dale cooper wrote:hadzinicasa wrote:
Hehe, slicno sam i ja. Jos ces me stici (s03e01)
Stižem te, završio drugu sezonu danas.
Zaista je fenomenalna, i meni lično dvije tri stepenice bolja
od prve. Da mi je samo znati hoće li Kevinu ikada osvanuti?
Žao mi ga je više. Ovolike patnje i muke
niko ne zaslužuje.
Ovo je bilo retoričko pitanje, by the way.
Jedna stvar koju sam primjetio je da su u suštini
svi likovi koje pratimo, a posebice ove šupčine iz Guilty Remnants bili "slomljeni" i sjebani i prije onoga
što se desilo. Događaj od 14-tog je samo katalizirao i pojačao tu njihovu sjebanost. Pitam se, kada bi se zaista desio
ovakav sličan kataklizmičan događaj , da li bi se i mi u stvarnom svijetu na ovako spektakularan način pogubili.
Ili što bi Jill rekla, lose our shit.
i prestici ces me, ja sam malo zastala, djelimicno namjerno, ima samo 8 epizoda
, otezem, zao mi zavrsiti, pa sam jos uvijek tek odgledala prvu epizodu trece sezone, ali kecing ap....
e razmisljala sam u slicnom pravcu. svi smo mi na neki nacin "broken" nekim licnim i privatnim "kataklizmicnim dogadjajima", cesto birajuci svjesno ili nesvjesno da se grcevito drzimo proslosti i onoga sto je bilo (jer je, izmedju ostalo, to nesto sto nam je poznato) ne uspijevajuci da krenemo naprijed, obiljezeni vjecno (krivicom i) prosloscu u kojoj zivimo. jedino sto je u seriji to plasticno naglaseno tako sto je kataklizmicni dogadjaj isti za sve, pa je poprimio globalnu razmjeru i izasao izvan granica subjektivnog, poprimajuci obiljezje ocitog, objektivnog, necega sto je nemoguce negirati.
cak cini mi se, a sad cu parafrazirati, da se na jednom mjestu u drugoj sezoni i kaze da oni (Guilty Remnants) ne vrbuju nikoga, oni prate i cekaju da ono u ljudima ta slomljnost preuzme kormilo pa se onda novopridoslice "utope" u kolektivni nihilizam i apatiju provlaceci tezu da je svejedno sta god (u)radis, (there is no family) jer what's the point..... smisao svega, kad neki tako random dogadjaj bez svrhe (?) i mogucnosti poimanja, samo tako oduzme ti sve u treptaju oka...elem, individualno dozivljavanje kolektivne tragedije postaje kolektivno. nema vise dogodilo se tebi ovo, meni ovo... svima se dogodilo. neki su ostali zarobljeni u tom trennutku nemocni pred razmjerama i besmislom toga sto se desilo, a neki pokusavaju ici dalje i pronaci smisao i pored neizvjesnosti i nerazumijevanja.
da se nadovezem na Jill, ne mogu se ne zakleti da se svi jednako ne borimo to keep our shit together
i da se nismo, kako kazes - pogubili. ili ako hoces jos plasticnije - nama se "desio" rat i ja ne mogu da ne povucem paralelu i ne prepoznam lajtmotive iz serije u nasem drustvu na jednom slicnom nivou.
elem, mozda ja odoh predaleko, ali eto samo moja neka razmisljanja.
a oko Kevina ne mogu da se odlucim je li macho ili p*
i to mi je tako sjajno. koji slojevi licnosti, tako ljudski. sjajno osmisljan lik. taman za serije i citave price.