Ugled i čast Emira K.
Mudri političko-medijsko-ovakav-onakav aparat susjedne države, s kojim je Emir u intimnom odnosu već decenijama, dosjeti se da možda ne bi bilo loše iskoristiti svog omiljenog klovna kako bi se konačno obračunali sa uticajnim neistomišljenicima. A pretragom medijskog prostora te zemlje dođe se do zaključka da na cijeloj teritoriji postoje tek dva do tri dovoljno jaka glasa koji ne daju vlastima da od sebe tvore bogove. Jedan od tih glasova je i rijetko zanimljiv, antifašistički, otvoreni portal “E-novine”, koji već godinama skrnavi božanski sindrom bitnika u Srbiji
Da nije budala, ovaj bi svijet bio neodoljivo dosadna dimenzija u kojoj bismo se udarali stražnjicama kako bi izazvali bilo kakav potres. Međutim, zahvaljujući svakojakoj prepotentnoj budali koja imitira analni otvor, svijet nam nije dosadan, pa čak, u pojedinim trenucima pokušaja zabave zna biti i pretežno poguban živom mislećem stvoru.
Za razliku od ostatka misli i shvatanja, osovina zla nikako da se umori od neprestanog udara na krivudave moždane puteve, pa se svako malo oglasi neki novi/stari fašisoidni izdanak koji nam “uljepša” svakodnevnicu svojom glupošću. A od gluposti jačeg oružja nema i za to imamo mnogostruke dokaze. Samo je potrebno zagrebati po zaprašenom nam sjećanju. Ne moramo čak niti ići predaleko. Evo, iz ovih skorašnjih budalesanja po balkanskim vrletima još prisutno, iako izbljedjelo sjećanje, priziva likove koji su svojedobno rane tvorili ili barem učestvovali u soljenju istih, a kako bi duže trajale. Zahvaljujući tome valjda i žive ta sjećanja u neblokiranom dijelu mozga pa se jave kad god pomenuti nakane šta novo učiniti. Usudno je da te nakane i djela obično bivaju sasvim negativni od nikad dočekanog pokajanja, pa se, ako još imamo snage, dodatno razočaramo u postupke inih.
I da me nisu pitali ja bih se osjećao pozvanim da kažem koju o najnovijem fekalisanju Mokrog Gorštaka, obzirom da je to impotentno fašističko govno iz moje mahale. Porijeklom, ne i sadašnjim staništem, jer Slobin Prvoborac već duže vrijeme Mokri na Gori, komadu teritorije susjedne države koju je u sodelovanju z deželo najblaže rečeno oteo ostatku tamošnjeg svijeta koji je jednako tih kao i živalj s moje strane Drine.
Uprkos sredini iz koje je potekao i školi kakvu je učio, taj nekad zbilja sjajan režiser se pretvorio u tek još jednu umobolnu spodobu koja brani misli da napreduje, svijetu da se pomakne sa već smrdljive tačke besmisla. Nekako sam, računajući na pomenuto porijeklo, očekivao da će kad-tad stati na loptu, razmisliti o sebi i svemu što ga okružuje i što čini od sebe sve ove godine otkad je probao viski iz ruku onog koji Ne Čuje Dobro Al’ Voli. Jer svaka se furka, kol’ko god zanimljiva bila, profura i ostane iza. Rijetki su primjeri, kakav je kod Kusturice da ti furke postanu način života i djelovanja. Jer furke su, valjda, pubertetski izljevi mozga koje sazrijevanje poništi i ostavi u dobrom, lošem, slatkom ili sramnom sjećanju.
Bolna čast: Nemanja na prkosima
Photo: protest.ba
Međutim, zaljubljenik celuloidne trake i Maradoninog spolovila nikako da se izvuče iz svojih nadrogiranih vizija o drčnosti. Nastavlja samopokopavanje u očima onih koji su ga nekad smatrali čovjekom, a još uvijek se, u nevjerici, nadaju postojanju zrnca normalnosti koja bi zarazila ostatak korteksa izgriženog kupovanjem fašističke cigle.
Ali ne, ne da se režiser, zaboravljajući sve derneke, akcije, lopte, čak i filmske citate zahvaljujući kojima je i postao dovoljno bitan da ga se nekad naširoko cijeni. Danas ima cijeli jedan državni aparat na koji se nakačio kako bi se branio od normalnog i primjerenog. O državi i državnom aparatu koja/koji u Kusturici prepozna svoj zaštitni znak može se suditi prema tome koga kandiduje za Nobelovu nagradu. Mislim, Dobrica Ćosić. Prilično bolesno, zar ne.
Onomad je od Andreja Nikolaidisa naplatio jednu od najbesmislenijih kazni za nanesenu mu duševnu bol zbog Nikolaidisove izjave. Da ne gubimo vrijeme na pitanja – Otkud duša nekom ko ju je poodavno izgubio? – dok bol sama po sebi nije upitna jer jedino ona može objasniti besmislenost Emirovih poteza.
Nakon toga se uklovnjeni, popularni režiser i neimar bacio na skupljanje materijalno-tehničkih sredstava za ostvarenje svog novog, uvijek glomaznijeg od prethodnog, sna o pokretnim slikama, kojima hoće uslikati pisanu riječ Ive Andrića. Teklo je sve više manje po planu. Okupio je svoju ekipu i očekivao krenuti u poduhvat, slavljen i obožavan kako samo na Balkanu biti zna. Onda se javio problemčić nedostatka upliva na žiro-račun te se Kusturica namjesti i ovdašnjem voditelju svemirskog laboratorija RS-1992, koji mu je obećao komadić akvizicione telekom milijarde. Čak su i voz Potemkin-2010 doveli do Višegrada kako bi opravdali buduće ulaganje. Probrali su i kamenčiće kojim će izneimariti ovostranu verziju mokrogorskog pejzaža. Ali, avaj. Dođe recesija i udari ovu braću po miloklizu tamo gdje su najtanji, te se dodikovski sponzorluk Kusturicinog sna istopi za neka bolja vremena.
U međuvremenu, mudri političko-medijsko-ovakav-onakav aparat susjedne države, s kojim je Emir u intimnom odnosu već decenijama, dosjeti se da možda ne bi bilo loše iskoristiti svog omiljenog klovna kako bi se konačno obračunali sa uticajnim neistomišljenicima. A pretragom medijskog prostora te zemlje dođe se do zaključka da na cijeloj teritoriji postoje tek dva do tri dovoljno jaka glasa koji ne daju vlastima da od sebe tvore bogove. Jedan od tih glasova je i rijetko zanimljiv, antifašistički, otvoreni portal “E-novine”, koji već godinama skrnavi božanski sindrom bitnika u Srbiji. Uglavnom, odluči se aparat krenuti u odlučni boj za jednoumlje te pozva Kustu da im se pridruži u ratu do istrebljenja. A ovom dobro dođe, jer valja opravdati dodjeljene parcele, uložena sredstva i obećana sponzorstva.
I tako se desi najnoviji fekalni izljev mozga popularnog Kuste u vidu tužbe protiv rečenih E-novina. A kako to samo od sebe, bar za poznavatelje djelovanja E-novina, ne bi bio dovoljan apsurd, potrudio se sam Kusturica jer on ne tuži izvor objave koja mu je zagrebala kokardu na čelenci, a izvor je Peščanik (medij također iz Srbije kao i E-novine), nego prenositelje Peščanikove objave, E-novine.
No, niti tu ne leži stvarni korijen problema koji mi deliriše mozak. Svaki put kad pročitam razlog tužbe, koji je: “povreda ugleda i časti” zbog dovođenja u vezu nekakvim tamo ubicom SDB-a, nanovo pomislim – stani malo. Dokle, ba više Emire, Nemanja, Kusturice? Ljubio si se sa Slobodanom (Miloševićem), svršavao s Mirom (Marković), grlio s Jovicom (Stanišićem), a Dobrici (Ćosiću) i dan danas maziš muda golim rukama. I na sve to se po Višegradu nadomak Perućca i Srebrenice safatavaš s Miloradom (Dodikom). O kakvom, bolan svom ugledu i časti govoriš, pička li ti materina četnička???
