Toffee karamela wrote:GandalfSivi wrote:
4. Skidanjem spomenika se brise istorija.
Jos jedan cirkus od argumenta. Prvo, istorija postoji u knjigama i muzejima. Drugo, ako treba da se uci istorija, onda treba da se uci istorija zrtve, a ne ugnjetavaca. Znaci, hocete istoriju o tom periodu, stavite spomenike robovima i sta im je radjeno u robovlasnistvu, a ne ljudima koji su se borili za isto. Kaze neki dan levat (kongresmen republikanac ako se dobro sjecam), da je skidanje ovih spomenika isto kao skidanje spomenika za 9/11. Prava istina je da su spomenici pripadnicima konfederativne vojske isti kao kada bi se napravili spomenici Al Kaidi za 9/11.
Ropstvo je poraženo u Americi ali nikad nije otišlo iz Amerike. Barut se još nije bio ni slegao nad bojnim poljima a southerners su od robovlasnika i onih koji su de facto započeli rat, brzinom munje napravili od sebe žrtve, pričama o zlim jenkijevskim trgovcima/mešetarima (
carpetbaggers) koji su odmah nakon rata došli, opljačkali i razorili njihova veleljepna imanja. Sjetite se samo
Prohujalo s vihorom, Scarlett O'Hara je Južnjakinja, čitav film je zapravo cviljenje nad sudbinom poražene strane i njihovim jadnim ljepoticama koje su nakon
onakvih balova kakve vidimo na početku filma prisiljene krojiti haljine od zavjesa i udavati se navrat nanos da ne bi bile gladne. I Scarlett nije jedina. Po nekoj mojoj slobodnoj procjeni, 90% filmova i literature koji dotiču tematiku građanskog rata zapravo je cviljenje i lamentiranje južnjačke strane nad porazom. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je stepen naricanja nad samima sobom, kuknjave, izvrtanja činjenica i totalno jednostrane interpretacije uzroka rata kod južnjaka sličan ako ne i jednak poraženim kvislinzima kod nas nakon 1945.
Sjevernjaci naravno niti su mogli niti htjeli kontrolisati kome i kakve spomenike oni podižu na trgovima,vlada je bila presretna da do disolucije zemlje nije došlo i gledalo se te države ponovo okrenuti zajedničkom cilju. Kako je crncima oko srca glede svih tih storija nikog naravno nije zanimalo, spasili su im kožu i oslobodili ih formalno, valjda su mislili
dobro ste kako vam je bilo.
Upravu si do drugog paragrafa koji je ustvari najzbunjujuci u cijeloj ovoj prici.
Kao neko ko je zivio dugo na jugu amerike, i to u epicentru nekadasnje konfederacije, ali i pokreta iz sezdesetih, prvi paragrah je 100% tacan. I nije to samo problem sto su juznjaci od sebe zrtve napravili odmah nakon rata, nego sto su odmah poletili da provedu Jim Crow zakone jer je Andrew Johnson sam bio juznjak pa gledao na sve to kao: lako cemo, hajde pusti kraju. Negos to su odmah poceli mjenjati karakter zbog cega se rat vodio, da to nije bilo zbog ropstva nego zbog prava drzava. Naravno, ovaj argument se poceo siriti kao epidemija medju novijim generacijama a argument kako su juznjaci zrtve je i danas itekako prisutan kroz to da se za sve lose okrivljuje federalna vlada (jenkiji) a za sve dobro vlade drzava. Naravno niko ne spominje da niti jedna juzna drzava ne placa vise poreza naego sto dobiva nazad od federalne vlade, ukljucujuci i Texas gdje se vole busati kako su svjetska ekonomija. U isto vrijeme na svaki dolar koji Kalifornija plati u porezu, 0.79 centi dobiju nazad, Colorado npr. na svaki dolar dobije 0.88 centi nazad, dok Alabama na svaki dolar dobije 1.28 nazad, a Texas 1.12 nazad. Medjutim, to nije problem. Lyndon Johnson je rekao jednom: bijeli covjek na jugu hoce da bude uvjeren da mu je bolje nego crnom covjeku. Uvjeri ga da mu je bolje, i moci ces zavuci ruku u njegov dzep i sve mu pare uzeti. Tako nekako otrpilike funkcionise americki jug. Americki jug je otpad amerike. Dovoljno je reci da jedan Texas ima na 100,000 porodjaja 30.8 smrtnih slucajeva majki, dok jedna Poljska na 100,000 porodjaja ima 3 smrtna slucaja.
Drugi paragraf je vec malo kompleksniji i blizi je nama blakancima (mi to znamo ovo vrlo dobro).
Spomenici raznoraznim likovima iz civilnog rata nisu nikli poslije rata, nego u 20-tom vijeku.
Prvi put izmedju 1900-1920, pogotovo tokom mandata Woodrow Wilsona, koji je bio veliki internacionalista i zagovornik diplomatije, ali teski rasista. Tada se vec pocelo pricati o crnsackim pravima, i odgovor na to je bilo dizanje spomenika raznoraznim tipovima, nesto kao kod nas otkopavanje kostiju i slicno.
Medjutim, epidemija dizanja spomenika se desila 1955 nakon Brown Vs. Topeka Board of Education odluke o desegregaciji skola te 1960-tih tokom ere Martin Luter Kinga. U sustini 70% tih spomenika nije starije od 60-70 godina.