rusije, kao svjetske sile, da svoj utjecaj proširi svuda gdje to može. U Moskvi dobro znaju za posebna historijska osjećanja Srba i Crnogoraca prema ruskom narodu. Rusija je vjekovima bila uzdanica slobode, nada i molitva da zlo bude savladano.

- Sadašnja realnost, da su Srbija i Crna Gora, ostrva u okeanu država koje su u NATO savezu i u EU, ničim ne ugrožava niti sjenči to i takvo pamćenje naroda ni u Srbiji ni u Crnoj Gori. Ovo znaju i u Moskvi, i u Washingtonu i u Briselu. Zaista je, onda, začuđujuće da neko u Moskvi za ovdašnje promotore Rusije bira “nitkove i kretene” koji Rusiju predstavljaju kao siledžiju, kao strašilo, kao branu demokratiji, slobodi, istini, pravdi, civilizaciji – naveo je Drašković i istaknuo: Kao guvernera nad logorom, nad ruševinom, nad mržnjom prema susjedima, prema Evropi, prema Americi, prema svakome ko traži da se taj logor raspusti i da Srbija ne bude crna rupa na tepihu Evrope.

Podsjeća da je nedavno, sa utjecajne državne funkcije u Moskvi, i to javno, zaprijećeno Crnoj Gori da “ne smije ponoviti Titov grijeh iz 1948. godine”.

- Reče ta funkcija: “Staljin je tada bio upravu”, spakova kofere i dođe u Beograd, da bude bliži Crnoj Gori, da bolje čuju prijetnju, a da je čuje i Srbija. Ne smijete u NATO, ne smijete u EU, nikud na Zapad! Naređenje. Ultimatum. Taj je čovjek u Beogradu priman s poštovanjem koje se graničilo sa podaništvom. Nikog, u Beogradu, u decembru 2016, ne bješe da ponovi “njet”, ono historijsko “njet”, koje je, baš iz Beograda, i to tad komunističkog Beograda, u svemu potčinjenog Staljinu, upućeno Staljinu! – naglasio je Drašković.

Podsjeća i da je izgovoreno nešto drugo.
Šef diplomatije Srbije pridružio se suludoj optužbi gosta iz Moskve da su Srbi ugroženi u Crnoj Gori! U patriotskom zanosu iz devedesetih, natuknuo je, doduše hipotetičku, mogućnost proglašenja države Srba u Crnoj Gori. Premještanje Donbasa ovamo.

Novi vjetrovi u Kremlju

Drašković podsjeća i da od izborne pobjede Donalda Trumpa, antievropski mediji u Srbiji, koji dominiraju i sve su militantniji, objavljuju da novi američki predsjednik neće dozvoliti članstvo Crne Gore u NATO savezu i da je on, velikodušno, Rusiji “poklonio Srbiju, Crnu Goru, BiH i Makedoniju”. Propagiraju, eto, da je i Donald Trump njima naklonjeni Staljin.

- Neki novi vjetrovi oglašavaju se u Kremlju. Ministarstvo vanjskih poslova te zemlje zvanično saopćava da je ‘normalno i logično’ da male države teže članstvu u NATO alijansi, jer je njihova sigurnost u tom savezu sigurnija i manje ih košta. Pažljivo tumačeći ovaj zaokret, praćen i stavom o potrebi saradnje NATO saveza i Rusije, nameće se zaključak da će Moskva promijeniti i svoj sadašnji, po svemu nelogični i nedobronamjerni, odnos prema evropskim i euroatlantskim integracijama četiri male balkanske zemlje – navodi Drašković.

Drašković na kraju zaključuje da sa Amerikom i Evropom pomirena i usaglašena Rusija, zemlja sa najbrojnijim slavenskim narodom raskošne duhovne baštine i snage, ne bi bila bauk ni u Varšavi ni u Kijevu, a da bi ovdje, na Balkanu, iscjeliteljska misija takve Rusije bila bi, vjerovatno, i presudna.

- Da progovori Rusija Solženjicina, Brodskog ili Pasternaka o zlodjelima režima u Beogradu devedesetih godina prošlog vjeka, da jezikom Dostojevskog progovori o Jasenovcu i Srebrenici, da čujemo tolstojevsku priču o ratu i miru na Kosovu... Da, da, toj Rusiji, a ‘njet’ porukama da je Staljin upravu – naveo je Drašković u autorskom tekstu za Danas.

smrdim/vijest/vuk-draskov ... nom-231065

[Haman2]

Prof. dr Šerbo Rastoder: Teško se Njegošem mladi mogu podučavati boljem i humanijem svijetu


(na slici je Njegošev mauzolej koji simbolizira da su njegov duh i njegove "instrukcije" zauvijek iznad Crne Gore)

ANALITIKA: U pozadini priče o povlačenju iz skupštinske procedure prijedloga da se 13. novembar, dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša proglasi državnim praznikom, krije se stara teza o Njegošu kao o „genocidnom piscu“. Je li za Vas kao istoričara sporna ta inicijativa i da li vidite bilo gdje u njegovom djelu - a prvenstveno njegovom istorijskom djelovanju - genocidne namjere?

RASTODER: Prvo, teza nije „stara“ jer su prve ozbiljnije kritike u tom smislu javile tek početkom osamdesetih godina XX vijeka. Drugo, ako nešto želite da proglasite za državni praznik, a nije vam stalo kakav odnos prema tome ima značajan dio državljana, onda smo mi u problemu i kao društvo i kao država. Treće, potpuno je nebitno šta je „za mene kao istoričara sporno“ ili nije, koliko je važno povesti ozbiljnu raspravu o tome „šta je Njegoš“ u današnjem sistemu vrijednosti u crnogorskom društvu. Podsjetiću vas da je svaka kritički intonirana riječ na tu temu proglašavana za jeres, jer se Njegošu ne prilazi kao stvaraocu, već kao božanstvu koje je sakralizovano u našim internim atavizmima. I najbitnije - onda kada crnogorska intelektualna javnost bude spremna da desakralizuje Njegoša, to će biti jasan znak da je kulturno sazrela da primi različitost koja je u Njegoševom poimanju vrijednosti daleko od onoga što je savremeno poimanje kulture. Lično, ne smatram da je Njegoš kao pjesnik problem, koliko je Njegoš sporan kao „parola“. Što neko to doživljava kao vrijednost, to je njegovo pravo, ali ako imate ambiciju da tu „vrijednost“ nametnete kao normu, bojim se da imamo ozbiljan problem. Rusi nemaju takav problem sa Puškinom, niti Njemci sa Geteom, niti znam bilo koji narod koji bi mogao imati sličan problem. Uostalom, ne znam ko se sjetio baš sada Njegoša, pored Svetog Petra (Petra I) ili knjaza Danila, pa i Nikole I kojima crnogorska državnost duguje mnogo više. U svakom slučaju, nemam ništa protiv inicijative, ali njena bahatost i nepripremljenost me upozoravaju da nije dobronamjerna.

ANALITIKA: Zašto se danas, po Vašoj ocjeni, Njegoševo djelo uopšte dovodi u kontekst „genocidnih namjera“ i zašto je „Gorski vijenac“ toliko podložan zloupotrebama i od strane srpskih nacionalista, koji je sa njegovom slikom i stihovima išlu u rat, i sa druge strane od strane Bošnjaka koji ga jednim dijelom smatraju genocidnim piscem?

RASTODER: Vjerovatno zato što iskustvo prošloga daje osnova za tako nešto. I vjerovatno zato što se niko nije usudio da kaže da je to „istoričeskoje sobitije“ (tzv. istraga poturica) falsifikat i konstrukcija na koju je svojevremeno knjigom ukazao Vojislav P. Nikčević (predgovor Ž. Andrijašević) za koje ne možete reći da su „srpski nacionalisti“. I ključno: ako je tačno da je „Gorski vijenac podložan zloupotrebama i od strene srpskih nacionalista koji je sa njegovom slikom i stihovima išlu u rat“, kako je nešto tako moguće ako se radi o pjesniku? Znate li za sličan primjer bilo gdje u svijetu? Pa, zar samo to ne bi bilo dovoljno da se razmisli o etici Njegoševog djela.

ANALITIKA: Vi ste u jednom intervjuu rekli i da su Crnogorci u sve ratove išli sa Njegoševom slikom?



RASTODER: Pokušao sam da 2013, na 200-godišnjicu Njegoševog rođenja, iniciram raspravu o Njegošu i značenju njegovog djela i tada sam rekao sljedeće: „Diviniziranje Njegoša traje od njegove smrti do danas, prikazivan je kao 'Bog', a njegova djela kao 'Biblija' za narod, te je svaki pokušaj kritičkog čitanja Njegoša osuđivano kao jeres, skrnavljenje i nesposobnost razumijevanja velikog pjesnika izvan vremena u kojem je živio i stvarao. Ovo je jedini sveštenik zbog kojeg su čak i komunisti znali kazniti onoga ko bi pokušao da se kritički osvrne na njegova shvatanja (slučaj Mubere Mujagić). Nesporno je da nikada nije predstavljao problem Njegoš kao pjesnik. Poput brojnih drugih velikih poeta, i on je svojim stihovima dosegao nebeske visine, a snagom poetskog izraza s pravom se popeo na prijesto uzvišenog pjesništva koje se iskazuje kao sinteza kolektivne pameti i poetskog iskaza."... „Nije problem Njegoš 'pjesnik', već Njegoš 'parola'. Problem je Njegoš kao 'parola', 'bilbord' sa čijom se slikom ide u 'ratničke pohode' u posljednjih 150 godina. To bi trebalo da bude znak, a i obaveza, da se povede ozbiljna rasprava oko značenja njegovog djela i (zlo)upotrebe, posebno njegove etike."...

ANALITIKA: Njegoš se smatra najvećim crnogorskih piscem. Miljenko Jergović je kazao da „ako Crnogorcima oduzmete Njegoša, amputirate im udove“. Imajući u vidu toliki značaj Njegoša, da li imate razumijevanja za potez Bošnjačke stranke koja se protivi inicijativi da dan Njegoševog rodjenja bude državni praznik? Posebno jer trenutno bez njih taj zakon ne može proći u parlamentu?

RASTODER: To što radi Bošnjačka stranka je stvar te organizacije i za to trebate pitati njih. Niko se ne spori sa Jergovićem ili bilo kim drugim oko Njegoša. Ako baš hoćete, onda je Ivo Andrić u svom čuvenom predavanju na Kolarčevom univerzitetu decembra 1935. godine uzdigao više Njegoša nego svi Jergovići prije i poslije. Suština je u nerazumijevanju problema. Jergović sigurno ne zna da je Njegoševo djelo bilo sporno za neke „obrazovane“ Crnogorce još 1913. godine. Ne vidjeti danas ono što su neki vidjeli prije 100 godina je više nego problematično. Dakle, kada je na 100. godišnjicu Njegoševe smrti na Cetinju svečano prikazan „Gorski vijenac“ u Kraljevskom pozorištu 3. novembra 1913. godine, priređivački odbor je izvršio skraćivanja teksta za izvođenje, s napomenom: „Izostavljeno zbog naših prisutnih muhamedanaca“ (Luka Milunović posjeduje originalni podložak tog teksta). Ako su Crnogorci prije 100 godina bili svjesni „značenja“ djelova „Gorskog vijenca“ za pripadnike „muhamedanske vjere“, kako objasniti da u sljedećih sto godina ta tema ne samo da nije otvorena, već je svaki pokušaj detabuizacije ovoga djela i dovođenje pod kritiku njegove etike dočekivano sa nipodaštavanjem, oholim i nadmenim odbijanjem i iskrivljavanjem suštine.

ANALITIKA: U dijelu javnosti (književnik Milorad Popović) čuje se da su čelnici Bošnjačke stranke prihvatili teze nekih islamskih mistika, poput Rusmira Mahmutćehajića i lokalnih vjeroučitelja, da su Njegoševi duhovni nasljednici protagonisti i ideolozi ovovremenog etničkog čišćenja i genocida u BiH, ignorišući pritom činjenicu da podlovćenska Crna Gora u Njegoševo doba, kao i u vrijeme u kojemu se odigravala takozvana istraga poturica, imala manje od sto hiljada stanovnika i da je bila okružena Otomanskom imperijom. Kako Vi u istorijskom smislu komentarišete takve teze?

RASTODER: Ako je za vas akademik Rusmir Mahmutćehajić „islamski mistik“ kojeg stavljate u ravan „lokalnih vjeroučitelja“, onda mi očigledno pripadamo različitim svjetovima. Ne samo zato što je u pitanju jedan od najvećih savremenih evropskih intelektualaca, nego zato što znam da ovaj intelektualac ne govori u „tezama“, već su njegovi iskazi iz njegovih knjiga prevedenih na sve svjetske jezike, dostupni svakom znatiželjnom, pa i vama. Dopuštam i mogućnost podteksta ovog pitanja - da Bošnjačka stranka treba da sluša, a ne da pita i, ne daj bože, čita, i to one najumnije? Uostalom, ova vlast i njeni mediji su uspostavili princip nekompetetnosti kao mjeru svega. Sjetite se povika na „Rječnik CANU“. Tada to nijesu bili „lokalni vjeroučitelji“, jer je to bio diktat vlasti. Ali ću vas ipak uputiti da razmislite o sljedećem: dakle, nužno je objasniti „etiku“ stihova u kojima je „poturica gori od Turčina“, a da se pri tome tvrdi da je „poturica“ – „Ja“ (kao bivši hrišćanin), odnosno „Mi“ (kao pripadnici nekada istog plemena). Znači li to da smo onda „Mi“ gori ili „bolji“ od onih koji nijesu isto što i „mi“? Odnosno, znači li to što smo „gori“ i od „najgorih“ samo zato što smo „plahi i lakomi“ ili smo „plahi i lakomi“ jer su nas na to natjerali oni „gori“ od nas? Zato se niko nije ni usuđivao da ozbiljno izuči pitanja uzroka islamizacije, zadovoljavajući se nautemeljenim tvrdnjama da je ona bila nasilna, što su davno osporili velikani svjetske istoriografije (Brodel) koji je tu pojavu situirao u kontekst „oslobođenja“ od nameta feudalne oligarhije. Opšte mjesto o „nasilnoj islamizaciji“ ne samo što ne prati bilo kakav dokaz (provjerljiv izvor), već debelo „ratuje“ sa razumom. Jer, ako je islamizacija bila „nasilna“, kako objasniti da je „okupator“ mogao bez problema godišnje „nasilno poturčiti“ samo 1% stanovništva (u crnogorskom slučaju od 100-150 ljudi godišnje), da bi u ukupnom zbiru to bio procenat između 500-600%, odnosno da bi u tom slučaju bez problema bilo prevedeno u islam sve stanovništvo i to ne jedanput, već pet-šest puta. I kako to da su tu „varvarsku okupaciju“ preživjele sve „srednjovjekovne svetinje“, jezik, vjera i običaji i to nekoliko vjekova. Zašto ne reći da u svetoj knjizi Kuranu stoji izričita naredba: „U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude“. Znati sve to, a ne sporiti s Njegošem i to ne reći, ne znači „tumačiti Njegoša izvan svog vremena“, nego ga (zlo)upotrebljavati u svom vremenu. A pri tome širiti parole o multikonfesionalnom i multikulturnom društvu uz stihove: „Udri za krst, za obraz junački/da krstimo vodom ali krvlju/da trijebimo gubu iz torine/No primajte vjeru prađedovsku, no lomite munar i džamiju/Pa badnjake srpske nalagajte/ne složi se Bajram sa Božićem“… Da ne bi bio optužen da stihove izvlačim iz konteksta, moram reći da pjesnikove riječi nijesu nikada tumačene u kontekstu moralnih i standardnih normi, već mnogo češće kao parole, poput: „Borbi našoj kraja biti neće/Do istrage Turske ali naše“. A kako tek zvuči poziv na multikonfesionalnu toleranciju i multikuklturno društvo sa stihovima: „Odža riče na ravno Cetinje“/ „Nekršću se gore usmrdješe“/ „Zaudara zemlja Muhamedom“. Volio bih da bar neko od „branitelja“ Njegoša pročita knjigu Katharine Mommsen „Gete i islam“ i vidi da je pjesnička genijalnost u tome što vidi ono što drugi ne vide, i kaže ono što drugima „ne basta“.

ANALITIKA: Kažete da je „nasilno poturčeno“ oko jedan odsto stanovništva, da se nije radilo o nasilnoj islamizaciji i pozivate se na Brodela. Je li opasno čitanje istorije na tom fonu koje inklinira tome da Otomanska imperija nije okupatorska?

RASTODER: Da se razumijemo: rekao sam da je postojala takva programska namjera i da je godišnje realizovana samo sa 1% (odnosno 100-150 ljudi kada je u pitanju Crna Gora) zar se ne bi za 500-600 godina takva nakana realizovala ne jednom nego pet-šest puta? Otvorili ste jedno veliko pitanje koje u savremenoj svjetskoj nauci ima niz potpitanja. Prvo, zašto niko do danas ne objavi bar jedan istorijski izvor o „nasilnoj islamizaciji“, ne samo kada je u pitanju Crna Gora, nego i šire? Usudio bih se ponuditi i sljedeće: tvrdim da se na svaku nedokumentovanu tvrdnju o „nasilnoj islamizaciji“ može objaviti bar dva autentična i vjerodostojna dokumenta o nasilnoj hristinijanizaciji. Nikada nijesam napisao da „Osmanska imperija nije okupatorska“, ali sam primijetio i ono što moderna nauka u svijetu potencira. Ovo je jedini „okupator“ čijih je nekoliko vjekova okupacije preživjelo skoro svo nasljeđe, vjera i jezik autohtonog stanovništva. Zašto se onda ne kaže da su sve religije na ove prostore došle sa „okupatorom“? Ili, zašto se ne ospori tvrdnja da je za 500 dana okupacije u BiH srušeno više bogomolja nego za 500 godina Osmanske okupacije? Opasno je samo „čitanje istorije uz gusle“ i Brodel je pomenut samo u kontekstu da se shvati da se ne svira svugdje ista muzika.

ANALITIKA: Iako Vi sami kažete da ne želite da budete optuženi da stihove izvlačite iz konteksta, ne činite li upravo to - nije li, sa druge strane, Njegoš najljepše otpjevao Stambol i da li se stihovi mogu tumačiti uopšte u današnjem vremenu, tako van cijelog konteksta?

RASTODER: Stambol je grad, mjesto susreta kontinenata i ljepote tadašnjeg svijeta. To da ga je Njegoš opjevao je tačno, ali on je u tome sličan hiljadama drugih, i tu ne vidim ništa originalno. Ovaj „argument“ je toliko izanđao, kao kada bi kao ključni argument nečije ljubavi prema nečemu naveli to što se neko divio nečemu čemu se divi sav svijet.

ANALITIKA: Citirate i stihove iz Kurana. Koliko je, sa druge strane, Kuran danas zloupotrijebljen u svijetu, pa se ne dovodi u pitanje njegova osnovna svrha i smisao? Je li Kuran za muslimane isto što i „Gorski vijenac“ za Crnogorce, kao što se može čuti?

ODGOVOR: Moram priznati da se ovakvim pitanjima samo potvrđuje moja osnovna teza o sakralizaciji Njegoševog djela, čak do neukusa. Jer dovoditi u istu ravan Kuran i „Gorski vijenac“ može samo onaj koji ne poznaje ni jedno, ni drugo. Naravno da se oni koji se pozivaju na Kuran čineći zlo drugom, liče na one koji s „Gorskim vijencem“ pravdaju zlo nanijeto drugome. S druge strane, Kuran je „sveta knjiga“ za više od milijardu ljudi na svijetu, a „Gorski vijenac“ bi trebalo biti književno djelo i ništa više. Ako za to nema potvrda u književnoj teoriji, onda ga je besmisleno tražiti u teologiji. Pored toga, što se mogu razumjeti (ali ne i nekritički veličati) Njegoševi „antiturski i antislamski stavovi“, više bi se trebalo zamisliti otkuda Njegoš u partijskim, partizanskim, četničkim, komunističkim, antikomunističkim, ibeovskim i antiibeovskim, pa sve do proglasa AB revolucije. I otkuda potreba stalnog „oživljavanja“ njegovog djela, ako je ono vanvremensko, univerzalno i umjetničko?

Radi li se o „pogrešnom“ ili „bukvalnom“ čitanju Njegoša? Da li je Njegoš politički ideolog, član GO, koji je „savremen“ za (zlo)upotrebu, a mrtav za paradu? I ko radi protiv njega – oni koji ga upisuju u članove „svoje“ partije i u svoje ideološke istomišljenike ili oni koji misle da mu je mjesto u istoriji, a da je „savremenik“ samo onoliko koliko je njegovo djelo osposobljeno da komunicira sa savremenim pogledima na svijet? Tim prije, što je Njegoš i lektira za đake u školi koja se gradi, bar se tako javno govori, na evropskim vrijednostima tolerantnog društva. Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika, čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetu. Podsjetimo se, bahato i samodovoljno veličanje kolonijalne istorije dovelo je Britance u ozbiljne probleme i pitanje šta da rade sa predmetom koji se čini uvredljivim za dobar dio „britanskog obojenog društva“? Ali mi nijesmo Britanci, nego Balkanci i samim tim imamo manje prava na samodovoljnost i odbijanje da razgovaramo i o onome što nam se čini neupitnim. To je potrebno svima onima koji žele da zaštite Njegoša, a time i Crnu Goru od nje same.

ANALITIKA: Kakve posljedice ovakvog tumačenja Njegoševog djela mogu biti po crnogorsko društvo? Ž

RASTODER: Posljedice mogu biti dvojake, posebno ako se ova priča prizemi na pitanje koje ne postoji: „za i protiv Njegoša“? U suštini, ne vidim da je bilo ko protiv Njegoša, posebno ako tome prethodi jasna vizija o tome: „kako s Njegošem“?

Želim da naglasim da nije moguće veličinu Njegoša kao „pjesnika“ oskrnaviti kritičkim čitanjem njegovog djela, kao što je suludo „utjerivati“ crnogorsku državnost sakralizacijom Njegoša. Dakle, ozbiljna rasprava na ove teme pretpostavlja mogućnost da i oni koji „ne vide“ ono što vi mislite da treba da vide, dobiju šansu da to kažu, a da ne budu anatemisani. To treba nama, jer Njegošu je svejedno. Razumijem zahtjev da se Njegoš razumije „u svom vremenu“, ali ne mogu prihvatiti da su vrednosni sudovi tog vremena, pa i Njegoša, shvate kao univerzalni i važeći za sva vremena.

(Intervju vodila Vesna Rajković-Nenadić, preneseno sa portalanalitika.me)

Bosnjacko oko

[Haman2]

INTERVJU - Izetbegović: Nikoliću ću, ako dođe u Sarajevo, sve reći u lice
Autor: Nedim Pobrić
Član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović je u intervjuu za Faktor govorio o aktuelnim političkim dešavanjima u BiH, ali i regionu, sa posebnim osvrtom na posljednja dešavanja u vezi sa proslavom neustavnog Dana Republike Srpske.



Bakir Izetbegović FOTO

Početak 2017. godine je obilježen kulminacijom dešavanja u vezi sa nepoštivanjem odluke Ustavnog suda o 9. januaru kao "danu RS-a". Posebnu dimenziju činu obilježavanja tog neustavnog praznika je dalo učešće dijela Oružanih snaga BiH. S obzirom na to da za njihovo učešće nije postojalo odobrenje Predsjedništva BiH ili Ministarstva odbrane, ko bi mogao i trebao snositi posljedice zbog tog postupka? Uzimajući u obzir da je Mladen Ivanić preuzeo na sebe odgovornost za učešće dijela Oružanih snaga BiH na ceremoniji u Banjoj Luci, koliko će taj pristup narušiti odnose i povjerenje među članovima Predsjedništva BiH?

- Odnose u Predsjedništvu BiH treba pokušati sačuvati na nivou korektne komunikacije, bez obzira na izazove i različita gledanja. Politika je stvar interesa, a ne emocija. Moj interes je stabilnost, vladavina zakona, uklanjanje svake vrste diskriminacije. Ivanić pokušava da preuzme na sebe svu odgovornost za učešće pripadnika Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga BiH na obilježavanju "dana RS-a" u Banjoj Luci 9. januara, jer smatra da kao član kolektivne vrhovne komande ne može za to odgovarati. Na taj način, međutim, neće uspjeti od odgovornosti zaštititi, odnosno amnestirati pojedince u lancu komandovanja u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama koji su postupili po njegovom zahtjevu. Ministarstvo odbrane i Zajednički štab Oružanih snaga nisu smjeli postupiti po tom zahtjevu, jer je ušešće bilo kojeg pripadnika Oružanih snaga u bilo kojem dijelu programa obilježavanja "dana RS-a" 9. januara, pa čak i ako je samo u svrhu odavanja počasti Ivaniću, predstavljalo kršenje Zakona o odbrani BiH. Istraga koja je pokrenuta unutar Ministarstva odbrane i Oružanih snaga, a koja treba biti završena do 2. februara, utvrdit će odgovornost pojedinaca u lancu komandovanja u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama za kršenje zakona i propisa prilikom postupanja po Ivanićevom zahtjevu.

Predsjednik RS-a Milorad Dodik je ponovo istaknuo mogućnost otcjepljenja tog entiteta, obrazlažući to oduzetim nadležnostima RS-a u proteklim godinama. Koja je njegova i uloga njegove stranke u prijenosu tih nadležnosti, te koliko je realna mogućnost da on zaista pokuša organizovati referendum o samoopredjeljenju RS-a?

- Dodik i parlamentarci iz SNSD-a su digli ruku za svaki zakon koji je značio prijenos nadležnosti. Treba pogledati kako su samo neki njihovi istaknuti funkcioneri pozdravili Zakon o odbrani i aspiracije BiH prema ulasku u NATO. A onda su počeli da se predomišljaju i da tvrde da su radili pod pritiskom međunarodne zajednice. Pa i mi smo prihvatili Dejtonski mirovni sporazum, i entitetsku podjelu zemlje koju je uveo, pod pritiskom etničkog čišćenja i genocida, i ne možemo vratiti točak historije unatrag. Ni mi, ni Dodik i SNSD. A što se tiče Dodika i njegove spremnosti da ide do rušenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a time i mira u BiH, ne vjerujem da će takve spremnosti biti. Dodik će prijetiti i praviti probleme kako bi podigao cijenu svoje kooperativnosti, a zatim će zatražiti ono za što je ustvari životno zainteresiran. A to je uklanjanje stranih sudija iz Ustavnog suda BiH i prijenos nadležnosti Suda BiH za organizovani kriminal i korpuciju na entitetske sudove. Time bi zaštitio sebe od neugodnih istraga Tužilaštva BiH i omogućio u budućnosti, kada ne bude OHR-a i Bonskih ovlasti, pokušaj podjele BiH.

Mnogo realnije i mnogo opasnije po BiH zvuče prijetnje blokadom evropskog i puta BiH ka članstvu u NATO-u. Postoje li mehanizmi koji mogu spriječiti aktuelnu vlast u RS-u da opstruiše te integracijske procese?

- Postoji mehanizam, i zove se zdrava pamet. Dodika i građane RS-a će sve što radi duplo teže pogoditi nego građane Federacije. Dodik stalno pravi probleme državi BiH, pa se stvara utisak da njemu i entitetu Republika Srpska ta država baš i ne treba. A nije tako. Ako bude usporavao i onemogućavao napredak BiH na putu ka članstvu u EU, slabašna ekonomija RS-a će trpjeti gore posljedice od Federacije. Sam Kanton Sarajevo ima jaču i bogatiju privredu od kompletne RS. Ako bude pokušao rušiti državu BiH, prvi će biti na udaru, ne samo međunarodne zajednice i institucija države, već i na udaru svih onih problema koji nastaju sa platnim prometom, pasošima, registarskim tablicama, kretanjem ljudi, roba i kapitala, dakle svim onim za što je isključivo nadležna država, a ne neki nepriznati, odmetnuti entitet.

Kako komentirate Dodikovu izjavu da „RS sanja ujedinjenje sa Srbijom“, odnosno izjavu Tomislava Nikolića da se „slaže sa onim što brat Mile otvoreno govori“?

- Dodik, a s njim i Nikolić, će se morati pomiriti sa zajedničkom realnošću, naročito imajući u vidu kakve sve zločine kao hipoteku nosi entitet Republika Srpska i njeni ratni kumovi. Entitet Republika Srpska nema ni moralnih, ni historijskih, niti pravnih argumenata za otcjepljenje od BiH. Može to pokušati ostvariti samo novim ciklusom nasilja, a tad je pitanje kako bi se to završilo.

Da li ste mogli i ako jeste, zašto niste kao član Predsjedništva BiH, odbili primiti Tomislava Nikolića u predstojeću, najavljenu, zvaničnu posjetu Sarajevu?

- Mogao sam, ali nisam i neću to uraditi, jer mislim da bi njegova posjeta bila prilika da mu u lice kažem da sve što radi i govori ne doprinosi izgradnji dobrosusjedskih odnosa sa državom BiH na temelju međusobnog uvažavanja i poštovanja interesa i osjećanja svih njenih naroda i građana. Dakle, Nikolić je dobro došao u Sarajevo kad god se odluči da dođe.

Šta je odgovor na ovakve provokacije koje dolaze iz RS-a i Srbije? I da li to uopće više treba smatrati samo provokacijama ili treba shvatati kao ozbiljne prijetnje?

- To su provokacije koje će se pretvoriti u ozbiljne prijetnje ako ne dobiju pravi odgovor. A pravi odgovor nije nasjedanje na svaku provokaciju. Pravi odgovor podrazumijeva zatvaranje svih drugih pukotina i frontova, i onih unutar SDA, i unutar bošnjačkog, i unutar bosanskog patriotskog fronta, i bolju saradnju sa hrvatskom komponentom, prije svega u BiH, ali i u Hrvatskoj, zatim i sa srpskom komponentom oličenom kroz Savez za promjene u BiH, i sa Aleksandrom Vučićem u Srbiji, agilniji nastup prema međunarodnom faktoru, prije svega Briselu i Washingtonu.

Paralelno sa ovim dešavanjima, Dragan Čović ističe obavezu izmjena Izbornog zakona BiH kao prioritet u narednih nekoliko mjeseci. Da li su zvaničnici HDZ-a BiH dostavili partnerima u vlasti svoj prijedlog tih izmjena, te koje su to izmjene koje su prihvatljive za SDA?

- Ništa nam još nisu dostavili. Nadam se da će dostaviti uskoro, i da će dostaviti ne samo nama nego svim parlamentarnim političkim strankama, ili barem svim članicama koalicije na državnom nivou, te taj prijedlog zatim transparentno predstaviti i bh. javnosti.

Kako komentarišete najave Dragana Čovića da izbora po postojećem Izbornom zakonu sigurno više neće biti, te da Federacija BiH neće postojati ukoliko se ne promijeni status Hrvata u njoj?

- Čović često pokazuje neutemeljeni optimizam, a ovaj put neutemeljen pesimizam. Bit će i Federacije BiH i izbora. Federacija itekako pogoduje bosanskohercegovačkim Hrvatima, naročito njihovom biznisu. Deset najvećih distributera u BiH koji godišnje ostvare prihod od 1,5 milijarde KM su hrvatske firme. Bošnjaci osiguraju 80 posto tog prihoda. Slična stvar je i sa sistemom kladionica koje zarade više nego svi telekom operateri zajedno u BiH. Dalje, ravno pola hrvatskog korpusa živi izmiješano sa Bošnjacima, a i njima trebaju izbori i stabilna Federacija BiH.

Mogućnost koju HDZ uzima u obzir jeste i formiranje izborne ili posebne teritorijalne jedinice u kojoj bi se nalazili dijelovi Hercegovine, srednje Bosne, Žepče i Posavina. Čini se da se ideja Herceg-Bosne danas pokušava ostvariti upravo kroz poces izmjena Ustava i zakonodavstva BiH. Postoji li prostor za bojazan među Bošnjacima koji žive na tim prostorima?

- SDA kani podržati Hrvate u njihovim osnovanim zahtjevima da se iznađu mehanizmi koji će im, kao konstitutivnom narodu, osigurati da realizuju većinsku volju svog biračkog tijela. Sve preko toga i mimo toga je nerealno, i neće se desiti. Ne dolaze u obzir nikakvi novi entiteti, nikakve federalizacije, nikakve nove etničke podjele bilo čega, teritorije, institucija, javnih preduzeća, javnih radio-televizijskih servisa. Nikada nećemo prihvatiti bilo kakva rješenja koja produbljuju postojeće, dejtonske etno-teritorijalne podjele u BiH. Nikada nećemo pristati ni na kakvo rješenje koje znači korak nazad. Ne znam na čemu se zasniva takav strah, jer sve što je SDA radila, i uradila u postdejtonskom vremenu značilo je jačanje države BiH i njene unutrašnje i vanjske integracije. Nikad nismo napravili korak unazad, niti ćemo. Predano i strpljivo radimo na postupnom ukljanjanju postojećih podjela, diskriminacije i mogućnosti dominacije jednih na drugim, i u konačnici punoj unutrašnjoj integraciji, kako bi se BiH dugoročno vratio istinski multietnički karakter.

Upravo se izmjene Izbornog zakona BiH, pod izgovorom provedbe presude „Sejdić-Finci“ nameću kao obaveza BiH na putu do dobijanja kandidatskog statusa. Da li je provedba te presude uvjet za taj iskorak na evropskom putu?

- Provedba presude „Sejdić-Finci“ nije uslov za dobijanje kandidatskog statusa. Ali bez obzira što nije, presudu moramo provesti, jer želimo biti kredibilna članica Vijeća Evrope i osigurati poštivanje ljudskih prava i najviše demokratske standarde u izbornom procesu, a presuda se odnosi upravo na to - na osiguravanje fundamentalnog prava onima koji nisu pripadnici nijednog konstitutivnog naroda da budu birani u Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Rješenje tzv. hrvatskog pitanja također nije uslov za kandidatski status. Ali i to se pitanje može riješiti u sklopu provedbe presude „Sejdić-Finci“ ukoliko se od strane HDZ-a ponudi realan prijedlog rješenja koji je u skladu sa evropskim demokratskim standardima, koji ne vodi u nove ili produbljuje postojeće etničko-teritorijalne podjele, i koji naravno može dobiti potrebnu dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH.

S obzirom na to da je naredna godina izborna, a da je već početak ove donio niz političkih izazova za vladajuću koaliciju, da li postoji bojazan da će ona pokleknuti tim izazovima i da neće u istom sastavu dočekati naredne izbore?

- Naravno da postoji takva bojazan, jer i za konflikt i za saradnju nije dovoljan odnos samo jedne strane, odnosno SDA. Mi u ovom času na federalnom nivou imamo tročlanu, a na državnom nivou četveročlanu koaliciju. SDA će učiniti sve da u političkim turbulencijama, koje su očigledno pred nama, sačuva korektne odnose i koalicije na oba nivoa. Učinit ćemo sve što je do nas, ali ne možemo previše utjecati na odluke drugih. Svi će učiniti ono što procijene interesom. Nadam se da će interese države i građana staviti ispred uskih etničkih i sebičnih stranačkih interesa, i sačuvati zajedno sa nama stabilnost države i postignuti zamah na njenom evropskom putu.

Da li ste, nakon niza razmjenjenih optužbi, imali priliku razgovarati sa predsjednikom SBB-a Fahrudinom Radončićem i šta je uzrok promjene pristupa medija u njegovom vlasništvu aktivnostima vladajuće koalicije?

- Fahrudin Radončić i SBB su tokom 2016. dali veliki doprinos da se situacija u Federaciji i državi stabilizira, ali su zatim loše prošli na izborima. Birači ih nisu nagradili za konstruktivan odnos, i to je stvorilo nezadovoljstvo. Pored toga, nervozu stvara i proces koji se protiv Radončića vodi pred Sudom BiH, odnosno oni koji ga uporno truju lažima da SDA ima prste u tom procesu.

Putem istih tih medija, koji su u vlasništvu gospodina Radončića, u posljednje vrijeme intenzivirano se stimuliraju građani BiH na održavanje protesta, po uzoru na one iz 2014. godine, i to baš ispred zgrade Predsjedništva BiH. Šta je pozadina i svrha takvih pokušaja i da li ih prepoznajete kao direktan atak na Vas kao člana Predsjedništva BiH?

- U Federaciji BiH socio-ekonomsko stanje nije dobro, ali je bitno bolje od stanja u RS-u. Federacija je entitet sa daleko složenijom strukturom i političkim odnosima, ali je unatoč tome manje zadužena, nije prodala telekom, prosječna primanja uposlenika i penzionera su 20 posto viša nego u RS-u, i što je naročito važno istaći Federacija izdvaja za boračku zaštitu 550 miliona KM godišnje što je skoro sedam puta više od RS-a. Problemi sa firmama poput Dite, Aide, Krivaje itd. su riješeni, u Federaciji se mjesečno u realnom sektoru otvara skoro 2.000 novih radnih mjesta. Sve u svemu, krećemo se u pravom smjeru i nikako nam ne trebaju novi nasilni protesti koji će destabilizirati stanje u zemlji, otjerati investitore i turiste, ohrabriti separatističke snage. Zato se ne bih poigravao sa iniciranjem novih protesta, jer nikada ne znate u kom smjeru će se negativna energija usmjeriti, i prema kome će atak koji spominjete krenuti.

U prošloj godini je održan niz sastanaka koalicijskih partnera na temu izgradnje cestovne infrastrukture, te je ova godina označena kao godina izgradnje autoputeva, cesta i brzih cesta u FBiH. Jesu li definisane dionice autoputa i brze ceste čija je izgradnja prioritet za ovu godinu?

- Stalno radimo na tome. Cijenim da ćemo od proljeća 2017. konačno krenuti u izgradnju niza dionica autoputa, te brzih cesta koje će prepoloviti vrijeme putovanja od Sarajeva prema Bihaću, Tuzli i Goraždu. Izgradnjom tunela kroz planinu Prenj bi se i put od Sarajeva do Mostara sveo na manje od 60 minuta. Ukoliko uz to pokrenemo i izgradnju termoelektrana u Tuzli i Banovićima, uz izgradnju hidroelektrane Vranduk, otvorit ćemo investicijski ciklus kakav nismo imali četiri decenije.

Centralna izborna komisija je sada već i zvanično saopćila da će u Stocu biti ponovljeni izbori, ali SDA neće imati mogućnost da kandiduje svog kandidata za načelnika. Time je praktično već osiguran nastavak vladavine HDZ-a u tom gradu. Koji je Vaš komentar na sve to?

- Sve je već rečeno. CIK je sebi uzeo ulogu i sudije i birača. CIK je izabrao načelnika općine Stolac. SDA će pratiti volju Inicijative za Stolac u ovom slučaju, što će vjerovatno značiti potpunu apstinenciju naših birača u ovom ciklusu.

Prošlo je dovoljno vremena od Lokalnih izbora i vjerovatno ste unutar SDA sve detaljno analizirali. Krajina je, recimo, prostor gdje je SDA jako loše prošla, a godinama je bila dominantna stranka. Gdje vi vidite uzrok tog poraza i hoće li se eventualno nešto mijenjati u rokovodstvu stranke na tom nivou i u samom pristupu SDA tom području?

- SDA je uvijek bila dominantna stranka u Krajini, ali odavno ima problem sa izborima za načelnike. Ovaj put je taj problem kulminirao zbog afere sa bivšim načelnikom Bihaća Galijaševićem, ali i zbog hronične nesloge SDA Krajišnika. Niko vas ne može pobijediti kao vi sami sebe. Loše smo prošli i u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu. Ali zato je Kanton Sarajevo skoro potpuno zaokružen od strane SDA, odličan rezultat imamo i u Srednjebosanskom kantonu. Dakle, razlozi za uspjehe i za neuspjehe su lokalni, različiti od mjesta do mjesta. Uvest ćemo povjereništva u pojedine općinske organizacije, ali glavni dio afirmacije SDA, glavni dio argumenata za predizbornu kampanju 2018. mora doći od naših kadrova koji trenutačno nose vlast u državi, Federaciji i većini kantona. Naši premijeri i ministri su sasvim sigurno u stanju iznijeti reforme i u roku od pet do šest godina doći do brojke od 100.000 novouposlenih koju sam obećao. Od partnera u vlasti očekujem samo da nas korektno prate u tome.

http://forum.klix.ba/posting.php?mode=r ... 3&t=138601

[Haman2]

Vaha Halilhodžić otvoreno: Bio sam najbogatiji Mostarac, a poslije rata sam ostao u košulji i hlačama (FOTO)

Bosanskohercegovački trener i bivši slavni nogometaš koji na FIFA-inoj listi najboljih strijelaca svih vremena zauzima 163. mjesto, sa 263 postignuta gola Vahid Halihodžić - Vaha, unatoč obvezama koje mu izuskuje vodstvo reprezentacije Japana zbog privatnih obaveza doputovao je u Mostar.


Vaha uvijek voli svratiti u Mostar Foto: AA

- Jedino sunca ne nedostaje u Mostaru, svega ostalog nedostaje, na žalost - kazao je Halihodžić u ekskluzivnom razgovoru za Anadoliju u kojem otvoreno govori o životu u Japanu, gledanju na Mostar i rodnu mu Bosnu i Hercegovinu, navodeći kako na prostorima bivše Jugoslavije nikada više ne želi raditi.

Ogorčen je, kaže, zbog teškog položaja u kojem se nalazi nekadašnji njegov klub, FK Velež, ali i priznaje da mu je cilj svoj sportski rad okruniti kvalifikacijom nogometne reprezentacije Japana na Svjetsko prvenstvo 2018. godine u Rusiji, gdje želi svakako vidjeti i Bosnu i Hercegovinu.

- Ovo je jedan momenat vrlo rijedak da dva-tri dan ostajem u Mostaru. Imam porodičnih obaveza, a dolaze mi i neki prijatelji iz Japana. Hoće da im pokažem nešto, pa će vjerovatno mnoge stvari shvatiti, jer u Japanu oni ne znaju šta se sve događalo na ovim prostorima, ali jedno je sigurno. Prolazeći oko Neretve i kraj Neretve vidjet će i neke fine ljepote, vjerovatno i osjetiti žaljenje, kako je moguće da se u ovako finim krajevima mogu dešavati te stvari koje mi samo znamo i o kojima pričamo - naglašava Halihodžić.

Zahvaljujući sportu o BiH u Japanu se govori pozitivno

Jako je zadovoljan životom u Japanu, jer kako ističe tamo je organizacija onakva o kakvoj se u Bosni i Hercegovini samo čita u knjigama.

- To je jedna velika ekonomska sila, treća na svijetu, kojima rad kultura, ponašanje, respekt i sve ostalo, ono što mi čitamo u knjigama kako to idealno treba postaviti, postoji na tim prostorima. Da bi suživio sa takvim narodom mora se adaptirati istog momenta kad dođe čovjek. Nije mi bilo teško, jer to je društvo koje mi vjerovatno i najviše i odgovara - kaže Halihodžić.

Stoga je priznao da mu u Mostaru smeta kada vidi automobile parkirane na različite nepropisne načine, ali kako naglašava, to je jedan od pokazatelja stanja u zemlji.

No, u Japanu se o BiH čulo pozitivno i to zahvaljujući sportu i ljudima sportašima, među kojima je veliki trag ostavio Ivica Osim.

- O Osimu, ovdje, ne pričamo puno. On je dao svoj doprinos u tom sportu, da se čuje za Bosnu i Hercegovinu, jer ipak, to je daleka i mala država da bi se o njoj nešto pričalo. Nažalost nema toliko nekih stvari da bi se spominjala u Japanu sa ekonomske i političke strane posebno. Ali, postoji nešto malo sportista o kojima se čuje, posebno u fudbalu. Međutim, sve se zasniva na tome - ističe Halihodžić.

Živjeti i raditi u Japanu, kako naglašava, velika je privilegija. Zemlja je, kako ističe, uređena i nema pretjerane sentimantalnosti, puno se radi i to mu odgovara, pa se lako adaptirao.

- Moraš puno raditi, ponašati se onako kako se oni ponašaju. Nema neke sentimentalnosti. To je jedno liberalno društvo u kojem novac ima vrlo važnu ulogu. Ljudi moraju puno raditi da bi živjeli i obezbjedili sebi egzistencijalne potrebe. Jedno društvo koje meni jako odgovara i ja sam se istog momenta navikao na to društvo jer volim raditi i obožavam svoj posao. Što se tiče hrane i svega ostalog, ako imaš novaca imaš svega - kaže Halihodžić.

Odlazak sa trećom reprezentacijom na SP bio bi podvig

Svojim najvećim uspjehom smatra činjenicu da voli posao kojim se bavi, a fudbal je kako ističe njegova 'pasija', jer mu je donio puno finih stvari, ali i gorkih momenata. Za njega je svaki posao koji radi izazov, a tako će biti na svakom treningu i na svakoj takmici nogometne reprezentacije Japana, koju 2018. godine planira odvesti na Svjetsko prvenstvo u nogometu.

- Biti na čelu jedne takve selekcije, države koja posjeduje 140 miliona stanovnika, koja je treća ekonomska velesila svijeta, to je jedna velika čast i obaveza i tako se moram ponašati. U toku svog mog življenja tamo na svakom momentu se gledam i posmatram, prema tome ne smije se dozvoliti neki ispust - kazao je Halihodžić.

Posao nacionalnog trenera, kako ističe, jako je važan i ne smije se silaziti sa neke putanje koja bi mogla da ukalja taj lik i ime samog selektora. Stoga je pred njim jako puno posla, jer kako ističe, očekivao je puno veću razinu fudbala nego što je zatekao.

- Već sam dvije reprezentacije odveo na svjetska prvenstva, ako uspijem treću to će biti stvarno podvig i kruna moje karijere, na šta ću biti ponosan, jer malo koji trener ima taj CV u kojem kaže da je kvalificirao tri reprezentacije na Svjetsko prvenstvo. Bit će jako teško, ali puno radim na tome i nadamo se da ću uspjeti za taj podvig i ići na SP 2018. godine u Rusiju - kaže optmistični Halihodžić.

Posljednje Svjetsko prvenstvo u Brazilu ostalo mu je u lijepom sjećanju, a vjeruje da će razloga za slavlje biti i sa reprezentacijom Japana u kojoj kako kaže vlada dobra atmosfera i momci izvanredno rade, da bi sav trud opravdali odlaskom na najveću namifestaciju fudbala. Izrazio je nadu da će tamo sresti i reprezentaciju BiH koja je na njegov poziv u Japanu osvojila Kirin Cup i zaradila orgomne novce.

- Nisam bio zadovoljan što mi nisu najbolji fubaleri došli i malo me bilo to razočaralo, ali selekcija koja je bila došla fino se ponašala i pobjedila, zaradila ogromne novce. Dali su zahvalni to ne znam, poslije toga mi se nije nikad nitko ni javio, samo znam da su otišli zadovoljni sa punim bankovnim kontom - tvrdi Halihodžić.

Politika se plete i u sport, očit primjer je FK Velež

On smatra da je perspektiva BiH u sportu, jer upravo po sportskim uspjesima, kako ističe jedino pozitivno o BiH se u svijetu i čuje.

- Ako neko može ove čitave antagonizme, političke probleme i tenzije da smanji, to jedino može sport, u prvom redu fudbal kao najpopularnija igra, kao sport koji zbližava ljude. Kad se BiH bila plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu bio sam jako ponosan i jako zadovoljan, čak sam i čestitao - ističe Halihodžić.

No, vjeruje da se u BiH politika plete i u sport, a očiti primjer kako kaže je FK Velež, koji bi se po njegovom sudu uz nove ljude koji su došli u taj klub trebao vratiti u Premijer ligu.

- Čuo sam da su došli fini ljudi i pokušavaju da rade da taj sinonim ovoga grada ostane gdje i zaslužuje. To je sve politička igra i otprilike znam da je nekima interes da Velež čak i nestane, a bilo bi stvarno šteta, jer Velež poslije Starog mosta je jedan sinonim za grad - kaže Halihodžić ogorčem teškim stanjem njegovog nekadašnjeg kluba:

- Jedanput sam rekao da se Velež ne navija - Velež se voli. Puno generacija spominjat će ime Velež i osjećati neku radost, jer Velež nikada nije i ne treba nikada da pripada niti jednoj političkoj ni vjerskoj grupi. To je građanska opcija u kojoj trebaju da se propagiraju sportske ideje, a kada je sport u pitanju to je zajedništvo, veselje i sve ostalo. Prema tome volio bih da Velež ostane takav i da u budućnost bude takav i ovim novim ljudima koji su došli želim puno sreće, a ako mogu ja sam tu da im pomognem.

U ratu u Mostaru ostao bez svega

No, kao što je rekao nakon odlaska iz Dinama nikada više ne želi raditi na području Balkana.

- Ne žalim što sam došao u Dinamo. Proveo sam u Zagrebu oko deset mjeseci, ljudi su me izvanredno primili, bio sam čak ljubimac čitavog Zagreba i Hrvatske. Imao sam na momente malo neugode, ali sve je to dio sporta i tog folklora koji se dešava u okviru sporta. Da ću ja jednog dana doći na ove prostore i raditi to je teško, a u ovome momentu čak ta sama zamisao je velika utopija. Nikad ne reci nikad, ali to će se jako teško dogoditi. Međutim, ja ću se vraćati uvijek na ove prostore, ja sam odavde, ja sam tu rođen i jako sam ponosan na sve to - pojasnio je Halihodžić.

Često kada dođe u Mostar, kako kaže čuje od ljudi: "Lako je tebi Vaha, kad nisi ovdje“, stoga naglašava da je i on imao teške uspone i padove za koje mnogi i ne znaju.

- Niko ne zna da sam ja u životu i padao i ustajao. Poslije rata ovdje, ostao sam u košulji i hlačama. To je jedino što sam imao iako sam bio jedan od najbogatijih, možda i najbogatiji Mostarac. Poslije toga rata, kao zasluga za sve što sam dao ovom gradu, za vrijeme rata, sve mi je popaljeno, popljačkano i protjerano. Međutim, ja sam opet tu iznikao iz pepela i vraćam se, sa nekom gorčinom, to je ljudski. Međutim ja ne mogu pobjeći odavde, ja sam odavde i možda će me tu jednog dan i zakopati - zaključio je Halihodžić.

smrdim/vijest/vaha-halilh ... oto-232815

[Haman2]

BIVŠI MUFTIJA, NAUČNIK BEZ RADA, PROFESIONALNI POLITIČAR: Novinarka raskrinkala lik i djelo Muamera Zukorlića



Peticiju koju je nedavno pokrenuo akademik SANU Dušan Teodorović, a u kojoj se traži da se poslanik Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka Muamer Zukorlić smjeni s mjesta predsjednika skupštinskog Odbora za nauku, obrazovanje, tehnološki razvoj i informatičko društvo, do sada je potpisalo više od jedanaest hiljada intelektualaca i profesora univerziteta u Srbiji.

Istovremeno, poslanica Demokratske stranke Aleksandra Jerkov je od Agencije za sprečavanje konflikta interesa zatražila mišljenje o izboru Zukorlića za šefa pomenutog parlamentarnog odbora, budući da je doskorašnji muftija Islamske zajednice u Srbiji osnivač i predsjednik Savjeta Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru.

Muamer Zukorlić kaže da nije impresioniran potezima akademika Teodorovića i poslanice Jerkov.

Priča o jedanaest hiljada potpisa za moju smjenu s mjesta predsjednika Odbora za nauku i obrazovanje eventualno može razveseliti, nasmijati ljude; ništa više od toga - kaže Zukorlić.

Smešno vam je to što ugledni profesori Beogradskog univerziteta traže vašu smenu?

Potpisi tih ljudi uopće me ne obavezuju. Tim prije što znam šta su neki od njih prethodnih godina radili, čime su se bavili i sa kakvim motivom danas protiv mene vode hajku. Iako je poznato da se izbor šefa bilo kog skupštinskog odbora smatra čisto proceduralnim postupkom, činjenica da se to pitanje aktuelizira u trenutku kad se ja biram na mjesto predsjednika ukazuje da nije riječ o principu, već o stavu koji ima veoma konkretan motiv.

Kakav motiv?

Pojedini potpisnici peticije koji pripadaju kvazidemokratskoj opoziciji i kojima su se sada pridružile i Dveri, znajući koliko sam dosljedan u svemu što radim, plaše se da bi se uskoro mogao otvoriti proces koji bi pokazao da oni svoj posao nisu obavljali časno i pošteno. To se prije svega odnosi na članove Akreditacione komisije, koji su godinama onemogućavali da Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru dobije akreditaciju.

Pretite?

Prijetim?! Na taj način bi svaki kriminalac inspektora ili sudiju mogao optužiti za prijetnju. Ako postoje dokazi da je neko korumpiran, da je zloupotrebio položaj, onda je besmisleno onoga ko je zadužen da to otkrije optužiti za prijetnju ili za osvetu.

I ton kojim govorite zvuči kao pretnja.

Ne zvuči! Vi kao da zaboravljate da su upravo ti ljudi prvi krenuli u napad kako bi me u startu diskvalificirali.

A vi kao da uživate u medijskoj pažnji koja vam je poklonjena od momenta izbora za predsednika Odbora za nauku i obrazovanje?

Znate i sami da sam uvijek bio nadaren za to da dobro šutnem medijsku loptu koja mi se nabaci. S tim da tu loptu ovoga puta zaista nisam sam ubacio u teren, niti sam je podigao. Zato i vjerujem da se Demokratska stranka ili već pokajala, ili će se pokajati što je Aleksandri Jerkov dala nalog da sve ovo zakuha. „Ne hvatajte se za golu žicu visokog napona!“, upozorio sam ih još na prvoj sjednici Odbora.

A vi ste ta žica visokog napona?

Naravno da jesam. Sa mnom se, znate, ne može tako lako izaći na kraj. Demokratsku stranku će ova histerija koštati, baš kao što ju je skupo koštao i prethodni sukob sa mnom.

Kako ih je koštao?

Izgubili su izbore. Na moje veliko iznenađenje, umjesto da utiša gospođu Jerkov, Demokratska stranka ju je dodatno raspalila. Zašto? Pored svega, i zato što su u međuvremenu saznali da je pokrenuta inicijativa za ukidanje ili barem za temeljitu reformu Akreditacione komisije. Eto, zato ti ugledni profesori, kako ih nazvaste na početku, predvođeni DS, poslednjih dana vode hajku protiv mene, potpisujući peticiju za moju smjenu. Što im, naravno, neće uspjeti.

Zbog čega vam je ta funkcija toliko važna?

Sve dok na nju nisam bio izabran, uopće mi nije bila važna. Uostalom, zašto da se povlačim pred onima čije su ruke prljave?! Akademik Dušan Teodorović, na primjer, donedavno je bio član Akreditacione komisije i poluga opstrukcije Internacionalnog univerziteta i sada vrišti, javlja se, svjestan da će se, ukoliko se pokrene istraga, otkriti šta je sve radio, je li bio u sukobu interesa, je li zloupotrebljavao svoj položaj. Najzad, prosto je nevjerovatno da ti ljudi ne shvataju da na mjesto predsjednika Odbora za nauku i obrazovanje nisam angažiran ni kao ekspert, ni kao neko ko se javio na konkurs; došao sam političkim dogovorom s Aleksandrom Vučićem.

Kao predsednik skupštinskog Odbora za obrazovanje i nauku, hoćete li se zalagati za to da Univerzitet u Novom Pazaru dobije akreditaciju?

Uvijek ću se zalagati za otklanjanje svake nepravde.

Budući da nije akreditovan, mogu li diplome dobijene na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru biti validne?

Mogu. Znate li zašto? Zato što je u oktobru 2015. tako odlučila Vlada Aleksandra Vučića.

Šta je odlučila? Zar je to u nadležnosti Vlade?

Jeste. Vlada Srbije potvrdila je da su sve isprave i sve diplome Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru validne.

Validne su?

Naravno.

Ako Agencija za borbu protiv korupcije, postupajući po prijavi Demokratske stranke, utvrdi da ste u sukobu interesa, šta onda?

Ako se to dogodi, najprije ću konsultirati pravnike i zatražiti da mi objasne da li sam obavezan da poštujem odluku Agencije. Ako kažu da jesam, na raspolaganju su mi tri mogućnosti: da se ustegnem od učešća u odlukama koje se odnose na Univerzitetu u Novom Pazaru, da se povučem s mjesta predsjednika Savjeta Univerziteta ili da odustanem od mjesta šefa skupštinskog Odbora za nauku i obrazovanje. Ovo posljednje se, ponavljam, neće dogoditi.


„Srbija je prva zemlja u svetu u kojoj je predsednik parlamentarnog Odbora za nauku i obrazovanje do pre nekoliko meseci bio verski vođa.“ Kako vam to zvuči?

Kao manipulacija. Jer, Njemačka je tek jedna od zemalja u kojoj je predsjednik države čovjek koji je nekoliko mjeseci prije izbora bio svještenik. Predsjednik Urugvaja je bivši katolički biskup. Uostalom, za srpsku tradiciju koja je dominantno percipirana kroz Svetog Savu i koja zna da je prosvetiteljstvo procvjetalo onoga momenta kad je Dositej Obradović izašao iz manastira, činjenica da sam bio „verski vođa“ ne bi trebalo da predstavlja problem. Naprotiv: ako hoćete da napravite pozitivan iskorak, morate povući neuobičajen potez. U ovom trenutku, najbrojnija stranka u Srbiji nije mogla učiniti ništa bolje nego da me predloži i izabere za predsjednika Odbora za nauku i obrazovanje.

Zašto bi to bio dobar potez? Šta vas to toliko preporučuje?

Uzimajući u obzir ko sam, činjenicu da iza sebe imam Bošnjačku demokratsku zajednicu Sandžaka, kao i bazu koja me je glasala, ja sam, vjerujte mi, odličan izbor. U političkom smislu, pritom, predstavljam neupotrebljenu, zdravu energiju. Aleksandar Vučić je to prepoznao i, kao pametan čovjek, sada razmišlja kako da tu energiju upotrebi. I to u korist ove zemlje, ne protiv nje.


Ne plašite se da bi vas Vučić, kao što je to učinio s manje-više svima koji su mu prilazili, mogao ne upotrebiti, nego zloupotrebiti i, kad mu obavite posao, otpustiti kao služavku?

Granica koja diferencira upotrebu i zloupotrebu uvijek je tanka i uvijek se vaga na dvijema vrijednostima - etičkoj i profesionalnoj. U pogledu subjekata, ona opet traži dvije stvari: jedna je želja da nekoga zloupotrebite, a druga je odlučnost da ne dozvolite da budete zloupotrebljeni. U tom smislu je ovdje rizik minimalan.
Sada se obraćate Vučiću?

Svima. Takav pokušaj košta. Uostalom, sjetite se koliko je koštalo Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića, Rasima Ljajića, Sulejmana Ugljanina...

Opet imam utisak da pretite. Iako više niste muftija, dozvolite da parafraziram druga Staljina: koliko divizija ima taj muftija? Čime pretite? Kojom to silom?

Ta sila koju niko ne može desetkovati, pobijediti i bombardirati jesu istina, dosljednost, vjera i predanost idealima. To je najjače oružje, nepobjediva vojska koja mi daje snagu da u svakoj borbi ostanem dostojanstven. Moj temeljni ideal je istina kao vrijednost iz koje proističu pravda, pravednost i pravičnost. Uvjeren sam da pojedinac, porodica i društvo ne mogu imati sreću ako život baziraju na neistini, na laži.

Je li istina da ste izjavili da ste 25 godina svog života posvetili nauci i obrazovanju? Pitam zato što je akademik Dušan Teodorović, posle duge i veoma temeljite pretrage, zaključio da vašeg imena nema u bazama podataka tri najrelevantnija svetska naučna pretraživača; da tamo nema ne samo vašeg rada već ni bilo kakvog vašeg naučnog citata. Kakvom ste se to onda naukom bavili, gospodine Zukorliću?

Čovjek se naukom može baviti na mnogo načina. Kao što sam već rekao, veliki dio života posvetio sam obrazovanju: osnivanju odgojno-obrazovnih ustanova, njihovom organiziranju i vođenju. S druge strane, nisam toliko svemoćan da istovremeno osnivam škole, da ih podižem, organiziram, da pravim infrastrukturu, a da se onda jednako temeljito posvetim pisanju naučnih radova. Iako sam se naukom bavio i na taj način.

Na koji način?

Nekoliko svojih radova nisam htio da publikujem dok sam na važnim pozicijama, pretpostavljajući da bi stigao prigovor da sam doktor zato što sam muftija.

Evo, više niste muftija, pa se nadam da javnost nećete lišiti zadovoljstva čitanja...

Neću, ne brinite. Prije četiri mjeseca završio sam knjigu „Drevna Bosna“, koja je vrsta historijske egzegeze perioda od tri hiljade godina unazad i koja će pojedine neautentične naučne krugove uznemiriti više nego moje imenovanje za predsjednika Odbora za nauku i obrazovanje. Pored „Drevne Bosne“, još tri moje knjige koje su zaokružene čekaju da budu objavljene. Nigdje ne žurim, sve radim temeljito. Kad sam govorio o radu u obrazovanju, govorio sam i o tome da sam sedam godina predavao u srednjoj školi, što znači da imam i iskustvo nastavnika, profesora. Predavao sam nekoliko godina i na Islamskoj akademiji, tako da i sa ove i sa one strane znam šta je katedra. Najzad, da vas pitam: koji je to šef Odbora za nauku i obrazovanje imao bilo kakvo relevantno naučno djelo?! Nijedan! Ali, sada tjeraju mak na konac kako bi me diskvalificirali.

Tako razumete i primedbu da je jedan od programa iz društveno-humanističkih nauka na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru uključivao obuku pucanja iz vatrenog oružja i korišćenje streljane?

A da li je sporno da na odjelu unutrašnjih poslova i kriminalistike Pravnog fakulteta imate obuku pucanja iz vatrenog oružja? I Policijska akademija ima slične programe. Pa, upravo je Pravni fakultet Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, odjel za kriminalistiku, bio akreditiran u vrijeme dok je akademik Teodorović bio potpredsjednik Akreditacione komisije. Uostalom, pogledajte koliko je samo ljudi zaposlenih u BIA, SAJ i drugim specijalnim snagama diplomiralo na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Zašto? Zato što imamo najbolji program u jugoistočnoj Evropi i zato što su kod nas pronašli predmete koje nemaju na drugim ubajaćenim fakultetima.

Generalni menadžer na vašem univerzitetu je vaša supruga, koja je 2007. završila BK univerzitet, dok je master i doktorsku disertaciju odbranila kod vas na fakultetu, i to s tezom „Uloga iz značaj univerziteta u Novom Pazaru za razvoj Sandžaka“. Pored svega, zar nije čudno da se za tako kratko vreme stigne do zvanja doktora nauka?

Bože sačuvaj! Mi smo svoj univerzitet i pravili kako ne bi ličio na onaj kojem pripada akademik Teodorović. Tamo se čeka da profesor zakorači jednom nogom u grob, pa tek onda da dozvoli nekome da postane docent. Znate li vi za koliko se magistrira u Bolonji, na najstarijem univerzitetu u Evropi? Za devedeset dana.

Vi ste, dakle, stvar maksimalno ubrzali, a sve po ugledu na univerzitet u Bolonji?

Naravno. Ako za tri mjeseca ne magistrirate, u Bolonji vas smatraju nedoraslim. Kod nas je sve anahrono - profesori, programi, koncepti koji ubiše ovu državu i narod i koji ne dozvoljavaju mladim i talentiranim ljudima da napreduju. Stariji profesori ne dopuštaju da doktorira neko ko ih može potisnuti iz oblasti za koju očito vjeruju da imaju tapiju. I vi onda mislite da se s takvim pristupom može ići naprijed. Ne može! Kod nas je ukinut marksizam, ali su marksisti ostali.

Koliko članova vaše porodice je završilo Internacionalni univerzitet, a koliko njih je tamo zaposleno?

A vi biste voljeli da su nepismeni?

Zašto mislite da bih ja to volela?

Moja familija je jedna od najvećih u Sandžaku, ali, ako mislite na užu porodicu, onda na Internacionalnom univerzitetu je zaposlena samo moja supruga. Sin i ćerka su na masteru, ostala djeca, ona mlađa, još su u školi. Za razliku od licemjernih velikana koji su škole pravili za sirotinju, a svoje naslednike slali na univerzitete po svijetu, javno sam obećao da će sva moja djeca studirati u ustanovama koje sam osnivao ili koje sam inicirao. To za mene predstavlja etički trijumf, dokaz da vjerujem u škole koje sam podizao. Da ne vjerujem, djecu bih slao na svjetske, prestižne univerzitete. I još nešto: moja djeca u tim školama nisu imala nikakve olakšice, naprotiv. Zašto? Zato što nisam neprijatelj svojoj djeci, koja su, pritom, veoma talentirana. Moja ćerka je jedan od najuspješnijih modnih dizajnera, a to je nešto što se ne postiže ako nemate dara.


Gde je najuspešniji dizajner?

U Sandžaku. Moja ćerka je na tržištu, sama se za to izborila. I druga ćerka također studira.

Dobro, rekli ste da ste na čelo Odbora za nauku i obrazovanje došli političkim dogovorom s Vučićem. Tokom tih razgovora, pretpostavljam da ste premijera pitali i zašto je u julu 2008. predvodio demonstracije protiv hapšenja Radovana Karadžića i zašto je po Skupštini do pre nekoliko godina šetao u majici s likom Ratka Mladića.

To ga uopće nisam pitao.

Niste?

Naravno da nisam. Čovjek koji ima rane drugoga ne pita o svojim ranama.

A da li je Vučić vas pitao šta danas mislite o autonomiji Sandžaka, zašto ste se protivili predlogu da ulica u Novom Pazaru dobije ime po Karađorđu, zbog čega ste podržavali podizanje spomenika Aćif-efendiji...

Znate li vi uopće ko je postavio ploču Aćif-efendiji? Postavio ju je ministar u Vladi Srbije Sulejman Ugljanin, ne ja. Ja sam samo branio princip, razlikujte to! Kao što ću ga uvijek braniti kad bude ugrožen zbog dvojnih standarda. Ne mogu se suglasiti sa šizofrenom politikom koja jedno govori o Srbima u Bosni, a drugo o Bošnjacima u Srbiji. Izvinite, moraćete primijeniti isti standard. Kad je riječ o autonomiji, i sada mislim da je autonomna prekogranična regija Sandžak, i to po modelu prekograničnih evropskih regija, interes i Bošnjaka u Sandžaku, i Srbije i Crne Gore. A Karađorđeva ulica? Ako u jednom gradu živi osamdeset procenata Bošnjaka i ako u njemu gotovo sto posto ulica, škola i institucija nosi ime po ličnostima iz srpske istorije i nasleđa, to onda pokazuje da u toj sredini nešto nije u redu. Zato sam bio protiv. S tim da sam tada bio frustriran, izazvan. Sad sam smiren.

Smirio vas je Vučić?

Vučić ima šansu da smiri i Bošnjake i mene.

Niste mi odgovorili na pitanje da li vas je Vučić pitao...

Ne, nije me, zamislite, ništa od toga pitao. Nepristojno je ljude koji kažu da su promijenili politiku tako nešto pitati. Neka takva pitanja postavlja poražena Demokratska stranka, ne Vučić, koji je napravio progres ka boljem, koji se promijenio...

Vučić se promenio?

Jeste.

Imam utisak da tako ne misli Ćamil Duraković, koji je poručio da ove godine u Srebrenici nisu poželjni oni koji negiraju genocid.

Gospodin Duraković, o kojem imam veoma dobro mišljenje, kazao mi je da niko nije spominjao ni Srbiju ni vrh Srbije, već da je Organizacioni odbor donio principijelan zaključak da u Potočarima više nisu dobrodošli oni koji negiraju genocid.

Nisu spominjali?! Izuzev Srbije, znate li državu u regionu koja negira da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen genocid?

Samo vam prenosim ono što je rekao gospodin Duraković.

A ja vas samo pitam znate li još neku državu koja ne priznaje genocid u Srebrenici?

Znam da dio BiH, koji nije država, negira srebrenički genocid. Prema tome, nije poenta u tome znam li, kako rekoste, još neku državu ili da li mislim da je u redu da se bilo kome otkazuje gostoprimstvo...

U čemu je poenta?

Najvažnije je šta o svemu misle preživjele žrtve genocida. Za Srbiju bi bilo veoma važno da prizna i da prihvati činjenično stanje, to jest da potvrdi ono što piše u presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu. Uostalom, zašto me o tome pitate? Nisam preuzeo obavezu da branim Aleksandra Vučića, iako bih, kao što znate, to sjajno radio. Moja odbrana Vučića još nije dio našeg dogovora, a ja neke poslove ne volim da radim besplatno i nepozvan. S druge strane, pojedini stavovi Vučića mi, ponavljam, zaista daju za pravo da vjerujem u promjenu: od zalaganja za srpsko-bošnjački dijalog i pomirenje, do vođenja Srbije u evrointegracije. Iako to radi na svoj način, Vučić Srbiju sasvim sigurno vodi u EU.

Ne smetaju vam Vučićevi česti susreti s Miloradom Dodikom?

Kad bih vam rekao šta mi sve smeta, ni vi ni ja se ne bismo dobro osjećali. Mislim da je Milorad Dodik veliko zlo za Srbiju i da Beograd mora prestati da ga podržava. Sreću Srbije nije moguće graditi na destrukciji BiH, što Dodik pokušava prijetnjama otcijepljenjem srpskog entiteta. Pritom, takav scenarij ne samo da nije moguć nego bi podrazumijevao nastavak nestabilnosti Srbije barem nerednih nekoliko decenija. Sve u svemu, ako saradnja s Vučićem bude dobro išla, kad god dobijem priliku, ponavljaću da je Dodik zlo, ne samo za Bošnjake već i za Srbe u Srbiji i u BiH.
[/quote]

[Haman2]

Intervju /Boro Stjepanović: Kusturici treba psihijatar koji nije Karadžić

Piše: R. Durkić/Klix.ba



Boru Stjepanovića, doajena bh. i jugoslavenskog glumišta, reditelja, autora stotina filmskih, televizijskih i teatarskih kreacija, tvorca čuvene "Audicije" i bivšeg dekana i profesora na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pronašli smo u Mostaru gdje priprema novu predstavu. Sa psom u naručuju i obiljem snažnih riječi na umu Boro se u razgovoru za Klix.ba prisjetio nekih dobrih, a i nekih loših vremena.
Boro Stjepanović: Kusturici treba psihijatar koji nije Karadžić
Boro Stjepanović (Foto: Željko Miličević/Klix.ba)
Boro Stjepanović je izuzetno zahvalan sagovornik. Za svaku situaciju ima pravu riječ, kao što je za svaku ulogu znao da li je njegova ili nije. "Glumac kojeg smo vidjeli i u filmovima u kojima nije igrao", najbolje ga je opisao jedan kritičar.

U HNK Mostar radite "Bliskosti" Patricka Marbera, sjajna predstava u najavi.

Sve najbolje što sam u životu uradio ispalo je mimo očekivanja, a kad smo mislili da će biti sjajno, genijalno, nije ništa ispalo. Nikad se to ne zna, nedavno sam kolegama pričao kako je čuveni američki reditelj Bob Wilson govorio, kaže kako napravi muzičku partituru, pa napravi koreografsku partituru, pa to sastavi i onda to nekad proradi, nekad ne. Tu se onda i ja malo oslobodim, ako jednom geniju predstava može nekad proraditi, a nekad ne, šta se ja tu upinjem da svaka mora biti genijalna.

Koja je ovo po redu predstava koju radite u Bosni i Hercegovini nakon rata i koliko se ova razlikuje od prethodnih?

Odmah poslije rata sam radio u Kamernom teatru "Zločin i kaznu", pa sam igrao u predstavi "Karlina Nojber". Dva puta sam bio, čak sam gostovao u Mostaru i igrao dok je na krovu Narodnog pozorišta bila rupa od granate. Pred sami rat sam režirao u Mostaru predstavu "Dom Bernarde Albe" u Narodnom pozorištu, možda je to bila i posljednja njihova prijeratna predstava. Znam da je tada bio žestok napad na Dubrovnik, da je Ante Vican govorio da bi trebalo iskazati neki protest protiv toga, to je bilo na premijeri, pred dizanje zavjese. Pozorišni bife je bio pun rezervista iz Užica. Onda je bila zatvorena pruga u Čapljini, prema dole, a u Doboju prema gore. Eto, to je bila Bosna u to vrijeme, od Čapljine do Doboja, nije se moglo dalje.

Kako neko ko ima toliko iskustvo u radu s glumcima i njihovoj edukaciji gleda na vrijeme kad ste Vi počinjali i ovo danas? Probamo prepoznati u ovim današnjim glumcima ono nešto što nosi Vaša generacija i nismo sigurni da nam uspijeva.

Kad me pitate o iskustvu, prvo da vam kažem da ima jedan, danas bi se reklo tvit, ali to je rekao jedan satiričar: 'Sve najbolje stvari u životu napravljene su uprkos iskustvu'. Tako da od mene i sličnih iskusnih ne treba više mnogo očekivati, već treba očekivati od onih koji hoće dalje, koji hoće nešto novo, koji imaju energije, a to naše iskustvo često može biti kontraproduktivno. A to da vi danas u glumcima ne vidite ono što možete vidjeti u starima, to je nažalost logično za očekivati. Gluma se unižava iz dana u dan, nema ni tako ozbiljnih predstava, ni ozbiljnih ansambala, mnogo brže se radi, glumci su masovno dobijali otkaze ili nisu zapošljavani u posljednjih 20 ili 30 godina, ne rade kontinuirano, nema ekipa koje brinu o njima kao što su nekad brinule. Nakon nekoliko predstava u Ateljeu 212, umjetnički direktor Borislav Mihajlović Mihiz, jedan od tada najznačajnijih književnih i teatarskih kritičara, sjedio je pored mene i rekao mi: 'Kolega, ja sam gledao nekoliko ovih vaših uloga, kada ćete vi doći do mene da mi kažete šta hoćete da igrate?'. On je želio poslušati šta bih ja htio, on bi nešto da mi predloži šta bih ja mogao. Jedna kolegica mi je pričala kako je pedesetih godina otišla do jednog umjetničkog direktora koji je bio njen profesor i rekla: 'Profesore, ja bih htjela da igram to i to'. On ju je presjekao i rekao: 'Ne može'. Ona se zbunila, ukočila, a on kaže: 'Za dvije godine'. Znači, on je mislio o njoj i on vjeruje da će ona to igrati za dvije godine, ne sada. Danas toga nema, danas je hiperprodukcija, svi tobože nešto rade i svi su nešto popularni, poznati, a za godinu dana više niko nije poznat. Mnogo toga se snima i što se kaže u našem žargonu – poliva. Snimaj i snimaj, da se popuni program, da se napravi okvir za reklame, nikakve tu ozbiljnosti i produbljenosti nema. Nije se ni ranije nešto mnogo sporije snimalo. Svi se čude kad ja kažem da je 'Ko to tamo peva' snimljen za 26 dana, a danas svi kažu kako se ne može snimiti film za mjesec dana. Može, samo drugačije se radilo, drugačiji si odnos imao prema zadatku, danas samo da ovo izmlatimo pa trči nešto drugo da se radi.

Kažete više volite Jugoslaviju, nego ove države danas. Niko nije zadovoljan, svi se žale, je li moguće da je sve to do nas, da li postoji mogućnost promjene te kolektivne svijesti, jer ljudi stvaraju sistem, a ne sistem ljude?

Često sam o tome pričao, znate kako elementarna pristojnost nalaže "u kući obješenog, ne priča se o konopcu". Mislim da su nekadašnja Bosna i ona Jugoslavija obješene, zaklane, ubijene, nepristojno je pričati o tome i što se mene tiče nepotrebno. Toliko sam pričao, ništa pomoglo nije, stvari su svakim danom sve gore. Postoji taj jedan psihološki momenat, dotuklo nas je to što se desilo, ubilo nas je prosto. Moja supruga i ja više ne vjerujemo ljudima. Mi smo izbjegli iz Sarajeva i došli u Beograd, tamo su bili njeni. Da su njeni bili u Zagrebu, mi bismo išli u Zagreb ili da su bili u Prištini, išli bismo u Prištinu. To neme nikakve veze ni sa Srbima, ni sa Hrvatima, to ljudi brkaju, ide se svojima, ali svojoj porodici, a ne nekoj umišljenoj zajednici. Onda smo jedno drugom priznali da smo izgubili povjerenje u ljude i da smo, srećući tu gomilu ljudi na beogradskim ulicama, samo razmišljali da li bi me ovaj gađao granatom, da li bi me ovaj zaklao. Na čovjeku se ne vidi koliko je zao. Mislio sam da ću, kad izađem iz stana u Sarajevu, nakon što su mi 40 dana padale granate na glavu, napolju zateći sve same đavole, a zatekao sam normalne, obične, civilizovane, šarmantne ljude. Onda smo mi pobjegli, a druge su granatirali 440, 4.040 dana, bez ikakve grižnje savjesti. Jeste li vi taj koji bi me sutra gađao granatom, jeste li vi taj koji bi me sutra klao, ja to ne znam po vama, a i kad bi se to desilo to bi bilo čudno. Zašto da me normalan, civilizovan, pametan, obrazovan, duhovit, šarmantan čovjek kolje?! Zašto me gađa granatom? Ljudi su tada izgubili vjeru u svoje najbliže, u svoje prijatelje, a to gubljenje vjere danas se podgrijava i ljudi ne mogu da se vrate u ono stanje kada su nam sve perspektive bile otvorene, kad smo vjerovali da će nam svaki dan biti sve bolji, kad su nas širom svjeta dočekivali kao svjetske zvijezde. Jugoslaveni, šta smo mi bili prema Poljacima, Česima, Rusima, kad dođemo u Venecuelu, u Iran. U Iranu sam igrao, mi smo bili prve zvijezde tog festivala, samim tim što dolazimo iz Titove Jugoslavije, to se ne da zaboraviti. Bez obzira na to što kažu da je komunizam bio stega i da se nešto nije smjelo, živio je osjećaj slobode. To sam ja govorio u Beogradu, ako ti misliš da je u pitanju srpstvo idi na Pale i budi protiv Karadžića pa ćeš vidjeti šta će ti se desiti preko noći. Uopće se ne radi ni o srpstvu u Banjoj Luci, ni o hrvatstvu u Mostaru, ni o bošnjaštvu u Sarajevu, radi se isključivo o interesu jedne kaste koja se dograbila mogućnosti da se obogati. Možeš biti na n-tu te nacije i te vjere, ako si protiv njih izgubit ćeš glavu preko noći.

Imali ste težak ratni put, već ste dio i spomenuli, Sarajevo, izlazak iz Sarajeva, problemi sa sinom... Znajući kako su te ratne epizode teške, koliko je to traumatično, da li se bar ta trauma može kapitalizirati kroz umjetnost, da li može donijeti išta pozitivno, osim tim ljudima za koje ste rekli da danas vladaju?

Pred rat sam govorio studentima, tješeći ih, pa dobro, hajde bit će rat, sad već vidimo, počelo je ono i na Baščaršiji, ubijen je onaj svat, što su poslije iskoristili govoreći da je to bio povod, a da prethodnu godinu nije bilo naoružavano cijelo Sarajevo i cijela Bosna. Onda sam im ja rekao, makar ćete biti jedini glumci na svijetu koji će imati u iskustvu takvu jednu stvar. Kasnije, kad sam i sam to iskusio, shvatio sam da mi to iskustvo apsolutno nije potrebno i da sa njim ništa ne mogu. Sve se to da i zamisliti. Tolike stvari mi zamislimo, nikad nisam ubio čovjeka, ali na sceni to igram vrlo uvjerljivo. Nikad nisam ovo ili ono, a na sceni to radim vrlo uvjerljivo. Znači, ne moram ja neposredno da doživim rat da bih mogao suditi o tome, dovoljno sam pametan. Znam da su jedan i jedan dva, a ko ne zna da je rat poguba ljudske naravi, što kaže Držić. Narav je u hrvatskom priroda, karakter. U ratu prvo strada priroda, strada ljudski karakter. Ljudski karakteri su stradali i to je nepopravljivo, jer to nije borba protiv fašizma, to je bratoubilački rat, to je brat brata ubijao, komšija komšiju, rođak rođaka, jer mi smo svi tada bili rođaci. Ja sam tada imao rođaka i ovih i onih, i petih i desetih, to su sve moji. Rat ubije ljude u pojam. Lažu, jer nam poturaju kukavičje jaje, nije to agresija, nije to bio građanski rat. Da su se građani pitali, rata nikad ne bi bilo. Pitale su se nacije i konfesije, to je bio međunacionalni i međukonfesionalni rat. Oni su odgovorni, nacije i vjeroispovjesti, a ne građani, jer ja sam građanin. Ja nikad na drugog građanina ne bih udario, ali vjera na vjeru, nacija na naciju hoće. U posljednje vrijeme, sve što je izbijalo, izbijalo je na toj osnovi. Zašto mislite da nam stalno poturaju da je bio građanski rat?! Da bi optužili građane, a da bi sa sebe skinuli odgovornost, sa nacije i sa vjere. To je bio međunacionalni i vjerski rat, jer su građani u Sarajevu do kraja protestovali. Hiljade i hiljade, desetine hiljada, sto hiljada Sarajlija išlo je tog dana iz Dobrinje, držeći se za ruke, dok nisu naišli na fašiste, na nacionaliste, na vjerske fundamentaliste koji su pucali u njih, da bi ih kao građane koji neće da ratuju razbili. Sad kad čovjek gleda npr. Yutelov koncert za mir, vidi toliko pozitivne energije i toliko želje da bude drugačije nego što je bilo. Izgleda nadrealno, i ono što se tada desilo i ono što je bilo kasnije, kad čovjek pogleda šta je bilo s tom dvoranom i s tim ljudima?!

Poslije jednog časa sam išao kući na Grbavicu, tamo na Marijin-Dvoru je bio građanski protest. Namjeravao sam se tome priključiti i stao sam uz one ljude koji su ispred Skupštine mitingovali, protestovali protiv rata. Još rat na pravi način nije bio počeo i odjednom, desno od mene, na destak metara, poskočiše momak i djevojka. Perifernim vidom sam vidio da zapraši nešto oko nogu. Pucaju iz Holiday Inna, a tamo je sjedište SDS-a. Pucaju na građanski protest, jer im ne odgovora građanski protest, ne odgovaraju im građani, a onda će taj rat koji su započeli nazvati građanskim.

Rođeni ste u Varešu, školovali se i prefesionalno stasali u Beogradu pa se onda vratili u Sarajevo, tamo ste bili baš u ove zlatne osamdesete. Kako sada gledate na taj period, na Akademiju scenskih umjetnosti, Sarajevo, život tada?

Sjajan početak osamdesetih, pa Olimpijada '84, pa sjajna muzička scena, sportska scena, Željezničar, Sarajevo, Velež, tuzlanska Sloboda, Borac iz Banje Luke, čak Iskra iz Bugojna, to su čuda bila i kome to nije odgovaralo?! Tom emancipacijom Bosne i Hercegovine, tog duha bosanskog zajedništva, Beograd i Zagreb su gubili mnogo. Poslije kad sam izbjegao u Beograd, družio sam se sa jednim svojim profesorom koji je doktor historije umjetnosti koji je predavao na fakultetu u Beogradu i on kaže: "Ti to ne pamtiš, ja sam iz Slavonije i sjećam se tih priča pred onaj rat, priča je bila isključivo čija će biti Bosna. Ta priča se sada ponavlja i sve dok oni ne podijele Bosnu, neće se smiriti". Kako tada, tako i sada pred ovaj rat, Tuđman i Milošević su crtali karte na salveti. O tome se radi. Što im smeta jedan entitet koji se formira, smeta im jer gube svoju interesnu zonu, kao da podijele ono što se, ako tako nastavi, neće moći podijeliti.

Na ASU, dok ste bili profesor, a bili ste i dekan, asistent Vam je bio Emir Kusturica, beskrajno talentiran i beskrajno kontroverzan. Vjerovatno niko ne može bolje napraviti analizu njegovog lika i djela od Vas koji ga znate tada, a vidite i danas njegov društveni angažman?

Mislim da ja ne mogu napraviti tu dijagnozu, može samo psihijatar ako je pošten. Pod uslovom da taj psihijatar ne bude Karadžić. To je za psihijatra, dalje nemam ništa da dodam.

Strašno, nekidan ga gledam, slušam kako petlja o vjeri i o Bogu, o slavljenju Božića, to su besmislice, to su baljezgarije, to su budalaštine, kako je Bog najveća ideja koju je čovjek smislio i zato on mora vjerovati u tu ideju. Pa zašto onda vjeruješ u Pravoslavlje? To je samo jedan rep u dlaci, dlaka za dlaku, što kaže narod. Šta znači krstiti se ovako ili onako, slaviti Svetog Savu ili ne znam koga, to je prepisano, kao što je Stari zavjet ili Knjiga postanja prepisana od Sumera, Babilonaca... Zašto bih ja sada vjerovao u to?! Isto kao da ja sada vjerujem da na nebu postoji neki Hamlet koji je Bog osvete. To je literatura, to je mašta, to je budalaština. Ja ne kažem da to nije velika istina i velika ideja, jest, da postoji nešto iznad nas, u nama svima, što nas je stvorilo, ali to nipošto nije ovaj Bog. Taj čovjek sa sijedom bradom koji sijedi na oblaku i ispija kafu, kako gledamo u reklami, a pored njega Sveti Petar s ključevima o pojasu, dajte molim vas. Sad on pokušava da opravda sebe pored Badnjaka i nekog založenog kamina, da opravda svoje bogatstvo koje je stekao pričajući o socijalnoj pravdi i jednakosti.

Sarađivali ste, educirali, stvarali stotine mladih, novih glumaca, od kojih su mnogi sada etablirani, koga biste istaknuli kao ponos škole koju ste propagirali?

To vi tako kažete, a drugi će vam reći potpuno suprotno. Kad smo htjeli proslaviti 25 godina nastanka "Audicije" htjeli smo napraviti intimnu, svoju zabavu, pa napraviti i dvije predstave čiji će prihod ići u korist Doma Ljubica Ivezić. Nisu nam dozvoli da to igramo u okviru Akademije, s obrazloženjem da sam ja uništio generacije glumaca na ASU time što sam napravio "Audiciju". Vi kažete ovako, a oni kojima bi trebalo vjerovati, koji su univerzitetski profesori, nastavnici, istaknuti umjetnici, Haris Pašović i kompanija, oni kažu da sam ja mnoge upropastio. Tako da sve zavisi iz kojeg se ugla gleda.

I današnje predstave, one nekad komuniciraju s istom publikom, ali kao da to rade na drugačiji način. Da li mislite da danas ima više politički angažovanih projekata nego što je bilo prije?

Svaki projekat je na neki način politički angažovan, ali danas postoji jedna zamka, odnosno prevara, kako prevesti žedne preko vode. Gluma, predstava i film mogu se posmatrati sa dva stanovišta, jedno je zanatsko, estetsko, to je umjetnost koja ima svoja posebna sredstva izražavanja, svoj poseban jezik, svoje vrijednosti koje su manje ili više poznate. U glumi možda ne postoje, ali u muzici ili slikarstvu postoje enciklopedije, možete čitati šta je ko stvarao od prije nekoliko hiljada godina. U glumi ne, i oni koji predaju historiju drame i pozorišta ne znaju više od dva glumca prije dvadeset godina. Historija glume kod nas praktično ne postoji. Drugi aspekt je moral, jer mi pričamo neke priče koje u osnovi imaju neki moralni problem. Najbolji sukobi su vezani za moral, razlikovanja je li ovo dobro ili ono, treba li ovo da radimo ili ne, treba li svetiti oca tako što ću ubiti kralja za kojeg se priča da mi je ubio oca ili ne treba – Hamlet. Baviti se ovom stranom, gledati moral, znači dovoditi u pitanje establišment, politiku, a baviti se s ove estetske, zanatske strane, znači baviti se samim sobom.

I mangupi su se dobro dosjetili da sad izmišljaju postupke estetizacije, bave se samim sobom, glumom kao glumom, pozorištem kao pozorištem, nas ovaj svijet ne zanima. To je politka spremna da plati koliko god tražite, samo se bavite sobom, samo se bavite svojim sredstvima iskazivanja, ne govorite o moralnim problemima, ne stajte pred nas kao ogledalo da se mi ne bismo vidjeli u njemu. I oni koji se danas bave takvom vrstom pozorišta i glume, koja je prije svega estetizacija, ne razumije ništa šta se događa, ali se nešto ozbiljno događa, oni imaju novca koliko hoćete. Oni drže festivale, oni putuju, a ovi koji pokušavaju skrenuti pažnju na neke moralne probleme, oni su sami sa sobom u problemu, naročito pred politikom.

Ovi prvi državi dobro dođu, imamo pozorište koje se ne bavi svakodnevnim životom već se bavi samo sobom, a publika je glupa jer kod nas niko nikad nije išao u pozorište, što nije tačno. Ja sam najviše vremena proveo u pozorištu koje je imalo publike toliko da se nikada nije mogla igla baciti – Atelje 212. Je li mu nešto falilo? Ne! Izuzetno je kvalitetno bilo, nikada nije imalo problema s publikom, danas i ono ima, jer rade neke koncepte iz malog mozga, tako se reditelju hoće, tako on vidi stvari, a o svijetu govorimo sve najgore. Ubij se ako misliš najgore o svijetu, a pri tome se od istog svijeta grebeš za milione i milione. Na kraju je sve politika, ono je izbjegavanje politike i zarađivanje para, a ovo je sirotinjsko preživljavanje i neprestano sukobljavanje s politikom.

Da li se taj sukob s politikom ocrtava u tome što ste danas više vezani za Cetinje, nego za Sarajevo ili Beograd?

Ja sam za Cetinje vezan toliko da tamo živim koliko stignem, a ove godine će zajedno s ovim boravkom u Mostaru biti i četiri pet mjeseci da sam van Cetinja. Tamo živim i ponešto odigram, neku ulogicu. Uglavnom radim u Beogradu, Sarajevu, sada u Mostaru, ljetos u Puli, zvali su me u Zagreb... A i situacija je otpilike ista, ovdje su sukobi, ali su i tamo. Crna Gora je raspolućena, ali raspolućena je i Amerika pa šta joj fali. Raspolućene su i druge zemlje, Francuska, Engleska, još se ne zna ko je u većem broju, ovi koji su za Brexit ili ovi koji nisu, to je u nekoliko glasova, ali postoji sistem koji je iznad tih podjela. Kod nas se na podjelama sve iscrpljuje.

https://www.klix.ba/magazin/kultura/bor ... ook+status

[Haman2]

BAKIR IZETBEGOVIĆ EKSKLUZIVNO ZA „SLOBODNU BOSNU": „Siguran sam da ni predstavnici srpskog naroda nikada ne bi odustali od mogućnosti da traže pravdu“[Lider SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u ekskluzivnom razgovoru za Slobodnu Bosnu govori o pregovorima SDA i HDZ-a, o reviziji tužbe BiH protiv Srbije, o odnosima s koalicionim partnerima i odnosima unutar SDA...

Razgovarao: Asim Metiljević
Foto. Milutin Stojčević



Gospodine Izetbegović, evidentan je zastoj u pregovorima SDA i HDZ-a oko promjena Izbornog zakona. Šta je suština spora? Koji su zahtjevi HDZ-a, a koji SDA?

Cijenim da postoji šansa da se sa razgovorima nastavi. Ne radi se o pregovorima, već o pokušaju postizanja dogovora o baznim elementima, nakon čega bi trebalo uključiti ostale koalicione partnere u razgovore. HDZ uvijek digne previsoko ljestvicu očekivanja, traži mnogo više nego što je realno, pa po tom principu „sve-ili-ništa“, redovito svi dobivamo ništa.

Iz HDZ-a sve su otvoreniji i agresivniji zahtjevi za teritorijalni preustroj FBiH i uspostavu entiteta s hrvatskom većinom. Tvrdi se da im na ruku ide i posljednja rezolucija Vijeća Evrope u kojoj se pored ostalog apostrofira i princip federalizacije. Kako ste Vi pročitali i protumačili rezoluciju Vijeća Evrope? Da li se federalizacija odnosi na FBiH ili na cijelu BiH?

Rezolucijom se zagovaraju „principi federalizma“, koji u evropskom diskursu zvuče pozitivno i benigno, ali u kontekstu HNS-ovog zahtjeva za federalizaciju, koji se svodi na oživljavanje i glorificiranje ratne Herceg-Bosne, to je veoma opasno i neprihvatljivo. Na taj način se dobronamjerni europski parlamentarci, koji se apsolutno protive bilo kakvom produbljivanju postojećih ili kreiranju novih etno-teritorijalnih podjela u BiH, manipuliraju i instrumentaliziraju da podignu svoje ruke za naizgled benignu jezičku formulaciju kojom se daje vjetar u leđa jednoj retrogradnoj političkoj agendi, kojoj se ti isti europarlamentarci zapravo oštro protive. Ta podrška može biti korištena za pokušaje antidejtonskog teritorijalnog prekrajanja Bosne i Hercegovine i stvaranje etnički čistog hrvatskog entiteta, to jeste, za pokušaj da se mirnodopskim sredstvima ostvare ratni ciljevi opisani detaljno u presudi Haškog tribunala Jadranku Prliću, Bruni Stojiću i drugima za „udruženi zločinački poduhvat“. Stoga SDA ovih dana poduzima niz aktivnosti sa ciljem da evropski parlamentarci shvate u kakvu ih se igru uvlači.

Bošnjačkoj strani se stalno spočitava unitarizam, a s druge strane brojni analitičari tvrde da je BiH najdecentraliziranija država u Evropi. Kakva je Vaša ocjena?

Sigurno smo jedna od evropskih zemalja u kojoj je princip federalizma najsnažnije prisutan – država u čijem unutrašnjem uređenju postoje dva entiteta, Distrikt Brčko, deset kantona koji imaju vlastite ustave i zakonodavna tijela.

Vaš kolega iz Predsjedništva BiH Mladen Ivanić nedavno kaže da bi Bošnjaci kao najbrojniji narod trebali činiti najveće kompromise, drugim riječima Vas lično optužuje da niste dovoljno fleksibilni prema zahtjevima Srba i Hrvata. Kakav je Vaš odgovor?

Bošnjaci su najzainteresiraniji za Bosnu i Hercegovinu. SDA je centralna stranka u koalicijama na državnom i entitetskom nivou koja treba da okuplja ostale stranke i daje viziju i impuls pozitivnim procesima. Ja sam predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH. U skladu sa pobrojanim činjenicama, ulažem trud da budemo stabilizirajući faktor u BiH, da ponekad pomirimo i naizgled nepomirljivo. Teško je sačuvati i koalicije, i napredak na reformskom putu, i pravo na ispravljanje istorijskih nepravdi, dakle i pragmu i principe. Mislim da je prag tolerancije kod srpskih političara prenizak. Neopravdano i nerazumno se stvaraju krize zbog rezultata popisa koji je prihvatio Eurostat, zbog moje apelacije Ustavnom sudu koju je podržala Venecijanska komisija i sva trojica međunarodnih sudija u Ustavnom sudu, zbog revizije presude Međunarodnog suda pravde, gdje će međunarodne sudije odlučiti ko jeste, a ko nije u pravu.

Ipak, jeste li dovoljno flekisbilni u pregovorima?

Od mene se očekuje da budem „fleksibilan“ na način da odustanem od svega što se ne sviđa srpskim predstavnicima, da ne koristim pravna sredstva i mehanizme za uklanjanje diskriminacija i nepravdi koje mi pruža Ustav, zakoni, međunarodne konvencije i institucije, da prihvatim da sam u krivu čak i kad mi nepristrasni inostrani stručnjaci i sudije potvrde da sam u pravu?! Bosna i Hercegovina je pretrpjela agresiju, a Bošnjaci genocid, i jednostavno nije korektno tražiti od bošnjačkih predstavnika da odustanu od borbe za pravdu. Predstavnici bošnjačkog naroda nikada nisu tražili, niti bi tražili, od predstavnika srpskog ili hrvatskog naroda da odustanu od borbe za pravdu za bilo koji zločin koji je počinjen nad pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda. Ljudskost i osnovne civilzacijske norme nam nalažu da jedni druge podržimo, a ne da jedni druge sprječavamo, da pred domaćim i međunarodnim sudovima tražimo pravdu za sve žrtve zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost žrtava ili počinilaca zločinaca. Pravda je univerzalna kategorija. Ne postoji bošnjačka ili srpska ili hrvatska pravda. Može postojati samo pravda za Bosnu i Hercegovinu, odnosno pravda za sve građane Bosne i Hercegovine koji su žrtve svih zločina počinjenih u BiH u periodu 1992. do1995.

Razgovarali ste tokom posljednjih dana s velikim brojem stranačkih lidera o reviziji tužbe BiH protiv Srbije. Kakve ste signale dobili? Kakvi su stavovi SBB-a, DF-a, SDP-a, SzB-a i kakvi su stavovi nevladinog sektora?

Naravno da postoji zabrinutost od reakcija i razvoja događaja s obzirom na nedvosmislene prijetnje, ali niko mi nije rekao da zbog toga treba odustati. Postoji širok i čvrst konsenzus da Međunarodnom sudu pravde treba podnijeti aplikaciju za reviziju presude iz 2007. godine ukoliko je ta aplikacija pravno utemeljena i kredibilna u skladu sa Statutom i Pravilima Međunarodnog suda pravde.

Iz Saveza za promjene stižu najave da bi mogli napustiti vlast u slučaju da se pokrene revizija tužbe protiv Srbije. Kako tumačite ovu prijetnju? Je li to pritisak na Bošnjake da odustanu od revizije?

Naravno da se radi o pritisku. Ali ti koji vrše pritisak i šalju te prijetnje bi sebi trebali postaviti nekoliko pitanja.

Prvo, zašto i čega se plaše od potrage za pravdom pred Međunarodnim sudom pravde?

Drugo, zašto od toga praviti političku krizu?

Treće, šta bi oni učinili da su na mom mjestu?

Četvrto, šta će postići i koga će kazniti napuštanjem institucija Bosne i Hercegovine?

Siguran sam da predstavnici srpskog naroda nikada ne bi odustali od neke mogućnosti da traže pravdu, odnosno siguran sam da nikada ne bi aktivno zaustavljali one koji nekim pravnim sredstvima pred sudovima traže pravdu za zločine počinjene nad Srbima. I siguran sam da bi se predstavnici srpskog naroda žestoko usprotivili svakome ko bi od njih zatražio takvo što. Pa, ne možemo graditi budućnost na lažima, na nepravdi, na nepriznavanju istine, na poricanju zločina, već je možemo graditi samo na zdravim temeljima pravde i prihvatanja istine, ma kako mučna i gorka ona bila. Ova država i sve njene institucije pripadaju svakom narodu i građaninu podjednako. One nisu vlasništvo ni isključivi interes samo jednog naroda. Odgovornost snosimo svi podjednako. Svaka politička kriza pogađa sve narode i građane ove države. Na kraju, zašto bi predstavnici srpskog naroda napuštali pozicije koje su dobili voljom svojih birača? Nismo im te pozicije ustupili mi, nego njihovi birači.

Već ste ranije rekli da to nije proces protiv Srba...

Da, proces pred Međunarodnim sudom pravde se ne vodi protiv Srba kao naroda, već je to proces u kojem se utvrđuje državna odgovornost Miloševićevog režima za genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini u periodu 1992.-1995. Taj je proces započet još 1993. godine i aplikacija za reviziju predstavlja dovršetak tog procesa. Ta aplikacija ne mijenja, niti može promijeniti, naše zajedničke partnerske koalicione ciljeve i interese. Oni ostaju isti: ubrzane evropske integracije, socio-ekonomske reforme, ekonomski razvoj, izgradnja infrastrukture, jačanje vladavine prava, odlučna borba protiv korupcije i kriminala. Iz svih ovih razloga, ja pozivam kolege i koalicione partnere iz Saveza za promjene da pokažu odmjerenost i razumijevanje u svojim reakcijama, da prije svega razumiju da od mene i drugih predstavnika bošnjačkog naroda ne mogu tražiti ni očekivati da odustanemo od onoga od čega ni oni sami nikada ne bi odustali, da pažljivo izvagaju svoje reakcije, da iz ljutnje ne pretjeraju sa reakcijama i potezima koji bi stvorili političku krizu koja će nas sve unazaditi i nanijeti podjednaku štetu svim građanima i narodima ove države.

Stiče se dojam da je vaš koalicioni partner Fahrudin Radončić u boljim odnosima sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom nego s Vama. Na vašu politiku iznosi hiljadu zamjerki, a na njihovu politiku nijednu. Dijelite li i Vi taj utisak?

Da se Fahrudin Radončić nalazio u mojoj poziciji kad je u posljednje dvije godine trebalo donositi odluke o osjetljivim pitanjima, vjerujem da bi isto postupio. Fahrudin Radončić mene izgleda još uvijek doživljava kao rivala, a on rivale napada u svom poznatom stilu. Rivali mu nisu ni Srbi ni Hrvati, već su to uvijek bili i uvijek će biti Bošnjaci. Kada vas Avaz prepozna i krene u napade, možete to smatrati političkom inicijacijom, ušli ste u krug bošnjačkih političara teške kategorije, priznati ste kao respektabilan bošnjački lider.

Činjenica je da se aktuelna vlast ne može pohvaliti dinamikom u cestogradnji. Ko snosi odgovornost u cestogradnji. Gdje je problem? Hoće li se u skorije vrijeme deblokirati cestogradnja?

Ima tu svačije krivice i inercije, ministri i direktori su iz SBB i HDZ, ali je premijer iz SDA. Cijenim da će Adnan Terzić, potpomognut premijerom Novalićem, ipak povezati konce, jer sve je odavno zrelo za ubrzanu gradnju. Sredstava ima, treba ubrzati sve procedure, i usvajanje prostornih planova, i eksproprijacije, i tendere. Treba pokrenuti i izgradnju energetskih objekata poput termoblokova u Tuzli i Banovićima. Zajedno ćemo učiniti sve da druga polovina 2017. i cijela 2018. bude u znaku pokretanja ciklusa gradnje kakvog nismo imali četiri decenije.

Mnogi tvrde da je privreda BiH bolji dio društva i da su trendovi u privredi pozitivniji nego u politici. Kako Vi objašnjavate ovu diskrepancu između privrede i politike?

Ne postoji diskrepanca između politike i ekonomije: ne može ni postojati, jer ekonomija direktno zavisi od stabilnosti i efikasnosti vlasti. Ali postoje medijski pokušaji da se stvari tako prikažu. Jer brojke ne možete ignorisati, a brojke neopozivo svjedoče o pokretanju privrede kako ste to upravo opisali. Brojke su egzaktne, provjerljive. Međutim, tvrdnje opozicije i njoj bliskih nevladinih organizacija da je vlast nesposobna, da ništa nije uradila, da je sve isto, da je i gore nego ranije itd, nisu provjerljive, možete ih slobodno lansirati, pa ko povjeruje – povjeruje. Integracijski procesi, reforme i oporavak ekonomije su pokrenuti nakon višegodišnjeg zastoja, i to je rezultat ogromnih napora koje su poduzele vlade na državnom i entitetskom nivou, a najteži dio posla je uradio premijer Novalić.

Predsjednik RS-a Milorad Dodik ponovo je aktuelizirao pitanje viška deviznih rezervi u Centralnoj banci BiH. Činjenica je da tamo zaista stoje značajna sredstva koja se ne koriste u razvojne svrhe. Hoće li se tu nešto promijeniti?

Teško. Rukovodioci Centralne banke BiH razmišljaju odveć konzervativno. Ja sam to pokušavao pokrenuti i u vremenu guvernera Kozarića. Cijenio sam da je šteta držati neangažovanih skoro 700 miliona KM, da treba iskoristiti barem polovinu tih sredstava za upošljavanje mladih ljudi, ali sam uvijek dobivao iste odgovore, da to ne bi dopustio MMF, da je to rizično, da treba mijenjati zakon i slično.

Je li malo prerano otvoreno pitanje Vašeg nasljednika na funkciji bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Do izbora je skoro dvije godine, a već se licitira imenima.

Prerano je. Pričekajmo proljeće 2018.

Je li se definitivno okončala unutarstranačka saga sa četvoricom „odmetnutih“ zastupnika? Koliko smo shvatili, dvojica su definitivno napustili klub SDA, a dvojica su ostali. Hoće li ovakav rasplet ugroziti rad parlamentarne većine? Šta su stvarni razlozi zbog kojih su Šepić i Sokolović napustili Klub SDA?

Šepić je poodavno prešao crvenu liniju, ne samo u odnosu prema meni i vrhu SDA, već i prema lokalnom rukovodstvu stranke u Cazinu s kojim se razišao, i vjerovatno osjeća da nema perspektive u SDA, da treba krenuti u novi politički projekt. Sa Sokolovićem je drugačije, on uživa povjerenje i baze u Konjicu i općenito strukture SDA. Ima i kod njega kaprica, ali sigurno može dati doprinos i SDA i državi BiH, i radovalo bi me da promijeni odluku. U svakom slučaju, ruka je i dalje pružena i njemu i Šepiću, i čekaćemo da donesu konačne odluke. Nikad nije kasno za pomirenje, ili za razlaz.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/459 ... ravdu.html

[Haman2]

NEDJELJOM U POLA 2 Dragan Bursać: "Sarajevo je gotovo jedini grad na svijetu gdje su Srbi prije rata bili privilegovana većina"
Na naših 10 pitanja ove nedjelje odgovara kolumnista portala "Buka" iz Banjaluke...

Razgovarao: DINO BAJRAMOVIĆ



Dragan Bursać rođen je prije 40 godina u podgrmečkom zaseoku Bursaći, nadomak Bosanskog Petrovca. Piše od rođenja. Ili su ga to slagali. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a onda, u osvit rata odlazi u Novi Sad, gdje završava gimnaziju i upisuje filozofiju.

Pravi time out od školovanja - i, kako veli, greškom upoznaje «Opstanak» - kao vojnik VRS-a. «Nema tog ratišta i tog teritorija, koje nije palo u ruke protivničke strane, a da se Bursać prije toga nije pojavio na istom». Pred kraj rata, ranjen je u petu. Njegov djed, partizanski prvoborac i nosilac partizanske spomenice, mu je rekao da to nije rana, jer se povlačio. Ignorisao je tu opasku.

Nakon rata, u Novom Sadu završava filozofiju, a u Banjaluci sociologiju. Na magistarskim studijima je iz oblasti savremene filozofije. Sve vrijeme piše za studentske časopise «Bum» i «Buka». Nakon toga, od 2000. radi na Radio Banjaluci.

Od 2007. kako kolumnista radi na portalu «Buka». Dobitnik je nagrade za najbolju kratku priču, nagrade «Srđan Aleksić» i «UNICEF-ove nagrade».

Piše koliko ga tastatura nosi.

RED JE DA SE MOSTARCI PRVO DOGOVORE DA SU HERCEGOVCI

Pa, gdje mi to živimo, gospodine Bursać?

Nažalost, ovdje. Između grobova predaka i septičkih jama, staračkih domova i bauštele u Njemačkoj. To naše ovdje je vječita privremenost. E, a znaš ko je rekao da smo mi vječita privremenost? Milorad Dodik! Pa da.

On je obilazeći svijet, školujući djecu u inostranstvu i bogateći se, izdresirao «svoj» narod da vječno voli komad samo vukojebnice. Na silu, ali kobiva voli. To je to naše «ovdje».

Je li Banja Luka baš toliko daleko od Sarajeva?

Kako kome i kako se uzme. Meni je npr. tri sata udaljeno Sarajevo od Banjaluke, a nekome je 30 godina. Nekome je Sarajevo Teheran, nekome mjesto prijatelja i susreta, a nekome nije ništa. Nažalost.

Dabome, transverzala važi i u obrnutom smjeru. A, sad ozbiljno, mada je i ovo do sad smrtno ozbiljno, gre'ota je da djeca iz Sarajeva ili Banjaluke ne odu bar jednom godišnje na ekskurzije u ova dva grada. Da posjete muzeje (barem one koji još rade), pa da vide, kako to nisu naseobine četnika i balija, nego ljudi poput njih.

Koji furaju iste mobitele, kučiće, mačiće, koji imaju isti karijes na četvorci, koji jedu pite, bureke, ćevape, koji imaju svoje tajkune i zlatnu mladež po tržnim centrima. Sve je to u pet deka, a ne u petsto kilometara ili godina.

Kako ćemo Mostar smjestiti u taj trokut?

Nikako. Što ćemo njih miješati sa nama, hahaha.... Naravno, šalim se. Pa mislim, red je da se Mostarci prvo dogovore da su Hercegovci, da je ostatku planete apsolutno nebitno na kojoj strani Neretve žive i da se, brate mili, počnu posjećivati mladi, a bez da ih 6 kamera i 10 portala prate.

Imam osjećaj da je lakše osvojiti Mount Everest nego maloljetnoj osobi iz Zapadnog preći u Istočni Mostar. Čak je suludo pisati velikim slovima ovo «istočni» i «zapadni».

Ma, znate kako, imam osjećaj da je svima prijatno u tom Mostaru osim Mostaraca. Sve im nešto usko, pa opet široko. A, kao da ne znaju da imaju najljepši grad u zemlji.

Dabome, volio bih tu pametnu hercegovačku djecu vidjeti u Banjaluci i Sarajevu, a volio bih još više, male bosanske glavice vidjeti na hercegovačkom suncu. Ovo ja hvalim Hercegovinu zato što mi je žena Hercegovka. Samo da se zna.

Ali, ima ova Bosna i Hercegovina još gradova: Zenica, Trebinje, Tuzla, Bihać, Prijedor, Široki Brijeg... Šta ćemo, kako ćemo sve to uvezati?

Autom. Pazi, obišao sam uz «Kafu za BUKOM», gotovo sve i jedno mjesto u ovoj našoj zemlji. I da, svugdje predivni ljudi, dobra atmosfera, ljubaznost...Ali, osjetio sam da su ti ljudi zapostavljeni. Osjećaju se izolovano. Nekad je to čak dobro.

Primjerice, Tuzla, sa radničkim i antifašističkim duhom, sa svom tom DJ i MC scenom... Trebinje, koje izlazi na dva mora - hrvatsko i crnogorsko, hahaha... Zaista, Trebinje koje je dragulj ove zemlje, Bihać sa Unom...

Jebote, sam sebi zvučim kao turistički vodič u pokušaju. Ali, ono što ti hoću reći, gradovi su fenomenalni, i možda je dobro što ih Sarajevo i Banjaluka ne maltretiraju. Sad sam sam sebi u usta skočio, ali njihova «izolovanost» je vrjednija od hiljada inkluzija.

Zašto su sarajevski Srbi, koji su otišli iz ovog grada, prestali biti Sarajlije?

Ja ne znam. Eto, tim fenomenom se bavim godinama, da ne kažem decenijama. Ima tu nešto, ta sado-mazohistička crta kod ljudi koji su iz Sarajeva i više ne žive u njemu.

Recimo, u Banjaluku se nakon rata slilo zaista dosta ljudi odasvud. I svi će ti reći kako su izbjegli iz tog i tog mjesta. Kako su Zeničani, Bišćani, Drvarčani...A, Sarajlije, ne! Oni kažu da su sarajevski Srbi. Pazi ludila od konstrukcije.

Nisu Sarajlije, nisu čak ni bivše Sarajlije, nego sarajevski Srbi?! I sa takvom hobističkom predanošću ignorišu, a ponekad i ne vole svoj rodni grad, da to fascinira. Malo dublje sam rovario i shvatio da je Sarajevo gotovo jedini grad na svijetu gdje su Srbi prije rata bili privilegovana većina.

Po, već tada ustaljenom nacionalnom ključu bili su ili direktori velikih preduzeća ili dabome vojna lica sa svim privilegijama ili istaknuti profesori na dekanskim i rektorskim pozicijama ili advokati ili uposlenici na bitnijim foteljama «kulturnih radnika i medijskih poslenika».

Na neki način, osjetili su se superiornim u odnosu na ostatak Srba, pa je i njihov što dobrovoljni odlazak, što protjerivanje, što Krajišnikom organizovan egzodus, nekako trebao biti epopeičniji od ostalih.

I dan danas, a to je najfantastičnije, oni gaje u isto vrijeme i odiozu prema ostatku «srpstva», koga gledaju sa visine i pasivno-agresivnu, a zatomljenu ljubav prema Sarajevu i nacionalistički kult. Ufff, zajebano je to.

DANAS JE I TRUMP FAŠIZAM

A kako Vam izgleda Sarajevo danas?

Sivo. Doduše i prije je bilo. Kotlina.

Ma pazi, ja ti nisam neki reper za napljuvavanje ili hvaljenje Sarajeva. Imam dosta prijatelja u Sarajevu, tu sam često, ponekad i previše i Sarajevo mi je drag grad, koji čine dragi ljudi.

Pretopostavićeš da sam uvijek fenomenalno ugošćen, što ide u moju agendu izdajnika Republike Srpske (smijeh), ali zaista u Sarajevu mi je svaki, ali svaki put bilo fenomenalno.

Da, primjećujem više žena u (sa) marhamama ili hidžabima, ali ja to vidim kao bogatstvo. E, sad će sigurno neki sarajevski lokal-patriota reći, dođi, pa živi sa njima, ali ja stvarno gledam na različitosti kao bogatstvo.

Dabome, te različitosti ne mogu tebi, a ni ti njima dirati i oduzimati pravo na sopstvenu individualnost. Kad tako postaviš stvari, kad nema neke ksenofobične histerije, stvari mogu biti potpuno OK.


Zašto ste napisali: «Nikada više u Hrvatsku na more»?

Radi čitanosti. Dabome! Govorim o naslovu teksta. Bilo je za ne povjerovati koliko ljudi čita samo naslove. Tekst je nastao prije pet ili više godina godina i tada sam se još uvijek iščuđavao nad tom činjenicom.

Naravno da kolumna govori o potpunom apsurdu i haosu u glavi čovjeka koji ima isprojektovanu putnu horor-storiju, a zadese ga dobri i prijatni ljudi u Dalmaciji.

Moram ti priznati da sam nakon toga od ljudi koji su zaista pročitali tekst dobio na desetine ponuda za besplatno ljetovanje. Što je konkretno priznanje rada jednog stvaraoca (smijeh).

A zašto fašizam još nije zaspao?

Zato što mu spavanje nije imanentno. Ono, kao, neprijatelj nikada ne spava. Fašizam je sam po sebi bitno aktivistička ideja. Ne ona kako je shvataju salonski IPad inetelektualci, nego baš, baš manipulativna populistička ideja.

Fašizam bježi ispod ukalupljenih definicija, brzo se transformiše, mijenja se i poput Aliena živi. Pa, danas ti je Trump fašizam. Ali gdje je on najopasniji?

Četiri ljevičara se nađu i za mjesec dana «mukotrpnih pregovora, tribina i plenuma» osnuju pet raspalih partija, a četiri skinhaeda, neofašistička, za deset minuta naprave pičvajz u gradu, pretuku Roma, zapale šator izbjeglici, podijele «flajere» i umnože se u njih 16 minimum.

To je opasnost, mislite o tome. I radite na sebi, ako ništa!

O čemu naši političari razmišljaju kada - ne razmišljaju?

Ma, opušteno. Razmišljaju, kao i svi mi, koji to nismo. O familiji, zdravlju, fasunzi, slobodnom vremenu. Samo što je većini njih u familiju uračunato i par ljubavnika, ili ljubavnica da se «izdženderišem», zdravlje podrazumijeva redovne preglede u viđenijim evropskim klinikama, dobre zubne i ostale implantate, fasunga je i kupovina sinu ili kćerci automobil za punoljetstvo, slobodno vrijeme su Alpe, Maldivi, Pariz, Sejšeli...

U principu, sve ti je to isto, samo se ljudi mogu ispoštovati. Materijalna baza im je potentnija, da prostiš. E, sad, što su naši političari mahom supismeni ćutuci i što su prvi milion stekli «ne pitaj kako» sistemom, to je do nas. Nije do njih.

Da li ste proslavili "Dan RS-a"?

Skromno i u krugu porodice. Dabome da sam proslavio. Radno! Kako bi naš predsjednik Dodik i poželio. Imao sam baš, baš posla. Sav taj karneval ludosti na debelom minusu trebalo je ispratiti, pa tekstovi, kolumne, izjave...

Uglavnom, bilo je tu materijala sa 6 opskurnih romana. Dosta toga se i zaboravi. Na kraju, od svega mi je u glavi ostala mentalna slika psa lutalice, koji na potpuno praznom glavnom gradskom bulevaru prelazi ulicu na crveno, dok se iznad njega vijori stotine od kineza, po klizanoj cijeni kupljenih i od vjetra poparanih zastavica srpskih.

Valjda to govori sve o svemu.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/461 ... ecina.html

[Haman2]

Mesić za Fokus: BiH teoretski može dobiti tužbu protiv Srbije, ali praktički – jedva
A. Ibrahimović

feb 21, 2017


Stjepan Mesić

Bosna i Hercegovina možda teoretski i ima šansu da dobije tužbu protiv Srbije, ali praktički – bojim se – jedva. Prošlo je deset godina u kojima ništa nije urađeno; postojali su trenuci i šanse što ih je trebalo iskoristiti, ali to je propušteno, izjavio je u intervjuu za Fokus.ba Stjepan Mesić, nekadašnji predsjednik Hrvatske.

Mesić je u razgovoru za naš portal komentarisao i ponovno dizanje tenzija na Balkanu te pozive za federalizaciju BiH i stvaranje trećeg entiteta sa hrvatskom većinom, govorio je o sankcijama Miloradu Dodiku i ocijenio je djelovanje ostalih političara u regiji, a uputio je i poruku mladim ljudima u regiji Balkana,

Kako gledate na sve češće pozive pojedinih zvaničnika u regiji, ali i procjene stranih analitičara da će se na Balkanu desiti novo prekrajanje granica? Smatrate li da je to zaista realistično u ovom trenutku i doglednoj budućnosti?

Smatram da svako, bez obzira ko to bio, ko govori o prekrajanju granica na Balkanu, zaziva zlo. Doživjeli smo raspad jedne države, jugoslavenske federacije. I mnogi ga nisu preživjeli. Ko snosi najveću odgovornost za ratove u kojima se raspala ta zajednička država, glupo je uvijek iznova ponavljati. To bi moralo biti jasno i svakome djetetu, mada mi se čini da ima i dosta odraslih koji još uvijek ne žele prihvatiti istinu.

No, u svakome slučaju deseci hiljada ljudi su izgubili živote, stotine hiljada su protjerane iz svojih domova, mnogi se u njih nikada neće vratiti i pričinjena je golema materijalna šteta. I nakon svega toga granice nekadašnjih republika, današnjih samostalnih država, nisu se promijenile. Svjesno sada ostavljam po strani neka ipak minorna neriješena granična pitanja. I sada bi neko mijenjao granice? Pa to samo znači novi rat, jer bez rata promjena granica ne bi bilo.

Ja, doduše, nisam do te mjere nerealističan, da tu mogućnost potpuno isključujem, ali čvrsto vjerujem da čak ni vladajućim elitama koje možda sanjaju o nekim novim granicama, rat nije u interesu. A da bi bilo kakvi otvoreni okršaji bili u izravnom sukobu s interesima građana, to je potpuno suvišno i spominjati.

Ključ napretka BiH

Sve se češće spominje i novo unutrašnje ustrojstvo BiH, odnosno federalizacija. Kakav je Vaš stav o tome?

Ako federalizacija znači uvođenje trećega entiteta “na mala vrata”, apsolutno sam protiv toga. Uz ostalo i zato, što bi ona ostavila dobar dio Hrvata izvan toga trećega, “hrvatskog entiteta”. Bilo kakva podjela BiH na nacionalnim, odnosno etničkim principima ne dolazi u obzir. BiH mora biti država svih svojih građana – ravnopravnih i jednakopravnih, u svakome dijelu zemlje i u svakome trenutku.

Nebrojeno sam puta već rekao u čemu vidim ključ budućnosti i napretka Bosne i Hercegovine. To je koncept građanske države u kojemu ćemo na prvome mjestu izjednačiti građane, bez obzira na razlike među njima – nacionalne, vjerske i bilo kakve druge, a tek potom ćemo izjednačiti i tri konstitutivna naroda. Isto sam tako nebrojeno puta rekao kako entitetsku podjelu što je uvedena Dejtonskim sporazumima, smatram neprirodnom i suprotnom interesima BiH. Da se razumijemo: ja nikome ne dijelim lekcije, niti dajem recepte. Naprosto iznosim svoje mišljenje. A moje je mišljenje da BiH treba novi unutarnji ustroj, podjelu na više administrativnih jedinica od kojih ni jedna, to posebno naglašavam, neće biti etnički “čista”.

Po Vašem mišljenju ima li BiH osnova za reviziju tužbe protiv Srbije i može li dugoročno dobiti takvu tužbu?

Možda teoretski i ima, ali praktički – bojim se – jedva. Prošlo je deset godina u kojima ništa nije urađeno; postojali su trenuci i šanse što ih je trebalo iskoristiti, ali to je propušteno.

Kako biste ocijenili međudržavne odnose u regiji danas i očekujete li da će se ti odnosi poboljšati ili pogoršati u narednom periodu?

Međudržavni odnosi u regiji su, općenito govoreći, loši i ne vidim perspektivu njihovoga poboljšavanja, barem ne u skoroj budućnosti. Ne vidim, naime, političku volju onih o kojima to primarno ovisi, da krenu putem ponovnog normaliziranja i uspostavljanja stabilnih, trajnih, dobrosusjedskih i uzajamno korisnih, partnerskih odnosa između zemalja regije. Loše odnose sa susjedima i zaoštravanje tih odnosa koristi se za stjecanje jeftinih, kratkoročnih političkih poena.

Dok se to ne promijeni, svjedočit ćemo uzajamnim optuživanjima, izvlačenju falsificirane prošlosti u funkciji sve opasnije i neizvjesnije sadašnjosti i budućnosti. Ne samo naš dio Evrope, nego cijela Evropa treba državnike. Na žalost, imamo posla s prosječno ili ispodprosječno sposobnim činovnicima, političarima koji nisu ništa više od poslovođa. A takvi gledaju unaprijed samo do idućih izbora i zanima ih samo i jedino kako se održati na vlasti; pa i po cijenu sve lošijih odnosa u regiji.

Svojevremeno ste izjavili da je Milroad Dodik novi Slobodan Milošević, a Dodik je sada pod sankcijama SAD-a. Očekujete li i da će ostatak međunarodne zajednice preduzeti određene mjere kao što su to učinile SAD?

Ne bih se usudio predviđati. Ostatak međunarodne zajednice, pogotovo ako mislite na Evropu, sasvim konkretno na Evropsku uniju, sve je više razjedinjen i sve više preokupiran vlastitim problemima. A novi američki predsjednik svakim je danom pod sve većim pritiskom svojih protivnika koji su se očito oporavili i kosolidirali nakon šoka njegove pobjede. Tako da ni od SAD ne očekujem da će se u doglednoj budućnosti dublje pozabaviti regijom, konkretno Bosnom i Hercegovinom.

Što se Dodika tiče, njegove je aktivnosti, jasno usmjerene na razbijanje BiH, odavno trebalo sankcionirati. Mehanizmi za to postoje. No, on vješto koristi ponovo probuđeni hladni rat između Zapada i Rusije, a uživa i neskrivenu podršku Srbije čiji čelnici u jednome dahu izjave kako podržavaju jedinstvenu BiH, ali u svemu podržavaju i Milorada Dodika.

“Ne dajte da vas zavedu”

Šta je danas najviše u fokusu Vašeg ličnog djelovanja?

Sudjelujem na međunarodnim konferencijama na koje me pozovu, iznosim svoja razmišljanja o aktualnim svjetskim problemima i nastojim i dalje pridonijeti razvijanju privrednih odnosa Hrvatske s drugim zemljama. I, naravno, borim se za reafirmiranje antifašizma. Snimke nekih mojih izjava iz ranih devedesetih godina, kada sam – priznajem – iznosio neistine koje su bile dio tadašnje službene hrvatske politike, u tome me neće omesti. Dapače, to mi samo daje novi poticaj da nastavim putem kojim idem dosljedno posljednja dva desetljeća.

Šta biste poručili mladim ljudima na Balkanu?

Ne dajte da vas zavedu, ne dajte da vas prevare, ne dopustite povijesnim revizionistima da vas pretvore u taoce jedne velike laži. Shvatite da morate poznavati istinu o onome što je bilo, kako biste neopterećeni mogli graditi budućnost.

Svaku informaciju koja vam se servira – provjerite, najmanje iz još jednoga izvora. Ne nasjedajte onima koji bi vas htjeli uvjeriti kako je sve prije 1990. godine bila laž, a tek vam oni sada otkrivaju istinu. A pogotovo ne nasjedajte onima koji bi najradije izbrisali našu povijest u posljednjih 50 godina. Mislite vlastitom glavom. Zaključujte vlastitom pameću. Obrazujte se, stječite znanja, ne prihvaćajte “gotove recepte”, nego naučite razmišljati, povezujte uzroke s posljedicama. Odbacite predrasude i stereotipe, bez obzira na koga se odnose. Ukratko – budite svoji, budite ljudi!

[Haman2]

BOJAN BAJIĆ: ALOOO SRBIIII, INSTITUCIJE REPUBLIKE SRPSKE POČINILE SU GENOCID!

Bivši predsjednik i osnivač Naše stranke Bojan Bajić, na svom Facebooku reagirao je, te iznio nekoliko teza o reviziji presude o tužbi BiH protiv Srbije.

“Nekoliko razmatranja o reviziji presude kod Međunarodnog suda pravde u Haagu:


Piše: Bojan Bajić

1) Zašto je najbolje da je revizija pokrenuta?

Da stavimo sudsku tačku na te događaje, a da potpuno odje*u oni koji ne budu politički prihvatili odluku Suda kakva god ona bila!

2) Zašto je nekredibilno da se Republika Srpska protivi podnošenju zahtjeva za reviziju?

Zato što je presuda iz 2007. označila vojni i politički vrh Republike Srpske kao KRIVE za organizovanje i provođenje genocida u Srebrenici i ratnih zločina širom RS nad Bošnjacima. Aloooo Srbiiiii, institucije Republike Srpske su počinile GENOCID! Malo empatije pokazati!

3) Procedura odlučivanja u Predsjedništvu BiH?

Znači KRIV si (misli se na Republiku Srpsku) za genocid i nepoštivanje najvažnijih međunarodnih konvencija, a sada koristiš proceduru odlučivanja u Predsjedništvu BiH da osporiš pravo žrtvi (Bošnjacima) da uloži ‘žalbu’. Sramota!

4) Fer plej?

Jedini fer plej bi bio da je Mladen Ivanić rekao Bakiru Izetbegoviću da će pratiti odluku za pokretanje revizije ako Bošnjaci kao žrtve to žele. J*g, Mladene Ivaniću, da je Srbija proglašena krivom za genocid u Srebrenici, jel’ de da bi bilo logično da ima pravo da zatraži reviziju presude i ti to ne bi osporavao?

5) Šta je dobro u tome što se Srbi bune protiv revizije?

Dobro je da napokon postoji svesrpski konsenzus da je Međunarodni sud pravde u Haagu validan i da sljedstveno tome priznajemo presudu iz 2007. godine, a to znači da smo napokon zvanično i politički priznali da je u Srebrenici počinjen genocid. Jer da ne priznajemo odluke Suda, ne bi marili za postupak revizije.

6) Šta je još dobro u tome što se Srbi bune protiv revizije?

Napokon smo (Srbi), mada iz krivih motiva, dajući prednost proceduri odlučivanja u Predsjedništvu BiH nad meritumom teme genocida u Srebrenici, postali zvanično borci za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu zemlju koju Srbi smatraju svojom domovinom/otadžbinom i štite integritet njenih institucija!

7) Šta će biti ako Sud u Haagu proglasi BH agenta Sakiba Softića nelegitimnim?

Onda su se Srbi potpuno zaje*ali, jer će ostati istorijska istina da su Srbi proceduralnim marifetlucima spriječili pravo Bošnjaka da pokušaju dokazati šta smatraju da treba. Bošnjaci će onda moći dovijeka tvrditi da je genocid bio na cijeloj teritoriji Republike Srpske i da je Srbija organizator istog, a da je krivac za genocid u Srebrenici spriječio da se dođe do istine. Srbi će se na ovu optužbu moći braniti jedino presudom Suda iz 2007. godine, tvrdeći da je genocid počinjen samo u Srebrenici!

Zašto je najbolje da Sakib Softić bude proglašen legitimnim?

Ovo je najbolje rješenje zbog pravde, istorije i pomirenja! Nama treba presuda Suda u meritumu teme. Ako u drugom krugu odlučivanja o tome da li je BiH prezentovala nove činjenice, Sud odbaci ili prihvati pravo na reviziju, onda stavljamo tačku na ovu temu:

– Sud odluči da nema novih dokaza: Bošnjaci je*iga, nema više priče o genocidu izvan Srebrenice i krivici Srbije!

– Sud odluči da ima novih dokaza i eventualno u tom pravcu donese konačnu presudu: Srbi je*iga, nosite se sa posljedicama ponašanja manijaka koji su nas vodili devedesetih! Ma jebite se devedesete!

9) Ponašanje Bakira Izetbegovića?

Realno, zahtjev za reviziju se morao podnijeti, ko god da je bio na njegovom mjestu. Zamišljam da su Srbi bili u toj ulozi i da trebaju predati taj zahtjev za reviziju i da neko hoće da ih spriječi u tome, pa oni bi se digli i ponovo Solunski front probili ako treba, ali bi zahtjev predali.

10) Još malo o ponašanju Bakira Izetbegovića?

Slažem se sa konstatacijom Emira Suljagića da je Bakir Izetbegović sa organizacijom vaninstitucionalne cirkuzanije u Vijećnici formirao Bošnjačku autonomnu oblast i time zadao ozbiljan udarac institucijama Bosne i Hercegovine. Da je samo mirno pustio Sakiba Softića da preda zahtjev, to bi bilo to, ovako je bez obzira na ishod procesa u Haagu nanio štetu državi BiH.”

Radio Sarajevo.ba

[Haman2]

Vjerujem da su mnogi poslusali ovaj intervju ali mnogi i nisu. Mislim da bi to trebao svako od nas poslusati

AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: "Bez obzira na krajnji ishod postupka, zahtjev za reviziju potpuno je opravdan" (VIDEO)

U opširnom razgovoru za TV1 akademik Esad Duraković rekao je kako je podnošenje zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije potpuno opravdano i da bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nije pogriješio, bez obzira na činjenicu što će taj zahtjev vjerovatno dodatno produbiti

Kliknite na link da pogledate VIDEO.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/470 ... video.html

[Haman2]

Istina stari intervju ali uvijek interesantan. Zasto je iznteresant mozemo saznati kad ga procitamo.

Dr. Enes Karić profesor je Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Predaje predmete Povijest tumačenja Kur'ana, Kur'an u savremenom dobu i Fenomenologija islama u BiH. Tokom ljeta iz štampe će izići prvi tom njegovog obimnog i pionirskog djela Povijest islamskog mišljenja u BiH dvadesetog stoljeća. U nadahnutom razgovoru za Dane ovaj vrsni poznavalac "islamskog pitanja u Bosni" analizira pokret "Mladih Muslimana", sponu između Bosne i islamskog mišljenja, približava čitaocima ličnost najboljeg bosanskog reisa Džemaludina Čauševića i poredi ga sa aktualnim reisom Mustafom ef. Cerićem, dotiče se odnosa islama i Zapada i, po skromnoj ocjeni autora intervjua, nekritički valorizira domete islamske misli Alije Izetbegovića



DANI: Gospodine Kariću, zahvaljujem Vam što ste mi omogućili uvid u Vaš još neobjavljeni rukopis pionirske naravi radnog naslova Povijest islamskog mišljenja u BiH dvadesetog stoljeća. Koji su ključni nalazi tog zahtjevnog istraživanja?

KARIĆ: Prvi svezak ovog mog opsežnog djela koje ste spomenuli izaći će, ako Bog da, na bosanskom i engleskom za nekoliko mjeseci u "El-Kalemu", izdavačkoj kući Islamske zajednice u BiH. Ključni nalazi moga istraživanja su sljedeći: Naši islamski mislioci, počev od 1878. godine, našli su se pred zadaćom vlastitog definiranja bosanske i islamske modernosti. Modernost se tada nametala gotovo kao sudbina. U iskustvu evropske modernosti Bošnjaci su kao muslimani bili itekako usamljeni i bez utrvenih staza. Naime, nama je u Bosnu 1878. godine umarširala Austro-Ugarska monarhija, a s njom i evropska modernost, ma šta to moglo tada značiti. Muslimani u tada nepodijeljenoj Indiji imali su svoja iskustva modernosti, njima su bili umarširali još davno prije Englezi. Ali, Indija je bila daleko i jedino što se od modernizma u islamu kod nas neposredno nakon 1878. godine moglo naći bili su tursko-osmanski modernistički trendovi, a kasnije dolazi i do mladoturskog pokreta. U prvi mah je nakon 1878. godine u Bosni zavladao šok i pravi muk. Muhsin Rizvić naziva period 1878-1882. riječima "gluho doba". Potom je došlo do otrežnjenja i buđenja. Za ovdašnje islamsko mišljenje od ogromne je važnosti da naši islamski mislioci u svojim knjigama, člancima, esejima, pamfletima (a takvih su napisali na desetine) odbijaju pomisao da, nakon dolaska Austro-Ugarske imperije 1878. godine, žive i misle islam pod nekom opsadom. A zapravo su, na latentan način, osjećali nekakvo opsadno stanje, ili su ga ponekada sami proizvodili. Naime, pedeset i više značajnih bošnjačkih imena, čije sam islamsko mišljenje nastojao predstaviti, posvjedočili su svojim iskustvom onu misao Meše Selimovića "da su Bošnjaci ovdje ostavljeni, i da nisu prihvaćeni". Isto važi ovdje i za islam. Premda je islam ovdje vijekovima imao svoju snažnu domaću, bosansku zavičajnu komponentu i konstantu, nakon sloma Osmanskog carstva u Bosni islam prestaje biti imperijalna stvar, barem za nas ovdašnje. Islam postaje tada jedna od briga koje padaju isključivo na naša pleća. Eto zašto je od 1878. godine bilo potrebno definirati islam, ali sada izvan konteksta "islamskog okeana". A to je značilo definirati islam u kontekstu nadiruće kršćanske Evrope, u kontekstu nadolazećeg modernizma.

DANI: I, kako se islam, u tom kontekstu, odnosio prema Bosni? Da li se islamsko mišljenje u BiH tokom prethodnog stoljeća uvijek "čita" sa Bosnom i Hercegovinom ili pak postoje privremeni diskontinuiteti bilo na personalnoj, bilo na sadržajnoj razini?

KARIĆ: Tokom 20. stoljeća islamsko mišljenje u Bosni je tematski raznoliko, problematski razuđeno. Ima u nas islamskih mislilaca koji su orijentirani prema Bosni, ali ih je bilo dosta i sa zakašnjelim panislamizmom. Recimo, tokom zadnje decenije devetnaestog stoljeća Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak objavljuje jednu svoju knjigu o islamu i bosanskim "muhamedovcima", kako je tamo rečeno. U knjizi on tretira "budućnost muhamedovaca" u Bosni, a to je značilo u Evropi. Ljubušak je, po našem mišljenju, odlično zapazio da Bošnjaci moraju svoj islam vezati umnogome za sudbinu svoje zemlje Bosne, ne odbijajući novonastalo evropsko stanje stvari. Evropu treba poznavati, protumačiti i tako je prihvatiti, pa će i nas Bosanske Muslimane ta ista Evropa prihvatiti. Drugim riječima, beg Ljubušak skriveno ali vješto kaže da je i islam u Bosni koji vjerujemo pod austrougarskim carem dobar islam, pravi islam! A to je, dalje, po Ljubušaku, značilo da mi Bošnjaci možemo biti muslimanski Evropljani, možemo biti evropski muslimani, ali se za takvo što moramo potruditi. Džabićev autonomni pokret, premda je početno imao plemenite namjere, sijao je nepovjerenje prema našim evropskim mogućnostima i šansama, i tako, nažalost, podstaknuo mnoge Bošnjake na iseljenje.

DANI: Pokret "Mladih Muslimana" definirate kao vjersko-socijalni pokret i smještate ga u "alternativno islamsko mišljenje". Po tvrđenju nekih pripadnika tog pokreta (Teufik Velagić, npr.), oni u svome programu uopće nisu baštinili ideju Bosne, da bi se naknadno historija poigrala i upravo jezgru tog antinacionalnog pokreta "namijenila" vulgarnu političku ulogu "nacionaliziranja bosanskih muslimana". Kako se odnosite prema ovoj i sličnim ocjenama te možete li pojasniti u odnosu na šta je mladomuslimanski pokret alternativan i da li takvo određenje znači da je tokom rata protiv Bosne i Hercegovine političko liderstvo SDA bilo "obojeno" alternativnim islamskim mišljenjem (Izetbegović, Behmen, Kasumagić…)? U kom smislu alternativnim?

KARIĆ: "Mladi Muslimani" su od 1939. do 1945. godine bili alternativa u smislu da su promovirali jedan netradicionalni, neulemanski, nehodžinski islam. "Mladi Muslimani" su smatrali da je stara ulema uzaptila islam, da ga je svela na puki obred. O islamskom mišljenju "Mladih Muslimana" u ovom mom djelu bit će ukupno oko stotinu stranica. Razumljivo je što se ja usredsređujem na njihovo islamsko mišljenje, ali je također opravdano da mi vi postavljate prethodno pitanje. Prvo, mislim da o pokretu "Mladih Muslimana" treba govoriti izvan oznaške, udbaške i supovske retorike. U mojoj knjizi o "Mladim Muslimanima" govorim u kontekstu diskursa o modernim koncepcijama islama u muslimanskim društvima. Oni su nesumnjivo bili jedan od izraza našeg ovdašnjeg islamskog moderniteta. Drugo, drago mi je da naslućujete gdje je glavni problem mladomuslimanskog mišljenja, recimo njihovog mišljenja iz doba časopisa El-Hidaje (što znači "Uputa", "Naputak u islam"). Već sam rekao da su "Mladi Muslimani" bili alternativni pokret jer su zaobilazili tradicionalnu islamsku ulemu i hodže. Tu prvu fazu "Mladih Muslimana" treba imati na pameti, jer su se ti mladići sklonili pod kišobran jednog također alternativnog ulemanskog kruga poznatog kao "El-Hidaje". Krug "El-Hidaje" imao je briljantne mislioce, vrsne teologe, islamiste i arabiste, Handžića i Dobraču prije svih drugih. "Mladomuslimani" su, kako i samo ime kaže, svojim stupanjem u društvo "El-Hidaje" postali mlado krilo toga pokreta, omladinska sekcija za upućivanje muslimana u islam. Literatura koja je formirala "Mlade Muslimane" u prvoj fazi bila je iz kairskog antiulemanskog intelektualnog kruga koji je sam sebe nazvao "Muslimanska braća". Pokret "Muslimanska braća", kao i naši "Mladi Muslimani", nisu nastali u vakuumu, oni su bili proizvod jednog koncepta islama koji se sastojao u koncepciji moralnog preporađanja muslimanskog društva u kojem se živjelo.

DANI: Pojasnite.

KARIĆ: "Muslimanska braća" su 1928. godine na svom osnivačkom kongresu u Kairu kazali: Halife više nema! Atatürk, Evropa, međunarodna zavjera, nije više važno ko, ukinuli su nam halifu. Muslimani su razjedinjeni, oni su roblje buržoaskog kolonijalizma, a nakon ruske Oktobarske revolucije muslimani su postali također i roblje komunizma. Nešto treba činiti. "Muslimanska braća" nisu smatrali nacionalne države izlazom za muslimane. Smatrali su da je izlaz u islamski orijentiranom moralnom preporodu, a kad se taj preporod ostvari, drugi će se ciljevi sami po sebi ostvariti. Otuda njihova parola "islam je muslimanu jedina domovina". I naši "Mladi Muslimani" imali su u početku vrlo sličnu kohezivnu matricu, u školi su trebali biti učenjem i moralom najbolji, u pomaganju starih i sirotinje najažurniji, u borbi protiv alkoholizma i drugih toksikomanija najhitriji, itd... Optuživali su ulemu i reisove za kompromiserstvo i ljigavost. U mladomuslimanskom mišljenju naglasak na moralu, onom za koji su smatrali da ga promovira islam, odnio je prevagu nad naglaskom na politici, naciji, domovini. U kontekstu "Muslimanske braće" to je značilo da su ih u Egiptu uvijek pobjeđivale nacionalne partije, baš stoga jer se "Muslimanska braća" nisu dokraja formirali kao politička partija. Kad je riječ o našim "Mladim Muslimanima" nakon dolaska socijalističke i komunističke vlasti oni nisu ni mogli, niti su imali slobode i vremena da izrastu u političku partiju. Napominjem da ja u ovoj svojoj knjizi ne donosim zaključke o ideologiji "Mladih Muslimana" na temelju iskaza njihovih protivnika, komunista. To bi bilo isto kao kada biste o bogumilima zaključivali na temelju dokumenata koje je pisala inkvizicija ili papinski istražitelji. Ili o Jevrejima na temelju gestapovskih izvještaja. Izuzimajući oštroumnog Mustafu Busuladžića, stoji činjenica da u prvo vrijeme (zaključujem, naravno, na temelju "mladomuslimanskih" tekstova iz El-Hidaje od 1942. i 1943. pa dalje) "Mladi Muslimani" nisu razvijali islamsko mišljenje koje bi se kulturno profiliralo kao "islam u Bosni". Mladomuslimanski tekstovi objavljeni u El-Hidaji mogli su biti podjednako čitani muslimanima i u Egiptu, Ugandi, ili Sri Lanki... Bili su najčešće bezvremenski i "bezmjesno" intonirani. Govorim ovdje, naravno, o prvoj fazi "mladomuslimanskih" tekstova.

DANI: Da li su takvi i tekstovi i ukupno "islamsko mišljenje" Alije Izetbegovića?

KARIĆ: Izetbegović kao mislilac, i posebno kao islamski mislilac, dolazi kasnije. Kad je islamsko mišljenje posrijedi, mislim da Alija Izetbegović nije "Mladi Musliman". Baš zato što u mnogim svojim tekstovima i knjigama mnogo misli, a malo moralizira, Izetbegović svojim mišljenjem ne pripada "Mladim Muslimanima". Da se razumijemo, ja ovim ne tvrdim da Izetbegović nekada nije bio "Mladi Musliman" ili da svojim uspomenama iz mladosti njima ne pripada. Ali, ako ocjenjujemo mišljenje kao mišljenje, a to je bila moja zadaća na stranicama knjige o kojoj je ovdje riječ, zaključio sam da većina Izetbegovićevih teorijskih tekstova pripada prije svega jednom liberalnom islamu, rekao bih, jednom otvorenom islamu. Čak bih kazao da većina Izetbegovićevih tekstova pripada jednom sjajnom žanru koji je nastao u dvadesetom stoljeću a nazvali su ga "islamskom teologijom i filozofijom oslobođenja". Tu spada filozof i pjesnik Muhamed Ikbal, zatim Fazlur Rahman, potom Muhamed Asad, itd. Komparirao sam Izetbegovićeve tekstove sa mnogim drugim srodnim tekstovima koje su napisali muslimani 20. stoljeća na arapskom, njemačkom ili engleskom jeziku. Vjerujte mi, govorim vam kao upućen čovjek, Izetbegovićevo islamsko mišljenje je u samom vrhu. Bog u tekstovima Alije Izetbegovića je Bog podaritelj slobode. U njegovoj odličnoj knjizi Islam između Istoka i Zapada islam se naglašeno definira kao sloboda čovjeka, sloboda čovječanstva za Boga, ali i za sve plemenite mogućnosti čovjeka. A to znači, nadalje, da čovjek drugoga čovjeka treba darivati slobodom, ili mu slobodu barem ne uskraćivati.

DANI: Pomenuli ste El-Hidaje. Da li je i taj časopis koji je izlazio od 1937. do 1945. kao glasilo istoimene Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije bio, poput "Mladih Muslimana", alternativan i ateritorijalan? U prilog ovom pitanju ponavljam Vašu ocjenu da se u El-Hidaji "islam smatra najboljom domovinom Bošnjaka", što "miriše" na panislamizam i prosto provocira pitanje koliko su nebeske, panislamističke ideje bile prisutne među bosanskim muslimanima prije nego što će ih komunistička vlast satrapski, neljudski i brutalno "pronaći" među "djecom raja", među Izetbegovićevim "Mladim Muslimanima"?

KARIĆ: El-Hidaje jeste bio panislamistički list i to se nije nimalo krilo. Na stranicama El-Hidaje gotovo da ima više tekstova o propaloj islamskoj Španiji prije pet stoljeća i o sadašnjoj katastrofi u Palestini negoli o Bosni. Ali, sagledajmo razloge. El-Hidaji je kao časopisu od 1941. godine natureno hrvatstvo koje je, zapravo, bilo antijugoslavenstvo. "El-Hidajin" krug je pod teretom hrvatstva vrdao koliko i kako je znao i umio. Ali, ima jedna važna činjenica koja pokazuje da ni "El-Hidaje" nije zaboravila Bosnu. Naime, najhrabriji i najbosanskiji potez kruga "El-Hidaje" bile su upravo Handžićeve "El- -Hidajine" rezolucije iz 1941. godine. Te slavne rezolucije javno su govorile i javno ustale protiv progona i zvjerstava takozvane NDH počinjenih protiv Srba, Jevreja, Roma, i svih drugih naroda u Bosni. Muhidin Pelesić je za te rezolucije kazao da su u doba fašizma predstavljale "krik slobode u porobljenoj Evropi". Kad, dakle, sudimo o "El-Hidaji", imadnimo na umu sve okolnosti, po mogućnosti i veliki dio činjenica. Dakako, "El-Hidaje" kao udruženje uleme i kao list jeste jedan veliki paradoks Bosne. Kao organizacija uleme, "El-Hidaje" je bila opozicija zvaničnoj Islamskoj zajednici i reisul-ulemi. Naprimjer, čuvene su polemike oko modernizma u islamu između reisa Fehima Spahe (dakle, zvanične Islamske zajednice) i Mehmeda Handžića, koji je dugo godina bio predsjednik "El-Hidaje" i glavni urednik istoimenog časopisa. Ali, društvo "El-Hidaje" se raspada sa smrću Mehmeda Handžića. To je sudbina svih moralnih pokreta. Period nakon 1945. godine nije pružao ovoj "El-Hidajinoj" matrici mišljenja nikakve šanse.

DANI: Koji onda period u dvadesetom stoljeću smatrate "zlatnim dobom" islamskog mišljenja u Bosni? Kako u toj priči "stoji" bosanski komunizam?

KARIĆ: Naše novije islamsko mišljenje nisu, nažalost, obilježile epohe, već uglavnom ličnosti koje su se javljale poput blještavih meteorita koji bi, za kojih desetak ili dvadeset godina, zgasli. Kontinuitet se, nažalost, često prekidao. Ali se može kazati da je Čauševićev i Pandžin prijevod Kur'ana događaj, listovi Novi Behar, El-Hidaje, zatim tuzlanski Hikjmet također su događaji. Šukrija Alagić, Muhamed Seid Serdarević, Mehmed Handžić, i drugi, jesu ličnosti od formata u islamskom mišljenju. Islamsko mišljenje u doba komunizma nije zgaslo. Husein Đozo je najbolji predstavnik našeg islamskog mišljenja u vrijeme socijalizma, dakle u drugoj polovini 20. stoljeća. Konačno, za vrijeme socijalizma otvoren je, Đozinom i Kemurinom zaslugom, i Islamski teološki fakultet, a sa energičnim i ambicioznim Ahmedom Smajlovićem došlo je do zapošljavanja velikog broja mladih ljudi u Islamsku zajednicu. Ipak, Đozo je bio glavna pogonska snaga u našem islamskom mišljenju druge polovine 20. stoljeća. Đozo je pravi nasljednik Čauševića, ali, nažalost, nije bio reis. Bio je raskošnog islamskog mišljenja, komunikativan, učen, susretljiv, prijatan. Unosio je vedrinu i optimizam. Naše generacije s radošću se sjećaju djela i djelovanja Husein-efendije Đoze.

DANI: Zašto ste povijest islamskog mišljenja u BiH obogatili i sa nekoliko svjetovnjaka kao što su npr. profesori Filipović i Šarčević? Da Vas naši ortodoksi ne proglase munafikom?

KARIĆ: Ja polazim od stava da je svako odgovorno i plemenito mišljenje, na neki način, i islamsko mišljenje. Nerkez Smailagić, Muhamed Filipović, Abdulah Šarčević, Kasim Prohić, da spomenem samo neke bosanske filozofe, svaki su na svoj način dali ogromne doprinose našem filozofijskom mišljenju. Ima mjesta u mojoj knjizi gdje sam mnoge njihove pasaže protumačio kao vrijedne doprinose jednom islamskom mišljenju u evropskom kulturnom kontekstu. Uostalom, Šarčević, Filipović, Smailagić, Prohić... tradiraju jednu veliku filozofijsku baštinu Bosne, onu od prije tristo, četiristo ili više godina, tradiraju onu baštinu o kojoj govori slavna Njemica Annemari Schimmel u svojih pedeset i više knjiga o islamu.

DANI: Da li se i u kojoj mjeri islamsko mišljenje dvadesetog stoljeća u BiH nadopunjuje sa katoličkim, pravoslavnim i jevrejskim duhovnim mišljenjem? Ima li sinkretizma u bilo kojoj epohi dvadesetog stoljeća u BiH?

"Vjerujte mi, govorim vam kao upućen čovjek, Izetbegovićevo islamsko mišljenje je u samom vrhu. Bog u tekstovima Alije Izetbegovića je Bog podaritelj slobode"

KARIĆ: Kad me to pitate, sjetih se jedne šale koju su franjevci i hodže u Bosni šaptom prepričavali nakon donošenja komunističkog zakona o ukidanju feredže i zara 1950. godine. Naime, bosanski su franjevci kazali bosanskim hodžama sljedeće: "Bogami, propadosmo i mi i vi! Naše se, evo, otkriše odozdo, a vaše odozgo. Spasa nam nema!" Ta šala pokazuje da su čestiti ljudi Bosne brinuli o svim ovdašnjim vjerama. Kad se radi o svojevrsnom sinkretizmu u mišljenju, može se reći da na razini temata i problema ima dosta zajedničkih tačaka. Kao i na razini nekih rješenja. Recimo, u bosanskim katoličkim časopisima prisutno je tematiziranje "vjerskog indiferentizma". Naime, smatralo se da je tzv. industrijski čovjek nekako manje religiozan, ili barem postaje indiferentan na institucionaliziranu vjeru u Boga. Đozo je sa svoje strane pratio iste teme. Ima i drugih dodirnih tačaka, teme vjere i države, sekularizma i totalitarizma, kolektiviziranje čovjeka itd., sve je to zajednička sastavnica vjerskih razmišljanja u Bosni 20. stoljeća.

DANI: Profesore Kariću, nema govora o islamu bez govora o 11. septembru. Iako ovaj stav pati od uvrijeđene isključivosti, on figurira kao jedan, možda dominantan pogled na recentni svijet. Uvjeren sam da su predrasude na duži rok zagospodarile našim životima i da su utkane i u političku arhitekturu dejtonske Bosne i Hercegovine. Da budem precizan: "ljubavni odnos" međunarodne zajednice prema Republici Srpskoj proizvod je i "ljubavnog odnosa" Izetbegovićeve vlasti spram putujućih trgovaca (pseudo)islamske revolucije. Slažete li se ili ste skloniji negirati ovu moju tvrdnju?

KARIĆ: Nigdje nije ljubav tako kratkotrajna kao u politici. I nigdje nije ponovna veza s tako velikim šansama kao u politici. Ko je mogao i pomisliti prije samo petnaestak godina da će doći vrijeme kad će Amerikanci bombardovati Afganistan. Mnogi pripadnici talibana su bili bivši mudžahedini koji su se borili protiv Rusa uz obilje američke pomoći. U kontekstu svega, pa i 11. septembra, ne znam da li je to što velite o Aliji baš dokraja tako. Kad o njemu razmišljam, sve više imam u vidu činjenicu da je on svoje najvažnije političke odluke donosio u opsadnom stanju. Dvadeset gradova opkoljeno, zemlja opkoljena, čitav narod opkoljen. Hajde ostani pri pameti, a nekamoli pri pametnoj odluci! U pravu ste kad kažete da su se sada predrasude razularile. Mnogi na Zapadu misle o muslimanima da su divljaci, mnogi na muslimane gledaju kao na ljude čija je jedina filozofija uništiti Zapad. Naravno, predrasude su kao moda, srećom mijenjaju se.

DANI: Je li u pravu onaj muslimanski učenjak koji je kazao: "Otišao sam na Istok, vidio sam muslimane, ali nisam vidio islam. Otišao sam na Zapad, nisam vidio muslimane, ali vidio sam islam"?

KARIĆ: I sad bi taj učenjak za mnoge tzv. muslimanske zemlje takvo što kazao. Današnji svijet islama treba se još umnogome efikasno institucionalizirati, to je ono što može uzeti od Zapada. Niko ne brani Arapima da uspostave svoju zajedničku valutu, zajedničko tržište. Nekada su ga, naravno, imali, trajalo je stotinama godina. Osmanska imperija je tokom šest stotina godina imala konvertibilnu valutu za koju ste i u Londonu mogli kupiti šta god ste htjeli. A kad vam je konvertibilna valuta, onda vam je na cijeni i islam. U sirotinje je i sam islam sirotinja. Đozo Husein bi nam često govorio: "U koga je dobar Ovaj svijet, bit će mu dobar i Onaj svijet!" Mislim da je bio u pravu.

DANI: Za kraj razgovora, malo ću Vas "probosti" politikom. Svojevremeno ste u Danima izjavili da ste "za Aliju i Harisa". Za koga ste politički danas, kada je Alija u mirovini, a Haris se pretvorio u neobaveznog političkog manekena globalnih medija po genijalnom načelu: Ti, Berize, i ti, Safete, radite, nije to za mene. Bolje da malo skoknem do CNN-a!

KARIĆ: Ta moja parola "za Aliju i Harisa" bila je zapravo parola sinteze. Ja sam za najširu političku i stranačku sintezu u Bosni. Ako mi dopustite da izdiktiram prijedlog imena moje sadašnje političke sinteze, onda bih svakako ubilježio ljude kao što su Haris Silajdžić, Hilmo Neimarlija, Zlatko Lagumdžija, Bogić Bogićević, Alija Behmen, Zdravko Grebo, Nijaz Duraković, Halid Genjac, Ivan Lovrenović, Safet Halilović, Karlo Filipović, Beriz Belkić, Gavrilo Grahovac, Faris Gavrankapetanović, Ivo Komšić, Rasim Kadić... Ima tu još ljudi koji su vični strpljivoj bosanskoj politici. Mislim da nije izlaz Bosne u bespoštednoj borbi između SDP-a i SDA! Izlaz je u sintezi. Ali, do nje, nažalost, neće doći...
O reisu Čauševiću i reisu Ceriću
Čaušević bi bio protiv "uvoznog islama"
DANI: Institucija reisa je onaj "vertikalni kôd" koji generira sjećanje na duhovnu i tradicijsku pripadnost kako kod Bošnjaka vjernika, tako i kod agnostika i ateista. Po Vašim istraživanjima, na koje "duhovne lidere" Bošnjaci mogu biti najponosniji, odnosno koji su među njima saobražavali muslimane prostoru i vremenu, evropskom muslimanskom identitetu i modernitetu?

KARIĆ: Institucija reisul-uleme ove godine navršava 120. obljetnicu. Ona je sama po sebi jedna modernistička, jedna evropska institucija, naravno u našem bosanskom muslimanskom kontekstu. Zašto? Zato jer je Austro- -Ugarska insistirala na, uvjetno kazano, islamskom hijerarhijskom osamostaljenju bosanskih muslimana od Istanbula. Dakle, i to govori o paradoksima naše moderne povijesti, jer smo mi Bošnjaci "za živa halife" u Istanbulu dobili svoga reisa u Sarajevu, i to reisa koga su priznavala dva velika imperatora, onaj iz Istanbula, a i onaj iz Beča. Mnogi su muslimanski vjerski lideri Bosne i bosanskih muslimana na svoj način doprinijeli tumačenju islama u skladu sa potrebama bosanskog vremena i mjesta. Ali bih iz prve polovine 20. stoljeća posebno izdvojio Džemaludina Čauševića. Uz njega, na jedan drugačiji način, dolazi Mehmed Handžić, i još nekoliko ljudi.

DANI: Zašto je Džemaludin Čaušević, po nekom općem mišljenju, najbolji bosanski reis? Redovi koje ste napisali o ovom ne samo islamskom već i bosanskom reformatoru su izvrsno štivo i za manje zainteresirane čitaoce, a svojom ocjenom na početku 20. stoljeća - koju Vi parafrazirate - da bi se "Bošnjaci lakše privikli i polarnoj klimi negoli civilizacijskim promjenama koje su ih mljele", Čaušević me "kupio" za sva vremena, kao i svojevrsnom "odbranom Tunjinom", odnosno odbranom "šešira na muslimanskoj glavi". Profesore Kariću, izgleda da je Schopenhauer bio u pravu i da je progres ustvari regres, jer, čitajući Čauševića, rekao bih da je on ispred nas, a mi iza njega. Kad kažem ovo "mi", kolokvijalno mislim na ljude današnjeg vremena.

KARIĆ: Džemaludin Čaušević je spojio nekoliko karakteristika u svojoj osobi. Bio je obrazovan, odvažan, komunikativan, ustrajan, strpljiv. Ugledni hafiz Muhamed Pandža tvrdi da je Čaušević bio osoba s aristokratskim blagim osmijehom na licu, bio je čovjek koga njegovi protivnici u raspravi nisu mogli uvrijediti. Opisuju ga kao pravog lidera koji je svoj bosanski krajiški mentalitet plodonosno univerzalizirao putujući i učeći gotovo dva desetljeća na vodećim univerzitetima Srednjeg istoka, od Istanbula do Kaira. Bio je pripadnik reformatorske škole u islamu, shvatio je da Bosni treba sinteza te na Evropu nije gledao kao na neprijatelja, već je tvrdio, kao i njegov stariji prethodnik Ljubušak, da mi muslimani Bosne od Evrope imamo i možemo mnogo toga naučiti. Čaušević je uporno tražio da se naše islamske obrazovne i kulturne institucije reformiraju po evropskim modelima. U takvim evropski organiziranim institucijama mi Bošnjaci nećemo prestati biti muslimani, već ćemo biti još efikasniji, bolji muslimani, tvrdio je Čaušević. Naravno, kako tvrdi i hafiz Traljić, Čaušević je imao mnogo konzervativnih protivnika. Takvi su raspravljali o šeširu, o gaćama i pelengaćama, o feredžama, i tako i sebe i njega zamajavali nepotrebnim temama, a za to vrijeme mislioci drugih naroda na Balkanu raspravljali su o institucijama, univerzitetima, državi. Reisa Čauševića je trebalo poslušati, trebalo je u nas reformirati školstvo, osloboditi se mrtve tradicije, trebalo je inspirirati se jednostavnim islamom iz Kur'ana, čemu je pozivao Čaušević.

DANI: Jedno pitanje hipotetičke naravi: Šta mislite kako bi reis Čaušević, da je živ, gledao na "importirani islam", na njegove rigidne inačice koje su nastanile Bosnu, naročito na onu koja je ženu izvela iz "vrta milovanja" i nadjenula joj pokrov, teški crni pokrov kvaziislamske skolastike i aseksualne estetike? Možda bi se Čaušević složio i sa ocjenom Oscara Wildea da je moda više uticala na promjenu svijeta nego religije i ideologije?

KARIĆ: Nema sumnje da bi Čaušević bio protiv "uvoznog islama". Čaušević je bio svjestan da se jedna loša pojava ne može ukinuti udvarajući joj se. Stoga je uvijek, sve do svoje ostavke 1930. godine, bio razborito rezolutan. Čaušević je sasvim sigurno bio svjestan dalekosežnosti svoje koncepcije "islama u Bosni". Do te je koncepcije došao nakon dugotrajnog pripadništva i članstva u reformatorskom mladoturskom pokretu. Ovo, naravno, ne znači da je Čaušević bio ataturkovac, mada su ga u štampi optuživali za kemalizam. Mladoturski pokret sprva 20. stoljeća i u trećoj njegovoj deceniji nije više bila jedna te ista stvar.

DANI: Kako valorizirate reisovanje dr. Mustafe ef. Cerića s obzirom da je naš suvremenik?

KARIĆ: Reis Čaušević imao je teške godine Prvog svjetskog rata, a reis Cerić teške godine agresije i genocida nad Bošnjacima 1992-1995. godine. Reis Čaušević je bio obrazovan, i reis Cerić je izuzetno obrazovan. Te paralele, i još poneka, stoje. Ali, reis Čaušević nije imao pred sobom odlične šanse koje, uza sve rezerve, pruža suverena Bosna i Hercegovina, nije imao slobodnu Islamsku zajednicu u njoj. Reis Čaušević je morao u džamiji učiti molitve za zdravlje austrougarskog cara i osmanskog sultana, kasnije i za srpskoga kralja. Reis Cerić je, što se tiče toga, sasvim slobodan i nikakvoj politici ne mora učiti dove i molitve. Reis Cerić, dakle, ima ogromne šanse slobodne Islamske zajednice u prilično suverenoj i sve više slobodnoj Bosni i Hercegovini. Mi smo najslobodnija islamska zajednica na svijetu. Vjerujte mi da je ovo istina, jer ja mnogo putujem i makar nešto svojim očima mogu vidjeti. U nas danas možete objaviti knjigu o islamu kakvu god hoćete i zbog toga nećete odgovarati. Predavanja možete držati gdje god hoćete i kakva god hoćete, ni zbog toga nećete biti pozvani na odgovornost. Ali, u toj poplavi, u toj šumi svega i svačega islamskog i nadriislamskog, ja ne vidim jednog plana, ne vidim odlučne namjere da se unese elastičnoga reda, da se unese jedna fina i profilirana islamska sistematika, onakva kakva odgovara nama u Bosni i nama u Evropi. A Islamska zajednica bi morala svojim radom i svojim institucijama na blag način "usistemljavati" stvari. Šanse Islamske zajednice da ona na vjerskom i kulturnom planu Bošnjaka domisli sintezu jesu doista velike. Pred reisom Cerićem je, ako Bog da, barem još jedno desetljeće reisovanja. Ima šansu kao nijedan reis prije. A nisam siguran da li će nam ova evropska sloboda vjere, pa i vjere islama, zadugo potrajati.

[Haman2]

GENOCID NAD BOŠNJACIMA SVJETSKE TELEVIZIJE PRENOSILE SU KAO FINALNU UTAKMICU SVJETSKOG PRVENSTVA U FUDBALU
H. RIDŽAL 06.03.2017.

Pa ko je taj ko može odustati od zahtjeva za revizijom presude? To pravo nema ni Bakir Izetbegović ni SDA. Jedino porodice nastradalih mogle bi odustati od tog zahtjeva, i to je pitanje metafizičke odgovornosti. S druge strane, pitanje pravno-krivične odgovornosti Srbije pitanje je istine. Nevjerovatno je da se pitanja metafizičke i moralno-etičke i pravno-krivične odgovornosti za zločin svode na dnevnopolitičku ravan. Najveći pravni stručnjaci svijeta stavljaju svoj životni autoritet pred ogledalo zastupajući Bosnu i Hercegovinu u ponovnom sudskom postupku, i to daje nadu



Profesor Mustafa Spahić rođen je 1950. godine u Zenici. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1973. godine, a Fakultet političkih nauka 1978. godine. U Sarajevskom procesu 1983. godine uhapšen je i osuđen u grupi od trinaest bošnjačkih intelektualaca na pet godina zatvora. Od 1993. godine djeluje kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi te kao hatib u Čobaniji džamiji u Sarajevu. Autor je dvadesetak knjiga iz oblasti historije islama, islamske kulture i civilizacije, etike i sociologije.

STAV: Družili ste se s Alijom Izetbegovićem još dok ste boravili u zatvoru, nakon čuvenog Sarajevskog procesa 1983. godine. Koliko su ideje mladomuslimanstva utjecale na formiranje SDA i koliko ste Vi, direktno ili indirektno, bili uključeni u proces njenog nastanka?

SPAHIĆ: Moja je životna želja bila upoznati “Mlade muslimane”. U medresi sam čitao Takvim i Glasnik i susretao se sa sjajnim tekstovima potpisanim pseudonimima: LBS, DRHM, Neretvica… Kada sam izbačen iz internata, s odlukom da se u njega više nikada ne mogu vratiti, počeo sam posjećivati tribine u Carevoj džamiji, a poslije bi se sijelilo. Počeo sam tu dolaziti i tu sam upoznao Husu Živalja, Kasima Bukvića i druge. Pitao sam ih ko su ti ljudi koji pišu tako dobre tekstove pod šiframa. Rekli su mi da je “LBS” Alija Izetbegović, a šifra je bila sastavljena od početnih slova u imenima Lejla, Bakir i Sabina. U meni se javila neodoljiva želja da upoznam tog čovjeka i te ljude. Sjećam se kako sam doživio susret s Kasimom Dobračom. Bio sam na jednom od tih sijela i svi su odjednom ustali. Ušao je čovjek s francuskom kapom na glavi. Pitao sam ko je taj čovjek, a Hazim Begić, koji je radio u Islamskoj zajednici, rekao mi je: “To ti je Dobrača.”

Meni je to, da uživo vidim Kasima Dobraču, bio veći doživljaj nego da sam dobio Nobelovu nagradu. Tu sam upoznao i Ešrefa Čamparu i brojne druge prominentne intelektualce. Aliju sam upoznao kasnije. Hasan ef. Ljevaković, vjerskoprosvjetni referent i najbliži prijatelj Dobrače, govorio mi je o Alijinim iskustvima u zatvoru. Rekao mi je da Alija nikada nije htio od svojih primiti paket ukoliko isti takav paket ne bi donijeli Vahidu Kozariću ili Ešrefu Čampari. Tolika je bila idejna i vjerska povezanost tih ljudi. Tek sam nakon medrese upoznao Aliju, ali mi je životna želja bila da se s njim više družim. Smatrao sam da ni od koga ne mogu više naučiti nego od Nerkeza Smailagića i od Alije Izetbegovića. Stalno sam dovio da se družimo.

Kad smo došli u zatvor, rekao sam Aliji: “Evo, moja je dova primljena. Konačno se možemo družiti.” U zatvoru smo intenzivno čitali i družili se, ne samo jedni s drugima nego i s Nikolom Novakovićem i fra Ferdom Vlašićem. Imali smo sjajnu biblioteku u zatvoru. Tu su bili svi klasici svjetske književnosti. Tu sam čak našao i Hegelovu Filozofiju povijesti, koju nisam mogao naći na slobodi. Nabavio sam nekoliko teka i prepisao to Hegelovo djelo. Alija nije volio Hegela, on je volio Kanta. Dugo sam vremena potrošio da ga nagovorim da pročita Hegelovu Filozofiju povijesti, i kad je konačno pročitao tu knjigu, rekao mi je: “Hvala ti, ovo je bilo jako korisno.” U zatvoru sam našao slobodu. Jedino su u zatvoru ljudi mogli slobodno razgovarati o politici u komunizmu. Smatram da su ti zatvorski razgovori dosta utjecali na oblikovanje političkih stavova Alije Izetbegovića, a samim tim i na idejnu platformu SDA.

STAV: Šta je to “politika srednjeg puta”, o kojoj je govorio Izetbegović?

SPAHIĆ: To je nemoguće razumjeti bez njegovog teorijski najznačajnijeg djela Islam između Istoka i Zapada. Znate, u filozofiji imaju ta dva monopolarna pogleda na život: idealistički i materijalistički. Alija je smatrao da je kompletan život između toga dvoga, da je on i duhovnost i materijalnost, i da oni komplementarno čine jedinstvo svijeta i života. Kada Alija piše o braku, recimo, on smatra da je brak istovremeno vjerski i moralni čin, kao i vanjski, zakonom uređeni ugovor. Brak, dakle, nije samo sklapanje veze između dvaju tijela, nego i između dvaju svjetova emocije i duha.

Svijet je Božijim stvaranjem istovremeno duhovan i materijalan. Alija je to razumio. U politici je izvanjsko ono što je korist, interes, uređenje zakona i rješavanje vanjskih problema i pitanja. Međutim, sloboda nije materijalna. Ona je prostor duhovnosti i tu ne treba polagati nade u ustav. Sloboda se nalazi u srcima ljudi i, kada se tamo ugasi, nijedan ustav ne može joj pomoći. Ali, dok se tamo nalazi, ne trebaju joj zakoni, ustavi i sudovi da je spase. A šta je sloboda u srcima ljudi? To nije da radimo šta nam prvo padne na pamet. To je negacija slobode koja vodi njenom uništenju. Društvo u kojem ljudi ne priznaju nikakav nadzor nad svojom slobodom ubrzo postaje društvo u kojem sloboda počinje pripadati samo nekolicini divljaka. Istinska, prava politika jeste politika sinteze i ravnoteže i ona nikada ne može nijednu dimenziju čovjekovog bića zanemariti. Naime, nemoguće je vidjeti u politici etiku. Ispravna politika funkcionira na principu najbolje uređene kanalizacije. Kanalizacija se nikad ne vidi i o njoj se ne razmišlja. Ona je nevidljiva sve dok ne puknu cijevi. Kada se to desi, svi postanu svjesni njenog postojanja. Bez kanalizacije, čitav bi grad bio smetljište.

Alija je zastupao politiku koja razumijeva relaciju između etike i politike. Kant, kojeg je Alija beskrajno volio, kaže da istinska politika ne može učiniti nijedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu. “Mada je politika teška vještina, njeno sjedinjenje s moralom nikakva je vještina. Moral presiječe čvor koji politika ne može riješiti čim nije s njom u saglasnosti”, zapisao je Kant. Etika daje politici unutrašnji sadržaj i smisao, unutarnji rezon, jer etika postavlja pitanje smisla i cilja. Etika pita je li nešto dozvoljeno ili nije, a čista politika, sekularno poimana, sve vrednuje prema rezultatima i posljedicama. S druge strane, islam kroz šerijat, a to muslimani zaboravljaju, sve vrednuje i prema namjerama, i prema rezultatima, i posljedicama. Alija je od onih ljudi koji nikada nije rastavljao namjere i posljedice, etiku i politiku.

STAV: Koliko je “politika srednjeg puta” danas prisutna u SDA? Ako jeste, je li to onaj moment koji ovu stranku izdvaja od drugih?

SPAHIĆ: Ja ne bih ni po koju cijenu kazao da je SDA, čiji sam ja u političkom smislu pripadnik cijelim svojim bićem, najbolja stranka. Ali, ono što sam uvjeren jeste to da je SDA najmanje gora stranka u Bosni i Hercegovini. SDA je, kad se sve sabere i oduzme, još uvijek stranka “muslimanskog povijesnog i kulturno-civilizacijskog kruga”. Kad gledate bošnjački narod u cjelini, onda ćete vidjeti da je najsličnija ili najmanje udaljenija stranka od naroda upravo SDA, sa svim svojim vrlinama i nedostacima.

Zašto je ona, ipak, najznačajnija stranka u bošnjačkom narodu? To se vidi i po količini napada, i to je možda najveći problem SDA kao takve. Po količini i otvorenosti napada na ovu stranku vidi se da njeni protivnici, a neki su i otvoreni neprijatelji, pridaju veći značaj SDA od nekih ljudi koji je vode. Pitate me šta je ostalo od Alijine “politike srednjeg puta” u SDA. To je veoma složeno pitanje. Ja bih Vas upitao, šta je ostalo od čovječanstva? Šta je ostalo od etike u politikama koje vode čovječanstvo? Amerika je postala svjetski hegemon na neponovljiv način, ne ratovima nego svjetskom pričom o ljudskim pravima i demokratiji preko medija. Sadašnji predsjednik Amerike kaže da su svi mediji u Americi neprijatelji zemlje i naroda. Kad se to može doživjeti u Americi, u kojoj je sloboda štampe neupitna svetinja, onda mi govorimo o svjetskim turbulencijama u odnosu politike i etike. To pokazuje i ovaj zahtjev za revizijom presude.

STAV: Na koji način?

SPAHIĆ: Pa čitav diplomatski svijet skočio je da nam objasni da taj zahtjev nema nikakvo utemeljenje. Ako je to tako, zašto onda dizati prašinu? Otkud strah ni od čega? Prvo, nad Bošnjacima je izvršeno nešto što se nikada na svijetu nije desilo. Nama je na prije šest mjeseci, u parlamentu Bosne i Hercegovine, najavljen genocid ukoliko Bosna bude priznata. Karadžić je rekao da će muslimanski narod nestati ukoliko Bosna bude priznata. Nad Jevrejima je izvršen holokaust, ali to nije bilo javno. Nad Bošnjacima je vršen javni svjetski genocid gdje su sve svjetske televizije to prenosile kao finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva u fudbalu. Taj genocid vršen je pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija jer su one odredile 1993. godine zaštićene zone, među kojima je bila Srebrenica. A Srebrenica je, zapamtimo, bila demilitarizirana zona. Srebrenica je, dakle, od 1993. godine bila dio prostora Ujedinjenih nacija. Napad na Srebrenicu značio je i napad na Ujedinjene nacije. Ima li iko toliko lud na svijetu da može povjerovati kako su Srbi iz Bosne, njih milion, sami mogli krenuti na tri miliona građana BiH, bez podrške JNA i bez podrške Srbije? Konačno, otkud naoružanje bosanskim Srbima?

Kroz povijest su počinjeni mnogo veći zločini nego nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, ali nikada nisu bili ovako dobro dokumentirani zločini kao u slučaju Bosne. Kada Karl Jaspers govori o vrstama odgovornosti, on ističe metafizičku, moralno-etičku (koja nije ograničena vremenom i prostorom, koja je univerzalna), zatim političku i pravno-krivičnu. Pa ko je taj ko može odustati od zahtjeva za revizijom presude? To pravo nema ni Bakir Izetbegović ni SDA. Jedino porodice nastradalih mogle bi odustati od tog zahtjeva, i to je pitanje metafizičke odgovornosti. S druge strane, pitanje pravno-krivične odgovornosti Srbije jeste pitanje istine. Nevjerovatno je da se pitanja metafizičke, moralno-etičke i pravno-krivične odgovornosti za zločin svode na dnevnopolitičku ravan. Najveći pravni stručnjaci svijeta stavljaju svoj životni autoritet pred ogledalo zastupajući Bosnu i Hercegovinu u ponovnom sudskom postupku, i to daje nadu.

STAV: Kako vidite nedavnu sjednicu PIC-a na kojoj su, možda prvi put, Rusija i zapadne zemlje pokazale jedinstven stav?

SPAHIĆ: PIC u posljednjih nekoliko godina nikada nije imao jedinstven stav, sve do sada, a ovdje su se događale takve stvari po kojima se svaka pravna država koja drži do međunarodnog prava morala složiti. Ne zaboravimo, Republika Srpska ignorira ustavno pravo Bošnjaka na bosanski jezik, a oko toga nema konsenzusa u PIC-u. RS ne priznaje proveden popis stanovništva i vodi vlastiti popis samo zato što broj Bošnjaka prelazi 50%. RS blokira put BiH u EU i NATO ne popisujući vojnu imovinu. RS studentski dom na Palama naziva po presuđenom ratnom zločincu. RS dodjeljuje plakete i zahvalnice presuđenim ratnim zločincima. RS provodi referendum, ne o 9. januaru nego protiv odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U PIC-u nema jedinstvene saglasnosti o ovim antiustavnim, antidržavnim i antipolitičkim aktivnostima. Jedino je Turska, koja u PIC-u predstavlja 56 islamskih zemalja, izuzela svoje mišljenje. Jedino Turska kaže da to nije političko, nego pravno-krivično pitanje. RS se svaki dan zaklinje u Daytonski ustav, a RS nikada nije postojala prije 21. novembra 1995. godine i Aneksa 4 Daytonskog sporazuma. U RS-u obilježavaju 9. januar iz 1992. godine, a to je dan Srpske Republike, a ne Republike Srpske. Na taj 9. januar, protiv presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, današnji predsjedavajući Mladen Ivanić postrojava Oružane snage u Banjoj Luci. Po tom, i po drugim važnim pitanjima, nema konsenzusa u PIC-u.

Četnici su u Bosni i Hercegovini legalni, djeluju kao organizacija, a nijedan četnik ne priznaje da su Bošnjaci narod i da je Bosna i Hercegovina država. PIC se ne izjašnjava o tome. Čujemo priče o Bošnjacima koji idu u Siriju, a niko ne govori o Srbima koji idu na strana ratišta, u Ukrajinu recimo. Izgleda da je normalna stvar samo kad Srbi idu na strana ratišta. Međutim, kad to urade Bošnjaci, oni se krivično procesuiraju. Kad se Bošnjak uhapsi zbog kriminala, korupcije, krađe, onda je to uspostavljanje pravne države. Kad se procesuiraju Srbi i Hrvati, onda je to ugrožavanje po nacionalnoj pripadnosti. U BiH će se pravna država uspostavljati do posljednjeg Bošnjaka. Svi građani Bosne i Hercegovine moraju biti jednaki i ravnopravni pred zakonom, a trenutno to apsolutno nisu. Znate, mi smo Bošnjaci saburli narod. Ulice u Starom Gradu nosile su ime po srpskim junacima i Kosovskom boju, svoj smo jezik nazivali srpskim, učili smo srpske epske pjesme, i nismo se bunili. A Srbi i danas govore kako su bili ugroženi u tom Sarajevu. Sada govore da ih u Sarajevu nema 10.000, što je besmislica. Ukoliko pogledate ondašnje granice Sarajeva i šta se računalo pod Sarajevom, i to primijenite danas, vidjet ćete da Srba u Sarajevu i danas ima 100.000.

STAV: Bakir Izetbegović neće se moći kandidirati na predstojećim općim izborima 2018. godine. Koga vidite kao budućeg lidera Bošnjaka?

SPAHIĆ: Imena su nepoželjna. Ne bih licitirao s imenom i prezimenom kandidata. S ovim iskustvom i ovim godinama ne bih nikada bošnjačkog lidera zakivao za bilo koju pojedinačnu stranku, pa čak ni za SDA. Na bošnjačkom narodu je da, kao narod kojeg je Alija Izetbegović nakon pedeset godina vratio u politički život kao politički subjekt, odabere svog budućeg lidera. Volio bih da odaberu ličnost koja ima kapacitet da bude objedinjavajuća politička, državna i simbolička figura koja može taj narod ujediniti. Ako gledate iskustvo, ima tu ljudi od kapaciteta i formata, od ugleda i iskustva. Možda će čudno zvučati što ću to reći ja, koji sam čitav život u SDA, ali nikada ne treba zanemariti kapacitet Harisa Silajdžića i Zlatka Lagumdžije. I Denis Zvizdić stječe određeno iskustvo i zaista se dobro snalazi. Tu je i Edhem Bičakčić, naprimjer. Međutim, nije moje da to namećem niti da preferiram nekoga. Uloga je političkih stranaka da predlažu takvog kandidata koji kao pojedinac ima kapacitet predstavljanja građana, i nadam se da će ti kandidati biti dobri. Na nama je da odluku donesemo vrućih srca, smirenih duša i hladnih glava, i da izaberemo ne samo političara nego i državnika istovremeno. Državnik misli na buduće generacije, a političar na buduće izbore.

STAV: Kako biste definirali islamsku tradiciju Bošnjaka i njene komponente?

SPAHIĆ: Smatram da je najbolju definiciju islamske tradicije Bošnjaka ponudio dr. Fikret Karčić, i na tu definiciju nemam ništa dodati ni oduzeti. “Pod islamskom tradicijom Bošnjaka podrazumijevam način na koji je islam tumačen i primjenjivan u BiH kroz sva ova stoljeća. To, dakle, nije teorijski konstrukt, nego stvarnost islama u našoj zemlji. U tome smislu, identificirao sam sljedeće elemente islamske tradicije Bošnjaka: ehli sunnet vel džema'at; hanefijski fikh i maturidijski akaid, kao normativnu osnovu; pripadanje islamsko-osmanskoj kulturnoj zoni; određeni sufijski redovi; očuvani i islamizirani predislamski običaji; institucije vodstva i predstavljanja iz austrougarskog perioda; zatim tradicija islamskog reformizma s kraja 19. i prve polovine 20. vijeka i iskustvo života u sekularnoj državi. Iznio bih jedan zaključak koji mi se čini relevantnim. Riječ je o tome da religijske studije ukazuju na potrebu razlikovanja religije i religijske misli. Dok je religija nepromjenjiva, dotle je religijska misao dinamična kategorija”, kaže profesor Karčić. Ova se tradicija danas dovodi u pitanje od strane nekih okamenjenih mozgova. Oni izjednačavaju žicu i struju. Struja ide kroz bakarnu žicu, ali žica nije struja. Problem nastaje upravo onda kada ljudi svoju interpretaciju vjere nameću kao samu vjeru. Svaka je interpretacija limitirana vremenom, prostorom i iskustvom, a njeno izjednačavanje sa samom vjerom jednako je kao izjednačavanje žice sa strujom. Interpretacija nastaje kao rezultat kontekstualizacije religijskih normi, i taj se kontekst mora uzeti u obzir. U jednom hadisu Božiji Poslanik govori o vremenima u kojima će ljudi prakticirati 10% od vjere pa će ući u Džennet, i o onim drugim u kojima će prakticirati 90% pa će u Džehennem. Ovo svjedoči o važnosti ambijenta i društvenog konteksta. Veoma je važno na pravi način razumjeti izazove svog vremena. Važno je očuvati obredno jedinstvo muslimana u Bosni i Hercegovini jer je ono vidljiva manifestacija vjere.

STAV: Kako gledate na nove tendencije tumačenja i interpretiranja islama koje odudaraju ili čak negiraju hanefijski i maturidijski mezheb, a samim tim i islamsku tradiciju Bošnjaka?

SPAHIĆ: Da Vas podsjetim, nema naroda kojem poslanik nije dolazio iz njegovih redova i obraćao im se na njima razumljivom jeziku. Jezik nije samo sveukupnost vanjskih znakova, nego i sistem simbola, kulturnih kodova, unutarnjih vertikala, sistem samoprepoznavanja vlastitosti. Razlika između idiota i intelektualca nije u njihovom obrazovanju, nego u tome što intelektualca zanima opće dobro, dok idiota ne zanima niko drugi nego on sam sebe. Idioti neće da razumiju da se neka pravila moraju poštivati, pa svoje bezobrazluke nazivaju svojim posebnostima. Jedna izreka kaže da najplemenitijim i najiskrenijim namjerama može biti popločan put do pakla. Islam ne poništava ni rod, ni pleme, ni narod, ni rasu, ni jezik. On ih nadilazi. To je mozaik koji čini ljepotu svijeta, ali se za taj mozaik pred Bogom ne odgovara. Ljudi će biti pitani jesu li ponijeli preuzeti emanet, ili su se zakovali u rasu, jezik, u galabiju ili čakšire. Božijim stvaranjem, u Bosni ne može opstati kamila jer je ona stvorena za uvjete pustinje, ali onu ulogu koju ima kamila u pustinji ovdje ima konj. U pustinji je najbolja odjeća bijela galabija jer bijela boja reflektira sunčevu svjetlost. Naša galabija jesu čakšire. Tamo rastu hurme i to je najplemenitija voćka koja postoji, ali se ne mogu saditi hurme po Trebeviću. Rakija se pravi od šljiva, ali se može napraviti i od hurmi, i to je ono što ta okamenjena i zakovana svijest ne razumije. Ona ne razlikuje islam i interpretaciju islama, ne razlikuje galabiju i čakšire kao kulturne fenomene. Pa nije galabija odjeća bogobojaznosti. Sve su to oblici robovanja izvanjskom, a dragi Bog želi da se samo njemu robuje.

STAV: Bili ste jedan od predvodnika štrajka učenika Gazi Husrev-begove medrese 1972. godine. Zašto su se učenici pobunili?

SPAHIĆ: Štrajk je bio posljedica jedne traume i kolektivne frustracije učenika medrese. Godine 1963. iz medrese su amputirani mnogi predmeti, dva jezika, njemački i turski, kao i predmeti pozitivnih prirodnih nauka, kao i društvenih disciplina. U medresi su se izučavali samo stručni predmeti i tada srpsko-hrvatski jezik, historija i geografija. Medresa je s osam razreda svedena na pet, a devalviran je bilo kakav status učenika. U pravno-formalnom statusu, medresa nije bila priznata. Nije imala status srednje škole. Mi, kao učenici medrese, nismo imali pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje. Tako su, recimo, dva brata od istih roditelja imali različit status samo zato što je jedan od njih bio učenik medrese.

Mi smo u decembru 1971. godine krenuli s pripremom štrajka. Tu su, pored mene, bili i Rešid Bilalić, Husein Smajlović, Mensur Mašetić, Asif Višća i Selim Sejdinović. Došli smo do zaključka da je neminovno potrebno nešto učiniti da se to stanje promijeni. Shvatili smo da je jedina mogućnost koju smo imali generalni štrajk. Cijeli smo decembar pripremali štrajk. Dva odjeljenja petog razreda zaklela su se na Kur'an da će stupiti u štrajk i učestvovati u njemu, bez obzira na pritiske. Iz četvrtog razreda s nama je bio Kasim Kadić, koji je bio sekretar štrajka, a iz trećeg smo razreda sa sobom imali danas svjetski poznatog profesora Fikreta Karčića. Dakle, osim ove dvojice, u rukovodstvu štrajka bili su svi iz petog razreda, nas ukupno jedanaest. Tražili smo vraćanje statusa medrese, jer nismo mogli prihvatiti da je jedna škola visokog ranga svedena na potpuno nepriznatu školu koja nije imala ni status srednje škole. Tražili smo promjenu uvjeta medrese, ali i smjenjivanje tadašnjeg direktora jer ga je vrijeme bilo pregazilo. Nakon sastanka s Hamdijom Pozdercem, stvari su se izmijenile. Da nije bilo tog štrajka, medresa bi izdahla i ugasila se.

STAV: Šta danas fali učenicima medrese? Kako je moguće da se neko ko je završio medresu izjasni kao ateista nakon što upiše fakultet, a takvih slučajeva ima? Gdje smo to zakazali?

SPAHIĆ: Meni je 67 godina. Ja do sada nisam našao školu, i ne vjerujem da postoji takva škola, u kojoj se vjernici proizvode kao hljebovi u pekari. Granica ljudskih mogućnosti jeste podučavati i motivirati, inspirirati omladinu. Ebu Talib, Poslanikov amidža, koji je bio njegova najveća zaštita, nije preko usta mogao izgovoriti šehadet. Što se tiče učenika medrese onda i sada, treba znati da svaka generacija ima svoje izazove i da je svaka generacija neponovljiva. Nema utjelovljenja naše generacije u ove današnje. Jedini odnos koji se nikada ne prekida jeste iman, vjerovanje, Božija načela i principi, Božija istina i pravda, s kojom se suočava svaka zajednica i generacija. Prošlo je pola stoljeća od kako sam ja završio medresu. Tada je bilo mnogo više ograničenja, a mediji su se u ovom periodu razvili više nego od vremena Adema, a.s., do tada.

Pitanje je da li je taj razvoj pratio i razvoj svijesti, pameti i unutarnjih čovječijih sudova. Međutim, ono što primjećujem kao razliku jeste to što su naše generacije bile generacije željne znanja i mudrosti. Mi smo nevjerovatnom brzinom čitali, gutali knjige. Sjećam se da sam za tri dana pročitao Tolstojev Rat i mir. I pored represivnog mehanizma, pored činjenice da s medresom nismo mogli upisati fakultet, mi smo neumorno radili na sebi i čitali. Odlazili smo na predavanja na Radnički univerzitet, i na tim je predavanjima bilo najviše učenika medrese. Možda je naša želja za znanjem bila recipročna vanjskim ograničenjima i pritiscima. Izgleda da ljudi imaju manji unutarnji poticaj za nečim ukoliko je to nešto lahko dostupno, i to je prokletstvo ljudske naravi. Sada je dostupno sve, pa i učenicima valja napraviti izbor šta stvarno odabrati u jednom virtualnom svijetu simulakruma.

Hegel je zapisao da nema ništa opasnije od znanja u akciji ili promašenog izbora. Ulažete vrijeme i energiju, nepovratno, a utrošite ih u pogrešno. Ljudi u pokušaju snalaženja i pravljenja izbora, da se sa što manje truda dobije što više, suštinski negiraju život. I to je ono što nam nudi taj virtualni svijet simulakruma, potpuno vještačkih stvarnosti. I učenici medresa su ljudi i ne mogu izbjeći društveni ambijent i civilizacijske tekovine. Moja generacija nije imala izbor da upiše fakultet, nismo mogli biti akademski građani, a danas učenici medrese imaju toliko mogućnosti da je sasvim opravdano očekivati da će se izgubiti u svim tim mogućim izborima i da neće odabrati ono što je pravo. A pravo je ono što je primjereno svakom pojedinačnom biću kao takvom.

O “pet mafijaških porodica” govore samo oni u čijim bićima žive karakteri mafijaša[/quote

http://stav.ba/genocid-nad-bosnjacima-s ... u-fudbalu/[

[Haman2]

DA LI JE OVO PIHOLOSKA PRIPREMA BOSNJAKA NA NOVI SCENARI PODJELE BIH. Akademik Muhic nije bilo ko. Vjerujem da je upucen u politicka desavanja oko BiH njene buducnosti. Kratko receno srpska pllitika " sto gore po BiH to bolje za Rep. Srpsku pokazala se uspjesnom. Mozda bas i iz tog razloga Vucic i prica o pomirenju Bosnjaka i Srba kako bi Srbiji pripojio ne samo Rep. Srpsku nego i onaj dio koji bude pripao Bosnjacima. Vrijeme ce pokazati da li su ovakva razmisljanja opravdana.

Muhić: Realna je mogućnost da Bosna propadne, Rusi procjenjuju da je neće biti 2030.-te
13. 03. 2017. • 15:44

Prije nekoliko dana akadenik Ferid Muhić, inače član Bošnjačke akademije znanosti i umjestnosti (BANU) izjavio je da bi trebalo preispitati postojanje ili formiranje tzv “fildžan države”. Kazao je da je BiH fantomska država i da bi Bošnjaci, ako već postoji Crna Gora kao država od 600 tiusća stanovnika, trebali razmotriti pitanje svoje nacionalne države koja bi, prema njegovim projekcima brojala dva milijuna stanovnika.


Akademik Ferid Muhić / 24sata.info

U intervju za portal Vijesti.ba Muhić je pojasnio razloge svog zalaganja da Bošnjaci na dijelu teritorija BiH uspostave svoju državu, prenosi Hrvatski Medijski Servis. Kazao je kako su mediji, relativno korektno, prenijeli njegovu izjavu, no pojasnio je kako je on govorio kao analitičar, a ne kao čovjek koji odlučuje.

-Mnogi komentari meni su već stigli na adresu kao da sam ja to sam već uveo i kao da imam moć to uvesti. Uloga analitičara je da ispita sve realno i logički otvorene mogućnosti, a realne mogućnosti su hoće li se odvojiti onaj treći dio odnosno nekadašnja Herceg Bosna ili neće. Realno je moguće da neće, realno je moguće i da hoće. Što ako se i to odvoji? Realno je moguće. U analizi je bilo nezamislivo da će Bosna nakon svoje teritorijalne integralnosti i cijelovitosti praktično izgubiti pola svoje teritorije. Pola Bosne nije više bosansko, ono se zove Republika Sprska i odgovara na pitanje – ne kako se ti zoveš mali ili mala nego čija si ti; ja sam srpska kaže ta mala, koja je 49 posto od cijele Bosne. Ona kaže – ja sam srpska. Njen prisvojni pridjev je potpuno izdvaja iz konteksta Bosne. Ima posebnu mogućnost blokirati rad, posebnu mogućnost postaviti veto i tako dalje. Sve to pokazuje da je naša ideja kojoj sam se ja u početku zaista čudio razgovarajući sa rahmetli Alijom – on je rekao, to je samo na papiru, Bosna je cijela. Ja sam deset ili petenaest godina s mojim prijateljima, rođacima i sa ljudima na pozicijama razgovarao o Bosni, uporno, čak i danas mnogi od njih kažu, to je samo na papiru. Međutim realno i objektivno to nije tako. Pedeset posto Bosne već nije Bosna. Mogućnost da se i onaj drugi dio, u znatno manjem postotku, ali ipak u nekom postotku, odvoji, ostaje otvorena, kaže Muhić.

Bosne više nema 2030.-te

Upitan što on vidi kao rješenje, Muhić kaže kako ne vidi odmah rješenje.

-Prvo da postavimo koordinate problema. Moramo to objasniti. Nije ovo anketa na ulici o tome – što vi mislite hoće li opstati Bosna. Tako da tražim više vremena da odgovorim. Dakle, mora se analizirati prvo da vidimo što ako se to dogodi. Ne možemo turiti glavu u pijesak kao noj i reći da toga neće biti, Bosna je moguća samo kao zajednica i samo kao cijelovita. Već nije cijelovita dvadeset godina. Dakle, što ako se odvoji ovaj dio? Propale su mnoge države. Propao je Sovjetski Savez koji je bio najveća država svih vremena. Propala je Jugoslavija za koju smo vjerovali da nema šanse doći do nekih sukoba. Postoji mogućnost da se odvoji dio BiH. Reći ću vam jedan detalj. Jedna ruska geostrateška agencija je objavila kartu Balkana na kojoj više nema Bosne, nego ima istočni dio koji je malo više prema rijeci Bosni, ima Srbija i zapadni dio koji je Hrvatska. Bosne nema više. To oni procjenjuju negdje za 2030.godinu. Ta karta je objavljena na internetu. Predstavnik britanskog veleposlanstva priopćava da su dvije države na Balkanu pred raspadom. Priče o prekorojavanju granica koje se ne smiju prekrojiti formalno su tema o kojoj danas i neki diplomatski predstavnici govore. Nije bitno je li to samo u nekom drugom kontekstu da alarmiraju, ispitaju i testiraju ili je to stvarno dio programa. Varijanta da bi mogli odvojiti dio Bosne postoji. I sada tu mi Bošnjaci uporno skačemo i držimo se toga da se to ne može dogoditi, jer ako to bude mi smo gotovi. Naprotiv, ako ti to bilo, i stvarno se ostvarilo da Bosna isčezne, odnosno da pređe jednim dijelom u Srbiju a drugim u Hrvatsku što bi nama ostalo?

Na konstataciju novinara “ostala bi neka muslimanska državica i to je jasno”, Muhić odgovara: “Ne, ne bi ostala”.

Ostaje ustvari da nas asimiliraju jer granica ide posred Bosne, uvjetno rečeno. Nema nikakve muslimanske fildžan državice. Međutim, realno ne treba isključiti sad u analizama ni tu varijantu. Što je bolje? Ako bi već do toga došlo, priklanjati se samo Hrvatima ili Srbima i pokušavati tu održati svoj nacionalni identitet ili insistirati na tome da onaj dio na kojem su Bošnjaci većina napravi onoliko koliko može nekakvu svoju svoju državu pa neka je zove kako god tko hoće, kaže Muhić.

“Bosna” bi po broju stanvnika bila kao Slovenije, Makedonija, Kosova...

To bi, veli akademik Muhić, bila teritorija po broju stanovnika veličine Slovenije ili Makedonije, četiri ili pet puta veća od Kosova, veća od Crne Gore. To su države. Slovenija, znamo kakva je. Makedonija, Kosovo, Crna Gora, to su države. Broj stanovnika bi bio tu, kao Slovenija ili Makedonija. Teorijski nema razloga da smatramo kako ne bi mogla opstatati. Ekonomski nema razloga da smatramo da ne bi mogla opstati, tvrdi Muhić, te dodaje:

U tome slučaju, iako uvijek kažem da je to hipotetički kontekst, u slučaju kada bi došlo da se otcijepe mi bismo morali i spas bi za nas bio upravo insistiranje na takvoj državi, jer bi njeno priklanjanje srpskom ili hrvatskom entitetu značilo našu definitivnu asimilaciju. Moja teza je vrlo jednostavna. Ne prave države ljude nego ljudi i narodi prave države. Mi Bošnjaci sada idemo od one teze, dok je Bosne bit će i Bošnjaka. Nije istina! Nije istina, Bosne nije bilo petsto godina ali Bošnjaci su opstali. Mnogih država nije bilo ali su narodi opstali. Moja teza je suprotna- dok je Bošnjaka bit će i Bosne. Sada je od vitalne i od presudne važnosti zadatak, očuvati svoj sopstveni identitet, aže Muhić.

“Mi bi bez njih procvjetali”

Na primjedbu kako je Izetbegović to mogao potpisati 1995.godine i pitanje zašto se u ratu na to nije pristalo, Muhić kaže da on osobno misli da je to bilo mnogo bolje rješenje.

-Jer ovo je veoma nezgodno, živjeti zajedno u istoj državi s onima koji produžuju istu politiku. Ovo jeste nova generacija djelomično, ali RS praktično produžuje istu politiku, negiranja genocida. Zato sam u ovom kontekstu shvatio da bi to bilo pravo rješenje i vaše pitanje je izvanredno. To je trebalo odmah reći. Ne reći ipak smo sačuvali. Nismo je sačuvali. Ono što smo sačuvali je 51 posto. Kad smo mi uz njih izdržali ovih dvadeset godina, pa mi bismo bez njih procvijetali, uvjeren je Muhić.

Upitan kako komentira to što su njegove teze naišle na jedno oduševljenje medija, koji se uvjetno rečeno zalažu za tzv “treći entitet”, Muhić kaže kako to razumije i kako ga to nije iznenadilo.

-Naravno da je najbolje to kada bi Bosna bila integralna i bit će ona opet integralna ali samo ako Bošnjaci održe svoj identitet i svijest o sebi. Ako bi se ovi odvojili, a vidite da rade na tome, vidite da se Čović oduševljava, to me nimalo ne čudi. Oni to hoće. To je realna opasnost. Mi se trebamo pitati a ne govoriti – neće valjda da nas udari. Što ako nas udari i ako to ne možemo spriječiti? U tome slučaju nije rješenje zabijati glavu u pijesak nego svoje do posljednjeg metra obraniti i onda razmisliti kako kroz to izdržati i spasiti svoj identitet. Međutim, to je naravno jedna od najcrnjih opcija. Oni se raduju jer bi im to donijelo mogućnost da otmu taj dio Bosne, ali je to toliko realno moguće jer je pola Bosne oteto, mada neki od nas govore da nije i da je to još uvijek dio Bosne. Taj njihov entuzijazam i euforija pokazuju da oni od svojih planova nisu odustali i da Tuđmanova teza i sami Ahmići jesu bili u kontekstu da se istrijebe Bošnjaci iz dijelova koji mogu da se priključe Hrvatskoj. Tako da je za nas realno jedina varijanta da se suočimo s tom mogućnošću. Ako se to može spriječiti, naravno da je bolje spriječiti i treba svu snagu usmjeriti na to da se spriječi ta opcija. Ali ako se ne može spriječiti, moramo se pitati , što ako ne uspijemo spriječiti, kaže Muhić.

SDA lišava Bošnjake da imaju svoju državu

On misli da politika Bakira Izetbegovića i SDA vodi ka tome da postupno Bošnjake sasvim liši svakih aspiracija da imaju svoju državu.

-To je izgrađeno na tome – budite Bošnjaci ali nemojte tražiti svoju državu. To onda znači da jednog dana kada se odvoji i onaj hrvatski dio onda ćete moći da fino budete Bošnjaci u Srbiji i Hrvatskoj i da postupno prestanete biti to a postanete Srbi i Hrvati. Dakle ona ide u pravcu toga, ona je već ponudila i podjelu Mostara što me je šokiralo, kaže Muhić.

Na upit zašto ga je šokiralo, ako podjela Mostara vodi u pravcu stvaranja bošnjačke države, Muhić kaže kako to “nije naš cilj, već alternativa koja može proizaći iz najcrnjeg scenarija. – A taj najcrnji scenarij je realno moguć. Ja ne kažem da je to bolje. Kažem da je to spas u slučaju da potonu sve druge lađe, a ne da kažemo, nećemo ni tada svoju državu.

-A SDA neće ni to i to je ono što ja kažem. Mi nećemo to, ali što ako dođe do toga. Mora se shvatiti da je to jedino što ostaje a ne da mi tome trebamo težiti. Trebamo težiti integralnoj i cijelovitoj Bosni, uključujući i onih 49 posto otetih genocidom. To bi trebao biti naš strateški generacijski projekat dok smo na ovom svijetu kao Bošnjaci. I Židovi su izgubili svoju državu i poslije dvije tisuće godina su je napravili, makar na tuđoj teritoriji, jer su održali svoj identitet. Dakle nisu prestali biti Židovi. Mi prestajemo biti Bošnjaci, čak toliko da više ne smijemo ni zamisliti neku svoju državu u slučaju da nam otmu i ono malo što je ostalo, kaže Muhić, koji kao član Bošnjačke akademije znanosti i umjetnosti (BANU) živi u Skoplju. Na njegove stavove i teze, kaže do sada nije reagirao ni jedan član BANU.

(24sata.info)

- See more at: http://24sata.info/vijesti/bosna-i-herc ... PJDcb.dpuf

[Haman2]

David Scheffer: Sud je pogriješio odbijanjem revizije, ali još nije sve gotovo
Autor zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, nekadašnji američki ambasador za pitanja ratnih zločina i profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Northwestern u Chicagu, David Scheffer, gostovao je u večerašnjem Pressingu na N1.



Međunarodni sud pravde u Hagu propustio je, zbog proceduralnih razloga, da prvi put u historiji odlučuje o reviziji presude protiv jedne zemlje optužene za genocid. Srbija je izbjegla suočavanje sa odgovornošću za genocid u BiH, nakon što je registrar suda osporio legitimnost BH agenta Sakiba Softića, ocijenio je Scheffer.

Na pitanje novinara da li je u slučaju revizije presude procedura pobijedila pravo i pravdu, Scheffer je odgovorio da, nažalost, jeste.

- Naše mišljenje je da je zahtjev za reviziju bio u potpunosti legitiman i da je agent bio ovlašten od vlasti BiH i da ta ovlast nikada nije poništena. Zbog tehnikalija i proceduralnog razloga ovaj zahtjev je odbijen na Međunarodnom sudu pravde. To nije nešto što nismo pretpostavljali, ali smo vjerovali da će se Sud podrobnije zabaviti našim zahtjevom i razmotriti ovo pitanje - kazao je Scheffer za N1.

Istakao je da je praksa Suda da se nakon isteka deset godina od presude ostavlja rok za mogućnost revizije.

- Ne vidimo osnovu za odluku Registrara u smislu onoga što piše u pravilima Suda i onoga što se podrazumijeva zahtjevom za reviziju, kao i na osnovu onoga što je potrebno da se dokaže ovlaštenost agenta. Veoma je neobično da postoji zahtjev koji navodi unutrašnju odluku vlasti da se podnese zahtjev za reviziju. To ranije nije rađeno niti traženo. Ono što je praksa jeste da pokažete da agent ima ovlaštenje da zastupa zemlju u datom predmetu gdje je donesena presuda 2007. godine na desetogodišnji period. Nakon toga, ostavlja se mogućnost revizije - smatra Scheffer i dodaje:

- Nismo našli odluku Suda da zahtjev za revizijom postojećeg predmeta je na neki način novi zahtjev Sudu, sasvim novi predmet. Ako se to negdje može dokazati u Sudu ili Pravilima, mi bismo bili zainteresovani da to vidimo. Obzirom da ne postoji takva odredba u Statutu nadali smo da ćemo imati ročište o prihvatljivosti zahtjeva pred svih 15 sudija. Umjesto toga, dobili smo pismo od predsjednika Suda i prethodno pismo registrara Suda koje nas informira da je "Sudu potreban dokaz o internoj odluci vlasti za podnošenje zahtjeva. To je zanimljivo stajalište Suda, nas interesuje da li je to mišljenje svih 15 sudija suda.

Dvije ključne stvari

Schaffer je naveo dvije ključne stvari koje bi se mogle pokrenuti pred Međunarodnim sudom pravde.

- Nama bi bilo draže da možemo dvije osnovne stvari pokrenuti pred Sudom:

1. Šta je potrebno po bh. pravu da se imenuje agent koji zastupa vlasti BiH pred Međunarodnim sudem pravde. Mi bismo u tom slučaju ponudili argumentaciju da je gospodin Softić ovlašten 2002. da zastupa BiH u ovom predmetu i od tada nije donesena nikakva odluka Predsjeništva kojom bi se povukla ta odluka. Vi morate imati odluku Predsjedništva o poništenju statusa pod jedinstvenom strukturom vlasti BiH, inače ta prethodna odluka je valjana. Mi bismo istakli ustavna pitanja, pravila Predsjedništva BiH. Što se toga tiče, prema bh. pravu ovo je agent BiH i to bi bila zanimljiva diskusija sa sudijama.

2. Mi bismo predstavili argumentaciju da je sam zahtjev za reviziju već dio postojećeg predmeta BiH protiv Srbije i jedini razlog zašto postoji zahtjev za revizijom je jer se dešava u sklopu postojećeg predmeta. To je nastavak postojećeg predmeta, nije nešto novo što je palo s Marsa i ne tretira se kao predmet za koji Sud nije ranije čuo - istakao je.

Schaffer je još kazao da postoji dosta toga o čemu bi rado diskutovao sa sudijama.

- Jedini razlog zašto se podnosi zahtjev za reviziju i jedini način da se to učini jeste da se traži revizija u roku od deset godina nakon donesene presude. Rado bismo diskutovali o tome sa sudijama. O tome Sud treba da odlučuje u meritumu, radi se o genocidu, a ne o sporu oko granice ili naftne koncesije. To je važno pitanje i ne smije biti odbačeno na osnovu tehnikalije – kazao je Scheffer.

Dodao je da ovdje nije kraj.

- Ja bih rekao da nas čeka još, postoji nastavak. Moramo vidjeti kako će se situacija razvijati, ali ne mogu podijeliti detalje bilo koje od opcija - poručio je David Scheffer.

Da li je Međunarodni sud pravde pomogao Srbiji?

- Ja ne bih pokušao opisati način donošenja odluke kao nešto političko. Vjerujem u integritet Međunarodnog suda pravde - kazao je Scheffer.

Dodao je da postoje dodatne opcije, ali da nije ovlašten da govori o njima.

- Imamo neke opcije, ali nisam ovlašten da govorim o njima. Kada budemo spremni da pokrenemo bilo koju od tih opcija, to ćemo i učiniti. Sada ne bih da prejudiciram, prerano je da govorim o čemu se radi. Imamo svoje pripremne radnje koje moramo obaviti za svaku od opcija. Ono što vam mogu reći sa sigurnošću jeste da bih bio ekstremno iznenađen kada bi ovo bio kraj priče. Ja bih rekao da nas čeka još, postoji nastavak. Moramo vidjeti kako će se situacija razvijati, ali ne mogu podijeliti detalje bilo koje od opcija. Mislim da to ne bi bio način da se pokrene novi materijalni predmet o genocidu. Bilo bi jako teško da bilo koja druga država dokaže da li ima pravo da podnese takvu tužbu. Moguće je to zamisliti u skladu sa Konvencijom o genocidu, da to uradi neka druga država koja je potpisnica Konvencije. Mislim da će prije biti ispitane druge vrste opcija. Tu bih stao. Mislim da bi bilo jako teško nagovoriti neku drugu vlast da pokrene cijeli predmet pred Međunarodnim sudom pravde. Mislim da postoje druge, realnije opcije. Vjerujemo da je Sud učinio grešku kada je odbacio zahtjev. To je stajalište našeg tima i zato sada razmatramo druge opcije - poručio je David Scheffer za N1.

Dodao je da je upoznat sa pismom koje je stiglo u maju prošle godine.

- Osnova našeg predmeta je sveukupnost dokaza koji su objavljeni u decembru 2016., šest mjeseci nakon te prepiske sa registrarom Suda - istakao je Scheffer.

- Ja sam bio svjestan te prepiske, ali to je bilo hipotetičko pitanje u tom trenutku. Nije bilo odluke niti saznanja da će se zahtjev za reviziju uopšte podnijeti. Da, bili smo svjesni prepiske ali po našem mišljenju to nije bio odraz odluke sudija Suda, nego registrara koji je donio odluku u roku od 24 sata nakon što je primio pismo od gospodina Softića. Nismo smatrali da je to trenutak kada trebamo pokrenuti neki dalji postupak po tom pitanju jer tada nije bilo zahtjeva za reviziju niti smo znali da li će ikada postojati. Osnova našeg predmeta je sveukupnost dokaza koji su objavljeni u decembru 2016., šest mjeseci nakon te prepiske sa registrarom Suda. To je bio trenutak kada smo se počeli kretati ka odluci o zahtjevu za reviziju. Znali smo da postoje ta pisma, ali kada dođe vrijeme mi ćemo predstaviti naše stajalište i da će sudije o tome odlučivati. Ako su sudije odlučile i o tome obavijestila predsjednika Suda, to će biti niz novih zanimljivih informacija - kazao je u Pressingu David Scheffer.

Zašto se čekalo 10 godina?

- Zato što se to tiče same suštine, merituma zahtjeva za reviziju. Tiče se sveobuhvatnosti dokaza koja nije postojala u predmetu Simatović, čak ni u predmetu protiv Karadžića - smatra Scheffer.

Istakao je da sveobuhvatnost dokaza postoji tek sa završnim riječima na suđenju Ratku Mladiću.

- Sveobuhvatnost dokaza postoji sa završnim riječima generalu Mladiću jer je to predmet koji se tiče genocida, jer preko njega Sud može utvrditi da je postojala visokopozicionirana osoba sa namjerom da počini genocid u BiH. To je postalo stvarnost tek u decembru, tako da gospodin Softić ne bi imao osnove da podnese zahtjev ranije. Bio bi nepotpun i slab zahtjev - kazao je Scheffer i dodao:

- Ovaj predmet se ne temelji na magičnom dokumentu koji je otkriven u nekom arhivu u kojem se dokazuje namjera Srbije da počini genocid. Ne radi se o tome, nego o totalnosti količine postupaka i dokaza sa Haškog tribunala od februara 2007. To je došlo do vrhunca u decembru 2016. godine.

smrdim/vijest/david-schef ... ovo-240260

[Haman2]

APLIKACIJA JE ODBAČENA NAKON ŠTO SU VIDJELI ŠTA U NJOJ STOJI

16.03.2017.

“Zaprimili su Aplikaciju, pročitali je i, kada su vidjeli šta ondje stoji, odbacili je ‘iz proceduralnih razloga’. Ali ne, kako se to pokušava prikazati u javnosti, zbog toga što prof. dr. Softić nije legitiman agent, nego zbog pisama Ivanića i Čovića, koji su bili protiv revizije. Dakle, njihova pisma, a ne Softićeva navodna nelegitimnost bili su povod za odbacivanje zahtjeva za reviziju. Uzroci su, naravno, mnogo dublji”



Prof. dr. Rasim Muratović (1956) doktor je socioloških nauka, autor deset knjiga i dva radioromana, jedanaest knjiga preveo je s norveškog na bosanski jezik. Od 2014. godine direktor je Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Za Stav otkriva kada je počela priprema za izradu Aplikacije za reviziju presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, ko su bili članovi ekspertnog tima, podsjeća na važnost postojeće presude i pojašnjava zašto se tokom izrade Aplikacije ekspertni tim odlučio za šutnju.

STAV: Zahtjev za reviziju presude donesene 26. februara 2007. godine predat je 23. februara ove godine, a već 9. marta Registrar Međunarodnog suda pravde u Hagu obavijestio je Predsjedništvo BiH da Sud zahtjev neće ni razmatrati. Je li Vas iznenadila ovako brza reakcija?

MURATOVIĆ: Nije, s obzirom na sve ono što se u međuvremenu dešavalo. Ovdje ću iznijeti samo neke detalje. Odmah nakon što smo počeli s radom, krenula je intenzivna i koordinirana aktivnost predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, koji su obilazili visoke političke i vjerske dužnosnike i uvjeravali ih kako ne treba ići s revizijom. To je bio prvi pokušaj da nas se spriječi da podnesemo zahtjev za reviziju. Drugi je bila odluka PIC-a, po kojoj su sve zemlje članice, izuzev Turske (koja predstavlja 66 muslimanskih zemalja), bile za to da se ne ide s revizijom. Kada ste to vidjeli ili čuli da isti politički stav imaju SAD, Kina, Rusija, Njemačka, Francuska…? E, u ovom slučaju, protiv Bosne je tako bilo. Registrar Suda je prije toga, u maju 2016. godine, pokušao ukinuti odluku Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 4. oktobra 2002. godine, po kojoj je prof. dr. Sakib Softić imenovan za agenta Bosne i Hercegovine u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije. To je bio treći pokušaj da nas spriječi da podnesemo zahtjev za reviziju.

Sve nam je to ukazivalo da to neće biti jednostavan posao. Ali, nije nam padalo na pamet da se predamo unaprijed. Niko od nas nije nikada pomišljao da istakne bijelu zastavu i da se preda bez borbe. Znali smo da protiv sebe imamo ne samo Srbiju nego ono što se kolokvijalno zove “međunarodna zajednica”, koja je sa Srbijom bila u dobroj mjeri umiješana u genocid u Bosni i Hercegovini na kraju 20. stoljeća. Šta se poslije dešavalo, znamo. Zaprimili su Aplikaciju, pročitali je i, kada su vidjeli šta ondje stoji, odbacili je “iz proceduralnih razloga”. Ali ne, kako se to pokušava prikazati u javnosti, zbog toga što prof. dr. Softić nije legitiman agent, nego zbog pisama Ivanića i Čovića, koji su bili protiv revizije. Dakle, njihova pisma, a ne Softićeva navodna nelegitimnost, bili su povod za odbacivanje zahtjeva za reviziju. Uzroci su, naravno, mnogo dublji.

STAV: Ko je donio takvu odluku i zašto je javnost cijeli period pripreme za pripremu zahtjeva za reviziju bila uskraćena za informaciju da postoji tim koji se bavi izradom Aplikacije i da se na tom poslu intenzivno radi? Čemu toliki veo tajnosti?

MURATOVIĆ: Cijeli život radim odgovorne državne poslove. Ovo je najodgovorniji posao koji sam radio u svome životu. Mi se nismo krili od javnosti niti smo krili da radimo to što smo radili. Nije to bio nikakav zatvoreni krug niti tim nekih ekstra patriota koji je držao monopol. Svako dobronamjeran ko je mogao i htio pomoći bio je dobrodošao i poziv prof. dr. Softića iz maja 2016. godine bio je otvoren za sve. Takav način rada i odnos prema javnosti nije bio iz ekstra patriotskih razloga, nego iz razloga sigurnosti. Pa vi pripremate teren za reviziju presude za najveći zločin, zločin genocida, i sada trebate svaki dan obavještavati javnost, a time i suprotnu stranu, dokle ste došli, koji su vam argumenti za sutrašnji proces itd.!? Mene je zvalo stotine novinara, principijelno nikome nisam davao izjave. U tom kontekstu, ispričat ću zanimljiv događaj. Nazvala me novinarka iz jedne velike TV kuće da budem gost na njihovoj TV. Pitam: “A o čemu ćemo razgovarati?” “Pa, da ukratko pređemo kroz tekst Aplikacije”, odgovorila je. Ja sam je upitao: “A znate Vi li šta ste me pitali?” Nakon toga, ona je zanijemila, zanijemio sam i ja. I, eto, od tada pa evo do sada trajala je ta moja “sramna šutnja”.

http://stav.ba/aplikacija-je-odbacena-n ... joj-stoji/
Cijeli

[Haman2]

HARTMANN: SUD JE ODLUČIO DA OD STAVA NEGATORA GENOCIDA OVISI PRAVO JEDNE DRŽAVE NA REVIZIJU

Nedim HASIĆ 17.03.2017.

Florence Hartmann francuska je novinarka, spisateljica i bivša glasnogovornica Tužilaštva u Hagu. Autorica je knjiga Milošević – dijagonala ludaka, Mir i kazna – tajni ratovi politike i međunarodnog pravosuđa, Zviždači i Krv realpolitike: Afera Srebrenica. Šest je godina bila glasnogovornica i savjetnica Carle del Ponte, nekadašnje glavne tužiteljice Tužilaštva u Hagu. Bila je prva novinarka koja je 1992. godine otkrila lokaciju masovne grobnice na Ovčari kod Vukovara. Sud u Hagu optužio ju je zbog objavljivanja povjerljivih odluka Suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocid u Srebrenici



Bivši tužilac Tribunala u Hagu Geoffrey Nice u posljednje se vrijeme često pojavljivao u dijelu bh. medija, prvenstveno u Dnevnom Avazu, a zatim i na N1 televiziji, da bi osuo paljbu po kabinetu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Tvrdio je Nice da je nudio svoje stručne pravne usluge, ali da su one odbijene i da nije naišao na razumijevanje Izetbegovićeva kabineta.

Međutim, Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Tribunala u Hagu, još je 2007. godine u tekstu za hrvatski Jutarnji list ustvrdila da je Nice bio direktno involviran u skrivanje dokaza po nalogu velikih svjetskih sila. Također, Nice je opstruirao i otpuštao dijelove tima Tribunala koji su podržavali optužnicu za genocid nad Bošnjacima. Možda je upravo svjedočenje Hartmann indicija da je postojala namjera da se Nice infiltrira u pravni tim i da iznutra vrši destrukciju kreiranja revizije.

Florence Hartmann za Stav govori o svom odnosu s Niceom, nerazumnoj odluci Registrara Međunarodnog suda pravde u Hagu da prihvati zahtjev za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije, pojašnjenju takvog poteza predsjednika Suda, čime je, tvrdi Hartmann, u pitanje doveden njegov ukupan kredibilitet.

STAV: Zašto je Međunarodni sud pravde (MSP), odnosno Registrar, odbio zahtjev BiH za reviziju presude?

HARTMANN: Sekretar MSP‑a obrazložio je odbijanje da razmatra zahtjev time što svi članovi Predsjedništva BiH nisu odobrili zahtjev za reviziju. Međutim, u svom odgovoru nije se pozvao ni na jedan član Statuta ili Pravilnika MSP-a. Odgovor sekretara suda liči na krnji administrativni čin. U nedostatku pravnog obrazloženja, javnost se legitimno može pitati da li je ovo pravno zasnovano ili političko motivirano. Države imaju nadležnost pred MSP‑om, međutim, nigdje se u Statutu ne spominje kako nadležno državno tijelo treba donijeti odluku glede tužbe ili revizije.

U ovom slučaju, u samom sastavu države koja podnosi reviziju, imamo nasljednike struktura koje su direktno odgovorne za genocid iz tog predmeta. Zato je bilo neophodno da jedna međunarodna institucija – koja je time kreator pravnih presedana – pravno obrazloži svoju odluku. Da li ubuduće država u kojoj je počinjen genocid neće moći imati pristup pravdi ako u svojim strukturama vlasti ima ljude koji žele zaštititi počinioce? Ovo je suštinsko pitanje, i to ne samo u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, i zaslužuje ozbiljan odgovor. MSP mora jasno kazati da li potvrđuje takav zaokret u pravnoj međunarodnoj praksi. U suprotnom, morat će poništiti odluku svog sekretara i pravno razmotriti to pitanje izazvano podjelom unutar Predsjedništva BiH.

STAV: Niste iznenađeni brzinom kojom je MSP odbio zahtjev za reviziju?

HARTMANN: Ne. Sam format i labavost odgovora jasno ukazuje da je odluka o odbijanju zahtjeva za reviziju već bila donesena. Vjerovatno davno jer, ako sud smatra da jedna država treba odobrenje ljudi koji negiraju genocid da bi podnijela zahtjev za reviziju, onda taj sud jednostavno ne želi reviziju. To je jedini zaključak iz pukog administrativnog odgovora koji je Sud vama poslao i koji je svojom pisanom izjavom predsjednik Suda podržao.

STAV: Dakle, Sud uopće nije ni razmotrio zahtjev BiH za reviziju?

HARTMANN: Ne. Sud se zaustavio na tehničkom pitanju. Odbijanje se uopće ne odnosi na ocjenu novih dokaza koje je pravni tim BiH priložio. Sud nije otvorio predmet i kaže da ga neće ni razmatrati.

STAV: Da li je Sakib Softić, po Vašem mišljenju, imao mandat da zastupa BiH?

HARTMANN: U drugim okolnostima, vrh bi države, ne zbog obaveze prema MSP‑u, nego zbog sebe najvjerovatnije, razmotrio da li nastaviti s istim agentom ili imenovati drugog. To je potpuno u rukama svake države. S tim u vezi, nećete naći ništa, nijedno slovo, u Statutu ili Pravilniku MSP-a. Iz tih razloga, mogao se opravdati stav da Softić nastavlja biti agent predmeta u daljoj fazi, odnosno fazi revizije. Na kraju to pitanje oko nadležnosti agenta države jeste, prije svega, ako ne i samo poluga za sprječavanje revizije.

Sud nije predvidio, kada je njegov Statut napisan, da jedna država koja tuži drugu državu za genocid u svom sastavu može imati branitelje optužene države. Ne treba zaboraviti da žrtve genocida u BiH nisu jedna od strana u postupku, nego su konstitutivni dio te države i njihovo je pravo, kada je riječ o otkrivanju odgovornosti za zločine koje su doživjele, moralno i zakonski, iznad prava počinioca. Možemo do unedogled raspravljati o instrumentalizaciji žrtava od strane politike u Bosni ili široj regiji. Međutim, bez obzira koliki je politički interes u ovoj reviziji, ova se tema treba tretirati odvojeno da se ne bi zamaglila suština.

Jer, oni koji su sprječavali reviziju i pisali MSP‑u da je treba odbiti nisu prvenstveno tako postupili zbog političkih poena, nego zbog istine i zbog historije. Ako prihvatimo diverziju i pristanemo da je pitanje genocida i otkrivanje činjenica oko tog zločina, kao i oko posebne namjere koja karakterizira taj poseban zločin, političko pitanje, onda se ne stavljamo na stranu Sarajeva, Banje Luke ili Beograda, niti srpske ili bošnjačke strane, nego na stranu počinioca i kreatora genocida, i direktno protiv žrtava! Odnosno, na stranu poricanja protiv utvrđene činjenice.

Cijeli intervju pročitajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od četvrtka, 16. marta.

[Haman2]

Ekskluzivni intervju / Pajt: Spremne tužbe za reparaciju žrtvama ratnih zločina protiv Srbije i Hrvatske
Autor urednik 20. 03. 2017. • 13:15

Izgovor Srba ili Hrvata tipa: mi smo ''kokuzi'' i ne možemo platiti ne prolaze. Platit ćeš teritorijom. Pogledajte kako je Njemačka platila reparacije Francuskoj poslije prvoga svjetskoga rata, Carska Rusija kad je trebala novac prodala je Aljasku Americi, Francuska je prodala Luizijanu Americi kad je bila pred bankrotom. Svi se sjećamo rečenice iz filma Maratonci trče posljednji krug: Nemaš pare – ode kuća.


Muradif Pajt / 24sata.info


Nakon što je portal 24sata.info u subotu jedini i ekskluzivno objavio članak ''Mrak nad Balkanom- SAD presudile Republici Srpskoj za genocid'', na našu adresu stiglo je na stotine poruka i poziva od Bosanaca u cijelom svijetu izbjeglih po raznim osnovama uzrokovanih ratom. Svi su oni manje-više tražili odgovore na isto pitanje. Zna li se kako i gdje oni mogu ostvariti pravo na reparacije kao žrtve ratnih događanja počinjenih od strane kako srbijanskih tako i od snaga Republike Hrvatske. Jedini način da dobijemo bilo kakav mjerodavan i pošten odgovor jeste bio da pokušamo stupiti u kontakt s Muradifom Pajtom.

Riječ je o nezavisnom istraživaču koji je već predao tužbe za reparacije Sudu u Banjoj Luci. Na sreću svih onih koji su protekla dva dana tražili informacije šta i kako da postupaju, Pajt je u ekskluzivnom intervjuu našem portalu odgovorio na brojna pitanja. Ono što je jako interesantno odgovornost po reparacijama, a na osnovu već postojećih presuda, ne mogu izbjeći ni Srbija, a ni Hrvatska po definiciji iredentizma jer su podržavale Republiku Srpsku i ''Herceg-Bosnu''. I dok smo u tekstu od subote pojasnili materiju po presudama u SAD kad je Republika Srpska u pitanju koja već sada mora isplatiti preko 60 milijardi dolara žrtvama, kada je Hrvatska u pitanju, odnosno njen iredenstistički produkt ''Herceg-Bosna'', najbolje je stvar definisao ugledni zagrebački advokat Anto Nobilo:

''Hrvatska je direktno ugrožena s rezultatima presude ''Prlić i ostali''. Ako se utvrdi i udruženi zločinački poduhvat, onda to znači da je hrvatski državni vrh bio direktno involiviran u izvršenje teških kaznenih djela. Na taj način Hrvatska je bila umiješana u rat u BiH, ratovala na teritoriji susjedne države i to je politički neugodna situacija s kojom bi se Hrvatska prije ili kasnije morala pomiriti. To je međunarodni oružani sukob po kome bi HVO i Herceg Bosna bili agenti Republike Hrvatske i djelovali u njenom interesu i njene politike, državnih ciljeva u BiH. Ako se potvrdi ovo o čemu i govorimo, postoji mogućnost da svaka od žrtava podnese tužbu. BiH bi mogla tražiti reparaciju štete zbog ratnih razaranja. BiH ne može podnijeti tužbu protiv Hrvatske za genocid. Ali ko vam nanese štetu, možete tražiti reparaciju štete, smatra Nobilo.

- Gospodine Pajt, vi ste istraživali proces pred američkim sudom protiv Radovana Karadžića. Znači li to da ste u toku istraživanja, gledano sa pravnoga stanovišta došli do ključa svih procesa ove vrste pa i revizije presude pred Međunarodnim sudom u Hagu koju je nedavno neuspješno podnio Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH?

- Da se odmah razumijemo, Međunarodni sud pravde je zauzeo stajalište koje glasi:

„Princip je međunarodnoga prava, pa čak i pravno generalna koncepcija međunarodnoga prava, da svako nepoštivanje ili kršenje nekoga principa, a pogotovo norme toga istoga međunarodnoga prava, u sebe uključuje i obavezu da prekršilac tih principa i normi izvrše potpunu reperaciju pričinjene štete, što je jus cogens norma.“ A pogledajte šta to najviše boli Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, a što je izrekao Okružni sud SAD-a: "Karadžić je djelovao u službenom svojstvu i kao vojni i kao politički lider Republike Srpske, a u suradnji sa priznatom vladom u bivšoj Jugoslaviji, odnosno konstitutivne republike, a to je bila Srbija.

- Dobro zvuči, ali kako to generalno ostvariti?

- U svim državama na svijetu, sukladno Konvencijama UN-a je prihvaćeno opšte stajalište da „ Svaka država članica, u svom pravnom sistemu, garantuje žrtvi nekog akta torture pravo dobijanja naknade i pravednog i odgovarajućeg obeštećenja, uključujući sredstva potrebna za njegovu što potpuniju rehabilitaciju. U slučaju smrti žrtve akta torture, nasljednici prava te žrtve polažu pravo na obeštećenje. Ovdje je važno napomenuti i Rezoluciju o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja osnovnih ljudskih prava zaštićenih međunarodnim pravom i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. U toj Rezoluciji se navodi:

„Države će, s obzirom na potraživanja od strane žrtava, izvršavati presude domaćih sudova za naknadu štete/reparacije presuđenu pojedincima ili entitetima koji su pretrpili štetu i nastojati provesti valjane strane sudske presuda za naknadu štete u skladu s domaćim zakonima i međunarodnim pravnim obvezama.“ Nadalje, imamo i Rezoluciju UN-a koja se zove ''Odgovornost države za protupravne akte - povredu međunarodne obaveze, gdje se navodi:

-Član 1- Svako međunarodno protupravno djelovanje države podrazumijeva takođe i međunarodnu odgovornost te države. Član 31 – reparacija - stav1. Odgovorna država ima obavezu da u potpunosti izvrši naknadu reparacija uzrokovane protupravnim aktima – povredu međunarodnih obaveza i odredbi ovoga karaktera, uključujući i odredbe unutrašnjih zakona Republike Srbije i Republike Hrvatske.

- Lijepo ste nam to objasnili, ali nam niste odgovori na ključno pitanje: Je li žrtvama rata moguće, odnosno gdje i kako ostvariti pravo na reparacije?

- Možeš štetu naplatiti, i to je ključno. Pošto se radi o povredi Princestonskih principa i Univerzalne jurizdikcije najbolje mjesto na svijetu za tu vrstu procesa je pravosudni sistem SAD-a, odnosno Sud SAD-a za neki okrug, a ja predlažem u New Yorku, jer je taj sud vodio proces protiv Karadžića i ima obilje materijala i dokaza. Ne treba upadati u zamku u koju je upao Bakir Izetbegović. Na kraju krajeva i Izetbegovićev proces je bio samo prvi stadij da bi se došlo do potrebnih preduslova za zahtjevanje reperacija za žrtve, što bi trajalo od danas pa sljedečih 15-20 godina.

- Nisu svi naši ljudi izbjegli samo u SAD, ima ih po cijelom svijetu.

- Prvo da razjasnimo jednu stvar pravnog karaktera vezanu za SAD, a definisana je:
Članom 3 stav 2 Ustava SAD-a koji glasi –„ Sudska vlast se prostire na sve slučajeve, po zakonu i pravičnosti, koji proističu iz ovog Ustava, zakona Sjedinjenih Država i ugovora zaključenih ili koji će se zaključiti po njihovom ovlašćenju, na sporove između dviju ili više država, između jedne države i građana neke druge države, između građana raznih država, između
građana iste države koji polažu pravo na zemljište na osnovu koncesija dobijenih od drugih država, i između jedne države ili njenih građana i stranih država, građana ili podanika.
Članom 6 stav 2 Ustava SAD-a koji glasi-„ Ovaj Ustav i oni zakoni Sjedinjenih Država koji će se ubuduće donositi, svi sklopljeni ugovori ili koji će biti sklopljeni u ime Sjedinjenih Država, vrhovni su zakon zemlje, a sudije u svakoj državi su obavezni da ih poštuju, čak i u slučaju da time dolaze u sukob u bilo čemu sa Ustavom ili zakonima ma koje države.“ Kao i unutrašnji zakoni SAD-a poznati kao i sljedeči američki zakoni: Obim odgovornosti, Zakon o zaštiti nedržavljana SAD kao i Zakon o zaštiti žrtava mučenja. Kada se sve sabere, sve žrtve ma gdje se nalazile i ma gdje da žive mogu pristupiti jednoj od dvije kolektivne tužbe koje su spremne - čekaju se sitni dokazi.

- Je li vam poznato da se Srbija i Hrvatska mogu pozvati na imunitet?

- Kako da nije. Ali, postoji u američkom pravu zakon koji se zove The Foreign Sovereign Immunities Act-Akt o imunitetu stranih suverena/suvereniteta i jedan od članova toga zakona je kodificiran kao izuzetak od prava na imunitet stranih država.

- Izjavili ste da se radi o iredentizmu.

- Po svojoj definiciji Iredentizam je naziv za nacionalističke pokrete i ideologije koje se zalažu za mijenjanje državnih granica kako bi etničke manjine koje žive na pojedinom prostoru došle pod vlast države gdje čine većinu.

- Zar politika ''Herceg Bosne'' i Republike Srpske potpirivana i potpomognuta iz matičnih država nije bila čisti Iredentizam?

- To što su činili je opisano odredbama Rezolucije pod nazivom ''Odgovornost države za međunarodno protupravne akte''. Da bi ostvarili krajnji cilj prekršili su sve norme Međunarodnog i javnog i humanitarnog prava, za što skuladno naprijed citiranim konvencijama moraju platiti reparacije.

- Kada se može očekivati pokretanje postupaka?

- Sada je sve spremno. Tužbe su napisane i u rukama su odličnih i svjetski priznatih advokata, a ne u mojim rukama. Ali, postoji čisto logistički problem da se angažuje što više osoba –žrtava koji treba da participiraju u procesu, jer se procesi pokreću zbog njih. Na koji način, advokati još nisu donijeli konačnu odluku, ali će biti uskoro objavljena.

- Pretpostavljam da ste u toku događanja vezanih za reviziju presude pred Mđunarodnim sudom pravde u Hagu protiv Srbije i potpunog fijaska koji je uslijedio. Kako sve to zajedno gledate i komentarišete?

--Svakako. Ja imao informacije od prije pet godina, da su Srbi još tada pitali Sud je li punomoć za njihovog agenta važi i za slučaj da Srbija pokrene reviziju. Također sam imao sve potrebno za reviziju, ali mi poslije informacije o odgovoru srpskom agentu pogotovo , ni na kraj pameti nije bilo pomoći im ili dati neophodno potrebne dokaze . Bio bih saučesnik u fijasku, i na meni bi se sve slomilo. Dobili su Srbi odgovor istovijetan kao i agent BiH. Srbi su dakle Imali odgovor, znali da će Ivanić učiniti sve da mu se status ne produži. Znali su i mudro, sa izuzetkom Dodika, čekali. Znao sam to, ali nisam htio da tu informaciju dam Bakiru Izetbegoviću, jer ne bi vjerovao. A da za njim trčim i molim da me sasluša nije mi bilo ni na kraj pameti.

-Može li se desiti da u Srbiji i Hrvatskoj, odnosno njihovim, kako kažete iredentističkim bazama, kažu nećemo platiti, jer nemamo novac?

- Advokat Anto Nobilo je potvrdio sve moje navode i tu se nema šta dalje pričati. Izgovor Srba ili Hrvata tipa: mi smo ''kokuzi'' i ne možemo platiti ne prolaze. Platit ćeš teritorijom. Pogledajte kako je Njemačka platila reparacije Francuskoj poslije prvoga svjetskoga rata, Carska Rusija kad je trebala novac prodala je Aljasku Americi, Francuska je prodala Luizijanu Americi kad je bila pred bankrotom. Svi se sjećamo rečenice iz filma Maratonci trče posljednji krug: Nemaš pare – ode kuća.

(24sata.info)

- See more at: http://24sata.info/vijesti/intervju/284 ... XrIvf.dpuf

[Qassim1981]

Ja mislim da su Kuko i Bego sve krivi. Ako si taj Haman ...

[Haman2]

Dr. Fahrudin RIZVANBEGOVIĆ, svjedok na suđenju haškoj šestorci
MUČENJA KOJA SAM PREŽIVIO U DRETELJU, NISU DJELO HRVATA NEGO ZLOČINACA KOJI MORAJU BITI OSUĐENI
Autor: TV1.ba
Objavljeno: 29. March 2017. 18:03:07
Sva ta zlodjela koja su se vršila i sva ta izgladnjivanja, a izašao sam sa 54 kg a ušao sa 90, nisam nikada doživljavao kao nešto što su uradili Hrvati, niti sam mrzio one jadnike kojima je bilo naređeno da me muče.



Nikad nikoga nisam mrzio. Ni danas nikoga ne mrzim. Puno me se puta na raznim televizijama pitalo o mržnji, čak me je i sudija u Haagu kada sam svjedočio protiv zločinca Prilića i ostalih, pitao da li mrzim Hrvate. Ja sam mu tada odgovorio da sam zaprepašten tim pitanjem. Ne želim i ne mogu pristati da se otrujem mržnjom. Ako na to pristanem, patit ću cijelog života. Želim da se osude ti ljudi koji su učinili zločin a ja tvrdim da jesu, kazao je za TV1 profesor Fahrudin Rizvanbegović, svjedok na suđenju haškoj šestorci, govoreći o ovome procesu i iskustvima iz zatočeništva u kocentracionom logoru Dretelj.

TV1: Gospodine Rizvanbegoviću, kako ste vidjeli ovaj žalbeni postupak. Šestorka se branila negiranjem udruženog zločinačkog poduhvata, navodima da su civilne žrtve bile kolateralna šteta sukoba i navodima da se HVO branio od Armije?
RIZVANBEGOVIĆ: Zapravo, oni su naša velika šteta, svih nas u Bosni i Hercegovini, ti zločinci koji nemaju ni stida ni obraza, koji se brane na jedan nedopustiv način, koji izmišljaju beskrajne laži, koji pričaju gluposti jer toliko ima dokumenata koji opovrgavaju te bezobrazluke. Izgleda da su oni odlučili pošto su ovih deset godina tako i tako odslužili, hoće da spase nešto što se zove Uruženi zločinački poduhvat, i očekuju da budu uzoriti da nakon nekog vremena i odslužene dvije trećine kazne izađu i budu dočekani kao nekakvi heroji što je besramna stranica naše povijesti.

TV1: Kako gledate na tvrdnje Praljkove da ne postoje dokazi da je Tuđman tražio radio na podjeli Bosne i Hercegovine?
RIZVANBEGOVIĆ: Ja imam ovu knjigu. Ovo je knjiga koja je nedavno izašla, autora Mesuda Here i Fuada Kovača- Hrvatska republika Herceg Bosna Agresija i zločin. Ovdje su stotine dokumenata, među njima i dokumenti o sastancima kod Franje Tuđmana, donošenju odluka o formiranju HZ HB, o svim poduhvatima koje su radili ti zločinci. Nema nikakve sumnje u to da su prsti Franje Tuđmana umiješani ovdje, o tome je iluzorno raspravljati. Tuđmanova politika, ne politika Hrvata, nego Tuđmanova politika i njegovih trabanata koji su 18.11. 1991, dakle u vrijeme Socijalističke republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kad još nije donesena ni odluka da se održi referendum, formirali su nešto što je posljedica dogovora iz Karađorđeva. To je notorna činjenica i tu nema nekih tajni. Taj avanturist koji se zove Praljak je onako jedan živopisan čovjek i ta njegova živopisnost dolazi do izražaja i kada tako bezdušno laže jer to je nešto što je svima potpuno poznato.

TV1: Kada smo kod tvrdniji šestorke tijekom postupka koji traje, oni tvrde da je Herceg Bosna bila formirana kako bi bila spašena Bosna i Hercegovina od agresije istočnog susjeda. Kako to komentirate?
RIZVANBEGOVIĆ: Da nisam na ovome mjestu rekao bih; Nemoj me Mujo Boga ti braniti". Ta sramota koju izgovaraju, da su oni odlučili da brane a bezobzirno pljačkaju što dolazi u BiH, bezobzirno su pljačkali naoružanje koje je dolazilo u BiH i bezobzirno unuištavaju jednu strukturu koja se zove Bosna i Hercegovina, mijenjaju školski i zdravstveni sistem, mijanjaju civilne odnose i uvode nešto što je bila neka vrsta diktature, što je potpuno sramno. Ko je ovlastio načelnika općine i one koji su u Grudama 18.11. 1991.godine formirali tzv HZ BH, ko je ovlastio moga Željka Raguža načelnika općine Stolac u kome je 8.600 Bošnjaka i 6.800 Hrvata i 3.900 Srba, u čije ime je on potpisao da ulazimo u Herceg Bosnu? Da li je to njegov izborni program pa je bio izabran za načelnika, kome će on odgovarati. Da li je lažno predstavljanje krivično djelo. On se lažno predstavio i svih onih 30 načelnika. Ko je od njih imao odluku skupštine opštine koju je predstavljao?

TV1: Spomenuli ste školski sustav. Bili ste svjedok tog vremena, bili ste prodekan Pedagoškog fakulteta u Mostaru, kada je odlučeno da se dotadašnji Univerzitet preimenuje u Sveučilište. Kako se to desilo i kakvo je to ozračje bilo?
RIZVANBEGOVIĆ: To je bila jedna mučna situacija. Dekan gospodin Rudo Kraljević, moj prijatelj, nije bio, i ja sam predstavljao tada Pedagošku akademiju. Sazvan je Senat Univerziteta, došli sa prijedlogom da se to zove Hrvatsko sveučilište Mostar. Prorektor i rektor su se tome suprostavili. Prorektor je bio Bošnjak a rektor Hrvat i rekli su da nema nikakvog razloga da to ne bude univerzitet kako se i zvao i da se možemo da to radimo. Ja sam tada govorio da to nazovemo Univerzitet u Mostaru, onako kako se zove Sveučilište u Zagrebu. Ne zove se hrvatsko sveučilište nego jednostano sveučilište. Sama riječ univerzitet asocira ne nešto što je univerzalno i svih nas. Tada je nastala jedna potpuno smiješna situacija. Izvjesni profesor Stojan Vrlić je izvadio pištolj i stavio ga na stol, rekavši - ovo će raditi ako ovo ne prođe. Srećom bilo je razumnih ljudi koji su to spriječili nakon svih tih burnih sjednica i dobili smo ovo što se zove Sveučilište u Mostaru. Nažalost Mostar je premalo grad i nema snagu da iznese dva univerziteta i potpuno podjeljena gimnazija koja navodno predstavlja jedinstvenu gimnaziju a zapravo je podjeljena. Jedinstvena je samo po tome što se svake dvije godine mijenja direkor i što imaju zajedničko računovodstvo. Nastavni planovi, programi i djeca, sve je podjeljeno i to su dvije škole pod jednom upravom. To je samo ilustracija onoga što se dogodilo jer se to isto desilo i u zdravstvu, javnoj upravi i sve je pretvoreno u nešto što se tada htjelo zvati hrvatskim.

TV1: Još jedna, sigurna sam za Vas posebno teška. Bili ste u logoru Dretelj, kada ste uhapšeni i čemu ste bili izloženi u logoru, zajedno sa drugima?
RIZVANBEGOVIĆ: Ja sam prošao doslovno kao i hiljade drugih. Samo u Dretelju je bilo preko 3600 ljudi. Ležali smo na betonu. Nije bilo mjesta u hangaru gdje sam bio, a tako je bilo i u ostalim, da lažimo na leđima ili potrbuške, morali smo ležati u kosom položaju i kad smo hteli da se okrenemo onda nas je 50 to moralo da učini. Doživio sam da me izvedu na sunce i da mi stanu nogom na prsa, stave pušku na čelo i kažu da ako ne trepem gledajući u sunce da će mi ubiti. Ja sam znao da bi to uradili. Doživio sam da mi polome zube, rebra.



TV1: Kakve su Vaše traume nakon takvog iskustva, i imate li mržnju prema Hrvatima zbog toga?
RIZVANBEGOVIĆ: Ja bih volio da mi niko ne postavlja to pitanje jer me to pitanje pomalo vrijeđa. Nedavno sam imao priliku da zagrebačkom Beharu odgovorim na to pitanje. Precizno sam odgovorio pa mi dozvolite da to sada pročitam ; Neko ko je, kako bi se reklo hrvatski đak, jer sam završio fakultet, magistrirao i doktorirao u Zagrebu, neko ko je cijeli život održavao prijateljske odnose sa hrvatskim profesorima i sa velikim brojem intelektualaca koji su potpisali jednu peticiju Franji Tuđamanu, to jeste 26 profesora, da me se pusti iz koncentracionog logora u Dretelju u kojem sam proveo tri i pol mjeseca, od dana otvaranja do posljednjeg dana a nakon toga u zatvoru u Ljubuškom još tri mjeseca, nakon svih tih tortura, patnji i prebijanja, lijeganja na beton dok potpuno ne oslijepim, da mi se puška prislanja na čelo a da ja ležim na betonu raširenih ruka, oni su govorili kao Isus i nakon svega toga ja sam znao da to rade zločinci a da to ne rade Hrvati. To sam uvijek znao. Niko čovjeka ne može poniziti, ako on ne pristane na poniženje. Nikada nisam pristao da se osjećam poniženim. Sva ta zlodjela koja su se vršila i sva ta izgladnjivanja, a izašao sam sa 54 kg a ušao sa 90, nisam nikada doživljavao kao nešto što su uradili Hrvati, niti sam mrzio one jadnike kojima je bilo naređeno da me muče. Nikad nikoga nisam mrzio. Ni danas nikoga ne mrzim. Puno me se puta na raznim televizijama pitalo o mržnji, čak me je i sudija u Haagu kada sam svjedočio protiv zločinca Prilića i ostalih pitao da li mrzim Hrvate. Ja sam mu tada odgovorio da sam zaprepašten tim pitanjem. Ne želim i ne mogu pristati da se otrujem mržnjom. Ako na to pristanem, patit ću cijelog života. Želim da osudite ove ljude koji su učinili zločin a ja tvrdim da jesu, želim da znate das je potpuno besmileno pitanje da li oprostiti ili zaboraviti. Ne mogu ja to zaboraviti, nije to stvar htijenja, ja molim dragoga Boga da im oprosti.

TV1:
RIZVANBEGOVIĆ: Da, nije lako. I zato nisam koletaralna šteta. Zločinci su izvršili zločin, zločinci su izvršili urbicid, zločinci su ovu prelijepu kuću, koja je moja kuća, učinili zgarištem. U ovo su oni ušli i napravili su da ja šest godina u šatoru boravim.

TV1: Nakon svega što smo čuli i Vašeg iskustva, šta očekujete od završetka suđenja i kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine?
RIZVANBEGOVIĆ: Ovo je jedno smutljivo vrijeme koje nam ne ide u prilog. Ne vjerujem da onakvim istupima i dočekom koji im priređuju oni koji su sada na vlasti - ne mogu razumjeti Dragana Čovića i ljude koji prihvataju da osuđene zločince dočekuju kao da su oslobodioci i heroji. To ne vodi ničemu. Ja bih pitao tu politiku da li oni znaju kakvi su rezultati popisa, da li znaju da je svega osam posto manje Bošnjaka, ovo svega govorim sa užasom, da je 22 posto manje Srba u odnosu na popis iz 1991, i da je 29 posto manje Hrvata nego što ih je bilo.

TV1: Da li je Vaša tvrdnja da je projekat Herceg Bosne bio najpogubniji upravo po Hrvate?
RIZVANBEGOVIĆ: Apsolutno, 29 posto Hrvata je manje, nacije koju poštujemo i koju volimo kao svoje prijatelje. Insistirati i dalje na tome projektu zar to nije ravno zločinu? Ljudi koji su istinski branioci Hrvata u BiH, iz Crkve, od njih slušamo da je 15 hiljada Hrvata prošle godine otišlo. Koliko god zvučalo neugodno kada kažem da ako ode 15 hiljada Bošnjaka manji je to procenat u odnosu na to ako ode 15 hiljada Hrvata. U Livnu niko nije vršio zločine a iz Livna ljudi idu masovno. Zar to ne vide i zašto se ne bore za nešto što je normalno, da analiziramo u čemu smo ugroženi. Zašto ne pročitamo knjigu čestitog Franje Topića pa da vidimo koji su rezultati priče o ugroženosti. Zašto se sastaju u Neumu da bi pričali gluposti i pravili političke spinove umjesto da slušaju čestite ljude kakav je bio referet profesora Jakova Pehara kojeg volim i cijenim. Njega ne pokazuju na televiziji kada se izvještava sa toga skupa, a takvih je nekoliko referata bilo koji su dragocijeni ne samo za položaj Hrvata nego svih nas, jer kad profesor Pehar govori o poljoprivredni ne govori o nekoj hrvatskoj poljoprivredi nego poljoprivredi od koje ljudi žive. Zašto nije rečeno da je to suštinsko pitanje.

TV1: Kakvu presudu očekujete?
RIZVANBEGOVIĆ: Radujem se tome što će se ovo skinuti sa dnevnog reda, da nas puste ti silni spinovi na miru i da ne daju lažne nade da će se nešto dogoditi time što će ovi zločinci i da se vrate..šta će biti? Ništa neće biti. Oni su zločinci i znaju to i svi ljudi koji znaju šta se desilo. Presude su važne zbog toga da u budućnosti kada se smirimo, kada se nađemo pred onim što se zove historija da to proučavamo bez mitomanije i sakrivanja stvari, bez govorenja tačnosti a ne istina, jer može nešto biti tačno ako je samo dio istine ali istina je kada se sve obuhvati i kaže, ovo je sve tačno i istina. Znamo šta je istina, samo trebamo to pretočiti u naučne radove i početi se baviti onim što je život i u egzistencijalnom i esencijalnom smislu, da uredimo škole i fakultete, da kažemo da ne možemo imati dva univerziteta nego jedan i neka se na njemu proučava i hrvatski i bosanski i sprski, književnost svih i historija svih nas i svijeta. Neka se otvori jedan normalan proces ne suživota nego života. Jedino tako možemo živjeti inače ćemo se patiti a patimo se dugo. Ne ja, ja sam zadovoljan, imam porodicu i unuke. Međutim svi moramo raditi na tome.

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=61556

NAPOMENA: Kliknite na link da poslusate VIDO.

[Haman2]

Tuđman očitava lekciju Prliću: Dovodite mi Jugoslovena koji se potpisivao ćirilicom
Autor urednik 03. 04. 2017. • 13:50



Pa zato što ga niste priznavali kao HDZ-ovca itd...hajde molim te lijepo...Mišu Brajkovića niste afirmirali, niste priznavali, a onda ste mi najedanputa došli sa prijedlogom da Čović bude predsjednik HDZ-a, a potpisivao se Jugoslovenom i ćirilicom itd...To bi bilo političko samoubojstvo da smo napravili. Tu da sudim Šakića u Hrvatskoj, a tamo da takvog čovjeka imamo.

Piše: Nermin Bise

Portal 24sata.info objavljuje dio transkripta razgovora kojeg su 20.juna 1998.godine u Zagrebu vodili tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i Jadranko Prlić, haški osuđenik. Njihov razgovor teče u jednom dijelu u prijatnoj atmosferi, govore o podršci Vatikana i biskupa Sodana, ali kada je na red došla tema ko će voditi HDZ u Bosni i Hercegovini Tuđman očitava lekciju Jadranku Prliću i kritikuje ga što umjesto Miše Brajkovića dolazi prijedlog da HDZ preuzme Dragan Čović. Pročitajte najzanimljivije dijelove rezgovora iz transkripta.


Prlić: ....Vatikanom.

Tuđman: Vatikanom, boga ti, vi bosanćerosi imate veze s Vatikanom.

Prlić: Ja sam iz Slavonije, ja sam dolje na privremenom radu u Bosni i Hercegovini.

Tuđman: S kim si u Vatikanu bio?

Prlić: Bio sam s Touranom, imali smo jako dobar razgovor. Razgovarali smo sat vremena, dugo je bio i sa Matom. Ja sam s njima u jako dobrim odnosima, pogotovo zbog te BiH. Njima je cilj vratiti ljude tamo. Oni su spremni pomoći u tom pogledu.

Tuđman: Šta su spremni?

Prlić: Spremni su pomoći u tom pogledu.

Tuđman: U kom pogledu?

Prlić: Povratku ljudi, Srednja Bosna, Sarajevo, Posavina i taj dio. Pitao me je da li će to uspjeti sve skupa. Ja sam mu dao onu knjigu. Kaže on mi ćemo se sresti još mnogo puta prije nego što to bude savršeni mir. On misli da baš nema puno uvjeta za suživot, dosta je skeptičan u tom pogledu, ali mislim da nema alternative u ovom momentu. To je ovako njegova prosudba. Mene je pitao šta ja mislim o tome. Ja sam rekao da Hrvati se ne žele vraćati tamo gdje je većinsko muslimansko pučanstvo.

Tuđman: Dobro, ali kod Muslimana je druga stvar. Musliman je Musliman svejedno gdje bio, a kod vas da vam boga je golema razlika čak i osobno između vas koji jeste Hercegovci ili koji ste formalno to itd..i Srednja Bosna i Posavina. Nije Zubak tek tako zato što su ga Amerikanci i Westendorp vrbovali za to da ide nego i zbog objektivnih razloga, jer je on odande...

Dobro da ne gubimo vrijeme, Vatikan je na našoj politici čvršće nego bilo koja crkvena linija od Zagreba, Mostara, osobito Sarajeva itd. Prema tome, Vatikan je osjetio da kada je riječ o pritisku na Hrvatsku da to nije samo zbog Hrvatske kao države niti hrvatskog naroda, niti Katoličke crkve u cjelini, pa i protiv Vatikana.

Prema tome i reagirao je znači na to i na proces beatifikacije itd. U tom smislu treba jedino do znanja dati da oni koji su, da crkva, uključujući i Sarajevo ne podržava Zubaka. Imam dva pitanja: Šta je po tvome razlog Zubakova odlaska?

Prlić: Ja njega razumijem što ne znači da se slađem s njim. On je u tom okruženju u kojem nije više mogao imati potporu s jedne strane. S druge strane ima jake osobne ambicije. Boji se da ne može osobne ambicije ostvariti u svemu tome. Bojim se da ovaj razvoj situacije njemu ide u prilog.....

Rekao sam mu moj primjer. Ja ne želim svoje kćerke dovesti u većinski musimanski grad zbog toga što se bojim da će se udati za Muslimana. Kao roditelj tako razmišljam. Mislim da je bitna ta posjeta Svetog Oca ovdje. Ali su dvojica ljudi jako značajni Vatikanu i Sodano i on. Papa sam po sebi je bitan više po porukama koje donosi, ali sa Touranom treba održavati stalnu komunikaciju.....

Tuđman: Dragi Jadranko, Zubak jedna linija, ti druga linija, ovi dolje treća i u tome je problem.

Prlić: Predsjedniče, ja nisam nijedna linija. Ja sam poslušao Vas...

Tuđman: Pa, u tome i jeste problem da niste djelovali kao vodstvo... Da.... Svakako da si u tom sklopu najinteligentniji.

Prlić: Mislim, ja sam vaše poruke razumio.

Tuđman: Bit ćeš nosilac liste za BiH i onda u tom međusobnom naklapanju oko vlasti, ili znači da zadržiš ministar vanjskih poslova ili predsjedavajući Ministarskom vijeću. A šta misliš nosilac liste za Federaciju. Tko?

Prlić: Postoji nekoliko ljudi koji su u ovom momentu poznati u Bosni i Hercegovini, Hrvata koje ljudi znaju putem medija i na druge načine. Poznaju mene, poznaju Tomića, poznaju Šoljića. Ne govorim da oni trebaju biti, to su ljudi koji moraju biti u nečemu jer oni su poznati. Dakle, njih narod zna.


Tuđman: Pa dobro, rekao sam ti sada, to je bila nekakva ideja. Ja sam Jelaviću odmah rekao, prema tome neće Skopljak biti nositelj nego ti. A da li za Hercegovinu Mišo Brajković ili Jozo Marić ili tko?

Prlić: Jozo Marić. Brajković ima kvalitete i njemu treba skinuti kapu. Kombinat je zaista napravio kako treba. To je neosporno i sva priznanja može u tom pogledu dobiti. Ja ne želim o imenima govoriti, Vi znate da ja nikada nisam o imenima pričao. Međutim, nema tu težinu političku koju vi mislite da ima. On čak nije, on je izgubio izbore na Saboru. On na glasovanju nije prošao.

Tuđman: Pa zato što ga niste priznavali kao HDZ-ovca itd...hajde molim te lijepo...Mišu Brajkovića niste afirmirali, niste priznavali, a onda ste mi najedanputa došli sa prijedlogom da Čović bude predsjednik HDZ-a, a potpisivao se Jugoslovenom i ćirilicom itd...To bi bilo političko samoubojstvo da smo napravili. Tu da sudim Šakića u Hrvatskoj, a tamo da takvog čovjeka imamo.

(24sata.info)

- See more at: http://24sata.info/vijesti/bosna-i-herc ... jUhLt.dpuf

[Haman2]

Gorčin Stojanović: Ugledne Sarajlije
Umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta i poznati beogradski reditelj u najnovijem broju Dana objašnjava zbog čega se samo u zavičaju čovjek može osjećati strancem, koliko u beogradskoj čaršiji danas košta "15 minuta slave" i šta je sve u socijalizmu značilo imati status "uglednog Sarajlije"



"Nigde se ne osećam strancem, što ne znači da sam svuda dobrodošao", kaže Gorčin Stojanović i dodaje kako vjeruje Slobodanu Šnajderu, koji je svojevremeno napisao da je čovjek stranac jedino u sopstvenom u zavičaju.

Šta je Vaš zavičaj?

- Moj uži i neposredni zavičaj svakako je Sarajevo, grad u kome sam se rodio i u kome sam živeo do svoje osamnaeste godine. Istovremeno, budući da sam dobar deo svog detinjstva i mladosti proveo kod rodbine u Vitini kraj Ljubuškog ili u Beogradu, da sam često putovao od Ljubljane do Skoplja, da sam letovao i da letujem na hrvatskim otocima, mogao bih reći da je ona velika Jugoslavija bila i ostala moj suštinski zavičaj. Pritom, naravno da ne mislim na državu ili na granice u odnosu na koje sam uvek pokazivao stanovitu ravnodušnost. Zvuči paradokalno, ali od svih jugoslovenskih republika, najmanje sam upoznao Bosnu; Hercegovinu, pak, jesam.

Fašisti čaršije

Spominjete osvetu spram čaršije koja vas je nekada voljela...
- Jedan broj Sarajlija koji su, pre nego što su zauvek napustili taj grad, u simboličkom smislu bili "fašisti čaršije", a onda doživeli da ih ona odbaci, danas tvrde kako se u Sarajevu osećaju prilično ugroženo. Što verujem da je tačno. Naime, odbačena i prezrena, prirodno je da se ta nekada obožavana lica najbolje ne snalaze u novonastaloj situaciji; zato se i osećaju ugroženo. Otuda priče o tome kako ih je neki prijatelj jednom pozvao telefonom i otkrio im koje su nacije, koje su vere i slično. Da, ali kako to da ranije nisu shvatili da im takav neko nije prijatelj?

Niste imali sličnih problema?
- Naravno da nisam. Tačnije, nijedan se moj prijatelj kasnije nije našao na drugoj strani. Ako je takvih i bilo, ta su se prijateljstva završila mnogo pre nego što je rat počeo. Verovatno mi zato tako prazno zvuči priča o tome da je, odjednom i iz čista mira, čaršija odlučila da vas odbaci. Sklon sam da tu vrstu "argumenata" protumačim kao alibi za u sebi pronađenu i ispoljenu mržnju spram sopstvene prošlosti, spram porekla i spram grada iz kojeg ste potekli. Usput, možda se ovde ne bi bilo loše prisetiti šta je sve u komunizmu značio status "uglednog Sarajlije".

Što je značio?
- Bila je to veoma ugodna pozicija. Za početak, država vam da Šestoaprilsku nagradu i stan. I to ne bilo kakav, već veliki stan na prestižnom mestu. Koje je to prestižno mesto? Ono gde stanuje još neki veliki umetnik, a gde su, recimo, nekada stanovali sarajevski Jevreji. Zato kažem da je knjiga Miljenka Jergovića "Rod" toliko važna: Templ, naime, nisu spalili ni ustaše ni nacisti; spalila ga je - halaša... Ali, idemo dalje: kao prominentni državni umetnik, sami, dakle, birate baš takvu zgradu i baš takav stan u koji će, je li, uskoro useliti neko drugi; najčešće isti "ugledni Sarajlija", samo u promenjenim okolnostima. Tim je krug zatvoren. Naravno da ovo o čemu govorim nipošto ne umanjuje vrednost dela koje ste stvorili, u slučaju da je ono zaista vredno. Ali ga bogami i ne povećava ako ono to objektivno nije.

Vraćamo se na Vašu tvrdnju o tome da dar neminovno iščili ako, kao čovjek koji je jednom "uspio", neprestano pokušavate da se dopadnete masi, da budete voljeni.
- Profesor i reditelj Bora Drašković napisao je kako reditelj sazreva kroz surovo pravilo da vredi onoliko koliko mu vredi poslednja režija. I to je - tako... A "uspesi"?! U Sarajevu se, recimo, uspešnim smatrao onaj kome je polazilo za rukom da proda 200.000 ploča i da, pritom, pije kafu u Estradi. Što, naravno, nikako nije podrazumevalo to da je istovremeno i zvezda.

U Sarajevu je, kažu, teško biti zvijezda.
- Nije teško; nemoguće je! Za razliku od Beograda, u kome je prilično lako brzo postati prvak u bilo kojoj kategoriji. Naprosto, ovo je idealno mesto za petnaest minuta "vorholovske" slave. Koja, uzgred, taman toliko i traje. Ako je ta vrsta "uspeha" i "slave" jedino nešto o čemu ste ikada sanjali, onda...

Andrić i Selimović

U romanu Čiča Gorio Balzakov junak kaže kako se u mase ulijeće uglavnom na dva načina - "bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću". Ivo Andrić, Meša Selimović, Petar Lubarda, Danilo Kiš, Mirko Kovač i mnogi drugi sebi su u Beogradu na jedan način krčili put; zašto je danas na cijeni uglavnom "umješna pokvarenost"?
- Andrić ili Meša Selimović bili su opredeljeni ljudi. Sa druge strane, vođeni neutaživom potrebom za prihvaćenošću, oni koji danas prilično jadno i patetično pokušavaju da ponove model dvojice pomenutih pisaca meni su, priznajem, prilično nezanimljivi. Umesto njih, zanimljiviji mi je, recimo, "slučaj" Vinaver. Ili Miloš Crnjanski. Da ne govorimo o odnosu ljubavi i mržnje između Miroslava Krleže i Beograda... Ipak, vratimo se Andriću i Selimoviću! Iako su obojica iskazala izvesno nacionalno ili političko opredeljenje u smislu potrebe da ih realizuju na mestu gde će biti zadovoljena njihova taština, to ne znači da su "slučajevi" naša dva pisca na bilo koji način ista. Naime, Andrića od Meše Selimovića deli - svemir. Selimović, naprosto, nije veliki pisac. Što Andrić jeste. Kao i, recimo, Mirko Kovač, koji je bio majstor naših jezika. Kada je u avgustu 2013. otišao, taj je jezik ostao bez još jednog svog ugaonog kamena. Isto se dogodilo kada je pre četvrt veka umro Danilo Kiš. Pored Andrića, Krleže, Crnjanskog, Kiš i Kovač su referentne tačke. Oni su moj zavičaj. Kao i Dragan Velikić. Ili David Albahari. Ili Božo Koprivica. I, naravno, Miljenko Jergović. Poslednja zavičajna knjiga za mene je Jergovićev "Rod".

Promijenjeni prioriteti

- Onima koji dolaze u Beograd danas je, na primer, važno da se nekako pojave u "najstarijem dnevnom listu na Balkanu". Iako, siguran sam, i sami znaju da je dugo godina bilo sramota ne samo tamo se pojaviti nego i to uopšte uzeti u ruke. Ali, znate... I početkom devedesetih je - kao i danas, uostalom - bilo mnogo "uglednika" koji su svoje karijere pravili tako što su, u vreme dok je sadašnji premijer Srbije bio ministar informisanja, u toj Politici pisali bez ikakvih problema. A onda su u poslednji čas prešli na drugu stranu. Kao što će prelaziti i ovi. Naravno, nemam ništa protiv toga da ljudima dozvolimo pravo na grešku, ali - jedno je napraviti pogrešnu procenu, a nešto sasvim drugo biti preletač čiji je cilj da po svaku cenu ostane na površini jedne od dveju beogradskih čaršija. To je baš velika muka!

http://www.oslobodjenje.ba/intervju/...edne-sarajlije

[Truba]

mislim da to niko ne čita

[Haman2]

Nemoj sve mjeriti prema sebi.

Ukupno citanje 4812
Zadnji prilog procitalo 25 forumasa.

[dzakailibu]

ja volim ovu temu samo se plasim da su je u posljednje vrijeme iskoristili ovi sda likovi sa stavljanjem tekstova iz stava, nije da ne treba ali je prije bilo raznovsnije, ne zivim u bih i supe je pocitati neki dobar intervju