Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post Reply
goran16v
Posts: 10140
Joined: 20/09/2011 09:02

#376 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by goran16v »

Woody wrote:@goran16v:
Poslije prelazi u 2 SMTB ali koliko znam nije osnivac jer su tamo vec bili Solakovic i Zakir, ali jeste bio starjesina
IP JESTE osnovao 2. SMBt i tako ga nazvao, a Korpus pod tim imenom i upisao. Zakir JESTE bio komandir prije njega, ali se ta jedinica zvala VP - Doktor, i bolje je od sramote da se ništa i ne piše o njima. Kreten Solaković je u vrijeme komandovanja IP bio još kod Juke, a poslije pogibije IP, prelazi za komandanta (o, majko mila :-) ) 2. SMBt-a. A Juki se pozlatila ona štaka kojom je tukao Solakovića po glavi nakon Otesa, dabogda ga još neko onako momački odrao, zaslužio je. Amin ilah jarabi, iako o Juki nemam ama baš ništa pozitivno reći
Ja ne znam te detalje od 2 SMTB, ko je kad presao itd samo znam da je pomenuti dvojac sa kesom cigara u bordo Opel kadetu suzi dosao u kucu zalosti. Malo mi se ne poklapa tvoj redosljed za Solakovica. Juka je razgulio iz Sarajeva nekad pred kraj 92. Na vise mjesta sam nasao da je Solakovic sa 2 SMTB izasao kroz tunel 30/31.7.93 i bio na Bjelasnici 01.08.93 sto znaci da je Solakovic u 2 SMTB presao puno prije nego je Igor poginuo u decemnru 93, a ne poslije njegove pogibije. Provjeri hronologiju i kalendar.
User avatar
scarface32
Posts: 874
Joined: 12/12/2004 11:54

#379 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by scarface32 »

stokton wrote:
blazh wrote:Mato Lučić Maturica

Image

Po Mati Lučiću (ratni načelnik stožera brigade HVO-a „Josip ban Jelačić“) nazvana je Postrojba posebnih namjena „Maturice“, a njegovo ime nosi i vojarna u Kiseljaku.
Lučić je poginuo na području Podastinja, na zadatku izviđanja prema položajima Armije BiH koja je u to vrijeme pod nadzorom držala prometnicu prema Brestovskom, te dalje prema Busovači.

„Način na koji je Mato Lučić poginuo govori o njemu sve. Njegov posao sasvim sigurno nije bio izviđati teren, ali on je jednostavno bio takav.
Svojom hrabrošću i požrtvovnošću služio je kao primjer drugima od prvog dana kada se kao časnik bivše JNA stavio na raspolaganje HVO-u, do zadnjeg dana, odnosno trenutka njegove pogibije. On je bio čovjek od kojega smo svi mi imali što naučiti“, kaže stožerni brigadir Mario Bradara koji je Lučića osobno poznavao.
ti očito nisi vidio naslov teme ili želiš malo da podbadaš :?: :roll:

ma kad ga je vec stavio , mogao je napisati, sta se prica i sta je najvjerovatnije istina.da ga je ubio njegov pratilac, zna se na ciji zahtjev.
Erased
Posts: 391
Joined: 30/03/2012 14:21

#380 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by Erased »

Samo da pomenem velikog heroja.

Fikret Alić Crni

Dana 19.07.1992. godine u Misoči sa grupom boraca u borbi zarobio neprijateljski tenk (T-55) , jedan od prvih zarobljenih u BiH.
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#381 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by jon_jovi »

Na platou ispred Islamskog centra Rijeka, u subota je održana svečanost otkrivanja spomen obilježja poginulim Bošnjacima braniteljima iz Domovinskog rata u Hrvatskoj.

U Domovinskom ratu sudjelovalo je 25 tisuća branitelja Bošnjaka, a Udruga Bošnjaka branitelja Domovinskog rata RH ogranak Rijeka podiglo je ovaj spomenik u čast 27 poginulih Bošnjaka s područja Primorsko – goranske županije.

Svečanosti je prisustvovao ministar branitelja Predrag Matić, župan primorsko-goranski Zlatko Komadina, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, te brojni predstavnici bošnjačkih braniteljskih udruga iz cijele Hrvatske.

Image

Image
zlajaBHF
Posts: 2874
Joined: 31/03/2005 23:51
Location: Dijaspora

#382 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by zlajaBHF »

Ammaar wrote:Hvala vam za info o velikanu Igoru Pavlovicu, I da istina je da je poginuo na Krizancevom Selu, gdje je isto poginuo od moje rodice muz ali na drugoj strani kao pripadnik HVO-a krenuo da spasi oca kada je cuo da je linija pukla I strefi ga nas snajper.
Da li je to mjesto koje spominju u vezi ratnih zlocina?


Muz od rodice bio Bosnjak ?
Bosnjaci iz HVO-a su pozatvarani ili pobjegli iz istog
Biser123456
Posts: 2
Joined: 23/09/2013 17:42

#383 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by Biser123456 »

Očigledno je da niste upućeni u pogibiju vaših heroja,čak ni mjesto ne znate koje je. Ako želite da znate ,ja kao učesnik bitke sa druge strane,mogu vam reći da su šejtani poginuli u Srpskim selima Rožanj i Skakovica ,tačnije na mjestu zvanom Tomanića kosa. Njihova zla sudbina je bila u tome što su izigravali ''heroje'',tako da su naišli na našu jednicu koja je branila navedena selTačnije naša prednost u svemu je što smo mi išli pješice a oni su išli u vozilima. Bitka se odigrala sa ciljem da se spasimo jedni od drugih ,stim što smo mi izvojevali pobjedu. To vam može potvrditi i vozač kamiona u kom se nalazio i vaš heroj Mirsa,a kog smo iste večeri gledali kako daje intervju u bolnici tada Tuzlanskoj televiziki.
Sve u svemu je žalosno što je toliko ljudi ginulo i na jednoj i na drugoj ili trećoj strani !
User avatar
argyle
Posts: 1839
Joined: 17/10/2010 09:56
Location: Džamahirija Bosna

#385 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by argyle »



Image
User avatar
ZV Keli
Posts: 517
Joined: 17/08/2012 18:28
Location: Nikad Jugoslavija!

#386 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by ZV Keli »

Biser123456 wrote:Očigledno je da niste upućeni u pogibiju vaših heroja,čak ni mjesto ne znate koje je. Ako želite da znate ,ja kao učesnik bitke sa druge strane,mogu vam reći da su šejtani poginuli u Srpskim selima Rožanj i Skakovica ,tačnije na mjestu zvanom Tomanića kosa. Njihova zla sudbina je bila u tome što su izigravali ''heroje'',tako da su naišli na našu jednicu koja je branila navedena selTačnije naša prednost u svemu je što smo mi išli pješice a oni su išli u vozilima. Bitka se odigrala sa ciljem da se spasimo jedni od drugih ,stim što smo mi izvojevali pobjedu. To vam može potvrditi i vozač kamiona u kom se nalazio i vaš heroj Mirsa,a kog smo iste večeri gledali kako daje intervju u bolnici tada Tuzlanskoj televiziki.
Sve u svemu je žalosno što je toliko ljudi ginulo i na jednoj i na drugoj ili trećoj strani !
Mojne mi te politike, zao mi je svih, svi su glupi sto su ratovali. Svi su jednaki. E pa nije "bato" momci i djevojke koji su poginuli u odbrani i oslobodjenju Domovine nisu glupi i ne treba ti njih biti zao, pali su za castan cilj i siguran sam da ce ih Uzviseni pocastiti mjestom u raju ili Dzennetu. Zali ti koji poginuse sa ciljem ubijanja, silovanja, paljenja :roll:

Izvinjavam se sirem auditorijumu, nastavite sa pricama ISTINSKIM HEROJIMA.
goran16v
Posts: 10140
Joined: 20/09/2011 09:02

#387 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by goran16v »

In Memoriam

Ordena zlatnog grba sa mačevima i Zlatni ljiljan

PAVLOVIĆ IGOR 02.12.1969. - 24.12.1993.

R.I.P.
ob433
Posts: 115
Joined: 14/12/2013 09:52

#388 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by ob433 »

pricalo se da je poginuo napadajuci selo svog djeda s oceve strane, jos jedna tragedija bosanskog bratoubilackog rata
goran16v
Posts: 10140
Joined: 20/09/2011 09:02

#389 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by goran16v »

ob433 wrote:pricalo se da je poginuo napadajuci selo svog djeda s oceve strane, jos jedna tragedija bosanskog bratoubilackog rata

Tesko ranjen u Krizancevom selu kod Viteza, preminuo u Zenici. Za selo svog djeda sa oceve strane ne znam ali mislim da je njegov otac Dragan, koji je preminuo mozda manje od mjesec dana prije Igorove pogibije, bio porijeklom iz Srbije.
User avatar
Zokipfc
Posts: 1073
Joined: 24/04/2013 18:44

#391 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by Zokipfc »

"That video is private"
rot0z
Posts: 46
Joined: 10/06/2013 05:23

#393 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by rot0z »

Danas prvi put uzivo vidio i poselamio Muderrisa, srce ko planina. ^^
User avatar
sinuhe
Posts: 11456
Joined: 03/06/2011 11:33

#394 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by sinuhe »

Bedrudin Gusic ratni predsjednik islamske zajednice u Banjaluci od maja 92 do novembra 94 kad je pobjegao prije hapsenja.
Nijaz Karaselimovic predsjednik banjaluckog Merhameta kao i Adil Medic.
maverik
Posts: 14
Joined: 29/03/2011 13:24

#396 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by maverik »

Peko Stanišić

Peko Stanišić je bio sarajevski branilac i nosilac ''Zlatne policijske značke'' , živio je skromno a ratovao hrabro kao pripadnik TO-e i specijalne jedinice MUP-a ''Laste''. Grbavica mu je bila ratna opsesija i ratni san. Jer, na okupiranoj Grbavici su živjeli su mu majka Jela , supruga Slavica i kćerkice Dajana i Danijela.

Dana 6 Januara 1994 vođena je još jedna bitka za Grbavicu. Peko i njegovi saborci napadali su iz pravca mosta Suade Dilberović (ex Vrbanja) i oslobodili zgradu Invest banke , koja je bila samo stotinjak metara udaljena od Lenjinove ulice u kojoj je živjela njegova porodica. Ali kraj Miljacke je smrtno je ranjen njegov ratni drug Žuti Salčin. U pomoć mu je preko brisanog prostora pritrčao Peko. I dok je izvlačio Žutog, kome nije bilo spasa i njega je pogodilo smrtonosno tane. Tako je poginuo Peko.

Ko je bio Peko Stanišić?

Rođen je 1953 u starom sarajevskom naselju Mejtaš.Radio je kao bravar u Fabrici duhana Sarajevo.Rat ga je zatekao na Grbavici, gdje je živio sa porodicom. Početkom aprila 1992. pozvali su ga , kao Srbina, dali pušku i naredili da na Vracama čuva stražu protiv muslimana. ''Samo da se presvučem'', rekao im je Peko. Otišao je kući, poljubio kćerkice, suprugu i majku i sa Grbavice pobjegao u Fabriku duhana. Odmah je pristupio braniocima grada, odnosno jedinici ''Leptirice'' kojom je komandovao Zlatko Lagumdzija. U toj jedinici bio je i njegov brat Sreto.

''Peko je bio veoma privržen porodici'', sjeća se njegov brat Sreto. ''Posebno je volio mlađu kćerkicu Danijelu koju je zvao Mrva''

Krajem jula 1992 Peki se ukazala idealna prilika da mu sa Grbavice pređe Mrva. Naime, supruga jednog srpskog oficira koji je pucao na Sarajevo porodila se u sarajevskoj bolnici i pobjegla mužu u okupiranu Lukavicu, a ostavila tek rođenu kćerkicu. Preko UNPROFOR-a dogovorena je razmjena tek rođene bebe i Pekine Mrve. Razmjena djece je bila zakazana za 27 juli na Grbavici u blizini Željinog stadiona, između ratnih linija.Peko je sa Trga heroja (ex Trg Pere Kosorića) u pratnji brata Srete ponio prema Grbavici bebu, koja je lijepim okicama bez plača gledala u vedro nebo iznad paklenog trga.

Kod srušene slastičarne ''Palma'' Peko je nekom predao bebu, a uzeo svoju Mrvu. Tada se dogodila drama: njegova Mrva predomislila se i nije htjela da ide sa ocem. Otimala se i zvala mamu koja je sa drugom kćerkom stajala na drugoj strani ulice. Tada su mimo plana i dogovora prema Peki potrčali supruga Slavica i starija kćerka Danijela. Sve četvoro su se našli u zagrljaju između vatrenih linija. Bilo je to nekoliko trenutaka njihove sreće na neobičnom, opsanom mjestu.

Nažalost posljednji trenutci zajedničke sreće.

Tada je starija kćerka Dajana pristala da pođe sa tatom, a Mrva se vratila sa mamom na Grbavicu. Kako su igrom sudbine ovaj autor (Šefko Hodzić) i fotoreporter Danilo Krstanović (pokojni) bili svjedoci ove dramatične razmjene, u ''Oslobođenju '' je objavljena reportaža sa potresnim fotografijama. ''Poslije reportaže koja je objavljena u ''Oslobođenju'' Kristina Amanpur iz CNN-a danima je molila Peku da o njemu i njegovoj razdvojenoj porodici snimi emisiju'', sjeća se Pekin brat Sreto. ''Tražili su ga i drugi strani i domaći novinari. Ali on je sve odbijao strahujući za porodicu koja je ostala na Grbavici, a koju su tamo zvali ustašama.

Peko Stanišić je tada odustao od ratne slave.Nastavio je borbu, ali i doživio novu intimnu dramu. Njegova starija kćerka samo je nekoliko dana podnijela život bez mame, seke i bake. Tugovala je za njima, plakala i molila oca da je vrati mami i seki. Peko nije imao kud i odlučio je da vrati kćerku na Grbavicu.

''Ponovo je organizovana razmjena i to na istom mjestu'' , sjeća se Sreto Stanišić. ''Vozio sam na Trg heroja Peku i Dajanu.Peko je neprekidno plakao i Dajana ga je pitala :'' Tajo, što plačeš ?' A on joj je jecajući govorio : 'Ništa , ništa, dušo tatina ''

Pekina supruga sa kćerkama je 1998 godine napustila Sarajevo i odselila u Ameriku. Majka Jela ostala je u stanu na Grbavici tugujući za sinom. Njezin život tekao je između stana i Pekinog groba na ''Lavu'' . Srce joj je prepuklo za sinom 1999 godine.

Autor: Šefko Hodzić, knjiga ''Otpečaćeni koverat'' , str. 60.


Rade Zoranovic - Ratnik i pregovarac

Prvih dana agresije na nasu zemlju pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja Pofalici i novi dobrovoljci okupljali su se u kuci Habiba Idrizovica, komandanta bataljona PL Pofalici. Pocetkom aprila '92. godine, Idrizovicevoj kuci uputio se i komsija Radomir Rade Zoranovic. Ugledao ga je Zahir Panjeta i upozorio "na opasnost''. "Sta ce on ovamo"? - pitali su se pofalicki dobrovoljci. Ali, Rade je rekao Idrizovicu zbog cega je dosao.

''Vidim da se kod tebe okuplja neka vojska", rekao je on Idrizovicu.

" Ja jesam Srbin, ali nisam Cetnik i necu s njima da ucestvujem u ubijanju Muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hocu zajedno sa vama da se borim protiv cetnika".

I borio se citavo vrijeme rata u bosanskoj vojsci. Sa komsijama, cuvenim ratnicima iz Pofalica. A borio se od Pofalicke bitke i mnogih bitki na Zuci, do onih posljednjih borbi na Treskavici.

"Mene je jedan dogadjaj uoci Pofalicke bitke odusevio i zato sam ostao vjeran bosanskoj Armiji do kraja rata", kaze Zoranovic. "Uoci bitke nas je postrojio nas komandir cete Zahir Panjeta i strogo naredio da nozeve ne smijemo upotrebljavati, nit! bile kavo zlo zenama , djeci i civilima nanijeti. Daje rekao drugacije napustio bih ih".

Ali, i ako se borio protiv cetnika Zoranovic je u Pofalickoj bici dozivio neugodnost. Neki borci nisu znali na kojoj se strani borio, pa su ga razoruzali. Oduzeli su mu pusku koju je sam u borbi zaplijenio. Ali, u bici za Zuc, 8. juna '92. godine, Zoranovic je zaplijenio pusku i vise ga niko nije mogao razoruzati.

Novo junastvo je pokazao u septembru '92 godine kada su cetnici krenuli na Zuc sa jakim snagama, koristeci i "zivi stit". Zoranovic je i komandovao odbranom jednog dijela vatrene linije, a i pucao iz mitraljeza.

Cetnici nisu prosli.

Hrabro se borio i u bici za Kotu 850, kada je ucestvovao u proboju cetnickih linija, zajedno sa Enesom Dzananovicem. Ali, ranjen je 8.decembra, dan uoci oslobodenja kote.

'Mislim da je Fehim Agic Aga u toj bici pokazao izuzetnu hrabrost i da je on najzasluzniji za oslobadanje Kote 850", kaka Zoranovic.

Zoranovica su poslije bitke za Kotu 850 pohvalili komandant Prve mehanizovane brigade Enver Sehovic i komandant bataljona Zahir Panjeta i predlozili ga za zlatnog ljiljana''. Medjutim, to priznanje nije dobio.
Ali, odmah nakon bitke za Kotu 850, u januaru '93, dobio je drugo veliko priznanje: odredjen je za clana nase delegacije na pregovorima u Zenevi. Bio je u sastavu nase troclane vojne delegacije koju su, osim njega, sacinjavali Sefer Halilovic i Stjepan Siber.
"U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda'', prica Zoranovic. ''Nikad prije nije se dogodilo da u drzavnoj delegaciji ucestvuje obican vojnik, bez cina i to - ranjen. Cak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan nas zemljak, ljekar.''

Za vrijeme pregovora u kojima su ucestvovale same vojne delegacije, Zoranovic je bio "kost u grlu'' Ratku Mladicu. "Kad god bi Mladic nasu Armiju nazvao muslimanskom, odmah bi zvanicno protestovao Sefer Halilovic i govorio da ovo nije muslimanska armija, nego bosanska, sto potvrduje i sastav delegacije'', sjeca se Zoranovic. A na plenarnim sjednicama Zoranovic se ostro suprotstavljao Radovanu Karadzicu. Kada je na jednoj od tih sjednica Karadzic rekao da on predstavlja "srpski narod u Bosni", reagovao je Zoranovic rijecima: "Ti i Mladic predstavljate samo cetnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni".

U Zenevi, a kasnije u Bonu, Zoranovic je kao borac bosanske Armije i Srbin, bio u centra paznje svjetskih medija. Davao je intercjue vodecim svjetskim televizijskim kucama i listovima.

"Dok sam pricao o stradanju Sarajlija, o tome kako cetnici granatiraju obdanista i ubijaju djecu, mnogi novinari su plakali", sjeca se Zoranovic. "Ali, bilo je i onih koji su me provocirali. Naprimjer, pitali su me koliko sam placen da tako govorim, pa jesam li zarobljenik koji tako mora da govori, te kako sam i cime, kao zarobljenik, uspio da izbrisem modrice. Na konferenciji za stampu u Bonu me pitao jedan novinar kako to da ja obozavam Muslimane, simpatisem Hrvate, a mrzim Srbe i da li se osjecam izdajnikom svoga naroda. Ja sam odgovorio da je moj narod bosanskohercegovacki narod, na koji je izvrsena agresija od JNA i srpsko-crnogorskih cetnika. Znao sam na sto su ciljali, pa sam dodao da bi se sutra borio i protiv svakog drugog agresora na Bosnu, pa i kad bi taj agresor bio - Bosnjacki narod".

iz knjige Bosanski ratnici, autor: Sefko Hodzic


Rudolf (Anto) Tomić
12.03.1952. - 08.12.1992.

Jedna ulica u sarajevskom naselju Dobrinja nosi ime Ulica Rudolfa Rude Tomića.Rudo je konjički, sarajevski i bosanskohercegovački „zlatni ljiljan“. Poginuo je u borbama za Sarajevo, kota 850-Žuč. Kroz život je išao časno, prkosno i uspravno, borio se za istinu, pravdu i slobodnu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će sva djeca biti zajedno radosna i svi ljudi biti slobodni.

„Borbe za Žuč počele su 1.decembra 1992.,danima su borci Šehovićeve 1.mehanizovane, Zajkine 2.motorizovane brigade i vogošćanski odredi vodili borbu...U utorak 8.decembra sreća je prevagnula na stranu branilaca Sarajeva.Zajkini borci predvođeni Safetom Isovićem zauzimaju Vis. Šehovićevi na koti 850 sa srpskim snagama vode borbe prsa u prsa.Istoga dana na koti 850 gine hrabri ratnik i „zlatni ljiljan“ Rudo Tomić, komandir diverzanata 1. mehanizovane..“ piše Š.Hodžić.
O borbama za Žuč, u svojoj knjizi, bivši komandant Brigade I.Dervišević kaže : „Ključnu ulogu imala je izviđačko-diverzantska četa naše 1.mehanizovane brigade na čelu sa komandirom Jusufom Gojakom.U toj četi komandir 1.voda bio je Rudolf Tomić Rudi, koji je bio istinski heroj...“ Komandir je išao prvi i uvijek je svojim primjerom hrabrio druge, nije štedio sebe, imao je visoku patriotsku svijest. Kota je oslobođena 9.12., a za njeno oslobađanje u petnaestodnevnim borbama poginula su 53 borca i za njenu odbranu do kraja godine još 22 borca.Brigada je imala ukupno 628 poginulih, od kojih je 76 zlatnih ljiljana. Ime Rude Tomića nalazi se i u knjizi Sarajevski heroji, fotografija sa podacima nalazi se na panou u zgradi sarajevske općine Novi Grad... Sjećanje na druga iz djetinjstva koji je heroj odbrane Bosne i Hercegovine i koji ima svoju ulicu stvara osjećaj ponosa, uzbuđenja, ali i tuge. Malo Konjičana, poslije 20 godina od pogibije zna za Rudu heroja, za ime jedne ulice u Sarajevu, za podvige Konjičanina, diverzanta i novinara Rude Tomića.

Rudo je u Konjicu bio poznat kao sin Ante, gimnazijalac i gimnastičar DTV „Partizan“, plivač i nogometaš iz Trešanice, kao jedan svestrani sportaš. Završio je konjičku osnovnu školu i gimnaziju, a Fakultet političkih nauka u Sarajevu, radio u Večernjim novinama, pa u općinama Novo Sarajevo i Novi Grad. U Armiju RBiH ušao je 6.4.1992., u press centru Brigade bio do 24.5.1992.,kada iz kancelarije dobrovoljno prelazi u diverzante. Živio je na vrućoj vatrenoj liniji Dobrinje,kada olovku i mikrofon zamjenjuje puškom i dinamitom, sa diverzantima često je prelazio i ispred prvih linija odbrane na Stupu, Hrasnom brdu...

Rudo je sa porodicom stanovao na Dobrinji u ulici Trg grada Prato 25, stan u potkrovlju nove zgrade koja je useljena 1.8.1991.godine. Majka Ana, supruga Nikolija-Nina, sin Boris profesor fiskulture i kćerka Marina ekonomista, braća Dragan i Miro mogu biti ponosni na svoga i našega Rudu, koji je 1993. odlikovan najvišim ratnim priznanjem značkom „Zlatni ljiljan“, a dobitnik je i Velike srebrene plakete sarajevske općine Novi Grad. Rudo je ostavio svijetao trag na ulicama Konjica i Sarajeva, na ratištima za kozmopolitsko Sarajevo. Svoje najbolje reportaže nije stigao da objavi, a to su one iz diverzantskih akcija. Rudolf Rudo Tomić ukopan je na sarajevskom groblju Sveti Josip.


Kornelija (Bosiljko) Jurić
23.09.1972. - 10.10.1992.

Kornelija Jurić je rođena 23.09.1972. godine u Sarajevu. Poginula je 10.10.1992. godine na Stupu - Sarajevo, kao vojnik, na dužnosti komandira sanitetske desetine u Brigadi „Kralj Tvrtko”. Posthumno joj je 1994. godine dodijeljeno najviše ratno priznanje „Zlatni ljiljan


Mladen Pantelić

Mladen Pantelić agresiju na Sarajevo i RBiH shvatio je kao i svaki istinski patriota. Postao je dio neprobojnog bedema fašističkom srbijansko-crnogorskom udaru. Krajem aprila, odnosno 28.04.1995. godine, Mladen se pridružio, u 36. godini, najljepšim cvjetovima Sarajeva kojima se moramo zavjetovati da ih nikada nećemo zaboraviti. Tog dana, četnička minobacačka granata usmrtila ga je dok je izvršavao borbeni zadatak kao pripadnik našeg 1. bataljona.

Rođen je 28.02.1959. godine u Sarajevu. Prije rata radio je kao službenik u „Poljoopremi“. Početkom rata mogao je da napusti Sarajevo i ode na Pale gdje su živjeli njegovi roditelji. Međutim, zajedno sa suprugom i kćerkom ostao je u Sarajevu, da zajedno sa svojom rajom sa Sedrenika brani Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Tih dana je Mladen, družeći se sa komšijama često govorio: „Pripadam ovome gradu i ovome narodu i tu ću, ako treba, i poginuti.“

Čovjekolike zvijeri sa brda oko Sarajeva nazivao je poremećenim ljudima, poremećenog uma koji se junače ubijajući žene i djecu. Bio je jednostavan i skroman, pošten, dobar komšija, drug i saborac, omiljen u svojoj 1. četi, dobrovoljac u mnogim akcijama. Želio je svim srcem da sloboda i mir što prije dođu svima koji vole Bosnu i Hercegovinu.

Ukopan je 5. maja 1995. godine na groblju „Lav“. Po želji supruge, Mladen Pantelić je tog dana na vječni počinak ispraćen u maskirnoj uniformi Armije RBiH.


Zoran (Ferik) Šarić
1953. - 02.07.1995.

Zoran Šarić je rođen 1953. godine. Poginuo je 02.07.1995. godine, kao vojnik, pripadnik 2. brdske brigade.

Predrag (Nenad) Stijačić
1968. - 16.05.1992.

Predrag Stijačić je rođen 1968. godine. Poginuo je 16.05.1992. godine u Sarajevu.

Dejan (Vera) Repac
05.04.1972. - 05.05.1992.

Dejan Repac je rođen 05.04.1972. godine u Sarajevu. Poginuo je 05.05.1992. godine na Zlatištu - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik Regionalnog štaba Teritorijalne odbrane Sarajevo. Posthumno je 1993. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.

Dragan (Danilo) Pavičević
01.11.1955. - 12.08.1992.

Dragan Pavičević je rođen 01.11.1955. godine u Sarajevu. Poginuo je 12.08.1992. godine na Dobrinji - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik 102. motorizovane brigade. Posthumno je 1996. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.


Čedomilj (Đorđe) Perak
29.06.1966. - 30.05.1993.

Čedomilj Perak je rođen 29.06.1966. godine. Poginuo je 30.05.1993. godine na Trebeviću - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik 1. bataljona 1 brdske brigade.


Saša (Miroslav) Petrović
1970. - 13.08.1993.

Saša Petrović je rođen 1970. godine. Poginuo je 13.08.1993. godine, kao vojnik, pripadnik Odreda policije za specijalne namjene „Lasta”. Odlikovan je „Zlatnom policijskom zvijezdom”. Sahranjen je na groblju „Sveti Josip”.

Zahvaljujući njegovoj obitelji, ožalošćenoj gubitkom svog sina jedinca uspomena na njega i dalje postoji. Njegova obitelj učinila je ono što je bio posao države, a to je čuvanje uspomene na prave branitelje, njihovu hrabrost i plemenitost.
Otac pokojnog Saše Miroslav Petrović je 2004. godine registrovao je Fondaciju pod Sašinim imenom a čiji je cilj pomaganja odgojno-obrazovnih, kulturnih, sportskih i rekreativnih aktivnosti mladih osoba, a prvenstveno djece poginulih boraca, djece koja su u ratu ostala bez oba roditelja, napuštene djece, invalidne i oboljele omladine i djece kojoj je potrebna pomoć.


Ranko (Ivan) Primorac
1954. - 22.07.1993.

Ranko Primorac je rođen 1954. godine. Poginuo je 22.07.1993. godine, kao vojnik, pripadnik 9. motorizovane brigade koja je krajem 1993. godine promijenila naziv u 105. motorizovana brigada.


Mentor (Baškin) Prizreni
1973. – 05.11.1994.

Mentor Prizreni rodom je sa Kosova a rat ga je zatekao u Sarajevu gdje je pohađao Srednju vojnu školu. Njegov partiotizam ga je doveo u redove 105. motorizovane brigade. Poginuo je u akciji 05. novembra 1994. godine na Nišićkoj visoravni u borbama za oslobađanje šireg rejona okupiranih sela Danilovići i Čamovine.

Tog dana grupa boraca koja je išla prema selu Čamovine, natprirodnom snagom i voljom, potukla je četnike i bukvalno razvalila njihovu liniju odbrane. Međutim, vremena za oduševljenje nije bilo, jer Mentor Prizreni je, nažalost, pao zauvijek. Bio je jedan od najboljih boraca Izviđačko - diverzantske jedinice 105. motorizovane brigade. Borio se svim srcem za Bosnu, iako to nije bila njegova rodna gruda. Ostao je u Sarajevu oglušivši se na sve pozive da ode ocu u Austriju. Jednostavno volio je Sarajevo, volio je Bosnu. Suosjećao se sa patnjama našeg naroda. Nije mu bilo lahko ići iz akcije u akciju, često boraviti van grada, ali on je bio nesalomljiv i uvijek spreman na šalu. Kada je par mjeseci prije, na ovim istim planinama, život izgubio njegov saborac Ramo Hožbo, Mentor je dugo, tužno, gledao u fotografiju na kojoj su njih dvojica sjedili na travi, pred akciju. A onda je rekao: „Pogledajte ko sjedi do ovog velikog šehida. To sam ja. Zajedno - dvojica šehida.“ Bila je to okrutna opaska. Čudno smo ga gledali, a on se zagonetno smješio. Niko nije ni sanjao da on, u stvari, govori istinu.


Zdenko (Ljubomir) Markulj
28.01.1973. - 05.10.1992.

Zdenko Markulj je rođen 28.01.1973. godine u Sarajevu. Poginuo je 05.10.1992. godine na Stupu - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik 102. brdske brigade. Posthumno je 1993. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.


Dalibor Mutabadžija
26.07.1975. - 27.07.1993.

Dalibor Mutabadžija je rođen 26.07.1975. godine u Sarajevu. Poginuo je 27.07.1993. godine na Golom brdu - Žuč, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnom policijskom zvijezdom”. Sahranjen je na groblju „Vlakovo”.


Ronaldo (Vinko) Lovrić
1974. - 28.12.1992.


Darko (Štefan) Knehtl
1960. - 28.04.1992.

Darko Knehtl je rođen 1960. godine. Poginuo je 28.04.1992. godine na Alipašinom polju u Sarajevu u agresorskom artiljerijskom napadu na Stanicu milicije Novi Grad. Ukopan je na groblju „Bare”.


Igor (Edvard) Bojo
1974. - 07.04.1993.


Pero Stanić
28.08.1951 - 30.05.1993.

Poginuo na Trebeviću - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik 1. bataljona 1. brdske brigade.


Velibor (Bogdan) Antonić
1964. - 16.05.1992.

Velibor Antonić-Veka je poginuo 16.05.1992 na Trgu Rade Končara C faza Alipašino Polje od agresorske granate.Prva granata ubila je na licu mjesta Stijačić Predraga a pokojni Veka je pritrčao da pomogne.


Ozrenko (Uroš) Mandić
23.12.1964. - 1992.

Ozrenko Mandić je rođen 23.12.1964. godine u Sarajevu. Poginuo je 1992. godine, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnom policijskom zvijezdom”. Sahranjen je na groblju „Bare”.


Radenko (Mile) Abazović
29.05.1957. - 04.08.1992.

Radenko Abazović je rođen 29.05.1957. godine u mjestu Daganovići - Rogatica. U Armiju Republike BiH je stupio 21.06.1992. godine. Poginuo je od granate 04.08.1992. godine na Stupu - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik VJ 5450/36, jedinice koja je kasnijim uvezivanjem i ukrupnjivanjem sarajevskih brigada ušla u sastav 1. Slavne - 111. Viteške brigade . Ukopan je na groblju „Lav”. Posthumno je 1996. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“. Jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.


Darko (Lazar) Antulević
1974. - 08.02.1994.

Darko Antulević je rođen 1974. Poginuo je 08.02.1994. godine Visu - Žuč


Ivica (Jozo) Stanić
06.08.1972. - 12.04.1993.

Ivica Stanić je rođen 06.08.1972. godine u Sarajevu. Poginuo je 12.04.1993. godine u Sarajevu, kao vojnik, na dužnosti zamjenika komandanta bataljona u brigadi „Kralj Tvrtko”. Posthumno je 1994. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.


Marko (Ostoja) Starčević
1952. - 02.05.1992.

Marko Starčević je rođen 1952. godine. Poginuo je 02.05.1992. godine u Sarajevu. Ukopan je na groblju „Bare”. Stradao na Skenderiji spasavajuci agresorskog pukovnika Labudovica koji je bio tesko ranjen. Iako na suprotnoj strani Marko je dao svoj zivot za covjeka.


Antonio Badrov
01.10.1969. - 13.12.1994.

Pripadnik Armije BiH od 18.09.1992. godine. Poginuo u rejonu Proskok - Bjelašnica, kao vojnik, pripadnik Odreda policije za specijalne namjene „Lasta”. Posthumno odlikovan „Zlatnom policijskom značkom”. Sahranjen 17.01.1995 .godine na groblju „Sveti Josip”. u Sarajevu.


Andjelic (Nikola) Dubravko

Rođen 21.02.1961.godine u Skoplju. Poginuo 12.01.1993.godine na brdu Žuč - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik 1. "slavne" motorizovane brigade. Najveće ratno priznanje "Zlatni ljiljan" posthumno mu je dodijeljeno 1993.godine
maverik
Posts: 14
Joined: 29/03/2011 13:24

#397 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by maverik »

NENAD (SLOBODANA) MILOJEVIĆ

Rođen 28.08.1968.godine u Mostaru.Uposlenik Vodovoda. Zarobljen u zgradi Vranice 1993.godine, nekadašnjoj komandi 4. korpusa u Mostaru i ubijen zajedno sa još desetoricom "Zlatnih ljiljana"

Napad na Mostar počeo je devetog maja 1993. u ranim jutarnjim satima, žestokim atakom vojnika Hrvatske vojske i HVO-a iz svih raspoloživih oružja i oruđa. Pripadnici ARBiH pružali su otpor punih 36 sati, no sve je bilo uzalud: pred zgradom su,poginuli Nedžad Bajrović i Eldar Omerika, a 13 branilaca je zarobljeno među njima i Nenad Milojević.

Ratno priznanje "ZLATNI LJILJAN" dobio 1996.godine kao pripadnik Komande 4.korpusa.

Na Šehitlucima su ukopani: Alija (Osmana) Čamo (1965), Senad (Omera) Čehić (1964), Dževad (Osmana) Čolić (1970), Mimo (Mehe) Grizović (1971), Vahidin (Ilijasa) Hasić (1972), Dževad (Omera) Husić (1975), Zlatko (Safeta) Mehić (1974), Nenad (Slobodana) Milojević (1968), Fahir (Halila) Penava (1954) i Nazif (Hamida) Šarančić (1965), svi iz grupe "Vranica".


GORAN STOŠIĆ-STOŠA

MOSTARSKI ZLATNI LJILJAN, STRADAO OD AGRESORSKOG SNAJPERA 17.2.1994 GODINE, BRANECI SVOJ GRAD I IZVLACECI RANJENOG DRUGA KOJI JE ZAHVALJUJUCI STOSINOJ HRABORSTI PREZIVIO,


MARIJAN BALTA

Marijan Balta je rođen 9.novembra 1957. godine u Tuzli. Osnovnu i srednju Građevinsku školu završio je u Tuzli, a u Sarajevu Arhitektonski fakultet. Kao diplomirani inžinjer arhitekture od 1981 do pogibije radio je u Zavodu za izgradnju Grada Tuzle (sadašnja direkcija za obnovu i razvoj). U porodici je živio sa roditeljima Trivom i Anđom i starijim bratom Vukašinom. Marijan je bio poslušan dječak koji je imao uspjeha u školi i u sportu. Prvi sport kojim se aktivno bavio je plivanje. Bio je to sport njegovog dječaštva. Marijanova majka Anđa je umrla vrlo mlada. U vrijeme njene smrti Marijan je imao trinaest godina, a njegov stariji brat, svega petnaest godina. Od tada su dva brata i otac sami. I pored ovog nedoknadivog gubitka u porodici, otac Trivo uspjeva školovati svoje sinove i vaspitavati ih tako da su postali uzorni stručnjaci i ugledni građani Tuzle. Nakon što je napustio plivanje, Marijan Balta se počinje aktivno baviti karateom. Još kao srednjoškolac i student, osvaja niz prvih, drugih i trećih mjesta na republičkim takmičenjima, karate mitinzima, seminarima i sl. U vrijeme studija napušta karate. Dugi niz godina ne bavi se ovim, niti bilo kojim sportom. I onda nakon petnaestogodišnje apstinencije od karatea i drugih sportova, Marijan se ponovo vraća ovome sportu i na svom prvom nastupu na Otvorenom prvenstvu Tuzle osvaja 3.mjesto, a na svom drugom nastupu, na Državnom prvenstvu u Sarajevu, postiže još već uspjeh osvajanjem 3.mjesta. Ovakav uspjeh nakon toliko duge pauze, postignut bez ikakve pripreme, bio je ravan čudu.

Kao arhitekta radio je na izvođenju ili u nadzoru niza objekata u Tuzli. To su npr: Galerija portreta, naselje ˝Stupine˝, ˝Zlokovac˝, kule G i F i mnogi drugi objekti. Projektovao je niz danas poznatih gradskih kafea. Svoju porodicu zasnovao je početkom 1992, godine kada on i njegova djevojka višegodišnju vezu krunišu brakom. Veoma je volio djecu, i u svom braku nadao se djeci.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljno se javlja u redove tadašnje TO BiH koja će ubrzo prerasti u Armiju BiH. S obzirom da se radi o istaknutom karatisti, prijavljuje se i postaje jednim od osnivača, prve protiv terorističke jedinice TO BiH (Armije BiH) u 2.korpusu, koja je bila pri Vojnoj policiji. U ovoj jedinici ubrzo postaje jednim od najsmjelih boraca i učestvuje u niz vrlo opasnih i veoma važnih akcija.

Marijan Balta poginuo je 21.jula 1992. godine na Majevici. Nije dočekao rođenje svog djeteta. Njegova želja da dobije kćerku je ostvarena ali tek poslije njegove tragične pogibije. Iris Balta rodila se tri mjeseca nakon očeve pogibije 20.oktobra 1992. godine. Ovaj grad i njegovi saborci nisu zaboravili na Marijana Baltu. Pjesnik Zdravko Zlatić je napisao text a profesor Asim Horzić komponovao muziku na pjesmu ˝Sjećaš li se Balte˝.

Nakon njegove pogibije, na inicijativu saboraca, jedinica u kojoj se borio dobila je ime BALTA. Proslavljeno borci ove elitne ratnih godina osim znaka Armije BiH nosili su amblem sa imenom - BALTE. Ime Marijana Balte utkano je zlatnim slovima u oslobodilačku i antifašističku historiju Bosne i Hercegovine


SLAVKO DRAUTINOVIC

Rekoše davno mudri ljudi da smrt sama po sebi nije tragedija, jer je univerzalna kategorija i stiže do svakog. Ali kada strada mlad čovjek u nametnutom i ničim izazvanom ratu, kakav je ovaj u 1992.godini, onda je to itekakva tragedija. Desilo se to ovih dana našem Slavku Dragutinoviću, borcu Armije ljiljana.

Nevjerica I tuga useliše se u Rudarsku 37. U Tuzli. “Je li istina”? i “Jesil ti čuo” – bijaše u utorak najčešće pitanje pri susretima u zgradi, na ulici, u gradu. Duda i Mela nas pitaju, Fadil potvrđuje. Miri kad saopštismo stadoše oči, a Ismeta ih odmah natopi suzama. I tako redom. Najprije dođoše iz Komande jedinice da izraze saučešće roditeljima Dragi i Bojki I sestrama Slavici i Mileni. Komšije I prijatelji potom, s mukom traže riječi utjehe. Uglavnom bez efekta. Nije mala stvar – sin je jedinac, a I sestre, baš kao u onoj tužnoj pjesmi, dok je ljuta borba vođena izgubiše brata rođena. Uskoro ulica i Tuzla na za to određenim mjestima dobiše jedno žalosno štivo za čitanje – posmrtnicu sa gotovo dječačkim Slavkovim likom.

Ovaj mirni, dobri momak se među prvima prijavio za odbranu grada. U šali je govorio da je na dvostrukom čekanju: kao tehničar u Siporexu i kao dobrovoljac za Armiju. A kad za ovog artiljerca stiže poziv, iako je imao nekih stomačnih i reumatičnih problema, ne htjede ljekaru. Omiljene hobije šah i ribolov zamijenio je težak ali častan patriotski posao: borba za slobodu. Ponosio se otac Drago na svog sina. Dok su njegovi bivši zemljaci iz Gojčina čet (nik) ovali i udarali granatama po Tupkoviću, Slavko je protiv takvih vodio borbe na Majevici.

Novine objelodaniše 13.oktobra: Bandera je u naše ruke pala, a mi iz Rudarske, eto, čusmo da je tu pao i naš Slavko.
Ispraćaj u srijedu proteče, kako se kaže uz sve dužne počasti. Dostojanstveno u žalosti, bol u duši, tuga u srcu. I posljednja poruka Slavku: Slava ti i hvala, zemlja da ti je laka, ne zaboravljamo te. Sijalo je tog dana sunce. Za Slavkove suborce ono nije daleko.



ADRIJANA MILIĆ

“Razgovarali smo o sjeni koju je rat bacio na najvažnije godine odrastanja djece iz Adrijanine generacije. Tokom tih godina, u kući Milićevih su se smjenjivale briga zbog tatinih odlazaka na ratište -Mladen je, od maja 1992. godine, pripadnik Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine - i golema radost nakon njegovih povrataka. Jula 1994. godine, Mladen je doživio teško ranjavanj...Meer weergeven



SAVO STJEPANOVIĆ

“Savo je kao i sva prvorođenčad podizan sa mnogo pažnje i ljubavi, koju je nesebično tokom svog djetinjstva prenosio i na svoje sestre Draganu i Snježanu. U školi je Savo stekao mnoge prijatelje s kojima će do kraja svog života dijeliti dobro i zlo. Slobodno vrijeme iskorištavao je igrajući se kao i svi njegovi vršnjaci s loptom, a nije zaboravljao ni svoje sestre. Na samom počet...Meer weergeven



MARTINOVIC (ALOJZ) GORAN


Rođen 22.04.1955.godine u Tuzli. Poginuo 01.06.1995 godine na Ravnom Lještaku - Majevica, kao vojnik, na dužnosti komandira izviđačko - diverzantskog voda.Ratno priznanje "Zlatni ljiljan"dobio 1994 godine kao pripadnik 2."slavne"brdske brigade.


NENAD MARKOVIC (plavi čuperak)

Nestašne plave dječačke oči i plavi čuperak majka Veronika uvijek će nositi sa sobom. Bio je njena ikona, zakletva, njen dijamant, njezin mezimac kojem nikad nije dopustila da odraste. Mogao je Nešo imati 19 godina i izrasti u velikog momčinu, ali u majčinim očima ostao je samo dječakom koji ni zaspati nije mogao bez njenog pogleda i toplog milovanja po kosi. Nešo je imao starijeg brata Acu. Kada je Aco kao pripadnik Armije BiH u oktobru 1992 poginuo na Majevici Nešo se odjednom povukao u sebe. Napustio je školu, i nikoga ga više nije mogao nagovoriti da nastavi školovanje. Jednostavno bi rekao: Eto Aco je zavrsio školu pa šta mu vrijedi. Kao da je slutio da bi se i njemu slično moglo desiti. Bratovom smrću nestalo je osmijeha na Nešinom licu nestalo je dijela Neše.

25.05.1995.godine (tuzlanska kapija)

Kritičnog dana Nešu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro. Majka je rano izašla iz kuće a otac je otišao u baštu. Zna se samo da se Nešo tokom dana vratio kući i predveče s društvom krenuo na utakmicu u Mejdan. Na Korzo nikada nije išao, a te večeri je vođen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice. Od granate zadobio je teške rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe. Adnanu Piriću, koji je bio sa njim, amputirana je lijeva noga. Nešo je sahranjen na groblju na Gradini pored brata Alekse zvanog Aco...tako su željeli roditelji


ALEKSA MARKOVIC

Aleksa Marković je rođen u Tuzli 5.oktobra 1969.godine u osmočlanoj porodici oca Marka i majke Veronike. Završio je srednju medicinsku školu, smjer mašinski tehničar. Igrao je fudbal u FK ˝Sloboda˝ Tuzla. Skupljao je razne značke, dječiju literaturu (male novine i druge crtane romane˝, fotografije poznatih fudbalera, glumaca, pisaca i državnika). Želio je da bude mašinski inžinjer. Prije rata živio je sa roditeljima u Tuzli, na Sjenjaku. Bio je zaposlen u privatnom preduzeću ˝Keti˝ iz Banja Luke.

U oslobodilačku borbu se uključio 21.juna 1992. godine u okviru III lake brigade. Borio se na majevičkim i brčanskim ratištima. 10.oktobra 1992. godine poginuo je na majevičkom ratištu.


CORBIC (DRAGO) MIRO

Čorbić Miro rođen 27.04.1964.godine u Tuzli. Poginuo 13.05.1994.godine na releju Stolice - Majevica, kao vojnik na dužnosti komandira voda, pripadnik 253. brdske brigade. Ratno priznanje "ZLATNI LJILJAN" posthumno mu je dodijeljeno 1996.godine.


IVAN MIJACEVIC (1947 - 2007)

Brigadir Ivan Mijačević je vjerovatno manje poznat u cijeloj BiH,komandant odbrane Gradačca

U vrijeme dok su ga još vrbovali u "pravi" HVO, nudili mu kojekakva mjesta i pozicije, "Mijač" je izabrao da brani svoj rodni grad, objasnivši to jednom jedinom rečenicom: "Ja nisam Hrvat po zanimanju, nego samo po nacionalnosti".

Ivan Mijačević, u narodu poznat kao Mijač, bio je prije svega čovjek i borac za Bosnu i Hercegovinu i svoj Gradačac.
- Bio je komandant najmnogoljudnije i prve viteške brigade u Bosni i Hercegovini.

Legendarni zapovjednik 107. viteške brigade umro je 5. Septembra 2007. godine od posljedica teškog moždanog udara zbog kojeg je izgubio moć govora i ostao nepokretan.


08.02.2009.

Obitelj generala bez mirovine, stana, zdravstvene i socijalne zaštite

Hazima Mijačević, supruga ratnog zapovjednika obrane Gradačca i generala Armije BiH pokojnog Ivana Mijačevića obratila se novinarima pismom kojim ih obavještava o iznimno teškom socijalnom položaju svoje obitelji.

U svom pismu ona ističe kako bezuspješno pokušava ostvariti pravo obitelji na mirovinu, krov nad glavom i život dostojan čovjeka.

"Nakon Ivanove smrti pokrenula sam postupak za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu. Evo prošlo je skoro godina i pol od podnošenja zahtjeva, a to pravo još nisam ostvarila", tvrdi Hazima Mijačević te dodaje kako je uspjela ostvariti tek 60 posto invalidnine za pokojnog muža, koji je bio nepokretan i stopostotni invalid.

Mijačevićeva dodaje kako su ona i njezin šestogodišnji sin Ivan bez mirovine, stana, zdravstvene i socijalne zaštite te da joj, usto, općina želi oduzeti i automobil koji je prije osam godina obitelj dobila na korištenje.

"Automobil ´škodu´ dali su nam na korištenje 2001. godine i uvijek su govorili da ga je općina kupila Ivanu. Sad, poslije njegove smrti, ne žele produžiti registraciju i poručuju da ga moram vratiti. Kažu da moj sin i ja više nemamo potrebu za korištenje tog auta jer je moj muž umro", ističe Mijačevićeva te dodaje kako je općina na ime pomoći njenoj obitelji uplaćivala 500 maraka mjesečno, ali da to nije bilo dovoljna ni za Ivanove lijekove te da je do grla u kreditima.

"Od kad je u Gradačcu promijenjena vlast, ta sredstva nisu uplaćena, a rate kredita dospijevaju svaki mjesec", navodi supruga pokojnoga generala Armije BiH.

Inače, general Ivan Mijačević i legendarni zapovjednik 107. viteške brigade umro je 5. rujna 2007. godine, a vječno počivalište još mu je bez spomenika. Na godišnjici njegove smrti, osim supruge Hazime i sina Ivana, nitko mu drugi nije došao na grob.



KEFELJA ANDJELKO
1974 - 1994

Kefelja Anđelko: rođen je u Republici Hrvatskoj 1974. godine, porijeklom iz Varaždina, tokom rata je preko veze dospio do Teočaka. Iznevjeren Tuđmanovom politikom imao je želju da se istinski bori protiv srbijansko-crnogorskog agresora. Za heroje Teočaka i Kapetana Hajru čuo je preko medija zbog čega je i želio da dođe u Teočak. U jednoj od akcija ovaj hrabri momak, biva smrtno ranjen.Biva ukopan zajedno sa ostalim šehidima. Na grob mu je stavljen bijeli mermerni krst. Poslije rata njegova familija došla je po tijelo i vratili ga u rodni kraj,. Kada su vidjeli na kakvom je mjestu ukopan bilo im je žao, govore svjedoci, što su došli da ga ekshumiraju. Danas na mjestu gdje je ležao Anđelko stoji jedna mermerna ploča.
podrinjskivuk
Posts: 93
Joined: 26/04/2009 10:14

#398 Re: Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by podrinjskivuk »

https://www.youtube.com/watch?v=9HI5FIGeoZk

NA DRINI KRVAVI VIŠEGRAD-full HD
Post Reply