EKSKLUZIVNI INTERVJU PASCAL BRUCKNER: ‘Nećemo više tolerisati netolerantne muslimane. To su fašisti
Ugledni i vrlo utjecajni francuski intelektualac i književnik, kojega mediji obožavaju zbog jasnog i britkog iznošenja stajališta o najosjetljivijim društvenim pitanjima, potanko analizira političke prilike u Evropi nakon terorističkog napada u Parizu
FOTO: Bruckner (Flickr)
Ugledni i vrlo utjecajni francuski intelektualac i književnik, kojega mediji obožavaju zbog jasnog i britkog iznošenja stajališta o najosjetljivijim društvenim pitanjima, potanko analizira političke prilike u Evropi nakon terorističkog napada u Parizu.
Nedavno se vratio iz Grčke i Kazahstana, a bio je i u Ljubljani na sajmu knjiga. I svagdje je držao predavanja. Da bi se shvatila situacija u vlastitoj zemlji, smatra da je presudno važno biti u toku s onim što se događa u drugim zemljama. Dan prije terorističkih napada u Parizu stavili su ga na naslovnicu francuskog sedmičnjaka Le Point. Pascal Bruckner, filozof, esejist i publicist, nezaobilazna je ličnost medijskog života Francuske. Publicirao je mnoge knjige, a Roman Polanski ekranizirao je njegov roman “Gorki mjesec”. Dramatizacija tog romana izvedena je prije nekoliko godina u Zagrebu, a prošlog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Živi između Pariza i New Yorka, gdje predaje na univerzitetima na francuskom i na engleskom jeziku.
Pascal Bruckner primio nas je u svom malom stanu u potkrovlju, u privlačnom pariškom kvartu Le Marais. U radnom prostoru su računalo, dvije fotelje, koja slika, samo nekoliko knjiga i predmeti vezani za poznati francuski strip Tin-Tin. I to je sve. Ovdje se skrasio nakon dugogodišnjeg zajedničkog života s Caroline Thomson, poznatom francuskom psihijatricom i spisateljicom. Pascal Bruckner izrazito glatko, ležerno i fleksibilno obrazlaže svoju misao. Uz ljubav, o kojoj je mnogo pisao, svjetska društveno-politička situacija njegova je omiljena tema. Razgovarali smo netom prije izbora u Francuskoj i, kako se pokazalo, točno je predvidio rezultate.
Iranski ajatolah Ali Hamnei optužio je Amerikance da “dugoročno žele dominirati Sirijom, a potom i cijelom regijom, i to je prijetnja svim zemljama, posebice Rusiji i Iranu”. Bliski istok ruši se kao špil karata. Krajnji cilj je Iran. Narod je arapski, nafta američka. Kako bi se to moglo povezati s nedavnim događajima u Evropi, s haosom koji su izazvali izbjeglice i teroristički napadi u Parizu? Je li to upravo počeo treći svjetski rat?
– Kao prvo, treba iznijeti činjenice. Sve je počelo 1978. godine s iranskom revolucijom. Homeini je objavio rat korumpiranom Zapadu i umjerenom islamu. Iranci su, znači, započeli ovaj rat. Islam se iz temelja mijenja. Dio vjernika želi reforme i umjerenost, po modelu kršćanstva koje su kršćani proveli tokom posljednjih stoljeća. Dok šijiti i suniti, drugi dio islama, želi stvoriti svjetsku dominaciju religije Kur’ana.
Optužiti SAD, po psihoanalizi, nazvalo bi se projekcijom. Sjedinjenim Državama jedina je želja otići s Bliskog istoka, glavom bez obzira. Ne treba im više nafta, jer imaju plin i naftu iz škriljevca. Po tom pitanju, postali su u potpunosti nezavisni. San Baracka Obame je da mu se svi dečki vrate kući. Obama bi htio izravni dijalog s jedinim ozbiljnim suparnikom SAD-a, a to je Kina. Ko bi, zaista, danas, želio osvojiti Siriju? Ili Irak? I poslati svoje vojnike u taj haos. Amerikanci imaju nafte više nego drugi. Uskoro će je i izvoziti u Evropu. Na konferenciji COP21 postalo je jasno, u potpunosti, da će doći do preokreta i potpunog napuštanja fosilnih izvora energije. Zapravo, zemlje koje proizvode naftu nepotrebno paničare. Prvo Iran pa Saudijska Arabija. Fosilna energija opasna je za planet, moramo prijeći na druge oblike obnovljivih izvora energije poput sunca, vjetra ili nuklearne energije, koja i dalje zauzima značajno mjesto u ukupnoj svjetskoj proizvodnji energije. Izjava Alija Hamneija je paničan krik. On, uostalom, kaže da je do napada u Parizu došlo zbog razuzdanog načina života Francuza.
Rat između islamskih i kršćanskih zemalja traje od samog početka islama. Kršćani Sjeverne Afrike, zatim od Sirije nadalje, bili su protjerivani. Trebamo li i dalje, mi u Evropi, stradavati zbog vlastite tolerancije?
– Vjerujem da je s tolerancijom gotovo. Ne dolazi u obzir. Nakon 11. januara još su se mogli utvrditi uzroci terorističkih napada. Karikaturisti lista Charlie Hebdo rugali su se proroku Muhamedu. A znamo da se proroku ne smije rugati. Napad na židovski dućan uvijek se može objasniti izraelsko-palestinskim sukobom. Međutim, 13. novembra ubice su pucale na sve: na mlade, na muslimane, na ljude porijeklom iz Magreba, iz Afrike, na bijelce, na plavokose. Zapravo, na sve one kojima se jedino moglo zamjeriti da se vole smijati i piti piće na terasi kafića. Znači, za islamske fundamentaliste jedini naš zločin je to što postojimo. Njima je zapadna civilizacija, u pravom smislu te riječi, odvratna. Jer se temelji na razumu, slobodi i preispitivanju dogmi. A oni to ne podnose.
Treba spomenuti još neke nevjerovatne stvari: lijevo orijentirana vlada, socijalistička, koja je uvijek imala najbolje moguće veze sa SAD-om, proglasila je izvanredno stanje! Privremeno se odrekla temeljnih načela Republike i, zahvaljujući tome, osumnjičene mogu držati u pritvoru punih osam dana. Izvanredno stanje masovno podupiru građani. Francuzi su užasnuti. Nema više tolerancije za netolerantne muslimane, osim kod nekih lijevih struja koje nemaju utjecaja na javno mišljenje.
Već dugo prisutna u francuskom društvu islamofobija se sve više širi. Prije dvije godine u Le Mondeu objavili ste članak pod naslovom “Islam treba kritizirati”. Je li, danas, dovoljno samo kritizirati?
– Od 2001. godine prvi sam kritizirao upotrebu riječi islamofobija i otada nisam prestao. Kao što ste rekli, islam je protjerao kršćane sa Srednjeg istoka i iz Sjeverne Afrike. Dakle s kršćanskih teritorija. Nitko ne govori o “kršćanofobiji”. Imamo pravo ismijavati papu, kritizirati katoličku, protestantsku ili pravoslavnu dogmu, i nitko nam neće reći da smo rasisti. Dakle, to je izlika muslimanskih teologa u cilju da poistovjete racionalnu kritiku vjere s određenim oblikom rasizma. Zato je riječ islamofobija, po mojem mišljenju, neprikladna. Istina, u odnosu na islam prisutan je osjećaj nesigurnosti, ali i sami muslimani se boje vlastitih islamista. Oni su prvi koji osjećaju neku vrstu nelagode.
Koje bi institucionalne mjere trebalo poduzeti?
– Prva od mjera trebala bi biti međunarodna saradnja tajnih službi. Koja trenutačno ne postoji. Mnoge su evropske zemlje protiv Europola, sveobuhvatne evropske policije. Jer ne žele dijeliti svoje podatke. Tek su nedavno Belgija i Francuska počele razmjenjivati podatke, i to nakon što smo doznali da je Molenbeek bio središte terorizma i da su i Belgijci u Bruxellesu ugroženi. Zato što je rad tajnih službi neizbježan, u Francuskoj se predviđa povećanje broja agenata unutar Općih uprava za unutrašnju i za vanjsku sigurnost, DGSI-ja i DGSE-a. Plan je uključiti i velik broj agenata koji vladaju arapskim jezikom, jer oni moraju govoriti jezik džihadista. Također, policijski posao je od izuzetne važnosti. Francuska će zaposliti još policajaca. I, naposljetku, Francuska planira povećati obrambeni proračun.
To bi moglo trajati godinama. Sarkozy je smanjio broj policijskih službenika.
– Da, i to je bilo pogrešno. Sigurnost je važnija od brige o proračunu. Hollande je rekao Evropi da je gotovo sa stezanjem remena i da će sada više trošiti na vojsku. Tako, vojni proračun nije smanjen, ostao je na 30 milijardi eura, ali će se izdvojiti i dodatna sredstva za vojnike. Zahvaljujući tome članovi bandi. Radikalnih islamista je deset i pol hiljada. A to je mnogo.
Želite li reći da je nadzor neizvediv?
– To je težak zadatak. Nikada nećete moći spriječiti luđaka koji je rekao da je dobio nalog od Allaha da izađe iz kuće i nožem ubija ljude. To se dogodilo u Londonu prije nekoliko dana, tip je ubio ljude u podzemnoj željeznici. I u Marseilleu prije dvije sedmice. Ne možete staviti policajca iza svakog osumnjičenika. No, potrebne su drastične mjere. Riječ je o oduzimanju državljanstva ili izbacivanju sumnjivih imama iz zemlje. S tim se svi Francuzi slažu. Uključujući i potpuno ludog francusko-marokanskog imama iz Bresta. Meni zaista nije jasno da je on još u Francuskoj, a 50 hiljada ljudi potpisalo je peticiju protiv njega. Sve osumnjičene imame treba izbaciti, a džamije zatvoriti.
I ne treba oklijevati jer, inače, sve to vodi u građanski rat. Francuzima je dosta. A bauk policijske države je fantazija lijevih intelektualaca. Konkretno, sloboda nam nije ugrožena: hodamo, pišemo ono što želimo, možemo protestirati protiv šefa države, novinari nisu pod pritiskom, dovodimo u pitanje rad obavještajnih službi i ističemo njihove nedostatke, izbori se odvijaju kao i obično. Uvijek se može dogoditi da skliznemo prema nekom obliku tiranije, ali zasad se to i ne nazire.
U demokratiji je moguće sve, pa i fundamentalizam.
– Ha-ha, ma ne. To je tricky. Policijska se država za sada i ne nazire. Od januara su se Francuzi pomirili i s vojskom i s policijom, koje su po ulicama Pariza iz sigurnosnih razloga. To uvelike šokira neostaljinista Alaina Badioua, ali za obične građane to nije šokantno. Bolje je na ulici vidjeti CRS, specijalne snage policije, nego luđaka s kalašnjikovom koji odluči ubiti 500 ljudi u crkvi ili u vlaku. Čini mi se da je došlo do povratka domoljublja, i to zahvaljujući Ministarstvima unutrašnjih i vanjskih poslova, koji su direktno pod državnom upravom. To je vrlo neobičan fenomen u zemlji koja se smijala na račun vlastite zastave ili himne i nije imala nikakav nacionalni osjećaj.
Više od 800 hiljada izbjeglica stiglo je u Evropu. Kako se nositi s tim problemom? Treba li im reći da su dobrodošli ili, naprotiv, da nema više “karata”?
– Došlo ih je više od 800 hiljada jer ih samo u Njemačkoj ima milion. Osim toga, Angela Merkel odigrala je vrlo čudnu ulogu iako je ona velika državnica, a Njemačka je ekonomski uspješna i jaka zemlja. Nakon što je, u junu, udarcem u stražnjicu, htjela izbaciti Grčku iz eurozone, u augustu je carski velikodušno udomaćila Sirijce. Kao da Grci nisu imali prioritet nad Sirijcima. Osim toga, prijetila je svim zemljama srednje Evrope koje se nisu ponašale po volji Njemačke. Potkraj augusta dala je vrlo neobičnu izjavu: “Još nismo izvukli sprave za mučenje, prvo ćemo razgovarati kao dobri prijatelji”. Mislim da je to bila šala, možda njemački humor. Jasno, velikodušnost gospođe Merkel također je i koristoljubiva, budući da joj radna snaga dolazi pješice. Sirijci su kvalificirani ljudi: ljekari, inženjeri, pravnici, tehničari. Francuska nema takvu imigraciju. To je sirijska sunitska buržoazija koju je protjerao Asad. Dakle, to je altruizam. Ali isplativ. Međutim, prije nekoliko su dana Bernard Caseneuve i Thomas de Maizière, dvojica ministara unutrašnjih poslova, rekli da je dosta, da ne mogu više. A njemačka je predsjednica pred mjesec dana izjavila: “Širokogrudni smo, ali su nam sredstva ograničena”. Znači, čak im je i u Njemačkoj dosta.
Protok migranata će se zaustaviti na ovaj ili onaj način. To je i cilj pregovora s Turskom. Gospođa Merkel, ni u vezi s time, nije se lijepo ponašala. Nakon razdoblja ushićenosti uhvatila ju je panika i zato je otišla u Ankaru posjetiti Erdogana. A jedini san novog satrapa Osmanskoga Carstva je islamizirati Evropu. Evropa ne bi smjela pokleknuti pred Erdoganom, diktatorom koji podupire islamske države, koji bombardira Kurde u vlastitoj zemlji, koji je zauzeo pola Cipra i ne priznaje genocid nad Armencima. Znači, iza pitanja izbjeglica, iza pitanja velikodušnosti i dostojanstva, kriju se i velika politička pitanja.
Govori se i o “migracijskim bombama”. Kome bi to bilo u interesu?
– Daeš je najavio da će s kolonama izbjeglica poslati u Evropu što više atentatora. Saudijska Arabija želi graditi džamije za njih. Kao da ih nije mogla sama smjestiti. Da, to je političko i humanitarno pitanje i istina je da će se ti ljudi puno bolje integrirati nego oni iz Magreba. Još je rano, vidjet ćemo za godinu dana. A gospođi Merkel trebalo bi reći da ljudi nisu poput graška. Ako preselite grašak iz jedne posude u drugu, to je i dalje grašak. A ako uzmete Sirijca muslimanske bliskoistočne, vrlo bogate i lijepe kulture, i ako ga smjestite u pomalo tužno predgrađe Duisburga ili Düsseldorfa, ne možete ga prisiliti da od danas na sutra usvoji navike i običaje Nijemaca. Preseljenje je uvijek bolno. Francuzu će u Hrvatskoj trebati godinu, ili dvije, da se prilagodi, iako se i dalje nalazi u Evropi. Čak i unutar zajedničkog kulturnog prostora postoje razlike. A između Bliskog istoka i Njemačke ili Francuske postoji još i religija zbog koje uvijek strahujemo da se ne pretvori u radikalizam. Uzmimo primjer Norveške. Kad su skandinavske zemlje velikodušno primile izbjeglice iz Somalije i Pakistana, suočile su se s velikim problemima. Došlo je i do pobuna. U Norveškoj muslimanske izbjeglice idu na tečajeve iz seksualnog odgoja. Ne uče ih tamo kako voditi ljubav ili kako pronaći G-tačku kod žene, nego kako se pravilno ponašati sa ženom. Objašnjavaju im da žena u suknji nije kurva koju može silovati na ulici. Uče ih osnove pravila pristojnosti. Kako se udvarati i ako želite imati intimnu vezu sa ženom, da je potrebna njezina saglasnost, itd. U oslabljenoj Evropi izbjeglice su dodatni element krize.
Michel Houellebecq poznat je po kritici islama. Kaže da je to njegovo pravo. U svom posljednjem romanu vizionarski opisuje 2020. godinu kad musliman upravlja zemljom prema islamskom zakonu.
– Houellebecq je razočaran. Na početku je ismijavao ekonomski, zatim seksualni liberalizam. U nekoliko intervjua izjavio je da, po njemu, Zapad propada. Raspada se zbog gubitka vjere, a to znači zbog gubitka kršćanstva. O tome i piše u romanu “Pokoravanje”. Radi se o čovjeku koji piše o dekadentnom Joris-Karlu Huysmansu u trenutku kad prelazi na islam, ali ne iz uvjerenja, nego iz oportunizma. Zbog dobre plaće, zbog toga što može imati više žena i, prije svega, zato što su Francuzi odlučili dati glasove muslimanskoj stranci. Neobično je da je objavio knjigu baš ove godine. A nikad nije bilo više, ni uspješnih ni neuspješnih, terorističkih napada nego ove godine. A i to je samo početak.
Knjiga je izašla u vrijeme napada na Charlie Hebdo.
– Isti dan! Ne razumijem zašto je njegova knjiga u tolikoj mjeri šokirala javnost, jer njegova je verzija islama prilično “soft”, što ne odgovara realnosti. Islam je vrlo nasilan. Dovoljno je baciti pogled na ono što se sada događa na Bliskom istoku. Mislim da nije naodmet prikazati Francuze kao ljude koji su spremni odustati od svega, napustiti slobodu u kojoj uživaju i prijeći na novu religiju.
Koja je vaša vizija budućnosti?
– Nemam viziju. Ne znam. U svakom slučaju, Houellebecqova je sasvim moguća. Postoje mnogi intelektualci u Francuskoj, desničari i ljevičari, koji bi bili spremni prijeći na drugu vjeru.
Je li za vas intelektualni stav isto što i politički? Koja je uloga intelektualaca u političkom životu demokratske zemlje poput Francuske?
– Ovisi. Francuska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj intelektualci imaju golem utjecaj. U Rusiji je slično, iako Rusija vrši pritisak na brojne intelektualce. U Francuskoj intelektualci igraju važnu ulogu u medijima, javnom mišljenju i pri vlasti jer ministri nas često zovu, gotovo svake sedmice smo pozvani da sudjelujemo u televizijskim ili radijskim emisijama. Često odbijamo jer nas traže da damo mišljenje o svemu i svačemu, pogotovo o onome što ne znamo. Nakon šezdeset i osme glavna uloga intelektualaca bila je uništiti ili demontirati mitologije ekstremne ljevice.
Mislite na pripadnike novih filozofa?
– Da, od tada smo Bernard-Henri Lévy, André Glucksmann i ja neprekidno pokušavali izvršiti utjecaj na ljevicu u vezi s problematikom Trećeg svijeta, a danas vidimo da je ljevica u rasulu. Da su malo više slušali intelektualce, možda se ne bi tolike godine tako odnosili prema pojmovima poput francuskog identiteta, patriotizma, granica, poštovanja uloge religije itd. Te je pojmove ljevica napustila u korist Nacionalne fronte u proteklih dvadeset godina. Jedini koji je o tome govorio bio je Jean-Pierre Chevènement, i imao je pravo. On je bio taj koji je prvi progovorio o divljacima u predgrađima izazivajući bijes dobronamjerne ljevice koja je smatrala da u predgrađima žive žrtve svjetskog kolonijalizma. Ljevica je doslovno stvorila Nacionalnu frontu. “Made in” Mitterrand. S tim je započeo Mitterrand da bi otežao život desnici. Ljevica je do danas nastavila s istom politikom. Jasno je da je to i računica Françoisa Hollandea koji se želi riješiti Sarkozyja i Republikanaca kako bi mu jedini protivnik na predsjedničkim izborima bila Marine Le Pen. Inteligencija je, na neki način, glas javnog mišljenja koje više nije zadovoljno političkim strankama. Zbog toga su intelektualci vrlo popularni.
U posljednjih mjesec dana političke pozicije svih političkih stranaka u Francuskoj sve više su nalik na stavove Nacionalne fronte, pogotovo kada je riječ o pitanju imigracije i izbjeglica. Islamofobija također ide u njihovu korist.
– Mnoge brine imigracija, ne samo pripadnike Nacionalne fronte. Na primjer, francuskog premijera Manuela Vallsa. U doba nezaposlenosti imigracija više nema smisla. Ne možemo ih dostojno ni primiti. U Francuskoj postoji legalna imigracija od oko 120 hiljada do 200 hiljada osoba godišnje, ljudi koji su se potrudili naučiti francuski jezik i koji su se integrirali. Broj legalnih useljavanja neće se puno mijenjati. A što se tiče ilegalnog, prisjetite se zvijezda šoubiznisa koje su bile spremne prihvatiti sirijske izbjeglice, ali ne u svojoj kući. Po pitanju izbjeglica, Francuska je vrlo konzervativna. Uostalom, vrlo je oprezna, nije spremna prihvatiti njih više od 30 hiljada. Istina je da su stavovi i ljevice i desnice sve bliži, ali to ne ide u korist Nacionalne fronte. Što se tiče antisemitizma, najveća prijetnja Židovima su, uglavnom, francuski arabo-muslimani zbog izraelsko-palestinskog sukoba. Po pitanju islamofobije, treba imati na umu da su se Francuzi vrlo dobro ponašali nakon 13. novembra. Bilo je nekoliko izoliranih incidenata, ali nitko nije ubio muslimane kao što je to bio slučaj u SAD-u nakon 11. septembra.
Marine Le Pen smatra da je u interesu Francuske ući u savez s Putinom, s Rusijom.
– Osobno sam za povremene saveze. No, Marine Le Pen, kao i mnogi pripadnici ekstremne desnice i ekstremne ljevice, želi razbiti transatlantsku vezu. Francuska i SAD su oduvijek saveznici. Nikad nisu bili u ratnom sukobu, a za krajnju desnicu to je zemlja degeneracije: mješavina rasa, anglosaksonski kapitalizam, liberalizam, itd. Dakle, upravo suprotno od onoga što zastupaju. Osim toga, Nacionalnu frontu financira Rusija. Kreditiraju ih ruske banke. Putin nije po mom ukusu jer nije demokrat i ne sviđa mi se cezaropapistički savez između vlasti i pravoslavne crkve, ali moramo priznati da na nekim planovima savez s njim može biti od koristi. Kada bombardira Siriju, a nadam se uskoro i Irak, pljeskat ću iako se ne slažem s aneksijom Krima i napadom na Ukrajinu. Mislim stoga da ne treba ući u samo jedan savez s Putinom, iako imamo dobre odnose s Rusijom, nego povremene saveze u odnosu na zajedničke interese, s tim da zadržimo svoj francuski identitet i slobodu kritike pomanjkanja demokracije i autoritarnog režima u Kremlju. Nobelovac Czesław Miłosz svojevremeno je rekao da treba voljeti rusku kulturu, ali biti na oprezu kad se radi o Kremlju. Mislim da je to istina. I, naravno, treba razgovarati s Putinom. Uživam u njegovu sporu s Turskom. “U strategiji”, kako je rekao Mao Cetung, “moramo razlikovati glavne i sporedne neprijatelje”. A danas je islamizam glavni neprijatelj civilizacije. Znači, Daeš, Al Kaida, al Nusra, kao i sve manje frakcije.
Što mislite o tome što Obama ne želi učestvovati u bombardiranju Sirije?
– Američka je strategija posebno loša. Obama je u potpunosti podcijenio opasnost Daeša. Za Amerikance, sve je to, kako sami kažu, dio historije. No, to nije istina. Oni su odgovorni za današnju situaciju jer su je upravo oni započeli. Ne samo da su započeli rat 2003., već je i Daeš na određeni način njihova tvorevina. Posljednjih su godinu dana učestvovali u nekim bombardiranjima, ali nisu spriječili širenje Daeša. Međutim, otkad se Putin uključio u igru, to ih je, donekle, ponizilo. Probudili su se nakon San Bernardina te postoje znakovi da će se i dalje angažirati. Bez Amerikanaca bit će teško. Vojska Daeša izuzetno je opasna.
André Glucksmann suprotstavio se tvrdnji da je islamski terorizam uzrok sukoba civilizacija između islama i Zapada, tvrdeći da su, zapravo, prve žrtve islamskog terorizma – muslimani.
– To je, ipak, sukob između civilizacija. Islam je religija prisutna u cijelom svijetu. U posljednjih mjesec dana desio se Bamako, Sinaj, Nigerija, Čad, Kalifornija, Pariz, Bruxelles, Ženeva. Unutar zapadne civilizacije na relaciji Atena-Rim-Jeruzalem i u najgorim se razdobljima vodio dijalog. Kršćanska religija počinje sa smrću Boga. To je u teološkom smislu zanimljivo jer se radi o religiji u kojoj je dopuštena sumnja. Najveći mistici su sumnjali u svoju vjeru i u postojanje Boga. Zahvaljujući sumnji u katolicizam postoji prostor za pluralizam. U muslimanstvu postoji razdor, kako oni to sami nazivaju, između sunita i šijita, no razlike među njima su minimalne makar je bilo pokušaja da se uvedu reforme, i dalje su proganjani svi oni koji se doslovno ne drže Kur’ana. Zato mislim da se radi o sukobu civilizacija.
Kako objašnjavate da su dvije glavne figure Nacionalne fronte žene – Marine Le Pen i Marion-Maréchal Le Pen?
– Zato i mislim da Nacionalna fronta nije fašistička i smatram da tu riječ treba upotrebljavati kad govorimo o islamistima, koji su nasljednici nacizma. Islamisti žele, u potpunosti, nametnuti svoju vjeru i uništiti dobar dio svijeta. A francuska nacional-populistička stranka je puna kontradikcija. Desna ruka Marine Le Pen je homoseksualac. Napustili su antisemitizam, a predvode je dvije žene, s tim da je Marion zgodnija od Marine. Marine Le Pen nema sreće jer sliči na svoga oca. Marion je izuzetno talentovana i mislim da ima šanse jednog dana pobijediti na predsjedničkim izborima. Za Marine Le Pen mislim da nema šanse. Na kraju krajeva svjedoci smo da je u Italiji bivša fašistička stranka postala klasična desna stranka. Demokratija bi također mogla jednog dana pretvoriti Nacionalnu frontu u klasičnu desnu stranku.
Neki smatraju da je Francuska revolucija iznjedrila dva zla: fašizam i komunizam.
– Komunizam da, fašizam ne. Najbolju analizu je objavio François Furet. Došlo je do izvanrednih pomaka: ukidanje ropstva, razvod braka, ukidanje povlastica plemstva, oslobađanje trgovine i ogroman napredak je ograničenje uloge Crkve. No Francuska je revolucija također i preteča boljševizma i staljinizma. Jer je uspostavila vjerovanje da su ideje jače od ljudi ili da treba pomesti prošlost. No, za fašizam mislim da je proizašao iz romantizma, sa svojom idejom rađanja nacije.
Alain Finkielkraut rekao je da nije ni ljevičar ni desničar, nego konzervativac, liberal i socijalist. Kako se vi određujete?
– Tako sam ja rekao za sebe. Prvi je to za sebe rekao Raymond Aron, a potom preuzeo poljski filozof Leszek Kolakowski. Rekao bih to jednostavnije: ljevica mi je oduvijek porodica, sada sam prestar da je napustim. Treba ostati vjeran idejama koje su me formirale, iako sam proveo život kritikujući ih. Pozivam se na nasljeđe evropske kulture, na liberalnu ostavštinu, jer poštuje pojedinca, i nisam protiv kapitalizma. Smatram se konzervativcem, jer volim tradiciju i kulturu. U socijalističkoj tradiciji cijenim ideale pravde i jednakosti.
Vaša knjiga “Jecaj bijelog čovjeka” objavljena 1983. i dalje je aktualna. Radi se o narcisoidnoj i destruktivnoj politici prema Trećem svijetu. Nedavno ste objavili “Tiraniju pokore”, koja se bavi temom krivnje i pokore Zapada. Koji su korijeni te krivnje, zašto ona Zapadu odgovara i kako se iskupljuje za svoje grijehe?
– Bez nadmenosti mogu reći da sam bio prvi koji je ukazao na opasnost islamske revolucije. Već tada sam govorio da se radi o nekoj vrsti ucjene zapadnoga svijeta. Muslimani optužuju Zapad da su ih kolonizirali i da su od njih napravili “podljude”. Velike su ideologije nestale dok je Treći svijet i dalje prisutan. Ideja o krivici Zapada dolazi od kolonijalizma. No, zanimljivo je da su kolonijalisti Francuzi, Englezi, Nijemci, Nizozemci, Talijani, Belgijanci, Portugalci i Španjolci, dok je istočna Europa bila stoljećima pod Habsburškom Monarhijom, Turskom, a zatim pod Sovjetskim Savezom. Zbog toga vi nemate kompleks krivice. Znači, ako je zapadna civilizacija kriva, naši su protivnici nevini. I zato se danas svijet dijeli na dva dijela: na dobre i na zle.
Spadate u generaciju tzv. novih filozofa. U Hrvatskoj prevladava romantična vizija ove generacije. Svi kao da imate “copyright” na neobičan izgled i frizure. Lévy je žrtva čovjeka koji mu, iznenada, na javnim mjestima, redovito baca tortu u lice. S kime vi, danas, dijelite mišljenje, s kime ste u sukobu?
– Novi filozofi više i nisu tako novi... Intelektualci su obično u sukobu jedni s drugima, no na stranu sukoba između raznih ega, u epohi u kojoj živimo i dalje sam blizak s Finkielkrautom, iako ga ne viđam onoliko često kao prije, s Lévyjem također. Naročito se slažemo u vezi s islamizmom. Bio sam blizak s Andréom Glucksmannom, no nažalost, on nas je nedavno napustio. Vrlo sam blizak s Lucom Ferryjem u vezi s društvenim pitanjima. Svaki dan izmjenjujemo SMS poruke. U Americi se družim s njujorškim intelektualcem Paulom Bermanom. Veoma sam blizak sa Salmanom Rushdiejem, s Kanađankom Irshad Manji i s nekim francuskim muslimanskim intelektualcima koje izrazito cijenim zbog hrabrosti što žele srušiti dogme, zbog čega im je život u opasnosti.
(The Bosnia Times, Globus: Autor: Janja Franko, Maja Kardum)