Intervju

[Haman]

IZETBEGOVIĆ ZA TV1: Srbi imaju pravo slaviti dan RS, samo taj dan ne treba da vrijeđa druge ljude"

-Milorad Dodik je referendumom prešao crvenu liniju. Referendum koji ruši ustavnopravni poredak u BiH i koji ignoriše Ustavni sud BiH, te odluka SNSD-a da će 2018. godine krenuti u referendum koji znači cijepanje BiH, traže odgovor. Ne smijemo nikoga i nipošto ostaviti ubijeđenog da takve stvari mogu olako proći. Ne olako, to neće nikako proći. Nema cijepanja BiH, poručio je u razgovoru za TV1 predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider SDA Bakir Izetbegović.


Prenosimo Izetbegovićev intervju u cijelosti.

TV1: Srbija je jasno rekla da ne podržava referendum u RS. Jeste li iznenađeni takvom odlukom Srbije i kako je komentarišete?

IZETBEGOVIĆ: Nisam iznenađen, jer Srbija ima svoje probleme i interese i ne želi biti uvučena u bespotrebne konflikte na Balkanu. Vidjeli ste i po reakcijama, prije dva dana, Aleksandra Vučića, s obzirom na neke izjave Milorada Dodika prije sastanka, da ima jedna nervoza. Interes Srbije očigledno nije novo zakuhavanje na Balkanu. Prema mom mišljenju, radi se o jednoj bespotrebnoj političkoj avanturi.

TV1: Već juče su se mogli čuti komentari da je ovo način da Srbija elegantno izađe iz cijele priče i ostane fer i korektan igrač kada je u pitanju stav EU i ono što oni očekuju, kao i Amerika. Mislite li da je ovo zaista iskren stav Srbije?

IZETBEGOVIĆ: Ne bih o tome nagađao. Jedno su emocije, drugo su racionalni interesi. O tome na čijoj strani je srce Aleksandra Vučića i Srbijanaca bespotrebno je razgovarati i razmatrati, ali šta je interes nakon svega što smo i mi i Srbi, i Srbija i BiH, prošli u ovoj četvrtini vijeka, sasvim je jasno da Srbiji ne treba nova tenzija koja će otjerati investitore, investicije, vratiti nas unazad, jer ćemo ponovo morati preći put koji smo već prešli. Stoga, vjerujem da su oni dobro procijenili, kao što rekoh, šta je njihov interes i da će se toga držati, dakle da će stabilizovati prilike na Balkanu.

TV1:Prema Vašem mišljenju, govori li nešto činjenica da se možda po prvi put razlikuju stavovi Srbije i Rusije?

IZETBEGOVIĆ: Rusija je daleko. Rusija, bez nekog posebnog problema, može nešto podržati, što možda i njoj daje na globalnim tasovima neki dodatni plus. No, Srbija je direktno vezana i sve što se dešava u BiH, direktno se prenosi na Srbiju. Već u vrijeme Slobodana Miloševića počela je nervoza starijeg brata koji plaća cehove, koje pravi agresivni mlađi brat. Dakle, već je Milošević imao problema sa Karadžićevom politikom, pokušavao da je koči i na kraju krajeva, Srbija je platila ogromnu cijenu svega toga kroz sankcije i završila kako je završila, pod udarima NATO-a, a Milošević je završio kako je završio, u Hagu. Svi to dobro pamte i donose odluke, uzimajući sigurno u obzir te stvari.

TV1: Juče su u Beogradu bila dva sastanka, onaj sa predstavnicima Srba iz BiH i sastanak Vučića sa Draganom Čovićem. Čini se da je nakon sastanaka najkonkretniji bio Čović. On je rekao da će referenduma u RS vjerovatno biti. Dan RS gleda kao trivijalnu stvar na način da, kako je obrazložio, u BiH gotovo svaki grad, svako mjesto, svako selo ima svoj dan. On kaže da su to za njega nebitne stvari. Kako gledate na takve stavove?

IZETBEGOVIĆ: Mene to čudi. Nije trivijalna stvar diskriminirati jedan narod. Recimo, hrvatski narod u RS. Da ne kažemo šta o tome misle Bošnjaci, Bošnjaci sudije u Ustavnom sudu BiH, ali stranci u Ustavnom sudu BiH, od kojih su jedan ili dvojica pravoslavci, te Venecijanska komisija, dakle najstručnije i najekspertnije tijelo pri Vijeću Evrope, smatraju da je ovo nedvosmislena diskriminacija, da se i Bošnjaci i Hrvati i svi nesrbi vrijeđaju proslavom jednog dana uz koji je prislonjena i krsna slava, koji slavi datum kada je jedna etnička grupa u BiH odlučila da se razgraniči sa druge dvije i znamo kako se razgraničavala.

Mene čudi kada Čović ode na proslave 9. januara. Ali, svako ima pravo na svoj stav i svoju politiku. Politika Čovićeva je na momente dvosmislena. Uostalom, nažalost, takva je i situacija u ovoj zemlji, tako da političari moraju na momente imati neku politiku sa dva lica. U principu, Čović podržava ono što je dobro za ovu zemlju, uz nas je u svemu onome što znači stabilizaciju prilika, podržava EU i NATO put, reforme, stabilizaciju, uz pojedine, kako da kažem, devijacije koje su možda i neizbježne, s obzirom na noviju istoriju i neke frustracije koje nosi hrvatski korpus u BiH. Mislim da ćemo na tim stvarima ratiti i popraviti ih i onda ćemo imati jednu skoro potpuno jedinstvenu politiku Bošnjaka i Hrvata.

TV1: Prema Vašem mišljenju, obilježavanje ili neobilježavanje jednog dana je li vrijedno da u BiH ponovo pokrećemo priču o ratu, oružju, sukobima?

IZETBEGOVIĆ: Pitajte to Dodika, jer on radi to o čemu Vi pričate. Poniženje jednog ili dva naroda, građana, diskriminacija, stavljanje njih u drug red, proslavljanje dana koji njih vrijeđa, vrijedno je toga da pokušate tu stvar da ispravite. Mi smo u Dejtonu prihvatili entitetsku podjelu BiH, ali smo u Ustavu i mi i Srbi i svi ostali prihvatili da će biti nadređene konvencije koje se odnose na ljudska prava Ustavu BiH. Mi imamo pravo koristiti te mehanizme i gledati da u ovoj zemlji svi ljudi zaista budu ravnopravni. Prema mom mišljenju, srpski političari su trebali razmisliti o tome kako se drugi osjećaju.

Naravno da imaju pravo i na referendum, samo tim referendumom ne mogu dovoditi u pitanje ono što se ne smije dovesti u pitanje, a to su konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH. Imaju pravo proslave dana RS, samo taj dan ne treba da vrijeđa druge ljude. Dakle, to se pitanje ne treba vraćati meni koji težim ka pravdi, ja ujednačenju prava, ka ravnopravnosti građana u BiH.

TV1: Kako učiniti ravnopravnim u Srbe u FBiH? Nisu konstitutivni u četiri kantona, imaju i oni razloga da budu nezadovoljni.

IZETBEGOVIĆ: Oni jesu konstitutivni svuda, samo to treba izboriti, kao što sam se ja borio za poziciju nesrba u RS. Ne znam zašto tu stvar Mladen Ivanić po ko zna koji put pominje u javnosti, a ne učini nešto. Zašto on ne koristi te mehanizme? Na kraju krajeva, mi smo, u SDA, dali zadatak potpredsjednici FBiH da se lično oko te stvari pobrine. SDA će to uraditi do kraja ovog mandata.

TV1 Dodik je prije dan, dva kazao: "Hajde da krenemo iz početka". Kako gledate na te izjave i može li se i treba li se u BiH krenuti iz početka?

IZETBEGOVIĆ: Prva polovina te Dodikove misli je zaista ohrabrujuća. Hajde da sve resetujemo i da se pokušamo dogovoriti, da jedni drugima izađemo u susret - tako zvuči prva polivina rečenice.
Druga polovina rečenice je da vratimo sve nazad - da razbijemo Oružane snage (OS) BiH na tri komponente, da vratimo ovlaštenja koja su prenesena sa entiteta na državu, dakle, da se točak istorije vrati nazad na štetu države BiH. To je drugi dio rečenice koju je izgovorio Dodik.

Ako će Dodik tražiti da se vratimo unazad, na izvorni Dejton, kako on to kaže, a Čović da se vratimo na izvorni Vašingtonski sporazum, onda će Bošnjaci vjerovatno tražiti da se vratimo na Republiku BiH i opet nismo nigdje. Mislim da nema vraćanja nazad. Mi moramo ići naprijed i riješiti te stvari dominacije, nametanja, dvostrukih standarda, nerazumijevanja druge strane, u hodu, na našem evropskom putu.

Svaki dan kada krenu pregovori sa EU mi ćemo morati uraditi nešto u funkcionisanju države, donošenju i popravljanju zakona, koji će značiti ono što ste Vi pitali - popravak stanja u BiH, vladavinu zakona, pravnu državu, jednakost ljudi, jednakost šansi ljudi u njoj i tako dalje.

TV1: Moraju li svi u BiH na evropskom putu već danas biti spremni na kompromis?

IZETBEGOVIĆ: Apsolutno i nipošto ići u dogovore dvojice protiv jednog. To se po nekoj automatici dešava u BiH, a nipošto ne treba raditi te stvari. Moramo razumjeti drugu stranu, ako treba pregovarati 100 dana, a ne tući se jedan dan. Nadam se da će sa, tako da kažem, predizbornom upalom proći i ta stvar, ovakav intenzitet, ovako vađenje tih tema od prije 25. godina i da ćemo zaista krenuti jednim širokim evropskim putem.

Kad nema dogovora i kompromisa, popravka socio-ekonomskog stanja, zapošljavanja, nipošto ovim drugim, u ovom momentu smo mi na istorijskom raskršću, nipošto krenuti unazad, krenuti se kotrljati unazad ka 90-im godinama, ka referendumima, ka trećim entitetima, ka pričama o tome svemu koje neće ishoditi ničim, nego kontrazahtjevima, nervozama, inatima i emocijama.

TV1: Je li ovo bilo zaista žestoko zaoštravanje političkih odnosa u BiH i još uvijek jeste ili tek žestoka predizborna kampanja?

IZETBEGOVIĆ: Oboje. Lako je probuditi emocije prije 25 godina. Ljudi su za nešto ratovali i niko nije dobio sve za šta je ratovao. Vrlo lako ih je ponovo probuditi, jer su mnogi od njih poginuli, prijatelji su im stradali... Svi misle da je ona druga strana kriva. To je sebičan pristup i to nije dobro.

TV1: Kome odgovaraju ovakve kampanje?

IZETBEGOVIĆ: Koliko ja vidim, u zadnjih deset godina Dodik je šampion u tome. Samo što mi ne smijemo ostati bez odgovora na takvu stvar. Često smo govorili: "Pustite ga, radi to zbog kampanje, nameće glasove, sklanja pogled sa teškog ekonomskog stanja, sa navodnih kriminala, da se ne razgovara o tome, pa prebacuje na nacionalne i nacionalističke teme". Međutim, ovaj put je to prešlo crvenu liniju, jer referendum koji ruši ustavnopravni poredak u BiH, koji ignoriše Ustavni sud BiH i odluka SNSD da će 2018. godine krenuti u referendum koji znači cijepanje BiH, to traži odgovor.

Ne smijemo nikoga i nipošto ostaviti ubijeđenog da takve stvari mogu olako proći. Ne olako, to neće nikako proći. Nema cijepanja BiH. Nikad Srebrenica i Tomašica i sva mjesta patnje nevinih ljudi neće biti ništa do BiH. Neka niko ne traži hljeba nad pogačom! U RS imaju polovinu teritorije, vladaju potpuno, 100 posto imaju vlast na tom dijelu teritorije. Zašto ne dati mrvice pravde ostalim, zašto sad tražiti da se to otcijepi? Mislim da je to pogrešan put i da on neće dobiti podršku niti u svijetu, niti u Evropi, niti na Balkanu.

TV1: U svjetlu jučerašnje odluke Srbije da ne podrži referendum u RS, kako vidite da će se odvijati stvari, mislite li da će referendum biti održan ili ne?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da će Ustavni sud ipak ostati na tome da se referendum ne može održati, pa da će onda to podržati OHR. Ja sam spreman da nakon toga tražimo kompromis u čitavoj ovoj situaciji, kada su u pitanju praznici. Republika Srpska ima pravo na svoj praznik, ali nema pravo ponižavati druge ljude. Tražimo negdje riješenje koje je u sredini toga.

TV1: Član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović je u svjetlu cijele situacije napisao pismo koje je uputio OHR-u i PIC-u. Između ostalog, rekao je da bi svi bili zadovoljni u Bosni i Hercegovini, pa i Hrvati, da je nužna reorganizacija Federacije. Kako gledate na tu temu i smatrate li to potrebnim?

IZETBEGOVIĆ: Ne vidim preciznog plana, niti onoga što je u ponudi od strane Čovića, jer ta federalizacije ostane nedefinisana. Kuda i kako povuči liniju podjele između Hrvata i Bošnjaka? Ne može se linija olovkom povlačiti, jer takve crte na geografskim kartama se ne povlače olovkom.

TV1: Vjerujete li da su izvjesni određeni kompromisi između Hrvata i Bošnjaka kada je u pitanju organizacija Federacije?

IZETBEGOVIĆ: Možemo ići na regionalizaciju, na ukrupnjavanje kantona, na neke regije u Bosni i Hercegovini koji bi trebali tada da prelaze entitetsku liniju. Ako se nije spremno u ovome času od strane RS-a ići na prelazak entitetske linije, mi možemo ići na spajanje kantona u Federaciji koje bi bukvalno i jednostavno smanjilo administraciju, umjesto da imate dvije vlade i dva parlamenta, da se to smanji, ali pri tome nećemo napraviti etičke čiste teritorije.
Mogu se spajati i kantoni koji su multietnički, naprimjer SBK i HNK. Ja sam izdvojio te ideje ranije, ali one nisu dobro primljene u javnosti. A one bi samo značile da nemamo više 600 parlamentaraca, nego svedemo na neki razuman broj, da nemamo jedanaest vlada, jedanaest ustava, da nemamo 150 ministara i njihovih sekretarica, automobila i ostalog, ili neke mikro kantone koji su manji od prosječne opštine, poput Podrinjskog ili Posavskog. Mislim da bi mogli ići u ka racionalizaciju, ali nikako na stvaranje nekih etičkih kantona.

TV1: Koliko je po vama to izvjesno i da li ćete se tim pitanjem, tom temom, uskoro baviti zvanično i ozbiljno?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da je 2017. godina, koja nije izborna, prilika da se neke stvari urade. Recimo, presuda "Sejdić Finci" i u sklopu toga, kanimo ispraviti jednu anomaliju na koju Hrvati s pravom upozoravaju, a to je izbor člana Predsjedništva i još neke stvari. Možemo razgovarati i o ovome, kako pojednostaviti Federaciju ili čitavu državu, mi smo otvoreni za te razgovore.
Prije svega smo raspoloženi da tu 2017. godinu iskoristimo za jedan bum u izgradnji infrastrukture. Mislim da ćemo iduće sedmice upravo ovu stvar dogovoriti, dakle da krenemo u takvu izgradnju autoputa, brzih cesta, magistralnih cesta, energetskih objekata, poljoprivrednih dobara, kakve nismo vidjeli ovih 20 postdejtonskih godina i onda bi to Bosnu i Hercegovinu definitivno stavilo u čitavom regionu na najbrže razvijajuću državu u ekonomskom smislu.

TV1: Jesmo li spremni na to i želimo li to? Postoji li politička volja za to ili ćemo opet imati određene kočnice?

IZETBEGOVIĆ: Kao što sam vam i rekao, mi smo sada na raskršću. Mi hoćemo krenuti ovim putem i pokrenuli smo se. Nakon osam godina, mi smo usvojili Pregled odbrane i uknjižili prvu kasarnu u RS-u. Pokrenuli smo se na NATO putu i pozdravljeno je to na Samitu u Varšavi prije dva mjeseca. Pokrenuli smo se i na evropskom putu, to je bio jedan politički majstorluk, kako smo ljetos postigli i prilagodbe SSP-a, koja je odbijana iz Banjaluke vrlo rigidno, kordinacioni mehanizam koji je također vrlo rigidno odbijan, aranžman sa MMF-om, jedan paket stvari smo uspjeli uraditi. Mislim da je taj politički majstorluk bačen pod sjenu. Tada loša vijest ima deseterostruku težinu od one dobre. Uspjeli smo riješiti stvari koje se osam godina ne riješavaju. Prihvaćena će nam biti kandidatura u Briselu 20. septembra, dakle kandidatski status ćemo dobiti, dobit ćemo upitnik i Bosna i Hercegovina je krenula ka evroatlantskom putu. S druge strane ekonomija raste najbrže u regionu, ali se to još uvijek ne osjeti.

TV1: Kada će se osjetiti?

IZETBEGOVIĆ: Osjetit će se kada bude pola onoga što sam ja obećao. Ja sam kazao 100.000 radnih mjesta u deset godina. Mi smo 16.000 radnih mjesta proizveli u Federaciji za 12 mjeseci, znači 1.300 mjesečno. Moj plan se neće ispunjavati deset godina, ovim tempom za šest godina.

TV1: Ostajete iza svog obećanja?

IZETBEGOVIĆ: Naravno. Kako neću ostati kada sam obećao hiljadu mjesta.

TV1: Ali nije bilo za deset godina?

IZETBEGOVIĆ: Da, bilo je za deset godina u mandatu, 100 000 radnih mjesta, onda su se neki podsmijavali tome. Sada kada vide da je 1300 mjesta mjesečno i da to ide nešto brže više se ne podsmijavaju i ne komentarišu. Dakle, ako uspijemo uraditi ovaj bum u izgradnji infrastrukture iduće godine, ovo će se ubrzati duplo. Mislim da mi to možemo zaista u roku od pet godina uraditi. Možemo imati koridor 5C i brze ceste tako da do Tuzle stignemo konfornom cestom za sat i 15 minuta, u Mostar za sat, da na Drini budemo 45 minuta, do Bihaća da odemo konfornim cestama za dva i po sata.

To sve možemo uraditi do 2020. godine i zaposliti građevinsku operativu tako da zaista kao što rekoh budemo prvi po razvoju u regionu. U ovome času Bosna i Hercegovina ima BDP koji raste preko tri posto, a najbolji smo u regionu. Imamo ovakav tempo u zapošljavanju i najbolji smo u regionu, dužni smo najmanje u regionu, mi smo dužni šest milijardi i to samo svog kredita. Hrvatska je tri puta dužnija i to što su loše struktuirani krediti koji traže brze otplate. Naš izvoz najbrže raste, turističke posjete najbrže rastu u regionu i kao što rekoh treba krenuti pravim širokim putem, svijetlim putem u budućnost, a ne ovim koji nas vraća u 90-te.

TV1: I što manje baviti se temama koje destabiliziraju regiju, je li tako?

IZETBEGOVIĆ: Naravno.

TV1: Posljednja dešavanja u BiH generalno su uznemirila javnost i građane ove države. Vaša poruka za kraj - treba li razmišljati o odlasku ili ostanku u BiH i vjerovati u bolje sutra?

IZETBEGOVIĆ: Ostajte ovdje! Naravno da ljudi trebaju ostati u ovoj lijepoj zemlji i zajedno sa nama se potruditi da je napravimo dobrom državom, perspektivnom, sa jasnom budućnošću. Nije to lako uraditi u ovakvom dejtonskom sistemu, nakon onoga što su narodi i ljudi prošli prije 20-ak godina.
U Hrvatskoj, ako jedna stranka ne dobije 51 posto glasova, ode se na nove izbore dok neko ne dobije tih 51 posto i šansu da preuzme odgovornost da formira vlast, da preuzme poluge vlasti. U Turskoj je slična stvar. Imali smo ponovljene izbore da bi konačno neko pobijedio i preuzeo odgovornost. U BiH toga nema.

U ovom času imate pet jakih suigrača koji dijele vlast i moraju se dogovarati. Najmanje će ih biti tri u budućnosti. Kada ja odem da se sa Miloradom Dodikom dogovorim o nečemu što je zajednički interes svih u ovoj zemlji i dogovorimo se, riješimo tu stvar, opet prorade neke sujete jer neko treći tu nije bio. Valja pet bitnih političkih faktora u ovoj zemlji u ovom času uskladiti, te vektore tako da ipak izlazni vektor ide naprijed i to ide. Maloprije sam rekao šta smo sve uradili i kako se sve to pokrenulo. To može da ide.

Mislim da će se desiti jedno sazrijevanje kod svih, da će odustati od ispada koji im dolaze iz prošlosti, nekih emocija i nostalgija, te se okrenuti zajedno sa nama tome da stabilizujemo stvari, da idemo ka pomirenju, da bolje razumijemo jedni druge i da duplo ubrzamo procese koji su krenuli.

http://slobodna-bosna.ba/vijest/36962/i ... ljude.html

[Haman]

Bila greska, ponovio isti tekst,

[Haman]

Avdo Huseinović: Bošnjaci su kulturno-historijski najzapušteniji narod u Evropi

Nemam objašnjenja za to što su se projekciji filma Herceg-Bosna-Zločin i kazna u Stocu suprostavili Bošnjaci, žrtve tog džehenemskog projekta. Od historijske je važnosti pravosnažna presuda Prliću i ostalima. Mislim da ne postoji sud koji bi osporio djelić onoga što je Haško tužilaštvo dokazalo u prvostepenom postupku. Naravno, strah nas je da ne bude na sceni politička presuda, bio bi to atentat neslućenih razmjera na pravdu, tvrdi Huseinović.


Avdo Huseinović / 24sata.info
Razgovarao: Nermin Bise

S autorom više istraživačko-dokumentarnih filmova o zločinima nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini Avdom Huseinovićem razgovarali smo neposredno nakon stolačke premijerne projekcije njegovog filma Herceg-Bosna-Zločin i kazna. Prostorije nekadašnjeg muzeja u Šarića kući u Stocu bile su zaključane za projekciju ovog filma. Ključevi se nalaze u posjedu onih stolačkih bošnjačkih krugova iza scene koji su i dan danas ustvari eksponenti proustaške HDZ-ove politike koja od zločina i Herceg-Bosne nije ni danas pomaknula u odnosu na 1993.godinu.

Film Herceg-Bosna,zločin i kazna, prikazuje se i pored protivljenja i pokušaja zabrane. Kako objašnjavaš to da se njegova projekcija zabranjuje od ljudi koji su i sami bili žrtve koncentracionih logora Herceg-Bosne i zločina koje su počinili HVO i HV u BiH tokom 1993.?

-Još dok smo snimali film, pitali su me poznanici, pa čak i upozoravali, da li smijem iizaći na megdan toj temi. Odgovarao sam im da me više plaši njihovo stanje u kojem im pada napamet takvo pitanje, nego tema o zločinima tzv.Herceg Bosne. Nemam objašnjenja za to što su se projekciji u Stocu suprostavili Bošnjaci, žrtve tog džehenemskog projekta. Međutim, ima tu i nekih fascinantnih primjera, a to je da su projekcije održane u centru Prozora, sala je bila puna, pa u Kiseljaku, Gornjem Vakufu, Bugojnu, Varešu. Sale su bile prepune. Podbacio je Stari Vitez. Naravno, moram spomenuti i nezaboravnu premijeru u Mostaru 8.maja prošle godine.



Bliži se odluka Suda u Hagu u apelacionom postupku za Prlića i ostale koji su prvostepenom presudom osuđeni na 111 godina zatvora kao dio Udruženog zločinačkog poduhvata. Kakva će po tvom mišljenju biti odluka Apelacionog vijeća?

-Od historijske je važnosti pravosnažna presuda Prliću i ostalima. Mislim da ne postoji sud koji bi osporio djelić onoga što je Haško tužilaštvo dokazalo u prvostepenom postupku. Naravno, strah nas je da ne bude na sceni politička presuda, bio bi to atentat neslućenih razmjera na pravdu. Duboko vjerujem da će Sud potvrditi kaznu i da će u historiji ostati zapisano da je tzv.Herceg Bosna nastala kao udruženi zločinački poduhvat. Sam podatak da je Heliodrom bio najbrojniji logor u BiH govori o tome. Istražujući genocid nad Bošnjacima, imamo indicije, a uskoro ćemo imati i relevantne podatke, da je veći broj maloljetnika prošao kroz logore Herceg Bosne, nego Vojske i MUP-a Republike Srpske

Otkuda motiv, energija, hrabrost i želja da prikazuješ i dokumentuješ zločine počinjene nad Bošnjacima tokom dvostruke agresije?

-Imao sam tek navršenih 18 godina, kad sam postao branilac Sarajeva, bilo je to u četvrtom razredu srednje škole. Cijeli period opsade sam proveo na prvoj liniji. Ja sam na Kobiljoj Glavi živio na prvoj liniji. Samo sam dvije noći u periodu 1992-1995. prespavao u Sarajevu, sve ostale sam dane i noći sam proveo na slobodnoj vogošćanskoj teritoriji, tamo gdje je preko dana bilo nemoguće doći. Nagledao sam se krvi. Smrt je bila moja svakodnevnica. I već tada sam ja ostavljao neke video dokumente na nekim VHS kasetama, ali nikada nisam imao planove baviti se ovim, čime se bavim danas. Ima jedna fotogarfija, koja se objavljuje na internetu, među onim ratnim slikama boraca. Na toj slici ima nas 11, a danas nas je samo pet živih. Dvojica mojih poginulih drugova sa te slike su bili jedinci u roditelja. Zbog toga vjerujem da nije slučajno, otkud ja u svemu ovome. Ova profesija je izabrala mene, ja sam imao sasvim druge životne planove. Ovo je poziv kojim niko neće da se bavi, bar na ovaj način, sasvim direktno, bez umotavanja, bez pokušaja balansiranja. Tačno, stvari nazivamo pravim imenom. Ima situacija, kad su neki moji saradnici iz sfere tehnike, odustajali jer nisu mogli da podnesu svakodnevno slušanje priča o zločinima nad djecom, silovanjima, masovnim ubistvima, tjeranjem očeva i sinova u logorima da vrše homoseksulane odnose...O sudskim procesima, o čestim pozivima ratnih zločinaca, o susretima s njima, pa i o prijetnjama, da ne govorim. Za autora je najbitnije da ga razumiju oni kojima se obraća i da mu ne prešute djelo,

Bošnjaci su kulturno-historijski najzapušteniji narod u Evropi, ne znamo svoju prošlost ni u zadnjih 50 godina, to je jedna od motiva. Ovo je misija, koliko uspješna, vrijeme će suditi. Ovi projekti su javno dobro, vlasništvo našeg naroda.

Veliko prizanje mi je bila nedavna konstatacija Nađe Mehmedbašić, žene koja je jedna od doajena dokumentarnog filma u BiH, kada mi je prilikom iznenadnog susreta rekla:“Da sam patentirao jedan novi pristup u bh. dokumentarnoj produkciji“. Milionski pregledi filmova, svakodnevna javljanja, posebno mladih ljudi, susreti s našim ljudima širom svijeta, hapšenja ratnih zločinaca na osnovu tih filmova i korištenje tih filmova kao sastavnog dijela optužnica u procesima protiv ratnih zločinaca, daju mi atest da je sve ovo itekako vrijedilo.



Kako komentarišeš trenutnu situaciju u BiH u jednom općem metežu i haosu punom retorike i provokacija?

-Situacija današnja, duboko je naslonjena na neprijeteljske projekte prema našoj domovini, koji egzistiraju 77 godina, prvenstveno mislim na onaj sporazum Cvetković-Maček. Ništa se od tog plana nije promijenilo, on se samo u novijim vremenima nadogradio i modernizovao.Mi smo taoci jedne dugotrajne strategije, od koje se zasiguirno neće odustati ni nakon Tvog i mog biološkog odlaksa sa ovodunjalučke scene.


Kolika je to realna opasnost po opstanak BiH?

- Realna je to opasnost, ali opet, ni mi nemamo alternative, protivnik je uvijek najopasniji kad nema izlaza. Nesreća Bosne je oduvijek dolazila izvana. Naša domovina je još uvijek međunarodni problem i sve će rješavati u tim kuhinjama. Naravno, preživjeli smo 1993.godinu, kada je bila umjetnost neuništiti Bosnu i Bošnjake u njoj, s' obzirom kakva se vojna i svaka druga mašinerija usmjerila na naš nestanak. Mislim da, kad smo uspjeli predeverati tu godinu, opstaćemo. Biće još mnogo iskušenja.

(24sata.info)

- See more at: http://24sata.info/vijesti/intervju/270 ... bAzg3.dpuf

[Haman]

Drašković: Destabilizacija Balkana strateški je interes Rusije

Samo da izbjegnemo rat... samo to. Ako se ta grudva zakotrlja niz brdo, sve će nas zatrpati i zaviti u crno - kaže u jednoj svojoj opservaciji šumar Rifet iz Donje Čemernice, lik iz posljednjeg romana Vuka Draškovića "Isusovi memoari".


Vuk Drašković / 24sata.info

Da li će rata biti, da li će ovaj minuli biti "onaj rat" i kome je sve do krvoprolića na Balkanu?
Ko bi to bolje mogao znati od bivšeg potpredsjednika Vlade SR Jugoslavije i ministra vanjskih poslova državne zajednice Srbije i Crne Gore, čovjeka koji je, makar u Bosni i Hercegovini, doživljavan kao "sredstvo za implementaciju nacionalističke i četničke ideologije" devedesetih, a njegov "Nož" iz 1982. godine kao uporišna tačaka srpske nacionalističke ideologije.

Kao lider opozicionog Srpskog pokreta obnove (SPO) Drašković je bio otvoreni protivnik Miloševićevog režima, on i njegova supruga zatvarani su, a preživjeli su i nekoliko atentata.

Mada će priznati da nije svetac, da je pravio mnogo grešaka i da je, zapravo, "preobraćenik", za ono kako ga mi u BiH doživljavamo krivi uglavnom Miloševića i njegovu propagandu. Dok je, reći će vam, on prikazivan kao zločinac, Milošević je slao eskadrone smrti u Bosnu.

Danas Drašković, koji je osnovu školu završio u Fojnici, a gimnaziju u Gacku, i jednim dijelom je i Bosanac i Hercegovac, privlači pažnju oštrim osudama upravo nacionalističke politike i širenja mržnje pozivima na dijalog i suživot, evropeizaciju Balkana, a posebno stavovima da je negiranje genocida u Srebrenici moralni i civilizacijski sunovrat Srbije, te da je u Sarajevu ubijeno 12.000 civila.

Posljednja je da su krvoproliće u Crnoj Gori planirale ruske i srpske paraslužbe.

Hoćemo li opet zaratiti?

- "Deutsche Welle" je isturio dobar naslov kako im je neko rekao hoće li u Bosni ponovo biti "onog rata"... Neće biti rata! Ne smije ga biti. Možda bi ga politički ludaci, politički mafijaši i profiteri željeli da isprovociraju. Ali, mislim da se narod opametio na svim stranama i da više niko i nigdje neće moći da ga upregne u taj ratni jaram sopstvene nesreće.

Zaoštreni odnosi

Zašto Rusija želi destabilizirati Crnu Goru uz pomoć ruskih i srpskih paraslužbi, kako ste izjavili protekle sedmice?

- Crnogorski specijalni tužilac kaže da zvanična Rusija i njene državne službe nisu organizirale ovaj pokušaj krvoprolića u Crnoj Gori, nego da su to uradile neke parastrukture.

Ja nemam nijedan razlog da idem dalje od ovog, osim što i sam znam da se u Rusiji odigrava jedna odlučujuća borba između tzv. golubova i jastrebova, između onih koji su za saradnju Evrope i Rusije, koji tvrde da Rusija nije Azija, nego da je Rusija Evropa, i koji se zalažu za restartovanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Jer, produbljivanje problema moglo bi da dovede do katastrofe.

Što se tiče ovih drugih, to su dosta moćne snage. Ima ih ovdje, u Srbiji. To su komunistički nostalgičari, u savezu s pravoslavnim sveštenstvom, koji propovijedaju da je cijeli Zapad jeretički, da jedino sunce, pravo i izvorno, koje se nije odreklo Hrista, jeste u Rusiji i Srbiji. Te snage su najveća opasnost za Rusiju tamo, Srbiju i Crnu Goru ovdje.

Ima li Rusija strateški interes da pravi haos na ovom prostoru i da ga koristi kao svoj žeton za probleme u Ukrajini recimo? I šta to znači za sve nas?

- U današnjim međunarodnim okolnostima veoma zaoštrenih odnosa između Rusije, s jedne strane, te Evrope i Amerike, s druge, destabilizacija Balkana mogla bi biti u strateškom interesu Rusije jer se time na određeni način hladi protivnika. A protivnici su Evropa i NATO.

Međutim, ta politika dugoročno vodi u ćorsokak i mislim da zvanična Rusija rizikuje da pomalo potamne i ona tradicionalna, razumljiva, snažna osjećanja prema njenoj kulturi, prema Rusima, koja vijekovima žive u srpskom narodu. Jer, ako se danas pogleda ko su ti predstavnici Rusije ovdje, u Srbiji, vidjet ćete da su to haški optuženici, haški osuđenici, mafijaši. Svi oni koji su nanijeli najveće zlo Srbiji i srpskom narodu.

Karakazan mržnje

Gdje je tu BiH? Ovdje se često govori o utjecaju Rusije koja koristi RS za svoje interese na evropskom jugoistoku.

- Ja sam nedavno pročitao pismo jedne djevojke koja je riješila da napusti BiH i pobjegne iz tog karakazana mržnje koja se proizvodi na svim stranama. Ono me mnogo dotaklo. Ja se nadam da u BiH i Srbiji, na cijelom prostoru nekadašnje države, odrastaju neki novi ljudi, koji su žrtve zla koje je napravljeno u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, koji ne žele da zlo produžavaju i budu njegove žrtve. U tome je velika nada.

Ko su kreatori tog zla?

- Te parastrukture u državi Srbiji koje su povezane s organizovanjem ovog zločina pripremanog protiv Crne Gore su okoštale, one ne mijenjaju rukopis, svoje argumente.

Narod se, recimo, zatrpava lažima da je Milo Đukanović organizovao puč i svoju smrt s ciljem da dobije izbore!? Spirutus movensa Miloševićevih “Crvenih beretki”, nekog Milorada Bracanovića, bjesomučno citiraju oficiri službi bezbjednosti. Citiraju njegov savjet, pazite, preporuku premijeru Srbije Aleksandru Vučiću da mora da promijeni politiku, inače će proći kao što je prošao Zoran Đinđić. A bit će žrtva, zamislite, zapadnih atentatora!? Ovdje se potura laž da je Zapad taj koji hoće da ukloni Đukanovića i obori Vladu u Crnoj Gori jer hoće da pristupe EU i NATO-u!?

Iz tih razloga se ovdje protura priča da je proevropski premijer meta Zapada jer je proevropska Srbija, koja će krenuti za Crnom Gorom, trn u oku EU i Americi!? Oni sve grade na paradoksu.

Atentati na mene, Stambolića, Đinđića i priče koje je “progutala” Srbija

- Kad su na mene pucali u Budvi, onda su pustili priču, i nju je progutala Srbija, da sam ja pucao sam na sebe, da sam organizovao sopstveno ubistvo da bih imao promociju. Kad su mi ubili četvoricu ljudi u pokušaju mog ubistva na Ibarskoj magistrali, pustili su priču da je to bio obični udes.

Kad su oteli Ivana Stamblića, dakle, u trenutku kada ga posipaju živim krečom na jami u Fruškoj gori, Milošević pokreće 2.000 policajaca da traže Stambolića po Košutnjačkoj šumi, a on je izdao nalog za likvidaciju i znao je gdje je mrtvi Stambolić. Propaganda tih zločinačkih službi pušta priču da je pobjegao u Sloveniju, da je pobjegao od mafijaških dugova, pa s ljubavnicom.

Mi danas čitamo da Đinđića, zapravo, nije ubio Zvjezdan Jovanović (pripadnik JSO MUP-a Srbije, op. a.), već zapravo jedan britanski agent?!

Balkan mora da se evropeizira ili će se Evropa balkanizirati

- Evropska unija ima mogućnost da bira samo između toga da se Balkan evropeizira ili da rizikuje sopstvenu balkanizaciju. Sigurno da EU ne želi ovo drugo. Stabiliziranje Balkana i pomirenje među ovim nesretnim narodima te progon zločinaca je nešto na čemu insistira upravo EU.

Vjerujem u evropsku budućnost Balkana. Borio bih se da EU bude neka vrsta Federacije svojih podunija. Nekakvih logičnih podunija i da jedna od tih evropskih podunija budu zemlje bivše Jugoslavije. Ja o tome sanjam da se opet nađemo zajedno jer smo u životu zajedno, u sjećanjima zajedno, u gluposti zajedno, u mudrosti... - ističe Drašković.

- See more at: http://24sata.info/vijesti/regija/27540 ... pR4p7.dpuf

[Haman]

Intervju koji vrijedi poslusati. Poslusajte pricu ovog pametnog madog covjeka a poslije intervju sa Pr. Dr. Esadom Durakovicem.



Pernar opet napustio TV studio

Saborski zastupnik opozicionog Živog zida u Hrvatskom saboru Ivan Pernar, nakon što je u nedjelju napustio emisiju "Nedjeljom u 2" na HRT-u, danas je otišao i iz studija zagrebačke TV Z1.


Ivan Pernar / 24sata.info

"Upravo sam izašao iz Z1 studija jer mi voditelj nije dao da kažem istinu o (voditelju Nedjeljom u 2 Aleksandru) Stankoviću'''', napisao je Pernar na svojoj Facebook stranici.

Nedugo zatim objasnio je i pod kojim uslovima je spreman da realizuje dogovoreni intervju ili gostovanje na nekoj od tv stanica.

"Imam samo dva uslova za gostovanja na televiziji, a to je da mi se dozvoli da govorim i da mi se ne sugeriše šta je to što bi trebalo da govorim, a šta ne", naveo je Pernar i dodao:

"Ako ne želite čuti šta imam da kažem ili vam smeta to što govorim, nemojte me zvati u emisiju, zovite nekog drugog s kim možete manipulisati, takvih ima bezbroj".



(24sata.info)

- See more at: http://24sata.info/vijesti/regija/27553 ... vl83A.dpuf

[Haman]

Adil-begova dioptrija o bošnjačkom nacionalnom pitanju



Đilas: То što ste radili ро povratku u Bosnu је u kontinuitetu sa Vašim radom u emigraciji - о tome smo nešto već rekli. Dolazimo nа Vaš pokušaj sporazumevanja sa SrЬima, tu su i razgovori sa Miloševićem koje ste imali, čak ste došli do nekih verbalnih sporazuma i saglasnosti. Оndа se situacija menjala. Ја u tome isto vidim kontinuitet Vaše politike dok ste bili u emigraciji. To konkretno povezujem sa Vašim sporazumom sa grupom "Oslobođenje". Tu vidim jednu istu liniju, kontinuitet, istu doslednost. Razume se, stav se razvijao prema prilikama, konkretizovao, i projektovao u saradnji sa Srbima, odnosno Нrvatima, na ravnopravnoj osnovi.

Zulfikarpašić: Mislim da је kod Bošnjaka jedna od važnijih stvari bila naći saveznika za svoju političku borbu. То važi još od Mehmeda Spahe, koji је za prve Jugoslavije svoje političko djelovanje započeo u vrlo nepovoljnim prilikama ро Bošnjake, u procesu agrarne reforme, oduzimanja i pljačkanja zemlje, u procesu općeg isključenja Bošпjaka iz javnog života i organiziranja društva bez njihovog učešća. Tada se nа hrvatskoj strani pojavljuju Radić i Maček, а na srpskoj Radikalna stranka. Оnа је Ьila protumuslimaпska, velikosrpska i šovinistička, ра se tražio savez, јеdпо vrijeme s Demokratskom strankom Ljube Davidovića. Ne bih rekao da smo mi imali nеkе komplekse, ali smo, u borЬi za političku afirmaciju, bili prinuđeni tražiti saveznike, а ti su saveznici bili isto tako nestaЬilni. Na primjer, kada se Spaho Ьiо malo oslonio nа Radića, ovaj је na jednome zboru, rekao da Spaho radi оnо što mu оn naredi. Оndа је Spaho sutradan odgovorio da је Radić morao Ьiti рiјаn kad је to izjavio: " ... jer ја ne radim ono što meni naredi gospodin Radić, već ја radim ono što је u interesu mоgа muslimanskog naroda".

Dakle, mi smо interesantni srpskim ili hrvatskim nazovi-saveznicima kao glasačka mаsа. Ti su saveznici tražili da se mi s njima identificiramo. Meni је to uvijek smetalo. Imао sаm niz razgovora о tоmе s političarima koji su bili ministri kod Cvetkovića, ра i s njim sаmim, zatim s hrvatskim ili slovenskim političarima, bivšim ministrima. Naročito su za mеnе bila važna mišljenja srpskih i hrvatskih političara. Oni Ьi uvijek pokazali neku naklonost prema Muslimanima, ali su zahtijevali od nаs, na primjer Нrvati, da vodimo jednu protusrpsku politiku. Oni su sebi dozvoljavali da mogu sjediti sa SrЬima i razgovarati, pa i dogovarati se, ali nаmа to nisu tolerilali zato smо mоrаli Ьiti јеdnа agresivnija legija u njihovim redovima.

Isti је slučaj Ьiо kod Srba, tгebalo је da mi vodimo protuhrvatsku politiku da Ьismo doЬili srpsku naklonost.

U emigraciji sаm često doživljavao da sјеdnеm s hrvatskim političarima koji su bili skloni napraviti neki sporazum s nаmа. Jedanput sаm s Krnjevićem postigao sporazum za saradnju između Нrvata i Muslimana, i mi smо ga htjeli formulirati u pismenoj formi, ali pod uvjetom da оn pristane na dvije stvari: prije svega nа samostalnu Bosnu i drugo, nа muslimane kao Bošnjake, kao narod. Objasnio sаm mu da su Hrvati naši pr irodni saveznici i da ćеmo u toj Bosni surađivati zajedno, da ćеmо se vjerovatno јеdni nа druge oslanjati, i on u toku razgovora reče da bi to mogle Ьiti kao neke dvije Hrvatske. Ја nisаm tu protivrječio, ali sаm rekao da smаtrаm da su оni naši prirodni saveznici. То је bilo mоје uvјеrеnје - i sada је to mоје uvjeгenje - а оndа је Krnjević rekao: “Dobro, sad ćеmо to napisati, potpisati i objaviti.

Sutradan је došao i rekao mi: "Ја to nе mogu potpisati." Sastao se siпoć s bosanskim Нrvatima, s Ilijom Jukićem i Antom Martinovićem, koji је tada živio u Južnoj Africi, а u to vrijeme je boravio u Londonu, i оni su mu rekli da to niје ništa drugo nego prihvaćanje Jugoslavije.

Đilas: On је biо izraziti antijugoslaven.

Zulfikarpšić: Da, оn је biо izrazito antijugoslavenski orijentirian.

Оndа sаm ја rekao, da tu postoje рrоЬlеmi za budućnost, za naš narod, da dovodimo u opasnost egzistenciju naših naroda ukoliko nе izbjegnemo otvorene sukobe, građanski rat, nacionalne i vjerske konflikte, koji vode mеđusоbnоm ubijanju.

On је, ipak, odustao od sporazuma. Mi smо kao poznanici i prijatelji došli u veliku krizu. Nastojao sаm da ga nе povrijedim, ali sаm mu ipak rekao da sаm očekivao da ako nešto kaže neće doći s argumentom šta је rekao Ilija Jukić. Р о mоmе sudu, on је mоrао imati i svoje vlastito mišljenje. Sјеćаm se kako је neposredпo poslije nеkе diskusije jedan drugi, vrlo istaknuti hrvatski političar rekao: "Е dragi mој, ako ti tako misliš, ako ti nеćеš s nаmа Нrvatima na nаš način, onda ćеmо mi vas podijeliti sa Srbimа."

Ја sаm tada biо uvjeren da Нrvati nikada nеćе Ьiti u situaciji dа nаs dijele sa Srbima, ра sаm mu rеkао da оni naklonost Bošnjaka trebaju kao nasušni hljeb u rješavanju svojih рrоЬlеmа, а da tu naklonost mogu izguЬiti protubošnjačkom politikom kојоm ćе pretvoriti dobre prijatelje u protivnike. Rekao sаm mu: "То ko ćе koga dijeliti, kako ćеmо se dijeliti i hоćеmо li se uopće dijeliti, pokazat ćе vriјеmе."

Isti slučaj biо је i sa srpskim političarima. Tu је bilo ljudi, bivših ministara koji su Bosnu prihvatili, ali su smatrali da ona mоrа biti pod srpskom dominacijom. S obzirom nа srpsku relativnu većinu, ро tadašnjim statističkim podacima, oni su vjerovatno smatrali da ćе to biti dvije srpske republike. Ја sаm nјimа naglašavao bošnjaštvo i bošпjački identitet, bošnjačku državu ravnopravnu SrЬiji i Нrvatskoj - nаrаvnо, јеr ništa drugo nisam nikada ni tražio. S te strane sаm doЬijao odgovore - mi ćеmo vas podijeliti.

Sјеćаm se diskusije s profesorom Radojem Kneževićem prvakom Demokratske stranke. Upitao mе је šta mislim о ideji da se Воsnа pripoji Dalmaciji, ра је, u maniru kralja Aleksandra, pгedložio da se tu naprave banovine, tako da se, nа ргimјеr Užice može metnuti u Drinsku banovinu, Foča u Zetsku, itd.

Hoću sаmо da pokažem u kojoj је mјеri bilo teško voditi bošnjačku politiku i kako је bilo teško naći zajednički jezik s tim ljudima.

Grаniса Нrvatske nа Drini је bila stvar koju hrvatski političari, u velikoj većini, nisu uopće htjeli da diskutiraju. О tоmе nеmа razgovora. А naravno, sa srpske strane gledano, Bosna је srpska, i tu također nеmа razgovora. Iako su argumenti bili iracionalni, ipak se išlo nа pridobijanje Bošnjaka. Jer, ko ima muslimane ima Bosnu. То је bila opcija. А ја sam htio i srpskim i hrvatskim političarima razbiti tu iluziju, to da Bošnjake mogu uzimati kao neku političku legiju koja ćе braniti njihove interese i za njih ginuti. Nastojao sam u krugu bošnjačkih intelektualaca u emigraciji razbiti osjećaj inferi­ornosti, stvoriti kod nјih osjećanje da to jesu i da sami sebe trebaju smatrati političkim faktorom, subjektom koji ćе biti odlučujući faktor u rješavanju pitanja Bosne. Možda је to Ьilo jedno prepotentno stanovište, ali ја sam biо uvjeren da su Bošnjaci najdržavotvorniji narod u Jugoslaviji, da su oni to ро svojoj tradiciji, jer su najduže imali svoju državu. Prvo, kao bogumili, bili smo branioci slavne bogumilske kraljevine Воsnе, dok su pravoslavni i katolici bili peta kolona, jedni Vizantije, drugi Rima i Ugarske. Kad smo primili islam identificirali smo se sa Turskom, sa velikim carstvom, velikom silom.

Mi smo bili država. Razvio se, kroz stotine godina, jedan državotvrni mentalitet. Sjećam se jednog primjera iz škole, dvojice srpskih kolega, koji bi vrlo rado pokidali оnе žice kojima prolazi telefon. Sve što је bilo državno za njih je bilo "Alajbegova slama", dok smo mi to čuvali: to је državno! Imali smo pozitivan odnos prema državi, prema javnim dobrima - jer to је bilo naše.

Ја sam u svome životu iskusio kako oЬičan seljak, Bošnjak, ima državotvorno gledanje na zajedničku imovinu, smatra da to treba čuvati. Na primjer, sječa šuma: to izgleda smiješno, to nije neka optužЬa i nije

neki veliki kriminal, ali od stotinu onih koji su šumu posjekli svega par procenata su Ьili Muslimani.

Drugi su bili za to: sve što је državno treba posjeći, uzeti. Bio sam uvjeren da smo mi svojim mentalitetom, kao autohtoni bošnjački elemenat, ujedno i jedan državotvorni elemenat.

Đilas: Dakle za Vas to nije Ьila samo religiozna odrednica.

Zulfikarpašić: Najmanje religiozna. Smatram da mi jesmo Bošnjaci i ро svome mentalitetu, i ро svom političkom opredjeljenju i ро svojoj psihološkoj strukturi. Vjerski elemenat i vjerski momenat је tu manje značajan i niје odlučujući, mada је biо važan faktor.

Đilas: U Bosni su svi postajali kroz religiju. I Srbi i Нrvati su postajali nасiја kroz religiju. Ра оndа zašto i treći narod ne bi imao pravo nа to?

Zulfikarpašić: Jest, ali meni је, na primjer, pričao Krnjević kada se оn kandidirao, 1920. godine na prvim izborima u Tuzli, imao је velike probleme s Нrvatima, jer su mu svi govorili - Kakvi Нrvati, čovječe? Šta ti tu nama pričaš? Mi smo katolici, bosanski Šokci!

Оni su reagirali nа to njegovo prozivanje Нrvata kao da је to рrоmјеnа vjere. Dakle, taj proces političkog i nacionalnog osvješćenja ili орrеdјеlјеnја nije u to vrijeme Ьiо završen niti kod Hrvata niti kod SrЬа u Bosni.

Mi smo, naprotiv, gubili već postojeće opredjeljenje. Bošnjaci su svoj identitet počeli gubiti još za vrijeme Austrije. Austrija nije htjela priznati nacionalni identitet muslimana, ра smo se borili za vjersku autonomiju i morali se identificirati s vjerom. U to vrijeme nije bilo moguće da se pokatoliči cijela Evropa, ali је tendencija forsiranja katoličkog elementa u Bosni za vrijeme Austrije bila očevidna. Smatram, dakle, da је, bošnjački element tradicija naroda te zemlje, tradicija naše historije i da smo mi gubili bošnjački identitet. Ја sam odgojen kao Bošnjak. Sjećam se kad sam jednom prilikom rеkао "Bosanac", otac mi је objasnio da је bosanac, bosanski poni, а čovjek је Bošnjak. Kad sam došao u emigraciju i kad sam oživio bošnjaštvo kao nacionalnu i političku identifikaciju bosanskih muslimana, meni su svi zamjerali da је to jedan arhaičan izraz, dakle izraz koji nе odgovara, i da је adekvatan izraz "Bosanac". Vrlo brzo su najveći intelektualci, Нrvati i SrЬi, taj izraz prihvatili, jer smo se mi tako predstavili. Na primjer, srpska "Naša reč" pisući о nama nije vidjela ništa strašno u tome da nas naziva Bošnjacima: "Bošnjačka partija", "Bošnjačka organizacija", " ... mi s Bošnjacima". Takvog su mišljenja bili i hrvatski intelektualaci, demokrati iz HSS-a.

Vrlo brzo su nacionalisti u tome prepoznali opasnost, ра је proustaška nacionalistička štampa prema bošnjaštvu reagirala "na nož". Isto tako su razne pročetničke stranke govorile da priznaju Bosnu, ali bošnjaštvo nikako. Nisu imali ni ројmа о historiji Воsnе, za njih је stvaranje bošnjaštva bila neistina i falsifikat. Malo pomalo роčео se tolerirati naziv Bošnjak i kod jednih i kod drugih. Tako su, na kraju krajeva, išli i komunisti kad su vidjeli da se muslimani ne mogu identificirati kao Нrvati ili SrЬi, nеgо su radije ostajali neopredijeljeni. Ne može jedna socijalistička država imati dvadeset godina neopredijeljen narod koji ima svoju inteligenciju.

Svakako је bošnjaštvo ometalo planove о granici Нrvatske na Drini kao i planove о pravljenju Velike Srbije. Tako је to i shvaćeno, tako sam to i jа shvatio. Izbjegavao sam sukobe na tu temu. Kad bi me neko napao, ја sam više dokazivao razloge zašto se smatram Bošnjakom negoli da njih pobijam. Tako sam ostavio ро stгani te napade, а smatrao da se mi moramo artikulirati i kao takvi nastupati, ра ćе nas svi malo-pomalo prihvatiti. Naravno da su mene kuražile promjene koje su nastupile u tzv. socijalističkom taboru kao i dolazak novih, reformističkih snaga u njihovim redovima. Kad smo vidjeli, početkom šezdesetih godina, u Demokratskoj alternativi, tu mogućnost, taj fakat pojave reformističkih snaga u socijalizmu, tada о tome niko na svijetu još niје govorio. Tada је još na sceni biо hladni rat, ali mi smo u svojoj ocjeni i analizi naišli na stvarne znakove pojave izvjesnih opozicionih snaga. Tome је svakako pridonijelo istupanje pojedinaca intelektualaca u komunističkim partijama, koji su još prije toga uvidjeli da staljinistički socijalizam ne rješava probleme i da se sistem mora na neki način demokratizirati i otvoriti. I kada se to zaista konkretiziralo, vidio sam priliku da se vгatim u Bosnu. Živio sam za to da se vratim i pomognem procesu demokratizacije svoje zemlje. Meni је sigurno sada jasno, kada gledam iz ove perspektive, da sam učinio niz raznih grešaka. Prije svega grešku što nisam stvorio jednu političku stranku koja Ьi se oslanjala isključivo na demokratske ljude koji misle slično kao ја, ра makar to Ьiо vrlo mali broj ljudi, makar to nebi bila masovna stranka.

Druga је greška stvaranje i pomaganje nacionalne stranke, što је pridonijelo tome da se stvari u Bosni razviju u рrаvсu sukoЬljavanja i konfrontiranja interesa.

Đilas: Karadžić još uvek tvrdi da su bosanski muslimani u stvari islamizirani pravoslavci, kao što ima podosta hrvatskih političara koji ih smatraju islamiziranim Нгvatima: budući da muslimani na to nе pristaju - tгеЬа ih prisiliti ili istreЬiti, smatraju oni - drugog izlaza za srpsko-hгvatske nacionaliste nema.

Zulfikarpašić: Ako smo mi islamizirani pravoslavci, dakle njihova braća, zašto nas Karadžić tako nemilosrdno uЬija, siluje nаšе šćeri i žene, granatira gradove gdje ginu nedužni stanovnici? А ako smo islamizirani Hrvati, zašto nas Tuđmanova armija uЬija, ruši mostarski most i sa zemljom ravna bošnjačka sela i gradove? Dakle, nije to rat za slobodu ugгoženih Srba i Hгvata, već se ratuje za Bosnu koja se može doЬiti jedino istrebljenjem i uništenjem Bošnjaka.

[Haman]

LJEVICA POSLIJE TRUMPA Varoufakis: Trumpa je najbolje porediti sa italijanskim diktatorom Benitom Mussolinijem

„Ubijeđen sam da bi Sanders ubjedljivo pobijedio. Hillary Clinton mora da razmisli o tome zašto su se ona i vodeći političari Demokratske partije urotili protiv Sandersa i doveli ga u neravnopravan položaj“, tvrdi ikona evropske ljevice Yanis Varoufakis



FOTO: Varoufakis (Agencije)

„Znao sam da će Donald Trump pobijediti, kao što sam to znao i za Brexit, tako da nisam šokiran kao vi“, rekao mi je bivši grčki ministar finansija poslije historijske pobjede republikanskog kandidata na američkim izborima. Pritom nije likovao već je prije odavao utisak umornog i poraženog čovjeka – za ljevicu je sve to već viđena stvar. Tokom jednosatnog razgovora je smirio moje kofeinom iznurene živce izlaganjem alternativne ljevičarske vizije svijeta. Bez obzira da li njegove prijedloge smatrate izvodljivim ili ne, ohrabrujuće je znati da barem neko ima neki plan. On smatra da je ljevica previše podijeljena i fokusirana na parcijalna pitanja kao što su LGBT+ prava ili pokret Black Lives Matter, i da će nastaviti da gubi izbore sve dok se ne udruži oko zajedničkog programa. U međuvremenu možemo samo da se nadamo da će Trumpova huškačka retorika utihnuti kada on preuzme funkciju predsjednika SAD.

Riječ je o očiglednoj paraleli, ali zašto smatrate da je Brexit najavio Trumpovu pobjedu?

Brexit je otkrio tektonske promjene u političkom i ekonomskom poretku. Ljudi koji nikada nisu glasali izašli su na ovaj referendum, a kada se to dogodi sve ankete se pokažu pogrešnima. Isto smo vidjeli u Americi. Ksenofobična desnica je osvojila glasove u bivšim socijal-demokratskim uporištima kao što su sjever Engleske ili Pensilvanija, koja od 1988. nije glasala za republikanskog kandidata.

Kaže se da je Trump iskoristio nezadovoljstvo bijelih muškaraca iz radničke klase. Da li se ovaj „povratni bijeli udar“ može porediti sa anti-imigrantskim raspoloženjem koje je dovelo do Brexita?

Ovo je idealan primjer toga kako ljevica previše razmišlja o svojim porazima. Trump jeste privukao i glasače iz radničke klase, ali to nije bilo dovoljno. Zapanjio me je veliki broj Latinoamerikanaca koji su glasali za njega, kao i onih koji su na prethodnim izborima glasali za Baracka Obamu. Ne možete za ljude koji su na prošlim izborima glasali za Obamu reći da su rasisti. Politička scena je duboko uzdrmana na način koji nismo vidjeli od 30-ih godina prošlog vijeka.

Trumpa porede sa fašističkim liderima iz 1930-ih, kao što je bio Hitler. Da li je on neofašista?

Hitler nije bio fašista, već nacista. Trumpa je najbolje porediti sa italijanskim diktatorom Benitom Mussolinijem koji je vladao Italijom u periodu 1922-1943. Trump ima sličan stil kada je riječ o nastupima u javnosti i retorici, ali je veza među njima daleko dublja. Mussolini je čovjek koji je uveo socijalnu pomoć. On je sproveo reforme, od kojih je najviše koristi imala radnička klasa, sa ciljem da pridobije njenu podršku za svoj ultra nacionalistički pokret. Znam da nema ničega utješnog u ideji da živite pod novim Mussolinijem, ali je važno da naša historijska poređenja budu što preciznija.

Zašto je Hillary Clinton izgubila?

Zato što nije shvatila da je došlo do sloma ekonomskog sistema. Globalna epoha se završila. Period koji je počeo 1944. konferencijom u Bretton Woodsu, sazvanom kako bi se uspostavio poslijeratni monetarni poredak završio se 2008. finansijskim krahom. Američka hegemonija se tokom ovog perioda širila, ali je po prvi put u historiji neka super sila to radila tako što se sve više zaduživala. SAD su podsjećale na veliki usisivač koji je počeo da uvozi sve iz neto izvoznika Njemačke, Holandije, Japana a kasnije i Kine. Amerika je povećavala svoj deficit u razmjeni sa tim ekonomijama i na kejnzijanski način povećavala globalnu tražnju. Većina profita holandskih, japanskih i kineskih kompanija onda je ponovo ulagana na Wallstreet. Ovaj sistem je 2008. doživio slom, a sa njim i mit o globalizaciji. Obama je obećao da će riješiti ovo pitanje, ali je doživio težak poraz jer je izgubio kontrolu nad kongresom. Danas 81% američkih porodica živi gore nego 2004, dok prosječna plata za većinu radnika stagnira od 1973. Trump je rekao da ovako dalje ne može, dok je Clinton ponudila kontinuitet, zbog čega je izgubila.

Koliko je to Obamina krivica?

On ima veliku odgovornost za ovaj poraz. Imao je idealnu priliku 2008: bio je izuzetno popularan, kontrolirao je senat i došao na vlast u trenutku sloma Wall streeta i bankarskog sektora. Imao je realnu mogućnost da pokrene novi New deal kao što je to učinio Roosevelt 1930-ih. Umjesto toga je uzeo Larryja Summersa i Tima Geithnera kao svoje ekonomske savjetnike, ljude koji su uništili institucije naslijeđene od Roosevelta. Obojica su bili u Clintonovoj administraciji koja je ukinula posljednje mehanizme kontrole Wall streeta i suspendirala Glass-Steagallov zakon o kontroli bankarskog poslovanja. Obama je takve ljude doveo da srede nastali haos. Naravno da su oni samo povećali privilegije finansijske klase.

On je bio relativno neiskusan kada je postao predsjednik. Do koje mere bi trebalo ocjenjivati njegovo nasljeđe na osnovu prvih nekoliko mjeseci dok se borio sa velikom ekonomskom krizom?

U SAD je gotovo svaki predsjednik neiskusan. U britanskom sistemu ljudi kao što je Winston Churchill budu poslanici u parlamentu po nekoliko decenija prije nego što postanu premijeri. Kako da ocjenimo Obamu? Na osnovu njegovih intelektualnih sposobnosti koje su nesporne, ili na osnovu njegove politike. On nije progresivan. Ljevičari su u njemu vidjeli nešto što on nije. On je ambiciozan čovjek koji je želio da bude dio establišmenta, umjesto da mu se suprotstavi. Njegovi napori da se integriše u postojeći poredak su doveli do pobjede Trumpa.

Da li je Bernie Sanders mogao da pobjedi Trumpa?

Ubijeđen sam da bi Sanders ubjedljivo pobijedio. Hillary Clinton mora da razmisli o tome zašto su se ona i vodeći političari Demokratske partije urotili protiv Sandersa i doveli ga u neravnopravan položaj. Da je imao isti tretman pobijedio bi na primarnim izborima i postao predsjednik. Varate se ako mislite da je Trump pobijedio zato što ima puno rasista i bijelih republikanaca. Trumpu su pobjedu donijeli glasovi neopredijeljenih glasača i glasača demokrata koji nisu željeli da glasaju za Hillary.

Zbog čega bi Bernie ubjedljivo pobijedio? Da li se i tu radi o istom raspoloženju koje je Trumpu donijelo pobjedu?

Ne. To je kao kada biste rekli da su međunarodne brigade koje su se u Španiji 1936-1939. borile za republiku imale iste stavove kao Hitlerove nacističke pristalice. Financijske slomove iz 1929. i 2008. izazvao je kapitalizam svojim ekscesima. Ovakve slomove prati velika recesija ili velika deflacija, kakvu imamo sada, a tada politički centar zapada u krizu. Kada se politički centar uruši dolazi do sukoba između progresivaca i ksenofobnih nacionalista. Onaj ko kaže da ove dvije strane imaju isto porijeklo ne poznaje historiju.

Htjela sam da kažem da bi Sanders mogao da pridobije istu razočaranu bijelu radničku klasu koja je u velikom broju glasala za Trumpa.

To je tačno, ali ne zato što Trump i Sanders dolaze iz istog miljea. U pravu ste kada kažete da ljudi traže promjenu kada su umorni od postojećeg stanja. Demokratija može da im ponudi promjenu koja će im se na kraju osvetiti poput Brexita ili Trumpa, ali to može da bude i progresivna promjena.

Kako će se Trumpov uspjeh odraziti na Britaniju?

Njegova pobjeda ruši nade pristalica Brexita da će izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU omogućiti nove trgovinske veze sa SAD i Kinom. Kada je riječ o ekonomiji, Trumpov stav prema Kini će biti protivrečan: neka od njegovih izbornih obećanja su i carine od 45% na robu iz Kine i odbacivanje Transpacifičkog sporazuma o slobodnoj trgovini. Trump je protiv sporazuma o slobodnoj trgovini, što su veoma nepovoljne vesti za britansku premijerku Theresu May koja je namjeravala da gubitak jedinstvenog tržišta EU nadoknadi novim sporazumima. Britanija treba da prestane sa neslanom šalom o svojim posebnim vezama sa SAD, koje su još od Sueske krize 1956. samo iluzija.

Putin je oduševljen Trumpovom pobjedom. Da li ova dva jaka lidera mogu da postignu neki dogovor?

Da budem jasan, Putin je za mene ratni zločinac još od kada je 1999-2000. sravnio glavni grad Čečenije Grozni kako bi pobijedio na izborima. Ali geopolitički stav SAD prema Rusiji je u posljednjih 15 godina bio katastrofalan. Nesmotrenost kojom su NATO i SAD obećali vojnu podršku sebi prijateljskim režimima u Ukrajini i Gruziji pružila je Putinu izgovor da raskine sve sporazume sa zapadom. Usvajajući agresivni i imperijalistički stav prema Rusiji, Obama i Hillary Clinton su omogućili jačanje Putinove vlasti. Trump kao poslovni čovjek razume važnost ovog sporazuma. On je već rekao da se neće upuštati u ratove koje ne može da dobije. Zato je bio protiv rata u Iraku, a ne iz humanitarnih razloga. On ne želi da bude Putinov prijatelj, ali želi dogovor sa njim.

Kako bi ljevica trebalo da odgovori na sve ovo?

Moramo da prestanemo sa vajkanjem da su naši neuspjesi posljedica zavjere postojećeg poretka i medija. To su samo izgovori. Gubimo jer ne možemo da pridobijemo većinu glasača. Čitav američki establišment je bio protiv Trumpa, čak i Fox News i braća Koch koji su do sada podržavali najgore desničarske kandidate. Ono što su Trump i Nigel Farage shvatili je da je politička revolucija moguća. Brexit je to dokazao, ovdje u Grčkoj je to barem nekoliko mjeseci pokazivala i Syriza prije nego što je popustila. Dobra vest u vezi sa užasnom Trumpovom pobjedom je da ima prostora da ljevica bude ambicioznija u svojim zahtjevima.

Zašto je liberalna ili progresivna elita tako omražena?

U posljednjih 30 godina smo dozvolili fragmentaciju progresivnih vrijednosti – imamo borbu za LGBT+ prava, feminizam i borbu za građanska prava. Onog trenutka kada feminista prihvati da više žena u upravnim odborima znači više minimalno plaćenih poslova za imigrantkinje, gubi se svaka veza između feminizma i humanizma. Kada je gej pokret usvojio mentalitet potrošačkog društva kroz slogane kao što je „kupuj dok ne padneš“ i zapostavio svoj rad na netrpeljivosti društva prema sebi i borbu protiv policijske brutalnosti – postao je dio liberalne elite. Rješenje je u međunarodnom i humanističkom progresivnom pokretu. To je težak zadatak, ali nam je upravo to potrebno kako bi smo se suprotstavili liberalnom poretku i Trumpu. Oni se pretvaraju da su protivnici, ali su u stvari sudionici, jer su potrebni jedan drugome.

Koliko svijet treba da je zabrinut zbog Trumpa?

On će imati na raspolaganju nuklearni arsenal, što nije utješna pomisao – bar ja zbog toga lošije spavam. Najbolje što možemo da očekujemo je novi Ronald Reagan. Kada je Reagan izabran ljevica je bila veoma zabrinuta, jer je zagovarao neoliberalnu ekonomiju i zaoštravanje odnosa sa Sovjetskim Savezom. Po meni je on bio klovan, trećerazredni glumac, mada ne znam da li je to gore ili bolje od odmetnutog građevinskog preduzimača. Reagan se na kraju, iako je doprinio makroekonomskoj nestabilnosti, pokazao kao kejnzijanski predsjednik koji je postigao dobar sporazum sa Sovjetskim Savezom o nuklearnom razoružanju. To bi bio taj bolji ishod.


(TBT, New Statesman, Razgovarala Serena Kutchinsky)

[Haman]

Šušnica: Nije moguće žaliti Francuze ili Palestince, a ne komšije druge vjere
Jedni o drugima zavisimo i bojim se da ćemo, u suprotnom, nestati, ne kao nacionalni entiteti, već kao građani.

"Vi koji ne poznajete licno Srđanovu porodicu,pokojnog oca Srđanovog koga su srpski fašišti ubili u Banja Luci 1993,nemate niti cete imati prestave koliko je hrabrosti i koliko je srce Srdjanovo.U ovo lose vrijeme za sve nas, ovaj mladi covjek je dar neba koji mi i ne cijenimo ne shvatamo njegovu važnost. Ako bi svi podijelili njegove tekstove, to znaci kao da kloniramo Srđana. Zli i zlo nikad nije bilo u većini, ali je mnogo uporno, glasno i složno Pobjeđuje upravo sto je DOBRO pasivno, tiho, lijeno i odustaje s prvim padom. Svaku riječ ovog čovjeka bi svaki čovjek trebao dijeliti na netu neumorno, uporno da pokažemo kako nije uzaludna njegova riječ istine.Sigurna sam da bi se ovo sto govori, desetorostruko više čulo, imalo jači odjek.Zato dijelite non-stop sve sto progovori ovaj hrabri čovjek Mladi treba da ga slijede ako zele bolji i sretniji zivot. Jos da dodam da su njegovi baka i djed, se borili protiv cetnika i fašizma.

Šušnica je društveno aktivan u temama okrenutim protiv kulture zaborava, povijesnog revizionizma, nacionalizma i fašizmaMladen Obrenović / Al Razgovarao: Mladen Obrenović

Banjolučki kulturolog Srđan Šušnica već godinama se bavi kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, objavljuje radove i društveno je aktivan u temama okrenutim protiv kulture zaborava, povijesnog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Za Al Jazeeru govori o potrebi uspostave građanskog društva u BiH, teologizaciji triju zajednica, ali i o tome zašto misli da je Republika Srpska „nemoguća kategorija“.

S nametnutim dejtonskim modelom etnopolitičkih blokada, svaka država bila bi neuspješna, naslov je rasprave koju je organizirala Asocijacija nezavisnih intelektualaca „Krug 99“ na kojoj ste i Vi govorili. U Daytonu je stvorena jedna država s dva entiteta i naroda. Postoji li rješenje za Bosnu i Hercegovinu kako bi konačno krenula naprijed?

- Svi se vade na Dayton i na „luđačku košulju“ koju je nametnuo Dayton, a unutar tih opravdavanja potežu se priče o trećem entitetu, preustroju, otcjepljenju, unitarizaciji... Dayton treba pokušati nadograditi i transformisati ga. Svima je to jasno da Dayton ima mehanizme koje možemo dobro iskoristiti, na daleko efikasniji način organizovati javni sektor, povratiti građansko društvo i građansku državu, udaljiti političku sferu od etnokleptokratijskih konstrukata.

Zar ne bi bilo sve lakše da je Daytonom uspostavljena građanska država ravnopravnih građana, bez obzira koje nacije oni bili?
- Bilo bi lakše, ali problem je što se mir ne bi zaključio. Osnov mira je bio da se vojno moćna strana, beogradska strana i njihovi politički trabanti u BiH privedu za stol. Zahtijevali su entokolonijalnu i etnoteritorijaliziranu tvorevinu, etnoeksluzivne mehanizme. Zauzvrat su dali da BiH ostane država u međunarodno pravnom smislu. Sve dok traje Dayton, u njemu će se zrcaliti ta sila kojom su srpske snage raspolagale '90-ih, ali i ona sila koja ih je primorala za sto. To je ta loša strana. Ako pitate kako promijeniti Dayton, samo simultanim provođenjem dva elementa: enormnom silom u političkom, diplomatskom i svakom drugom smislu koja će primorati one koje baštine silu koja je napala Bosnu i rasparčala je da ponovo razgovaraju o građanskom ustrojstvu; sa druge strane potrebna će biti revitalizacija građanskih principa na svim stranama koje budu pregovarali.

Je li samo u Banjoj Luci ključ problema, odnosno rješenja?

- U posljednjih 20 godina vidjeli smo da su u Sarajevu i Mostaru apsolutno kopirali srpske kleronacionalističke mitove, praksu, djelovanje i organizaciju društva i uticaja na društveno političku sferu. Imamo teologizaciju društva i u Sarajevu, i u Mostaru, jednako kao što je to u Banjoj Luci. Republiku Srpsku, kao jednu teološku tvorevinu, zovem „pravoslavnom džamahirijom“ jer je uvela slave u institucije, vjerske praznike kao državne, vjeronauku kao obaveznu, pa fakultativnu. Taj proces sve više jača i na strani bošnjačkih, i hrvatskih političara. Katolička i islamska teologizacija jačaju u temeljima građanske države – od kancelarije, institucije, načina na koji službenici obavljaju svoj posao, pa do uticaja vjerskih zajednica na političke stranke.

Koliko je u takvim okolnostima teško biti drugačiji – u Sarajevo, Banjoj Luci ili Mostaru?

- Nije teško biti drugačiji dok ne dođete do faze u kojoj počnete tražiti posao, kad mladi ljudi počnu da osjećaju da zavise da njihov posao, porodica, brak i djeca, zavisi od toga da li će reproducirati određene narative i priklanjati im se. No, oni iz škola izlaze iz obrazovanja u kojima su nacionalne istorije, vjersko određenje nešto prioritetno. Imaju kurikulume koje im ne daju odgovor ko su oni, šta su oni. Imamo politiku zaborava i kulturu zaborava koja se rađa. Političari su stavili šapu na ključne poluge političke ekonomije u društvu i tjeraju ljude na samoodređivanje, iako je to protivustavno.

Je li u tom smislu bolje da se građani BiH oslone na svoje susjede, kako često govorite, nego na nekoga iz neke druge države, u ovom slučaju matične?

- Govorim stalno o solidarnosti svih građana svih generacija koja je nužna preko etničkih i entitetskih linija. Poslovni ljudi legalno posluju, trguju i sarađuju, političari takođe, kriminalci sarađuju, peru jedni drugima opljačkane novce. Postoje mehanizmi koji povezuju BiH kao ekonomsko tržište. Mislim da je tu jedno veliko skladište potencijala da BiH sačuva jedinstvo svog društva, političkog i kulturnog bića. Ono leži u toj ekonomskoj liberalizaciji, saradnji i udruživanju. Jednako je važna ta solidarnost komšija i ne može biti da nam je žao žrtava terorizma u Parizu, Maliju ili Palestini, a da nemamo empatiju prema svom komšiji druge vjere i druge ekonomske sudbine. Jedni o drugima zavisimo i bojim se da ćemo, u suprotnom, kao ljudi nestati. Ne kao nacionalni entiteti, nego ćemo nestati kao građani.

Ponavljate kako je „Republika Srpska negacija BiH i dok ona postoji BiH neće stati na svoje noge“. No zar za sve to, odnosno da BiH stane na noge, nije potrebno uključenje svih njenih snaga, ljudskih, etničkih i materijalnih?

- Naravno da jeste potrebno. Potrebni su ti narodi koji sebe percipiraju kao narodi, ali nisu nam potrebne vrlo loše političke konstrukcije iz '90-ih godina. Zašto je potrebna Republika Srpska da bi korpus srpskog naroda pregovarao i razgovarao, dogovarao se sa korpusom bošnjačkog ili hrvatskog naroda, da bi vjerske zajednice komunicirale? Ne trebaju nam ti loši brendovi. Kao građanin i kao čovjek sam protiv postojanja jedne političke tvorevine koja je nastala na kampanji organizovanog, planskog, sistematskog entičkog istrebljenja onog drugog radi etnoteritorijalizacije nečega što se nije moglo entoteritorijalizirati.

Je li u tom smislu srpski narod taoc '90-ih i to ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, i u Srbiji?

- To je loš brend koji prati Srbe i možda se mogao slomiti za vrijeme Zorana Đinđića. On je ubijen, sigurno i zbog toga. Republika Srpska posljednjih 10 godina jača, jača svoje mandate, prodaje svoja javna preduzeća i resurse. Od toga se bogati uski krug elite, uvećava se javni sektor, kulturno-politički se zaokružila kao država u državi. Ima sve prerogative države, osim vojske. A šta imamo u Republici Srpskoj? Duboku izolaciju mladih ljudi i građana u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu, u duhovnom i obrazovnom smislu. Djeca odlaze i bježe jer znaju da im elite ne mogu ponuditi ništa, jer nemaju veze sa međunarodnim obrazovnim i kulturnim miljeom, pogotovo evropskim. S jedne strane jačate nešto, a s druge strane ste izolirani. Zato je Republika Srpska nemoguća kategorija. Njeno postojanje i njen razvoj znači slabljenje, propast, disoluciju BiH. Znači izolaciju njenih građana od temeljnih vrijednosti na kojem se treba graditi demokratsko građansko društvo.

Ponavljate da je Republika Srpska nastala na genocidu. Glasni ste u tome, ne odustajete i govorite da je potrebna katarza svakog građanina koji je sudjelovao u nečasnim radnjama i zločinima. Ima li potencijala da se katarza doista i dogodi?

- Ima. Ima ljudi kojima je jasno šta se desilo i šta se radilo u njihovo ime. Ima i onih koji, i pored toga što im je jasno, i dalje insistiraju na politici „i oni su nas“. I dalje ih bole rane koje su nanesene srpskom narodu. Postoji velika većina ljudi koja šuti, ne želi da se izjašnjava. To je šutljiva većina koja, i kad želi da prizna zločine, upada u zamku nadmetanja u žrtvi. Mislim da ima potencijala, a ljudi bi to i prihvatili samo kad bi prestala propaganda i indoktrinacija, i medijska i kulturno-politička.

Čovjek ste kojem nije problem staviti bijelu traku na ruku i stati nasred Banje Luke ili otići u Srebrenicu odati počast žrtvama genocida. Smatrate li to, u okolnostima o kojima ste prethodno govorili, građanskom hrabrošću ili normalnim ljudskim činom?

- To je normalan ljudski čin. Možda se to u javnom prostoru, ovakvom kakav jeste, percipira kao građanska hrabrost, ali ima još hrabrih ljudi koji staju i koji će stajati, koji će govoriti i javno, ali i u krugu svoje porodice, svojih prijatelja. Sve je to samo normalan ljudski čin.

Izvor: Al Jazeera

[Haman]

Publicista i urednik portala "The Bosnia Times"

NEDŽAD LATIĆ: Izetbegović ne vidi da ga ucjenjuju



Nedžad Latić, poznati bh. publicista i autor brojnih knjiga i publikacija čija je primarna tematika nacionalna bošnjačka ideja, ponovno intrigira javnost tekstovima na portalu “The Bosnia Times”, čiji je urednik. Iako ga mnogi smatraju kontroverznim, Latiću se ne može osporiti dugogodišnja dosljedna borba za jačanje nacionalnog identiteta Bošnjaka, ali i činjenica da puno zna, posebno zato što je od prvih demokratskih izbora u BiH bio uz politički projekt prvog predsjednika SDA Alije Izetbegovića, odnosno bio vrlo blizak lično Izetbegoviću.

Bošnjački “hejteri”

Ovih dana, kada se istinski bosanskohercegovački patrioti s pijetetom sjećaju legendarnog generala Armije RBiH Mehmeda Alagića, čija je godišnjica smrti obilježena 7. marta, mnogi od nas se, kao i svih prethodnih 12 godina, otkako je prepuklo srce ovog bosanskog heroja, pitaju zašto Bošnjaci kroz svoju historiju tako olako pristaju na progon i uklanjanje svojih prvaka.

O nepravdi koja je ubila generala Alagića, Nedžad Latić je napisao knjigu “Kako smo ubili generala”. Osim o toj zloj kobi koja bošnjačke velikane prati kroz historiju, s Latićem razgovaramo i o situaciji u kojoj se trenutno nalazi bošnjački narod.

- O, kako sam ponosan na knjigu koju sam posvetio rahmetli generalu Alagiću - s uzvikom nam kaže na početku razgovora Latić.

Podsjeća da je knjiga “Kako smo ubili generala”, ustvari, dopunjeno izdanje njegove ranije knjige “Rat u srednjoj Bosni” koja sadrži ratna sjećanja nekadašnjeg komandanta Trećeg i Sedmog korpusa Armije RBiH Mehmeda Alagića, a iznesena kroz Latićev intervju s njim.

- Mislim da je to u moru beskorisnih knjiga o ratu, ratnim zaslugama i ratnom herojstvu najautentičniji zapis o jednom od najvažnijih aktera odbrane BiH. Tako da je njena historijska vrijednost neprocjenjiva s tog aspekta. Iz te knjige, odnosno generalovog intervjua, mogu se razumjeti svi aspekti agresije na našu zemlju, odnosno aspekti odbrane države u periodu od formiranja i stasavanja Armije RBiH do izvođenja velikih oslobodilačkih operacija poput bitke na Vlašiću - dodaje Latić.

Zašto ste napravili dopunu s naslovom “Kako smo ubili generala”?

- Bio sam, čime se dičim, iskren prijatelj s rahmetli Alagićem. Svađali smo se, jer je on bio vrlo težak čovjek za komunikaciju. A ja opet, koliko svjesno toliko i nesvjesno, kad volim ljude, budem malo šeret prema njima. To je ponekad iritiralo generala dok nije vidio da mu ja, iako na šeretski način, uradim neke poslove koje mu niko drugi nije mogao završiti. Tako se i zbog toga udostojio da s generalom Ćuskićem dođe u moj stan gdje je moja supruga, koja je Krajiškinja, napravila burek.

Samo nekoliko sedmica prije smrti sjedio sam s njim u restoranu, baš tamo gdje ga je zatekao smrtni čas. Pričali smo do kasno poslije ponoći. On je tad bio pušten iz Haga. Otkrio mi je tajne koje nisam sve ni napisao u knjizi. Koliko tugujem za njim, toliko mi je poznanstvo s njim dalo smisao da se uopće bavim novinarstvom, odnosno pisanjem.

Ko je, prema Vašem mišljenju, nanio nepravdu generalu Alagiću do te mjere da ga je ona ubila?

- Ja sam u knjizi “Kako smo ubili generala” naveo aktere koji su bili sevep njegove smrti. I to su lokalna imena iz medija i tzv. nevladinih nezavisnih organizacija koje su bdjele nad našom demokratijom itd. To su, zapravo, bili, a vala i ostali, naši sarajevski, a bošnjački “hejteri”.

Njih navodim kao primjer kako odrađuju prljav posao za neke strance, jer je Alagićeva glavna krivica bila da su ga stranci htjeli ukloniti s pozicije odakle je u vojno-strateškom smislu mogao “puhati za vrat” onima u Banjoj Luci! Sve ostalo su bili spinovi i propaganda protiv njega! Eto, zbog kočija i kolibe s Vlašića nazvali su ga “Krajiški Mobuto”.

Ima li u tome pouke za Bošnjake?

- Itekako ima, za Bošnjake koji su razumom i patriotizmom obdareni! Neka prate šta se dešavalo tad i šta se dešava sad s Radončićem. Ono što je groteskno jeste da i u ovoj situaciji nekoliko istih aktera obavlja svoj prljavi posao na isti način i s istom ostrašćenošću.

Imam primarni motiv da dam sve od sebe da se određeni lobiji prestanu više sadistički iživljavati i maltretirati nas, Bošnjake, i zato ću i o ovom slučaju napisati kad-tad knjigu, kao što sam i o slučaju generala Alagića. Povijest niko nikad nije ušutkao!

Brutalno postupanje

Kada spominjete propagandu i slučaj “Radončić”, činjenica je da s jedne strane imamo medijska spinovanja koja uporno ovaj lov na lidera druge najjače bošnjačke stranke u BiH pokušavaju predstaviti tek kao lov na jednog čovjeka, dok s druge stoji veliki dio javnosti, stručne, intelektualne, koja jasno vidi da je riječ o destabilizaciji države i rasturanju bošnjačkog jedinstva. Kakav razvoj situacije Vi očekujete?

- Da Vam sad prvi put ispričam kako je Džemo, moj brat, preda mnom molio rahmetli Aliju da “uzme slušalicu” i naredi obustavu istrage protiv Alagića. “Žao mi je, Džemo, ja se ne mogu miješati u rad pravosudnih organa”, odgovorio mu je Alija.

Isto tako sam ja, a na preporuku nekih prijatelja iz Francuske, savjetovao rahnmetli Aliju da pokrene istražne radnje zbog nekih ratnih zločina pripadnika Armije RBiH, na šta mi je odgovorio: “Nisam ja mogao vući tužitelje za rukav. Nek rade svoj posao”. Da bi odmah sljedeće sedmice dao intervju u jednim sedmičnim novinama gdje je iskazao žaljenje što ti zločini nisu procesuirani.

Poštujem ovakvo ponašanje rahmetli Alije, ali duboko žalim zbog toga. Ovim svjedočenjem bih htio poručiti Bakiru Izetbegoviću da ne bude naivan i da, koliko god mora i treba poštovati državne organe, ne vjeruje državnim službenicima koji, zloupotrebljavajući naše nedaće, rade za neke strance koji ovdje na brutalan način ostvaruju svoje karijere!

On mora hrabrije braniti državne institucije, hrabrije i više nego neki tužioci koji se kriju iza tih pozicija, a ne da se plaši poruke jednog novinara da je isti kao Dodik, jer je tužilac u slučaju “Radončić” Srbin. Stoga sam Bakiru već jednim tekstom i poručio da njemu “zvona zvone”, jer možda dočeka Radončićevu sudbinu!

Ali, nekoliko puta ste javno rekli i kako vjerujete da su Radončić i Izetbegović iskreno dogovorili koaliciju i da Izetbegoviću nije u interesu da pogoršava Radončićevu poziciju, već da to rade neke urotničke grupe u SDA “Bakiru iza leđa”?

- Tako i sad mislim, ali Izetbegović ne vidi da je doveden pred svršen čin i da ga sad mogu ucjenjivati. Međutim, prema meni, ako SBB istupi iz koalicije, država će u političkom smislu biti u predinfarktnom stanju. Vjerujem da će SBB, uinat ovim urotnicima iz SDA izdržati provokacije i ostati u koaliciji sa SDA.

Zašto bi Radončić bio problem tim “urotnicima”?

- Radončićev problem je “Avaz”! Znam, sjedio sam s ljudima i meni su nuđeni projekti kojima bi se srušio “Avaz”. Gledajte kako brutalno ti ljudi postupaju kad vrše pretrese vaših kancelarija, kada reagiraju na vaše izvještavanje. Problem je, zapravo, to što je Radončić postao prejak i presamostalan!

Gdje je onda kraj svim tim kuhinjama i pakovanjima?

- Nema tome kraja... Istina, mi slobodno hodamo na humkama nevino ubijenih ljudi, a krivci za njihova uklanjanja nikad nisu pronađeni. Za to je isključivo odgovorna SDA! Stoga mislim da će do lokalnih izbora biti još turbulencija, hapšenja ili pokušaja hapšenja.

Bošnjaci od Dragana Mektića očekuju “Dodikov skalp” i zbog toga trpe ovo maltretiranje u vezi s Radončićem. Ako do toga ne dođe, a neće doći, jer Dodik ima jako zaleđe u svakom pogledu, Mektić će biti shvaćen kao “srpski trojanski konj”. Isplivat će i neke njegove vrlo kompromitirajuće afere i podaci koji bi mogli rasrditi Bošnjake. Tako da prognoziram vrlo burno proljeće i pakleno ljeto, posebno za Bošnjake!

SDA treba sad učiniti svoj dio posla kada su u pitanju paradžemati

Je li, prema Vama, pitanje islamskog radikalizma realna opasnost za Bošnjake?

- Pitanje paradžemata je samo jedan segment u sklopu teme islamskog radikalizma koji primarno u BiH ispoljavaju selefističke grupe. Tako da je za svaku pohvalu da su se nacionalne, političke i vjerske institucije probudile iz dubokog sna kad su tako opake pojave u društvu u pitanju. Dobro je da su bošnjački politički i vjerski lideri zauzeli beskompromisan stav o ovim paradžematima.

Mislim da je Islamska zajednica učinila više, pa stoga vjerovatno i stižu prijetnje reisu Kavazoviću, a na redu je da SDA učini svoj dio posla. Jer ne mogu organi Islamske zajednice pristupiti zatvaranju džemata. To mora uraditi vlast! A SDA mora čak izvršiti dodatnu istragu, ako želi biti iskrena u svom djelovanju, i sankcionirati one svoje načelnike i funkcionere koji su odobrili ili izvršili krivično djelo registracije takvih džemata. Isto tako, Izetbegović se još jasnije i glasnije mora odrediti prema ovoj ideologiji koja pod izgovorom patriotizma podržava SDA!

Zašto sam se razišao s Fikretom Muslimovićem

Vrlo indikativan je jedan tekst koji ste objavili u srijedu na Vašem portalu, pa ću Vas stoga upitati kako Vi kao autor mnogih biografskih tekstova, pa i knjiga o rahmetli Aliji Izetbegoviću, gledate na to da je dugogodišnji oficir KOS-a Fikret Muslimović jedan od autora knjige o Aliji Izetbegoviću, koja je nedavno promovirana u Sarajevu?

- Zanimljivo je da sam ja upravo nedavno objavio “Sarajevski Armagedon”, knjigu u kojoj se mnogo bavim sa SDA, posebno nastankom te stranke, pa se stoga opet bavim dosta i samim Alijom Izetbegovićem.

Nekako u isto vrijeme pojavila se knjiga “Alija Izetbegović: Jahač apokalipse ili mirotvorac” Mustafe Čengića i SDA se oglasila saopćenjem osudivši sadržaj njegove knjige, a vjerski intelektualci i proesdeaovski mediji su optužili izdavača da je to “djelo njegove Udbe”. E, sad imamo situaciju da im ne smeta da je autor najnovije afirmativne knjige u kojoj je Alija predstavljen kao mislilac, državnik, političar itd. pripadnik KOS-a, a isti alimi iliti intelektualci promoviraju i hvale tu novu knjigu!

Jadni Alija, tako da kažem. Više su mu odmogli njegovi panegiričari nego kritičari. To je dokaz da se kod Bošnjaka nije desila lustracija. Ovi Alijini apologetičari su se javno izmirili s nekim udbašima i KOS-ovcima. Možda stoga ja danas imam reputaciju disidenta, jer nikad nisam halalio Aliji što je paktirao s nekim udbašima, pa i KOS-ovcima.

Pa, zar i Vi niste slovili kao prijatelj istog tog Muslimovića, za kojeg ste znali da je bio KOS-ovac? Zašto ste se razišli s njim?

- Znam i previše o Muslimoviću! On nekada od Bakira Izetbegovića nikako nije mogao doći do Alije, pa me je Zijad Ljevaković preklinjao da “proturim” njegove analize do rahmetli predsjednika, što sam i činio. Razgovarao sam s Alijom i o Muslimoviću. Često bi se smijali, jer sam imao ulogu Fikretovog “flastera”.

No, kad me je Muslimović pokušao izmanipulirati u vrijeme kad je imao sudski spor, kada je Fahrudin Radončić tužio njega i Senada Avdića, istjerao sam ga iz kancelarije na vrlo grub i drzak način. Od tada mu nisam dozvolio da mi se približi! Zašto? Jer, koliko god da su ljudi nezahvalni za učinjeno im dobro u životu, neki ljudi kojima si možda spasio živu glavu, trebaju pokazati bar trunku zahvalnosti.


NEDŽAD LATIĆ: Izetbegović ne vidi da ga ucjenjuju! | Avaz

[Haman]

Ambasador Mađarske u BiH Jožef Neđeši (Jozsef Negyesi) prvu ambasadorsku dužnost u diplomatskoj karijeri počeo je obavljati u našoj zemlji. Završio je vojnu školu, akademiju, Univerzitet u Pečuhu (smjer za Balkan) u Mađarskoj, a trenutno priprema doktorat iz geografije. Radio je u ministarstvu odbrane, a potom u ministarstvu vanjskih poslova. Prvi put je došao u BiH 1997. godine, a radio je kao prvi sekretar tadašnjeg ambasadora.


Ambasador Mađarske u BiH



Neđeši: Bosna i Hercegovina ima najljepše rijeke na svijetu

- Kada sam stigao, sjećam se da su padali kiša i snijeg. Tada su sa mnom došle i supruga i dvije kćerke - prisjeća se Neđeši.

Mladi ljudi

Je li se nešto promijenilo od Vašeg prvog do drugog dolaska u BiH?

- Mnogo se toga promijenilo, naprimjer ljudi. Ako odem u neki od tržnih centara, u prilici sam vidjeti mnogo mladih obrazovanih ljudi koji su željni ostvariti karijere, smatram da im Vlada BiH sa malo pomoći međunarodne zajednice treba pružiti tu priliku. Ako govorimo o Sarajevu, grad se mnogo mijenja, ima novih zgrada. Također, izgrađeni su brojni autoputevi u cijeloj zemlji.

Kada govorimo o promjenama, je li se u Vašem privatnom životu nešto promijenilo?

- Može se reći da je sve ostalo isto, osim što sam stariji.

Je li Vašoj porodici bilo teško da se navikne na novu sredinu?

- Kada smo 1997. godine stigli u Sarajevo, može se reći da je bilo teško. Došli smo s djecom i nismo znali šta ćemo zateći ovdje i šta će se dalje dogoditi. Nismo znali gdje će učiti naše kćerke, a to je tada bio prioritet. Djeca su počela pohađati Katolički školski centar. Kako supruga i djeca nisu znali lokalni jezik, počeli su ga učiti. Kada je otvorena međunarodna škola, prepisali smo kćerke te su one počele učiti engleski i bosanski jezik. Nakon izvjesnog vremena, naviknuli smo se na život u Sarajevu i počeli smo uživati u njemu.


Iz Vaše perspektive, kako izgleda život diplomate?

- Smatram da je život diplomate vrlo interesantan, jer ima priliku da predstavlja svoju državu, a s vremenom i da nauči mnogo toga o zemlji u kojoj obavlja misiju. Ovaj posao je vrlo odgovoran i smatram da svako ko se odluči baviti njime, mora da mu se preda stoprocentno.

Koliko ste znali o BiH prije nego što ste došli prvi put?

- Ljudi su bili informirani o tome šta se dešava u bivšoj Jugoslaviji, a samim ti i u BiH za vrijeme rata. Ja sam dosta čitao o tome, jer mi je Balkan uvijek bio važan, njegova budućnost, isto kao i njegova prošlost. Od prvog dolaska ovdje, osjećao sam se kao kod kuće, kao Bosanac i Hercegovac. Moja mlađa kćerka imala je isti osjećaj. Imala je deset godina kada smo stigli te su svi njeni tadašnji prijatelji bili u Bosni i Hercegovini.

Šta biste kritizirali u našoj zemlji?

- Bosna i Hercegovina je puna prirodnih blaga, od njenih moćnih planina do predivnih rijeka. Ali, nažalost, tužno je vidjeti koliko se ne obraća pažnja na zaštitu ovih prirodnih dobara. Smatram da se treba obratiti veća pažnja na zaštitu okoliša, mada sam istovremeno svjestan da ova država trenutno, nažalost, ima i drugih velikih problema.

Kažu da imamo potencijal koji nije dovoljno iskorišten?

- Smatram da je jedan od glavnih neiskorištenih potencijala u BiH turizam. Naprimjer, imate veoma lijepe planine, Bjelašnicu, Jahorinu, Trebević i druge. No, stranci ih ne posjećuju u onolikoj mjeri koliko bi trebalo, raspitivao sam se kod svojih prijatelja u Mađarskoj o tome koji je razlog što oni ne dolaze u BiH na zimovanje. Dobio sam odgovor da je skuplje zimovati u BiH nego u Austriji, a i odgovor da, jednostavno, nemaju dovoljno informacija o tome šta BiH nudi u ovom području.

Skijate li Vi?

- Ranije sam skijao, sad ne. Imao sam povredu lumbalnog dijela kičme pa zbog toga ne skijam.

Je li to bio Vaš način relaksacije?

- Između ostalog. Volim dosta čitati, mada, nažalost, imam veoma malo slobodnog vremena. Čitam dosta knjiga o historiji i prirodi i uživam u gledanju dokumentarnih emisija.

Imate li neku dnevnu rutinu?

- Mislim da nemam. Dođem na posao, a ako imam vremena, na pauzi odem kući, gdje ručam zajedno sa porodicom, onda se opet vratim u kancelariju. Ukoliko imam vremena, poslije podne odem malo da plivam na Olimpijski bazen, a ljeti da trčim na Vilsonovom šetalištu.

Penzija daleko

Koliko Vam znači što je Vaša porodica s Vama?

- Sigurno je teško kada nisu svi na okupu. Kada sam dobio informaciju da dolazim u Sarajevo, moja supruga je rekla da bi i ona željela krenuti sa mnom, jer i ona veoma voli ovu zemlju i ljude. Važno je da čovjek voli zemlju u kojoj živi. Članovi moje porodice uvijek su se radovali prilici da posjetimo BiH.

Jeste li nekada sugerirali kćerkama izbor zanimanja?

- Moja mlađa kćerka je završila pravo u Budimpešti. Pisala je diplomski rad pod nazivom "Genocid u BiH, Jugoslaviji i Ruandi". Izbor ovakve teme vjerovatno je povezan s njenim godinama provedenim u BiH. Starija kćerka je diplomirala na Znanstvenom univerzitetu u Budimpešti, a trenutno radi u ministarstvu unutrašnjih poslova u Budimpešti.

Kako Vi i Vaša porodica provodite slobodno vrijeme?

- Volimo otići na izlet. Više puta smo posjetili Zenicu, Mostar i Banju Luku. Kada imamo vremena, često odemo u Lukomir. Veoma je interesantno mjesto.

Imate li neki hobi?

- Nažalost, ne. Mada, u principu, nikada nisam ni imao neki poseban hobi.

Hoćete li biti društveno aktivni i nakon što odete u penziju?

- Naravno, ja sam vrlo društven čovjek, a što se tiče odlaska u penziju, to je još veoma daleko pa i ne razmišljam mnogo o tome.

Bosanski jezik

Vrlo dobro govorite bosanski jezik. Je li Vam bilo teško da ga savladate?

- Vaš jezik sam počeo da učim još dok sam bio kod kuće u Mađarskoj. Bilo mi je teško da ga savladam, ali uspio sam. Kada sam dobio mogućnost da dođem ovdje, naravno, počeo sam se intenzivno koristiti njime. Uvjeren sam da je važno znati jezik države u kojoj boravite, pa makar i nakratko vrijeme, jer samo tako možete tu državu zaista upoznati.

Dosta koristim internet

Društvene mreže su dosta popularne. Koristite li Vi neku?

- Dosta koristim internet. Upoznat sam s tim kako funkcionira Facebook, Twitter. Koristim neke, mada imam granicu. U principu, više volim koristiti telefon u komunikaciji s ljudima, posebno Viber.

Zajedno 30 godina

Kako ste i kada upoznali svoju suprugu?

- Iz istog smo mjesta i zajedno smo pohađali vrtić. Za vrijeme srednjeg obrazovanja smo se razišli, a onda smo se opet sreli i živimo zajedno već 30 godina.

Autor: Razgovarala: Tijana ĐEVIĆ

[Haman]

NAPOMENA: Ovaj intervju Dr. R. Markovine ne mogu prebaciti ali mogu postaviti link, pa ko zeli da pricita nek klikne na link.



http://freshpress.info/vijesti/podsjeca ... ratu-1993/

[Haman]

POVIJEST JE VEĆ RAZDVOJILA ALIJU OD ERDOGANA! Latić: Ljevica je mrtva; a ja sam antiselefista koliko i antikomunista!

07.12.2016. u 04:55

„Džemini oponenti su izvitoperili i spinovali njegove stavove koji su potpuno u skladu sa islamskim kanonom i odnose se isključivo na vjernike koji prihvataju da kao takvi žive u skladu sa islamskim kanonom i propisima“, izjavio je Nedžad Latić, urednik portala The Bosnia Times, u intervjua za „Start“


FOTO: Latić (TBT)

Šta se dešava sa autorom koji objavi tako hrabro političko štivo kao što je Vaša knjiga „Sarajevski Armagedon“?

Latić: Personalno ništa posebno. Kokuzluk je kod svih pisaca hroničan tako da i kad bih želio proslaviti jedan takav uspjeh, a ta knjiga je to zaslužila jer je dobila epitet, pa i status bestselera, od zarade se ne može ni počastiti dobro društvo. Još nisam siguran da li mi laskaju kolege novinari i pisci kad mi hvale „intelektualnu hrabrost“ koju sam ispoljio u knjizi, ili kriju svoju bojažljivost pa i kukavičluk. Tako da ništa ne uzimam „zdravo za gotovo“ iako vidim da je „pročepilo“ i da se dosta „lakše diše“ u gradu.

Vaš portal The Bosnia Times, nije ništa „mekše“ štivo od same knjige. Vrlo ste oštri u kritici vlasti, izazvali stečak i polemike kao u ona poslijeratna vremena kad su se vodile teške i strastvene polemike među novinarima i intelektualcima.

Latić: Takav sam po prirodi, odnosno po vokaciji. Ali, imam nostalgiju za tim poratnim vremenima. Osjećam se usamljeno jer nema više novinara tog kalibra i kova. Ovo je sve „bižuterija“ tako da se nema ni sa kim polemizirati.

Da li možda, zbog te nostalgije, želite od The Bosnia Timesa napraviti novi nacionalni list „Ljiljan“?

Latić: Možda podsvjesno, jer „Ljiljan“ nikad neću prežaliti. To se vidi i po tome da sam u „Sarajevskom Armagedonu“ jedno poglavlje naslovio „Prohujalo s Ljiljanom“. Ali, sad sam sam svoj gazda i sigurno neću dozvoliti da mi se dese gluposti kakve su se dešavale u „Ljiljanu“.

4: Misliš na polemike i tekstove Vašeg brata Džemaludina poput one o mješovitim brakovima?

Latić: Naprotiv, takve polemike su obilježile i proslavile „Ljiljan“. Mislio sam na neke primitivnije stvari i finansijsko poslovanje. No, žalim što su mnoge Džemine briljantne tekstove zasjenile takve polemike. Čak mislim da bi se Džemo trebao izviniti djeci mješovitih brakova kojih ima dosta u Sarajevu jer on nije imao namjeru nikoga uvrijediti. Džemini oponenti su izvitoperili i spinovali njegove stavove koji su potpuno u skladu sa islamskim kanonom i odnose se isključivo na vjernike koji prihvataju da kao takvi žive u skladu sa islamskim kanonom i propisima. Inače, niko nema prava u jednoj laičkoj i sekularnoj državi, a takav BiH jeste, da nekome uskraćuje pravo izbora bračnog druga.

Zašto tada niste tako razmišljali?

Latić: To je bilo vrijeme povampirenog postkomunizma i mi, kao antikomunisti, smo željeli odgovoriti. Zato je to više ideološko-politička nego religijska polemika. Danas kad imate bijelu kugu, pa i stotine ilegalnih poligamnih „šerijatskih“ brakova, ovakva polemika je besmislena. Bože ikakvih normalnih brakova!

Uvijek Vas je bio glas kontroverznog lika a danas Vas doživljavaju i kao političkog konvertitu jer ste nekad u Ljiljanu glorificirali Aliju Izetbegovića kao neupitnog vođu, a danas ste u sigurno najopakiji kritizer Bakira. Ko se promijenio, ili šta se promijenilo?

Latić: Situacije su kontradiktorne i paradoksalne. Za vrijeme Alije, kojeg sam srčano podržavao, jer sam ga cijenio i volio, bilo je više slobode. To je to vrijeme žestokih polemika. Ne sjećam se da je ikom falila „dlaka s glave“. Pa tad su i opaki sarajevski mafiozi bili živi. Danas, u vrijeme Bakira, u narodu je više straha. Po meni je SDA-ova izborna kampanja 2014. bila jeziva. Bio sam „bačen na lomaču“ koju su fanatizirane ksenofobične bošnjačke skupine „nakerikale“ na društvenim mrežama. I što je najopasnije sve je to bilo (o)smišljeno u Centrali SDA. Imao sam izravne prijetnje smrću samo zato što pišem za „izdajničke novine“ Avaz!

Šta je problem između Vas koji ste uvijek bili deklarirani vjernik i vehabija koji upravo insistiraju samo na vjeri?

Latić: Kad je u pitanju vjerski izbor i način ispoljavanja vjere od mene svakome, pa i vehabijama, široko je polje. Međutim u ideološko-političkom smislu ja sam antiselefista koliko i antikomunista! Jer, mene ne zanima ni to što je neko ateista. Ali ako neko, kao što su to komunisti činili, primjenjuje nasilje, kao što to selefije čine zulum prilikom indoktrinacije svog učenja i pokušavaju ušutkati svako drugo mišljenje, pa i vjerovanje koje nije u skladu ili duhu sa njihovim poimanjem svijeta, onda u meni pronalaze protivnika.

Još Vas prati jedna kontroverza; da ste prešli s desnice na ljevicu.

Latić: Naša Ljevica je mrtva!

Kad je umrla?

Latić: Recimo na onim famoznim plenumima kad su se desile demonstracije u kojima je gorjela zgrada Predsjedništva.

Zašto se, onda, stranke opozicije u Sarajevu nazivaju ljevicom?

Latić: Po inerciji političkog djelovanja tako se profiliraju i nazivaju. Inače, naši navodni ljevičari vjeruju samo da se desila evolucija od majmuna ka čovjeku, a ne vjeruju da ideje i politički procesi i odumiru ili evoluiraju.

Dakle, Vi ste ostali vjerni desnici?!

Latić: Nažalost sve što „odlikuje“ desnicu u Evropi, pa i na Balkanu, može se prepoznati i kod bošnjačke desnice. Tu mislim na populizam Bakira Izetbegovića, kao i ksenofobiju koju ispoljavaju neki bošnjački mediji, te vjerski radikalizma kojeg ispoljavaju proselefistički mediji, odnosno imami. Mene, što se vidi iz svakog mog teksta i javnog nastupa, nema tu i nije nikad ni bilo!

Zar Vaše panbošnjaštvo koje ste promovirali sa Cerićem i Zukorlićem formirajući Bošnjački kongres nije notorni populizam i nacionalizam?!

Latić: Da, upravu ste, sve se to svelo na to. Malo gdje ćete pročitati i čuti primitivnijih nacionalističkih proklamacija kao na portalima koji podržavaju spomenuti dvojac. Zato sam i digao ruke od svega toga.

Više Vam se ne sviđa na Tayib Erdogan, zar ne?

Latić: Nije problem u mojim simpatijama prema personama već u mojim snažnim emocijama koje gajim prema Turskoj uopće. Takvi ste i Vi sami, zar ne?!

Iskreno, nigdje se ljepše kao turist nisam osjećao kao u Turskoj. Žao mi je što nisam uspio proputovati tu zemlju cijelu. Ali, želim da govorimo o politici...

Latić: Onda da odgovorim da Volim Tursku, ali ne podržavam Erdoganovu politiku, naprotiv!

Rijedak ste bošnjački intelektualac koji je digao glas protiv represija u Turskoj, mislim na ono otvoreno pismo Erdoganu. Da li je to dovoljno?

Latić: Uradio sam nešto što još javnost ni ne zna a na tom je „fonu“.

Šta?

Latić: Pisao sam pismo Bakiru Izetbegoviću da zamoli Erodgana da pusti na slobodu velikog intelektualca Alija Bulaca.

Nije Vas poslušao?!

Latić: Očito da nije.

Zašto insistirate baš na Bulacu?

Latić: Zato što je vrhunski intelektualac koji je podržavao Bosnu, a posebno je imao visoko mišljenje o Aliji Izetbegoviću kao intelektualcu. Smatrao ga je „Ikbalom Zapada“. Dolazio je u Sarajevo i ja sam ga upoznao sa Alijom.

Vi u pismu poručujete Erdoganu: Vama Vaša Turska, nama naša Bosna. Nije to baš u duhu emaneta kojeg je Alija ostavio Erdoganu.

Latić: Ne, nije uopće. Mislim da su Erdogan i Bakir bukvalno shvatili taj emanet; da Alija Bosnu daje Erdoganu, i da Bakir u njoj bude (V)alija , namjesnik. To je nedopustivo i stoga, pored silnih selama, para i posjeta takav politika nije urodila plodom.

Zar Erdoganova AK Partija nije pobratimska stranka sa SDA i zar se Erdogan ne deklarira da je u ideološkom smislu sljedbenik Alije?

Latić: Ma i nije toliko bitno šta Vi i ja mislimo o svemu tome. Već je povijest napravila jasnu i nepremostivu razliku između Alije Izetbegovića i Tayiba Erodgana; Alija je rekao da je bolje da stotine krivih bude na slobodi nego da jedan nevin bude u zatvoru, a Erodgan je pohapsio stotine hiljada nevinih samo zbog jednog krivca Fetullaha Gulena. Ovdje se mogu dodati jos neki argumenti.

Navedite bar još dva-tri.

Latić: Prvo, ja naprosto moram vjerovati da će Erdogan uskoro korigirati svoju politiku kad su u pitanju sve ove silne čistke. A do tada mi moramo Bakira „držati na oku“ da ne posegne za kakvim glupostima u progonu ljudi u Sarajevu. Jer bojim se da ovo Erdogan vodi neku svoju revoluciju kakvu je, na primjer, izveo imam Homeini u Iranu, i da se vrijeme u Turskoj računa do njega i ono poslije njega.

Zbog Iranske revolucije ste baš Vi platili tešku cijenu, mislim na hapšenja 1983. godine?

Latić: To može da bude primjer kako se veliki preokreti u zemljama islamskog svijeta haman moraju odraziti i na bosanske muslimane i da stoga moramo sa mnogo opreza pratiti dešavanja u Turskoj. A, ako uporedimo Erdogana i Homeinija, kojeg su tadašnji svjetski mediji tretirali kao najveću „babarogu“, ni on tokom svoje revolucije nije pohapsio ni blizu toliko ljudi i strpao ih u zatvor.

Zašto toliko kritizirate Islamsku zajednicu? Nije li to malo osveta jer Vaš brat nije postao dekan FIN-a?

Latić: Iskreno, ima tu malo osvete! Posebno se svetim Hilmi Neimarliji koji je „blagoslovio“ sve te silne mahinacije da se Džemo osujeti da kao najbolji kandidat bude izabran. Ali, bulumenta koja je zaposjela rukovodeće funkcije u Rijasetu IZ-e, a to je cijela bivša redakcija „Ljiljana“, vodi cijelu Islamsku zajednicu u ponor! Sa njima će Islamska zajednica prvo bankrotirati, kao i „Ljiljan“, a potom će doživjeti turbulencije usljed kojih će isplivati „prljav veš“ zbog čega će se stidjeti velika većina dobrih i zaista marljivih imama!

Kakva je percepcija Vas danas među džematlijama?

Latić: Više me pozdravi ljudi u tramvaju nego u džamiji.

Šta to znači?

Latić: Došlo je do totalne promjene strukture džematlija tako da nevoljko idem u džamije, čak neke džamije i zaobilazim. Nema tamo više nekadašnjih starih pobožnih deda. U haremima me sačekuju razni pametari, derviši, vehabije, esdeaovci..., nikom od njih ne godi moja kritička misao pa žele „raspraviti“ sa mnom to kako mogu kao „neosporni“ vjernik biti protiv SDA i slično.

Zar džamije nisu mjesto smiraja pobožnih ljudi?

Latić: Džamije kao građevine ili institucije zaista to jesu . Ali ljudi nisu više skromni u svojoj pobožnosti. Postali su nametljivi i nasrtljivi. A ja sam navikao da takvi ljudi ni u vrijeme komunizma nisu smjeli pored mene klanjati da ih ne bi neki udbaš uslikao.

Vi ste, zapravo, sufija. Zar ne?!

Latić: Da, u onom kontekstu na kojem inisistiram na duhovnosti. Iščitao sam sufijske klasike, posebno Rumija i Širazija, pa tako i napisao neke prosufijske knjige poput „Zlatnog bejta“, životopisa hafiza Halid ef. Hadžimulića. Međutim, formalno nisam pripadnik niti jednog tarikatskog pravca.

U jednu od Vaših, zaista mnogobrojnih kontroverzi i eskapada, spada i tvrdnja da je L. N. Tolstoj bio musliman. Čak ste mu posjetili i mezar.

Latić: To me je naputio Hafiz Hadžimulić koji je bio veliki poštovalac Tolstoja. On mi je iznosio neke činjenica koje ukazuju na to da je Tolstoj umro kao musliman. Za njegov hatar sam otputovao u Jasnu poljanu i posjetio imanje gdje se nalazi Tolstojev mezar.

Zar to nije malo pretjerano tvrditi?

Latić: Ja to ni ne tvrdim, ali imam pravo i tako gledati na Tolstoja. Njegov mezar je, na primjer, urađen potpuno na islamski način. Kao što Vam je poznato, muslimani se sahranjuju tako da im desno rame bude okrenuto prema Kabi. Takav je Tosltojev mezar.

Koja će biti sljedeća Vaša knjiga?

Latić: Ne vjerujem da ću napisati još puno knjiga. Zapravo, želim napisati samo još jednu.

O čemu biste pisali?

Latić: Kroz književnost sam upoznao tri lika, koja su po meni bez premca u cjelokupnoj svjetskoj umjetnosti. To su Šems Tabrizi, iz „Mesnevije“ Dželaludina Rumija, Hafiz Širazi, kao autor neprevaziđenog spjeva „Divana“ i Pjer Bezuhov iz Tolstojevog romana „Rat i Mir“. Sa njima me je upoznao Hafiz Hadžimulić kroz duga sijela koja smo imali u njegovoj kući.

Šta smjeraš napraviti sa tim likovima?

Latić: Želim ih dovesti u moje Sarajevo.

Kako?

Latić: Na način da napišem autobiografski roman u kojem bi ovi veliki likovi bili moji musafiri. Iako nije preporučljivo unaprijed iznositi planove, odlučujem se ovo izustiti više da bih ukazao na nužnost duhovno obnove Sarajeva. Bez toga Sarajevo nije šeher Sarajevo


(TBT, Start, Razgovarao Dario Novalić)

[Haman]

Imao sam problema sa prebacivanjm slike. Tako se tekst ponovio.

[Haman]

Obrisano.

[Kat]

Ne znam je li ovo bas pravo mjesto, ali eto... Chris Hedges spominje i nas (pri kraju intervjua) i pravi komparaciju situacije u bivsoj Jugi pred rata i trenutnu situaciju u USA, gdje je u juznim drzavama niklo na desetine Konfederacijskih spomen obiljezja.

[Haman2]

INTERVIEW SA VIŠEDECENIJSKIM POVODOM Sand: Jevrej možete biti samo po vjeri, ne možete po genima“

12.12.2016. u 07:52
INTERVIEW

U knjizi "Kada i kako je izmišljen Židovski narod?" njen autor koji je i sam Židov, Shlomo Sand , želi da dokaže kako jevrejski narod nikada nije postojao kao nacija ili kao rasa zajedničkog porijekla


FOTO: Sand

Kada i kako je izmišljen židovski narod?" Za onoga ko bi javno postavio ovakvo pitanje, iz iskustva govoreći, moglo bi se očekivati da bude proglašen antisemitom. Dio javnosti bi vjerovatno reagirao emotivno, bez prethodne provjere o čemu se zapravo radi. A u ovom slučaju, radi se o nesvakidašnjoj knjizi, koja nosi upravo takav naslov - "Kada i kako je izmišljen Židovski narod?", u njenom hrvatskom izdanju. Autor knjige je i sam Židov, te državljanin Izraela, inače profesionalni historičar i predavač na Univerzitetu u Tel Avivu, Shlomo Sand.

Knjiga je prvo objavljena u Izraelu, na hebrejskom jeziku, prije nekih osam godina otprilike. Nakon toga je godinu za godinom knjiga prevođena, te distribuirana po raznim krajevima svijeta. Tako je prevedena na preko dvadeset jezika, skupa sa već spomenutom hrvatskom verzijom. Naslov na hebrejskom glasi - Matai ve'ekh humtza ha'am hayehudi. Knjiga plijeni pažnju i onih koji se inače ne bave historiografijom, ali se bave temom iz naslova.

Shlomo Sand želi da dokaže kako jevrejski narod nikada nije postojao kao nacija ili kao rasa zajedničkog porijekla. U knjizi, kao i na svojim predavanjima, on tvrdi da su Jevreji genetički kao i etnički, prilično šarolika grupacija plemena i naroda, koji su kroz razne historijske turbulencije i geopolitičke smjernice prihvatali Judaizam kao religiju. Kako je ovo jedna od osjetljivih javnih tematika, neizbježan je dodir sa značenjem toliko zloupotrebljavanog pojma 'antisemitizam.' O tome nam Profesor Sand smjelo kaže: "Nema semitske rase, ima samo semitskog jezika." Tako on i za sebe kaže da je Semit samo u onoj mjeri u kojoj mu je semitski jezik maternji, što je ovdje hebrejski. Za sve druge narodnosti ili etničke skupine, Shlomo kaže da se definiraju prema svom maternjem jeziku, ili nekom službenom jeziku kojeg su kasnije u životu usvojili za svoj glavni, a ne prema rasama ili rodnim državama. Pored ovih definicija, u razgovoru nam je ponudio još zanimljivih tvrdnji i svojih teza, koje prevazilaze okvire njegove neobične knjige.

Da li je bilo zbog ovako osjetljive teme kakvih verbalnih napada, a koliko ste imali podrške?

Bilo više pozitivnog reagovanja negoli negativnog, u prosjeku. Zanimljivo je da su moji studenti, i obična čitalačka publika najviše slali pozitivne reakcije. S druge strane, moje kolege historičari, čak i kolege sa istog Univerziteta, verbalno su me napadali, tu i tamo. Ali i u tome je bilo onih, koji su me prozivali više sa pozicije struke, u smislu da ne mogu da prihvate gledišta iz knjige, kao historijsku studiju. A ja sam prvenstveno nastupio kao historičar u ovome. Sve podatke koje nudim u knjizi su iz te struke, skupa sa argumentacijom. Bilo je dosta i onih koji iz političkih i nacionalističkih razloga nisu mogli da prihvate ovakvu knjigu. Neki stručni ljudi su također i pod pritiskom ideologije, pa je bilo reagiranja i sa tih pozicija. Možda trebam napomenuti, da ja kao građanin Izraela nisam protiv ove države, jer i moja porodica živi ovdje, ali istovremeno nisam cionista. Možda izraelsku državu treba transformirati, ili čak razmontirati, ali samo na miran način ukoliko je moguće. Ni moja knjiga se ne može uzimati kao neko anti-izraelsko štivo. Prije svega, ja sam historičar. Izraelski su mediji bili suzdržani, oprezni ili zbunjeni oko ove knjige. Uglavnom, mogu reći da su mlađi više prihvatili knjigu u odnosu na starije.

Kako je knjiga primljena izvan Izraela, pošto je već prevedena na toliko jezika?

Knjiga je širom svijeta primljena sa velikim interesom. U Rusiji je čak urađeno više reizdanja. Jedino je u Budimpešti bilo nešto izraženog antisemitizma, ali inače je knjiga uglavnom dobro prihvaćena. Znam i za ovo izdanje u Hrvatskoj.

Jedno poglavlje vaše knjige nosi naslov: Kazari i Židovstvo, duga ljubavna afera. Opisuje vezu drevnih Kazara, koji inače nisu bili semitskog porijekla, sa nekim današnjim Izraelcima. Ovom temom se inače bave mnogi istraživači i pisci. Koliko je teorija o kazarskom porijeklu mnogih drevnih Hebreja značajna u Vašem istraživanju?

Drevna Kazarija je zahvatala čuveni put svile, a pokrivala je i područje rijeke Volge. Što se tiče jezika, velika mješavima plemena je u Kazariji govorila raznim jezicima i dijalektima. Ali nema dvojbe da je pisana komunikacija, kao i jezik liturgije, u Kazariji bio na hebrejskom. Arapski pisac po imenu Al-Nadim, iz desetog vijeka, koji je živio u Bagdadu, ostavio je pisanu potvrdu u kojoj kaže slijedeće: "Kada je riječ o Kazarima i Turcima, oni nemaju vlastito pismo, ali zato Kazari pišu na hebrejskom." Na Krimu su pronađeni natpisi sa hebrejskim slovima, ali nesemitskog jezika. Dva slovna znaka među njima su ušla u ćirilični alfabet, najvjerovatnije dok su Kazari vladali nad Rusima. Bila su to hebrejska slova tzadik i shin. Ima mnoštvo pisane dokumentacije, i na Zapadu, i širom Bliskog Istoka, kojom se potvrđuje da su Kazari obraćeni na judaizam, a da su njihovi kasniji potomci dosta migrirali i miješali se sa drugim rasama. Kazari su prihvatili judaizam preko svog kralja, iz više razloga, a jedan od njih je bio balans između pretežno kršćanskog, s jedne, i pretežno muslimanskog susjedstva sa druge strane. Među njihovim potomcima je i značajan broj generacija onih, koji sebe i danas nazivaju Jevrejima. No, trebam podvući da je za mene Jevrej onaj, koji se pridržava vjerskih propisa Tore, koji je vjernik, a ne onaj koji je samo rođen u jevrejskoj porodici ili koji nosi neko semitsko ime. Vidite ovaj paradoks - prije samo stotinjak godina, kada bi neko rekao da su Jevreji rasa, smatran je antisemitom. A danas je neko "antisemit" ako kaže da Jevreji nisu rasa, nego samo pripadnici određene religije, znači obrnuto. Nažalost, u znatnom dijelu izraelske javnosti danas, preovladavaju historijski mitovi pretrpani nacionalizmom i rasizmom. Teško je danas razbiti prihvaćene mitove o takozvanoj obećanoj zemlji, iako postoje dokazi da Rimljani nisu prognali sve Jevreje u antička vremena, kao i da nisu svi Jevreji napustili faraonski Egipat, čak možda nije bila ni većina koja ga je napustila prema drevnom predanju. Mnogi su ostali, te se vremenom miješali sa drugim rasama. Veliki broj jevrejskih zajednica i plemena u starim vremenima nije nikad živio u svetoj zemlji. Neki Izraelci žele vjerovati kako su se "vratili" u svetu zemlju danas, iako njihovi preci nisu nikad ovdje živjeli, pa se nisu mogli vratiti. Miješanje političkih, ideoloških, etničkih i vjerskih pojmova nije samo izraelska pojava. Sjećam se, davno, prije ne znam koliko godina, sreo sam jednog Bošnjaka koji mi je u razgovoru rekao da je musliman, a istovremeno je kaže bio i komunista. Bio sam zbunjen sa takvom izjavom, ali sam vremenom shvaćao kako se ta vrsta apsurda javlja i u meni bliskom okruženju. U Izraelu se ni u školskim udžbenicima ne govori o narodima ili plemenima koja nisu bila semitska, a koja su u historijskim, ekonomskim ili političkim previranjima prelazili na judaizam. Prije toga su bili pagani ili kršćani. Znate, ovdje samo manje grupe fundamentalista i religijskih fanatika vjeruju da je Bog zaista obećao komad zemlje Mojsiju samo za Hebreje, i to navodno baš ovaj komad zemlje. Ostali se ne bave puno biblijskim narativima, svejedno da li su mitološki ili historijski potvrđeni, nego se samo oslanjaju na nepostojeću kulturnu vezu sa cionskim brdom.

Kako ove stvari objašnjavate svojim studentima, pošto i oni vjerovatno dolaze sa različitim predodžbama o svom identitetu ili porijeklu?

Ovisi, jer samo neki od njih izraze želju da tragaju za svojim korijenima. Podsjetim ih tada da je drveće statično, jer ima korijenje. Čovjek nije predviđen da bude nepokretan, kao drveće, nego da ima krila. Zato im poručim da traže svoja krila umjesto korijenja.

Neizbježna je ovdje priča o kontroverznoj familiji Rothschild, za koje se tvrdi da su navodno kreirali najviše suvremenih mitova ali i činjenica, vezanih za porijeklo mnogih današnjih Jevreja, a posebno za izraelsku državu i cionizam. Kako se vama Rothshildi uklapaju u historijski kontekst ove teme?

Rothshildi su djelovali uglavnom u Njemačkoj, dakle na Zapadu. Oni su imali neki strah od uticaja istočnih Jevreja i od njihovog dolaska na Zapad. Oni jesu vremenom konstruisali taj moderni identitet Jevreja, koji nije zasnovan na vjeri ili na Tori, nego na fantazijama o nacionalnoj, kulturološkoj ili rasnoj posebnosti. Nema primjer, nema historijskih dokaza da je Kralj David koristio poznati heksagram kao simbol, a ipak skoro svi danas taj simbol nazivaju Davidovom zvijezdom. Rothschildi su navodno prije možda tri stoljeća, otprilike, usvojili taj simbol za svoju oznaku. On je označavao moć, bio je crvene boje, i po nekim tumačenjima po njemu je porodični klan Rothshilda dobio ime, od njemačkog Rot - crveno, i riječi shild - štit. Dakle, crveni štit. U njihovo vrijeme mnoge ugledne porodice, naročito plemićke, kraljevske ili bankarske, imale su neki prepoznatljiv simbol u formi štita. No, u priči o njima ima i potvrđenih podataka, a ima i nedovoljno provjerenih teorija, pa ne bih ulazio preduboko u to. Samo ću podsjetiti da su izvorni jevrejski simboli svijećnjak-menora i ovnov rog. Arheolozi su pronašli u tuniškoj Kartagi, kao i na drugim mjestima u Africi, i u Transjordaniji, prastare grobne i druge spomenike Hebreja, koji su na sebi imali samo ova dva simbola, bez heksagrama.

Kako vidite u Vašim studijama druge semitske narode?

Mnogi Jevreji su se davno preobratili na Kršćanstvo, a mnogi su se obratili i na Islam. Među današnjima Palestincima ima onih čiji su preci bili Jevreji, što su u određenom vremenu prešli na Islam ili na Kršćanstvo. Pošto su i Arapi semitski narod, a i sami su se miješali sa nesemitskim populacijama, i dalje tvrdim da je Semit onaj kome je semitski jezik ili maternji ili svakodnevni. To može a ne mora za sobom povlačiti genetsko porijeklo. Veliki broj današnjih Izraelaca, možda i većina, samo su Semiti po jeziku i ni po čemu drugom.

Jedna stvar je objasniti šovinističke mitove naučnim potvrdama, ali je druga stvar široj javnosti reći da je bila u krivu toliko dugo. Kako ove stvari pojasniti onima koji su odabrali da vjeruju u svoju verziju historijata, dakle nisu natjerani, neovisno od Vaših ili drugih arheoloških dokaza?

Izraelska mitologija u tumačenju historije jeste jedna od najosjetljivijih i najistaknutijih na svijetu, ali nikako nije jedina takva. Na tim stvarima se radilo dugo, tako da i preispitivanje tog školski nametnutog narativa, i medijski ponavljanog, nije kratak proces.

Evo primjera iz drugih krajeva svijeta. Galska plemena su u francuskom obrazovnom sistemu prikazana kao nekakva historijska metafora. Imate danas i djecu nekih imigranata koja govore kako su im preci bili Gali, zbog školskog programa, a roditelji su odjednom "ponosni" na svoje nove pretke i usput nove "potomke" slavnih predaka. Krajem devetnaestog vijeka su teutonski vitezovi počeli da se idealiziraju za potrebe modernih Nijemaca. U Poljskoj poslije Prvog svjetskog rata, ako neko nije bio embrion iz "čiste katoličke" materice, automatski je mogao biti samo Jevrej, Ukrajinac, Rusin, Ciganin, po istoj matrici. Nisu ga priznavali za Poljaka, taman da je i htio. Za mnoge slavenofile, ko god nije rođen u okrilju Pravoslavne Crkve, nije mogao biti autentični Slaven, što je bilo jako izraženo među Rusima. Korištenje drevnih i prilično fiktivnih teorija omogućilo je sukobljavanje pravoslavnih Srba sa katoličkim Hrvatima, što je kako znamo vodilo i ka napadanju na muslimanske Bošnjake i Kosovare. Etnoreligijske definicije naroda su nakon komunizma, vodile još većoj mitologizaciji prošlosti, što je neizbježno sve odvuklo u ksenofobiju. Na takav način je konstruisana i savremena jevrejska nacija i moderni Izrael.

Velliko ljevičarsko i anticionističko iskustvo

Shlomo Sand je rođen u austrijskom Linzu, 1946. godine. Njegovi roditelji su preživjeli holokaust u Poljskoj. Iako odgajani u jidiš kulturi, Shlomovi roditelji su imali averziju prema lokalnim rabinima, a cijelog života su razvijali anti-imperijalističke svjetonazore. Odselili su se u Jaffu 1948. godine. Shlomo je tamo najprije studirao elektroniku. Nakon šestodnevnog izraelskog rata iz 1967. godine, Sand postaje veliki ljevičar. Promijenio je članstvo u nekoliko ljevičarskih organizacija, među kojima je bila i anticionistička 'Matzpen,' ali je nakon određenog vremena i nju napustio, sa razočarenjem. Vremenom sve više pokazuje interes za dubiozno i detaljno izučavanje historije, u čemu se usmjerava narednih godina. Istovremeno pokušava da rastavi religijska tumačenja događaja i ličnosti od historijskih. Poznat je po izjavi o tome kako religijski afiniteti u Izraelu ne mogu biti opravdanje za historijsko prisvajanje tuđe zemlje. Iako je uglavnom bio protivnik cionizma, nije protivnik postojanja države Izrael, jer se, kako i kaže, plaši da bi njeno rastavljanje dovelo do novih kolektivnih stradanja i destrukcije. Zato se zalaže za potpunu demokratizaciju Izraela. Inače, za svoju državu tvrdi da ne može biti demokratska tvorevina uz istovremeni statusni naziv - "jevrejska država". Kada je profesor genetike pri Albert Einstein Koledžu Medicine, Harry Ostrer, objavio rezultate DNK istraživanja, kojima vrdi kako je otkrio "vrlo snažne markere jevrejskih predaka", Sand je rekao da bi Hitler bio zadovoljan ovakvim istraživanjem.

Najprigodniji citat iz Sandove knjige glasi: "Nacija... je skupina osoba ujedinjenih zajedničkom pogreškom o svome porijeklu, i zajedničkom nevoljenju svojih susjeda." - Karl Deutsch.


(TBT, Razgovarao i priredio Amir Telibećirović)

[Haman2]

INTERVJU MUHAMED FILIPOVIĆ/ RANA PITANJA I KASNI ODGOVORI:Šta ti misliš, Đula, šta će biti s nama, muslimanima?
dec 19, 20160



Kad sam bio mali, a bio sam najmlađi član u brojnoj porodici Sulejmanbega i Đulhanume Filipović, volio sam da prisustvujem jutarnjoj kahvi mojih roditelja. Taj ritual bio je važan čin porodičnog života s kojim je počinjao svaki dan. Kahva se iznosila na mangali punoj žere i stavljala na sećiju između oca i majke, a ceremonija je započinjala kad bi Kane Begtašević (komšija koji je raznosio novine) donio prve novine koje su stizale u Banju Luku, a to su bile “Jutarnje novine” koje su dolazile vozom iz Zagreba. Pola sata kasnije stizale su i “Politika” i “Vreme” autobusom iz Okučana, zapravo Beograda preko Okučana.
Rušeno je sve
Tačno sat kasnije je autobuskom linijom “Divjak” iz Sarajeva stizala i Spahina “Pravda”. Otac je sve te novine pregledao, negdje zastajao i čitao, šutio i ponešto promrmljao, a majka je revnosno motala cigare od duhana koje je ocu u manjem ruksaku donosio čovjek imenom Smajo iz Prozora i to svaka tri-četiri mjeseca. Kad bi se završilo čitanje ili pregledanje novina, otac ih je stavljao nastranu, što je bio znak ostalim ukućanima da mogu ući u sobu i uzeti novine da ih i oni pregledaju.
Tek tada bi otac progovorio i svaki put bi rekao isto. Ta njegova rečenica mi se duboko urezala u pamet, a glasila je: “Šta ti misliš, Đula, šta će biti s nama, muslimanima”. Majka mu je na to i retoričko, ali i stvarno pitanje odgovarala na isti način kazavši: “Šta ti kažeš, Sulejmanbeg”.

Tako se dogodilo da me je to jedno te isto pitanje pratilo tokom cijelog mog djetinjstva, a kad je došlo do rata i kad sam upravo izlazio iz djetinjstva i postajao svjestan stvarnog života, kad je došlo do uništenja ondašnje države i stvaranja zločinačke ustaške države. Kad su našu kuću svaki dan pretresali, kad su moja braća morala da bježe i da se kriju ili dospijevala u zatvore i logore, ili uspjeli da se prebace u tada male partizanske grupe, kada se činilo sve da se ljudi spašavaju i da im se pomogne da se sklone iz ustaškog pakla od države, to pitanje nije više bilo retoričko, nego je dobilo stravičan sadržaj i realitet, postalo je odista pitanje biti ili ne biti, pitanje koje je zahtijevalo brz i jasan odgovor. Iz očeve retorike ono je prešlo u život na stravičan način.

Nas osmero braće i sestara bilo je različitih političkih uvjerenja, ali nas je prst sudbine, a to je da smo bili muslimani, spojio na takav način da je on odlučivao o našim sudbinama, jer smo mi bili muslimani i u sebi i za druge i to smo bili svi bez obzira na naša politička uvjerenja

Otac je tada i sam bio ubijen, braća i sestre po zatvorima, logorima, šumama ili u bijegu, a ja sam ostao s majkom i s onim istim pitanjem koje sam slušao godinama prilikom jutarnje kahve mojih roditelja. Nas osmero braće i sestara bilo je različitih političkih uvjerenja, ali nas je prst sudbine, a to je da smo bili muslimani, spojio na takav način da je on odlučivao o našim sudbinama, jer smo mi bili muslimani i u sebi i za druge i to smo bili svi bez obzira na naša politička uvjerenja, jer nikakvo političko uvjerenje nije nas moglo spasiti od usuda koji nam je donosilo ime musliman.
U to vrijeme, ako se neki musliman sklonio u ustaše, postao je samo strano tijelo koje je završilo na najtragičniji način, jer su svi oni umirali kao zločinci i bez spomena. A ko je vođen uvjerenjem da je Srbin, kako su mnogi mislili, stradao je jer, kako je rečeno nekadašnjem gradonačelniku Višegrada kada je izvođen na most da bude zaklan, a on se pozvao na to da je uvijek bio Srbin – “kako ti nekrst da budeš Srbin”.
Muslimani koji su otišli među ustanike da se bore protiv okupatora bili su masovno ubijani u četničkim pučevima organiziranim zbog njihove eliminacije. A kada su sve te kalvarije prošle i kada su ljudi pomislili da je sad konačno došao čas da se izgrađuje istinsko bratstvo, prijateljstvo i ravnopravnost, pokazalo se da se dlaka mijenja, a vuk ostaje vuk, jer je prvo u BiH započela borba protiv ostataka navodne turske vlasti, turskog mentaliteta i spomenika vladavine, pa su zabranjene sve institucije islamskog karaktera, sve vjerske škole i nastava, sva muslimanska društva ukinuta, oduzeti vakufi i doneseni zakoni kojima su muslimanima oduzeti zadnji ostaci zemlje, nacionalizirana trgovina, kuće, da bi se u urbanim sredinama koje su oduvijek bile pretežno muslimanske, vršile organizirane rušilačke akcije, rušenje Baščaršije, džamija, medresa, oduzimanje konvikta, rušenje vezirovog konaka u Travniku i bezistana u Banjoj Luci te brojnih drugih spomenika naše historije, kulture i načina života. Rušeno je sve što je nosilo islamski pečat na sebi.
Lekcija zalutalima
Kad je sukob sa SSSR-om u unutrašnje odnose unio neke nove momente i kada je bilo opasno izazivati do te mjere strpljenje muslimana kao najbrojnijeg stanovništva Bosne i Hercegovine, došlo je do promjene taktike, ali ne i strategije u odnosima. Došlo je do organiziranih hajki na pojedince i grupe muslimana, kako bi se spriječilo nešto što je bilo nemoguće spriječiti, a to je da se bosanski muslimani ili Bošnjaci, kako se oni nazivaju od iskona, ali im je i ime bilo zabranjeno, kao najduhovniji, najkulturniji i masovno najobrazovaniji dio bosanskog društva, istaknu i zauzmu najviša mjesta u jedinom domenu koji im nije mogao biti zabranjen, a to je duhovni rad, jer ko će da kontrolira šta pisac piše.

Lukava politika je shvatila pouku i razvila metode da onemogući jedinstvo intelektualnog establišmenta, da se ono što je najveća snaga duha, a to je njegova snaga ujedinjavanja ljudi, onemogući

Jedan slučaj sukoba duha i birokratske političke strukture dogodio se još 1960. godine. Grupa filozofa koja je svojim radom dovela Sarajevo u centar filozofskog života u bivšoj državi, u cilju intenzivnijeg studija osnovala je filozofsku biblioteku “Logos” koja je veoma brzo postala najcjenjenija u zemlji. Jedno od prvih djela moderne filozofije koje je “Logos” izdao bilo je poznato djelo jednog od četvorice najvećih mislilaca 20. stoljeća Ludviga Vitgenštajna (Ludwig Wittgenstein) “Trtactatus Logico-Philosoficus”.
Kako način mišljenja i govora tog djela, odnosno ono šta čovjek govori, niko od tada postojećih znalaca filozofije koji su filozofiju učili na partijskim kursevima i iz brošura nije shvatao. U krugu vrhovnog žirija koji se zvao Komisija za ideologiju CK-a, djelo je ocijenjeno kao negacija dijalektičkog materijalizma i marksizma, a grupa koja ga je izdala kao opasna ideološka opasnost. Da intervenira i održi lekciju zalutalim filozofima, odlučio je sam vrhovni žrec ideologije, novopečeni šef ideologije iz Semberije Milan Knežević. Njegov tekst bio je najotužniji dokument nepismenosti, neznanja i misaone insuficijencije, jer je on izložio takve argumente protiv Vitgenštajna da neko ko kaže “Svijet je sve što je slučaj”, a to je prvi stav “Tractatusa”, negira fundamente dijalektičke filozofije, jer mi svi znamo da je svijet materijalan, da u njemu vlada nužnost, a ne slučaj.

Za današnjeg čitaoca takve rečenice su znak neznanja i primitivizma i u tome se vidi blagotvorni utjecaj onih koji su u takvim uvjetima razvijali filozofiju i uopće podigli spasonosnu sposobnost mišljenja do tako visoke mjere da takvi stavovi izgledaju apsurdni i nemogući. Ali, to je trebalo da bude osnova osude i egzekucije cijele jedne generacije filozofa koji su filozofsku misao u Sarajevu doveli do svjetskih razmjera, jednako kao što su našu književnost do takve visine podigli jedan Meša Selimović, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Derviš Sušić, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić i Ahmet Hromadžić.
Tada je jedan predstavnik svjetovne vlasti odlučio, sjeo, napisao i ispao budala u najmanju ruku i to budala ne zbog neznanja, nego zbog arogancije i nadutosti kojom se odnosio prema dvije i po hiljade godina staroj tradiciji filozofskog mišljenja i ogromnog duhovnog blaga koje je razvojem te nauke stvoreno na korist čovječanstva. Tada se dogodilo nešto veoma važno, a to je da se na jednoj strani našla kompaktna grupa ljudi koji su nešto ipak znali, a na drugoj grupa neznalica koji su imali moć, a moć bez znanja nema sredstva da se iskaže. Stoga je Knežević potonuo u dubine svog neznanja.

Ovu historiju sam ispričao da bih ukazao na tragičnost naše današnje situacije u kojoj je Baal novca i časti progutao čast, a novac nije mogao, jer ga oni koje je trebao gutati nemaju

Nažalost, lukava politika je shvatila pouku i razvila metode da onemogući jedinstvo intelektualnog establišmenta, da se ono što je najveća snaga duha, a to je njegova snaga ujedinjavanja ljudi, onemogući, dijeleći intelektualce na naše i njihove, na plaćene i i angažirane i neplaćene i neangažirane, da stvori svoje intelektualce, pa i po cijenu da stvori i svoje fakultete gdje će odgajati takve duhovne polutane.
Ovu historiju sam ispričao da bih ukazao na tragičnost naše današnje situacije u kojoj je Baal novca i časti progutao čast, a novac nije mogao, jer ga oni koje je trebao gutati nemaju.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove ** No links ** Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. ** No links ** Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(** No links ** PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

[Haman2]

Srpska doktorka izliječila hiljade ljudi od raka: Kod mene se ne umire! (VIDEO)

Jedan od najvećih stručnjaka za transplantaciju matičnih ćelija u Njemačkoj i Evropi je profesorka dr Nadežda Basara, za koju zna cio svijet i priča o njenim uspjesima u liječenju teško oboljelih pacijenata.


dr-nadezda-basara

Dr Basara je trenutno direktor interne medicine na Malteser St. Franziskus bolnici u njemačkom gradu Flensburgu. Prije 17 godina je došla u Njemačku bez znanja njemačkog jezika, ali to joj nije bila prepreka da ga nauči i u isto vrijeme napravi uspješnu karijeru, postane docent, i kao prva doktorka iz jugoistočne Evrope koja nije rođena i školovana u Njemačkoj, postane profesor medicine, piše makedonski dnevni list Večer.

Pet godina je bila na čelu transplantacionog centra Univerzitetske klinike u Lajpcigu. Zahvaljujući njoj taj centar je po rezultatima liječenja leukemija i po broju realizovanih transplantacija bio na prvom mjestu u Evropi. Ova jaka žena crpi energiju iz ljubavi prema medicini, ljudima, radu i porodici. Za nju je najveća satisfakcija kada izliječi pacijenta i to smatra ličnim uspjehom, što joj daje novu energiju na putu uspjeha.

Među pacijentima koje je liječila dr Basara, veliki broj ljudi je iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, a domaća javnost ju je upoznala po uspešnom liječenju teško oboljelog od aplastične anemije Željka Mitrovića, vlasnika Pink televizije, kao i poznatog voditelja RTS, Dejana Dekija Pantelića, koga je izliječila od tumora na krajnicima.

Pantelić se, gostujući u emisiji Svijet zdravlja, koja je emitovana na RTS-u, prisjetio momenata sa liječenja u Njemačkoj i kada mu je bilo dosta teško stanje dr Basara ga je ohrabrila ovim rečima: Dejane, kod mene ljudi neumiru.

Lista poznatih ličnosti koje je dr Basara liječila se tu ne završava, jer neke poznate ličnosti ne žele da im se ime pominje u javnosti. Prije 13 godina je transplantacijom matičnih ćelija od nesrodnog donatora izliječila mladog pacijenta iz Srbije oboljelog od najtežeg oblika akutne limfoblasne leukemije, filadelfija pozitivne i to je prvi pacijent s Balkana izliječen od te bolesti.

Povodom dana državnosti Srbije odlikovana je zlatnom medaljom, a prošle godine Crna Gora joj je dodelila državljanstvo za zasluge u liječenju njihovih pacijenata.

Ovo je intervju sa dr Basarom, koji je izašao nedavno u makedonskom listu Večer.

Opišite nam vaš put od doktora u Srbiji do vrhunskog hematologa i onkologa u Njemačkoj?

- Put nije bio nimalo lak. Te prelomne 1997. imala sam 39 godina, skladan brak, dvoje divne djece i supruga koji me je uvijek u životu podržavao. Sa završenom medicinom, magistraturom, doktoratom i specijalizacijom u Beogradu radila sam kao načelnik funkcionalne dijagnostike na Institutu za hematologiju Kliničkog centra Srbije. Dok je direktor bio prof. dr Rolović sve je odisalo napretkom i znanjem i značili smo sve do 1994. nešto u Evropi. Njegovim odlaskom u penziju nastao je preokret za mene saznanjem da nova direktorka nije imala viziju napretka instituta, već je mislila samo na svoje lične interese.

U dogovoru sa suprugom odbijam dva poziva iz Pariza i prihvatam poziv prof. Fauzera iz Njemačke, odlazim prvo ja, a suprug se malo kasnije pridružio sa djecom. Tamo sam, prosto rečeno, ”bačena u vatru” u rad sa najtežim hematološkim bolesnicima i dodatno me postavlja za najodgovorniju osobu pred njemačkim zakonom o lijekovima u proizvodnji transplantata i krio-konzerviranju matičnih ćelija. Vrlo brzo postajem načelnik hematologije i onkologije.

Za sve to vrijeme učim njemački jezik koji u početku nisam znala (sporazumijevala sam se na engleskom i francuskom), učim za nostrifikaciju diplome, specijaliziram internu medicinu i hematologiju i onkologiju, pišem naučne radove, kao docent sa nostrifikovanom titulom doktora nauka držim vježbe i predavanja studentima u Majncu i držim vježbe njemačkim kolegama sa posla iz dijagnostike.

Na Univerzitetu u Majncu sam predložena za profesora medicine, a titulu dobijam po prelasku na Univerzitetsku kliniku u Lajpcigu, gdje sam pozvana da budem glavni načelnik hematologije i onkologije. Tamo sam vodila i transplantacioni centar matičnih ćelija kao i proizvodnju transplantata matičnih ćelija i njihovo krio-konzerviranje. Ubrzo izbijamo na prvo mjesto u Nemačkoj po broju i uspješnosti transplantiranja, a mene Evropsko društvo transplantatora postavlja za glavnog inspektora transplantacionih centara po Evropi. Vidjevši moje uspjehe na svim poljima hematologije i onkologije Malteški red Njemačke me poziva za direktora interne medicine u njihovoj bolnici u Flensburgu, što sam prije četiri godine i prihvatila.

Kakav tretman imate tamo kao Srpkinja i da li vam je to bila prepreka u karijeri?

- U Njemačkoj se prije svega cijeni rad, i ako radite uspješno, bićete prihvaćeni. Međutim, da biste uspjeli kao stranac u Njemačkoj, a posebno kao Srpkinja, morala sam da budem uvijek duplo bolja od njih. To nije uvijek nailazilo na simpatije od strane mojih kolega, ljubomora je ljudska osobina i naravno postoji i kod Njemaca. Prije dvije godine sam, na primjer, doživjela da je u regionalnim novinama izašao veliki članak o nedostatku ljekara u Nemačkoj, kao i zapošljavanju i problemima ljekara iz inostranstva. U okviru tog članka je objavljeno da se “priča” da ja dajem prednost pacijentima iz Srbije u odnosu na njemačke pacijente, sto je svakako nonsens za svakoga ko poznaje kodeks ljekarske profesije i Hipokratovu zakletvu, a naročito mene kao osobu i ljekara kome nikada nije bila bitna ni nacionalnost, ni boja kože, ni vjeroispovijest pacijenta.

Šta biste vi preporučili vašim kolegama u Makedoniji i šta je put do uspjeha jednog dobrog specijaliste?

- Put do uspjeha je samo optimalno i sveobuhvatno liječenje bolesnika sa najboljim mogućim metodama koje postoje. U Beogradu nisam mogla da se pomirim sa činjenicom da ne mogu da kod bolesnika primjenim transplantaciju od srodnog ili nesrodnog donatora, a znala sam da sa tom metodom mogu da ih izliječim. Za mene je bilo neprihvatljivo da posjedujem znanje, a da ne mogu da ga primjenim. Otišla sam u Njemačku 1997. da bih mogla da radim kompletnu i najbolju medicinu i na taj način izliječim mnogobrojne pacijente.

Šta znači brza i dobra dijagnostika za uspjeh u liječenju bolesti?

- Sve! Dobra i brza dijagnostika određuje sudbinu bolesti, da li pacijent ima šanse da bude izliječen ili ne i zbog toga je izuzetno važna. Trenutno kod svih malignih bolesti je neophodna molekularna dijagnostika koja je u Njemačkoj gotova u roku od 48 sati. Takvu efikasnost nema nijedna zemlja u Evropi, čak ni Švedska koja se smatra jednom od zemalja sa najboljom zdravstvenom zaštitom u Evropi.

Koliki je procenat izlječenih pacijenata sa malignim bolestima u vašoj bolnici?

- Za ove četiri godine, koliko vodim onkologiju, hematologiju, pneumologiju, dijabetologiju i intezivnu medicinu u bolnici Malteser St. Franziskus Flensburg procenat izlječenja malignih bolesti je 90 odsto. Taj podatak se odnosi na praćenje bolesnika dvije godine poslije liječenja u bolnici jer kasnije nisu svi revnosni u kontrolama, tako da ne možemo da dalje vodimo evidenciju o njihovom zdravstvenom stanju.

Po kojim medicinskim protokolima lečite akutne leukemije, limfome i aplastične anemije i da li u lečenju matične ćelije daju dobre rezultate?

- Po najsavremenijim protokolima koji se primenjuju u svetu. Transplantacija matičnih ćelija i dalje je jedina metoda sa kojom mogu da se izleče gore navedene bolesti i pored velikog broja novih lekova koji su registrovani za neke od malignih bolesti.

Koliko ste transplantacija matičnih ćelija u vašoj uspešnoj karijeri realizovali?

- Blizu sam brojke od 1.900, ali to nije toliko bitno, već koliko sam uspešno transplantirala. Svetski rezultat od 86 odsto preživljavljanja dve godine posle transplantacije postigla sam u Lajpcigu, a nadmašila ga sigurno sa transplantacijama u Flensburgu, koji je trenutno 90 odsto uspešnosti za tri godine od otvaranja transplantacionog centra.

Da li imate pacijente iz Makedonije i koliko njih je izlečeno ovom metodom?

- Sa zadovoljstvom mogu da kazem da od 17 godina koliko transplantiram u Nemačkoj, u poslednjih 10 godinauspešno lečim i transplantiram pacijente iz Makedonije. Transplantacijom matičnih ćelija sam izlečila do sada najmanje 20 pacijenata iz Makedonije.

Da li je transplantacija matičnih ćelija od nesrodnog donatora revolucionarno dostignuće u medicini i kod kojih malignih oboljenja daje dobre rezultate?

- Transplantacija matičnih ćelija od nesrodnog donatora se primenjuje u Nemačkoj preko 30 godina i činjenica da su rezultati isti kao i kod transplantacije od srodnog donatora (brat ili sestra) je veliki uspeh, ali ne bih mogla da kažem da se radi o novom revolucionarnom dostignuću. Alogena transplantacija daje odlične rezultate kodakutnih leukemija, mijelodisplastičnih sindroma, limfoma i teških oblika anemija.

Da li su kvalitetan način života i preventiva dobar način zaštite od malignih bolesti?

- Kvalitetan način života, pod kojim se između ostalog podrazumeva najmanje 30 minuta dnevno telesne aktivnosti u smislu šetnje, brzog hodanja, trčanja, uz mediteransku ishranu, puno povrća, redovnog korišćenja voća, ribe, belog mesa, bez pušenja i preteranog konzumiranja alkoholnih pića je najbolja preventiva i zaštita od malignih bolesti. Nažalost, to ipak nije dovoljno. Genetika, kao i izlaganje opasnim hemijskim materijama i zračenju igraju veoma važnu ulogu u nastajanju malignih bolesti. Zračenje osiromašenog uranijuma koji je korišćen prilikom bombardovanja Srbije 1999. godine je dokazano kao riziko faktor za nastajanje malignih bolesti.

NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate VIDEO.

http://lijekizprirode.com/featured/srps ... 17964.html

[Haman2]

Političko Sarajevo se ponaša kao da Banjaluka nije dio BiH
"Karadžić je Mladiću prebacio lopticu a sa Mladićem se završava taj proces, tu nema pomena o nekom autopriznanju krivice"


Dragan Bursać

Gospodine Bursać, već duže vremena novinari i političari u RS-u koji ne misle kao Milorad Dodik i vladajući SNSD tretiraju se kao izdajnici srpskog naroda. Kako je Vama raditi i živjeti u Banjaluci uz tako opasne izjave i uz takvu kvalifikaciju vladajućeg režima?

Mislim da je ono što je najgore po ljude koji imaju takvu kvalifikaciju to što smo mi na to navikli i živimo s tom opaskom da smo strani plaćenici i domaći izdajnici.

Ne sagledavamo objektivne opasnosti zato što živimo iz dana u dan i iz sata u sat takve stvari, ali trudimo se da ne obraćamo pažnju, jer kada bismo zaista obraćali pažnju na sve uvrede i komentare, pogotovo na portalima, onda bismo upali u paranoju u kojoj zaista se ne može objektivno ocjenjivati realnost, a samim time i donositi neke vrijednosne sudove.

Kako se nosite s tim kao čovjek i novinar, sa odvratnim i bolesnim komentarima na društvenim mrežama?

Ima par načina. Prvi način je ignorisanje, drugi način je krug ljudi koji su porodica i prijatelji, gdje se opustite i pobjegnete od te realnosti, tako da postoje načini.

Treća stvar, koja je možda najbitnija, da takve stvari ne treba uzimati za ozbiljno na onom fatalističkom nivou da će vam nešto biti jer tada padate u paranoju.

Zašto je to tako orgoman problem, bez obzira ko bio na vlasti?

Bez obzira ko bio na vlasti, ja to ne bih djelio na RS, Federaciju, Srbiju, Hrvatsku, te zemlje još uvijek imaju podanički mentalitet i većina puka se opredjeljuje ka vladajućoj mejnstrim strukturi.

Uniformirano mišljenje je poželjno kako mali obični čovjek ne bi uspio u životu, od posla do svakodnevnih aktivnosti, tako da nije to ništa novo niti je specifičnost RS-a ili BiH.

To je nešto što mi živimo stotinama godina. Opozitno mišljenje na bilo koju temu kod nas je jeres, ali moramo prihvatiti da takvo mišljenje mora postojati.

Kako vidite politiku koju vodi Milorad Dodik?

To je politika čistog pragmatizma. Mnogi misle da je Dodik nacionalista, kao što nije socijalista, kao što nije bio reformista.

On može koliko sutra promjeniti svoju politiku i biti unitarista ili liberal. To je čovjek koji će uraditi sve da bi zaštitio sebe i svoje materijalno bogatstvo, i krug ljudi oko sebe.

On je bio prosječno bogat čovjek. kada je iz rata izašao kao nadprosječno bogat čovjek, i ne smijemo zaboraviti da Dodik kao pojedinac i ličnost se nije odazvao Sudu i Tužilaštvu, nije otišao na ispitivanje.

On je trenutno van zakona i uradit će sve da tako ostane.

Kako mu takva politika prolazi u BiH i regiji?

On nema većih problema. To je populističko-nacionalistička priča koja je uvijek pila vodu.

Ne smijemo zaboraviti period njegove vladavine od 1998. do 2000., proaktivnu politiku koja se bazirala na ekonomiji i onda je propao na izborima.

Poučen tim iskustvom 2006. je narodu servirao nacionalizam u količinama u kojima je to nekada isporučivao SDS, pa je ostao na vlasti.

Ima nevjerovatnu sreću da mu okolnosti u Federaciji i regionu idu na ruku. Zaoštravanje sukoba, migrantska kriza, pojačana islamofobija i rusofilija, sve to on jako dobro koristi.

Aktuelni su protesti.Vjerujete li da protesti u RS-u mogu uozbiljiti vlast ukoliko i sam Dodik kaže da je patriotizam da radnici prihvate manje plaće?

Protesti će nasmijati vlasti i uljepšati im praznike. U Banjaluci su bili protesti radnika koji su bili jedna tragikomedija, koja samo pokazuje koliko je vlast dominantna i koliko se ljudi boje ozbiljnih protesta.

Ako se par šetnji po ulicama mogu nazvati protestima, onda blago vlastima koje imaju takvu opoziciju u narodu.

Što se tiče političke opozicije, to su ljudi koji se ne mogu dogovoriti da li će podržati sindikate ili neće, tako da takvi protesti mogu samo nasmijati vlast.

Kako vidite rad Saveza za promjene?

Entitetska RTRS njih cijelo vrijeme naziva takozvanim Savezom za promjene, ali realnost je takva da ih i ja počinjem zvati takozvanim Savezom za promjene.

Ne mogu se skupiti četiri njihova čelna čovjeka a da se ne posvađaju.. To je grupa ljudi koja se intenzivno ne petlja u svoj posao i to doživjeti kao opoziciju bilo bi zaista neozbiljno.

Želite reći da Savez za promjene ne djeluje kao opoziciona snaga?

To je grupa političkih drugoligaša koji nisu uspjeli da se utale, osim u par opština...

Sa ovim načinom rada to se može nazvati zavičajnim udruženjem, klub ljubitelja i hobista ovoga ili onoga, ali to se po udžbenicima politologije opozicijom ne može nazvati.

Tokom promocije knjige "Istorija Republike Srpske" u Beogradu, izraženo je veličanje kulta Milorada Dodika. Čemu to?

Ljudi koji su pisali tu knjigu sasvim logično izražavaju i odobravaju kult svoga sponzora.

Onaj ko vas finansira, koliko god ta knjiga bila suluda, vaša je dužnost da se zahvalite tome čovjeku.

Druga je vrsta što su to oni promovisali kao jednu vrstu udžbenika, mada to nema veze sa zdravom pameću, ali to je posve razumljivo od ljudi koji su od RS-a dobili novce da štampaju takvo djelo.

Nedavno ste se osvrnuli na Karadžićevu konstataciju da ko je god napravio ono što se dogodilo u Srebrenici, najveći je izdajnik srpskog naroda i oštetio je srpske interese. Je li ova izjava priznanje zločina genocida ili perfidni pokušaj Karadžića da odgovornost prebaci na Ratka Mladića?

Ovo drugo. To je ping pong između njih dvojice. Karadžić je Mladiću prebacio lopticu a sa Mladićem se završava taj proces. Tu nema pomena o nekom autopriznanju krivice.

Karadžić je tim gori što to potpuno racionalno radi i nema ni trenutka neke empatije prema žrtvama.

Neko je imaganiran to uradio a zna se ko je naređivao. On prosto vapi da kaže ime Ratka Mladića, mada sa druge strane to je dobra stvar zbog istine, jer konačno je vođa oružanih snaga RS-a priznao da su to počinile jedinice Vojske Republike Srpske jer nisu došli neki vanzemljaci pa pobili osam hiljada ljudi u Srebrenici.

Koliko je zvanična politika Sarajeva odgovorna za stalne netrpeljivosti i krize i BiH, i koliko je doprinijela tome?

Doprinijela je i doprinosi i dalje. Ne bih rekao da se radi o naivnom političkom Sarajevu, nego svi ti silni forhendi i bekendi gospodina Dodika jako dobro odgovaraju političkoj vrhuški u Sarajevu koja može reći: "Evo pogledajte šta rade četnici u RS-u", i prosto to je taj zakon spojenih posuda.

Političko Sarajevo dobro koristi taj izljev nacionalističkog bijesa iz Banjaluke, reinterpretira ga i onda ga vraća nazad.

Na kraju krajeva, nisam primijetio puno zvaničnika iz Sarajeva da posjećuju Banjaluku i da je doživljavaju kao BiH, a Banjaluka jeste dio Bosne i Hercegovine, a pošto jeste dio BiH i drugi po veličini grad u BiH bio bi red da se češće posjeti od strane zvaničnika iz Sarajeva.

Postoji li rješenje za ovu državu?

Ukoliko volimo ovu državu i ako krećemo od pretpostavke da želimo živjeti u njoj, trebaju novi ljudi.

To je floskula, ali to je tako, jer ova garnitura je tu od 1989. i njih bukvalno biologija može spriječiti da rade ovo što rade.

Nove ljude morate obrazovati i politički a mi smo već sada dobili klonove Dodika, Čovića i Izetbegovića u podmladcima njihovih stranaka, tako da se sa te strane ne mogu očekivati vjetrovi promjene.

Može se samo očekivati vladavina klonova u budućnosti. Obraznovni sistem je zapeo, nije radio svoj posao, i morali bi bukvalno krenuti od vrtića raditi sa najmlađima da bi se nadalo nečemu dobrom za 20 ili 30 godina.

(Vijesti.ba)
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/429 ... urnim.html

[Haman2]

Enver Marić: Ostalo je još malo da se poživi, a srce nekako vuče dole

Enver Marić (68) do pojave Asmira Begovića, a za mnoge i poslije njega, najbolji je nogometni golman kojeg je Bosna i Hercegovina ikada imala. Trenutno u Berlinu živi svoje mirne penzionerske dane. Stanovnik je njemačke prijestonice više od 13 godina, a u tom gradu je okončao svoju trenersku karijeru, koja je trajala jednako kao i igračka.



Rođen je 25. aprila 1948. u Mostaru. Kad je imao 12 godina, fudbalom se počeo baviti u Veležu, u čijem je dresu napravio impresivnu karijeru, a za prvi tim debitirao je u sezoni 1967/1968.

Prvu utakmicu za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 1972. godine protiv SSSR-a u Beogradu. Za tim bivše države odigrao je 32 utakmice, a uknjižio je nastup i na Mundijalu 1974. u Njemačkoj.

Selekcija svijeta

U dresu Veleža odigrao je više od 600 utakmica, a za Šalke 04 u Bundesligi više od 150. Od 1987. do 1990. bio je i trener mostarskih "Rođenih".

Ostat će upamćen po tome da je tri puta branio za selekcije svijeta i Evrope. Upravo je 1973. godine uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj proglašen za najboljeg fudbalera tadašnje Jugoslavije.

U jesen 2010. odigrao je svoju najtežu utakmicu u životu, kada je doživio težak moždani udar samo dan nakon operacije na srcu. No, tijelo Letećeg Mostaraca ipak je izdržalo.

- Živim baš penzionerski. Bez mnogo uzbuđenja provodim dane i pokušavam se potpuno odvojiti od stresa svakodnevnog života. Bilo mi je baš teško, ali sam se izvukao - govori nam kada smo ga, kako kaže, iznenadili telefonskim pozivom iz Sarajeva.

Pita nas kako je u Bosni, šta ima novo, je li zima. Kažemo mu da je hladno, da je u Sarajevu minus 6, a u njegovom Mostaru plus 6.

- A je li? Ali, znate li vi da u Mostaru i tih plus 6 zna biti hladnije nego vaših minus 6? Pa kad dole puhne ona bura, pomete sve - objašnjava nam Marić.

Dodaje da mu nije jasno koga on uopće u Bosni više zanima, jer vjeruje da su ga mnogi zaboravili, a da ga mlađi i ne znaju. Pogotovo nas upozorava da ga ne pitamo bilo šta o aktuelnim dešavanjima u vezi s Nogometnim savezom BiH.

- Neću da nešto kažem, da nekoga kritiziram, a da me onda kao Faruka (Hadžibegića, op. a.) napadaju sa svih strana. Mene to više ne zanima, a mislim i da nije korektno da ja odavde, iz Berlina, nekome solim pamet i pričam šta i kako treba – iskren je Marić.

Pitamo ga za zdravlje. Kaže da se dobro osjeća i da nema nekih velikih problema, ali da se mora pridržavati onoga što su mu ljekari preporučili.

- Pravilno se hranim, redovno spavam. Svakog jutra izađem u šetnju. Imam jedno manje društvo s kojim se viđam i popijem kafu, čitamo novine, pratimo dešavanja. Onda se vratim kući na ručak. Poslije podne sa suprugom ponekad odem u šoping, nekada na neku večeru i to je to. Nikakvih teških tema nema niti nekih fizičkih napora – govori nam Marić.

Skupe karte

Bundesligaš iz Berlina njegov je posljednji klub u kojem je bio profesionalno angažiran. Od 2003. do 2010. godine bio je trener golmana. Prije toga, isti posao radio je u Fortuni iz Diseldorfa.

Kada je nogometna reprezentacija BiH počinjala svoje prvo zvanično takmičenje u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine, bio je u stručnom štabu selektora Fuada Muzurovića kao trener golmana. Dao je sve što je tada mogao dati i svoje igračko i trenersko iskustvo prenosio na tadašnje golmane naše najbolje selekcije. Sjećamo se i kako je lobirao i objašnjavao da se u reprezentaciju tih dana obavezno mora zvati Hasan Salihamidžić, kojeg tada u BiH nisu znali. O njemu je goivorio kao o "čudu od igrača".

- Pa, nisam baš mnogo pogriješio. Hasan je stvarno bio svjetska marka dok je igrao u Bajernu. A sad, je li mogao dati više u reprezentaciji… Pa, možda i jeste, a možda je bilo i do reprezentacije, svih nas okolo... - smatra Marić.

No, nakon za mnoge prekratkog perioda, sam se povukao iz reprezentacije.

- Osjetio sam da nema potrebe da ja iz Njemačke dolazim, da mi se plaćaju skupe avionske karte kako bih nekoliko dana trenirao s golmanima. Mislio sam, a i danas mislim, da to mogu raditi i treneri koji su angažirani u BiH – pojašnjava ovaj legedarni sportista.

Iako izbjegava da priča o Savezu i reprezentaciji, ipak ga pitamo kako je doživio plasman na Mundijal u Brazilu, rad selektora Safeta Sušića i sada njegovog nasljednika Mehmeda Baždarevića.

- Sušić nas je odveo na Svjetsko prvenstvo, a to smo toliko željeli. Šta više reći? To je bilo golemo, Boga mi. Pitanje je kad će se tako nešto ponoviti. Pratim i ovo što Meša radi. U prošlim kvalifikacijama, u baražu s Irskom, igrali su kukavički, a ne znam zašto. Kao da ih je neko prepao. Sada nije loše, dobro guraju. Gledao sam utakmicu protiv Grčke. Baš nesreća, ali to je tako u nogometu. I mi mislimo da se to samo nama dešava, a nije, dešava se svima – komentira Marić.

U Herti već drugu sezonu s velikim uspjehom igra Vedad Ibišević. Plavooki centarfor najbolji je strijelac kluba, a sada i kapiten tima iz Berlina. Kad god se sretnu, lijepo se ispričaju.

Vedad je divan

- Vedad je stvarno divan momak. Kao da nije fudbaler. Uvijek se fino javi, popričamo... Radi odličan posao i svi smo ponosni na njega. A to što je kapiten najbolje govori o tome koliko ga cijene u Herti. Jer, kad ti u Njemačkoj daju kapitensku traku, onda znači da te maksimalno poštuju i, što je još bitnije, da ti vjeruju – ističe Marić.

Kaže da prati utakmice Herte, ali ako nije mnogo hladno. Zbog savjeta ljekara, ne smije dugo boraviti vani ako su temperature niske. A svake godine dođe u Mostar. Ne može bez Neretve, Mosta, bez one žege kad se čini da se sunce spojilo s kamenom.

- Ah... pa kako ću bez toga. Ostalo je još malo da se poživi, a srce nekako vuče dole... Njemačka je divna zemlja, odlično uređena država. Ja sam to najbolje osjetio kad sam bio bolestan. Berlin je prekrasan grad. I sada, kada se napadi terorista dešavaju, evo, i ovdje, skoro u mom komšiluku, sve je uredu. Ali, nije to Mostar...

Begović je pogriješio što nije otišao iz Čelzija

Marić, naravno, sa posebnom pažnjom prati nastupe prvog bh. golmana Asmira Begovića. Kaže da je odličan, ali i da je, prema njegovom mišljenju, napravio veliku grešku u karijeri...

- Mislim da je morao otići iz Čelzija kada je shvatio da nije prvi golman i da neće braniti nego sjediti na klupi. Nije on više mlad golman pa da može da čeka jednu-dvije sezone. On sada mora da stalno brani, jer je za golmane najvažnije da imaju taj kontinuitet utakmica. Opet, s druge strane, kako odbiti ili otići iz Čelzija - pita se Marić.

BMV i dalje u kontaktu

Enver Marić činio je ono središnje M u čuvenom mostarskom nogometnom triju BMV, koji je sedamdesetih i osamdesetih u dresu mostarskog Veleža harao nogometnim terenima u bivšoj Jugoslaviji. Iza prvog slova krije se Bajević (Duško), a iza posljednjeg Vladić (Franjo).

- S Duškom sam u stalnom kontaktu. Angažiran je u Atini, a i u Nogometnom savezu BiH. S Kuljetom (Vladićem) vidim se kad sam u Mostaru - pojašnjava Marić.

Čudni Kiralji

Mnoge golmane Marić je doveo na mjesto između stativa, a onda im odavao tajne kako da sačuvaju svoju mrežu u brojnim utakmicama. Ipak, jednog posebno izdvaja.

- Najčudniji mi je bio Gabor Kiralji. On bi sve uredno slušao i radio na trenizima, a onda na utakmicama po svome. Recimo, uvijek je branio u donjem dijelu trenirke, to svi znaju, i kada sam ga pitao kako mu ne smeta i kako mu ljeti nije vrućina, samo me je čudno pogledao, okrenuo se i otišao. Ali je dobro branio i još brani. Pa bio je standardan u mađarskoj reprezentaciji do neki dan – prisjeća se Marić.

- See more at: http://24sata.info/vijesti/intervju/279 ... Gi83b.dpuf

NAPOMENA: "Kaze do pojave Asmira" .Asmir Begovic je golman BiH i rezervni golman u Celziju, a Enver Maric bio je golman reprezentcije YU i golman svijeta. Dakle, tu nema mogucnosti za poredjenje, ali eto neki novinar tako misli. Ovim ne kazem da Asmir Begovic nije dobar golman, ali porediti Envera i Asmira nije umjesno.

[Haman2]

KOGA SU (G)UJE KLALE... Josipović: Ustaška zmija je posljedica ustašofilije koja viri iz očiju mnogih u Hrvatskoj!

Nekadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović kaže da je danas "ustaška zmija" u toj zemlji personifikacija ustašofilije, koja viri iz očiju mnogih, sikće na sportskim terenima, javlja se kroz opskurne desne portale, ali i kroz pojedine tekstove u tzv. mejnstrim medijima


FOTO: Josipović (Beta)

Josipović podsjeća da je upozoravao na opasnost desnog radikalizma koji je jačao kroz ustašofliju i ističe da je razočaran premijerom Andrejem Plenkovićem, koji također, čini se, u istu ravan stavlja ustaštvo i antifašizam.

- Ustaštvo se osjeća i u riječima, ne samo izvan parlamentarne radikalne desnice, nego i nekih političara HDZ. Glavni joj je program udar na hrvatsku antifašističku tradiciju, ljudska prava, demokratske vrijednosti, manjinske nacionalne i vjerske zajednice… - naveo je Josipović u intervjuu za zagrebački Večernji list.

Upitan ima li “Za dom spremni” dvostruku konotaciju, kako kaže premijer Andrej Plenković, i kako komentariše izjavu Bože Petrova da natpis treba ukloniti ako provocira, Josipović kaže:

- Za sav demokratski svijet Za dom spremni ima samo jednu, ustašku konotaciju. Naravno da taj pozdrav provocira i da ga treba ukloniti iz javnog života. Nije u pitanju da poginuli branitelji treba da imaju naše poštovanje i sjećanje, bez obzira na to u kojoj su jedinici bili.

Josipović, međutim, kaže a sumnja da su oni birali simbole i nazive nekih jedinica vezanih za ustaštvo.

- Zato, počast koju zaslužuju možemo samo ojačati time da zloglasni slogan maknemo od njihovih časnih imena. Da hoće, vlada bi to mogla riješiti za pet minuta. Zapravo, razočaran sam premijerovim stavom o tome. Kao da i on želi u istu ravan staviti ustaštvo i antifašizam…. - naveo je Josipović.

Nekadašnji predsjednik Hrvatske ističe da veliki dio hrvatske politike, pa i javnosti, ima kompleks Srbije i svoje hrvatstvo mjeri spremnošću da se po svaku cijenu ulazi u konfrontaciju sa Srbijom i Srbima, čak i kada je to očito protiv hrvatskih nacionalnih interesa.

- Kao da je važnije učiniti Srbiji štetu, nego Hrvatskoj korist - rekao je Josipović.

Vidjeli smo, kaže, kako je neslavno završio pokušaj blokade zbog tzv. univerzalne nadležnosti.

Nakon što su EU i SAD “izribali” premijera i predsjednicu, odmah su počeli da trasiraju put odustajanja i od ove posljednje blokade.

- Predsjednica i vlada vrlo su usklađeni u autodestruktivnoj vanjskoj politici opterećenoj onim srpskim kompleksom o kojem sam govorio. Pogledajte to poniženje i sramotu za državu koja se junači kontraproduktivnim pokušajima blokade i onda od njih odustaje. Ili, onu aferu s čokoladicama - naveo je Josipović.

Opravdanim smatra to što Hrvatska traži da hrvatska manjina u Srbiji ima potpuno jednaku pravnu poziciju kakvu ima i srpska zajednica u Hrvatskoj. I tu, kaže, ne treba biti kompromisa.

Ali, ističe, to se ne može ostvariti blokadom, nego upravo pregovorima.


(TBT, Agencije)

[Haman2]

Ivica Osim: Šta su sve ovdje ljudi preživjeli, dobro je da je iko normalan

Kakav je um, najbolje je pokazao na dodjeli Ordena izlazećeg sunca, koji mu je nedavno u rezidenciji japanskog ambasadora uručen u ime vlade Japana. Prilazi mu izvjesni gospodin i pita ga nešto na francuskom.


Ivica Osim / 24sata.info

On odgovara kao da mu je maternji. U tome dolazi neka čivija iz Ambasade, prevodilac, šta li, pa ga pita nešto na engleskom. U tili čas Ivica Osim se prestrojava pa uljudno ovome odgovara na engleskom. Nije to lako ni pismenom dvadesetogodišnjaku, a kamoli čovjeku od 74 godine, koji je pri tome preživio težak moždani udar.

Ali, to je Švabo, jedan i jedinstven. Čovjek koji nas sve kolektivno još održava da ne potonemo u sveopću trećerazrednost. Čovjek kojeg je lijepo saslušati i kada imate sve izdefinirano, kad su misli, stvovi i ideje potpuno kristalizirane i kad mislite da ste najpametniji.

Prirodna kazna

Novogodišnji su praznici, a vrijeme je pogano. Svjetonazori su iščašeni, prije je sve bilo bolje...

Prvo i osnovno, kako ste?

- A, kako, standardno. Dura se nekako.

Kako je pred Novu godinu, bude li se sentimenti? Šta Vama predstavljaju novogodišnji praznici?

- Sjetim se, naravno. Nove godine su za mene bile prilika da se sjedne, okupiš ljude oko sebe, prilika za lijepo i opušteno druženje. Svi zaposlenici kluba na jednom mjestu i oni što rade na stadionu, pa jedno lijepo prijepodne, nekad se ode i u poslijepodne. Fina su to vremena bila. Pa, onda, mlađe generacije sakupe nešto novca, kupe poklone, sjete se ovih starijih. Bilo je to lijepo, sada ne znam da to ima.

Čini se da živimo u vremenu potpunog moralnog i duhovnog sunovrata. Šta je razlog pa su prije ljudi bili bolji?

- A šta su sve ljudi preživjeli, dobro je da je iko normalan, dobro je da ima iko da nešto još slavi. Bilo bi nenormalno da je suprotno, ljudi bi se pitali šta je ovima. Teška su vremena, ne samo kod nas, vidite šta se sve u svijetu događa. Kome je do slavlja kada znaš da dnevno poginu stotine ljudi.

Pribojavate li se gdje bi nas sve to moglo odvesti?

- Pribojavam se kataklizme, prirodne kazne. Ovo sve šta se dešava i u kakvom svijetu živimo, samo od sebe priziva neki baksuzluk. Šta će biti s ovom planetom? A lijepa je, teško da ima još jedna ovakva. Stalno je neko iščekivanje nečega, a to, onda, proizvodi negativnu energiju. Ima ljudi koji rade na očuvanju, da se sve ne završi tako katastrofalno, ali malo ih je. Mnogo je više ovih koji prizivaju elementarnu nepogodu nesagledivih posljedica. Bojim se da sve ne pukne kao staklo. Nema mnogo ljudi koji bi nas mogli sačuvati.

U čemu je problem? Novac, moć...? Šta nas odvlači od istinske ljepote, mira, blagostanja?

- Moćnici. Hajde što su oni moćnici, nego što lako zavade ljude. Živimo isključivo sistem “zavadi pa vladaj”, onda poslije ostane “zavadi”, a za “vladaj” niko te ne pita. Bojim se da ne bude prekasno kada shvatimo da je to bio krivi pravac. Baš zato što je planeta lijepa, svi žele da je više uzmu za sebe, a čini mi se opet da je Balkan najljepši. Nije zato džaba najviše previranja ovdje, kod nas.

Kako se sačuvati od tog previranja, možemo li biti pametniji?

- U Evropi nema ljepšeg mjesta od Balkana. Ja nisam sebičan niti bih želio zvučati da imam takve aspiracije, treba i drugima dati priliku da ovdje uživaju, da upoznaju prirodne blagodati, ali trebali bismo mi to znati čuvati, ne rasprodavati. Mi najbolje živimo, toga treba biti svjestan. Pola Evrope dalo bi sve da može kao mi, znamo se družiti, proslaviti blagdane, evocirati uspomene... Šta god da se dešava, ne smijemo se mi između sebe glodati.

Spontanost lijek

Šta biste, onda, ljudima mogli poručiti, savjetovati?

- Treba nam da više vjerujemo sebi šta god da radimo, da vjerujemo drugima, jer dok god sumnjaš u nešto, od toga nema ništa. U 2017. godini želim što više mira, da se zabavljamo, da ne stvaramo sami sebi srklet.

Šta Vama danas predstavlja najveće zadovoljstvo?

- Ja se uvijek vraćam sportu. Evo, sada ima na televiziji spust ili veleslalom i to gledam. Gdje god je neko takmičenje, ja to pratim. Vrati me u vrijeme kad sam se i sam takmičio. Jer, sport je takmičenje, gledaš šta bi ti u tom trenutku uradio, kako bi, sjetiš se sebe. Sjetiš se da si kao dijete maštao, da mi je biti Krojf ili Pele, a u tome je čar. Pa preživljavaš sve i s gubitnicima i sa pobjednicima, uneseš se u njihovu ulogu.

Čini se da ste svugdje više cijenjeni nego ovdje. Živite u Sarajevu, a možete bilo gdje, zašto?

- Zbog prijatelja, volim sresti staru raju, sjesti, družiti se. Pa se onda podsjetiš starih vremena, anegdota, osvježiš pamet. I sve to u finom jednom tonu, bez galame i dreke. Možeš se i našaliti, provaliti nešto a da ti se ne zamjeri. To se ne može nikakvim novcem platiti. Sjedneš, recimo, s igračima Sarajeva pa se, onda, raspodjenu anegdote s Hasetom, Ibrom... Bez toga se ne može. Inače jedni bez drugih ne možemo.

I fali nam spontanosti, čini mi se ponajviše. Čim je nešto nazor, ne valja, a život je sam od sebe prenapregnut, umjetnost je kako se opustiti. Kada ostariš, shvatiš da si prošao tu dječiju fazu igre, lijepo je sve to, ali treba djecu izdržavati, treba sve ovo preživjeti. Život je sve teži i teži, a u spontanosti je ipak neki lijek.

Nova utakmica, nova priča

Na televiziji je mala milijarda utakmica...

- Čega, bolan, milijarda?

Dostupna je skoro svaka liga i iz svake je moguće pogledati skoro sve utakmice. Koliko uspijevate sve to pogledati?

- Neka ih, evo, sada zbog praznika, nema toliko utakmica i odmah je belaj, kao da se ništa ne dešava, valja prevaliti dan. A svaka ta nova utakmica je nova priča, svaka je posebna. Novi je raspored, gledaš i očekuješ da se desi nešto novo, nešto što do tada nisi vidio. Ljudi hoće da budu svjedoci nečega što nisu do tada vidjeli.

Jedino Englezi ne posustaju.

- Englezi imaju nešto što niko drugi nema. Kod njih je fudbal relikvija, kao kad ideš u crkvu. Nema fudbala, odmah ti se pola života ukida. Kao da nema ručka, odmah ti nedostaje. I to nije samo na televiziji, poseban je ugođaj gledati to uživo. Život se organizira na osnovu toga, zadovoljstvo koje je teško nadoknadivo. A, onda, toliko igraju da se zapitaš kako sve to izdrže. Kaže, doživio srčani udar na terenu. Pa, gdje neće doživjeti šta sve mora predeverati.

Od životinja dosta naučiš

- Volim, isto, gledati ovaj “Animal Planet”, to najviše gledam na televiziji. Od životinja dosta naučiš, kako se bore, kako preživljavaju. Što čovjek više stari, sve više želi saznati o stvarima o kojima nije imao vremena ranije, o prirodnim pojavama, nepresušnim bogatstvima ovog svijeta. Kako se sve razvijalo, kako je išlo, kojim tokom. Toliko toga ima na svijetu o čemu se može naučiti...

- See more at: http://24sata.info/vijesti/intervju/279 ... YSvih.dpuf

[Haman2]

ADMIR MUHIĆ
GLAVNI IMAM: Svjestan sam odgovornosti za ovaj tekst. Neka Vas ne varaju, čestitati Božić NIJE HARAM

Admir Muhić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac u Hrvatskoj, poznati pjesnik i prozaist i saradnik portala Doznajemo.com, nakon što se osvrnuo na fenomen Nove godine u tekstu koji je izazvao veliko…



GLAVNI IMAM: Svjestan sam odgovornosti za ovaj tekst. Neka Vas ne varaju, čestitati Božić NIJE HARAM

Admir Muhić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac u Hrvatskoj, poznati pjesnik i prozaist i saradnik portala Doznajemo.com, nakon što se osvrnuo na fenomen Nove godine u tekstu koji je izazvao veliko zanimanje javnosti, u novom tekstu analizira pitanje o kojem se posljednjih godina dosta polemizira - a odnosi se na to smiju li muslimani čestitati Božić svojim prijateljima, komšijama, rodbini... U nastavku možete pročitati cijeli tekst:

Povezani sadržaj: POZNATI EFENDIJA TVRDI: Gdje to piše da Islam zabranjuje Novu godinu, OVO JE NAŠA NOVA GODINA!

- Svjedoci smo da je Božić koji je jedan iza nas veliki kršćanski blagdan, a drugi ispred nas veliki hrišćanski blagdan. Svjedoci smo da mnogi čestitaju Božić, pa tako i muslimani čestitaju svojim susjedima i prijateljima Božić pa čak i svojoj rodbini u kojoj ima kršćana. Ali, i svjedoci smo onih 'rezervnih dušobrižnika' koji odmah čestitke muslimana upućenih u prvom redu katolicima, pa onda i pravoslavcima, koriste za međusobne napade osuđujući tu civilizacijsku gestu i ljudski čin. Pri tome koriste najljigavije svoje argumente kao: nisu oni vjernici, ku'š vlahu čestitati, to je haram, ko čestita inovjercu taj nije musliman, ti prihvaćaš da je Isus sin Božiji, njih veličaš, prihvaćaš da je Božić mali bog, prelaziš u njihovu vjeru, pogazio si i islam i Poslanika a.s. i Allaha i Kur'an... i tako u nedogled.

Po nekim ispada da ni ja nisam musliman ili sam prodana duša kao i mnogi učeniji muslimani i muftije. Ili čak da sam plaćenik, doušnik, otpadnik od islama.

Svjestan sam odgovornosti za ovaj tekst koji bi mogao izazvati lavinu negodovanja i napadanja opet kod onih koji ne razumiju, ne znaju, a protkani su mržnjom, a uz to su nepismeni, polupismeni, sa neurednom usnom šupljinom. Takvih nam je svima puna kapa. Ne znaju oprat i poravit` svoje zube, a donose vrlo uznemirujuće osude za sve i svakoga. Svjestan sam toga. Zato i svjesno pišem. Već dugi niz godina pratim taj 'fenomen' kod takvih, tu neviđenu hajku i nesnošljivost kako u vrijeme nemuslimanskih blagdana 'dušobrižnici' čekaju da započnu svoju paljbu po 'muslimanskim vlasima' kako već nazivaju nas muslimane koji upućujemo čestitke za nemuslimanske blagdane.

Izgleda da se takvi najviše raduju Božiću da iznesu na vidjelo svoje 'znanje', da ne kažem prostiju riječ. A tim, nazovi 'fenomenalcima', drago je kad čuju da je predsjednik neke jake sile čestitao Bajram ili da je mjesni župnik, što hoće reći pop, posjetio mjesnog imama, što hoće reći hodžu, i zajedno jeli bajramsku baklavu u divanhani džamije i pili bajramsku kahvu. Ti 'fenomenalci' na sav glas poprilično urliču kad neko primi islam, kao da je u toku korida i borba bikova, kao najljepša vjera, kao najčistija vjera i bla bla bla, a ne zna ni abdest kako se uzima, a kamoli i jedan harf. Neukusno i bezobrazno skroz. A ne znaju, ne žele da znaju da je u kulturološkom smislu čestitati drugome njegov blagdan jedan sasvim normalan civilizacijski čin pun ljubavi i topline. Ponovit ću po ko zna koji put, ako čestitaš nekome nešta to ne znači da prihvataš njegovo uvjerenje u to nešto, nego je to znak poštovanja. Moja čestitka je glasila: "Vjernicima katolicima i svim prijateljima koji danas slave Božić želim ugodne blagdane, dobro zdravlje, lijepo raspoloženje i svako dobro. Neka vas ljubav prema Isusu (Isau a.s.) danas učini boljim od jučer, a sutra boljim od danas. Čestit i blagoslovljen Božić!"


To je razlog bio ili hrana 'fenomenalcima' da ošinu po prašini, a i po meni ne birajući riječi. Po njima ne samo da nisam imam, nego nisam ni musliman. Kažu da sam plaćenik. Bože dragi! Zar nekome lijepa čestitka može zasmetati? Pitanje konstrukcije riječi u čestitci je nebitna jer je nijjet/naum isti, dakle, da se čestita. U čestitku staviti riječ Božić ili blagdan isto je bez ikakve razlike jer se u osnovi odnosi na isto. Ali svakako sve ovisi o tome ko piše i kako želi pisati čestitku.

Puno ovdašnjih ljudi prizivaju Zakira Naika. Ko je Zakir Naik? Ko je taj lik? Šta on za ovdašnje prilike znači? Meni apsolutno ništa, a vjerujem i mnogima na našem jezičnom području. Nekima je Zakir Naik važniji od svoga imama s kojim niti govori, jer eto imam pogrešno radi, jer ga ne sluša, ne haje, ne želi klanjati za njim, ne želi ništa jer je on imam, a ovaj drugi je alim svjetskih razmjera. Bože mili! Pa tome i da je dr. Zakir Naik hodža u njegovom selu ne bi odgovaralo, jer bi pripadao sistemu institucije, a ne kvazi da'ijama. Meni je bitniji susjed nemusliman od dr. Zakira Naika koji je musliman, a ne znam uopće gdje je i gdje se nalazi. Zašto? Zato što imam islamske obaveze prema susjedu i moja me vjera uči da s njim postupam u skladu učenja islama i prakse Muhammeda a.s.. Susjed ili komšija mi može prvi priteći u pomoć, a dok Zakir Naik na karti nađe gdje je Maljevac 'centar svijeta' izgorio bi sav dunjaluk. Odgovorno tvrdim da mi je moj radni kolega i to katolik Željko Mucić preći od bilo kojeg Zakira Naika koji je musliman daleko od mene miljama. Zašto? Zato što se na njega mogu osloniti i što s njim dijelim radni i životni prostor, a na Zakira Naika se ne mogu osloniti nikako, ni pod razno. Uvažavam znanje dr. Zakira Naika, no, isti taj šejh i alim ne razumije moje životne prilike, okruženje, ne razumije naš životni prostor, ne govori mojim jezikom, ne poznaje ono šta su i koje su naše vrijednosti ovdje. Mi imamo svoje Alime na našem govornom području. Onima kojima je Zakir Naik preći i koji ga danas forsiraju, navode i citiraju, oni truju naše društvo, okruženje i zavaravaju se bez da su toga svjesni.

Ljudi navode ajete koji nisu ni u kakvoj vezi sa čestitkama. Navode hadise koji ni u jednoj riječi ne dotiču čestitanje. U kakvoj je vezi, primjerice, prijevod ajeta sure 'Kafirun' "Lekum dinukum ve lijedin" (Vama vaša, a nama naša vjera.) s napisanom čestitkom? Haram je jasan kao i halal i nema potrebe dodavati ili oduzimati pa po Internetu tražiti ono šta kome odgovara da bi se drugoga ponizilo i njemu suprotstavilo. Nigdje ni u kakvim propisima u islamu nema zabrane čestitanja Božića. TO HARAM NIJE. To jasno treba biti svima i glasno kazati. Svi oni koji navode takve zabrane jeste njihov stav i mišljenje u danom vremenu i prostoru, a ne stav islama. Svi argumenti koje se navode u mnogim štivima izvučeni su iz konteksta. Musliman ne smije biti isključiv. Zašto se ne slušaju, čitaju profesori, imami, muftije, reis... koji na našem jeziku govore i tumače islam? Zašto??? Svi se zakače upravo na čestitkama za druge blagdane i ne samo da napadaju već i vrijeđaju. Čak pojedini i psuju. U istu rečenicu pišu ime Poslanika a.s. i onda psovku tu umjeste. Ne ide to tako. Uhvate se Ibn ovoga, Ebu onoga i Zabi toga pa rastežu te rasprave od nemila do nedraga, a ne znaju ni kur'ansko pismo, ni čitati Kur'an ne znaju. Ilmihal (početnica) je za njih pravo čudo, knjiga nad knjigama. Takvi žele biti veći da'ije i tumači islama od imama i muftija koje uzgred rečeno prve napadaju. Takvima sistem i poredak ne odgovara. Taj sistem je Islamska zajednica koja je u žiži njihovog napadanja. Samo fitna (sumnja) i fesad (nered). Žalosno, jako žalosno. Bože mili, u šta ljudi troše svoju energiju!

Na društvenim stranicama, Facebooku na prvom mjestu, širi se tolika mržnja prema drugom i drugačijem za nepovjerovati, a sve veliki muslimani, ma 'fenomenalci'. Sve daju za islam, svi ginu u Siriji, svi su za džihad, svima islam u srcu, a svi lažu, sjede u svojim toplim domovima, nisu klanjali, džunupi, rastavljeni, komšija im gladan, drugoga ne pomažu, svoga odmažu, ne pričaju sa ocem, sa bratom su u zavadi, ne vole svoga hodžu, stiskaju i pritiskaju like za ovo, za ono, pobuđuju strasti mržnje, s lažnih profila prijete, napadaju, gluposti pišu, gole ženske uzdišu... Je li to islam 'moji fenomenalci'? A kada se vidi kakvu imaju završenu školu i kakav pravopis i gramatiku koriste onda ti se zgadi to sve toliko da se odrekneš i vjere i nevjere. Ali nisu oni toga vrijedni. Nisu svjesni toga. Molim Boga za njihovu svjesnost.

Na Badnju noć prije polnoćke piše mi jedan prijatelj: "Idem na polnoćku u svoj kraj, u Gorski kotar. Pomolit ću se i za Vas". Odgovaram mu: "Hvala od srca! Sretan sam što Vas imam". Zaplakao sam. Mene smjestio moj prijatelj u svoju molitvu. Zaista sam sretan. Hvala mu! Molitva je nešto najintimnije. Kako mi je neki dan jedan moj prijatelj rekao: "Tvoje ime u dovi/molitvi spominjem". To je blagodat svijeta i to svako treba doživjeti. Zato i ja 'fenomenalce' smještam u svoju molitvu da budu svjesniji jer će biti sretniji, realniji i normalniji. "Svim pripadnicima katoličke vjeroispovijesti od srca želim da pređu na Islam!!! Share/Podjeli u ime ALLAHA" - mislim se sam koliku bi prašinu digli mi muslimani kada bi nama neko za Bajram ovako napisao. Stavimo se u tu kožu. Ovo nikome ne doprinosi, samo produbljuje mržnju. Ovi ljudi, 'fenomenalci', ljude izvode iz islama, a da nisu toga ni svjesni. Ovo nije i ne može biti ni u čije ime, pogotovo ne u ime Allaha, dž.š.. To je bogohuljenje i mržnja i sve što je abnormalno. Takvi ljudi bi prodali svoju vjeru za 2€. Oni su zadojeni mržnjom, truju i zagađuju vrijednosti uvažavanja i dijaloga koji nema alternativu. Gdje je tu dobročinstvo koje je zastupljeno u islamu da postupamo prema drugom? Gdje je tu ljepota ahlaka kod komunikacije? Gdje je kultura dijaloga? Nije mi namjera nikoga braniti niti blatiti, ali osuđujem idiotizam, fanatizam, i svaki oblik mržnje izrečen prema drugom i drugačijem. Slažem se s prvim čovjekom Crkve papom Franjom koji je u božićnom Urbi et Orbi izrekao: "Bog je mir. Neka nam pomogne da budemo mirotvorci svakoga dana i to u našem životu, obiteljima, gradovima i narodima. Mir je naša zadaća i obveza i to svakoga dana". Ovo je pravilo i kod muslimana, u islamu svakako. Mir, sel@m, mir nam treba. Oni koji nemir preferiraju su idioti i fanatici bez obzira odakle dolaze i kome pripadaju pa čak bili i iz moga gnijezda. Takve ljude prezirem.

Sada se obraćam direktno vama 'fenomenalcima': Svi vi koji postupate na taj način samo pravite razdor u poimanju ljepote islama. Iskrivljujete islam i to namjerno. Želite se uzdići iznad uleme, iznad one uleme koja govori jezik kojeg razumijete, a to je najvažnije danas, razumjeti poruku i priliku onoga što vam na vašem maternjem jeziku govori. Očito da se vi koji se suprotstavljate dijalogu, ljubavi, toleranciji i svemu umjesnom, kulturnom i dobronamjernom zatvarate u geta i očito da ne pripadamo istoj vjeri. To i takav islam nije. Okanite se isključivosti i munafikluka (licemjerja). Živite vjeru pretakajući njenu ljepotu u djela, a ne radite na pomutnji i sijanju netrpeljivosti među ljudima. Pitam se zašto neki muslimani zapadaju u klopku formalizma i zašto baš kada je vrijeme Božića, Nove godine, Uskrsa... srljaju u nekim svojim mišljenjima i promišljanjima da se suprotstave i napadnu drugog pri tome ne izvršavajući svoje islamske dužnosti kojih ni svjesni nisu. Ne znate šarte (uvjete) islama, a kamoli šta drugo. Morate znati da nigdje u islamu nije zabranjeno čestitanje drugih blagdana pri tome ne ulazeći u dogmu. Dakle ne ulazeći u vjerovanje i uvjerenje nego samo u pitanje čestitke bila ona kurtoazna ili pak s ljubavlju. Čak štaviše, preporučljivo je njegovati lijepe dobrosusjedske odnose. Vi svojim nepoznavanjem suštine islama i površnim prihvaćanjem i pogrešnim shvaćanjem "internet šejhova" dovodite i svodite islam na puke zabrane i dozvole, na jednu skupinu vjerskih fanatika. Samo štetite sami sebi da se drugi ismijavaju nama muslimanima. Civilizacijski iskorak jeste uvažavanje i poštovanje drugog. Isključivost i podozrivost su strani islamu. Zabrane i dozvole su dio islama, ali to nije sav islam. Islam nije samo u tome. Islam je daleko, daleko iznad toga. Ja takav islam ne želim. Ja tom i takvom islamu ne pripadam.

Islam je tako lijep i ljude treba privući da vide te ljepote islama, a ne ih tjerati iz islama. Ljudima treba prići ljudski, a ne hajvanski. Ljude je lahko osuđivati, napadati, vrijeđati... ali prvo se treba dobiti bitka u sebi, sebe treba dotjerati u red, a to je svima nama najveći problem. Dotjerivati sebe u red je džihad (جهاد). Ko je spreman biti sa mnom u džihadu? Ko želi krenuti sa mnom u džihad?

https://www.cazin.net/clanci/vijest/gla ... nije-haram

[Haman2]

INTERVJU Filip David za Faktor: Dodikova nacionalistička politika vodi Balkan u nove krvave sukobe
Autor: M. Čustović



On govori jezikom istine i pravednosti; britko, ustrajno i neustrašivo, iako ga je to mnogo puta koštalo. Sve suprotno od toga značilo bi da odustaje od sebe, a Filip David (77) je čvrst u svojim stavovima, što ga je učinilo jednim od vodećih imena savremene književnosti. Rođak je Sigmunda Freuda, utemeljitelja psihoanalize, a njegov rad je hvalio i Ivo Andrić, iako ga nikada nije upoznao.

David: Nadu da će se početi dešavati dobre stvari, moramo sačuvati David: Nadu da će se početi dešavati dobre stvari, moramo sačuvati
Ovaj beogradski dramatičar, romanopisac i esejist u bh. javnosti je poznat kao nepopustljivi oponent agresivne politike Slobodana Miloševića, kao i politike Tomislava Nikolića, što je javno pokazao prije dvije godine na dodjeli NIN-ove nagrade za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka u Srbiji, kada se ogradio od njegovog prisustva riječima:

- Moram da se ogradim od prisustva Tomislava Nikolića. Poštujući instituciju predsjednika, ja od devedesetih ne podržavam njegovu politiku!

David je autor brojnih pripovjedaka, romana, TV drama, filmskih scenarija. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike, dobitnik je prestižnih priznanja, autor i saradnik na scenarijima kultnih domaćih filmova: “Ko to tamo peva”, “Okupacija u 26 slika”, “Bure baruta“...
Za naš portal govorio je o nagrađivanom romanu „Kuća sjećanja i zaborava“, o temi koja je sveprisutna kroz njegova djela, terorizmu, o Dodiku i obilježavanju Dana Republike Srpske, oslobađanju Vojislava Šešelja...

U telefonskom razgovoru ste spomenuli da trenutno ne razmišljate o novim projektima, jer se Vaše posljednje djelo dobro prodaje, što je jako lijepa vijest, ako uzmemo u obzir koliko su kultura i umjetnost zanemarene u zemljama regiona. Koliko zapravo imponuje jednom piscu kada kroz svoju knjigu nađe sagovornike? Nije li to ono čemu svaki pisac zapravo teži?

- Zahvaljujući NIN-ovoj nagradi roman “Kuća sjećanja i zaborava” dostigao je, za naše prilike, veoma visok tiraž. Dosad je prodato blizu 40.000 primjeraka i još se dobro prodaje. Međutim, onoga trenutka kada se knjiga nađe u izlozima knjižara, prestaje veza pisca sa knjigom. Svaki dobar čitalac stvara svoju verziju romana. Dograđuje, dopunjuje. Koliko ima čitalaca, toliko ima verzija romana. Roman nastavlja svoj samostalni život. Dobri čitaoci na jedan uzbudljiv način prisvajaju knjigu i proglašavaju je svojom.

Ipak, istina je da se u glavi svakog pisca uvijek nešto "krčka". Pa iako trenutno niste posvećeni stvaranju novog djela, otkrijte nam šta Vam trenutno okupira misli: koje teme su ostale nedovršene ili neistražene za Vas? Zanimljivo je da je u vašem književnom opusu dominantno pripovijedanje o različitim oblicima zla - od onog realnog, konkretnog do metafizičkog...

- Slažem se sa onim što je Danilo Kiš jednom izjavio, da svaki pisac čitavog života piše jednu istu knjigu. Ali svaki put ispričanu na drugačiji način. Tema zla jeste značajno prisutna i u mojim pričama i u romanima. Zlo koje uzima razne oblike i nemoguće ga je definisati, ali je tu, i u našim svjesnim životima, i u svijetu mašte i snova.

Posljednji put kad smo razgovarali spomenuli ste nam da Vam je pokraj kuće, u centru Beogada, prolazila povorka predvođena Vojislavom Šešeljom. Kritičar ste njegovog lika i djela kao i nacionalističke politike Slobodana Miloševića, pa kako komentirate činjenicu da je Šešelj oslobođen svih optužbi? Koju poruku nam je svijet tim činom poslao? Da li je to njega i njemu slične ohrabrilo da ponove ne tako davnu historiju, odnosno, može li to izazvati nove sukobe?

- Žalosna činjenica jeste da ponekad i najviše pravne institucije iznevjere pravdu i oslobađaju odgovornosti one čija je krivica i velika i nesumnjiva. To je strašno poniženje za žrtve. Lik i djelo Vojislava Šešelja ostaju zabilježeni krupnim slovima, u “sveopćoj historiji beščašća”. Živimo u vremenu opće “šešeljizacije”. Svijet se raspada, mnogi zločinci ostaju nekažnjeni, ne samo u ovim našim jadnim i ubogim državicama, već u čitavom svijetu koji se guši u nanosima mržnje, netolerancije, nacionalnih i religioznih sukoba. Neka nas Bog sačuva od onoga što nas čeka u 2017. godini!

Svjedočimo različitim terorističkim napadima u svijetu, koji su posebno kulminirali prošle godine. Ko prema Vašem mišljenju stoji iza svih tih krvoprolića i iza takozvane Islamske države? Svjedočimo li krahu ljudskosti, civilizacije, šta nas čeka?

- Dođu neka takva zlehuda vremena kada svijet “izađe iz zgloba”. To su ona vremena koja prethode velikim svjetskim katastrofama, kada više ne važe dugogodišnje etičke vrijednosti. Moral u političkom životu ne znači ništa, a ni moral u svakodnevnom životu. Sve se čini da smo duboko zaglibili u jedan takav period.

Uprkos činjenici da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine dan Republike Srbije proglasio neustavnim, predsjednik ovog manjeg bh. entiteta, Milorad Dodik i predstavnici njegove stranke, pripremaju se na veliko slavlje 9. januara. Dodik je čak poručio da dan RS-a ne može ukinuti nijedan sud?! Šta možemo očekivati nakon slavlja - hapšenje Dodika, ili će BiH i njeni narodi i dalje tonuti dok se političari ne mogu dogovoriti?

- Mnogo toga se na ovim našim prostorima čini iz čistog inata, gluposti i na sopstvenu štetu. Raspad Bosne i Hercegovine kao posljedica Dodikove neodgovorne nacionalističke politike vodio bi krvavim sukobima koji bi čitav Balkan, ali i šire, uvukli u nove zločine. To je opasno poigravanje vatrom. Takozvana međunarodna zajednica je nemoćna, jer se guši u sopstvenim problemima. Populizam i demagogija preovlađuju u jednom broju evropskih država. Evropska zajednica je u opasnosti ako izbori u Italiji i Francuskoj krenu naopako. Neizvjesna je i politika novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Izolacionizam Sjedinjenih Američkih Država lako može dovesti do rastućeg haosa u Evropi i drugdje. Krajnji ishod ove opće političke konfuzije koja se postepeno preobražava u veliki svjetski nered, teško je predvidjeti.

Kome smeta muslimanski svijet, čiji pripadnici su postali nepoželjni čak i u Americi, što im je jasno poručio novi predsjednik Donald Trump? Sve je počelo pogibijom iračkog predsjednika Sadama Huseina, potom libijskog Muamera Gadafija, rat u Siriji i Iraku još traje, a učestali su i napadi na Tursku... Sličnu tragediju nekoć su preživjeli i Jevreji...

- Politički, ali i oružani sukobi su postali i unutarreligijski i unutaretnički. Neki od sukoba su podstaknuti neoliberalnom glađu za profitom, a neki raznim religioznim oblicima fanatizma i fundamentalizma. Nema solidarnosti, nema pozitivne vizije budućnosti u svijetu koji sve više tone u isključivost, siromaštvo i bijedu.

Koja bi bila Vaša poruka našim čitaocima?

- Bilo bi suviše prepotentno da nešto poručujem. Tu smo gdje smo, nemamo kuda drugdje. Život je postao opasna i skupa rabota. Ipak, ne može se baš sve predvidjeti. Kao što je mnogo toga krenulo na loše, može doći, nadajmo se, isto tako do nekog neočekivanog preokreta, čuda takoreći, da se počnu događati dobre stvari. Tu nadu, ma koliko u ovome času izgledala nevjerovatno i nestvarno, moramo sačuvati.

smrdim/vijest/intervju-fi ... obe-230218

[Grean]

Čović ne želi sporazum već konflikt, Dodik ne naziva slučajno Bošnjake muslimanima



SARAJEVO – Govoreći u razgovoru za Vijesti.ba o tome kako vidi trenutnu političku situaciju u BiH, koju karakteriiraju neprestane političke krize, vještački producirane ili ne, te o tome da u posljednjih godinu dana kamen spoticanja simbolizira 9. siječanj, psiholog i politički analitičar Ibrahim Prohić ukazao je da problem s 9. siječnjem ima dvije dimenzije: jednu koja se tiče metoda i manipulacije vlasti koju praktikciraju već od 2004. ili 2005. a taj metod je kontinuirana proizvodnja tenzija, produkcija kontroliranog kaosa, budući da vlasti koje nisu sposobne riješiti nijedan vitalni društveni problem moraju proizvoditi vještačke probleme jer se samo na animozitetima mogu održati. Druga dimenzija je daleko ozbiljnija i tiče se nastojanja RS-a da destruira državu BiH i da priprema teren za otcjepljenje. Kao prvi problem u svezi navedenog datuma on navodi činjenicu koju se u javnosti zanemaruje a ta je da je 9. siječnja 1992. održana skupština Srpske Republike BiH, dakle,e kada je još uvijek de jure na snazi bila Republika BiH. “To znači da je obilježavanje tog dana kao dana nastanka RS-a neizravno priznavanje da je tog dana učinjen protuustavni čin i udar na državni poredak BiH“, ukazuje on uz opasku da vlasti u RS-u za dan entiteta žele onaj datum za koji znaju da iritira. Prema Prohićevim riječima, predsjednik RS-a Milorad Dodik i ne krije svoje ciljeve. “Ni Radovan Karadžić nije ovako nastupao. On nije govorio o secesiji već o teritorijalnoj reorganizaciji po kojoj bi srpski narod imao autonomnu jedinicu“, ukazuje sugovornik Vijesti.ba.

Na konstataciju predsjednik RS-a Dodik malo-pomalo pomjera granicu toleracije jer je do nedavno zastupao neke daytonske pozicije dok u zadnje vrijeme sve jasnije prelazi na protudaytonske i secesionističke pozicije, Prohić kaže da Dodikova retorika nije bezazlena. “To je politički projekt. Treba postaviti pitanje na čemu Dodik temelji svoju poziciju i snagu. Treba znati da on ima vanjskog sponzora a oni su u Beogradu i Moskvi“, kaže Prohić koji je stava da službeni Beograd igra dvostruku igru prema BiH. Kako, nadalje, ističe, suvremeno bh. pitanje je šire geostrateško pitanje. Konflikt u BiH i rat u BiH, preciznije rat protiv BiH, kao i onaj koji se desio, nije se desio zbog toga što njene etničke zajednice nisu mogle živjeti zajedno. Naprotiv, rat protiv BiH je izveden zato što je on trebao, prvo Beogradu, a zatim i Zagrebu. Nažalost i danas, odnos i pozicija Beograda i, na nešto suptliniji način Zagreba, se nije promjenila jer ratni ciljevi nisu arhivirani i oni su i dalje na sceni, pojašnjava on.

Prema njegovim riječima, ostalo je nezapaženo da se proteklih mjeseci u svome govoru Dodik služi terminom “musliman“ a ne “Bošnjak“. Iza toga se krije namjera da se stvari vrati na 1992. Godinu, kad se Bošnjaci nisu nominirali kao Bošnjaci već kao muslimani. On na taj način hoće napraviti jednu retrogradnu predstavu o Bošnjacima po kojoj su Bošnjaci, tj. muslimani, samo vjerska zajednica“, ukazuje Prohić uz opasku da se jednu etničku zajednicu želi derogirati na razinu vjerske zajednice, što su apsolutno različiti sociološki različiti pojmovi. Ako se za jednu etničku skupinu koristi termin “muslimani” onda se implicira da se tu možda radi i o teroristima ( posebno u današnjim okolnostima kada muslimani kao teret nose islamski radikalizam) i onima koji su skloni teroru i koji sa time koketiraju. Nije slučajno što je Dodik načinio taj obrat u terminologiji i to nije njegova pamet. To je pamet njegovih lobista koji su mu to savjetovali i on sada to upotrebljava.

Upitan zašto HDZ BiH blagonaklono gleda na Dodikovu protudržavnu i protudaytonsku politiku dok istovremeno ukazuje na nužnost dogovora između Bošnjaka i Hrvata u FBiH, ovaj politički analitičar kaže kako HDZ ne šuti već igra “u rukavicama“. “Ta suradnja Dodik- Čović je zapravo replika suradnje iz neposredne prošlosti, suradnje Karadžića i Bobana ili one suradnja prije Drugog svjetskog rata Cvetkovića i Mačeka. HDZ i ne misli praviti bilo kakav sporazum s Bošnjacima. Njima ne treba sporazum već konflikt a Čović i Dodik su prirodni saveznici. Ne zato što su iskreni saveznici već stoga što imaju istovjetne ciljeve. I jedan i drugi žele pokazati da BiH nije moguća. Dodik želi pokazati da BiH nije moguća a Čović želi pokazati da FBiH nije moguća, što je isti cilj po kojem se hoće dokazati da ovo administrativno uređenje BiH nije održivo. I jedan i drugi žele destrukciju ustavno-pravne konstitucije BiH“, kaže on.

Na pitanje kako je moguće da najveća bošnjačka politička stranka, koja je u vlasti s HDZ-om na federalnoj razini i u većini županije, dok HDZ i Dodik nisu gotovo nigdje zajedno vlast izuzev u jednoj županiji, nema nikakav mehanizam da jasno poruči partneru u vlasti, HDZ-u, da njihova potpora Dodikovoj politici za sobom povlači određene konsekvence u FBiH, Prohić kaže da protivnika BiH ima i u Sarajevu. “To su politike koje žele apsolutnu teritorijalizaciju na etničkom načelu. Zato što se ugodno osjećaju samo unutar etnički ograđenog prostora i samo u takvom prostoru mogu se politički održavati“, kaže sugovornik Vijesti.ba uz opasku da je uočljivo da HDZ BiH nikada ne zkazuje loš položaj Hrvata u RS-u. “Kad bi Čović imao tu vlast i moć, on bi prvo zabranio građanske opcije, odnosno taj četvrti politički faktor. Jedan od problema bh. društva jest što je i taj politički faktor slab, jer da je SDP BiH bio demokratski profiliran politički faktor i da je imao drugačiju političku praksu u odnosu na etničke političke opcije, danas bi situacija u BiH bila značajno drugačija“, zaključuje Prohić

http://dnevni-list.ba/web1/covic-ne-zel ... slimanima/

Sve vec poznato ali ovdje lijepo objasnjeno. Poredjenje odnosa Covic - Dodik sa onim Karadzic - Boban i Cvetkovic - Maceh je na mjestu.

Pozitivno je sto crvkva nema isto stanoviste kao Covic (vidi intervju sa Topicem) ali vidjet cemo koliko to ima uticaja na formiranje hrvatske politike u BiH.