piupiu wrote: ↑27/03/2024 05:57
Na koncu, tebi kao uvjerenom komunisti ne priliči ova buržoaska podjela na više i niže kulturne izričaje. U sferi duha nema, ili ne bi trebalo biti, takvih podjela, pa držim tvoju opasku - nekulturnom.
Dobar! Od svega što si gore napisao, ovo ti je najbolje, najduhovitije.
Samo ja nisam komunista, nego anarhista, ekonomski sistem me ne interesira sve dok su mu osnovne postavke pravedne i pretežu ka solidarnosti čovjeka s čovjekom.
Mnogo ti je nategnut ovaj odgovor, pitanje je bilo vrlo jednostavno - ne šta misli sociologija, nego na koji način tebi lično nogomet prenosi kulturu i zašto misliš da je to u ravni sa književnošću?
Fudbal se u sociologiji ne izučava kao kultura (prije kao pandan religiji), nego kao društveni fenomen, institucija i ritual koji odražava društvene odnose (strukture moći, politička instrumentalizacija, klasni, pa i etnički sukobi). On je socio-kulturni fenomen u Britaniji, jer je odatle potekao, ili važan dio, ne znam, brazilske kulture. Kod nas? Hm. Pitaj nanu da li se bosanska kultura prenosi fudbalom? To što su ministarstva kulture i sporta povezana više govori o načinu razmišljanja političkih elita u datom trenutku. Nije to uvijek i svuda tako, dapače. Usput, u literaturi koju ja čitam nema stranica i stranica posvećenih fudbalu. O kojim piscima govoriš?
Najprije, nisam rekao da je fudbal kao kultura u ravni s književnošću. Međutim, ne mislim ni da joj je podređen. Štaviše, iz mog pasusa koji si citirala gore trebalo bi biti jasno da smatram kako se uopće ne mogu uspostavljati takve kulturne ravni i da u domenu kulture ne postoje stroge hijerarhije. Kao što je besmisleno, recimo, kontrastirati Dostojevskog i Betovena, a u širem smislu književnost i muziku, tako je besmisleno komparirati fudbal sa književnošću. Kako je rahmetli Karahasan jednom rekao kada su ga pitali da uporedi neke knjige: Nemojte molim Vas, pa nije utrka na 100 metara.
Moja nena nije išla u operu, nije slušala rock ili punk, niti je igrala video igre. Ali odsustvo tih kulturnih izričaja u njenom životu nikako ne negira da sve pomenuto jeste kultura. Na prvu mi je bilo izrazito čudno što uopće potežeš taj argument "
je li ti nena fudbal smatrala kulturom", a koji na stranicama ovog foruma češće pronalazimo u formi "
je li ti dedo jeo u McDonaldsu", kada se brani domaća kuhinja
, ali onda shvatam: ti ustvari ne odvajaš koncept kulture od kulturnog naslijeđa. Ti sve vrijeme pričaš o kulturnom naslijeđu, pa u tom kontekstu treba razumijevati tvoje insistiranje na "prenosu s koljena na koljeno", ili izjavu da fudbal može biti kultura samo u Engleskoj ili Brazilu.
Međutim, kultura je širi pojam od kulturnog naslijeđa. Bosna i Hercegovina, recimo, nema kulturni ekvivalent Hasanaginice u domenu video igara, zapravo vrlo malo zemlja ima, ali to samo znači da nemamo izdašno kulturno naslijeđe video igara, nikako da video igre kao takve nisu kultura. Naravno da jesu. Kada se u Bosni i Hercegovini napravi video igra, to je još uvijek čin kulturne kreacije. Kada Bosanci i Hercegovci igraju video igre, to je još uvijek interakcija s kulturom. Posve isto je i sa fudbalom: možda nam fudbal u kulturnom smislu ne predstavlja isto što i Englezima, ali blesavo je reći da fudbal prestaje biti kultura kada napusti obrise Britanskog otočja.
Da se još jednom vratim na tvoje anarhističko-komunističke korijene: ne možemo kulturu omeđiti nacionalnim granicama. Kulturno naslijeđe nam omogućava da govorimo o nacionalnim književnostima, da govorimo narodnoj poeziji, i kulturu svojatamo po etničkim i nacionalnim okvirima. Međutim, sve što je zaista kulturno vrijedno nadilazi nacionalne okvire, nužno je univerzalno, i domovina mu je homo sapiens.
Pa je utoliko čudnije tvoje insistiranje da nacionalno omeđivanje kulture zapravo definira kulturu kao takvu. Da li je Hasanaginica kultura sama po sebi, ili je kulturom čini to što je bosanska/bošnjačka usmena balada? Da li Hasanaginica prestaje biti kultura ako je čita Englez? Naravno da ne prestaje, kao što ni fudbal ne prestaje biti kultura kada ga igra Bosanac. I kao što Hasanaginica može biti kulturno bliska Englezu, ili kao što nama svakako bliski jesu Dostojevski ili Tolstoj, tako nam kulturno blizak može biti i fudbal, bez obzira što su ga izmislili Englezi.
No, čak i ako prihvatimo da govorimo isključivo o kulturnom naslijeđu, čak i ako omeđimo pitanje nacionalnim granicama, fudbal je još uvijek važan dio naše (nacionalne) kulture. Već sam naveo nekoliko primjera koji pokazuju da je ono što se dešavalo na fudbalskim terenima postalo dio našeg jezika, našeg osjećanja svijeta, kolektivnog pamćenja, i da se pretočilo u narodne umotvorine. Ali nemoj vjerovati meni, baci pogled na
Čudesni leksikon nogometa, kojim je Jergović nastojao probrojati ličnosti, toponime, fraze i izraze koji predstavljaju naše fudbalsko kulturno naslijeđe.
Pa tako, između ostalih, spominje termine "moralni pobjednici", "stati na loptu", "promašio ceo fudbal", "Ne sam, Safete", koji pokazuju da fudbal oblikuje naš jezik, a ako oblikuje naš jezik, ako oblikuje stilske figure koje svakodnevno koristimo, nužno oblikuje i našu kulturu, nužno je dio te kulture.
Što me dovodi do odgovora na pitanje o piscima koji pišu o fudbalu, a koje ti ne čitaš. Već pomenuti Jergović napisao je
Mudrost poraza, ludost pobjede, čitavu knjigu o svjetskim fudbalskim prvenstvima i našim privatnim i kolektivnim životima u sjeni fudbala. Osim toga, napisao je valjda stotine stranica o fudbalu i na drugim mjestima (pričama, kolumnama, romanima; zanimljiva je recimo
ova kolumna o dječijim romanima o fudbalu).
Evo
kako piše o fudbalskom komentatoru Mladenu Deliću prije svega nekoliko dana, poredeći ga s našim najvećim književnicima:
I onda ti, dok se pripremaš za još jedno poglavlje ovih romanesknih manevara, odlaziš na YouTube, pa gledaš tih posljednjih nekoliko minuta prijenosa utakmice koja se odigrala pred Dan armije, 21. prosinca 1983. u Splitu, i jedna za drugom nižu se riječi i rečenice koje su ušle u kolektivnu memoriju, u jezik i u svakodnevni govor, rečenice i riječi koje će desetljećima ponavljati oni koji ovaj televizijski prijenos nikad nisu gledali: “Ne sam, Safete, ne sam, Safete…”, “Nema više vremena…” i ona najupečatljivija, koja je postala fraza u jeziku kojim govorimo i pišemo, i kojom se Mladen Delić upisao među jezikotvorce kakvima su bili samo neki od najvećih pisaca njegova vremena: Krleža, Tin Ujević, Ivo Andrić: “Ma ljudi, je li to moguće!”
Marko Tomaš napisao je knjigu o Osimu i njegovim utakmicama (Ivica Osim - Utakmice života), Dežulović je napisao knjigu o Hajduku (Bili libar), Hemon ima više priča o fudbalu nego uopće vrijedi nabrajati. U njihovoj generaciji pisaca fudbal je jedna od perzistentnih tema, pa mi je veoma čudno da te je ista posve mašila. Na svjetskom planu, Camus je bio golman u mladosti, ima esej o fudbalu, u kome kaže onu poznatu da sve što zna o moralu i dužnostima čovjeka, naučio je iz fudbala. Štaviše, možda je fudbal prisutniji u našoj književnosti nego većini svjetskih književnosti!
A umjesto nabrajanja mogu jednostavno citirati i Jergovića iz predgovora Dežulovićevoj knjizi:
Načelno govoreći, četiri su vrste knjiga o nogometu. Prve su fenomenološke. Pisali su ih u našoj kulturi sociolozi, psiholozi i intelektualno nadahnuti sportski novinari, te slabiji beletristi. Druge su navijačke. Obično je riječ o zbornicima tekstova, s klupskim grbom na naslovnici, koji često izlaze pod pokroviteljstvom kluba i trebali bi zadovoljiti ambiciju stvaranja klupske mitologije. Treće su knjige umjetničke proze, nogometni romani, kakva je čuvena “Nogometna groznica” Nicka Hornbyja, u kojima pisac, uz obilato korištenje stereotipa, pokušava ispripovijedati vlastitu priču o nogometu.
Četvrta vrsta su biografije i autobiografije velikih nogometaša, koje su vrlo često i hagiografije svetaca. Dežulovićeva knjiga pripada onoj petoj, na žalost daleko najmalobrojnijoj skupini – koja se stoga i ne može nazvati vrstom – knjiga o nogometu. To su one nogometne knjige koje su, naprosto, pisali veliki pisci: Božo Koprivica, Sinan Gudžević, Eduardo Galeano. Za svakoga od njih karakteristično je da ga je u nogometu zanimao upravo nogomet, i ništa više ni manje od toga, te da je imao svoj klub.