Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#1 Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

Đe je tema o Dostojevskom :shock:? Pretražih 7,8 stranica o "Kulturi i umjetnosti" na klixu al' ne nađoh sličnu temu.
Dok su svi čitali "Zločin i kaznu" u srednjoj školi, ja sam diz'o tegove i nije mi bilo na kraj pameti da čitam lektire za školu, niti da čitam bilo šta, od bilo koga il' čega. Završio sam srednju, krenuo na fakultet, i dalje sam diz'o tegove, i nisam ni pomišljao na čitanje, a kamoli o čitanju knjiga nekog epileptičnog stidnog ćelavca iz Rusije. Sa vremenom je došlo do devijacije mog mentalnog sklopa, nekad 2012. sam krenuo čitati, intenzivno čitati. Za ovo "intenzivno čitati" najviše sam zahvalan upravo tom epileptičnom ćelavcu iz Rusije. Nisam pročitao kao svi prvo knjigu o mladiću koji ide sjekirom klat' babetinu već sam krenuo sa "Idiotom" (baš simboličan i prihvatljiv naziv knjige za mene :D ). Taj početak čitanja "Idiota" bio je malo mučan, izdanje je bilo na ćirilici trebalo mi je 50,100 stranica da se uštelim. Nekako sam predeverao "Idiota", knez Miškin me i nije dojmio toliko, bio je previše iritantan sa svojom dobrotom, ali su zato likovi Rogožina, naročito Rogožina koji leži sa Miškinom pored mrtve Nastasje Filipovne koju je ubio naročito urezali u pamćenje, kao i lik mladog (nekog lika) koji umire, i jedini pogled pred smrt mu je milerov zid preko puta prozora, kasnije sam u "Bijednim ljudima" našao sličan prizor, mladić umire, napaćen, zgažen životom, zadnji put odlučuje da skine zavjese da pogleda kroz prozor, međutim ni taj zadnji put nije bilo ni tračka sunca vani, sve što se vidjelo i čulo je petrogradska kiša i oblačno nebo. Nakon "Idiota" krenuo sam sa čitanjem cjelokupnog Fjodorovog opusa, slijedili su "Zločin i kazna", nije me naročito fascinirala iako mi je do tada bila poznatija od samog pisca :| .Kasnije sam shvatio da je "Zločin i kazna" toliko popularizovana i glorificirana jer je knjiga za lektiru , svi su ju čitali pa im je eto kao ona najbolja :D. Ono što me je fasciniralo su "Braća Karamazovi".To je ujedno i najkvalitetnije, zadnje, jedino djelo pisano sa mogućnošću pune koncentracije i fokusiranosti na djelo, budući da je ćelavi epileptičar uvijek bivao u životnim nedaćama. Ivanove muke, Ivanova buna protiv božijeg stvaranja, Smerdjakov, otac Fjodor, smrt mladog Iljuše i otac koji trči u bijednoj odjeći za mrtvačkim sandukom svoga Iljuše ostavljaju dubok trag svakim čitanjem tog nenadmašivog djela. "Poniženi i uvrijeđeni", "Zli dusi", "Zapisi iz podzemlja", "Zapisi iz mrtvog doma", "Kockar","Dvojnik" , "Mladić" itd., preporučio bih i Zweigovu studiju o Dostojevskom i njegovom životu. Ne bih se puno zajeb'o kad bi rekao da su me jedan dio života odgajali otac i mater, a drugi dio života protekle 3,4 godine su me preodgojili Dostojevski, njegova djela i likovi. Stavrogin, Ivan,Svrdigajlov, Nastasja Filipovna, mala Neli....... kad zamišljam Fjodora zamišljam ga uvijek u onom zelenom kaputu :shock: kako negdje trkelja po ulicama Petrograda prekrivenim snijegom, il' ide nedjeljom po ulicama i krišom zagleda lica prolaznika i pokušava sebi analizirati ko su oni, odakle su, kakve ih muke brinu kad dođu kući... Eto, vala mrsko mi više pisati. :zjev:
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#2 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by piupiu »

Fin blog. I? Sta bi sad od nas htio? :D Salim se. :)

Moj najdrazi lik na koji sam ikada naisla kroz djela koja sam procitala je Knez Miskin, bas zbog njegove idiotske dobrote. A, Dostojevski, veliki psiholog, je jedan od onih pisaca za koje vazi da su iz surovosti zivota crpili inspiraciju. Bio je stari Fedja stvarno u problemima, te u izgnanstvu, te u dugovima koji su mu ostali iza njegovoga brata, koje je uredno otplatio, te u kocki nakon sto je u jednoj godini izgubio troje bliskih ljudi ... i znao je opisati covjeka tako 'plasticno' da sav drhtis u groznici i nelagodi kad citas "Zlocin i kaznu" ... veliki pisac ljudske zbilje.

PS Razlog sto ovdje nema teme o Fjodoru Dostojevskom je u ovom istrazivanju:

http://www.klix.ba/vijesti/bih/istraziv ... /150522046

15% mladih u nasoj drzavi nema u kuci nijednu knjigu, a 27% ima 11-20 knjiga u kuci. Sumnjam da se medju ovih 20 nalazi Dostojevski. Iako su nezaposleni i dosadno im je, mladi, cini mi se, malo citaju.
Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#3 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

piupiu wrote:Fin blog. I? Sta bi sad od nas htio? :D Salim se. :)

Moj najdrazi lik na koji sam ikada naisla kroz djela koja sam procitala je Knez Miskin, bas zbog njegove idiotske dobrote. A, Dostojevski, veliki psiholog, je jedan od onih pisaca za koje vazi da su iz surovosti zivota crpili inspiraciju. Bio je stari Fedja stvarno u problemima, te u izgnanstvu, te u dugovima koji su mu ostali iza njegovoga brata, koje je uredno otplatio, te u kocki nakon sto je u jednoj godini izgubio troje bliskih ljudi ... i znao je opisati covjeka tako 'plasticno' da sav drhtis u groznici i nelagodi kad citas "Zlocin i kaznu" ... veliki pisac ljudske zbilje.

PS Razlog sto ovdje nema teme o Fjodoru Dostojevskom je u ovom istrazivanju:

http://www.klix.ba/vijesti/bih/istraziv ... /150522046

15% mladih u nasoj drzavi nema u kuci nijednu knjigu, a 27% ima 11-20 knjiga u kuci. Sumnjam da se medju ovih 20 nalazi Dostojevski. Iako su nezaposleni i dosadno im je, mladi, cini mi se, malo citaju.
15%??? Možda 15% ako se tu ubraja i SF literatura tipa biblije ili kurana, nisam nešto ubjeđen da 85% mladih kući imaju neku knjigu, al' uostalom nebitno, tih 85% nije ni bitno, nije ni bitna rečenica koju sam negdje pročitao da su oni koji čitaju manje vrijedni, niti da pravo na nečitanje imaju samo nepismeni, ovdje je bitan ćelavi stidni Rus :D.
Meni su uvijek nihilistički likovi iz djela Dostojevskog ti koji su jači, koji su me više dojmili, negoli knez Miškin ili recimo Aljoša u "Braći Karamazov". Sam Dostojevski bio je navodno veliki vjernik nakon povratka iz Sibira, ali ja nisam nešto naročito ubjeđen u njegovo pravosljavlje. Dostojevski je cijeli život patio zbog boga, nije nalazio boga a tražio ga je, u Hristu je nalazio svoj ideal iako je i sam bio ubjeđen da je Hrist čovekobog a ne bogočovek.Danas bi se stari Feđa još više razočarao kad bi vidio da ovi naši atomi,čestice, fizike, hemije, ne samo što će dokazati da Hrist nije bogočovek, već će dokazati da nije ni postojao, dolazi vreme iz njegovih knjiga "a tad kad bogovi više na zemlji ne budu postojali" :D (naravno ovo se ne odnosi na Bosnu, u Bosni je i dalje religiozno pogodno tlo, ali govorim na nivou čovečanstva). Život mu je počeo usrano, rođen je pored groblja gdje su se kopali tadašnji odbačeni od društva, samoubice, zločinci, skitnice, i to je mjesto zauvijek ostalo u njemu, a on večiti saputnik istih. Patnja je uvijek najbolja muza za pisce, vjerujem samo onim knjigama koje su krvlju pisane, a ako je neko pisao krvlju onda je to stari Feđa. :run:
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by piupiu »

http://www.brainpickings.org/2014/11/11 ... sky-dream/

The Day Dostoyevsky Discovered the Meaning of Life in a Dream
by Maria Popova
“And it is so simple… You will instantly find how to live.”

One November night in the 1870s, legendary Russian writer Fyodor Dostoyevsky (November 11, 1821–February 9, 1881) discovered the meaning of life in a dream — or, at least, the protagonist in his final short story did. The piece, which first appeared in the altogether revelatory A Writer’s Diary (public library) under the title “The Dream of a Queer Fellow” and was later published separately as The Dream of a Ridiculous Man, explores themes similar to those in Dostoyevsky’s 1864 novel Notes from the Underground, considered the first true existential novel. True to Stephen King’s assertion that “good fiction is the truth inside the lie,” the story sheds light on Dostoyevsky’s personal spiritual and philosophical bents with extraordinary clarity — perhaps more so than any of his other published works. The contemplation at its heart falls somewhere between Tolstoy’s tussle with the meaning of life and Philip K. Dick’s hallucinatory exegesis.


Portrait of Fyodor Dostoyevsky by Vasily Perov, 1871

The story begins with the narrator wandering the streets of St. Petersburg on “a gloomy night, the gloomiest night you can conceive,” dwelling on how others have ridiculed him all his life and slipping into nihilism with the “terrible anguish” of believing that nothing matters. He peers into the glum sky, gazes at a lone little star, and contemplates suicide; two months earlier, despite his destitution, he had bought an “excellent revolver” with the same intention, but the gun had remained in his drawer since. Suddenly, as he is staring at the star, a little girl of about eight, wearing ragged clothes and clearly in distress, grabs him by the arm and inarticulately begs his help. But the protagonist, disenchanted with life, shoos her away and returns to the squalid room he shares with a drunken old captain, furnished with “a sofa covered in American cloth, a table with some books, two chairs and an easy-chair, old, incredibly old, but still an easy-chair.”

As he sinks into the easy-chair to think about ending his life, he finds himself haunted by the image of the little girl, leading him to question his nihilistic disposition. Dostoyevsky writes:

I knew for certain that I would shoot myself that night, but how long I would sit by the table — that I did not know. I should certainly have shot myself, but for that little girl.

You see: though it was all the same to me, I felt pain, for instance. If any one were to strike me, I should feel pain. Exactly the same in the moral sense: if anything very pitiful happened, I would feel pity, just as I did before everything in life became all the same to me. I had felt pity just before: surely, I would have helped a child without fail. Why did I not help the little girl, then? It was because of an idea that came into my mind then. When she was pulling at me and calling to me, suddenly a question arose before me, which I could not answer. The question was an idle one; but it made me angry. I was angry because of my conclusion, that if I had already made up my mind that I would put an end to myself to-night, then now more than ever before everything in the world should be all the same to me. Why was it that I felt it was not all the same to me, and pitied the little girl? I remember I pitied her very much: so much that I felt a pain that was even strange and incredible in my situation…

It seemed clear that if I was a man and not a cipher yet, and until I was changed into a cipher, then I was alive and therefore could suffer, be angry and feel shame for my actions. Very well. But if I were to kill myself, for instance, in two hours from now, what is the girl to me, and what have I to do with shame or with anything on earth? I am going to be a cipher, an absolute zero. Could my consciousness that I would soon absolutely cease to exist, and that therefore nothing would exist, have not the least influence on my feeling of pity for the girl or on my sense of shame for the vileness I had committed?

From the moral, he veers into the existential:

It became clear to me that life and the world, as it were, depended upon me. I might even say that the world had existed for me alone. I should shoot myself, and then there would be no world at all, for me at least. Not to mention that perhaps there will really be nothing for any one after me, and the whole world, as soon as my consciousness is extinguished, will also be extinguished like a phantom, as part of my consciousness only, and be utterly abolished, since perhaps all this world and all these men are myself alone.

Beholding “these new, thronging questions,” he plunges into a contemplation of what free will really means. In a passage that calls to mind John Cage’s famous aphorism on the meaning of life — “No why. Just here.” — and George Lucas’s assertion that “life is beyond reason,” Dostoyevsky suggests through his protagonist that what gives meaning to life is life itself:

One strange consideration suddenly presented itself to me. If I had previously lived on the moon or in Mars, and I had there been dishonored and disgraced so utterly that one can only imagine it sometimes in a dream or a nightmare, and if I afterwards found myself on earth and still preserved a consciousness of what I had done on the other planet, and if I knew besides that I would never by any chance return, then, if I were to look at the moon from the earth — would it be all the same to me or not? Would I feel any shame for my action or not? The questions were idle and useless, for the revolver was already lying before me, and I knew with all my being that this thing would happen for certain: but the questions excited me to rage. I could not die now, without having solved this first. In a word, that little girl saved me, for my questions made me postpone pulling the trigger.

Just as he ponders this, the protagonist slips into sleep in the easy-chair, but it’s a sleep that has the quality of wakeful dreaming. In one of many wonderful semi-asides, Dostoyevsky peers at the eternal question of why we have dreams:

Dreams are extraordinarily strange. One thing appears with terrifying clarity, with the details finely set like jewels, while you leap over another, as though you did not notice it at all — space and time, for instance. It seems that dreams are the work not of mind but of desire, not of the head but of the heart… In a dream things quite incomprehensible come to pass. For instance, my brother died five years ago. Sometimes I see him in a dream: he takes part in my affairs, and we are very excited, while I, all the time my dream goes on, know and remember perfectly that my brother is dead and buried. Why am I not surprised that he, though dead, is still near me and busied about me? Why does my mind allow all that?

In this strange state, the protagonist dreams that he takes his revolver and points it at his heart — not his head, where he had originally intended to shoot himself. After waiting a second or two, his dream-self pulls the trigger quickly. Then something remarkable happens:

I felt no pain, but it seemed to me that with the report, everything in me was convulsed, and everything suddenly extinguished. It was terribly black all about me. I became as though blind and numb, and I lay on my back on something hard. I could see nothing, neither could I make any sound. People were walking and making a noise about me: the captain’s bass voice, the landlady’s screams… Suddenly there was a break. I am being carried in a closed coffin. I feel the coffin swinging and I think about that, and suddenly for the first time the idea strikes me that I am dead, quite dead. I know it and do not doubt it; I cannot see nor move, yet at the same time I feel and think. But I am soon reconciled to that, and as usual in a dream I accept the reality without a question.

Now I am being buried in the earth. Every one leaves me and I am alone, quite alone. I do not stir… I lay there and — strange to say — I expected nothing, accepting without question that a dead man has nothing to expect. But it was damp. I do not know how long passed — an hour, a few days, or many days. Suddenly, on my left eye which was closed, a drop of water fell, which had leaked through the top of the grave. In a minute fell another, then a third, and so on, every minute. Suddenly, deep indignation kindled in my heart and suddenly in my heart I felt physical pain. ‘It’s my wound,’ I thought. ‘It’s where I shot myself. The bullet is there.’ And all the while the water dripped straight on to my closed eye. Suddenly, I cried out, not with a voice, for I was motionless, but with all my being, to the arbiter of all that was being done to me.

“Whosoever thou art, if thou art, and if there exists a purpose more intelligent than the things which are now taking place, let it be present here also. But if thou dost take vengeance upon me for my foolish suicide, then know, by the indecency and absurdity of further existence, that no torture whatever that may befall me, can ever be compared to the contempt which I will silently feel, even through millions of years of martyrdom.”

I cried out and was silent. Deep silence lasted a whole minute. One more drop even fell. But I knew and believed, infinitely and steadfastly, that in a moment everything would infallibly change. Suddenly, my grave opened. I do not know whether it had been uncovered and opened, but I was taken by some dark being unknown to me, and we found ourselves in space. Suddenly, I saw. It was deep night; never, never had such darkness been! We were borne through space and were already far from the earth. I asked nothing of him who led me. I was proud and waited. I assured myself that I was not afraid, and my heart melted with rapture at the thought that I was not afraid. I do not remember how long we rushed through space, and I cannot imagine it. It happened as always in a dream when you leap over space and time and the laws of life and mind, and you stop only there where your heart delights.


The 1845 depiction of a galaxy that inspired Van Gogh’s 'The Starry Night,' from Michael Benson's 'Cosmigraphics.' Click image for more.

Through the thick darkness, he sees a star — the same little star he had seen before shooing the girl away. As the dream continues, the protagonist describes a sort of transcendence akin to what is experienced during psychedelic drug trips or in deep meditation states:

Suddenly a familiar yet most overwhelming emotion shook me through. I saw our sun. I knew that it could not be our sun, which had begotten our earth, and that we were an infinite distance away, but somehow all through me I recognized that it was exactly the same sun as ours, its copy and double. A sweet and moving delight echoed rapturously through my soul. The dear power of light, of that same light which had given me birth, touched my heart and revived it, and I felt life, the old life, for the first time since my death.

He finds himself in another world, Earthlike in every respect, except “everything seemed to be bright with holiday, with a great and sacred triumph, finally achieved” — a world populated by “children of the sun,” happy people whose eyes “shone with a bright radiance” and whose faces “gleamed with wisdom, and with a certain consciousness, consummated in tranquility.” The protagonist exclaims:

Oh, instantly, at the first glimpse of their faces I understood everything, everything!

Conceding that “it was only a dream,” he nonetheless asserts that “the sensation of the love of those beautiful and innocent people” was very much real and something he carried into wakeful life on Earth. Awaking in his easy-chair at dawn, he exclaims anew with rekindled gratitude for life:

Oh, now — life, life! I lifted my hands and called upon the eternal truth, not called, but wept. Rapture, ineffable rapture exalted all my being. Yes, to live…

Dostoyevsky concludes with his protagonist’s reflection on the shared essence of life, our common conquest of happiness and kindness:

All are tending to one and the same goal, at least all aspire to the same goal, from the wise man to the lowest murderer, but only by different ways. It is an old truth, but there is this new in it: I cannot go far astray. I saw the truth. I saw and know that men could be beautiful and happy, without losing the capacity to live upon the earth. I will not, I cannot believe that evil is the normal condition of men… I saw the truth, I did not invent it with my mind. I saw, saw, and her living image filled my soul for ever. I saw her in such consummate perfection that I cannot possibly believe that she was not among men. How can I then go astray? … The living image of what I saw will be with me always, and will correct and guide me always. Oh, I am strong and fresh, I can go on, go on, even for a thousand years.

[…]

And it is so simple… The one thing is — love thy neighbor as thyself — that is the one thing. That is all, nothing else is needed. You will instantly find how to live.

A century later, Jack Kerouac would echo this in his own magnificent meditation on kindness and the “Golden Eternity.”

A Writer’s Diary is a beautiful read in its entirety. Complement it with Tolstoy on finding meaning in a meaningless world and Margaret Mead’s dreamed epiphany about why life is like blue jelly.
francophil
Posts: 172
Joined: 25/11/2010 19:56

#5 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by francophil »

Ti bas opleo po djelima FMD :D.....Koja muka da teg zamjenis knjigom? sto ne ide, ne ide braaaale :P

Prije svega klasici su IN, ja dajem malu prednost francuskim klasicima.... zbog jezika i civilizacije....za kojim/kojom sam lud....(Dima, Balzak, Prust, Igo) a Rusi su također nenadmasni....Gorkog izdvajam.....

P.s. Jbte ja se moram vratiti tegovima....stomak dobih od klasika :D
Nikolai Stavrogin wrote:Đe je tema o Dostojevskom :shock:? Pretražih 7,8 stranica o "Kulturi i umjetnosti" na klixu al' ne nađoh sličnu temu.
Dok su svi čitali "Zločin i kaznu" u srednjoj školi, ja sam diz'o tegove i nije mi bilo na kraj pameti da čitam lektire za školu, niti da čitam bilo šta, od bilo koga il' čega. Završio sam srednju, krenuo na fakultet, i dalje sam diz'o tegove, i nisam ni pomišljao na čitanje, a kamoli o čitanju knjiga nekog epileptičnog stidnog ćelavca iz Rusije. Sa vremenom je došlo do devijacije mog mentalnog sklopa, nekad 2012. sam krenuo čitati, intenzivno čitati. Za ovo "intenzivno čitati" najviše sam zahvalan upravo tom epileptičnom ćelavcu iz Rusije. Nisam pročitao kao svi prvo knjigu o mladiću koji ide sjekirom klat' babetinu već sam krenuo sa "Idiotom" (baš simboličan i prihvatljiv naziv knjige za mene :D ). Taj početak čitanja "Idiota" bio je malo mučan, izdanje je bilo na ćirilici trebalo mi je 50,100 stranica da se uštelim. Nekako sam predeverao "Idiota", knez Miškin me i nije dojmio toliko, bio je previše iritantan sa svojom dobrotom, ali su zato likovi Rogožina, naročito Rogožina koji leži sa Miškinom pored mrtve Nastasje Filipovne koju je ubio naročito urezali u pamćenje, kao i lik mladog (nekog lika) koji umire, i jedini pogled pred smrt mu je milerov zid preko puta prozora, kasnije sam u "Bijednim ljudima" našao sličan prizor, mladić umire, napaćen, zgažen životom, zadnji put odlučuje da skine zavjese da pogleda kroz prozor, međutim ni taj zadnji put nije bilo ni tračka sunca vani, sve što se vidjelo i čulo je petrogradska kiša i oblačno nebo. Nakon "Idiota" krenuo sam sa čitanjem cjelokupnog Fjodorovog opusa, slijedili su "Zločin i kazna", nije me naročito fascinirala iako mi je do tada bila poznatija od samog pisca :| .Kasnije sam shvatio da je "Zločin i kazna" toliko popularizovana i glorificirana jer je knjiga za lektiru , svi su ju čitali pa im je eto kao ona najbolja :D. Ono što me je fasciniralo su "Braća Karamazovi".To je ujedno i najkvalitetnije, zadnje, jedino djelo pisano sa mogućnošću pune koncentracije i fokusiranosti na djelo, budući da je ćelavi epileptičar uvijek bivao u životnim nedaćama. Ivanove muke, Ivanova buna protiv božijeg stvaranja, Smerdjakov, otac Fjodor, smrt mladog Iljuše i otac koji trči u bijednoj odjeći za mrtvačkim sandukom svoga Iljuše ostavljaju dubok trag svakim čitanjem tog nenadmašivog djela. "Poniženi i uvrijeđeni", "Zli dusi", "Zapisi iz podzemlja", "Zapisi iz mrtvog doma", "Kockar","Dvojnik" , "Mladić" itd., preporučio bih i Zweigovu studiju o Dostojevskom i njegovom životu. Ne bih se puno zajeb'o kad bi rekao da su me jedan dio života odgajali otac i mater, a drugi dio života protekle 3,4 godine su me preodgojili Dostojevski, njegova djela i likovi. Stavrogin, Ivan,Svrdigajlov, Nastasja Filipovna, mala Neli....... kad zamišljam Fjodora zamišljam ga uvijek u onom zelenom kaputu :shock: kako negdje trkelja po ulicama Petrograda prekrivenim snijegom, il' ide nedjeljom po ulicama i krišom zagleda lica prolaznika i pokušava sebi analizirati ko su oni, odakle su, kakve ih muke brinu kad dođu kući... Eto, vala mrsko mi više pisati. :zjev:
Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#6 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

francophil wrote:Ti bas opleo po djelima FMD :D.....Koja muka da teg zamjenis knjigom? sto ne ide, ne ide braaaale :P

Prije svega klasici su IN, ja dajem malu prednost francuskim klasicima.... zbog jezika i civilizacije....za kojim/kojom sam lud....(Dima, Balzak, Prust, Igo) a Rusi su također nenadmasni....Gorkog izdvajam.....

P.s. Jbte ja se moram vratiti tegovima....stomak dobih od klasika :D
Upravo završih "Fomu Gordejeva". Valjda je ovo prvi kraj nekog djela od Gorkog u kome on ne nalazi smisao svoga opstanka i postojanja u socijalističkom uređenju svijeta :-D . Foma me rastrgao na paramparčad.
U jednoj rečenici Foma pita Sašu kako završavaju ljudi kao on, Saša uvereno odgovara: "Loše".
Mogao bih sa velikom sigurnošću reći i za ljude koji se zaljube u rusku književnost nešto slično, završiće loše.
Klasici su možda nekad bili in, danas i ne baš. Danas je kvantitet informacije i misli važniji od kvaliteta, danas su ljudi svojom jurnjavom za nekim bedastoćama koje su si postavili kao prioritete onemogućili da odvoje 2,3 dana i pročitaju neko epohalno djelo koje do sada nisu. Radije će se izvaliti na plaži i čitati neku romantičnu budaleštinu nego čitati ruske i francuske klasike ili neku drugu kvalitetnu knjigu.
User avatar
KatarinaKosaca
Posts: 20066
Joined: 30/08/2008 17:28
Location: Izmedju kurvinih sinova i pokvarenih kurvinih sinova

#7 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by KatarinaKosaca »

Najviše volim njegove propovjetke: Bele noći, Kockar, Gazdarica.... neka mješavina ljubavi, strasti, posebnog mentalnog stanja, kako samo Dostojevski zna opisati.
Inače, sve njegovo sam pročitala, ali uvijek se vraćam na priče. ONo što se na meni dokazalo je prejaka doza Dostojevskog me baca u čudno stanje... moram dozirati.
User avatar
pirmin
Posts: 11199
Joined: 18/02/2006 23:50
Location: Ciganluk

#8 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by pirmin »

Poceo citati "Kockara" a onda predjem na audio-varijantu...

https://www.youtube.com/watch?v=fsG5v9fWUVQ

Preslusao na poslu.
User avatar
Helena Trojanska
Posts: 174
Joined: 11/03/2013 13:27

#9 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Helena Trojanska »

Meni je lično kod Dostojevskog najbolji dio kada piše o tumačenju sna, nekako ima malo i Frojda u njegovim djelima. Inače, njegova djela pripadaju književnoj epohi realizma i naturalizma ( a većina djela iz tog perioda su djela koja čovjek za života mora pročitati npr. Gospođa Bovari, Žerminal, Evgenija Grande, Ana Karenjina...). Ako već voliš rusku književnost, pređi na Bulgakova, i on je iste, ako ne i gore sudbine kao Dostojevski. Napisao je vrhunsko književno djelo (Majstor i Margarita), nenadmašivo i vrlo teško shvatljivo, djelo - izazov, a umro je u hladnoj sobi sa čašom ledene vode u ruci jer nije imao ni za šolju čaja kao žrtva surovog sistema vlasti.
Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#10 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

KatarinaKosaca wrote:Najviše volim njegove propovjetke: Bele noći, Kockar, Gazdarica.... neka mješavina ljubavi, strasti, posebnog mentalnog stanja, kako samo Dostojevski zna opisati.
Inače, sve njegovo sam pročitala, ali uvijek se vraćam na priče. ONo što se na meni dokazalo je prejaka doza Dostojevskog me baca u čudno stanje... moram dozirati.
"Bele noći" sam pročitao poodavno, sadrži veliku dozu patetike, barem za mene. To je mladi Dostojevski, Dostojevski sanjar i Dostojevski koji više traži ljubav nego boga, odlazak u Sibir bio je katarzičan očigledno glede potjere za ovim drugim koje kasnije biva glavna trka njegovog unutarnjeg života. Kockar je fantastičan, Dostojevski u svom elementu, kocka :-D . "Gazdaricu" i "San smešnog čoveka" nisam čitao.
Ove godine sam samo jednom pročitao "Braću Karamazove" jednom i to je od Fjodora do sada. Kad bolje razmislim nekada u vrijeme onih mećava, nekad oko nove godine čitao sam i doživljaje mladog gospodina Dolgorukog. Nije knez, već samo Dolgoruki :-D .
Ko je vaš najdraži lik iz opusa dotičnog, i zašto?
Najljepši pozdrav za vas gospođo/gospođice Katarina.
Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#11 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

Helena Trojanska wrote:Meni je lično kod Dostojevskog najbolji dio kada piše o tumačenju sna, nekako ima malo i Frojda u njegovim djelima. Inače, njegova djela pripadaju književnoj epohi realizma i naturalizma ( a većina djela iz tog perioda su djela koja čovjek za života mora pročitati npr. Gospođa Bovari, Žerminal, Evgenija Grande, Ana Karenjina...). Ako već voliš rusku književnost, pređi na Bulgakova, i on je iste, ako ne i gore sudbine kao Dostojevski. Napisao je vrhunsko književno djelo (Majstor i Margarita), nenadmašivo i vrlo teško shvatljivo, djelo - izazov, a umro je u hladnoj sobi sa čašom ledene vode u ruci jer nije imao ni za šolju čaja kao žrtva surovog sistema vlasti.
Imam pedesetak stranica biografije Bulgakova u okviru knjige "Majstor i Margarita" koju posjedujem, ali moram priznati da i nisam previše proučavao njegov lik i djelo, znam samo da ga je navedeno djelo proslavilo i da je Majstor, Margarita, Behemot, Azazelo, Woland i ostali zapravo sinonim za Bulgakova, druga djela mu nisu toliko poznata. Imao bih želju pročitati i ostale stvari od njega ali u mojoj biblioteci nema ništa, niti sam negdje vidio da ima. Par puta sam prometnuo kroz glavu misao o ponovnom čitanju "Majstora i Margarite" ali i dalje ostajem na jednom čitanju.
Jesi li probala Andrejeva?
Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#12 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

pirmin wrote:Poceo citati "Kockara" a onda predjem na audio-varijantu...

https://www.youtube.com/watch?v=fsG5v9fWUVQ

Preslusao na poslu.
http://www.youtube.com/watch?v=rv0WdKXD ... vsiEOeI1zV .
User avatar
Helena Trojanska
Posts: 174
Joined: 11/03/2013 13:27

#13 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Helena Trojanska »

Nikolai Stavrogin wrote:
Helena Trojanska wrote:Meni je lično kod Dostojevskog najbolji dio kada piše o tumačenju sna, nekako ima malo i Frojda u njegovim djelima. Inače, njegova djela pripadaju književnoj epohi realizma i naturalizma ( a većina djela iz tog perioda su djela koja čovjek za života mora pročitati npr. Gospođa Bovari, Žerminal, Evgenija Grande, Ana Karenjina...). Ako već voliš rusku književnost, pređi na Bulgakova, i on je iste, ako ne i gore sudbine kao Dostojevski. Napisao je vrhunsko književno djelo (Majstor i Margarita), nenadmašivo i vrlo teško shvatljivo, djelo - izazov, a umro je u hladnoj sobi sa čašom ledene vode u ruci jer nije imao ni za šolju čaja kao žrtva surovog sistema vlasti.
Imam pedesetak stranica biografije Bulgakova u okviru knjige "Majstor i Margarita" koju posjedujem, ali moram priznati da i nisam previše proučavao njegov lik i djelo, znam samo da ga je navedeno djelo proslavilo i da je Majstor, Margarita, Behemot, Azazelo, Woland i ostali zapravo sinonim za Bulgakova, druga djela mu nisu toliko poznata. Imao bih želju pročitati i ostale stvari od njega ali u mojoj biblioteci nema ništa, niti sam negdje vidio da ima. Par puta sam prometnuo kroz glavu misao o ponovnom čitanju "Majstora i Margarite" ali i dalje ostajem na jednom čitanju.
Jesi li probala Andrejeva?
Ne, nisam. Do prije par godina i ja sam bila fascinirana ruskom realističnom i modernom prozom, a onda sam, nakon Majstora i Margarite malo zaledila taj interes,jer me iznenada, nekako neočekivano, počela da zanima sve više ova postmoderna tišina u savremenoj ovdašnjoj i svjetskoj poeziji.
User avatar
walter kurtz
Posts: 5917
Joined: 07/11/2014 08:27
Location: Nung river

#14 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by walter kurtz »

bulgakov zasluzuje poseban topic
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#15 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by piupiu »

I, niko, opet, da spomene Selo Stepančikovo (to smo jednom spomenuli na kvizu književnost) i genijalca Fomu Fomiča? :P
Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#16 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

piupiu wrote:I, niko, opet, da spomene Selo Stepančikovo (to smo jednom spomenuli na kvizu književnost) i genijalca Fomu Fomiča? :P
Foma prevarant :-D , Foma "genijalac" u selu, ništavan u svijetu. Ima dosta Foma po Bosni. :kakoste:
Imam jednu crvenu staru knjigu, požutjele stranice. "Krotka", "Bedni ljudi", "Selo Stjepančikovo", "Bele noći". Sreća mi je pa sam prisvojio istu iz biblioteke, sumnjam da bih našao nešto slično na pijačnim štandovima :zzzz: . Izdanje 1950. godina, sad pogledah, ispostavilo se da ima i pripovjetka "Nemila zgoda" u istoj knjizi.
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#17 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by piupiu »

Nikolai Stavrogin wrote:
piupiu wrote:I, niko, opet, da spomene Selo Stepančikovo (to smo jednom spomenuli na kvizu književnost) i genijalca Fomu Fomiča? :P
Foma prevarant :-D , Foma "genijalac" u selu, ništavan u svijetu. Ima dosta Foma po Bosni. :kakoste: .
Eh, taj, taj .... :lol: ... kakav liiiiiik!!!!!! Mislim, kako ga je samo napisao ... :thumbup:
sarlo
Posts: 1350
Joined: 31/07/2006 21:57

#18 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by sarlo »

Kad prodje dosta vremena zaboravis Ruske pisce i romane. Prvo likove, pa radnju (zapravo uglavnom i nemas neku radnju. To je vise osnovna tema, siromasna fabula da mozes nekako da srocis o cemu je sve pisano u djelu), pa onda se nemozes ni podsjetiti o cemu se (osnovna misao) u kojem romanu radi. Na kraju ruskih romana uvijek ostane nista. Hladnoca.
Tako se i sjecanja o romanima svedu na sjecanja o impresijama.
Kad cujem, procitam termin roman prvo pomislim na djela Dostojevskog i ruske pisce.
Idiot, Zlocin i kazna, ...
Sjecam se da je Selo Stepancikovo bio pitak u odnosu na ostale romane. Bijele noci mlake, valjda je to mladi Dostojevski. Braca Karamazovi predugacki, dobar je uvod kad se izvinjava i odogovara od citanja.
Zapisi iz podzemlja su me posebno dojmili.
Najvise mi se svidio roman Zapisi iz mrtvog doma, sa najljepsom ikad napisnom ljubavnom pricom "Akulinin muz".
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#19 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by piupiu »

sarlo wrote: Sjecam se da je Selo Stepancikovo bio pitak u odnosu na ostale romane.
Jeste, mogao ga je i Nušić napisati, na pr. Pa, kako ostaneš hladan? On tako dobro slika ljudsku psihologiju, a posebno patologiju ... da te bar mora spopasti kakva egzistencijalistička oliti egzistencijalna mučnina ... :)
sarlo
Posts: 1350
Joined: 31/07/2006 21:57

#20 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by sarlo »

piupiu wrote:
sarlo wrote: Sjecam se da je Selo Stepancikovo bio pitak u odnosu na ostale romane.
Jeste, mogao ga je i Nušić napisati, na pr. Pa, kako ostaneš hladan? On tako dobro slika ljudsku psihologiju, a posebno patologiju ... da te bar mora spopasti kakva egzistencijalistička oliti egzistencijalna mučnina ... :)
Koliko se sjecam (impresija) pored Brace Karamazovih svjetska knjizevnost ostaje pitka.

I takodje jew moja impresija da na kraju svih romana ruskih pisaca ostaje samoca, nista, hladnoca. Iza zadnja tacka je kraj svijeta. Ti imas pravo na ljepsi i strucniji opis osjecaj egzistencijalne mučnine.

Dostojevski je veliki pisac, recimo najveci u ljudskoj istoriji.
francophil
Posts: 172
Joined: 25/11/2010 19:56

#21 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by francophil »

Nezgodna je ruska knjizevnost....ostavlja trag na ljudsku psihu ... zivot boji jako tamnim bojama...ali filozofija zivota kroz Ruse dolazi u prvi plan.

Ja sam lijen u citanju..dugo citam....u kontinuitetu svaki dan....al za mjesec obicno zavrsim knjigu uz sve obaveze :D

U poslednje vrijeme....strucna literatura mi ne ostavlja previse vremena...al vec sam se pozelio starih dobrih klasika....moram Iga malo da prostudiram.....sva ta fama oko tajnog drustva...ciji je i on clan bio.....vuce me da prostudiram malo sustinu zivota iz njegove perspektive :D

Sto se tice Gorkog.....ja izdvajam roman "Mati" - politicki nastrojen....al budi osjecaj samoinicijativnosti u covjeku...da se pokrene......i da radi stvari koje ga cine sretnim....da se bori za pravdu..kolko god nedostizna djeluje.

Nikolai Stavrogin wrote:
francophil wrote:Ti bas opleo po djelima FMD :D.....Koja muka da teg zamjenis knjigom? sto ne ide, ne ide braaaale :P

Prije svega klasici su IN, ja dajem malu prednost francuskim klasicima.... zbog jezika i civilizacije....za kojim/kojom sam lud....(Dima, Balzak, Prust, Igo) a Rusi su također nenadmasni....Gorkog izdvajam.....

P.s. Jbte ja se moram vratiti tegovima....stomak dobih od klasika :D
Upravo završih "Fomu Gordejeva". Valjda je ovo prvi kraj nekog djela od Gorkog u kome on ne nalazi smisao svoga opstanka i postojanja u socijalističkom uređenju svijeta :-D . Foma me rastrgao na paramparčad.
U jednoj rečenici Foma pita Sašu kako završavaju ljudi kao on, Saša uvereno odgovara: "Loše".
Mogao bih sa velikom sigurnošću reći i za ljude koji se zaljube u rusku književnost nešto slično, završiće loše.
Klasici su možda nekad bili in, danas i ne baš. Danas je kvantitet informacije i misli važniji od kvaliteta, danas su ljudi svojom jurnjavom za nekim bedastoćama koje su si postavili kao prioritete onemogućili da odvoje 2,3 dana i pročitaju neko epohalno djelo koje do sada nisu. Radije će se izvaliti na plaži i čitati neku romantičnu budaleštinu nego čitati ruske i francuske klasike ili neku drugu kvalitetnu knjigu.
valensija
Posts: 699
Joined: 13/11/2012 20:19

#22 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by valensija »

@Stavrogine, jesi li probao da čitaš Tolstoja? Kakvo mišljenje imaš o njemu?
Nikolai Stavrogin
Posts: 280
Joined: 21/08/2014 17:57

#23 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by Nikolai Stavrogin »

valensija wrote:@Stavrogine, jesi li probao da čitaš Tolstoja? Kakvo mišljenje imaš o njemu?
-Rat i Mir
-Ana Karenjina
-Kozaci
- Uskrsnuće
-Hadži Murat
-Kreutzerova sonata
-Platnomer
-Smrt Ivana Iljiča
-Krivotvoreni kupon
Ovo sam pročitao od Tolstoja. Dio "Ane Karenjine" kada ona ide na željezničku stanicu, kada joj glavom kolaju krajnje mizantropske i crne misli, to je dio koji mi se mnogo sviđa, i s vremena na vrijeme to pročitam, i inače za mene je "Ana Karenjina" daleko miliji roman negoli "Rat i Mir". Razumijem historijsku važnost "Rata i Mira" ali jednostavno meni se nisu dopali svi ti suhoparni opisi, i ja ga više nikad vjerovatno neću čitati. One stvari gdje me pak Tolstoj rastrzao su "Kreutzerova sonata" i " Platnomer" ( sigurno je bilo i nekih suza čitajući "Platnomjera" , iskreno preporučujem, to je pripovjetka u kojoj je konj pripovjedač u prvom licu, imaš je u zbirci pripovjetki "Krivotvoreni kupon"). "Uskrsnuće" sam nedavno čitao, moguće da je zbog svježeg dojma, ali meni je "Uskrsnuće" njegov najbolji veliki roman. Ako me nekad neko prevari pa se poželim oženiti, obavezno ću pročitati "Kreutzerovu sonatu" ponovo :-D .
Suma sumarum, Tolstoj je imao tu "nesreću" što se rodio u blagostanju u odnosu na Dostojevskog. Morao je sam sebi izmišljati nesreće i tragedije da bi imao materijal za svoje priče. Tragedija i nesreća je glavni pokretač, glavna muza, za velikane kakvi su ova dvojica.
Čitaj samo ovo, Vizbadenska pisma iz 1865 godine:
,.... Rano izjutra u hotelu su mi saopštili da mi neće davati ni ručak, ni čaj, ni kafu.. I dalje ne ručavam i živim na jutarnjem i večernjem čaju već treći dan- i čudno: uopšte mi se ne jede. Loše je to što me muče i ponekad mi uveče ne daju sveću.... To su uslovi u kojima je Dostojevski započeo pisanje "Zločina i Kazne" (ovo sam prepisao iz Grosmanove biografije o Dostojevskom).
Smiješno je zamisliti najvećeg pisca svih vremena u takvim nedaćama, ali to je bila Fjodorova svakodnevnica, čovjek nije znao za smiraj osim u posljedne 3,4 godine svoga života. Čitava njegova biografija je toliko fantastična da izgleda kao da ju je on sam pisao. Trenutak strijeljanja, odlazak u Sibir taman kad je ušao u književne krugove, vraćanje iz Sibira, smrti bližnjih, sve mi je to krajnje fantastično, i valjda je jedini koji se može porediti s tim Niče i njegova sudbina, Tolstoj tu za mene nema šta tražiti .
Tolstoj mi na trenutke djeluje kao izvještačen, sva ta njegova sklonost ka sirotinji, u toj sklonosti ja samo vidim potrebu velikog genijalca da si olakša tako što će turiti sirotanu koji mu dođe da prosi jednu kopejku, sve te mijenje mišljenja, sva ta nedosljednost. Djeluje mi kao bogataš koji ne zna šta bi od sebe.
Tolstoj je aristokratija, Dostojevski je narod Rusije. Radnje Fjodorovih knjiga odvijaju se po kafanama, prašnjavim malim sobicama, radnje Tolstojevih knjiga odvijaju se po salonima.
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#24 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by piupiu »

Uskrsnuće daleko najbolji ... :thumbup:
valensija
Posts: 699
Joined: 13/11/2012 20:19

#25 Re: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Post by valensija »

Nikolai Stavrogin wrote:
valensija wrote:@Stavrogine, jesi li probao da čitaš Tolstoja? Kakvo mišljenje imaš o njemu?
-Rat i Mir
-Ana Karenjina
-Kozaci
- Uskrsnuće
-Hadži Murat
-Kreutzerova sonata
-Platnomer
-Smrt Ivana Iljiča
-Krivotvoreni kupon
Ovo sam pročitao od Tolstoja. Dio "Ane Karenjine" kada ona ide na željezničku stanicu, kada joj glavom kolaju krajnje mizantropske i crne misli, to je dio koji mi se mnogo sviđa, i s vremena na vrijeme to pročitam, i inače za mene je "Ana Karenjina" daleko miliji roman negoli "Rat i Mir". Razumijem historijsku važnost "Rata i Mira" ali jednostavno meni se nisu dopali svi ti suhoparni opisi, i ja ga više nikad vjerovatno neću čitati. One stvari gdje me pak Tolstoj rastrzao su "Kreutzerova sonata" i " Platnomer" ( sigurno je bilo i nekih suza čitajući "Platnomjera" , iskreno preporučujem, to je pripovjetka u kojoj je konj pripovjedač u prvom licu, imaš je u zbirci pripovjetki "Krivotvoreni kupon"). "Uskrsnuće" sam nedavno čitao, moguće da je zbog svježeg dojma, ali meni je "Uskrsnuće" njegov najbolji veliki roman. Ako me nekad neko prevari pa se poželim oženiti, obavezno ću pročitati "Kreutzerovu sonatu" ponovo :-D .
Suma sumarum, Tolstoj je imao tu "nesreću" što se rodio u blagostanju u odnosu na Dostojevskog. Morao je sam sebi izmišljati nesreće i tragedije da bi imao materijal za svoje priče. Tragedija i nesreća je glavni pokretač, glavna muza, za velikane kakvi su ova dvojica.
Čitaj samo ovo, Vizbadenska pisma iz 1865 godine:
,.... Rano izjutra u hotelu su mi saopštili da mi neće davati ni ručak, ni čaj, ni kafu.. I dalje ne ručavam i živim na jutarnjem i večernjem čaju već treći dan- i čudno: uopšte mi se ne jede. Loše je to što me muče i ponekad mi uveče ne daju sveću.... To su uslovi u kojima je Dostojevski započeo pisanje "Zločina i Kazne" (ovo sam prepisao iz Grosmanove biografije o Dostojevskom).
Smiješno je zamisliti najvećeg pisca svih vremena u takvim nedaćama, ali to je bila Fjodorova svakodnevnica, čovjek nije znao za smiraj osim u posljedne 3,4 godine svoga života. Čitava njegova biografija je toliko fantastična da izgleda kao da ju je on sam pisao. Trenutak strijeljanja, odlazak u Sibir taman kad je ušao u književne krugove, vraćanje iz Sibira, smrti bližnjih, sve mi je to krajnje fantastično, i valjda je jedini koji se može porediti s tim Niče i njegova sudbina, Tolstoj tu za mene nema šta tražiti .
Tolstoj mi na trenutke djeluje kao izvještačen, sva ta njegova sklonost ka sirotinji, u toj sklonosti ja samo vidim potrebu velikog genijalca da si olakša tako što će turiti sirotanu koji mu dođe da prosi jednu kopejku, sve te mijenje mišljenja, sva ta nedosljednost. Djeluje mi kao bogataš koji ne zna šta bi od sebe.
Tolstoj je aristokratija, Dostojevski je narod Rusije. Radnje Fjodorovih knjiga odvijaju se po kafanama, prašnjavim malim sobicama, radnje Tolstojevih knjiga odvijaju se po salonima.


svaka čast na komentaru. tvoje analize su odlične! :thumbup:
Post Reply